|
|
 |
Vladimir Ardalić: Bukovica - Narodni život i običaji (drugi dio)BASMEKad se što kome "dogodi", radeći na svetac, reći će, da ga je pokarao svetac, i odmah trči vračarici, a ona već zna svakoj boci izreći basmu, kao što i ljekari različne bolesti liječe različitim ljekarijama. Ove basme, što ih priopćujem, nijesu se čule ni u crkvi ni u školi, nego mi je kazivala Stevanija Paloševa iz Duboke Bukovice, selo Parčića. Pitao sam je, tko je njojzi to kazao, a ona mi reče, da je njezin pradjed bio pop te se tijem basmama služio najmesto knjiga i svijetu s njima molio Boga.(1) Kad mi je ona kazivala ove basme, zaklinjala me je, da ih nikome ovdje ne kažem, jer veli, tko bi saznao, što i ona zna, onda ona više ništa ne bi znala. Stevanija pro godine za ovo basmarenje uhvali lijepijeh novaca. Na svakoj basmi, kad je svrši, izgovori: "Boljetica, kad je plaćena, Bogu je pozlaćena; a neplaćenja, Bogu je povraćena." * 1. Od uroka. a) Urok uriječe, a uročica odriječe. Urok sjedi na pragu, a uročica pod pragom; urok skoči, uročicu sprči. Stevanije (ili kome se baje), rabe se Božije, ne dotrči! Odlaz'te, uroci nemili, odlaz'te, uroci nesretni, odlaz'te od Stevanije, rabe Božije, odlaz'te, zaklinjem vas 'Ristom i časnijem krstom! Dva uroka potekoše, tri anđela pretekoše; oni misliše, da će Stevaniji, rabi božijoj, nešto biti. Dade gospod Bogo: ne bijade ništa, neg ostade zdrava, ka i od svoje majke kad je pala. Izlaz'te, zaklinjem vas nebeskom visinom; izlaz'te, zaklinjem vas zemaljskom širinom! Izlaz'te iz očiju, iz ušiju, iz kosjerica, iz ramena, iz leđa, iz pregibi, iz pete; odlaz'te po svijetku kano čela po cvijetku, ka vijori po gori, ka munje po vodi, ka žarko sunce i mjeseče i po gori i po vodi. O, mili Bože, bez tebe se ne može! Na svijetu troga nema, na moru mosta, ni u kamenu mozga, ni na gavranu biljega, ni na Stevaniji, rabi Božijoj, uroka. b) Tri uriječu, jedan odriječe: Kristos, sin Božiji, otac i sin i duk sveti, amin, Stevaniji, rabi Božijoj, da ostane zdrava, ka i od svoje majke kad je pala. Svilovske, satanske, bjesovske zle duše, činilice i vještice noćnice i prostrijele, izlaz'te zaklinjem vas onom dušom, koja međe preorava, i s onom dušom, koja pse prodava! Izlaz'te! Ako ne ćete izaći, ja ću vas i više kleti, zanajviše sv. Kuzmom i Damjanom. O Bože i sveti Kuzme i Damjane, ljekari Boži, koji po svijetu 'odaste, lijeka nosašte, pomoć davašte, plaće ne uzimašte, izliječite mi Stevaniju, rabu Božiju službenicu. Bogu se tuži, majku Božiju služi: Majko Božija, raskrili krila svoja, okrili mi Stevaniju, rabu Božiju službenicu, izliječi je od svakoga teška bola, uroka, alaka, zazora, nastupa, nameta od vile, vještice, prekletije' očiju, da Stevanija, raba Božija, ostane zdrava, ka od svoje majke kad je pala. (Sad se govori do devet puta "tri uriječu, jedan odriječe".) Kristos, sin Božiji. Odlaz'te od Stevanije, rabe Božije, u visoke visine, u duboke dubine, đe se crkve ne grade, leturđija ne govori, anđeli ne dolaze. Odlaz'te, zaklinjem vas 'Ristom i časnim krstom. 