|
|
 |
Mitropolit Crnogorsko-primorski i egzarh pećkog trona Amfilohije (Radović)Hristolikost i bogorodičnost čovjeka i čovjekovo stanje poslije smrti po Nikonu JerusalimcuIz Šestodneva i Goričkog zbornika Nikona Jerusalimca dade se jasno zaključiti sljedeće: a) Starac Nikon Jerusalimac je vrstan znalac biblijskog Otkrivenja. On ne ređa biblijske tekstove na spoljašnji način, u vidu citata: proročka i apostolska biblijska riječ predstavlja unutarnji ritam njegove misli i opita. Takav je i njegov odnos prema svetootačkoj riječi i misli. Zato je teško razaznati šta je u njegovim spisima lično njegovo a šta je iz biblijske i svetootačke misli utkano u njegov lični opit i iskustvo. Očevidno, on živi onim o čemu piše i šta piše. Prošlost, sadašnjost i budućnost su za njega jedinstvena stvarnost u tajni ovaploćenog, vaskrslog i dolazećeg Boga Slova. U svjetlosti Boga Slova i Svete Trojice, koju Logos javlja, on sagledava i doživljava tajnu nastanka svijeta i čovjeka, dramu ljudske istorije i eshatona. Tajnu nastanka svijeta i čovjeka Nikon tumači u svom Šestodnevu. Istorijsku dramu zakonitosti istorijskih zbivanja i tajnu eshatona on osvjetljuje u Goričkom zborniku. Reći ćemo kratko: iako Nikon ne previđa dejstvo prirodnih zakona, utkanih božanskom stvaralačkom silom u tvorenju, ipak ono što po njemu upravlja sudbinama svijeta i istorije jeste moralni ili duhovni zakon. Volja Božija o svijetu i čovjeku njihova je mjera, njihova priroda i ciljnost ostvarivana u vremenu i vječnosti. Grijeh, kao pogrešna usmjerenost čovjeka, njegovog uma i njegove volje; strasti kao neprirodni i protivprirodni način življenja, otuđuju čovjeka, a preko njega i tvorevinu, od volje Božije, a time i od sopstvene prirode i pravog puta ostvarivanja njenog smisla i postizanja cilja postanja i postojanja. Antropologija Nikona Jerusalimca utemeljena je na Otkrivenju, na poznavanju prirodnih nauka do njegovog vremena ali i na pustinjskom eksperimentu podvižnika pravoslavnog Istoka, kojega on ne samo misli i prenosi nego i opitno lično živi i doživljava. Ovdje treba posebno istaći njegovo molitveno tihovateljsko sazercavanje, svojstveno sveukupnom isihastičkom pokretu, kako božanske svetotrojične tajne, tako i ljudske tajne, u vremenu i eshatonu. Na tome je utemeljeno njegovo bogoslovlje, njegova filosofija života. On se udaljava od svijeta ne da bi ga zaboravio i odvojio se od njega nego da bi ga u tišini iznutra doživio, sagledao a u njemu i preko njega i onu dublju tajnu bića koja je izvor i uvor svega postojećeg. U tihovanju on ne samo da sagledava unutarnju tajnu svijeta i zbivanja u istoriji tja do eshatona, nego i još dublju božansku Svetajnu. Njegovo bogoslovlje i kosmologija, njegova antropologija i istoriosofija kao i eshatologija tek treba da budu proučavani. Mi ćemo ovdje zahvatiti iz njegove bogate riznice samo pregršt zlata i znanja, na temelju njegove Molitve Bogorodici i Odgovora Jeleni Balšić o stanju duše poslije smrti. Prevod, bolje reći prenos na savremeni srpski ova dva odlomka iz njegovog bogatog djela imate pred sobom. Pokušaću samo da ukažem na neke, po mom shvatanju, bitne aspekte njegovog učenja o Bogorodici, čovjeku uopšte, njegovoj prirodi i smislu i posmrtnom