NovostiPretragaO projektuMapa projektaKontaktPomocProjekat RastkoPromena pismaEnglish
Projekat RastkoBogoslovlje
TIA Janus Sv. Petar Cetinjski

Sveti Petar Cetinjski

Žitije, djelo, molitva

Biblioteka Ex Oriente Lux

Glavni i odgovorni urednik: Rajko Dragićević

Urednik biblioteke: Otac Jovan (Ćulibrk)

Sadržaj

Žitije svetog oca našeg
Petra Prvog
Mitropolita Cetinjskog i Čudotvorca

Svemogući Bog, Otac i Sin i Duh Sveti, daje svakom narodu proroke i apostole i svete ljude, da ga vode i rukovode putevima spasenja, i izvode iz tame neverja i zla na svetlost vere i bogopoznanja, da mu daruju razumnu nadu besmrtnog življenja u ljubavi Božjoj i zajednici Duha Svetoga. Zapalivši tako u ona drevna vremena i svećnjak Srpske Crkve i zasadivši blaženim ocima našim Simeonom i Savom, kao drvo maslinovo, i Srpski narod u duhovni raj Hristov, slao mu je anđele čuvare duše njegove i blagovesnike, da ga uče pokajanju i paze da se ne bi digao svećnjak njegov sa mesta njegova (sr. Otkr..2, 5) i da ne bi ponovo postao divlja maslina i besplodna smokva. Tako i u ova poslednja vremena, kada poče da se hladi ljubav i bogoljublje mnogih, i kada pohodi pravedni Gospod narod svoj zbog grehova njegovih čovekoljubivom kaznom svojom, predavši telo njegovo kao Jova u ruke neprijateljske, posla milostivi Bog narodu tom još jednog čudesnog apostola i proroka, mučenika i pustnjaka, zvanog Petra Prvog, Cetinjskog čudotvorca, tog uistini duhovnog kamena i tvrđave i prosvetitelja novog.

Ne zna se tačno godina rođenja ovog krstonosnog svetitelja Cetinjskog, ovog novog Mojsija, zakonodavca i mirotvorca. Najverovatnije je da se rodio septembra meseca 1748. leta Gospodnjeg[1]. Rodio se u mestu zvanom Njeguši, od pobožnih roditelja Marka Damjanova (Petrovića) i Marije (rođene Martinović). Njegov deda Damjan beše rođeni brat čuvenog mitropolita Crnogorskog Danila[2].

Prozrevši u desetogodišnjem dečaku bogomudrog pastira stada Hristova i narodnog vođu, tadašnji mitropolit Skenderijski i Crnogorski Sava, izabra ga između četiri sina svog sinovca Marka, za svoga naslednika. Prizvavši ga sebi reče mu: "Dođi, čedo, kod mene, blagodat Svevišnjega neka počine na tebi, kako bi mogao biti narodu svome na korist. Zajedno sa mnom otsada i narod naš polaže nadu na tebe. Preblagi Bog neka ti pomogne da budeš krin ukrašeni Crne Gore i svetilo naroda tvoga."Tako ovaj mladi izabranik i budući čudotvorac, dođe u Cetinjski manastir da se uči knjizi. Budući obdaren osobitim darovima Božjim i trudoljubivošću, Petar je veoma brzo napredovao u nauci, uz pomoć tihog vladike Save i monaha Danila, koga mu ovaj odredi za učitelja. U 12 godini on bi obučen u anđelski lik monaškog čina, dobivši ime Petar (njegovo svetovno ime nije nam ostalo zapisano), a u sedamnaestoj godini bi rukopoložen za jerođakona.

U to vreme vladika Sava imađaše za pomoćnika mitropolita Vasilija, veoma darovitog i sposobnog muža, koji krenuvši po treći put (1765. g.) radi narodnih i crkvenih poslova u jednovernu i jednoplemenu Rusiju, povede sa sobom i mladog jerođakona Petra radi daljeg obrazovanja njegovog. No njegovo školovanje u Rusiji ne potraja dugo: 10. marta 1766. godine upokoji se u Petrogradu rečeni mitropolit Vasilije, što primora jerođakona Petra da se vrati u Crnu Goru. Otada on boravljaše sa mitropolitom Savom, koji ga rukopoloži za jeromonaha, davši mu uskoro i čin arhimandrita. Živeći tako u manastiru Stanjevićima i Cetinjskom manastiru uz tihog vladiku Savu, mladi arhimandrit uzrastaše duhovno, trudeći se neprestano na svom svestranom obrazovanju. Dok ga je snažna i energična ličnost mitropolita Vasilija nadahnula smelošću i odlučnošću, neiskusni za svetovne stvari i povučeni mitropolit Sava, i manastirski život, navodnjavali su njegovu mladu dušu nebeskom rosom molitvenosti, smirenja i posta. Njegov um od detinjstva beše upućen i utvrđen u celomudrenosti, koja beše koren njegove potonje svete smelosti pred Bogom i ljudima i njegovog bogonosnog zdravoumlja. Jednom probuđena žeđ za Bogom i za poznanjem tajni Njime stvorene prirode, u krilu koje je rastao, sve se više razbuktavala u duši mladog monaha. Sve je zanimalo ovu devstvenu dušu, od mladih nogu prinesenu na dar nebozemnom Devstveniku Hristu Bogočoveku. Interesovalo ga je bogoslovlje i prirodne nauke, istorija i geografija, učio je jezike i sakupljao medonosne knjige. Suočen od mladićstva sa surovom stvarnošću vremena u kome je živeo, vrlo rano postade svestan demonske sile zla, koje i spolja i iznutra preti čoveku i koje je razaralo organizam njegova naroda, shvativši, Bogom naučen, da se ono može pobediti samo ognjenom revnošću proroka i bezazlenošću goluba. Video je kako nad glavom pravoslavnog naroda ovih gora visi oštri agarjanski mač, kao nekad faraonov nad glavom izabranog naroda Jevrejskog; njegovom bogomudrom oku nije mogao izmaći ni onaj još opasniji neprijatelj, unutrašnji: plemenska zakrvljenost, krvna osveta, razni poroci koji su harali narodnu dušu, siromaštvo, otimačine, pomori, ubistva. Narod je tužio u svojoj nevolji, kao nekad prorok Jeremija: "Postasmo sirote, bez oca, matere naše kao udovice... Na vratu nam je jaram, i gone nas; umoreni nemamo odmora... Oci naši zgriješiše, i nema ih, a mi nosimo bezakonja njihova" (Plač, 5, 2-5). Saveti smernoga Save, s kojim je Petar živeo, i mirotvorni sudovi glavara bili su nemoćni da pobede zlu krv i neslogu braće, koja se još više umnožila posle smrti odlučnog mitropolita Vasilija, potpomagana uz to i agarjanskim podmićivanjima.