2. Od poganca. Sveti Stevan putom 'ođaše, u ruci kapu nosaše i za sobom Božijega konjica vođaše i ponizno se Bogu moli. Tu se rodi gospod Bog; gospod Bog progovori: "Sveti Stevane, 'Ristovi đakone, što ti putom 'odiš i u ruci kapu nosiš, i za sobom Božijeg konjica vodiš, i ponizno se Bogu moliš?" Sveti Stevan progovori: "Gospode, evo Boga molim i u ruci kapu nosim, al ne morem da provedem konjika od otoka teška bola poganca, jer mi se konjiku načinio poganac." Gospod mu Bog progovori: "Sveti Stevo, 'Ristovi đakone, otkin'de ti tri zubljice mramora kamena, od tog studenog kamena, pa prekriži Stevaniji, rabi Božijoj, neka od nje odlaze otoci, ka od vodice potoci, ka vijori po gori, ka munje po vodi, ka žarko sunče i mjeseče po gori i po vodi, i reci joj tri puta: otac i sin i duk sveti, amin, Stevaniji, rabi Božijoj, molim ti se, u te se uvam, izliječi me od prokletoga bola poganca. Va imja oca i sina i svetoga duka, amin. 3. Od otoka. Sveti Tome putom 'odi i u ruci konja vodi. Njega srete sveti Petar: "Đe si bio, sveti Tome?" - "Bio kod Stevanije, rabe Božije. Stevaniju je noga zaboljela, Stevaniju odboljela, a crnu zemlju zaboljela." A govori sveti Petar: "Stan' posjedi, sveti Tome! Stan' posjedi na živcu kamenu i otkini od kamena zubljicu živca kamena i obnesi Stevaniji, rabi Božijoj, nek od nje odlaze otoci, ka od vodice potoci (dalje kao pod 2). Poganče zanjče, u za se čas ne začo, brez imena pogino. Zaklinjem te 'Ristom i s časnim krstom, đe te zasta, tu te na rabi Božijoj nesta. U Stevanije, rabe Božije, manja boca od makova zrnca, a laganija, ako Bog da, od tičijeg perca. Milom Bogu vala, osta Stevanija raba zdrava, ka i od svoje majke kad je pala. Otac i sin i duk sveti, amin. 4. Kad zaboli sisa. Dva anđela putem 'odiše, jednoj ženi do'odiše i oni njojzi govoriše: "Dobra veče, Božja ženo!" Sveti Petar progovori: "Bi li mi mogli tute prenoćiti?" Ona njima progovori: "Bogom tebi, sveti Petre, ne morete o'đe prenoćiti, jer vam nemam šta dati večerati, nego kupusa nevarena i prosenice nepečene." Progovori sveti Petre: "Bogom tebi, Božja ženo, mi ćemo večerati kupusa nevarena i proseničine nepečene, crnu ćemo zemlju prostirati, a studeni kamen po' glavu vrći, a šturom ćemo se pokriti." Do pomoći žena zdrava bijade, od pomoći sisa zaboli je. Al govori sveti Pavle: "Bogom tebi, sveče Petre, ženu je sisa zaboljela; kakvu ću dati ljekariju?" Al govori sveti Petre: "Bogom tebi, sveti Pavle, sveti Pavle, mili brate, otkin'de ti tri zubljice mramora kamena, od toga studenog kamena uzmi trima prstima, krstom svojim pa prekrsti Stevaniji, rabi Božijoj, i zakuni imenom mojijem: Ustat će Stevanija, raba Božija, zdrava, ka i od svoje majke kad je pala. Otac i sin i duk sveti, amin." 5. Od prišta. Uven', bolo, usan', bolo! Đe se bola rodi, tu se Kristos zgodi; doklen Kristos dođe, ova bola prođe. Kristos prekrsti desnicom rukom: Stevanija, raba Božija, osta zdrava, ka i od svoje make kad je pala. Uven' bolo, usan' bolo! Tu ti nije stanka ni do bijela danka, a dugo i do noći more Bog pomoći: osta Stevanija, raba Božja, zdrava, ka i od svoje majke kad je pala. (Sad se stisnu zubi i govori ovako oštro:) Odlazi, nesretniče nesretni i otrovniče otrovni, koji nijesi s ocem stvoren, nit si s majkom rođen, u za se čas ti ne začo, bez imena, ako Bog da, sad pogino! Osta Stevanija, raba Božija, zdrava, ka i od svoje majke kad je pala. Va imja oca i sina i svetoga duka, amin. Đe te zasta, tu te na Stevaniji, rabi Božijoj, nesta! 