Gospoda našeg Isusa Hrista
DJELA
APOSTOLSKA
DJELA SVETIH APOSTOLA
PISAO SVETI APOSTOL I JEVANĐELIST LUKA
1 Uvod. Vaznesenje Hristovo na nebo. Molitva apostola i izbor Matije za apostola.
1. Prvu ti knjigu napisah, o Teofile, o svemu što poče Isus i tvoriti i učiti
2. Do dana kada se uznese, pošto Duhom Svetim dade zapovjesti apostolima koje izabra,
3. Kojima i po stradanju svome pokaza sebe živa mnogim istinitim dokazima, javljajući im se četrdeset dana i govoreći o Carstvu Božijemu.
4. S njima boraveći zapovjedi im da se ne udaljuju iz Jerusalima, nego da čekaju obećanje Oca, koje čuste, reče, od mene;
5. Jer je Jovan krstio vodom, a vi ćete se krstiti Duhom Svetim ne dugo poslije ovijeh dana.
6. Onda oni koji bijahu sabrani pitahu ga govoreći: Gospode, hoćeš li u ovo vrijeme uspostaviti carstvo Izrailjevo?
7. A on im reče: Nije vaše znati vremena i rokove koje Otac zadrža u svojoj vlasti,
8. Nego ćete primiti silu kada siđe Sveti Duh na vas; i bićete mi svjedoci u Jerusalimu i po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.
9. I ovo rekavši, dok oni gledahu, podiže se, i uze ga oblak ispred očiju njihovih.
10. I dok netremice gledahu za njim kako ide na nebo, gle, dva čovjeka u haljinama bijelim stadoše pored njih,
11. I oni rekoše: Ljudi Galilejci, što stojite i gledate na nebo? Ovaj Isus koji se od vas uznese na nebo, tako će isto doći kao što ga vidjeste da odlazi na nebo.
12. Tada se vratiše u Jerusalim sa gore zvane Maslinska, koja je blizu Jerusalima jedan subotni dan hoda.
13. I kad uđoše, popeše se u gornju odaju gdje su boravili, i to: Petar i Jakov, i Jovan i Andrej, Filip i Toma, Vartolomej i Matej, Jakov Alfejev i Simon Zilot, i Juda Jakovljev.
14. Ovi svi bijahu istrajno i jednodušno na molitvi i moljenju, sa ženama i sa Marijom materom Isusovom i sa braćom njegovom.
15. I u te dane ustade Petar između učenika, - a bijaše naroda na okupu oko sto dvadeset duša, - i reče:
16. Ljudi braćo, trebalo je da se izvrši ono Pismo što proreče Duh Sveti ustima Davidovim za Judu, koji bješe predvodnik onih što uhvatiše Isusa;
17. Jer se brojaše s nama i bijaše primio udjel službe ove.
18. On, dakle, steče njivu od plate nepravedne, i strmoglavivši se puče po srijedi, i prosu se sva utroba njegova.
19. I to postade znano svima koji žive u Jerusalimu, tako da se ta njiva prozva njihovim jezikom Akeldama, što znači: njiva krvi.
20. Jer je napisano u knjizi Psalama: Da bude dvor njegov pust, i da ne bude nikoga ko bi živio u njemu; i: Episkopstvo njegovo da primi drugi.
21. Treba, dakle, od ovih ljudi koji su bili zajedno s nama za sve vrijeme otkako među nas dođe i iziđe od nas Gospod Isus,
22. Počevši od krštenja Jovanova do dana kada se uznese od nas, da jedan od ovih bude s nama svjedok njegovog vaskrsenja.
23. I postaviše dvojicu: Josifa zvanog Varsava, koji bi nazvan Just, i Matiju.
24. I pomolivši se rekoše: Ti, Gospode, poznavaoče srdaca sviju, pokaži jednoga od ove dvojice koga si izabrao,
25. Da primi udjel ove službe i apostolstva, iz kojeg ispade Juda, da ide na mjesto svoje.
26. I baciše kocke za njih, i pade kocka na Matiju, i bi pribrojan Jedanaestorici apostola.
2 Pedesetnica: silazak Svetoga Duha na apostole. Petrova propovijed o Isusu Mesiji. Obraćanje tri hiljade vjernika i prva zajednica, Crkva u Jerusalimu.
1. I kad se navrši pedeset dana bijahu svi apostoli jednodušno na okupu.
2. I ujedanput nastade šum sa neba kao hujanje silnoga vjetra, i napuni sav dom gdje oni sjeđahu;
3. I pokazaše im se razdijeljeni jezici kao ognjeni, i siđe po jedan na svakoga od njih.
4. I ispuniše se svi Duha Svetoga i stadoše govoriti drugim jezicima, kao što im Duh davaše da kazuju. A u Jerusalimu boravljahu Judejci, ljudi pobožni iz svakoga naroda koji je pod nebom.
6. Pa kad nastade ova huka, skupi se narod, i smete se; jer svaki od njih slušaše gdje oni govore njegovim jezikom.
7. I divljahu se i čuđahu se svi govoreći jedan drugome: Gle, zar nisu svi ovi što govore Galilejci?
8. Pa kako mi čujemo svaki svoj jezik u kome smo se rodili:
9. Parćani i Miđani i Elamiti, i koji žive u Mesopotamiji i Judeji i Kapadokiji, u Pontu i Aziji,
10. U Frigiji i Pamfiliji, u Egiptu i krajevima Libije blizu Kirine, i došljaci Rimljani, i Judejci i prozeliti,
11. Krićani i Arapi, čujemo gdje oni govore na našim jezicima o veličanstvenim djelima Božijim?
12. I svi se divljahu i bijahu u nedoumici govoreći jedan drugom: Šta bi ovo moglo biti?
13. A drugi se podsmijevahu i govorahu: Napili su se slatkoga vina.
14. A Petar stade sa jedanaestoricom i podiže glas svoj i reče im: Ljudi Judejci, i svi vi koji boravite u Jerusalimu: ovo neka vam je na znanje, i saslušajte riječi moje.
15. Jer ovi nisu pijani kao što vi mislite, jer je tek treći čas dana.
16. Nego je to ono što je rekao prorok Joil:
17. I biće u posljednje dane, govori Gospod, izliću od Duha mojega na svako tijelo, i proricaće sinovi vaši i kćeri vaše, i mladići vaši vidjeće viđenja i starci vaši sanjaće snove.
18. Pa i na sluge svoje i na sluškinje svoje u te dane izliću od Duha mojega, i proricaće.
19. I daću čudesa gore na nebu i znake dolje na zemlji: krv i oganj i pušenje dima.
20. Sunce će se pretvoriti u tamu i mjesec u krv prije nego dođe veliki i slavni Dan Gospodnji.
21. I biće da će se spasti svaki koji prizove ime Gospodnje.
22. Ljudi Izrailjci, čujte riječi ove: Isusa Nazarećanina, čovjeka od Boga potvrđena među vama silama i čudesima i znacima koje učini Bog preko njega među vama, kao što i sami znate,
23. Ovoga, po određenom savjetu i promislu Božijem predanog uzeste i rukama bezakonika prikovaste i ubiste.
24. Njega Bog vaskrse, razdriješivši muke smrti, jer ne bješe moguće da ga ona drži.
25. Jer David govori za njega: Gospoda neprestano gledah pred sobom, jer mi je s desne strane, da se ne pokolebam.
26. Zato se razveseli srce moje i obradova se jezik moj, pa još i tijelo moje počivaće u nadi.
27. Jer nećeš ostaviti dušu moju u adu, niti ćeš dati da Svetac tvoj vidi truljenje.
28. Pokazao si mi puteve života, ispunićeš me veselja licem tvojim.
29. Ljudi braćo, neka je dopušteno sa slobodom reći vam za praoca Davida da i umrije, i ukopan bi, i grob je njegov među nama do ovoga dana.
30. Budući, dakle, da je bio prorok, i znajući da mu se Bog zakletvom zakleo da će od ploda bedara njegovih po tijelu podignuti Hrista da sjedi na prijestolu njegovu,
31. Predvidjevši govori za vaskrsenje Hristovo da ne bi ostavljena duša njegova u adu, niti tijelo njegovo vidje truljenja.
32. Ovoga Isusa vaskrse Bog, čemu smo svi mi svjedoci.
33. Desnicom, dakle, Božijom uznese se, i primivši od Oca obećanje Svetoga Duha, izli ovo što vi sada vidite i čujete.
34. Jer David ne iziđe na nebesa, nego sam govori: Reče Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane,
35. Dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim.
36. Čvrsto, dakle, neka zna sav dom Izrailjev da je i Gospodom i Hristom učinio Bog njega, ovoga Isusa, koga vi raspeste.
37. A kada čuše, ražali im se u srcu i rekoše Petru i ostalim apostolima: Šta da učinimo, ljudi braćo?
38. A Petar im reče: Pokajte se, i da se krsti svaki od vas u ime Isusa Hrista za oproštenje grijehova; i primićete dar Svetoga Duha.
39. Jer obećanje je za vas i za djecu vašu i za sve daljne koje će dozvati Gospod Bog naš.
40. I drugim mnogim riječima svjedočaše, i moljaše ih govoreći: Spasite se od ovoga pokvarenoga roda.
41. Tada oni koji rado primiše riječ njegovu krstiše se; i dodade se u taj dan oko tri hiljade duša.
42. I bijahu postojani u nauci apostolskoj, i u zajednici, u lomljenju hljeba i u molitvama.
43. A uđe strah u svaku dušu, jer apostoli činiše mnoga čudesa i znake u Jerusalimu.
44. (Strah veliki bijaše na svima njima.) A svi koji vjerovaše bijahu na okupu i imahu sve zajedničko.
45. I tekovinu i imanje prodavahu i razdavahu svima kako je kome bilo potrebno.
46. I svaki dan bijahu istrajno i jednodušno u hramu, i lomeći hljeb po domovima, primahu hranu s radošću i u prostoti srca,
47. Hvaleći Boga, i bijahu omiljeni kod cijelog naroda. A Gospod svaki dan dodavaše Crkvi one koji se spasavahu.
3 Čudo iscjeljenja hromoga. Besjeda apostola Petra narodu o Isusu Hristu i poziv na pokajanje.
1. A Petar i Jovan iđahu zajedno gore u hram u deveti čas molitve.
2. I bijaše neki čovjek hrom od utrobe matere svoje, kojega nošahu i polagahu svaki dan pred vrata hrama koja se zovu Krasna da prosi milostinju od onih koji ulaze u hram.
3. Ovaj vidjevši Petra i Jovana da hoće da uđu u hram, zatraži milostinju.
4. A Petar pogledavši na njega s Jovanom reče: Pogledaj na nas!
5. A on ih pažljivo gledaše očekujući da od njih nešto dobije.
6. A Petar reče: Srebra i zlata nemam, nego što imam to ti dajem: U ime Isusa Hrista Nazarećanina ustani i hodi.
7. I uze ga za desnicu i podiže. I odmah se utvrdiše njegova stopala i gležnji;
8. I skočivši stade, i hođaše, i uđe s njima u hram hodeći i skačući i hvaleći Boga.
9. I vidje ga sav narod gdje ide i hvali Boga.
10. A poznadoše ga da to bješe onaj što milostinje radi sjeđaše kod Krasnih vrata hrama i ispuniše se čuđenja, i bjehu van sebe od toga što mu se dogodi.
11. A dok se iscijeljeni hromi držaše Petra i Jovana, sav narod zadivljen navali njima u trijem koji se zvaše Solomonov.
12. A videći to, Petar se obrati narodu: Ljudi Izrailjci, što se čudite ovome ili šta gledate u nas, kao da smo svojom silom ili pobožnošću učinili da ovaj hodi?
13. Bog Avraamov i Isakov i Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi Sina svojega Isusa, koga vi predadoste, i odrekoste ga se pred licem Pilatovim kada on presudi da ga pusti.
14. A vi se odrekoste Sveca i Pravednika i isprosiste čovjeka ubicu da vam pokloni.
15. A Načelnika života ubiste, kojega Bog vaskrse iz mrtvih, čemu smo mi svjedoci.
16. I radi vjere u ime njegovo, ovoga koga vidite i poznajete utvrdi ime njegovo, i vjera koja je od njega podari mu ovo iscjeljenje pred svima vama.
17. I sad, braćo, znam da iz neznanja ono učiniste, kao i starješine vaše.
18. A Bog ono što je predskazao ustima sviju svojih proroka, da će Hristos postradati, tako je i ispunio.
19. Pokajte se, dakle, i obratite se da se očistite od grijehova svojih,
20. Da dođu od lica Gospodnjega vremena utjehe; i da pošlje unaprijed naznačenoga vam Hrista Isusa,
21. Kojega treba da primi nebo do vremena vaspostavljanja svega o čemu je Bog govorio ustima sviju svetih proroka svojih od vajkada.
22. Jer Mojsej ocima reče: Gospod Bog vaš podignuće vam Proroka iz vaše braće, kao mene; njega poslušajte u svemu što god vam kaže.
23. I biće da će se svaka duša, koja ne posluša toga Proroka, istrijebiti iz naroda.
24. A i svi proroci od Samuila i dalje koji god govoriše, takođe najaviše ove dane.
25. Vi ste sinovi proroka i zavjeta koji učini Bog s ocima vašim govoreći Avraamu: U sjemenu tvojemu blagosloviće se sva plemena na zemlji.
26. Vama prvo Bog podigavši Sina svojega Isusa, posla ga da vas blagoslovi i odvrati svakoga od zlih djela vaših.
4 Petar i Jovan u zatvoru i pred Sinedrionom. Molitva Crkve za apostole. Život prvih hrišćana: jedno srce i jedna duša.
1. A dok oni govorahu narodu, naiđoše na njih sveštenici i vojvoda hrama i sadukeji,
2. Srdeći se što oni uče narod i javljaju u Isusu vaskrsenje iz mrtvih.
3. I digoše na njih ruke, i metnuše ih u zatvor do ujutru, jer već bješe veče.
4. A mnogi od onih koji čuše riječ povjerovaše, i dostiže broj ljudi oko pet hiljada.
5. I bi sutradan da se skupiše knezovi njihovi i starješine i književnici u Jerusalim,
6. I Ana prvosveštenik i Kajafa i Jovan i Aleksandar i koliko ih god bješe od roda prvosvešteničkoga;
7. I postavivši ih u sredinu pitahu: Kakvom silom ili u čije ime učiniste vi ovo?
8. Tada Petar, ispunivši se Duha Svetoga, reče im: Knezovi narodni i starješine Izrailjeve,
9. Ako nas danas ispitujete zbog dobročinstva bolesnom čovjeku, kako on ozdravi,
10. Neka je na znanje svima vama, i svemu narodu Izrailjevu, da u ime Isusa Hrista Nazarećanina, kojega vi raspeste, kojega Bog podiže iz mrtvih, njime stoji ovaj pred vama zdrav.
11. On je kamen koji vi zidari odbaciste, a koji postade glava od ugla: i nema ni u jednome drugome spasenja.
12. Jer nema drugoga Imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasti.
13. A videći smjelost Petrovu i Jovanovu, i znajući da su ljudi neuki i prosti, divljahu se, a prepoznaše ih i da su bili sa Isusom,
14. No gledajući iscijeljenog čovjeka gdje stoji s njima, ne mogahu ništa reći protiv.
15. Onda im zapovjediše da iziđu napolje iz Sinedriona, pa se savjetovahu među sobom,
16. Govoreći: Šta ćemo činiti ovim ljudima? Jer znamenito čudo što se dogodi kroz njih očigledno je svima koji žive u Jerusalimu, i ne možemo poreći.
17. Ali da se ne bi dalje širilo po narodu, da im strogo zaprijetimo da nikome od ljudi više ne govore o Imenu ovome.
18. I dozvavši ih zapovjediše im da ništa ne govore niti uče o Imenu Isusovu.
19. A Petar i Jovan odgovarajući im rekoše: Sudite, je li pravo pred Bogom da slušamo vas više nego Boga?
20. Jer mi ne možemo da ne govorimo ono što vidjesmo i čusmo.
21. A oni zaprijetivši im otpustiše ih, ne nalazeći ništa kako bi ih mučili, i to zbog naroda; jer svi hvaljahu Boga za ono što se dogodilo.
22. Jer više od četrdeset godina bješe onome čovjeku, na kome se dogodi ovo čudo ozdravljenja.
23. A kad ih otpustiše, ovi dođoše svojima i javiše šta im rekoše prvosveštenici i starješine.
24. A kad oni čuše, jednodušno podigoše glas Bogu i rekoše: Gospode, ti koji si stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima;
25. Ti si ustima Davida, sluge svojega, rekao: Zašto se bune neznabošci, i narodi pomišljaju zaludne stvari?
26. Ustadoše carevi zemaljski i knezovi sabraše se zajedno na Gospoda i na Pomazanika njegovog.
27. Jer se zaista sabraše u ovome gradu na Svetoga Sina tvojega Isusa, kojega si pomazao, Irod i Pontijski Pilat sa neznabošcima i s plemenima Izrailjevim,
28. Da učine ono što ruka tvoja i savjet tvoj unaprijed odredi da bude.
29. I sad, Gospode, pogledaj na njihove prijetnje, i daj slugama tvojim da sa svakom smjelošću govore riječ tvoju,
30. Pružajući i ti ruku svoju na iscjeljivanje, da bivaju znaci i čudesa imenom Svetoga Sina tvojega Isusa.
31. I pošto se oni pomoliše Bogu, zatrese se mjesto gdje bijahu sabrani, i ispuniše se svi Duha Svetoga, i govorahu riječ Božiju sa smjelošću.