U to smutno vreme pojavi se u Crnoj Gori neki čudni samozvanac car Šćepan Mali, koji se pretstavi namučenom i razbratimljenom narodu kao Božji poslanik, umiritelj, i kao ruski car Petar III Prostodušni narod, umoran od zla i nesloge, istinski primi ovu i do danas zagonetnu ličnost, kao izbavitelja. On stalno isticaš da ga je Božje nadahnuće dovelo u Crnu Goru. "Čujte Crnogorci, govoraše on, glas Gospoda Boga i slavu svetog Jerusalima, ja nisam ovde došao, no sam poslan od Boga čiji glas čuh: ustani, pođi, trudi se, i ja ću ti pomoći" Turci, videći da njegova pojava unosi nemir u balkansku raju i bojeći se bune, tražahu na sve načine da ga ubiju. Na evropskim dvorovima se ras-pravljaše o njemu, a on, zadobivši poverenje naroda, tražaše od njega da živi u miru sa svima, mireći zavađene i proterujući lopove i ubice. Ovaj lažni car ljubljaše Pravo-slavlje, pa i pored svoga samozvanstva bi od koristi narodu. No da bi mogao da ima za sebe svetovnu vlast, on postavi za zamenika povučenog mitropolita Save njegovog sujetnog sestrića Arsenija Plamenca, koga narod ne ljubljaše. Kada pak ovaj čudni vladar bi ubijen od strane njegovog sluge, potplaćenog od Turaka (1773 g), ponovo se razbuktaše u narodu surovost i strast, a seme razdora donošaše strašne plodove.

U to teško vreme mladi arhimandrit Petar beše još nepoznat i nepriznat, a drugoga nikoga nije bilo da zavede mir i slogu u zemlji, među glavarima i narodom. Šćepan Mali beše ojačao svetovnu vlast guvernera iz kuće Radonjića a umanjio ugled vladičanskog doma Petrovića oko koga se dugo vremena okupljala crnogorska plemena. Videći te teške nevolje i opasnosti, kojima beše izložen narod, ovaj blagorodni Petar, pun ljubavi prema braći svojoj, odluči se da pomoću Božjom ugasi razbuktale spoljašnje i unutrašnje zle stihije, koje su pretile da unište slovesno stado Hristovo. Uzevši tako blagoslov od sedog mitropolita Save, krenu sa još nekoliko pratilaca po drugi put u Rusiju (1777. g.), da traži pomoć od jednoverne braće Rusa i da nađe u njihovom samodršcu moćnog zaštitnika za njegov mali i siroti narod. No njegovo dugo putovanje bi uzaludno. Carica ruska Ekaterina II ne htede da ga primi, a on i njegovi pratioci biše primorani da napuste Petrograd i da se vrate doma bez ikakvog uspeha u delu. Tako isto i moćna Bečka carevina, u koju na povratku svratiše tražeći zaštitu i pomoć, ostade gluva za njihove molbe.

Kada se godine 1781. upokoji stogodišnji mitropolit Sava, postavi se pitanje izbora njegovog naslednika. Iako je većina naroda bila za mladog arhimandrita Petra, ipak bi izabran dotadašnji Savin pomoćnik i sestrić Arsenije Plamenac, koga narod nije voleo. Trebalo je da se po Božjem promislu duša mladoga Petra još isproba, kao zlato u ognju, kako bi, kad za to dođe povoljan čas, što lepše zasijala svima željnim pravde i mira Božijeg.

Na kraju, i protiv svoje volje, primoran narodnim poverenjem i ljubavlju, snabdeven preporukama glavara i gubernatora Radonjića, krenu se ovaj budući svetitelj u Beč da od Austrijskog cara izmoli dozvolu da ga rukopoloži za arhijereja neki od pravoslavnih episkopa, koji su živeli u Austrijskoj državi. U međuvremenu umire i mitropolit Arsenije (1784. g.), tako da oči celog naroda biše okrenute arhimandritu Petru. Preporučen od glavara i guvernadura i celog naroda kao bogoljubiv i blagonaravan, on dobi dozvolu od austrijskog dvora da ga rukopoloži karlovački mitropolit Mojsije Putnik. No na putu od Beča za Sremske Karlovce dogodi se svetome još jedno iskušenje, ili "Božja poseta", kako on to sam nazivaše. Dogodilo mu se, naime, da ispadne iz kola i slomi desnu ruku.[3] Kao da je lukavi time hteo da spreči da njegova desnica bude desnica koja nosi mir, slogu i blagoslov; ali to bi ipak uzalud. Posle šestomesečnog bolovanja, Bog svetome povrati zdravlje i on bi svečano rukopoložen trojicom episkopa u sabornom hramu u Sremskim Karlovcima, za arhijereja Crnogorskog, Skenderijskog i Primorskog (13. oktobra 1784. godine).

U svojoj prvoj arhipastirskoj pouci, novi arhijerej nazivaše sebe "nedostojnim slugom i robom Isusa Hrista" ; izražavaše svoju radost zbog čina, a preko njega i njegova pastva, koja je saizvolela, kako govoraše pun smirenja, da i protiv njegove volje bude izabran za njegovog duhovnog arhipastira. Izražavao je dalje uverenje da neće izne-veriti nade svoje pastve već da će one biti ispunjene. On koji je došao dosta tužan i žalostan, govorio je, sada se vraća pun radosti, primivši rukopoloženje i videvši ustrojstvo tamošnjih Crkava Božjih. Obećavao je vraćajući se "u dane mu predele sudbine njegove", da sve to u njegovom umu duboko zapisano propoveda i da potstiče svoj narod, "zajedno sa samim sobom", na vršenje svih Bogom zadatih izuzetnih vrlina. Molio je na kraju mitropolita Mojsija i arhijereja da njegovu pastvu drže u milosti, ljubavi i nezaboravnom molitvenom sećanju, dajući i sam ovo obećanje: "A ja zajedno sa mojom pastvom, koja iako se daleko nalazi pri-tiskana od svuda različitim bijedama, u istinskom savezu vjere, ljubavi i nade s vama do kraja života potrudiću se prebiti i biću".