6. Od poganice. pijevac pjeva, da svane, a poganicu tarem, da satarem, pljuvačom taščicom; ona će je satrati i otalen sa Stevanije, rabe Božije, izagnati: iz mozga u kosti, iz kosti u meso, iz mesa na kožu, iz kože na dlaku, iz dlake na travu, iz trave u onu zlu kuću, đe vo ne buče, đe krava ne riče, đe ovca ne bleji, a koza ne dreči, đe pijevac ne pjeva, kuca ne lauca, a mace đe ne mauca. (Sad se stisnu zubi, a glasom se ljutim govori:) Odlazi, gubavico gubava, odlazi, nesretnice nesretna, odlazi, železnico železna, iz mozga u kosti i t. d. Zaklinjem te su četrdeset mučenika, i zaklinjem te su četrdeset apostola, zaklinjem su četrdeset bogonosije' Marija i velikim petkom, i uskrsnim svecom, i neđeljom, Božijem danom, i crkvom, Božijem 'ramom, izlazi, nesretnico nesretna! Eno ij sjedi devet u docu na stocu, nose devet trnovije' kolaca, sikira, motika; oni će tebe satrati i otalen sa rabe Božije izagnati. Izlazi, poganice pogana, krvi nemila, tu ti nije stanka ni do bijela danka, a dugo je i do noći može Bog pomoći. Izlazi, zaklinjem te s onom dušom, koja mrgine (međe) vadi; zaklinjem te s onom dušom, koja prijateljske torbe premeće, izlaz', ne zasti, ne zaspi, rane ne načini, niti je tute tvog imena ni tvoga spomena! Izlazi, kud si ušla, ondak i izlazi, i izlazi, zaklinjem te kikom udovičkom i obrazom lijepe đevojke! Ja te tute ostaviti ne ću, ne mrtvi tela, ne kini tela! Kud si ušla, onda i izlazi, zaklinjem te su četrdeset mučenika i t. d. Eto i zaklinjem te sv. Kuzmom i Damjanom, Božijem ljekarma, da izlaziš iz mozga u kosti, iz kosti u meso i t. d., Izlazi svetijem aranđelom Mikajilom, zatječem te s velijem Nikom putnikom, on će tebe satrati i otalen odagnati; zaklinjem te svetijem Danijelom i sv. Špiridonom, i zaklinjem te svetim Gnjatijom bogonoscem, on će tebe satrati i otalen odagnati; i zaklinjem te svetim Jakovom, Božim bratom, izlazi, nesretnice nesretna; zaklinjem te sa četrdeset i četri mladijoca; izlazi, zatječem te svetim Gligorijem bogoslavom, Jovanom zlatoustom i Vasilejom velikim; izlazi, zaklinjem te sretenijem i obretenijem i svetim Jovanom Krstiteljom. Eto tebi svetog Jove Krstitelja, on će tebe izagnati iz mozga u kosti, iz kosti u meso i t. d. Izlazi, zaklinjem te svetim Trivunom, on će tebe satrati i otalen izagnati iz mozga u kosti, iz kosti u meso i t. d. (Tako svijem svecima se zaklinje i križa rukom desnom, a lijevom oboči mu na tijelo, i bolesnik mora da što u crkvu dade, kao: čista tamjena oli da svijeću kupi, a to preko onoga, tko baje.) Zaklinjem te svetijem Lukom lučiteljem, koji luči prave i krive duše; evo poluči i poganicu, sječu žigavicu, od Stevanije, rabe Božije, izlazi, poganico pogana, krvi nemila, tu