32. A u naroda koji povjerova bješe jedno srce i jedna duša; i nijedan ne govoraše za imanje svoje da je njegovo, nego im sve bješe zajedničko.
33. I apostoli s velikom silom davahu svjedočanstvo o vaskrsenju Gospoda Isusa Hrista, i blagodat velika bješe na svima njima.
34. Jer niko među njima ne bješe u oskudici, pošto svi koji imađahu njive ili kuće, prodavahu i donošahu novce od prodanoga,
35. I polagahu pred noge apostolima; i davaše se svakome prema potrebi koju je imao.
36. A Josija, prozvani od apostola Varnava, što znači: sin utjehe, Levit, rodom sa Kipra,
37. Imao je njivu, i prodavši je donese novce i položi pred noge apostolima.
5 Ananija i Sapfira. Uspjeh apostolske propovijedi. Apostoli u zatvoru i njihovo čudesno oslobođenje. Apostoli pred Sinedrionom. Gamalilov savjet.
1. A neki čovjek, po imenu Ananija, sa ženom svojom Sapfirom prodade imanje,
2. I sakri od novaca sa znanjem i žene svoje, i donijevši jedan dijel položi pred noge apostolima.
3. A Petar reče: Ananija, zašto ispuni satana srce tvoje da slažeš Duhu Svetome i sakriješ od novaca što uze za njivu?
4. Kad je bila u tebe, ne bješe li tvoja? I kad je prodade, ne bješe li u tvojoj vlasti? Zašto si takvu stvar metnuo u srce svoje? Nisi slagao ljudima nego Bogu.
5. A kad ču Ananija riječi ove, pade i izdahnu; i veliki strah obuze sve koji čuše ovo.
6. I ustavši mladići uzeše ga i iznesoše te sahraniše.
7. A kad prođe oko tri časa, uđe i žena njegova ne znajući šta se dogodilo.
8. A Petar je upita: Kaži mi jeste li za toliko prodali njivu? A ona reče: Da, za toliko.
9. A Petar joj reče: Zašto se dogovoriste da iskušate Duha Gospodnjega? Gle, noge onih koji tvoga muža sahraniše pred vratima su, i tebe će iznijeti.
10. I odmah pade kraj nogu njegovih i izdahnu. A mladići ušavši nađoše je mrtvu, pa je iznesoše i sahraniše kod muža njezina.
11. I veliki strah obuze svu Crkvu i sve koji čuše ovo.
12. A rukama apostolskim bivahu mnogi znaci i čudesa u narodu; i bijahu svi jednodušno u trijemu Solomonovom.
13. Od ostalih pak niko ne smjede da im se pridruži, ali ih narod hvaljaše;
14. I sve se više umnožavahu oni koji vjerovahu u Gospoda, mnoštvo ljudi i žena,
15. Tako da su na ulice iznosili bolesnike i polagali na posteljama i nosilima, da bi kad prođe Petar bar sjenka njegova osjenila koga od njih.
16. A sticaše se i mnoštvo naroda iz okolnih gradova u Jerusalim donoseći bolesne i od nečistih duhova mučene, i svi se iscjeljivahu.
17. Ali se podiže prvosveštenik i svi koji bijahu s njim, sekta sadukejska, i ispuniše se zavisti,
18. I digoše ruke svoje na apostole, i baciše ih u opšti zatvor.
19. A anđeo Gospodnji otvori noću vrata tamnice, izvede ih i reče:
20. Idite i stanite u hramu pa govorite narodu sve riječi ovoga života.
21. A oni, čuvši to, uđoše ujutru u hram, i učahu. Pošto pak dođe prvosveštenik i koji bijahu s njim, sazvaše Sinedrion i sve starješine sinova Izrailjevih, i poslaše u tamnicu da ove dovedu.
22. A kad sluge otidoše i ne nađoše ih u tamnici, onda se vratiše i javiše,
23. Govoreći: Tamnicu nađosmo čvrsto zaključanu i čuvare gdje stoje pred vratima, ali kad otvorismo, unutra ni jednoga ne nađosmo.
24. A kad čuše ove riječi sveštenik i vojvoda hrama i prvosveštenici bijahu u nedoumici šta se to dogodilo s njima.
25. A neko dođe i javi im govoreći: Eno oni ljudi što ih baciste u tamnicu stoje u hramu i uče narod.
26. Tada otide vojvoda s momcima i dovede ih ne na silu; jer se bojahu naroda da ih ne pobije kamenjem.
27. A kad ih dovedoše, postaviše ih pred Sinedrion, i zapita ih prvosveštenik govoreći:
28. Nismo li vam strogo zabranili da ne učite o Imenu ovom? A vi ste eto napunili Jerusalim vašim učenjem, i hoćete da bacite na nas krv ovoga Čovjeka.
29. A Petar i apostoli odgovarajući rekoše: Bogu se treba pokoravati više nego ljudima.
30. Bog otaca naših vaskrse Isusa, kojega vi ubiste objesivši na drvo.
31. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Načalnika i Spasitelja, da dade Izrailju pokajanje i oproštenje grijehova.
32. I mi smo njegovi svjedoci ovih riječi, i Duh Sveti kojega Bog dade onima koji se njemu pokoravaju.
33. A kad oni to čuše, razjariše se veoma i dogovarahu se da ih pobiju.
34. Ali ustade u Sinedrionu jedan farisej, po imenu Gamalilo, zakonik, poštovan od svega naroda, i zapovjedi da apostole malo udalje napolje,
35. Pa im reče: Ljudi Izrailjci, dobro pazite šta ćete činiti sa ovim ljudima.
36. Jer prije ovih dana ustade Tevda govoreći da je on nešto veliko; uz njega pristade ljudi brojem oko četiri stotine; on bi ubijen, i svi koji ga slušahu raziđoše se i propadoše.
37. Poslije ovoga ustade Juda Galilejac u dane popisa i odvuče dosta naroda za sobom; on takođe pogibe i svi koji ga slušahu rasturiše se.
38. I sad vam kažem: Prođite se ovih ljudi i ostavite ih: jer ako bude od ljudi ova namisao ili ovo djelo, propašće;
39. No ako je od Boga, ne možete ga uništiti, da se kako i bogoborci ne nađete.
40. Onda ga poslušaše, i dozvavši apostole izbiše ih i zabraniše im da govore o Imenu Isusovom, i otpustiše ih.
41. A ovi onda otidoše iz Sinedriona radujući se što se udostojiše da podnesu sramotu za Ime njegovo.
42. I svaki dan u hramu i po domovima ne prestajahu da uče i propovijedaju jevanđelje o Isusu Hristu.
6 Izbor sedmorice đakona. Rast hrišćanske zajednice u Jerusalimu. Arhiđakon Stefan na sudu pred Sinedrionom.
1. I u ove dane, kada se množahu učenici, podigoše jelinisti viku na Jevreje što se njihove udovice zaboravljahu kad se dijeljaše pomoć svaki dan.
2. Onda Dvanaestorica, sazvavši mnoštvo učenika, rekoše: Ne dolikuje nama da ostavivši riječ Božiju služimo oko trpeza.
3. Potražite, dakle, braćo, između vas sedam osvjedočenih ljudi, punih Duha Svetoga i mudrosti, koje ćemo postaviti na ovu službu.
4. A mi ćemo u molitvi i u službi riječi prilježno ostati.
5. I riječ ova bi ugodna svemu narodu. I izabraše Stefana, čovjeka ispunjenoga vjerom i Duhom Svetim, i Filipa, i Prohora, i Nikanora, i Timona, i Parmena, i Nikolu prozelita iz Antiohije.
6. Ove postaviše pred apostole i oni pomolivši se Bogu položiše ruke na njih.
7. I riječ Božija rastijaše i veoma se množaše broj učenika u Jerusalimu, i veliko mnoštvo sveštenika pokoravahu se vjeri.
8. A Stefan pun vjere i sile činjaše znake i čudesa velika u narodu.
9. Tada ustadoše neki iz sinagoge koja se zove Libertinska, Kirinska i Aleksandrijska i od onih iz Kilikije i Azije, i prepirahu se sa Stefanom,
10. I ne mogahu protivstati mudrosti i duhu kojim govoraše.
11. Tada podmetnuše ljude koji rekoše: Čuli smo ga da govori hulne riječi na Mojseja i na Boga.
12. I pobuniše narod i starješine i književnike, i napadoše i uhvatiše ga, i dovedoše pred Sinedrion,
13. Pa izvedoše lažne svjedoke koji govorahu: Ovaj čovjek ne prestaje da huli na ovo sveto mjesto i na Zakon.
14. Jer smo ga čuli gdje govori: Ovaj Isus Nazarećanin razoriće ovo mjesto i izmijeniće običaje koje nam predade Mojsej.
15. I pogledavši na njega svi koji sjeđahu u Sinedrionu, vidješe lice njegovo kao lice anđela.
7 Govor arhiđakona Stefana pred Sinedrionom. Njegova osuda i prvomučenička smrt za Hrista.
1. A prvosveštenik reče: Je li to tako?
2. A on reče: Ljudi braćo i oci, čujte! Bog slave javi se ocu našemu Avraamu kad bješe u Mesopotamiji, prije nego se doseli u Haran.
3. I reče mu: Iziđi iz zemlje svoje i od roda svojega i iz doma oca svojega, i dođi u zemlju koju ću ti pokazati.
4. Tada iziđe iz zemlje Haldejske, i doseli se u Haran; i odande, po smrti oca njegova, preseli ga u ovu zemlju u kojoj vi sada živite.
5. I ne dade mu nasljedstva u njoj ni stope, i obeća da će je dati u posjed njemu i sjemenu njegovu poslije njega, dok on još nemaše djeteta.
6. A Bog reče ovako: Sjeme tvoje biće došljaci u zemlji tuđoj i porobiće ga i zlostavljaće ga četiri stotine godina.
7. I narodu tome kome će robovati ja ću suditi, reče Bog; i potom će izići, i služiće mi na ovome mjestu.
8. I dade mu zavjet obrezanja, i tako rodi Isaka, i obreza ga u osmi dan; i Isak Jakova, i Jakov dvanaest praotaca.
9. A praoci pozavidješe Josifu i prodadoše ga u Egipat; i Bog bijaše s njim.
10. I izbavi ga od sviju nevolja njegovih, i dade mu milost i premudrost pred Faraonom, carem egipatskim, i postavi ga poglavarem nad Egiptom i svim domom njegovim.
11. A dođe glad na svu zemlju Egipatsku i Hanaansku i nevolja velika, i ne nalažahu hrane oci naši.
12. A Jakov čuvši da ima pšenice u Egiptu posla prvi put oce naše.
13. I kad dođoše drugi put, kaza se Josif braći svojoj, i rod Josifov postade poznat Faraonu.
14. A Josif posla i dozva oca svojega Jakova i svu rodbinu svoju, sedamdeset i pet duša.
15. I siđe Jakov u Egipat, i skonča, on i oci naši;
16. I prenesoše ih u Sihem, i položiše u grob koji kupi Avraam za novce od sinova Emora Sihemljanina.
17. I kako se približavaše vrijeme obećanja za koje se Bog zakle Avraamu, narod se uveća i umnoži u Egiptu.
18. Dok ne nasta drugi car nad Egiptom, koji ne znaše Josifa.
19. Ovaj postupi lukavo sa rodom našim, zlostavljaše oce naše da bacaju djecu svoju da ne ostaju u životu.
20. U to vrijeme se rodi Mojsej i bješe mio Bogu, i bi tri mjeseca gajen u domu oca svojega.
21. A kada je bio izbačen, uze ga kći Faraonova i odgaji ga sebi za sina.
22. I nauči se Mojsej svoj mudrosti egipatskoj, i bješe silan u riječima i u djelima.
23. A kad mu se navršavaše četrdeseta godina, dođe mu na srce da obiđe braću svoju, sinove Izrailjeve.
24. I vidjevši nekoga gdje mu se čini nepravda, uze ga u odbranu i osveti ugnjetavanog, ubivši Egipćanina.
25. A mišljaše on da braća njegova razumiju da im Bog njegovom rukom daje spasenje; ali oni ne razumješe.
26. A sutradan pojavi se među njima dok su se tukli i stade ih miriti govoreći: Ljudi, vi ste braća, zašto činite nepravdu jedan drugome?
27. A onaj što činjaše nepravdu bližnjemu odgurnu ga rekavši: Ko tebe postavi za starješinu i sudiju nad nama?
28. Ili hoćeš i mene da ubiješ kao što si juče ubio Egipćanina?
29. A Mojsej pobježe zbog ove riječi, i posta došljak u zemlji Madijamskoj, gdje rodi dva sina.
30. I kad se navrši četrdeset godina, javi mu se u pustinji gore Sinajske Anđeo Gospodnji u plamenu ognjenom u kupini.
31. A kada Mojsej vidje, divljaše se viđenju. Kada pak on pristupi da razmotri, bi glas Gospodnji njemu:
32. Ja sam Bog otaca tvojih, Bog Avraamov i Bog Isakov i Bog Jakovljev. A Mojsej se uplaši i ne smijaše da pogleda.
33. A Gospod mu reče: Izuj obuću sa nogu svojih, jer je mjesto na kome stojiš sveta zemlja.
34. Gledajući vidjeh muku naroda mojega koji je u Egiptu, i čuh njihovo uzdisanje, i siđoh da ih izbavim; i sad hodi da te pošaljem u Egipat.
35. Ovoga Mojseja, kojega se odrekoše govoreći: Ko tebe postavi za starješinu i sudiju? - toga Bog posla za starješinu i izbavitelja rukom Anđela koji mu se javi u kupini.
36. Ovaj ih izvede učinivši čudesa i znake u zemlji Egipatskoj i u Crvenom moru i u pustinji četrdeset godina.
37. Ovo je Mojsej koji reče sinovima Izrailjevim: Gospod Bog vaš podignuće vam Proroka iz braće vaše, kao mene: njega poslušajte.
38. Ovo je onaj što bješe u crkvi u pustinji sa Anđelom, koji mu je govorio na gori Sinajskoj, i sa ocima našim; koji. primi riječi žive, da ih nama dade;
39. Kojega ne htjedoše poslušati oci naši, nego ga odbaciše, i okrenuše se srcem svojim prema Egiptu,
40. Rekavši Aronu: Načini nam bogove koji će ići pred nama, jer sa ovim Mojsejem, koji nas je izveo iz zemlje Egipatske, ne znamo šta mu se dogodi.
41. I u dane one načiniše tele i prinesoše žrtvu idolu, i radovahu se djelima ruku svojih.
42. A Bog se okrenu od njih i predade ih da služe vojsci nebeskoj, kao što je pisano u knjizi Proroka: Eda što zaklano i žrtve prinesoste mi za četrdeset godina u pustinji, dome Izrailjev?
43. I prihvatiste čador Molohov, i zvjezdu boga vašega Remfana, kipove koje načiniste da im se klanjate; i preseliću vas dalje od Vavilona.
44. Oci naši imahu šator svjedočanstva u pustinji, kao što zapovjedi Onaj što govori Mojseju da ga načini po obrascu koji bješe vidio;
45. Njega i naslijedivši oci naši unesoše sa Isusom Navinom pri zauzimanju zemlje neznabožaca, koje progna Bog ispred lica otaca naših; sve do dana Davidovih,
46. Koji nađe blagodat pred Bogom i moljaše da nađe stan Bogu Jakovljevu.
47. A Solomon mu sazida dom.
48. Ali Svevišnji ne živi u rukotvorenim hramovima, kao što govori prorok:
49. Nebo mi je prijesto, a zemlja podnožje nogama mojima; kakav ćete mi dom sazidati, govori Gospod; ili koje je mjesto za počivanje moje?
50. Nije li ruka moja stvorila sve ovo?
51. Tvrdovrati i neobrezani srcem i ušima, vi se svagda protivite Duhu Svetome; kako oci vaši, tako i vi.
52. Kojega od proroka ne protjeraše oci vaši? I pobiše one koji predskazaše dolazak Pravednika, kojega sada vi izdajnici i ubice postadoste,
53. Vi koji primiste Zakon naredbama anđelskim, i ne održaste.
54. Kad ovo čuše, razjariše se vrlo u srcima svojima, i škrgutahu zubima na njega.
55. A on, pun Duha Svetoga, pogleda na nebo i vidje slavu Božiju i Isusa gdje stoji s desne strane Bogu,
56. I reče: Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječijega gdje stoji s desne strane Bogu.
57. A oni povikavši iza glasa zatisnuše uši svoje, i navališe jednodušno na njega,
58. Pa izbacivši ga izvan grada stadoše ga kamenovati. A svjedoci metnuše haljine svoje kod nogu mladića po imenu Savla,
59. I kamenovahu Stefana, koji se moljaše Bogu i govoraše: Gospode Isuse, primi duh moj!
60. Onda kleče na koljena i povika iza glasa: Gospode, ne uračunaj im grijeh ovaj! I ovo rekavši, usnu.
8 Gonjenje Crkve u Jerusalimu. Savle goni hrišćane. Filip, Petar i Jovan propovijedaju u Samariji. Simon gatar. Obraćenje i krštenje Etiopljanina.
1. A Savle odobravaše njegovo ubistvo. A u taj dan postade veliko gonjenje na Jerusalimsku crkvu, i svi se rasijaše po krajevima judejskim i samarijskim, osim apostola.