Novi pak mitropolit crnogorski beše, kako nam saopštava jedan od prisutnih na njegovom rukopoloženju, čovek visokog stasa, finih crta lica, plavih očiju. Sjajna kosa i dugačka brada, povećavali su dostojanstvo njegovog zvanja, "a načinom ophođenja sa ljudima ličio je na pravog plemića".

Dobivši gramatu o rukopoloženju od mitropolita Mojsija Putnika, u kojoj se kaže da je posvećen po želji crnogorskog naroda i njegovih predstavnika, novi arhijerej Hristov krenu ponovo, "zbog narodnijeh potreba", preko Beča u Rusiju. Prvo ode, odazivajući se pozivu, kod svoga prijatelja srpskoga roda generala Zorića u mesto zvano Šklov. No, budući da ovoga ne nađe, produži u Petrograd. On beše još iz Beča pisao moćnom knezu Potemkinu da mu izradi prijem kod carice Ekaterine II, izražavajući spremnost da prolije poslednju kap krvi u službi jedno-verne braće. To beše onaj isti knez koji ga već jednom otpusti praznih ruku i bez pomoći. Tako i sada, po osionosti svojoj ili zavisti i na kletvu zlih ljudi, Potemkin naredi da blaženi bude proteran nasilno iz Petrograda, tri dana posle njegovog prispeća. Ovaj knez, pisaše kasnije sa tugom sveti Petar, kao da se trudio da u poštenim ljudima ugasi plamen ljubavi prema pravoslavnom narodu zemlje svoje. I zaista, i pored njegovih protesta, policija ga nasilno strpa u kola, i gonjahu ga dan i noć bez počinka, preko Polocka i Poločina, dokle ga ne proteraše preko granice, tobož zato što je varalica a ne arhijerej, - jer, kako može biti arhijerej bez dopuštenja ruskog Sinoda? govorili su njegovi gonitelji. "Zaista", pisao je o tom nemilom postupku mitropolit Petar, "meni se čini čudnovatim i bezakonim kazniti čovjeka pa poslije ispitivati njegovo djelo". I pitao se svetitelj, čudeći se: zar oni ne znaju da vlast ruskog Sinoda ne izlazi izvan granica Ruske države? - ostavljajući da pravednost njegovu presudi Bog i savest svakog čoveka, koji nije pomračen nepravdama. "Kao Hrist od Iroda do Pilata, tako je i mene zvijer zvijeru predavala na trzanje k većemu mome oskorbljenju i poruganju", žalio se ovaj ne-zlobivi arhijerej, rastužen nepravdom uči-njenom njemu i njegovoj ni od koga sem Boga zaštićenoj pastvi. Čuvši carica ruska za ovo pozivaše ga da se vrati, ali on ne htede više nikada otići u Rusiju. Koliko pak beše nezlobiv i nezlopamtljiv pokazuje ljubav koju je gajio kod svoje pastve prema jednovernoj braći, nazivajući neprestano ruskog cara za svoga i svoga naroda zaštitnika. Čak u svom testamentu prokle svakoga onoga koji bi se "našao da pomisli odstupiti od pokroviteljstva i nade na jedinorodnu i jedinovjernu našu Rusiju" ; koji bi to pokušao "da Bog Jaki da te od njega živoga mesa otpadalo i svako dobro vremenito i vječno odstupilo".

Dok je Vladika još bio na putu i podnosio poniženja, kucajući na vrata gluvih, da bi pomogao svome narodu, dotle je Skadarski vezir Mahmud-paša Bušatlija, to oličenje zloga duha, pustošio zemlju njegovu a pastvu mu na krst golgotskog stradanja prikivao. Bezbožni paša beše počeo još od ranije da okiva narod u gvožđa i da ga seče, puneći skadarsku tamnicu sužnjima, a sve radi toga da bi ga zastrašio. Naučen uz to satanskom silom, neke od njih zavađaše između sebe, neke opet potkupljivaše, da bi ih lakše pokorio, budući da se spremaše da ognjem i mačem pregazi Crnu Goru. Na kraju udari sa 18.000 vojnika, većinom latinskih hrišćana Arbanasa, da pokori ili pobije one koji se behu zakleli na Cetinju, da će braniti "ognjišta, vjeru i nejač". No, avaj, sili njegovoj oni ne mogaše odoljeti. On neke od njih poseče, neke zarobi, zemlju i svetinju Cetinjskog manastira popali. Na vratima silnik obesi jednog monaha, koji se tu beše zadesio, da bi zastrašio ostale, a sirotinju i nejač rastera po gorama. Oskrnavivši Cetinjsku svetinju, paša se spustio preko Njeguša pa na veru prevari, razori i opustoši i Paštroviće. Ko tada ne pogibe od ljutoga mača i ne bi zarobljen, taj je umirao od gladi, razdora i bolesti, a kad dođe zima mnogi pomreše i od hladnoće. Tada umre od gladi oko 700 ljudi, žena i dece. Mnogi življahu po kolibama na brzu ruku napravljenim i po pećinama, jeđahu koru od drveta i kuvahu travu žućenicu i korenje.

To je bila uteha i dobrodošlica mladome Vladici, koji je dolazio na zgarište i pustoš i donosio svojoj pastvi na mesto pomoći ljuto poniženje moćnika ovoga sveta. Došavši i videvši nevolju naroda ' voga, Sveti gorke suze prolivaše i uzdigaše kao prorok Jeremija na razvalinama Jerusalima. Stotine očajnika siđoše iz pećine da ga dočekaju na zgarištu razorenog Cetinjskog manastira. Svi su upirali oči u njega i tražili spas; a on gledaše u Boga, jedino utočište i njihovo i njegovo. Poljubivši nagoreli prag manastirski, Mitropolit blagoslovi narod, izvadi iz torbe samo ono što je imao: nekoliko dvopeka i dade deci, pa pozva glavare na dogovor. Jedino što beše doneo svome napaćenom narodu iz Evrope, bila je vreća krompira, koju dobi u Trstu da zasadi u Crnoj Gori. Ta blagoslovena biljka beše do tada nepoznata u ovim krajevima, a po tada, po zapisu Vuka Karadžića, mnoge spase da ne umru od gladi. Najteža rana na duši pastve njegove koja čekaše iscelitelja beše krvna osveta.