ti nije stanka ni do bijela danka i t. d. (Ovo se uvijek zaklinje po svecima onijem, koji redom dolaze, pa najkasnije se svrši, kao što glasi prva basma o urocima: "Ne trgaj mi žila, ne skupljaj tela" i t. d.) 7. Od žutjanice. Pomozi me, Bože i majko Božija! Stevanija san zaspa, na njoj žuja ne zaspa. Ako li je i zaspala, prečistom majkom Bogorodicom razaspala. I ona se na tri strane razabrala, što nema ij na svijetu: na moru mosta, ni u kamenu mozga, ni na gavranu biljega, ni na Stevaniji, rabi Božijoj, mrtvila ni žutila. Izlazi, žujo žutjanice, ne žuti tela, ne ranavi mesa, ne trgaj žila, neg' izlazi iz očiju, iz ušiju, iz kosjerica, iz ramena, iz leđa, iz pregibi, odlazi po svijetku kano čela po cvijetku, ka vijori po gori (i t. da. kako je prije rečeno). Izlazi, zaklinjem te su dvanaest bogonosnije' Marija: one će te satrati i odavlen sa Stevanije, rabe Božije, izagnati. Izlazi, nesretnice nesretna, izlazi, žujo otrovna, zaklinjem te onom dušom, koja krivo zajam vraća, i zaklinjem te onom dušom, koja međe preorava i pse prodava. Izlazi, zaklinjem te sa dvanaest crkava i oltara, izlazi, žujo žutjanice, zaklinjem te su četrdeset mučenika, i zaklinjem te su četrdeset apostola, izlazi, nesretnice nesretna, izlazi, otrovnice otrovna, ne žuti tela, ne mrtvi tela, kosti joj ne prebijaj, krvce joj ne ispijaj. Zaklinjem te, žujo žutjanice, 'Ristom i časnijem krstom! Evo drvce tisovo, ono je sinoć listalo, ova je jutros žuja propala, a mlada joj ne postala. Izlazi, nesretnice nesretna, izlazi, otrovnice otrovna, ne žuti tela i t. d. (Završujući crnijem se koncem izmjeri tijela širina i duljina, počinjući mjeriti od vrha glave do dnu pete, a od prsta vrha u lijeve ruke srednjega pa do drugoga prsta isti konac doklen trevi. Ako je čeljade zdravo, konac mjereći nasukrst preko čeljadeta bude jednak, ako se zdravo izađe mjera u širinu a u daljinu jedna te jedna; ako li je čeljade bolesno makar od šta, ona mjera ne može izaći kraju, biva tijelo šire pro ruku; toga je bolest razglavila. Ovu vračaricu da je makar tko zovne, odmah ga mjeri koncem, pa ako tijelo odgovara mjeri konca, onda ga ne boli ništa, ako li je šire tijelo, t. j. od vrha prsta srednjega pa tako do drugoga; ali ako je tijelo bolesno, onda konac doseže do po prsta, a ne do vrha. Onda se koncem zamota trave grkice jedan struk, pa se tijem koncem i travom po bolesnikovoj glavi tamo i amo razdjeljiva po kosi i govori ona basma, što je prije rečena, mjeri se koncem tri puta na dan, dogod tijelo dođe na mjeru. Žutjanica se može ukelečiti, kad vijor se zavije, ili kad se cure ili žene miju, te da na njevo milo tko bosom nogom stane, odmah se uhvati. Svaki put, kad se koncem mjeri tijelo, onda se baca na vatru te opet drugijem mjeri i t. d.) 8. Kad voda stane. Ovda teče Dunaj voda, ovđe raste drvo imširovo, na njoj niče drvo mašnikovo. Tute sjede tri đevojke, jedna veli: "Ajde, vodo, nizbrdo!" Druga reče: "Ajde, vodo uzbrdo!" Treća reče: "Teci, vodo, starom jažom, kuda si i prije tekla." 