2. A ljudi pobožni sahraniše Stefana i učiniše nad njim veliki plač.
3. A Savle je pustošio Crkvu, ulazeći u kuće i silom odvlačeći ljude i žene predavaše ih u tamnicu.
4. Međutim, oni što se rasijaše prolažahu i propovijedahu riječ.
5. A Filip sišavši u grad samarijski propovijedaše im Hrista.
6. A narod je pazio jednodušno na ono što im govoraše Filip, slušajući i gledajući znake koje činjaše;
7. Jer duhovi nečisti s velikom vikom izlažahu iz mnogih koji ih imahu, i mnogi uzeti i hromi ozdraviše.
8. I bi velika radost u gradu onome.
9. A bješe otprije u gradu neki čovjek, po imenu Simon, koji čaraše i dovođaše u čudo narod samarijski, govoreći da je on nešto veliko.
10. Njega svi pažljivo slušahu, i malo i veliko, govoreći: Ovo je velika sila Božija.
11. A zato ga slušahu pažljivo što ih je mnogo vremena činima zadivljavao.
12. No kada povjerovaše Filipu koji propovijedaše jevanđelje o Carstvu Božijemu i o imenu Isusa Hrista, krštavahu se i ljudi i žene.
13. Tada i sam Simon povjerova i krstivši se ostade kod Filipa; i gledajući znake i čuda velika gdje se zbivaju, divljaše se vrlo.
14. A kad čuše apostoli u Jerusalimu da je Samarija primila riječ Božiju, poslaše im Petra i Jovana.
15. Ovi sišavši pomoliše se Bogu za njih da prime Duha Svetoga;
16. Jer još ni na jednoga od njih ne bješe sišao, nego bijahu samo kršteni u ime Gospoda Isusa.
17. Tada polagahu ruke na njih, i oni primahu Duha Svetoga.
18. A kad vidje Simon da se polaganjem apostolskih ruku daje Duh Sveti, donese im novaca,
19. Govoreći: Dajte i meni tu vlast da kad položim ruke na nekoga primi Duha Svetoga.
20. A Petar mu reče: Novci tvoji s tobom da budu na pogibao, što si pomislio da se dar Božiji može dobiti za novce.
21. Nema tebi dijela ni udjela u ovoj riječi, jer srce tvoje nije pravo pred Bogom.
22. Zato se pokaj od te zloće tvoje, i moli se Bogu eda bi ti se oprostila pomisao srca tvojega;
23. Jer te vidim da si u gorkoj žuči i u okovima nepravde.
24. A Simon odgovarajući reče: Pomolite se vi za mene Gospodu da ne naiđe na mene ništa od onoga što ste rekli.
25. A oni, zasvjedočivši i govorivši riječ Gospodnju, vratiše se u Jerusalim, i mnogim selima samarijskim propovijedahu jevanđelje.
26. A anđeo Gospodnji reče Filipu govoreći: Ustani i idi prema jugu na put koji silazi od Jerusalima u Gazu; on je pust.
27. I ustavši pođe. I gle, čovjek Etiopljanin, uškopljenik, vlastelin Kandakije carice etiopske, što bješe nad svima njezinim riznicama, koji bješe došao u Jerusalim kao poklonik,
28. Pa se vraćaše, i sjedeći na kolima svojim čitaše proroka Isaiju.
29. A Duh reče Filipu: Pristupi i prilijepi se tim kolima.
30. A Filip pritrčavši, ču ga gdje čita proroka Isaiju, i reče: Da li razumiješ to što čitaš?
31. A on reče: Kako bih mogao ako me ko ne uputi? I umoli Filipa da se popne i sjedne sa njim.
32. A mjesto iz Pisma koje čitaše bješe ovo: Kao ovca na zaklanje odvede se, i kao jagnje nijemo pred onim koji ga striže, tako ne otvara usta svojih.
33. U njegovom poniženju ukide se sud njegov. A rod njegov ko će iskazati? Jer se uzima sa zemlje život njegov.
34. Onda uškopljenik odgovori i reče Filipu: Molim te, za koga ovo govori prorok? Za sebe ili za nekoga drugoga?
35. A Filip otvorivši usta svoja, i počevši od Pisma ovoga, propovjedi mu jevanđelje o Isusu.
36. Kako pak iđahu putem, dođoše na neku vodu, i reče uškopljenik: Evo vode, šta me sprečava da se krstim?
37. A Filip mu reče: Ako vjeruješ od svega srca, može. A on odgovarajući reče: Vjerujem da je Isus Hristos Sin Božiji.
38. I zapovjedi da stanu kola, i siđoše oba u vodu, i Filip i uškopljenik, i krsti ga.
39. A kad iziđoše iz vode Duh (Sveti pade na uškopljenika, a anđeo) Gospodnji uze Filipa, i više ga ne vidje uškopljenik, nego otide putem svojim radujući se.
40, A Filip se obrete u Azotu; i prolazeći propovijedaše jevanđelje svima gradovima, dok ne dođe u Kesariju.
9 Savlovo obraćenje i boravak u Damasku i u Jerusalimu. Petar iscjeljuje Eneju u Lidi i vaskrsava Tavitu u Jopi.
1. A Savle, još dišući prijetnjom i ubistvom na učenike Gospodnje, pristupi prvosvešteniku,
2. I zatraži od njega poslanice u Damask za sinagoge, da ako koga nađe koji je od ovoga Puta, i ljude i žene, svezane dovede u Jerusalim.
3. A kad putovaše i dođe blizu Damaska, iznenada obasja ga svjetlost sa neba,
4. I padnuvši na zemlju ču glas gdje mu govori: Savle, Savle, zašto me goniš?
5. A on reče: Ko si ti, Gospode? A Gospod reče: Ja sam Isus kojega ti goniš, (teško ti je protiv bodila praćati se.
6. A on drhteći od straha reče: Gospode, šta ću da činim? A Gospod mu reče) nego ustani i uđi u grad, pa će ti se kazati šta treba da činiš.
7. A ljudi koji putovahu s njim stajahu nijemi, čujući glas, a nikoga ne videći.
8. A Savle ustade sa zemlje i otvorenim očima svojim nikoga ne viđaše. Oni ga uzeše za ruku i uvedoše u Damask.
9. I bješe tri dana slijep, i ne jede, niti pi.
10. A u Damasku bješe jedan učenik, po imenu Ananija, i reče mu Gospod u viđenju: Ananija! A on reče: Evo me, Gospode!
11. A Gospod njemu: Ustani i idi u ulicu koja se zove Prava, i traži u domu Judinom po imenu Savla Taršanina; jer gle, on se moli Bogu,
12. I vidje u viđenju čovjeka, po imenu Ananiju, gdje uđe i metnu ruku na njega da progleda.
13. A Ananija odgovori: Gospode, čuo sam od mnogih za toga čovjeka koliko zla počini svetima tvojima u Jerusalimu.
14. I ovdje ima vlast od prvosveštenika da veže sve koji prizivaju Ime tvoje.
15. A Gospod mu reče: Idi, jer mi je on sasud izbrani, da iznese Ime moje pred neznabošce i careve i sinove Izrailjeve;
16. A ja ću mu pokazati koliko mu valja postradati za Ime moje.
17. I otide Ananija, i uđe u kuću, i metnuvši ruke na njega reče: Savle brate, Gospod Isus, koji ti se javi na putu kojim si išao, poslao me je da progledaš i da se ispuniš Duha Svetoga.
18. I odmah otpade od očiju njegovih kao krljušt, i progleda, i ustavši krsti se;
19. I uzevši hranu, okrijepi se. I bi Savle nekoliko dana sa učenicima koji bijahu u Damasku.
20. I odmah po sinagogama propovijedaše Isusa da je on Sin Božiji.
21. A svi koji slušahu čuđahu se i govorahu: Nije li ovo onaj što u Jerusalimu satiraše one koji prizivaju Ime ovo, i ne dođe li ovdje za to da ih vezane vodi prvosveštenicima?
22. A Savle sve više jačaše, pa zbunjivaše Judejce koji žive u Damasku, dokazujući da je ovo Hristos.
23. A kad se navrši podosta dana, dogovoriše se Judejci da ga ubiju.
24. Ali Savle doznade za njihovu zavjeru; a oni čuvahu vrata dan i noć da bi ga ubili;
25. No učenici ga uzeše noću i spustiše preko zida u kotarici.
26. Kada pak dođe Savle u Jerusalim, pokušavaše da se pridruži učenicima; i svi ga se bojahu, ne vjerujući da je učenik.
27. A Varnava ga uze i dovede apostolima, i ispriča im kako je na putu vidio Gospoda i kako mu je govorio, i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo.
28. I zajedno s njima je ulazio u Jerusalim i izlazio i slobodno propovijedao u ime Gospoda Isusa,
29. I govoraše i prepiraše se s jelinistima, a oni vrebahu da ga ubiju.
30. A kada braća ovo saznaše svedoše ga u Kesariju i ispratiše ga u Tars.
31. Međutim, Crkve po svoj Judeji i Galileji i Samariji uživahu mir napredujući i hodeći u strahu Gospodnjem, i umnožavahu se utjehom Svetoga Duha.
32. I dogodi se da Petar obilazeći sve, siđe i svetima koji življahu u Lidi.
33. I nađe tamo jednoga čovjeka po imenu Eneja, koji već osam godina ležaše na odru, jer bješe uzet.
34. I reče mu Petar: Eneje, iscjeljuje te Isus Hristos; ustani i prostri sam sebi! I odmah ustade.
35. I vidješe ga svi koji življahu u Lidi i Saronu, i obratiše se Gospodu.
36. A u Jopi bješe jedna učenica, po imenu Tavita, što prevedeno znači Srna, i ona bješe puna dobrih djela i milostinja koje činjaše.
37. I dogodi se u te dane da se ona razbolje i umrije; onda je okupaše i položiše u gornju sobu.
38. I budući da je Lida blizu Jope, učenici čuvši da je Petar u njoj, poslaše dva čovjeka moleći ga da bez oklijevanja dođe do njih.
39. A Petar ustavši otide s njima; i kad dođe, uvedoše ga u gornju sobu i skupiše se oko njega sve udovice plačući i pokazujući košulje i haljine što je radila Srna dok je bila s njima.
40. A Petar izgnavši sve napolje, kleče na koljena i pomoli se Bogu, i okrenuvši se tijelu reče: Tavito, ustani! A ona otvori oči svoje, i vidjevši Petra pridignu se i sjede.
41. On pak davši joj ruku podiže je; i dozvavši svete i udovice pokaza je živu.
42. I ovo se razglasi po svoj Jopi, i mnogi vjerovaše u Gospoda.
43. A on ostade mnogo dana u Jopi kod nekoga Simona kožara.
10 Obraćenje i krštenje Kornilija i njegovog doma u Kesariji.
1. A u Kesariji neki čovjek, po imenu Kornilije, kapetan čete koja se zvaše Italijanska,
2. Pobožan i bogobojazan sa cijelim domom svojim, koji je činio mnoge milostinje narodu i molio se stalno Bogu;
3. Vidje na javi u viđenju, oko devetog časa dana, anđela Božijega gdje uđe k njemu i reče mu: Kornilije!
4. A on. pogledavši na njega i uplašivši se, reče: Šta je, Gospode? A on mu reče. Molitve tvoje i milostinje tvoje uziđoše na spomen pred Bogom.
5. I sad pošalji ljude u Jopu i dozovi Simona prozvanoga Petra;
6. On gostuje u nekoga Simona kožara, čija je kuća kod mora. (On će ti kazati riječi kojima ćeš se spasti ti i sav dom tvoj).
7. A kad otide anđeo koji je govorio Korniliju, on dozva dvojicu od ukućana svojih i jednog pobožnog vojnika od onih koji bijahu stalno uz njega,
8. I kazavši im sve posla ih u Jopu.
9. A sutradan dok oni putovahu i približavahu se gradu, iziđe Petar na ravni krov doma da se pomoli Bogu oko šestoga časa.
10. I ogladnje, i htjede da jede; a kad mu oni gotovljahu, naiđe na njega zanos,
11. I vidje nebo otvoreno i sasud nekakav gdje silazi na njega, kao veliko platno zavezano na četiri kraja i spušta se na zemlju;
12. U kome bijahu sve četvoronožne životinje na zemlji i zvjerinje i gmizavci i ptice nebeske.
13. I dođe mu glas: Ustani, Petre, zakolji i jedi.
14. A Petar reče: Nipošto. Gospode, jer nikad ne jedoh bilo šta pogano ili nečisto.
15. I opet glas njemu po drugi put: Što je Bog očistio, ti ne pogani!
16. I ovo bi triput, i sasud se opet uznese na nebo.
17. A dok se Petar u sebi pitaše šta bi bilo viđenje koje vidje, i gle, ljudi poslani od Kornilija, raspitavši se za dom Simonov, stadoše pred vrata,
18. I zovnuvši pitahu da li gostuje ovdje Simon zvani Petar.
19. I dok Petar razmišljaše o viđenju, reče mu Duh: Evo tri čovjeka traže tebe;
20. Nego ustani i siđi i idi s njima ne premišljajući ništa, jer sam ih ja poslao.
21. A Petar sišavši ljudima poslanim njemu od Kornilija reče: Evo, ja sam taj koga tražite. Radi čega ste došli?
22. A oni rekoše: Kornilije kapetan, čovjek pravedan i bogobojazan, na dobru glasu kod svega naroda judejskoga, primio je zapovijest od anđela svetoga da te pozove u svoj dom i da čuje riječi od tebe.
23. Onda ih pozva unutra i ugosti. A sutradan ustavši pođe s njima, i neki od braće koja bjehu iz Jope pođoše s njim.
24. I sutradan uđoše u Kesariju. A Kornilije ih čekaše sazvavši rodbinu svoju i bliske prijatelje.
25. A kad Petar ulažaše, srete ga Kornilije, i padnuvši pred noge njegove pokloni se.
26. A Petar ga podiže govoreći: Ustani, i ja sam samo čovjek.
27. I s njim razgovarajući uđe, i nađe mnoge koji se bijahu sabrali,
28. I reče im: Vi znate kako je zabranjeno čovjeku Judejcu družiti se ili dolaziti inoplemeniku; ali meni Bog pokaza da ni jednoga čovjeka ne treba zvati poganim ili nečistim.
29. Zato i dođoh bez pogovora čim sam pozvan. Pitam vas, dakle, radi čega ste me pozvali?
30. A Kornilije reče: Prije četiri dana ja postih do ovoga časa, i u deveti čas bijah na molitvi u kući svojoj: i gle, čovjek stade preda me u haljini sjajnoj,
31. I reče: Kornilije, uslišena je molitva tvoja i milostinje tvoje biše spomenute pred Bogom.
32. Pošalji, dakle, u Jopu i dozovi Simona koji je prozvan Petar: on gostuje u kući Simona kožara pored mora; kada on dođe, reći će ti.
33. Onda odmah poslah tebi, i ti si dobro učinio što si došao. Sada, dakle, svi mi stojimo pred Bogom da čujemo sve što ti je od Boga zapovjeđeno.
34. A Petar otvorivši usta reče: Zaista vidim da Bog ne gleda ko je ko,
35. Nego je u svakom narodu mio njemu onaj koji ga se boji i tvori pravdu.
36. Riječ koju posla sinovima Izrailjevim, blagovjesteći mir kroz Isusa Hrista: On je Gospod sviju.
37. Vi znate riječ koja se zbila po svoj Judeji, počevši od Galileje, poslije krštenja koje propovijedaše Jovan:
38. Isusa iz Nazareta, kako ga pomaza Bog Duhom Svetim i silom, koji prolažaše čineći dobro i iscjeljujući sve mučene od đavola, jer Bog bijaše s njim.
39. I mi smo svjedoci svega što učini u zemlji Judejskoj i u Jerusalimu. Njega i ubiše, objesivši na drvo.
40. Ovoga Bog vaskrse treći dan, i učini da se on javi,
41. Ne svemu narodu, nego nama, svjedocima unaprijed izabranima od Boga, koji s njim jedosmo i pismo po njegovu vaskrsenju iz mrtvih.
42. I zapovjedi nam da propovijedamo narodu i svjedočimo da je on određeni od Boga Sudija živih i mrtvih.
43. Za njega svjedoče svi proroci da će Imenom njegovim primiti oproštenje grijeha svako ko vjeruje u njega.
44. Dok Petar još govoraše ove riječi, siđe Duh Sveti na sve koji slušahu riječ.
45. I zadiviše se vjerni iz obrezanja koji dođoše s Petrom, da se i na neznabošce izlio dar Duha Svetoga.
46. Jer ih slušahu gdje govore jezike i veličaju Boga. Tada odgovori Petar:
47. Zar može ko zabraniti vodu da se ne krste ovi koji primiše Duha Svetoga kao i mi?
48. I zapovjedi im da se krste u ime Isusa Hrista. Tada ga moliše da ostane kod njih nekoliko dana.
11 Petar pravda svoje druženje sa neznabošcima. Širenje Jevanđelja u Antiohiji. Naziv: Hrišćani. Staranje za braću u Judeji.
1. A čuše apostoli i braća koji bijahu u Judeji da i neznabošci primiše riječ Božiju.
2. I kad uziđe Petar u Jerusalim, prepirahu se s njim oni iz obrezanja,
3. Govoreći: Ušao si neobrezanim ljudima i jeo si s njima.
4. A Petar im otpoče izlagati po redu govoreći:
5. Ja bijah u gradu Jopi na molitvi, i vidjeh u zanosu viđenje: nekakav sasud silažaše kao veliko platno sa četiri kraja i spuštaše se s neba, i dođe do mene.