Razlozi za međusobno ubijanje i krvoprolića bili su često bezazleni. Sitne uvrede, pohare stoke, oštra reč, bili su dovoljni da raspire zlu krv i da puste u dejstvo Lamehov zakon: "Ubiću čovjeka za ranu svoju i mladića za masnicu svoju" (1 Mojs. 4, 23). To je bilo dovoljno da se pokrene krvavo kolo osvete, uzimanje glave za glavu među bratstvima, selima, porodicama, plemenima. Iza svakog grma čekala je puška osvetnica da naplati nenaplaćenu ranu i neosvećenu glavu. Majke su krile tek prohodalu decu, jer je meta osvete bila svaka muška glava dotične porodice ili bratstva, a orač je orao njivu s puškom na ramenu. Bilo ih je koji su od osvete bežali u Tursku zemlju, neki se čak i turčili, gubeći dušu svoju.

Novodošavši svetitelj, znajući da je to koren i mnogih drugih zala, poče svoj pastirski rad sa prizivom na uzajamno praštanje, slogu i poslušnost. Pošto obnovi spaljeni Cetinjski manastir, krenuo je od nahije do nahije, od plemena do plemena, ulazio u svaku kuću i molio, preklinjao, savetovao, pretio prokletstvom, da bi izmirio stare mržnje i zbratimio, silom Hristove ljubavi, razbratimljeni narod, i iscelio demonskom neslogom zatrovane duše. Posećivao je sad jedno sad drugo zakrvljeno bratstvo i pleme, utvrđujući dan zajedničkog sastanka i izmirenja. Kad ne bi uspeo prvi put, ponovo se vraćao i ostajao među zavađenima sve dok se ne pomire. Osobito je za to koristio presveti i predragoceni dar milosti Božje: tajnu kumstva imenom Božjim i svetim Jovanom. Nekima je sam odlazio, nekima slao svoj krst po drugome, kao znak Božjeg i svoga prisustva, nekima opet pisao pisma i poslanice. Nije bio redak slučaj da stane među zakrvljena bratstva i plemena, sa krstom u ruci i raširenih ruku, da bi sprečio prolivanje krvi koja je svakog momenta mogla da počne ili je već bilo u toku. Zaklinjao bi tada zavađenu braću strašnim imenom Boga Svedržitelja i svetim Jovanom, suzama i preklinjanjima, a kad to ne bi pomagalo onda i prokletstvima.

Ko bi bio u stanju da nabroji čudna dela i raspeća ovoga novoga proroka i apostola, mučenika i podvižnika! On je uistinu dušu svoju položio za bližnjega svoga, po reči Gospodnjoj (sr. Jn, 15, 13). Zajedno sa apostolom je govorio svaki dan: "Ko oslabi, i ja da ne oslabim? Ko se sablazni, i ja da se ne raspalim? " (2. Kor. 11, 29). A i ono drugo: "Slabima bio sam kao slab, da slabe pridobijem; svima sam bio sve, da kakogod spasem koga" (1 Kor. 9, 22). Osobito se sveti brinuo o sirotinji. Tako čitamo iz njegovih poslanica kako brani nekog siromaha Petra Popadića da ga Uskoci ne "razure", jer je on hranio ne samo svoju porodicu nego i siročad svoga brata. I sam još piše da je svagda branio sirotinju, stare i nejake, i to ništa manje one van Crne Gore od onih u Crnoj Gori. A kada je trebalo da nekoga izmiri, nije žalio truda ni vremena. Evo samo jednog primera za to: išao je 14 puta u toku jedne godine u Riječku nahiju da izmiri Ceklinjane i Dobrnjane. Hodio je na obadve strane, saopštava nam sam Sveti, i molio toliko, da bi se dosadilo već i najviša veselja hoditi. Ali opet, dodaje on, "kad pomislim, na onu ljubav koju sam iz moje mladosti s Riječkom nahijom imao, sve bih prve trude zaboravio, a nanovo započeo trud i muku postavljati, samo kad bih znao da će moji trudi kolikogođ zla ustaviti, koje bi bilo da nebude. I ništa više ne žalim, nego što je Riječka nahija sebe pod zakletvom postavila i zlo početak učinila i što će Bogu odgovarati za svoje kletvoprestuplenije i za hudi izgled (= primer) koji je ostalom narodu dala". Kao što je potsećao Ceklinjane i Ljubotinjane: "Spomenite se, o Ceklinjani, da su Ljubotinjani vama braća, a vi Ljubotinjanima, i da njihovo zlo ne može vama nikakvoga dobra ni poštenja donijeti, ni vaše Ljubotinjanima", -to isto je govorio i tome učio sva druga bratstva i plemena i sve ljude, tražeći čak da se ni Turcima zlo ne radi, jer su na svima zajednički praroditelji Adam i Eva, i svi smo deca Jednoga Oca. Svima je govorio da žive u miru i slozi među sobom, koliko do njih stoji. Lažnu svetost je izobličavao a klevetu progonio kao bogoprotivno zlo. Tako, kad je neko oklevetao devojku Obradovića iz mesta Kamenoga, da bi joj izgubio sreću i poštenje, Sveti piše u to mesto da su to bogomrske stvari, jer osuđuju bližnjega svoga i ubijaju poštenje, pa ih zaklinje: svaka takva bogoprotivna zborenja da prestanu. Trudio se još da iskoreni krađu i pljačku u narodu i svako samovoljstvo, ne štedeći, kako govoraše sam Svetitelj Cetinjski, ni života ni imanja svoga, neprestane i neopisane trude i troškove podnoseći, radeći za opšte-narodnu slogu i za opšte narodno dobro. Jedina uteha mu je bila i nagrada za to, ne blagodarnost onih kojima je činio dobro, nego što je ispunjavao dug "istinoga sina i ljubitelja otečestva".