stanju. Prvo, pažnju privlači njegova Molitva Majci Božijoj. Ne samo time što nam ukazuje na Starca Nikona kao darovitog pjesnika, nego prvenstveno njenim sadržajem. Sa malo riječi Starac nam otkriva i ukazuje na veliku tajnu Bogorodice. Ona je, po njemu, "od svih pokoljenja izabrana," uzvišenija od svih zemaljskih i nebeskih stvorenja. I ne samo to: ona je "od pamtivjeka skrivena tajna." U čemu se sastoji ta njena "tajna" od iskoni skrivena? To što je izabrana između svih stvorenja, što je "saglasje" proročkih riječi i anđela Preteče, treba zablagodariti činjenici da je čedno rodila, da je nosila Primivšega tijelo čovječije, Onoga koji nosi sve i sva, rodila Milostivoga, vječno Slovo Božije. Ona postaje, svojim izbranjem i svojim rođenjem Sina Božijeg, "čistija od Sunca." Ako je ona ne samo "izabrana" od svih bića, nego i "čistija od Sunca," to znači da je njena tajna dublja i savršenija od tajne same tvorevine. To ukazuje da se u njoj ljudska priroda sagledava ne samo u okvirima njene tvarnosti nego i tajanstvene predvječnosti i nadvremenosti. To opet znači da je čovjek, sagledavan u tajni Bogorodice, dublji i širi od tvorevine, da nije samo uslovljen tvarnošću, nego da je biće blagodatno otvoreno, predvremeno i zavremeno, mjereno mjerom "od pamtivijeka skrivene tajne" i mjerom "eshatona". "Tijelo Čovječije" koje ona nosi je tijelo "Onoga koji nosi sve i sva." Ona nosi ne samo tijelo čovječije nego i "Primivšega" to tijelo. Tu je čovjek sagledan u strašnoj i neizrecivoj tajni Bogočovjeka. Kroz Teotokologiju, Starac Nikon nam ukazuje na teantropologiju kao bezmjernu mjeru antropologije. Kondenzovano ovo njegovo učenje u molitvi Majci Božijoj može biti i treba da bude detaljnije obrazloženo kako njegovim Šestodnevom tako i Goričkim zbornikom. Dok nam ova divna molitva Majci Božijoj ukazuje na tajnu bogolikosti i bogorodičnosti čovječijeg bića, drugi odlomak iz Goričkog zbornika koji smo ne slučajno izabrali za kratko tumačenje, odgovor Jeleni o stanju čovječijem neposredno poslije smrti, ukazuje nam na samu ljudsku prirodu, njeno ustrojstvo i njeno stanje po smrti, na prelazu iz smrti u besmrtnost, iz vremena u način postojanja eshatona. Starac Nikon u ovom sažetom odgovoru Jeleni o razlogu vršenja pomena umrlih daje posredno objašnjenje i drugih pitanja vezanih za čovjeka, njegovo ustrojstvo tjelesno i duhovno-moralno i njegovu sudbinu. Prvo što pada u oči jeste njegovo objašnjenje bogoslužbenog običaja davanja trećina, devetina i četrdesetina za upokojenoga. Zanimljivo je i koliko nam je poznato samo njemu svojstveno prirodno-biološko tumačenje ovog crkvenog čina a time i konkretno i stvarno. Čovjek poslije smrti, saglasno njemu, u treći dan mijenja svoj izgled (vid), u deveti dan se raspada njegov organizam, sem srca; u četrdeseti dan se raspada i srce kao srž njegove tjelesnosti. U procesu raspadanja se događa, po njemu, obratni tok od onoga koji se događao pri čovjekovom oblikovanju. Naime, pri postanku kod čovjeka se u treći dan oblikuje srce, u deveti dan se "zgusnulo" svo tijelo a u četrdeseti dan čovjek zadobija svoj savršeni puni izgled (vid). Bilo bi veoma zanimljivo uporediti ovo shvatanje sa savremenim naučnim saznanjima o oblikovanju odnosno