6. Zagledavši u njega pažljivo, razmotrih i vidjeh četvoronožne životinje zemaljske i zvjerinje i gmizavce i ptice nebeske.
7. I čuh glas koji mi govori: Ustani, Petre, zakolji i jedi.
8. A ja rekoh: Nipošto, Gospode, jer ništa pogano ili nečisto nikada ne uđe u moja usta.
9. I odgovori mi glas sa neba po drugi put: Što je Bog očistio, ti ne pogani!
10. A ovo bi triput; i uze se opet sve na nebo.
11. I gle, u taj čas tri čovjeka stadoše pred kućom u kojoj bijah, poslani iz Kesarije k meni.
12. A Duh mi reče da idem s njima ne premišljajući ništa. A dođoše sa mnom i ovih šestoro braće, i uđosmo u kuću čovjekovu.
13. I on nam kaza kako vidje anđela u kući svojoj koji je stao i rekao mu: Pošalji ljude u Jopu i dozovi Simona zvanoga Petra,
14. On će ti kazati riječi kojima ćeš se spasti ti i sav dom tvoj.
15. A kad ja počeh govoriti, siđe Duh Sveti na njih, kao i na nas u početku.
16. Tada se sjetih riječi Gospodnje kako govoraše: Jovan je krstio vodom, a vi ćete se krstiti Duhom Svetim.
17. Ako im, dakle, Bog dade jednak dar kao i nama koji povjerovasmo u Gospoda Isusa Hrista, ko bijah ja da bih mogao spriječiti Boga?
18. A kad čuše ovo zaćutaše, i slavljahu Boga govoreći: Zaista i neznabošcima dade Bog pokajanje za život.
19. Oni, međutim, koji se rasijaše od nevolje, koja nasta zbog Stefana, prođoše sve do Fenikije i Kipra i Antiohije ne propovijedajući riječ nikome do samo Judejcima.
20. A neki od njih bijahu Kiprani i Kirinejci, koji ušavši u Antiohiju govorahu jelinistima propovijedajući jevanđelje o Gospodu Isusu.
21. I ruka Gospodnja bijaše s njima; i veliki broj ih povjerova i obrati se Gospodu.
22. A dođe riječ o njima do ušiju Crkve u Jerusalimu; i poslaše Varnavu da prođe sve do Antiohije.
23. Kad ovaj dođe i vidje blagodat Božiju, obradova se i moljaše sve da iskrenim srcem ostanu u Gospodu;
24. Jer bješe čovjek blag i pun Duha Svetoga i vjere. I obrati se mnogi narod Gospodu.
25. Varnava pak iziđe u Tars da potraži Savla, i kada ga nađe, dovede ga u Antiohiju.
26. I oni se cijelu godinu sastajaše sa Crkvom, i učiše mnogi narod; i najprije u Antiohiji učenici biše nazvani Hrišćani.
27. A u te dane siđoše iz Jerusalima proroci u Antiohiju.
28. I ustavši jedan od njih, po imenu Agav, predskaza duhom veliku glad koja je imala biti po cijelom svijetu: koja i bi za Klaudija ćesara.
29. A učenici odlučiše da svaki od njih, koliko koji mogaše, pošalje, na pomoć braći koja življahu u Judeji.
30. Ovo i učiniše poslavši starješinama preko ruke Varnavine i Savlove.
12 Irod goni hrišćane. Smrt apostola Jakova. Petar u tamnici i čudesno oslobođenje. Irodova smrt.
1. A u ono vrijeme podiže car Irod ruke da muči neke od Crkve.
2. I pogubi Jakova brata Jovanovog mačem.
3. I vidjevši da je to po volji Judejcima, nastojaše da uhvati i Petra; a bijahu dani beskvasnih hljebova.
4. Njega i uhvati i baci u tamnicu, i predade ga četirima stražama od po četiri vojnika da ga čuvaju, namjeravajući da ga poslije Pashe izvede pred narod.
5. Petra, dakle, čuvahu u tamnici, a Crkva se usrdno moljaše za njega Bogu.
6. A kada htjede Irod da ga izvede, te noći spavaše Petar između dvojice vojnika, okovan u dvoje verige, i stražari pred vratima čuvahu tamnicu.
7. I gle, anđeo Gospodnji se pojavi, i svjetlost obasja prostoriju, i kucnuvši Petra u rebra probudi ga govoreći: Ustani brzo! I spadoše mu verige s ruku.
8. I anđeo mu reče: Opaši se, i obuj obuću svoju. I učini tako. I reče mu: Obuci haljinu svoju, pa hajde za mnom.
9. I izišavši iđaše za njim, i ne znadijaše da je stvarnost to što anđeo činjaše, nego mišljaše da gleda viđenje.
10. A kad prođoše prvu stražu i drugu, dođoše vratima gvozdenim koja vode u grad; ona im se sama otvoriše, i izišavši prođoše jednu ulicu, i anđeo odmah odstupi od njega.
11. I kada dođe Petar sebi, reče: Sada zaista znam da Gospod posla anđela svojega te me izbavi iz ruku Irodovih i od svega što je očekivao narod judejski.
12. I razabravši se dođe do kuće Marije, matere Jovana zvanoga Marko, gdje bijahu mnogi sabrani i moljahu se Bogu.
13. A kad zakuca Petar u vrata od dvorišta, pristupi djevojka po imenu Roda, da čuje.
14. I poznavši glas Petrov, od radosti ne otvori vrata, nego utrča i javi da Petar stoji pred vratima.
15. A oni joj rekoše: Jesi li luda! Ali ona uvjeravaše da je tako. A oni govorahu: To je anđeo njegov.
16. Petar pak jednako kucaše. A kad otvoriše, vidješe ga i zadiviše se.
17. Mahnuvši im rukom da ćute, on im ispriča kako ga Gospod izvede iz tamnice, i reče: Javite ovo Jakovu i braći. I izišavši otide na drugo mjesto.
18. A kada nasta dan, bješe ne mala uzbuna među vojnicima, šta to bi sa Petrom.
19. I kad ga Irod zaiska i ne nađe, onda ispita stražare i zapovjedi da se odvedu; a on, sišavši iz Judeje u Kesariju, ondje boravljaše.
20. A bješe Irod gnjevan na Tirce i Sidonce, no ovi jednodušno dođoše njemu, i pridobivši Vlasta, posteljnika careva, iskahu mira, jer se njihova zemlja hranila od carske.
21. I u određeni dan obuče se Irod u carsku haljinu, i sjevši na prijesto održa im govor;
22. A narod klicaše: Glas Božiji, a ne čovječiji!
23. Ali odjednom udari ga anđeo Gospodnji, jer ne dade slave Bogu; i budući izjeden od crva izdahnu.
24. A riječ Božija rastijaše i množaše se.
25. A Varnava i Savle predavši pomoć vratiše se iz Jerusalima u Antiohiju, uzevši sa sobom i Jovana prozvanoga Marko.
13 Prvo Pavlovo misionarsko putovanje među neznabošce. Pavle i Varnava na Kipru i u Antiohiji Pisidijskoj. Propovijed o Hristu.
1. A u Crkvi koja bješe u Antiohiji bijahu neki proroci i učitelji, i to: Varnava i Simeon zvani Niger, i Lukije Kirinejac, i Manain odgajen sa Irodom četverovlasnikom, i Savle.
2. A dok oni služahu Gospodu i pošćahu, reče Duh Sveti: Odvojte mi Varnavu i Savla na djelo na koje sam ih pozvao.
3. Tada oni, postivši i pomolivši se Bogu i položivši ruke na njih, otpustiše ih.
4. A ovi, poslani od Duha Svetoga, siđoše u Selevkiju, i odande otploviše na Kipar.
5. I stigavši u Salaminu objavljivahu riječ Božiju u sinagogama judejskim; a imahu i Jovana za prislužnika.
6. A kad prođoše ostrvo sve do Pafa, nađoše nekakvog vračara i lažnog proroka, Judejca, po imenu Varisus,
7. Koji bješe s namjesnikom Sergijem Pavlom, čovjekom razboritim. Ovaj dozvavši Varnavu i Savla zaiska da čuje riječ Božiju.
8. A Elima vračar, jer to znači ime njegovo, protivljaše im se gledajući da odvrati namjesnika od vjere.
9. A Savle, zvani i Pavle, ispunjen Duhom Svetim, pogledavši oštro na njega,
10. Reče: O, prepuni svakog lukavstva i svake podmuklosti, sine đavolji, neprijatelju svake pravde! Zar nećeš prestati da kvariš prave puteve Gospodnje?
11. I sad evo ruke Gospodnje na te. i bićeš slijep da ne vidiš sunca za neko vrijeme. I odmah pade na njega mrak i tama, i pipajući naokolo tražaše vodiča.
12. Tada namjesnik, kad vidje šta bi, povjerova, zadivljen naukom Gospodnjom.
13. A kada Pavle i oni sa njim otploviše iz Pafa, dođoše u Pergu Pamfilijsku; Jovan pak odvojivši se od njih, vrati se u Jerusalim.
14. A oni otišavši iz Perge, dođoše u Antiohiju Pisidijsku, i ušavši u sinagogu u dan subotni sjedoše.
15. Poslije pak čitanja Zakona i Proroka starješine sinagoge poslaše k njima govoreći: Ljudi braćo, ako imate riječ utjehe za narod, govorite.
16. A Pavle ustavši mahnu rukom i reče: Ljudi Izrailjci i koji se Boga bojite, čujte:
17. Bog naroda ovoga Izrailjskoga izabra oce naše, i uzdiže narod kad bijahu došljaci u zemlji egipatskoj, i moćnom rukom izvede ih iz nje.
18. I za četrdeset godina hranjaše ih u pustinji.
19. I zatrvši sedam naroda u zemlji hanaanskoj, razdijeli im kockom zemlju njihovu.
20. I poslije toga za četiri stotine pedeset godina dade im sudije do Samuila proroka.
21. I otada iskaše cara, i dade im Bog Saula, sina Kisova, čovjeka od koljena Venijaminova, za četrdeset godina.
22. I uklonivši njega podiže im Davida za cara, kome i reče posvjedočivši: Nađoh Davida sina Jesejeva, čovjeka po srcu mojemu, koji će ispuniti svaku volju moju.
23. Od njegovog sjemena, po obećanju, podiže Bog Izrailju Spasitelja Isusa,
24. Pošto pred njegov dolazak Jovan propovijedaše krštenje pokajanja svemu narodu Izrailjevu.
25. I kada Jovan završavaše podvig svoj, govoraše: Za koga me vi smatrate, ja nisam taj, nego evo ide za mnom Onaj kome ja nisam dostojan odriješiti remena na obući njegovoj.
26. Ljudi braćo, sinovi roda Avraamova, i koji se među vama boje Boga, vama se posla riječ ovoga spasenja.
27. Jer oni što žive u Jerusalimu, i starješine njihove, ne poznaše Ovoga, nego osudivši ga, ispuniše proročke riječi koje se čitaju svake subote.
28. I ne našavši ni jedne krivice smrtne, moliše Pilata da ga pogubi.
29. A kad svršiše sve što je pisano za njega, skinuše ga sa drveta i položiše u grob.
30. A Bog njega podiže iz mrtvih.
31. On se javljaše u toku više dana onima koji uziđoše sa njim iz Galileje u Jerusalim, koji su sad svjedoci njegovi pred narodom.
32. I mi vam blagovijestimo da je obećanje, dato ocima, Bog ispunio nama, djeci njihovoj, vaskrsnuvši Isusa,
33. Kao što je i napisano u drugom psalmu: Sin moj jesi ti, ja te danas rodih.
34. A da vaskrse iz mrtvijeh Njega koji se više neće vratiti u truležnost ovako je rekao: Daću vam Svetinje Davidove, vjerne.
35. Zato i na drugome mjestu govori: Nećeš dati da Svetac tvoj vidi truljenje.
36. Jer David, posluživši rodu svojemu, po volji Božijoj umrije, i položiše ga kod otaca njegovih, i vidje truljenje.
37. A Onaj kojega Bog podiže ne vidje truležnosti.
38. Neka vam je, dakle, na znanje, ljudi braćo, da se kroz Njega vama objavljuje oproštenje grijehova.
39. I od svega, od čega se ne mogoste opravdati u Zakonu Mojsejevu, u Njemu se opravdava svaki koji vjeruje.
40. Gledajte, dakle, da ne dođe na vas ono što je rečeno u Prorocima:
41. Vidite, vi prezirači, i čudite se, i nestanite; jer ja djelam djelo u dane vaše, djelo koje nećete vjerovati ako vam ko bude kazivao.
42. A kad oni izlažahu iz sinagoge judejske, moljahu neznabošci da im se ove riječi i u drugu subotu govore.
43. Kada se pak skup raziđe, mnogi od Judejaca i pobožnih obraćenika pođoše za Pavlom i Varnavom koji im govorahu i savjetovahu ih da ostanu u blagodati Božijoj.
44. I u iduću subotu sabra se gotovo sav grad da čuje riječ Božiju.
45. A kad vidješe Judejci toliki narod, napuniše se zavisti, i usprotiviše se riječima Pavlovijem protivrečeći i huleći.
46. A Pavle i Varnava smjelo rekoše: Vama je najprije trebalo da se govori riječ Božija: ali pošto je odbacujete, i ne smatrate sebe dostojnima vječnoga života, evo obraćamo se neznabošcima.
47. Jer nam tako zapovjedi Gospod: Postavih te za svjetlost neznabošcima, da budeš na spasenje do kraja zemlje.
48. A kad čuše neznabošci, radovahu se i slavljahu riječ Gospodnju, i povjerovaše koji bjehu naznačeni za život vječni.
49. I riječ Gospodnja se rasprostiraše po svoj okolini.
50. A Judejci podbuniše pobožne i ugledne žene i gradske prvake, te podigoše gonjenje na Pavla i Varnavu, i istjeraše ih iz svoje oblasti.
51. Oni pak otresoše na njih prah sa nogu svojih i dođoše u Ikoniju.
52. A učenici se ispunjavahu radosti i Duha Svetoga.
14 Pavle i Varnava u Ikoniji, Listri i Dervi. Iscjeljenje hromog. Povratak u Antiohiju.
1. A dogodi se i u Ikoniji da oni tako isto uđu u sinagogu judejsku, i govore tako da povjerova veliko mnoštvo Judejaca i Jelina.
2. A Judejci koji ostaše nepokorni podbuniše i razdražiše duše neznabožaca na braću.
3. Ali oni ostadoše dosta vremena, govoreći smjelo o Gospodu, koji posvjedočavaše riječ blagodati svoje dajući da bivaju znaci i čuda rukama njihovim.
4. A mnoštvo gradsko se podijeli, i jedni bijahu sa Judejcima, a drugi sa apostolima.
5. Kada pak navališe i neznabošci i Judejci sa poglavarima svojim da ih izruže i kamenuju,
6. Shvativši to oni pobjegoše u gradove likaonske, Listru i Dervu i u okolinu njihovu,
7. I tamo propovijedahu jevanđelje.
8. A neki čovjek u Listri sjeđaše nemoćan u nogama, budući hrom od utrobe matere svoje, i nikada ne bješe hodio.
9. Ovaj slušaše Pavla gdje govori, koji pogledavši na njega i vidjevši da ima vjeru da će ozdraviti,
10. Reče snažnim glasom: Tebi govorim u ime Gospoda Isusa Hrista, uspravi se na noge svoje! I on skoči, i hođaše.
11. A kad vidje narod šta Pavle učini, podiže glas svoj govoreći likaonski: Bogovi postadoše slični ljudima i siđoše k nama.
12. I nazivahu Varnavu Zevsom a Pavla Hermesom, jer on vođaše riječ.
13. A žrec Zevsa što bješe pred gradom njihovim, dovede junce, i donese vijence pred vrata, i s narodom htjede da prinese žrtvu.
14. A kad čuše apostoli, Varnava i Pavle, razderaše haljine svoje, i uskočiše među narod vičući i govoreći:
15. Ljudi, šta to činite? I mi smo kao i vi smrtni ljudi, koji vam blagovijestimo da se od ovih ništavnih stvari obratite Bogu živome, koji stvori nebo i zemlju i more i sve što je u njima;
16. Koji u prošlim naraštajima bješe pustio sve narode da idu svojim putevima;
17. Mada ipak ne ostavi sebe neposvjedočena, čineći dobro, dajući nam s neba dažd i godine rodne, puneći srca naša jelom i veseljem.
18. I ovo govoreći jedva umiriše narod da im ne prinosi žrtve (nego da ide svaki svojoj kući. A dok oni ondje boravljahu i poučavahu),
19. Dođoše iz Antiohije i Ikonije Judejci, (i prepirući se javno sa njima, nagovoriše narod da odustane od njih tvrdeći da ništa istinito ne govore, nego sve lažu), i podbunivši masu, kamenovaše Pavla i izvukoše ga izvan grada misleći da je umro.