Kad bi sveti Petar čuo da je negde zavladala sloga i mir, gde je ranije harala mržnja i prolivala se bratska krv, srdačno je blagodario i zahvaljivao, kao da je njemu lično neko neizmerno dobro učinjeno, moleći se Bogu da takvima "i u naprijed bratsku slogu i mir i poslušanje za njihovo i svega naroda vječno dobro i blagopolučije". Ove slučajeve je isticao vazda za primer drugima. Tako je svuda isticao primer Đura Tomova iz Donjeg Dola i blagosiljao njegove zemne ostatke. Njega beše ranio u svađi drugi Crnogorac. Rana je bila teška, i ako umre od nje, to će biti povod za krvavo kolo osvete. Kad su pak došli umirnici u kuću Đurovu i zapitali ga: "Umireš li od rane? " - Đuro je odgovorio: "ne umirem od rane no od bolesti, tako mi puta na koji idem". Tako je, mirno izdahnuvši, ovaj velikodušni čovek prekinuo kolo osvete i zaslužio blagoslov Boga i njegova svetitelja. Ako bi se opet našao neko neposlušan i ostao uporan u zlu i neposlušanju, takvoga je sveti Petar ostavljao pod najstrašnijim prokletstvom: "Da ga sila Božja nemilostivo porazi i da mu pogine svaka sreća i napredak i dom njegov da ostane pust". Ili još strašnijim rečima: "Ko me ne posluša, Bog veliki neka skoli na njegovu kuću tešku bolest i prokletstvo i neka mu vazda snijeva i u svako jelo neka mu kaplje krv koju je prolio". On nije imao druge sile i drugog oružja da prinudi na poslušanje, izvan Boga i svoje reči, molitve, saveta, kletve i zakletve. Zato pisaše austrijskim vlastima u Kotoru i Zadru, povodom njihovih žalbi na Crnogorce, ovako: "Vaše gospodstvo ima gradove, tamnice, sindžire i silu vojnu i pandure i svaku potrebnu jačinu i snagu i sa sviem tim ne možete zle i neposlušne ljude ustrašiti i privesti u poslušnost, premda oni ne žive dva dana hoda raspršeni po gorama kao Crnogorci, nego blizu po gradovima... A u mene ništa od takove sile i jakosti ne ima i mene ništa narod ne daje... Ja, ne imajući izvan pera i jezika jakosti nikakve, ne mogu prinuditi silom na poslušanje nikoga". I ne samo što nije imao tamnice i sindžire, nego, čuvajući evanđelsku slobodu poverenih mu ljudi i znajući da je dobro delo samo onda dobro kad je dobrovoljno učinjeno, ne hoćaše nikome ni da zapoveda, nego je svakoga molio da, ako hoće, izvršava zakon Božji i ima njega za svoga dobroželatelja.

Kao što se trudio da narod izvede na put sloge i ljubavi, tako se prvenstveno brinuo za sveštenike i monahe, učeći ih i savetujući da žive po zakonu Božjem i budu primer drugima. Bogobojažljive i poslušne među njima blagosiljao je, a one koji su gazili zapovesti evanđelske izobličavao, ponekad i odsecao od zdravog tela Crkve, kao bolesni ud. Tako izobliči, kao drugi Jovan Krstitelj, nekog bogohulnog popa Gavrila, koji za mito venča za drugoga kćer Mata Markova pri živu mužu, a nekog Bijelića sa njegovom rođenom snahom; Gavrila svetitelj liši čina a hrišćanima zabrani pod pretnjom prokletstva, da ga niko ne sme zvati ni za kakav crkveni obred. Jer, pisaše on o tom bezakonom svešteniku Ceklinjanima, venčati snahu sa deverom, isto je kao da se venča sa njegovom rodnom sestrom, budući da je snaha, za rodnijem bratom venčana, kao rođena sestra. Zašto je sveti Jovan Krstitelj od prokleta cara Iroda posečen bio, ako ne zato što mu ne davaše da uzme ženu brata svojega Filipa? I tri puta je glava Jovanova u zemlju zakopavana bila i sva tri puta iz zemlje izlazila i svaki put isto govorila: Ne valja ti, bezakoni Irode, uzeti ženu brata tvojega Filipa! Sad promislite, napominjaše im na kraju sveti Petar, kakvo je bezakonje i kakva je strašna i nigde neproštena grehota uzeti snahu za ženu!

Tako je svetitelj izobličio i samozvanog kaluđera i lažnog sveca Avakuma, koji je mutio u narodu i bunio ga, pa je zbog tog Avakuma opominjao hrišćane da se čuvaju od laži i obećanja njegovih i da ne budu bezumni i lakoverni. Stefana pak Vučetića, koga je sam svetitelj podigao na čin arhimandrita, pa ovaj, na krilima visokoumlja nošen, postao neblagodarni smutljivac narodni i kletvoprestupnik, lišava svešteničkog čina, obaveštavajući sav narod da se od više pomenutog rastriženika Vučetića uklanjaju kao od zlonaravnog smutljivca, koji ne misli drugo nego kako da sa lažima utvrdi svoju sreću, vrh nesreće i sramote svega naroda. Kada bi se opet dogodilo da se sukobe ljudi sveštenoga čina i monaškoga, savetovao im je kao dobri pastir da se klone toga jer, govorio im je bogomudri pastir: "kaluđer protiv popa, pop protiv kaluđera, stidno je čut". Od kaluđera je tražio da se ne skitaju nego da žive u manastirima svojim, jer je znao da je često premeštanje iz mesta u mesto izvor svakoga zla za monaha.

Trudio se blagorazumni ovaj muž i da iskoreni svako sujeverje u narodu i da nasadi zdravu veru u njemu, vaspitavajući ga u pravoj pobožnosti i svakoj vrlini hrišćanskoj. Protiv sujeverja se borio kao protiv "čudne sljepote i čudna bezumlja i zlih shvatanja." Želeo je svetitelj da izagna svetlošću Hristovom iz narodne duše strah od veštica, vampira i vjedogonja, koji narodnu dušu pomračavaše i ubijaše u njoj pravo blagočešće i strah Božji, kao jedini izvor spasenja i mudrosti. Tražio je da se u ovoj revnosti, a u svakom trudu, i svi ostali pastiri ugledaju na njega, kao on na Hrista, kako bi se i preko njih useljavala svetlost evanđelska i mir Božji u ljudska srca. "Ja, pisao je prepodobni Otac popu Marku Lekoviću a preko njega i svemu sveštenstvu, radio sam i radim da se ne prosiplje krv hristijanska, a i vi sveštenici dužni ste isto činiti i svaki čovjek koji zna za Boga i za dušu." Ako bi opet neki hrišćanin vršio nedela i bio uporan u svome neposlušanju, sveti je tražio od sveštenika pod pretnjom lišenja čina, da takvima ne vrše crkvene obrede, starajući se kao drevni Oci da i strogošću isceli duhovne neduge poverenog mu naroda.