9. Od madruna. Želdac, po Bogu otac, ajde na mjeru, ka Kristos na vjeru! Zaklinjem te 'Ristom i časnim krstom, ti savi svoje trakove, ka majka Bogorodica svoje vlasove! Želdac i po Bogu otac, savi svoje noge u trubicu, ka đevojka kad kiti kitu u lulicu! Ne mrtvi mi tela, ne ranjavi mesa, a ne kidaj žila, nego savi svoje trakove, ka majka Bogorodice svoje vlasove, a đevojka svoje glasove! Želim se prekrstiti tri puta krstom, a tri puta trema drugijem prstima. 10. Od materine. Materino, majko i po Bogu majko! Ide materina ulicom, a za njom Kristos krunicom: "Stan', materina mjako i po Bogu majko, savi svoje trakove, ka majka Bogorodica svoje vlasove!I prije ajde ti u šuplji bok, onđe ti je ostavio gospodin Bog, da ostaviš svoj bol, da joj tela ne mrtviš, da joj tela ne kiniš! Zaklinjem te su četri 'Rista i su četri evanđelista, da odlaziš u šuplji bok, onđe ti je ostavio gospodin Bog. Ti ne vuci se ka zmijurina, i ne štipaj me ka žaburina, zaklinjem te 'Ristom i časnim krstom, ne mrtvi mi tela, ne ranjavi mesa, a ne kidaj žila! (Onda se stuče tri češlja ljutike - stući treba na živcu kamenu - pa se privije na pupak; a povriga se na maslu jedno jaje i tri češnja ljutike, isto stučene na živcu kamenu, pa se metne na pupak; i povriga se na maslu tri prsta kruva pa se izije naštesrce: tako će joj proći.) 11. Od grlobolje. (Učini se trojstvo o tri prsta, pa samijem palcom tri puta pro usta se križa i govori:) Va imja oca i sina i duka svetoga! Otac i sin i duk sveti! Usan', bolo, uven' bolo! Đe se ova bola rodi, tu se Kristos zgodi; doklen Kristos tu dođe, odma bola ova prođe. Kristos prekrsti desnicom rukom, raba Božija osta zdrava, ka i od svoje majke kad je pala. 12. Od glave sječa. Pijevac pjeva, da svane, sječu tarem, da satarem, pljuvačom taščicom: ona će je satrati i rabi Božijoj izagnati sječu iz očiju, iz ušiju. Sječu sijeku na nebu, a Stevaniji rabi padoše na zemlju. Ide Kristos kroz Enbiju goru, njega sreta Krista Boga majka. Kristos pita majke svoje: "Đe se jesi zabavljala, majko moja, od sinoć pa do jutros?" - "Ne pitaj me, 'Riste sine moj, neg mi donesi moći od pomoći od nebesa; da ove rane obnese, sječu Stevaniji da odnese otac i sin i duk sveti." Zaklinjem te Bogom 'Ristom i sa časnijem krstom, đe te zasta, tu te u rabe Božije nesta! Milom Bogu vala, da ostane čila, ka je bila, a da ostane 'itra ka i vjetar! Majka Božija s neba sađe, kod Stevanije nikakova bola ne nađe, ni sječe, ni žigavice, ni teške bole otrovnice. Va imja oca i sina i sv. duka, amin. (Sad treba stući so i jaje bjelance te metnuti na povjesmo te njim priviti na glavu pro čela pa na slijepe oči.) 13. Od micine. Mico micina, u tebe su tri muža: jedan ti je slijep, drugi ljem, treći kljast. Osta mica jalovica, osta Stevanija, raba Božija, zdrava, ka i kad je od svoje majke pala. Mico, u tebe je devet koža: Neka bude od devet osam, od osam sedam, od sedam šest, od šest pet, od pet četri, od četri tri, od tri dvije, od dvije jedna, a od jedne pad ni jedna! Uštrc mico, zaklinjem te 'Ristom i časnim krstom, đe te zasta, tu te mesta! 