20. A kad se oko njega skupiše učenici, ustade i uđe u grad, i sutradan iziđe s Varnavom u Dervu.
21. I propovijedajući jevanđelje gradu onome i pridobivši mnogo učenika, vratiše se u Listru i Ikoniju i Antiohiju,
22. Utvrđujući duše učenika i savjetujući ih da ostanu u vjeri, i da nam kroz mnoge nevolje valja ući u Carstvo Božije.
23. I rukopoložiše im prezvitere za svaku Crkvu, pa pomolivši se Bogu s postom, predadoše ih Gospodu u koga vjerovaše.
24. I prošavši Pisidiju, dođoše u Pamfiliju,
25. I govorivši riječ Gospodnju u Pergi, siđoše u Ataliju,
26. I odande otploviše u Antiohiju, odakle bijahu predani blagodati Božijoj na djelo koje izvršiše.
27. A kad dođoše i sabraše Crkvu, kazaše sve šta učini Bog s njima, i kako otvori neznabošcima vrata vjere.
28. I ostaše ondje ne malo vremena sa učenicima.
15 Apostolski sabor u Jerusalimu. Odluke sabora. Drugo Pavlovo misionarsko putovanje.
1. I neki sišavši iz Judeje učahu braću: Ako se ne obrežete, po običaju Mojsejevu, ne možete se spasti.
2. A kad nastade raspra, i ne malo prepiranje Pavla i Varnave s njima, odrediše da Pavle i Varnava i drugi neki idu gore u Jerusalim apostolima i prezviterima za ovo pitanje.
3. A oni onda otpraćeni od Crkve, prolažahu kroz Fenikiju i Samariju kazujući o obraćanju neznabožaca, i pričinjavahu veliku radost svoj braći.
4. A kada dođoše u Jerusalim, bjehu primljeni od Crkve i od apostola i od prezvitera i objaviše sve što učini Bog sa njima, i kako otvori neznabošcima vrata vjere.
5. Onda ustadoše neki od jeresi farisejske koji su povjerovali, govoreći da ih valja obrezati i zapovjediti da drže Zakon Mojsejev.
6. A apostoli i prezviteri sabraše se da izvide ovo mišljenje.
7. A poslije mnogog razmatranja ustade Petar i reče im: Ljudi braćo, vi znate da Bog od prvih dana izabra među nama da iz mojih usta čuju neznabošci riječ jevanđelja i da vjeruju.
8. I Bog, koji poznaje srca, posvjedoči im davši im Duha Svetoga kao i nama,
9. I ne postavi nikakve razlike između nas i njih. vjerom očistivši srca njihova.
10. Sada, dakle, zašto kušate Boga, i hoćete da nametnete učenicima jaram na vrat, koji ni oci naši ni mi ne mogosmo nositi?
11. Nego vjerujemo da ćemo se spasti blagodaću Gospoda Isusa Hrista kao i oni.
12. Onda umuče sve mnoštvo, i slušahu Varnavu i Pavla koji kazivahu kolike znake i čudesa učini Bog među neznabošcima preko njih.
13. A kad oni zaćutaše, odgovori Jakov govoreći: Ljudi braćo, čujte me!
14. Simon objasni kako se Bog prije pobrinu da od neznabožaca uzme narod za Ime svoje.
15. I sa ovim se saglašavaju riječi Proroka, kao što je napisano:
16. Potom ću se vratiti, i sazidaću dom Davidov, koji je pao, i njegove razvaline popraviću, i podignuću ga,
17. Da potraže ostali ljudi Gospoda i svi neznabošci na koje je prizvano ime moje, govori Gospod koji tvori sve ovo;
18. Bogu su poznata od postanja svijeta sva djela njegova.
19. Zato ja smatram da se ne prave teškoće onima od neznabožaca koji se obraćaju Bogu;
20. Nego da im se napiše da se čuvaju od nečistota idolskih i od bluda i od udavljenoga i od krvi; (i ono što njima nije milo drugima da ne čine).
21. Jer Mojsej ima od davnih vremena u svim gradovima one koji ga propovijedaju, pošto se u sinagogama čita svake subote.
22. Tada nađoše za dobro apostoli i prezviteri sa svom Crkvom da izaberu između sebe ljude i da pošalju u Antiohiju s Pavlom i Varnavom, Judu zvanoga Varsava i Silu, ljude istaknute među braćom,
23. I napisaše rukama svojima ovo: Apostoli i prezviteri i braća pozdravljaju braću iz neznabožaca koja su u Antiohiji i Siriji i Kilikiji.
24. Pošto čusmo da neki izišavši od nas uznemiriše vas riječima, i smutiše duše vaše govoreći da se obrezujete i da držite Zakon, što im mi ne zapovjedismo;
25. Zato mi sabrani jednodušno, nađosmo za dobro da vam pošaljemo izbrane ljude sa našim dragim Varnavom i Pavlom,
26. Ljudima koji su predali duše svoje za Ime Gospoda našega Isusa Hrista.
27. Poslasmo, dakle, Judu i Silu, da vam i oni to isto usmeno kažu.
28. Jer ugodno bi Svetome Duhu i nama da nikakvo breme više ne mećemo na vas osim ovoga što je neophodno:
29. Da se čuvate od žrtava idolskih i od krvi i od udavljenoga i od bluda, (i što nećete da se čini vama ne činite drugima); od ovoga ako se čuvate, dobro ćete činiti. Budite zdravo.
30. Oni, dakle, koje otpremiše, dođoše u Antiohiju, i sabravši narod predadoše poslanicu.
31. A kad pročitaše, obradovaše se utjesi.
32. A Juda i Sila, koji bijahu i sami proroci, dugom besjedom utješiše braću i utvrdiše.
33. I pošto provedoše ondje neko vrijeme, otpustiše ih braća s mirom apostolima.
34. No Sila nađe za dobro da ostane ondje, a Juda se sam vrati u Jerusalim.
35. A Pavle i Varnava boravljahu u Antiohiji učeći i propovijedajući sa mnogima drugima riječ Gospodnju.
36. Poslije pak nekoliko dana reče Pavle Varnavi: Hajde da se vratimo i da obiđemo braću našu po svim gradovima u kojima objavljivasmo riječ Gospodnju, da vidimo kako su.
37. A Varnava htjede uzeti sa sobom Jovana zvanoga Marko.
38. A Pavle zahtijevaše da onoga koji ih je napustio u Pamfiliji i koji nije išao sa njima na djelo na koje su poslani, ne uzimaju sa sobom.
39. Tako nasta ljutnja, te se oni razdvojiše, i Varnava uzevši Marka otplovi na Kipar.
40. A Pavle izbravši Silu otide, predan od braće blagodati Božijoj;
41. I prolažaše kroz Siriju i Kilikiju utvrđujući Crkve.
16 Pavlu se pridružuje Timotej i prenose Jevanđelje u Evropu. Obraćenje Lidije u Filipima. Pavle i Sila u tamnici. Krštenje tamničara, i oslobođenje apostola.
1. Zatim stiže u Dervu i Listru, i gle, ondje bješe neki učenik, po imenu Timotej, sin žene neke Judejke vjernice i oca Jelina;
2. Za njega dobro svjedočahu braća koja bijahu u Listri i u Ikoniji.
3. Ovoga htjede Pavle uzeti na put sa sobom; i uze ga i obreza zbog Judejaca koji bijahu u onim mjestima, jer svi znadijahu oca njegova da bješe Jelin.
4. I kad prolažahu po gradovima, učiše ih da drže pravila koja utvrdiše apostoli i prezviteri u Jerusalimu.
5. Tako se Crkve utvrđivahu u vjeri i broj njihov se povećavaše svaki dan.
6. A kad prođoše Frigiju i Galatijsku zemlju, zabrani im Duh Sveti govoriti riječ u Aziji.
7. Došavši do Mizije pokušavahu da idu u Vitiniju, ali im Duh ne dopusti.
8. I kad prođoše Miziju, siđoše u Troadu.
9. I Pavlu se pokaza viđenje noću: bješe neki čovjek Makedonac, koji stajaše i moljaše ga govoreći: Pređi u Makedoniju i pomozi nam!
10. A kad vidje viđenje, odmah gledasmo da iziđemo u Makedoniju, jer razumjesmo da nas je Gospod pozvao da im propovijedamo jevanđelje.
11. Kad se pak odvezosmo iz Troade, stigosmo pravo na Samotrak, i sutradan u Neapolj,
12. A odande u Filipe, koje su prvi grad onoga dijela Makedonije, naseobina rimska. U tome gradu ostadosmo nekoliko dana,
13. I u dan subotni iziđosmo van grada na rijeku, gdje se smatralo da je bogomolja; i sjednuvši govorismo ženama koje se bijahu sabrale.
14. I neka bogobojazna žena, po imenu Lidija, prodavačica porfire iz grada Tijatira, slušaše; njoj Gospod otvori srce da pazi na ono što govori Pavle.
15. A kad se krsti ona i dom njezin, zamoli nas govoreći: Ako smatrate da vjerujem u Gospoda, uđite u moj dom i ostanite. I prinudi nas.
16. Dogodi se pak kad iđasmo na molitvu da nas srete jedna robinja koja imaše duh pogađački i gatajući donošaše veliki dobitak svojim gospodarima.
17. Ova pođe za Pavlom i za nama, i vikaše govoreći: Ovi su ljudi sluge Boga Višnjega, koji nam javljaju put spasenja.
18. I ovako činjaše mnogo dana. A kada se Pavlu dosadi, okrenu se i reče duhu: Zapovijedam ti imenom Gospoda Isusa Hrista, iziđi iz nje! I iziđe u taj čas.
19. A kada vidješe njezini gospodari da iziđe nada njihovog dobitka, uzeše Pavla i Silu i odvukoše ih na trg pred poglavare.
20. I kad ih dovedoše vojvodama, rekoše: Ovi ljudi uzbunjuju naš grad, a Jevreji su
21. I propovijedaju običaje koje nama ne priliči primati ni tvoriti, jer smo Rimljani.
22. I sleže se narod na njih, i vojvode im razdriješe haljine, i zapovjediše da ih šibaju.
23. I pošto im udariše mnogo batina, baciše ih u tamnicu, i zapovjediše tamničaru da ih dobro čuva.
24. Primivši takvu zapovijest, on ih baci u najdonju tamnicu i noge im metnu u klade.
25. A oko ponoći Pavle i Sila moljahu se i slavljahu Boga; a sužnji ih slušahu.
26. Odjednom pak nastade veliki zemljotres, tako da se potresoše temelji tamnice; i odmah se otvoriše sva vrata i svima spadoše okovi.
27. A kad se probudi tamničar i vidje otvorena vrata tamnička, izvadi nož i htjede da se ubije, misleći da su sužnji pobjegli.
28. A Pavle povika jakim glasom govoreći: Ne čini sebi zla nikakva, jer smo svi ovdje!
29. A on zaiskavši svjetiljku uletje i drhteći pade pred Pavla i Silu;
30. I izvevši ih napolje reče: Gospodo, šta mi treba činiti da se spasem?
31. A oni rekoše: Vjeruj u Gospoda Isusa Hrista i spašćeš se ti i sav dom tvoj.
32. I govorahu mu riječ Gospodnju, i svima u domu njegovu.
33. I uzevši ih u onaj čas noći opra im rane; i odmah se krsti on i svi njegovi.
34. I uvede ih u svoj dom i postavi trpezu, i radovaše se sa svim domom svojim što je povjerovao u Boga.
35. A kad nastade dan, vojvode poslaše služitelje govoreći: Pusti one ljude.
36. A tamničar javi ove riječi Pavlu: Poslaše vojvode da budete pušteni. Sad, dakle, iziđite i idite s mirom.
37. A Pavle im reče: Izbiše nas javno bez suda, ljude Rimljane, baciše u tamnicu; i sad hoće tajno da nas puste? Ne tako, nego sami neka dođu i izvedu nas.
38. A služitelji kazaše vojvodama ove riječi; i uplašiše se kad čuše da su Rimljani,
39. I došavši izviniše im se, i kad ih izvedoše, moljahu da otiđu iz grada.
40. A kad izađoše iz tamnice, dođoše Lidiji, i vidjevši braću utješiše ih, i otidoše.
17 Pavlov dolazak i propovijed u Solunu, Veriji i Atini. Govor na Areopagu.
1. Prošavši pak Amfipolj i Apoloniju dođoše u Solun, gdje bješe sinagoga judejska.
2. I Pavle po svome običaju uđe k njima, i tri subote raspravljaše s njima o Pismu,
3. Razotkrivajući i dokazujući im da je trebalo da Hristos postrada i vaskrsne iz mrtvih, i da ovaj Isus, kojega ja vama propovijedam, jeste Hristos.
4. I neki od njih se uvjeriše, i pridružiše se Pavlu i Sili, i od pobožnih Jelina mnoštvo veliko, i od uglednih žena ne malo.
5. A Judejci koji ne povjerovaše iz surevnjivosti, uzeše neke zle ljude sa ulice, i sabravši gomilu uzbuniše grad, i napadoše na kuću Jasonovu, i tražahu da ih izvedu pred narod.
6. A kad njih ne nađoše, odvukoše Jasona i neke od braće pred starješine gradske vičući: Ovi što uzmutiše cijeli svijet dođoše i ovdje;
7. Njih je Jason primio; i ovi svi rade protiv ćesarevih zapovijesti, govoreći da ima drugi car, Isus.
8. I smutiše narod i starješine gradske koji ovo čuše.
9. Ali kad ih Jason i ostali zadovoljiše odgovorom, pustiše ih.
10. A braća odmah noću poslaše Pavla i Silu u Veriju; oni stigavši, uđoše u sinagogu judejsku.
11. Ovi pak bijahu plemenitiji od onih u Solunu; ovi primiše riječ svesrdno, svaki dan istražujući Pismo, da li je tako.
12. Tako vjerovaše mnogi od njih, i od uglednih jelinskih žena i od ljudi ne malo.
13. A kad doznaše solunski Judejci da Pavle i u Veriji propovijeda riječ Božiju, dođoše i tamo buneći i smućujući narod.
14. A braća onda odmah poslaše Pavla da ide u primorje; a Sila i Timotej ostaše ondje.
15. A pratioci dovedoše Pavla do Atine, i primivši zapovijest za Silu i Timoteja da dođu k njemu što brže, vratiše se.
16. A dok ih Pavle čekaše u Atini, ražesti se duh njegov u njemu gledajući grad pun idola;
17. I raspravljaše sa Judejcima i sa pobožnima u sinagogi, i na trgu svaki dan sa onima s kojima se susretaše.
18. A neki od filosofa epikurejaca i stojičara prepirahu se s njim; i jedni govorahu: Šta hoće ovaj praznoslov da kaže? A drugi: Izgleda da je propovjednik tuđih bogova. Jer im propovijedaše jevanđelje o Isusu i vaskrsenju.
19. Pa ga uzeše i odvedoše na Areopag govoreći: Možemo li znati kakva je ta nova nauka koju ti kazuješ?
20. Jer nešto novo mećeš u naše uši; hoćemo, dakle, da znamo šta bi to moglo biti.
21. A svi Atinjani i doseljeni stranci ni za šta se drugo nisu zanimali, nego da štogod novo govore ili slušaju.
22. A Pavle stavši nasred Areopaga reče: Ljudi Atinjani, po svemu vas vidim da ste vrlo pobožni.
23. Jer prolazeći i posmatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik na kome bješe napisano: Nepoznatome Bogu. Onoga, dakle, kojega ne znajući poštujete toga vam ja propovijedam.
24. Bog koji je stvorio svijet i sve što je u njemu, koji je Gospod neba i zemlje, ne stanuje u rukotvorenim hramovima,
25. Niti prima ugađanja od ruku čovječijih, kao da nešto treba Njemu, koji sam daje svima život i dihanje i sve.
26. I stvorio je od jedne krvi svaki narod čovječanstva da stanuje po svemu licu zemaljskome, i postavio je naprijed određena vremena i međe njihova boravljenja;
27. Da traže Gospoda, ne bi li ga dodirnuli i našli, mada On nije daleko ni od jednoga od nas.
28. Jer u Njemu živimo, i krećemo se, i jesmo; kao što su i neki od vaših pjesnika rekli: Jer Njegov i rod jesmo.
29. Kad smo, dakle, rod Božiji, ne treba da mislimo da je Božanstvo podobno zlatu ili srebru ili kamenu, rezanom po vještini i zamisli čovječijoj.
30. Ali ne gledajući Bog na vremena neznanja, sad zapovijeda svima ljudima svuda da se pokaju;
31. Jer je ustanovio dan u koji će suditi vaseljeni po pravdi preko Čovjeka kojega odredi i dade svima vjeru vaskrsnuvši ga iz mrtvih.
32. A kad čuše za vaskrsenje mrtvih, jedni se rugahu a drugi rekoše: Da te čujemo opet o tome.
33. I tako Pavle otide iz njihove sredine.
34. A neki ljudi pristavši uz njega povjerovaše, među kojima bješe Dionisije Areopagit, i žena po imenu Damara, i drugi s njima.
18 Pavlov rad u Korintu. Povratak u Jerusalim i Antiohiju. Početak trećeg misionarskog putovanja. Apolos u Efesu i Ahaji.
1. A potom se udalji Pavle iz Atine i dođe u Korint.
2. I nađe jednoga Judejca, po imenu Akilu rodom iz Ponta, koji bješe skoro došao iz Italije i ženu njegovu Priskilu, jer bješe zapovjedio Klaudije da se svi Judejci udalje iz Rima, i dođe k njima.
3. I pošto bješe istoga zanata, ostao je kod njih i radio, jer im zanat bješe pravljenje šatora.
4. A raspravljaše u sinagogi svake subote, i uvjeravaše Judejce i Jeline.
5. I kada siđoše iz Makedonije Sila i Timotej, ustreptala duha Pavle svjedočaše Judejcima da je Isus - Hristos.
6. No pošto se oni protivljahu i huljahu, otrese haljine svoje i reče im: Krv vaša na glave vaše; ja sam čist, i od sada idem neznabošcima.