Beše ušao u ta vremena još jedan rđav običaj u narod. Naime, kad bi slavili krsno ime, mnogi bi ga slavili i po nedelju dana, kao da se slavlje krsnog imena sastoji u preteranom jelu i piću i raskalašnosti, a ne u molitvenom slavlju i čestvovanju Boga i Njegovih ugodnika. Tako se dešavalo da gosti pojedu sve i onako siromašnoj sirotinji i ostave iza sebe gladnu decu i prazne domove. Videći tu nedobru stvar, sveti Petar izađe jednom pred Crnogorce sa krstom u rukama, pa podigavši posle besede obe ruke k nebu, glasno reče:

Čujte me, Crnogorci, i neka me čuje Bog i ove planine: Ko od sada bude slavio svoje krsno ime kao do sada, dabogda ga s krvlju svojom slavio! Ova svečana i strašna molitva svetog Petra tako podejstvova na sve Crnogorce, da otada kao nekim čudom nestade ovaj rđavi običaj među njima.

Ovaj divni mirotvorac Cetinjski, želeo je da sa svima ljudima živi u miru, pa je i sve Crnogorce i Brđane, tj. sav od Boga povereni mu narod, molio i Bogom Svedržiteljem zaklinjao da se čuvaju rata i svađe i da sa svima u miru stoje. Samo onda kad je trebalo dušu svoju polagati za bližnje svoje u odbrani ognjišta, vere pravoslavnih naroda od nasilja agarjanskog i njemu sličnog, tad je i sam išao pred narodom svojim kao nekad Mojsije bogovidac i Isus Navin, poražavajući neprijatelje svoje desnicom Višnjega. Tako, kada su Agarjani objavili rat Rusiji (1787. g. ), koja beše u savezu sa Austrijom, hrišćanski saveznici polagahu nadu i na pomoć hrišćana koji su stenjali pod turskim igom, osobito na Crnogorce, velike ljubitelje slobode. Vladika Petar, pun sastradalne ljubavi prema svima poniženim i porobljenim hrišćanima, pomagaše ovu borbu hrišćanskih saveznika. No kad dođe do mira između velikih carevina (1791. g. ), njega i njegov narod niko ne spomenu, ostavljajući ih na milost i nemilost Agarjana. A bezbožni onaj i verolomni skadarski vezir, Mahmud paša Bušatlija, koji beše u sukobu i sa sultanom kao buntovan, stalno je tražio zgodnu priliku da ponovo pokori i ponizi narod Crne Gore i Brda, koji sveti Vladika okupljaše i zakriljavaše svojim blagoslovenim skutom. Mitropolit Petar, mrzitelj svakog krvoprolića, moljaše i preklinjaše nadmenog silinika i pisaše mu da ostavi sirotinju na miru, da se prava krv ne prolijeva. "A ako li nećeš", pisao je Sveti paša, "hvala da je Bogu, a mi ćemo se od tvoje sile i napasti s pomoću Božjom braniti dokle jedan teče." Videći pak da nasilnik nema nameru da odustane od svog paklenog plana, truđaše se i danju i noću, kako bi ujedinio sve Crnogorce protiv zajedničkog neprijatelja. Taj njegov trud ne ostade besplodan. Na zboru glavara na Cetinju (1. jula 1796. g.) bi donesena odluka svih, zvana "Stega", u kojoj se narodni prvaci obavezuju da će braniti svoja ognjišta do poslednje kapi krvi "i proliti krv svoju za hrišćansku pravu vjeru." Oni tu zadadoše jedan drugome veru tvrdu da će se uzajamno pomagati, da će svakoga izdajnika prokleti, da "on i rod njegov ostane u vječnu sramotu i bezčest kao izdajnik vjere i zakona i hulitelj imena Božjeg, kao krvnik svega naroda". Pred samu borbu vladika Petar izdade proglas narodu u kome ga poziva "da svaki vjerni sin otečestva na odbranu prave vjere i predrage naše slobode i na osvetu sinu Muhamedovu za učinjeno vjerolomstvo s napregnutim oružjem u rukama, bude hitno spreman". I dok krvoločni Bušatlija sa neuporedivo većom vojskom protiv vladike Petra i njegovog hristoimenog naroda, Svetitelj Cetinjski, sabravši takođe svoje junake, stiže sa njima početkom jula 1796. godine u selo zvano Slatine u Bjelopavliće.

Otsluživši tu liturgiju u svetom hramu, on pričesti svoju vojsku kao nekada veliko-mučenik Lazar u crkvi Samodreži na Kosovu, pa hrabreći ih svojom krepkom besedom, reče im: "Ja molih neprijatelja da odustane od prolivanja krvi nevine i ne htede. Velika je njegova vojska ali je jadna i čemerna, jer nije pobeda u mnoštvu nego u Gospodu. Vi branite vjeru svoju, svoja ognjišta, svoj obraz pred svjetom; vi ste, dragi sinovi, slobodan narod, vi nemate druge nagrade za vašu svetu borbu do svoje voljnosti (slobode), ali znate da je nagrada slobodnog junaka: odbrana slobode i milog otečestva, jer ko se za drugu nagradu bori, ono nije plemeniti junak, već najmljeni rob, čije viteštvo nema cijene, koji junačkoga ponosa i svoje slobode nema". Potom Sveti blagoslovi vojnike i pokropi ih svetom vodicom, pa preporuči i sebe i njih milostivom Bogu "koji sve vidi i pravedno rukovodi", tvrdo uveren da će pogledati i na pravdu njegovu. I zaista, Gospod ne izneveri njegova nadanja. Iako je agarjanska sila bila više nego trostruko veća, Bog dade pobedu Crnogorcima, kao nekad Izrailju protiv Amalika, na mestu zvanom Martinići (11. jula 1796. g.). Sam Bušatlija bi ranjen u boju, a ono malo njegove vojske što preostade od ljutoga mača, pobeže u velikome strahu u Podgoricu. Bojište krvavo bejaše ispunjeno mrtvih telesa agarjanskih, i mnoštvo plena i oružja. Pričali su potom neki hrišćani iz Crmnice, koji se behu namerili u turskoj vojsci, a to i sam Cetinjski svetitelj posvedočava u svom pismu kotorskom providuru, da "to je možemo reći čudo od samoga Gospoda Boga učinjeno, kojemu slavu i hvalu prinosimo."