14. Od rešepine. Rešepina, rešepina, ne imala časa mala ni velikog! Sveti Pilipe i Jakove, vi ste ljekari Isukrstovi; kako ste izliječili njega, tako ste poliječili rabu Božiju službenicu. Bogu se tuži, majku Božiju služi: Odlaz' otalen, rešepina, rešepina! Za koliko ova cerovina ođe gori, za onliko rabu Božiju rešepina odboli. (Jer se zublje cerove zapale i drže, kad se baje, okolo mjesta, gdje je.) Kuda rešepina ova prolazila, onuda sa tebe odlazila. (Ovo se po tri puta uzamanice izgovori.) 15. Od strave. Kad se liječi strava, stope olova oli kostera te bace u zdjelu, koja je puna vode. Što se od kostera i od olova stvori i na što naliči, od onoga se prepalo čeljade, te se govori ova basma: "Oj ti sveti Ile gromovniče, uzmi sobom brata Panteliju i sestricu ognjenu Mariju, gromom stravu pogodite i lunjom je opržite!" Strava se liječi i češnjom luka su zrno soli. Cura iz kuće s tijem lukom pred lijeganje napravi krst na čelu, na bradi, na rukama, iza šaka i na žličici. Dok se tako lukom maže, pita žena druga: "Što to radiš?" - "Prećem stravu." - "Bježi, strava, ubola te krava!" Ovaj se češalj luka i so zapreće u vatru pa se ide spavati. 16. Od jaštarice. Jaštarica je ono, kad se što napne sa koje strane jezika pa boči, boli, oli žulja i svrbi. Toj boljetici obično svak kaže, na koga dođe, da neko nešto na toga laže: ako je s desne strane jezika, da laže muško, ako li je s lijeve, onda da žensko. Da se oproste od take jaštarice, da ne zanoveta na jeziku, pred lijeganje žena jedna mašom (ožegom) zgrće, kao da preće vatru, tamo simo po ognjištu prpa. Onaj, na kome je ta jaštarica, izađe nadvo i pita one: "Što to prećeš?" Ona odgovara: "Prećem jaštaricu." Ovaj njoj opet izvanka odgovara: "Preći, preći, nek izgori!" Tako tri puta jedno drugo pita i jedno drugom odgovara, pa svak kaže, da mu odmah prođe. 17. Od udarca. Uzme se go nož pa šapori kad na po glasa, kad u sebi, da nitko ne čuje, ovako: Ako je tko pao s paripa, oli se prevrne iz kara pa se satra, oli ako li je tko kome nadavao u leđa i bubrege, pa ako je devet udaraca, reče se: "Devet brataca, pa neka bude od devet osam, od osam sedam, od sedam šest, od šest pet, od pet četri, od četri tri, od tri dva, od dva jedan, a od jedan ni jedan. Izađi, udarče, iz 99 žglavaka, iz 88 rupa, iz glave, iz vrata, iz ruku, iz srca, iz nogu, a zanajviše iz leđa, zaklinjem te Kristovom košuljom, zaklinjem te svetim kaležom i žličicom od pričešća, zaklinjem te velikijem Bogom!" Govoreći ovo vuče se golijem nožom po udarenom od vrha glave pa do dna pete između ruku, nogu, prsta, vrata i glave i na glas govoreći još ovo: "Izađi u zemaljske širine i u morske dubine i u nebeske visine, preko sto polja, preko sto šuma, za devet brda, u pustu zemlju i neznanu među, đe pas ne laje, đe svijeća ne gori, đe kolijevka ne ljulja, đe praklječa ne lupa, đe moša ne kuca, izađi u nekazano i nepoznato mjesto, preko vilovskije' planina." Ovako govoreći i vukući nož po satrvenome, pa mu se najkasnije metne u usta skraja, koga on brže bolje baci dolje vičući: "Izlaz'te!" i zakala pljucati za onim nožom.
// Projekat Rastko / Antropologija i etnologija // |