7. I otišavši odande, dođe u kuću nekoga po imenu Justa, koji poštovaše Boga, čija kuća bješe do same sinagoge.
8. A Krisp, starješina sinagoge, povjerova u Gospoda sa svim domom svojim; i mnogi od Korinćana koji slušahu povjerovaše i krstiše se.
9. A Gospod reče Pavlu noću u viđenju: Ne boj se, nego govori, i da ne ućutiš;
10. Jer sam ja s tobom, i niko se neće usuditi da ti učini zlo, jer ja imam mnogi narod u ovome gradu.
11. I on je boravio ondje godinu i šest mjeseci učeći ih riječi Božijoj.
12. A kad bješe Galion namjesnik u Ahaji, napadoše Judejci jednodušno na Pavla i dovedoše ga na sud,
13. Govoreći: Ovaj nagovara ljude da poštuju Boga protivno Zakonu.
14. A kad Pavle htjede da otvori usta, reče Galion Judejcima: Da je kakva nepravda bila ili zlo djelo, po dužnosti poslušao bih vas, o Judejci:
15. Ali kad je u pitanju riječ i imena i zakon vaš, gledajte sami: jer ja sudija tome neću da budem.
16. I istjera ih iz sudnice.
17. Onda svi Jelini uhvatiše Sostena, starješinu sinagoge, i biše ga pred sudnicom; a Galion nije za to ništa mario.
18. A Pavle ostade još podosta dana, pa se oprosti sa braćom i otplovi u Siriju i s njima Priskila i Akila; a ostriže glavu u Kenhreji, jer bijaše dao zavjet.
19. I prispje u Efes; i njih ostavi ondje, a on uđe u sinagogu, i razgovaraše sa Judejcima.
20. A kad ga oni moliše da ostane kod njih duže vremena, ne pristade,
21. Nego se oprosti s njima govoreći: Valja mi na svaki način da praznik koji dolazi provedem u Jerusalimu: nego ako Bog htjedne vratiću se opet vama. I odveze se iz Efesa, a Akila i Priskila ostadoše u Efesu.
22. I sišavši u Kesariji, iziđe i pozdravi Crkvu, pa se spusti u Antiohiju.
23. I ostavši neko vrijeme, iziđe i prođe redom Galatijsku zemlju i Frigiju utvrđujući sve učenike.
24. A dođe u Efes neki Judejac po imenu Apolos, rodom iz Aleksandrije, čovjek rječit i jak u Svetome Pismu.
25. Ovaj bješe upućen na Put Gospodnji i, govoreći duhom, govoraše i učaše pravo o Gospodu, a znadijaše samo krštenje Jovanovo.
26. I ovaj poče smjelo propovijedati u sinagogi. A kad ga čuše Akila i Priskila, prihvatiše ga i još mu tačnije izložiše Put Gospodnji.
27. A kad on htjede da pređe u Ahaju, ohrabriše ga braća i pisaše učenicima da ga prime. I on došavši onamo pomože mnogo onima koji su blagodaću povjerovali.
28. Jer je silno opovrgavao Judejce pred narodom dokazujući iz Svetoga Pisma da je Isus - Hristos.
19 Pavle u Efesu. Buna Dimitrija zlatara.
1. Dogodi se pak, kad bješe Apolos u Korintu, da Pavle prolažaše gornje zemlje, i dođe u Efes, i našavši neke učenike,
2. Reče im: Jeste li primili Duha Svetoga kada ste povjerovali? A oni mu rekoše: Nismo ni čuli da ima Duh Sveti.
3. A on im reče: U šta se, dakle, krstite? A oni rekoše: U krštenje Jovanovo.
4. A Pavle reče: Jovan je krstio krštenjem pokajanja, govoreći narodu da vjeruju u Onoga koji dolazi za njim, to jest u Hrista Isusa.
5. A kad to čuše, krstiše se u ime Gospoda Isusa.
6. I kad Pavle položi ruke na njih, siđe Duh Sveti na njih, i govorahu jezike i proricahu.
7. A bijaše ljudi svega oko dvanaest.
8. I uđe u sinagogu i govoraše smjelo tri mjeseca, raspravljajući i uvjeravajući o Carstvu Božijem.
9. I kada neki ostajahu uporni i ne vjerovahu, huleći na Put Gospodnji pred narodom, odstupi od njih i odvoji učenike, pa vođaše razgovore svaki dan u školi nekoga Tirana.
10. I ovo je trajalo dvije godine, tako da svi koji žive u Aziji čuše riječ Gospoda Isusa, i Judejci i Jelini.
11. I Bog činjaše neobična čudesa rukama Pavlovim,
12. Tako da su ubruse znojave od tijela njegova ili pojaseve nosili na bolesnike i oni se iscjeljivahu od bolesti, i zli duhovi izlažahu iz njih.
13. A pokušaše i neki od Judejaca zaklinjača, koji se skitahu, da nad onima u kojima bijahu zli duhovi spominju ime Gospoda Isusa, govoreći: Zaklinjemo vas Isusom koga Pavle propovijeda.
14. A bijahu neki sedam sinova Skeve Judejca, prvosveštenika, koji ovo činjahu.
15. A zli duh odgovarajući reče: Isusa poznajem, i Pavla znam; ali vi ko ste?
16. I skočivši na njih čovjek u kome bješe zli duh nadjača ih i savlada, tako da goli i izranavljeni utekoše iz one kuće.
17. I ovo doznadoše svi koji življahu u Efesu, i Judejci i Jelini; i strah spopade sve njih, i veličaše se ime Gospoda Isusa.
18. I mnogi od onih koji su povjerovali, dolažahu te se ispovijedahu i kazivahu djela svoja.
19. A mnogi od onih koji se zanimahu čarolijama, sabraše knjige svoje i spaljivahu ih pred svima; i proračunaše i nađoše da im je vrijednost pedeset hiljada srebrnika.
20. Tako silno rastijaše i jačaše riječ Gospodnja.
21. I kada se ovo svrši, naumi Pavle u duhu da prođe Makedoniju i Ahaju, pa da ide u Jerusalim rekavši: Pošto tamo budem, valja mi i Rim vidjeti.
22. I posla u Makedoniju dvojicu od onih koji mu pomagahu, Timoteja i Erasta; a on osta neko vrijeme u Aziji.
23. A u vrijeme ono nastade ne mala buna zbog Puta Gospodnjega.
24. Jer nekakav zlatar po imenu Dimitrije, praveći male srebrne Artemidine hramove, davaše majstorima ne mali posao;
25. Skupivši ove i njima slične zanatlije reče: Ljudi, vi znate da od ovoga posla zavisi naše blagostanje:
26. I vidite i čujete da ne samo u Efesu nego gotovo po svoj Aziji ovaj Pavle ubijedi i odvrati mnogi narod govoreći da to što se rukama čovječijim pravi nisu bogovi.
27. I ne samo što će ova opasnost snaći naš zanat da bude prezren, nego se i svetilište velike boginje Artemide neće računati ni u šta, i propašće veličanstvo one koju sva Azija i sav svijet poštuje.
28. A kad oni ovo čuše, ispuniše se gnjeva, i vikahu govoreći: Velika je Artemida Efeska!
29. I sav grad napuni se meteža; i navališe jednodušno na pozorište i uhvatiše Makedonce Gaja i Aristarha, saputnike Pavlove.
30. A kad Pavle htjede da ide među narod, ne dadoše mu učenici.
31. A neki i od azijskih poglavara, koji mu bijahu prijatelji, poslaše k njemu moleći ga da se ne pojavljuje u pozorištu.
32. Jedni pak vikahu jedno a drugi drugo; jer zbor bijaše smućen, i većina ih ne znadijahu zašto su se skupili.
33. A iz naroda izvukoše Aleksandra kad ga Judejci istakoše. Aleksandar pak mahnuvši rukom htjede da se brani pred narodom.
34. A kad prepoznaše da je Judejac, povikaše svi u glas, i vikahu puna dva časa: Velika je Artemida Efeska!
35. A gradski pisar, utišavši narod, reče: Ljudi Efesci, ko je taj čovjek koji ne zna da je grad Efes služitelj velike boginje Artemide i njezinog kipa, koji je s neba pao?
36. Pa kad je to neosporno, treba da budete mirni i da ništa naglo ne činite.
37. Jer dovedoste ove ljude, koji niti hram pokradoše niti na boginju vašu pohuliše.
38. A Dimitrije i majstori s njim, ako imaju tužbu na nekoga, postoje sudovi i postoje namjesnici, neka tuže jedan drugoga.
39. Ako li nešto drugo ištete, to će se riješiti na zakonitom zboru.
40. Inače smo u opasnosti da budemo optuženi za današnju bunu; a nema ni jednoga razloga kojim bismo mogli opravdati ovaj metež. I ovo rekavši raspusti zbor.
20 Pavle putuje u Makedoniju, Grčku i Malu Aziju. U Troadi vraća u život Evtiha. Put iz Troade u Milit i oproštaj sa starješinama Crkve iz Efesa.
1. A kad se utiša metež, dozva Pavle učenike, i utješivši ih oprosti se s njima, i iziđe da ide u Makedoniju.
2. I pošto prođe one krajeve i posavjetova ih mnogim poukama, dođe u Jeladu.
3. I ostade tamo tri mjeseca; a kako Judejci stvoriše zavjeru protiv njega kada je htio otputovati u Siriju, on namisli da se vrati preko Makedonije.
4. I pođe s njim do Azije Sosipatar Pirov iz Verije, i Solunjani Aristarh i Sekund, i Gaj iz Derve i Timotej, i Tihik i Trofim iz Azije.
5. Ovi otišavši naprijed čekahu nas u Troadi.
6. A mi otplovismo poslije dana beskvasnih hljebova iz Filila, i dođosmo njima u Troadu za pet dana, i ondje ostasmo sedam dana.
7. A u prvi dan nedjelje, kad se sabraše učenici da lome hljeb, besjeđaše im Pavle, jer namjeravaše sutradan da otide, i produži besjedu do ponoći.
8. I bijahu mnoge svijeće u gornjoj sobi gdje se bijasmo sabrali.
9. A sjeđaše na prozoru jedan mladić, po imenu Evtih, obuzet dubokim snom; pošto Pavle dugo govoraše, on, savladan od sna, pade dolje sa trećega sprata, i digoše ga mrtva.
10. A Pavle sišavši pade na nj, i zagrlivši ga reče: Ne uznemiravajte se jer je duša njegova u njemu.
11. Onda iziđe gore pa, prelomivši hljeb i pričestivši se, dugo govoraše sve do zore, i tako otide.
12. A mladića dovedoše živog i utješiše se ne malo.
13. A mi dođosmo ranije u lađu i otplovismo u As, da bismo odande uzeli Pavla; jer tako bješe zapovjedio, hoteći sam da ide pješice.
14. A kad se sastade s nama u Asu, uzesmo ga, i dođosmo u Mitilinu.
15. I odande otplovismo i stigosmo sutradan naspram Hiosa; a idućega dana približismo se Samosu i zastadosmo u Trogiliji, pa slijedećega dana dođosmo u Milit.
16. Jer Pavle odluči da prođe mimo Efes da se ne bi zadržao u Aziji; jer hitaše, ako bi mu bilo moguće, da o Pedesetnici bude u Jerusalimu.
17. Iz Milita pak posla u Efes i dozva starješine crkvene.
18. I kad dođoše k njemu, reče im: Vi znate od prvoga dana kada dođoh u Aziju, da bijah sa vama sve vrijeme,
19. Služeći Gospodu sa svakim smirenjem i mnogim suzama i napastima koje me snađoše od zavjera Judejaca.
20. Da nisam izostavio ništa što je korisno da vam ne objavim i da vas poučim javno i po domovima;
21. Svjedočeći i Judejcima i Jelinima pokajanje pred Bogom i vjeru u Gospoda našega Isusa Hrista.
22. I sad evo, ja svezan Duhom idem u Jerusalim ne znajući šta će mi se u njemu dogoditi,
23. Osim da Duh Sveti u svakome gradu svjedoči, govoreći da me okovi i nevolje čekaju.
24. Ali se ni za što ne brinem, niti marim za svoj život, samo da završim put svoj s radošću i služenje koje primih od Gospoda Isusa: da posvjedočim jevanđelje blagodati Božije.
25. I evo sad ja znam da više nećete vidjeti mojega lica vi svi među kojima prolazih propovijedajući Carstvo Božije.
26. Zato vam svjedočim u današnji dan da sam čist od krvi sviju.
27. Jer ne propustih da vam objavim svu volju Božiju.
28. Pazite, dakle, na sebe i na sve stado u kome vas Duh Sveti postavi za episkope da napasate Crkvu Gospoda i Boga koju steče krvlju svojom.
29. Jer ja znam to da će po odlasku mome ući među vas grabljivi vuci koji ne štede stada;
30. I između vas samih ustaće ljudi koji će govoriti naopako da odvlače učenike za sobom.
31. Zato pazite i opominjite se da tri godine dan i noć ne prestajah poučavati sa suzama svakoga od vas.
32. A od sada, braćo, predajem vas Bogu i riječi blagodati njegove, koja može nazidati i dati vam nasljedstvo među svima osvećenima.
33. Srebra, ili zlata, ili ruha, ni od koga ne zaželjeh.
34. Sami znate da potrebama mojim i onih koji su sa mnom bili poslužiše ove ruke moje.
35. Sve vam pokazah da se tako valja truditi i pomagati nemoćnima, i opominjati se riječi Gospoda Isusa koju on reče: Blaženije je davati nego primati.
36. I ovo rekavši, kleče na koljena svoja sa svima njima i pomoli se Bogu.
37. I nastade veliki plač sviju i grleći Pavla cjelivahu ga,
38. Osobito rastuženi zbog riječi koju je kazao da oni neće više vidjeti lica njegova: i otpratiše ga u lađu.
21 Pavlov put u Jerusalim. U Jerusalimu uhvaćen i odveden u rimski vojni logor.
1. A kada mi odvojivši se od njih otplovismo, idući pravo dođosmo na Kos, i drugi dan na Rodos a odande u Pataru.
2. I našavši lađu koja polazi u Finikiju, uđosmo i odvezosmo se.
3. Kada se pak ukaza Kipar, ostavismo ga na lijevo, plovismo u Siriju, i pristadosmo u Tiru; jer ondje trebaše da se istovari lađa.
4. I našavši učenike, ostasmo ondje sedam dana; oni Pavlu govorahu Duhom da ne ide gore u Jerusalim.
5. A kad nam se navršiše dani, izišavši pođosmo praćeni od sviju sa ženama i djecom do iza grada, pa kleknuvši na obali pomolismo se Bogu.
6. I oprostivši se jedni sa drugima, uđosmo u lađu; a oni se vratiše svojim kućama.
7. A mi preplovivši od Tira, prispjesmo u Ptolemaidu, i pozdravivši braću ostadosmo kod njih jedan dan.
8. A sutradan iziđosmo, Pavle i mi koji bijasmo sa njim, i dođosmo u Kesariju; i ušavši u kuću Filipa jevanđelista, koji bješe jedan od sedam đakona, ostasmo kod njega.
9. I ovaj imaše četiri kćeri djevojke koje proricahu.
10. Dok smo ondje boravili mnogo dana, siđe ozgo iz Judeje neki prorok po imenu Agav;
11. I došavši k nama uze pojas Pavlov i veza svoje ruke i noge i reče: Tako govori Duh Sveti: čovjeka kojega je ovaj pojas, ovako će svezati u Jerusalimu Judejci, i predaće ga u ruke neznabožaca.
12. A kada čusmo ovo, molismo ga i mi i mještani da ne ide gore u Jerusalim.
13. A Pavle odgovori: Šta činite te plačete i cijepate mi srce? Jer ja sam gotov ne samo da budem svezan nego i da umrem u Jerusalimu za ime Gospoda Isusa.
14. A kad ga ne mogosmo odvratiti, umirismo se rekavši: Volja Gospodnja neka bude.
15. I poslije ovih dana spremismo se i iziđosmo u Jerusalim.
16. A dođoše s nama i neki učenici iz Kesarije vodeći nas nekom Mnasonu sa Kipra, starom učeniku, da budemo njegovi gosti.
17. I kada dođosmo u Jerusalim, primiše nas braća ljubazno.
18. A sutradan otide Pavle sa nama Jakovu; i dođoše svi prezviteri.
19. I pozdravivši ih ispriča sve po redu šta učini Bog među neznabošcima njegovim služenjem.
20. A oni čuvši slavljahu Boga i rekoše mu: Vidiš li brate, koliko je hiljada Judejaca koji povjerovaše, i svi su revnitelji Zakona. A čuli su o tebi da učiš odstupanju od Mojseja sve Judejce koji su među neznabošcima, govoreći im da ne obrezuju djecu svoju, niti da se drže običaja otačkih.
22. Šta ćemo, dakle, sada? Svakako će se narod sabrati, jer će čuti da si došao.
23. Ovo, dakle, učini što ti kažemo: Imamo četiri čovjeka koji su na sebe uzeli zavjet;
24. Uzmi njih i očisti se s njima, i potroši na njih da obriju glave svoje, i svi će doznati da ono što su čuli za tebe nije ništa, nego da i sam držiš Zakon i živiš po njemu.
25. A za neznabošce koji su povjerovali mi napisasmo odlučivši da oni ništa od toga ne drže, osim da se čuvaju od idolskih žrtava, i od Krvi, od udavljenoga, i od bluda.
26. Tada Pavle uze one ljude, i sutradan očistivši se s njima, uđe u hram, najavljujući kad će se ispuniti dani očišćenja da bi se prinijela žrtva za svakoga od njih.