Sujetnom i osionom Mahmud paši ne bi dovoljan ovaj znak od Boga da ga smiri i urazumi. On pripremaše u bezumlju svom brzu osvetu i ponovo napade na Crnu Goru u septembru iste godine. Vladika Petar mu i ovom prilikom izađe u susret sa svojim junacima, sad sa još većom hrabrošću, posle prve Bogom im darovane pobede. I ovom prilikom sokoljaše on svoje vojnike rečima: "Ustremite sa na neprijatelje naše vjere, našeg predragog imena Srpskog i naše dražajše voljnosti (slobode). Budite složni sad nego igda i učinite ono što vam dostojno vašem imenu odgovara..." Pa prizvavši Boga za pomoćnika i blagoslovivši vojsku, stupi u ljuti boj na mestu zvanom Krusi u Lješanskoj nahiji, koji boj potraja od osam sati ujutru do mrkle noći (22. septembra 1796. g.). Tu agarjanska vojska bi do nogu potučena a njen vođa Mahmud paša ubijen i posečen, dobivši tako nagradu prema delima svojim. Mahmuda poseče dotada nepoznati junak Bogda Vukov iz Zalaza, porazivši oholost ovoga silnika kao nekad David Golijatovu.[4]

Ovom Bogom darovanom pobedom, mala Crna Gora uđe u novo doba svoje istorije, dobivši Bjelopavliće i Pipere i učvrstivši svoje jedinstvo, molitvama i podvizima svetog Petra. Narod pak uveri se na delu da uistinu desnica Višnjega čuva Cetinjskog svetitelja, zato ga još više poštovahu i pribegavahu njegovoj pomoći i savetu. Sav hrišćanski svet se i naslađivaše a i čuđaše tolikoj slavi, mudrosti i hrabrosti ovog Vladike i junaštvu njegovog naroda, a oni koji behu i dalje pod agarjanskim igom, gledahu na svetog Petra kao na jedino utočište.

Starajući se za pravoslavne ljude i van njegove oblasti, mitropolit Petar siđe, posle pada Mletačke republike (1797. g.), u primorska mesta Brajiće, Pobore, Majine i grad Budvu, u želji da uzme pod svoje okrilje vekovima ugnjetavani od latinske jeresi pravoslavni narod ovoga kraja, a u nadi da će izaći na more i time pomoći svoj siromašni narod, koji često ni soli nije imao. No po odluci silnih ovog sveta, za koje sirotinjske suze i stradanja ne znače mnogo, ti krajevi pripadoše moćnoj Austrijskoj carevini, a sveti Petar imađaše i dalje samo duhovnu vlast nad ovim primorskim krajevima kao i njegovi prethodnici. Ali kada, posle prvog austrijskog guvernera, zvanog Rukavina, dođe za vojnog načelnika u Boku Kotorsku general Bradi, ovaj tražaše da se Mitropolitu i ta vlast oduzme, da se nad pravoslavnima u Boki postavi drugi vladika. Tražio je on da mu se preda i pravoslavni manastir Majine, kako bi ga pretvorio u vojnu kasarnu. Ne želeći da pravoslavna svetinja bude porugavana, Vladika se odupiraše tome bezbožnome na-silju, pa pošto sazva narodni Zbor, svi napisaše da "neće dopustiti porugu da se od njihovih bogomolja grade vojnički stanovi, nego će prije svi izginuti." Tako i ova svetinja bi spašena, ali time ne prestadoše mnoge nevolje pravoslavnih i Svetoga u ovim krajevima.

Dok je Vladika bio u ljubavi sa ruskim carem Pavlom I, dobivši od njega pomoć i orden sv. Aleksandra Nevskog, dotle je Evropom vladao strah od nove sile Francuske na čelu sa Napoleonom. Napoleonova vojska je stigla i u Dalmaciju, spremna za nova osvajanja. Budući da je posle ubistva cara Pavla I, njegov naslednik na ruskom prestolu Aleksandar zanemario Crnu Goru, koja beše u stalnom sukobu sa Austrijom, Crnogorci su morali da dođu u dodir sa Francuzima, ostajući uvek verni Jednovernoj Rusiji. No to dade povoda nekima da ponovo oklevetaju svetoga Petra na ruskom dvoru i da skuju zaveru protiv njega. Car Aleksandar pošalje tada u Crnu Goru grofa Ivelića i nekadašnjeg poslanika Vladičinog pri ruskom dvoru arhimandrita Ste-fana Vučetića, koji beše ustao protiv svog dobrotvora u nameri da mu uzme vladičanski presto, da bi ova dvojica otkrila Crnogorcima njihove tobožnje "domaće neprijatelje", misleći pri tom na samog svetitelja Cetinjskog i njegovog sekretara Dolčija. I Sveti Sinod Ruske Crkve optuživao je u svome pismu svetog Petra kao nemarnog i lenjivog. Tvrdili su tadašnji arhijereji ruski u Sinodu da je Vladika učinio smrtni greh kada je, da bi spasao narod od gladi, bio založio neke crkvene stvari kod trgovaca u Boki. Optuživali su ga još da je svoj narod ostavio bez zakona, da retko kad odlazi u crkvu, da su mu manastiri opusteli, deca se na krštenju ne pomazuju svetim Mirom, a crkvene knjige, poslane iz Rusije, uopšte se ne čitaju. Dodavali su da takve žalosne pojave donose veliku opasnost hrišćanskoj veri u Crnoj Gori i Brdima, i nazivali Svetoga učitelja zla i razvrata. Zato je Sinod tražio od njega da se opravda pred sudom ili pokaje. U slučaju pak da ne iziđe na njegov sud u Rusiju, Sinod mu preti da će ga odlučiti od Crkve i pozvati pravoslavni crnogorski i brdski narod da sebi izabere dostojnijeg pastira.