dekomponovanju ljudskog tijela. Molitveni pomen znači spasonosno praćenje čovječijeg tijela puno ljubavi u tom njegovom raspadu koji nije nestajanje, nego preduslov novog oblikovanja i načina postojanja. Da se radi ne o konačnom nestanku nego o novom životu tijela potvrđuje i činjenica Nikonovog povezivanja tog procesa, kao i pomena, sa Hristovim trodnevnim vaskrsenjem, devetodnevnim javljanjem i četrdesetodnevnim vaznesenjem na nebo. Onaj koji je od Djeve primio čovječije tijelo, čovječiju prirodu, svojim vaskrsenjem i vječnom prisutnošću, kao i tjelesnim vaznesenjem postaje i ostaje kvasac i čuvar tijela svakog čovjeka i obnovitelj. Ovo svoje objašnjenje pomena umrlih, oblikovanjem i dekomponovanjem čovječijeg tijela kao i njegovom hristolikom potkom, Starac Nikon potvrđuje i svjedočanstvom Velikoga Makarija, odnosno anđela Božijeg koji mu objašnjava trećine, devetine i četrdesetine za ljudske duše. Dirljivo je anđelsko svjedočenje da duša umrloga prva tri dana ostaje, radi svoje utjehe i radi srodnika, u njihovoj blizini. Poslije trećeg dana krštena duša se uznosi i poklanja Gospodu Bogu svojemu, po ugledu na Vaskrslog Hrista. Sljedeća tri dana anđeo joj pokazuje dobra pravednika a onda muke grješnika, podsjećajući je da je na zemlji prinijeta u deveti dan žrtva Bogu za nju, kako u treći tako i u deveti dan. Duša u strahu i trepetu sagledavajući svoja djela dobra i zla, ponovo izlazi pred Boga, da bi u četrdeseti dan kad se za nju prinosi molitveni i liturgijski pomen na zemlji, primila pripremljeno mjesto, po djelima svojim. Veoma je značajno da se kako za trećine tako i za devetine i četrdesetine za upokojenoga služi Sveta Liturgija, tajna prinosa Tijela i Krvi Hristove u kome se projavljuje kako božanska milost i ljubav prema pokojniku tako i utjeha i ljubav prema njemu zemaljske Crkve Božije, Tijela Hristova, i pokojnikovih srodnika. Iz ovoga se jasno vidi da se u tajni Tijela Sina Čovječijeg skriva i otkriva tajna čovjekovog tijela i bića, u vremenu i eshatonu. Da je to tako, potvrđuje i anđelovo svjedočenje Makariju slugi Božijem, o stanju posmrtnom nekrštene djece. Sa obzirom na to da se ta djeca, krivicom roditelja, nijesu "obukla u Hrista", krštenjem vodom i Duhom, tj. nijesu postala u punoći zajedničari Hristovog Tijela, ona se "ne udostojavaju ni Carstva Božijeg ali ni muka". Ovaj stav koji Starac Nikon prihvata kao svoj, pokazuje samo od kakvog značaja je za njega postizanje hristolikosti čovjekovog bića, kao punoće postojanja, kojoj se i daruje Carstvo Nebesko, odnosno savršenstvo samog čovjeka, u tajni pune zajednice sa Bogom i ljudima. I da završimo ovaj letimičan uvid u ova dva isječka iz obimnog i prebogatog, mnogosadržajnog djela Starca Nikona, sa konstatacijom: ova kratka Molitva Majci Božijoj i sažeti odgovor Jeleni o neposrednom stanju tijela čovječijeg i duše poslije smrti otvaraju nam horizonte prebogate misli i duhovnog opita Starca Nikona, koje tek treba otkrivati i u njih sve više i dublje ponirati. Ovdje kratko rečeno ima za cilj samo da na to ukaže i da uvede u prebogatu riznicu Nikona Jerusalimca ljubitelje njegove ličnosti, djela i opita. Manastir Vranjina 8. septembra 2000. g. G.
DODATAK:// Projekat Rastko / Bogoslovlje // |