27. A kad je trebalo da se navrši sedam dana, vidjevši ga u hramu oni Judejci što bijahu iz Azije, pobuniše sav narod i staviše ruke na njega,
28. Vičući: Ljudi Izrailjci, pomagajte! Ovo je čovjek koji sve uči svuda protiv naroda i Zakona i Mjesta ovoga; pa još i Jeline uvede u hram i opogani sveto mjesto ovo.
29. Jer bijahu vidjeli s njim u gradu Trofima iz Efesa, i mišljahu da ga je Pavle uveo u hram.
30. I sav se grad podiže, i sleže se narod, i uhvativši Pavla, izvukoše ga napolje iz hrama; i odmah se zatvoriše vrata.
31. I dok tražahu da ga ubiju, dođe glas gore do zapovjednika odreda da se uzbuni sav Jerusalim.
32. A on odmah uzevši vojnike i kapetane, pojuri na njih. Oni pak vidjevši zapovjednika i vojnike, prestaše tući Pavla.
33. A zapovjednik se približi i uze ga, pa zapovjedi da ga metnu u dvoje verige, i pitaše ga ko je i šta je učinio.
34. A u narodu jedni su vikali jedno a drugi drugo. Kada pak ne mogaše od buke ništa pouzdano da dozna, zapovjedi da ga odvedu u logor.
35. A kad bi na stepenicama, moradoše ga vojnici nositi zbog pritiska svjetine.
36. Jer za njim iđaše mnoštvo naroda vičući: Pogubi ga!
37. Pri ulasku u logor Pavle reče zapovjedniku: Je li mi dozvoljeno reći ti nešto? A on reče: Zar znaš jelinski?
38. Nisi li ti onaj Egipćanin koji se prije ovih dana pobuni i izvede u pustinju četiri hiljade odmetnika?
39. A Pavle reče: Ja sam čovjek Judejac iz Tarsa, građanin poznatoga grada u Kilikiji; molim te dopusti mi da govorim narodu.
40. A kad mu on dopusti, stade Pavle na stepenicama i mahnu rukom narodu; i kad nasta velika tišina, progovori jevrejskim jezikom i reče:
22 Pavlova riječ Judejcima o svome obraćenju Hristu, i razgovor sa vojnim zapovjednikom.
1. Ljudi, braćo i oci, čujte sada moju odbranu pred vama.
2. A kad čuše da im se jevrejskim jezikom obrati, nastade još veća tišina. I reče:
3. Ja sam čovjek Judejac, rođen u Tarsu kilikijskom, vaspitan u ovome gradu kod nogu Gamalilovih, naučen tačno Zakonu otačkom, i bijah revnitelj Božiji kao što ste vi svi danas.
4. Ja ovaj Put progonih do smrti, vezujući i predajući u tamnice i ljude i žene,
5. Kao što će mi posvjedočiti i prvosveštenik i sve starješine; od kojih i poslanice primih na braću u Damasku, i iđah da i one što bijahu onamo svezane dovedem u Jerusalim da budu kažnjeni.
6. A kad iđah i približih se Damasku, dogodi mi se da iznenadno oko podne zablista oko mene velika svjetlost sa neba.
7 I padoh na zemlju. i čuh glas, koji mi govori: Savle, Savle, zašto me goniš?
8. A ja odgovorih: Ko si ti, Gospode? A on mi reče: Ja sam Isus Nazarećanin, kojega ti goniš.
9. A oni koji bijahu sa mnom vidješe svjetlost i biše ustrašeni, ali ne čuše glasa koji mi govoraše.
10. A ja rekoh: Šta da činim, Gospode? A Gospod mi reče: Ustani i idi u Damask, i tamo će ti se kazati o svemu što ti je određeno da činiš.
11. I pošto ja obnevidjeh od slave svjetlosti one, povedoše me za ruku oni koji bijahu sa mnom, i tako uđoh u Damask.
12. A neki Ananija, čovjek pobožan po Zakonu, posvjedočen od sviju Judejaca koji žive u Damasku,
13. Dođe k meni, stade i reče mi: Savle brate, progledaj! I ja u taj čas pogledah u njega.
14. A on mi reče: Bog otaca naših izabra te da poznaš volju njegovu, i da vidiš Pravednika, i da čuješ glas iz usta njegovih:
15. Da mu budeš svjedok pred svima ljudima za ovo što si vidio i čuo.
16. I sada šta oklijevaš? Ustani i krsti se, i speri grijehe svoje, prizvavši Ime Gospodnje.
17. A dogodi mi se kada se vratih u Jerusalim i dok se moljah u hramu da dođoh u zanos,
18. I vidjeh Njega koji mi govori: Pohitaj i iziđi brzo iz Jerusalima, jer neće primiti svjedočanstva tvojega za mene.
19. A ja rekoh: Gospode, sami znaju da sam ja bacao u tamnice i tukao po sinagogama one koji vjeruju u tebe.
20. I kad se prolijevaše krv Stefana svjedoka tvojega, i sam bijah prisutan i pristajah na smrt njegovu, i čuvah haljine onih koji ga ubijahu.
21. I reče mi: Idi, jer ću te ja poslati daleko među neznabošce.
22. A oni ga slušahu do ove riječi, pa podigoše glas svoj govoreći: Uzmi sa zemlje takvoga, jer on ne treba da živi!
23. I kad oni vikahu i zbacivahu haljine i bacahu prah u vazduh,
24. Naredi zapovjednik da ga odvedu u tabor, i reče da ga bijenjem ispitaju da bi doznao za kakvu krivicu tako vikahu na njega.
25. I kad ga pritegoše kajišima, reče Pavle kapetanu koji ondje stajaše: Čovjeka Rimljanina, i neosuđena, zar vam je dozvoljeno da bijete?
26. A kada to ču kapetan, pristupi zapovjedniku i javi govoreći: Pazi šta ćeš činiti, jer ovaj čovjek je rimski građanin.
27. A zapovjednik pristupivši reče mu: Kaži mi jesi li ti Rimljanin? A on reče: Da.
28. A zapovjednik odgovori: Ja sam za veliku cijenu ovo građanstvo dobio. A Pavle reče: A ja sam se i rodio u njemu.
29. Onda odmah odstupiše od njega oni što htjedoše da ga ispituju, a i zapovjednik se uplaši kada doznade da je Rimljanin i što ga bješe svezao.
30. Sutradan pak želeći da pouzdano dozna zašto ga optužuju Judejci, pusti ga iz okova i zapovjedi da dođu prvosveštenici i sav Sinedrion njihov, pa svede Pavla i postavi ga pred njima.
23 Pavle na sudu pred Sinedrionom. Zavjera Judejaca protiv Pavla. Vojnici ga odvode u Kesariju.
1. A Pavle uperi pogled na Sinedrion i reče: Ljudi braćo, ja sam sa svom dobrom savjesti živio pred Bogom do samoga ovoga dana.
2. A prvosveštenik Ananija zapovjedi onima što stajahu do njega da ga biju po ustima.
3. Tada mu reče Pavle: Tebe će Bog biti, zide okrečeni! I ti sjediš te mi sudiš po zakonu, a nasuprot zakonu zapovjedaš da me biju.
4. A oni što stajahu unaokolo rekoše: Zar prvosveštenika Božijega vrijeđaš?
5. A Pavle reče: Ne znadoh, braćo. da je prvosveštenik; jer je pisano: Ne govori zlo starješini naroda tvojega.
6. A Pavle shvativši da je jedan dio sadukeja a drugi fariseja, povika u Sinedrionu: Ljudi braćo, ja sam farisej, sin farisejev, za nadu i za vaskrsenje mrtvih meni se sudi.
7. A kad on ovo reče, nastade raspra među farisejima i sadukejima, i razdijeli se narod.
8. Jer sadukeji govore da nema vaskrsenja, ni anđela, ni duha, a fariseji priznaju oboje.
9. I nastade velika vika, i ustavši književnici od strane fariseja prepirahu se govoreći: Nikakvo zlo ne nalazimo na ovome čovjeku; ako li mu pak govori duh ili anđeo, ne ratujmo protiv Boga.
10. A kada nastade velika svađa, pobojavši se zapovjednik da Pavla ne rastrgnu, zapovjedi da siđu vojnici i da ga otrgnu od njih i odvedu u logor.
11. A iduće noći stade Gospod pred njega i reče: Budi hrabar, Pavle, jer kao što si svjedočio za mene u Jerusalimu, tako ti valja i u Rimu svjedočiti.
12. Kada pak svanu dan, učiniše neki od Judejaca zavjeru i zakleše se govoreći da neće ni jesti ni piti dokle ne ubiju Pavla.
13. A bješe ih više od četrdeset koji tu zavjeru učiniše.
14. Ovi pristupiše prvosvešteniku i starješinama i rekoše: Zakletvom se zaklesmo da nećemo ništa okusiti dok ne ubijemo Pavla.
15. Sada, dakle, vi sa Sinedrionom kažite zapovjedniku da ga sutra svede vama, kao da biste htjeli doznati bolje o njemu; a mi smo spremni da ga ubijemo prije nego se on približi.
16. A sin sestre Pavlove, čuvši za ovu zasjedu, dođe i uđe u logor i javi Pavlu.
17. Pavle pak, dozvavši jednoga od kapetana, reče: Ovo momče odvedi zapovjedniku, jer ima nešto da mu javi.
18. A on ga uze i dovede zapovjedniku, i reče: Sužanj Pavle dozva me i zamoli da tebi dovedem ovo momče koje ima nešto da ti kaže.
19. A zapovjednik uzevši ga za ruku, i otišavši nasamo, pitaše ga: Šta je to što imaš da mi javiš?
20. I reče: Judejci se dogovoriše da te zamole da sutra svedeš Pavla njima u Sinedrion, kao da bi htjeli nešto tačnije ispitati o njemu.
21. Ali ih ti nemoj poslušati, jer ga vrebaju njih više od četrdeset ljudi koji su se zakleli da neće ni jesti ni piti dokle ga ne ubiju; i sad su gotovi, i čekaju tvoje obećanje.
22. Zapovjednik onda otpusti momče zapovjedivši mu: Nikom ne kazuj da si mi ovo javio.
23. I dozvavši dvojicu od kapetana, reče: Pripremite dvjesta vojnika da idu u Kesariju, i sedamdeset konjanika i dvjesta strijelaca, po trećem času noći.
24. I neka dovedu konje da posade Pavla i sprovedu ga živa do Feliksa upravnika.
25. I napisa pismo sa ovakvom sadržinom:
26. Klaudije Lisija, moćnome upravniku Feliksu pozdravlje.
27. Čovjeka ovoga uhvatiše Judejci i htjedoše da ga ubiju; ja pak dođoh sa vojnicima i oteh ga, doznavši da je Rimljanin.
28. I želeći doznati uzrok za koji ga optužuju dovedoh ga u njihov Sinedrion,
29. I nađoh da ga optužuju za pitanja zakona njihovog, a da nema nikakve krivice koja zaslužuje smrt ili okove.
30. Kada mi je pak prijavljena zavjera Judejaca protiv ovoga čovjeka, odmah ga poslah tebi, zapovjedivši i njegovim tužiocima da pred tobom kažu šta imaju na njega. Budi zdravo!
31. Tada vojnici, kao što im se zapovjedi, uzeše Pavla i odvedoše ga noću u Antipatridu.
32. A sutradan, ostavivši konjanike da idu s njim, vratiše se u logor.
33. I oni došavši u Kesariju i predavši pismo upravniku, izvedoše i Pavla pred njega.
34. A upravnik pročitavši pismo, zapita iz koje je on oblasti; i doznavši da je iz Kilikije reče:
35. Saslušaću te kada stignu i tvoji tužioci. I zapovjedi da ga čuvaju u Irodovoj sudnici.
24 Pavle na sudu pred Feliksom. Jevrejska optužba i Pavlova odbrana. Sužanjstvo u Kesariji.
1. A poslije pet dana siđe prvosveštenik Ananija sa starješinama i sa retorom nekim Tertulom, koji optužiše Pavla upravniku.
2. A kad ga dozvaše, poče njega Tertul tužiti govoreći:
3. Da pod tobom živimo u velikom miru, i da se pravice ovome narodu čine tvojim staranjem, priznajemo sa svakom zahvalnošću svagda i svuda, plemeniti Felikse!
4. Ali da ti mnogo ne dosađujem, molim te da nas ukratko saslušaš po tvojemu snishođenju.
5. Jer nađosmo ovoga čovjeka da je kuga, i da podiže bunu protiv svih Judejaca po cijelom svijetu, i da je kolovođa Nazarejske jeresi,
6. Koji pokuša i hram da oskrnavi; njega i uhvatismo i htjedosmo da mu sudimo po zakonu našemu.
7. Ali dođe Lisija zapovjednik i sa velikom silom ote ga iz naših ruku i posla tebi,
8. Zapovjedivši da njegovi tužioci dođu k tebi; od njega možeš sam, ispitavši ga, doznati o svemu ovome za što ga mi tužimo.
9. A i Judejci se saglasiše govoreći da je to tako.
10. A Pavle odgovori kada mu upravnik dade znak da govori: Znajući da si već mnogo godina pravedni sudija ovome narodu, sa većim raspoloženjem sebe branim.
11. Ti možeš doznati da nema više od dvanaest dana kako ja iziđoh u Jerusalim da se pomolim Bogu.
12. I niti me zatekoše u hramu, niti u sinagogama, niti u gradu da se s kime prepirem ili da stvaram uzbunu u narodu,
13. Niti oni mogu dokazati ono za šta me sada optužuju.
14. A ovo ti priznajem, da tim Putem, koji oni nazivaju jeres, ja služim Bogu otačkom, vjerujući svemu onome što je napisano u Zakonu i u Prorocima.
15. Imajući nadanje na Boga da će biti vaskrsenje mrtvima, i pravednicima i grješnicima, koje i sami ovi čekaju.
16. Zbog toga pak i sam se trudim da imam čistu savjest svagda pred Bogom i ljudima.
17. I poslije mnogo godina došao sam da donesem milostinju narodu svome i da prinesem žrtve.
18. U tome nađoše me očišćena u hramu, ne sa svjetinom, niti sa bukom,
19. Neki Judejci iz Azije koji su trebali doći preda te da se tuže ako imaju što na mene.
20. Ili ovi sami neka kažu, ako su našli na meni kakvu krivicu, kada sam stajao pred Sinedrionom,
21. Osim ove jedne riječi koju uzviknuh stojeći među njima: Za vaskrsenje mrtvih vi mi danas sudite.
22. A kada Feliks ču ovo, odgodi im, znajući vrlo dobro za ovaj Put, i reče: Kada dođe Lisija zapovjednik, izvidjeću vašu stvar.
23. I zapovjedi kapetanu da se Pavle čuva, i da mu se učini olakšanje, i da se ni jednome od njegovih bliskih ne zabranjuje služiti mu i dolaziti k njemu.
24. A poslije nekoliko dana dođe Feliks sa Drusilom ženom svojom, koja bješe Judejka, i dozvavši Pavla slušaše od njega o vjeri u Hrista Isusa.
25. A kad on govoraše o pravdi i uzdržanju i o budućem sudu, uplaši se Feliks i odgovori: Idi za sada, a kad uzimadnem vremena pozvaću te.
26. Ujedno se pak nadao da će mu Pavle dati novaca da bi ga pustio; zato ga je i dozivao često i razgovarao s njim.
27. A kad se navršiše dvije godine, dođe Feliksu za nasljednika Porkije Fest. A Feliks, hoteći Judejcima učiniti na volju, ostavi Pavla u sužanjstvu.
25 Jevreji optužuju Pavla Festu. Pavle traži sud ćesarev. Izvođenje pred Agripu.
1. A Fest onda, stupivši na dužnost u pokrajini, iziđe poslije tri dana iz Kesarije u Jerusalim.
2. Tada se pojaviše pred njim prvosveštenik i prvaci judejski protiv Pavla i moljahu ga,
3. Tražeći uslugu protiv njega, da ga pošalje u Jerusalim, stvarajući zasjedu da ga ubiju na putu.
4. A Fest odgovori da se Pavle drži u Kesariji, i da će on sam uskoro onamo otići.
5. Koji, dakle, mogu od vas, reče, neka pođu sa mnom, pa ako ima kakva krivica na tome čovjeku, neka ga tuže.
6. A pošto provede kod njih ne više od deset dana, siđe u Kesariju, i sutradan sjede na sudijsku stolicu i zapovjedi da dovedu Pavla.
7. Kada ga pak dovedoše, stadoše unaokolo Judejci koji bijahu došli iz Jerusalima, i mnoge i teške krivice iznošahu na Pavla, kojih ne mogahu dokazati.
8. A on se branjaše: Ni Zakonu judejskome, ni hramu, ni ćesaru šta sagriješih.
9. Ali Fest, hoteći Judejcima učiniti po volji, odgovori Pavlu i reče: Hoćeš li da ideš gore u Jerusalim i ondje da ti sudim za ovo?
10. A Pavle reče: Ja stojim na sudu ćesarevu, gdje i treba da mi se sudi. Judejcima ništa nisam skrivio, kao što ti najbolje znaš.
11. Ako li sam skrivio, ili učinio nešto što zaslužuje smrt, ne marim umrijeti; ako li ništa nema od onoga za što me ovi optužuju, niko me ne može njima predati. Ćesara prizivam!
12. Tada fest, pogovorivši sa savjetnicima, odgovori: Na ćesara si se pozvao, ćesaru ćeš poći.
13. A pošto prođe nekoliko dana, Agripa car i Vernikija siđoše u Kesariju da pozdrave Festa.
14. I budući da ondje boraviše mnogo dana, izloži Fest caru Pavlovu stvar govoreći: Jednoga čovjeka ostavio je Feliks kao sužnja.
15. Povodom kojega, kad ja bijah u Jerusalimu, pojaviše se prvosveštenici i starješine judejske zahtjevajući da se on osudi.
16. Ja im odgovorih da nije običaj u Rimljana da se preda neki čovjek na smrt prije nego se optuženi suoči sa onima koji ga tuže i ne dobije priliku za odbranu od optužbe.
17. A kada se oni ovdje sastadoše, nikakva odlaganja ne učinih, no sutradan sjedoh na sudijsku stolicu i zapovjedih da dovedu čovjeka.
18. Oko njega stadoše tužioci i nijedne krivice koje ja pretpostavljah ne iznesoše.
19. Nego imahu protiv njega nekakva pitanja o svojem vjeroispovjedanju, i o nekome Isusu koji je umro, za kojega Pavle tvrđaše da je živ.
20. A ja u nedoumici po ovome sporu rekoh da li bi htio ići u Jerusalim i tamo da mu se sudi za ovo.
21. Kada pak Pavle zatraži da ga čuvamo do presude Avgustove, zapovjedih da ga čuvaju dokle ga pošaljem ćesaru.
22. A Agripa reče Festu: I sam bih želio čuti toga čovjeka. A on reče: Sutra ćeš ga čuti.
23. Sutradan pak, kad Agripa i Vernikija dođoše sa velikim sjajem i uđoše u sudnicu sa zapovjednicima i najuglednijim ljudima grada, i kada Fest zapovjedi, dovedoše Pavla.
24. I reče Fest: Agripa care i svi ljudi koji ste s nama, pogledajte ovoga čovjeka zbog kojega je sve mnoštvo Judejaca i u Jerusalimu i ovdje navaljivalo na mene vičući da on ne treba više da živi.
25. A ja doznavši da on nije ništa učinio što zaslužuje smrt, a i on sam uloži priziv svijetlome ćesaru, odlučih da ga pošaljem.
26. Za njega nemam šta pouzdano pisati gospodaru. Zato ga i privedoh pred vas, a osobito preda te, Agripa care, da bih, po učinjenom ispitivanju, imao šta pisati.
27. Jer mi se čini nerazumno sužnja poslati, a krivice njegove ne navesti.
26 Pavlova odbrana pred Festom i carem Agripom. Poslan je rimskom caru.
1. A Agripa reče Pavlu: Dopušta ti se da govoriš sam o sebi. Onda Pavle podigavši ruku, poče svoju odbranu:
2. Smatram sebe srećnim, care Agripa, što ću se danas pred tobom braniti od svega za što me optužuju Judejci.
3. Osobito što ti poznaješ sve judejske običaje i sporove. Zato te molim da me strpljivo saslušaš.
4. Moje, dakle, življenje od mladosti, koje je od početka bilo među narodom mojim u Jerusalimu, znaju svi Judejci,
5. Koji me znaju od ranije, ako hoće posvjedočiti, da po najstrožijoj struji naše vjere življah kao farisej.
6. I sada stojim pred sudom zbog nade u obećanje koje Bog dade ocima našim,
7. Do kojega naših dvanaest plemena, usrdno služeći dan i noć, nadaju se da će dostići. Za ovu nadu, care Agripa, optužen sam od Judejaca.
8. Zašto vi smatrate da je nevjerovatno da Bog mrtve vaskrsava?
9. I ja sam, zaista, i sam mislio da mi valja mnogo raditi protiv imena Isusa Nazarećanina,
10. Što i činih u Jerusalimu; i mnoge od svetih ja zatvarah u tamnice, primivši vlast od prvosveštenika; i kad ih ubijahu, ja se saglašavah.
11. I po svim sinagogama, često ih mučeći primoravah da hule, i sa prevelikom jarošću protiv njih, gonio sam ih čak i u tuđim gradovima.
12. I tako idući u Damask sa ovlašćenjem i naređenjem od prvosveštenika,
13. U podne, care, vidjeh na putu s neba svjetlost veću od sijanja sunčanoga, koja obasja mene i one što iđahu sa mnom.
14. A kad mi svi padosmo na zemlju, čuh glas gdje govori meni i kazuje jevrejskim jezikom: Savle, Savle, zašto me goniš? Teško ti je protiv bodila praćati se!
15. A ja rekoh: Ko si ti, Gospode? A on reče: Ja sam Isus kojega ti goniš.
16. Nego ustani i stani na noge svoje; jer ti se za to javih da te postavim za služitelja i svjedoka ovome što si vidio i što ću ti pokazati,
17. Izbavljajući te od naroda judejskoga i od neznabožaca u koje te ja šaljem,
18. Da im otvoriš oči da se od tame obrate svjetlosti i od vlasti satanine Bogu, da vjerom u mene prime oproštenje grijeha i udio sa osvećenima.
19. Zato, care Agripa, ja ne bijah nepokoran nebeskom viđenju;
20. Nego najprije onima u Damasku i u Jerusalimu, zatim po svoj zemlji judejskoj i neznabošcima propovijedah da se pokaju i da se obrate Bogu čineći djela dostojna pokajanja.
21. Zato me Judejci uhvatiše u hramu i htjedoše da me rastrgnu.
22. Ali dobivši pomoć od Boga stojim do samoga ovoga dana i svjedočim malom i velikom, ne kazujući ništa osim ono što su Proroci i Mojsej kazali da će biti:
23. Da će Hristos postradati, i da će biti prvi iz vaskrsenja mrtvih, i da će javiti svjetlost narodu judejskome i neznabošcima.
24. A kada on sebe ovako pravdaše, reče Fest snažnim glasom: Luduješ Pavle! Mnoge te knjige izvode iz pameti.
25. A on reče: Ne ludujem, moćni Feste, nego kazujem riječi istine i razuma.
26. Jer za ovo zna car, kojemu i govorim slobodno; jer ne vjerujem da mu je što od ovoga nepoznato, jer se ovo nije dogodilo u nekom uglu.
27. Vjeruješ li, care Agripa, Prorocima? Znam da vjeruješ.
28. A Agripa reče Pavlu: Još malo pa ćeš me nagovoriti da postanem hrišćanin.
29. A Pavle reče: Molio bih Boga i za malo i za mnogo da bi ne samo ti nego i svi koji me slušaju danas bili takvi kao i ja što sam, osim ovih okova.
30. I kad on ovo reče, ustade car i upravnik i Vernikija i koji sjeđahu s njima,
31. I udaljivši se razgovarahu među sobom, govoreći: Ovaj čovjek nije učinio ništa što zaslužuje smrt ili okove.
32. A Agripa reče Festu: Ovaj čovjek mogaše biti pušten da se nije pozvao na ćesara. (I tako riješi upravnik da ga pošalje ćesaru).
27 Pavla kao sužnja sprovode u Rim. Brodolom i izbavljenje na Malti.
1. I kako bi odlučeno da otplovimo u Italiju, predadoše i Pavla i neke druge sužnje kapetanu ćesareve čete, po imenu Julije.
2. A kad uđosmo u lađu adramitsku s namjerom da plovimo u azijska mjesta, otisnusmo se; s nama bješe Aristarh, Makedonac iz Soluna.
3. Drugi dan pristadosmo u Sidon. A Julije čovjekoljubivo postupajući prema Pavlu dopusti mu da odlazi prijateljima da bi se starali o njemu.
4. I odande krenuvši plovismo ispod Kipra, pošto vjetrovi bijahu suprotni.
5. I preplovivši pučinu kilikijsku i pamfilijsku, dođosmo u Miru Likijsku.
6. I ondje našavši kapetan lađu aleksandrijsku koja plovi u Italiju, ukrca nas u nju.
7. Plovivši pak mnogo dana sporo, i jedva došavši prema Knidu, jer nam vjetar ne dadijaše, doplovismo pod Krit kod Salmone.
8. I s mukom ploveći pored obale prispjesmo u neko mjesto koje se zove Dobra pristaništa, blizu kojega bješe grad Laseja.
9. Pa kako prođe dosta vremena i već plovljenje ne bješe bez opasnosti, jer i post već bješe prošao, savjetovaše Pavle
10. Govoreći im: Ljudi, vidim da će plovljenje biti s mukom i velikom štetom, ne samo za tovar i lađu, nego i za živote naše.
11. Ali kapetan više vjerova kormilaru i vlasniku lađe, negoli Pavlovim riječima.
12. A pošto pristanište ne bješe zgodno za zimovnik, savjetovahu mnogi da se odvezu odande, ne bi li kako mogli doći do Finika, da zimuju u tom pristaništu kritskom koje gleda prema jugozapadu i sjeverozapadu.
13. I kad dunu jug, mišljahu da im se želja ispuni, pa podignuvši kotvu plovljahu pokraj Krita.
14. Ali ne zadugo po tom dunu nasuprot njemu buran vjetar koji se zove sjeveroistočnjak.
15. I kad zahvati lađu i ona se ne mogaše vjetru protiviti. prepustismo se valovima da nas nose.
16. A kad prođosmo mimo jednog ostrva koje se zove Klauda, jedva mogosmo uzdržati čamac,
17. Koji izvukavši, upotrijebiše pomoćna sredstva i podvezaše lađu, pa bojeći se da ne udare na sprud, spustiše jedra i tako dalje plovljahu.
18. A kad nam veoma dosađivaše bura, sutradan izbacivahu tovare.
19. I trećeg dana svojim rukama izbacismo alat lađarski.
20. A kad se ni sunce ni zvjezde za mnogo dana ne pojaviše, i bura ne mala navali, bijaše najzad izgubljena svaka nada da ćemo se spasti.
21. Pošto se dugo nije jelo, to Pavle stade među njih i reče: Trebaše, dakle, o ljudi, poslušati mene, i ne otiskivati se od Krita, pa izbegnuti ovu muku i štetu.
22. I evo sada vam savjetujem da budete raspoloženi, jer ni jedna duša od vas neće propasti, osim lađe.
23. Jer ove noći stade preda me anđeo Boga čiji jesam i kome služim,
24. Govoreći: Ne boj se, Pavle! Ti moraš izići pred ćesara; i evo, Bog ti je darovao sve koji plove sa tobom.
25. Zato, ljudi, budite raspoloženi, jer vjerujem Bogu da će tako biti kao što mi bi rečeno.
26. Mi ćemo, dakle, biti izbačeni na neko ostrvo.
27. A kad bi četrnaesta noć i mi plovljasmo po Adriji, oko ponoći pomisliše lađari da se približavaju nekoj zemlji.
28. I izmjerivši dubinu nađoše dvadeset hvati. I malo prošavši, opet izmjeriše i nađoše petnaest hvati.
29. Onda bojeći se da kako ne udare na podvodne stijene, baciše sa krme četiri kotve, pa se moljahu da svane dan.
30. A kad lađari gledahu da pobjegnu sa lađe, i spustiše čamac u more izgovarajući se kao da hoće sa pramca da spuste kotve,
31. Reče Pavle kapetanu i vojnicima: Ako ovi ne ostanu na lađi, vi se ne možete spasti.
32. Tada vojnici odrezaše konope na čamcu i pustiše ga te pade.
33. A još prije svitanja dana, moljaše Pavle sve da jedu govoreći: Danas je četrnaesti dan kako čekate, i bez jela provodite, ništa ne okusivši.
34. Zato vas molim da uzmete hrane, jer je to za vaše spasenje. A ni jednome od vas neće pasti dlaka s glave.
35. I rekavši ovo, uze hljeb, i zablagodari Bogu pred svima i prelomivši, stade jesti.
36. Onda se svi oraspoložiše, pa i sami uzeše hranu.
37. A u lađi bijaše nas duša svega dvjesta sedamdeset i šest.
38. Pošto se pak nasitiše jela, olakšaše lađu izbacivši pšenicu u more.
39. A kad nastade dan, ne prepoznaše zemlju, ali ugledaše neki zaliv sa pjeskovitom obalom, na koju riješiše, ako bude moguće, da izvuku lađu.
40. I odvezavši kotve pustiše u more, i odriješiše ujedno i užad na krmama, pa raširivši malo jedro prema vjetru upraviše obali.
41. A kada naiđoše na morski sprud, nasukaše lađu; i pramac se zari i ostade nepomičan, a krma se razbijaše od sile talasa.
42. Vojnici se tada dogovoriše da pobiju sužnje, da koji ne ispliva i ne utekne.
43. Ali kapetan želeći sačuvati Pavla, spreči njihovu namjeru i zapovjedi onima koji mogu plivati da prvi iskoče i iziđu na zemlju,
44. A ostali, jedni na daskama, a drugi na nečem od lađe. I tako svi iziđoše živi na zemlju.
28 Boravak na ostrvu Malti. Čudo sa zmijom. Dolazak Pavlov u Rim i propovijed.
1. I kad se izbaviše s lađe koji bijahu s Pavlom, tada saznadoše da se ostrvo zove Malta.
2. A mještani nam ukazivahu ne malo čovjekoljublje, jer naloživši vatru sve nas primiše zbog kiše koja padaše i zbog zime.
3. I kada Pavle skupi gomilu granja i naloži na vatru, izađe zmija od vrućine i ujede ga za ruku.
4. A kada vidješe mještani zmiju gdje visi o ruci njegovoj, govorahu jedan drugome: Svakako je ovaj čovjek ubica, jer ga izbavljenog od mora Pravda ne ostavi da živi.
5. A on otrese zmiju u vatru, i ne pretrpje nikakvo zlo.
6. A oni očekivahu da će on oteći ili odjednom pasti mrtav. No kad zadugo čekaše, i vidješe da mu ništa zlo ne bi, promijeniše se i govorahu da je on bog.
7. Oko mjesta pak onoga bijahu imanja poglavara od ostrva, po imenu Publija, koji nas primi i ljubazno ugosti tri dana.
8. A dogodi se da otac Publijev imaše groznicu i srdobolju i ležaše. Njemu Pavle uđe, pa pomolivši se Bogu i položivši ruke na njega, iscijeli ga.
9. Kada se pak to dogodi, i drugi na ostrvu koji bijahu bolesni dolažahu, i iscjeljivahu se.
10. I oni nam ukazivahu velike počasti, a kad pođosmo spremiše što nam je bilo potrebno.
11. A poslije tri mjeseca odvezosmo se na lađi aleksandrijskoj, koja je bila prezimila na ostrvu, i imaše oznaku Dioskura.
12. I doplovivši u Sirakusu ostasmo ondje tri dana.
13. A odande obilazno prispjesmo u Rigiju; i posle jednoga dana, kada dunu jugo dođosmo drugi dan u Potiole.
14. Ondje nađemo braću i oni nas zamole te ostanemo kod njih sedam dana, i tako dođosmo u Rim.
15. I tamošnja braća, načuvši za nas, iziđoše nam u susret do Apijeva trga i Tri krčme. I kad ih vidje Pavle, zablagodari Bogu i ohrabri se.
16. A kad dođosmo u Rim, kapetan predade sužnje vojvodi. Ali Pavlu se dopusti da živi zasebno s vojnikom koji ga čuvaše.
17. Poslije pak tri dana sazva Pavle prvake judejske. I kad se oni skupiše, govoraše im: Ljudi braćo, ja ništa ne učinih protiv naroda ili običaja otačkih, a predan sam iz Jerusalima kao sužanj u ruke Rimljanima.
18. Oni pak ispitavši me, htjedoše da me puste, jer se ne nađe na meni ni jedna smrtna krivica.
19. Ali kad se Judejci usprotiviše, bio sam prinuđen da se pozovem na ćesara, ne kao da bih imao svoj narod za nešto optužiti.
20. Iz toga razloga zatražih da vas vidim i porazgovaram; jer zbog nade Izrailjeve okovan sam u ove lance.
21. A oni mu rekoše: Mi niti primismo pisma za tebe iz Judeje, niti dođe ko od braće da javi ili kaže nešto zlo o tebi.
22. Uostalom, želimo da čujemo od tebe šta misliš; jer nam je poznato za ovu jeres da se svuda govori protiv nje.
23. I odredivši mu dan, dođoše mnogi kod njega u stan; njima je izlagao svjedočeći o Carstvu Božijem od jutra do mraka i uvjeravajući ih o Isusu iz Zakona Mojsejeva i iz Proroka.
24. I jedni vjerovahu onome što on govoraše, a drugi ne vjerovahu.
25. A budući nesaglasni među sobom, počeše da se razilaze, dok Pavle reče jednu riječ: Dobro je kazao Duh Sveti preko proroka Isaije ocima našim,
26. Govoreći: Idi narodu ovome i reci: Ušima ćete čuti i nećete razumjeti, i očima ćete gledati i nećete vidjeti.
27. Jer je otvrdnulo srce ovoga naroda, i ušima teško čuju, i očima svojim zažmuriše da kako očima ne vide, i ušima ne čuju, i srcem ne razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim.
28. Neka vam je, dakle, na znanje da se neznabošcima posla ovo spasenje Božije; oni će i čuti.
29. I kad on ovo reče, otidoše Judejci prepirući se mnogo među sobom.
30. A Pavle ostade pune dvije godine u svome iznajmljenom stanu, i primaše sve koji mu dolažahu,
31. Propovijedajući Carstvo Božije, i učeći o Gospodu Isusu Hristu sa svakom smjelošću i neometano.
// Projekat Rastko / Bogoslovlje / Novi zavjet //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]
|