Čuvši za ove optužbe, crnogorski glavari i sav narod uzeše u zaštitu svog arhijereja, ne primajući carske izaslanike, koji su stigavši u Boku rovarili protiv svetog Petra u narodu, u nameri da ga na prevaru lađom prebace do Petrograda, kako bi bio strpan u zatvor i proteran u Sibir na večno zatočenje. Braneći svog arhipastira, glavari uputiše sa Skupštine, koja se sabra na Cetinje 1. maja 1804. godine, pismo ruskom caru gde mu govorahu ovako: "Naš arhijerej nije zaslužio da bi u njegovoj kući i sopstvenoj nezavisnosti mogao iko s njim tako tiranski postupati, jer dok smo mi živi nikakva sila ljudska nije u stanju njemu sličnu nepriliku učiniti. Naš mitropolit nikada nije bio pod zapovjed ruskog Sinoda, nego sam pod pokroviteljstvom Vašeg imperatorskog veličanstva, a i to pod moralnim, i tako dosad nijesmo bili ni od koga branjeni; mjesto silne odbrane počinjemo trpjeti silno gonjenje." Tražili su glavari još od cara da pošalje savesnijeg poslanika, i to rođenog Rusa, koji će se uveriti u neosnovanost svih navedenih optužbi. Nešto docnije Skupština šalje i otpozdrav na pismo ruskom Sinodu, izjavljujući u njemu da su srećni što njihovom zemljom vlada takav čovek kao što je vladika Petar I Petrović, koji je optužen na osnovu lažnih dostava, a koji je međutim oslobodio narod od njegovih neprijatelja, što je poznato celome svetu. U svom pismu glavari kažu još i ovo: "Sveti oci optužuju našega vladiku zbog lenjosti i misle da on ima onu veličinu kao oni u Rusiji, koji se vozaju na pozlaćenim kočijama i imaju vremena da se u svetom služenju upražnjavaju. Toga nema kod nas: naš vladika obilazi svoju pastvu pješice po besputnim krajevima i s krvavim znojem." Tako je narod odbranio vernošću svojom i ljubavlju svoga pastira. Posle toga došlo je do boljih odnosa sa jednovernom i jednoplemenom Rusijom zahvaljujući dolasku novog ruskog poslanika u Boku Mauzerskog. No ova nečista igra nije ostala bez žrtve: Vladičin sekretar opat Dolči, starinom Hercegovac, koji iako rimskog zakona beše veoma odan i veran Vladici, bi zatim, i pored sveg nastojanja Vladike da ga spase kao nevinog, osuđen na smrt vešanjem a potom osuda bi promenjena na večno tamnovanje, te on uskoro umre u tamnici. Njega, naime, behu optužili da je francuski čovek i izdajnik.

U to vreme zavlada Napoleonova vojska Dalmacijom, pa shodno miru u Tilzitu njemu trebaše da preda Austriji i Boku. Sveti Petar se Junački borio sa Francuzima, nekad zajedno sa Rusima od Boke do Dubrovnika, a nekad opet sam sa svojim Crnogorcima, i pobeđivaše silnog Napoleona. Ovo je trajalo tako sve dok Napoleon ne bi poražen od saveznika i proteran na ostrvo svete Jelene. Vladika se i sastajao nekoliko puta sa francuskim komandantima maršalom Marmonom, Gotjeom i Bertranom, i oni se divljahu

Vladičinom dostojanstvu i razboritosti, čvrstini karaktera i jačini duha. U to vreme pravoslavni u Boki pretrpeše mnoga stradanja, čak na predlog rečenog maršala Marmona (1808. g) Vladici bi oduzeta i duhovna vlast u Boki i na njegovo mesto Francuzi postaviše Benedikta Kraljevića. No narod mu se i dalje tajno obraćaše i "gotovo svi pravoslavni", po priznanju samog Kraljevića, "a osobito sveštenici pristaju uzanj." Kad su na kraju Englezi i Crnogorci oduzeli Boku od Francuza i Englezi je ostavili vladici Petru, dođe do kratko-trajnog jedinstva Boke i Crne Gore, izglasanog na Skupštini u Dobroti (1813), ali po odluci velikih sila Boka bi ponovo posednuta Austrijom, na veliku žalost Vladičinu.

Vladika Petar koji je uzalud maštao o stvaranju "slaveno-serbske države", radovao se ustanku srpskog pravoslavnog roblja pod vođstvom Karageorgija i imao stalne veze sa njim, a kada je čuo za njegovu smrt sa suzama je pisao o stidu i poruganju koje pade zbog njegovog ubistva na celu naciju, "a suviše gnjev Božji, koji se izliva za takovo strašno zlođejstvo i krvoprolitije", oplakujući tu "neiscijeljenu ranu, ne samo sadašnjim, nego i budućim od roda našega čestitim i dobro-mislenim ljudem..." Nadajući se oslobođenju od agarjanskog iga svih porobljenih pravo-slavnih naroda, obaveštavao je sa oduševljenjem svoj narod o ustanku jedno-verne braće Grka, blagodareći Boga što hrišćanska vojska "ide srećno naprijed i svaki dan sve više raste i umnožava se." U to vreme, uz njegovu pomoć, oslobodiše se od turskog iga Morača i Rovci sa divnom zadužbinom Nemanjića manastirom Moračkim, i biše pripojeni Crnoj Gori (1820. g).

Trudeći se tako da zaštiti dušu i telo naroda svog od neprijatelja koji ga behu odasvuda opkolili, mnogo se staraše Sveti istovremeno i o unutrašnjem poretku Bogom mu poverenog naroda. U tu svrhu je osnovao Narodnu kancelariju sa sekretarom koji je obavljao pisarske i sudske poslove. Vladika nije imao nikakav prinudni organ svoje uprave, i ne zna se da je izvršio ni jednu smrtnu presudu. "Ja nemam" pisao je on u jednom pismu, "ni koca ni konopca da ikoga prinudim nego samo ovo jezika i pera pa ako me ko posluša." Znajući, međutim, da anarhija i bezvlašće, iz kojih su se rađala mnoga zla u narodu i tolika bratska krv prolivala, ne mogu biti otklonjeni bez zakona i opšteg poretka, nastajao je da narodu svom da pisani zakon po kome bi se svi upravljali. Do tada se narod upravljao po običajima svojim obraćajući se u težim slučajevima Vladici za pomoć. On im je sam išao ili slao svoje poslanike, najčešće sveštenike ili sekretare, pozivao se na odluke njihovih plemenskih zborova, savetovao ih i zaklinjao da žive u miru i slozi.

Prvi zakonik koja je primila Skupština glavara bila je zvana "Stega" od šest članova, doneta "u ime Presvete, jedinosuštne i jedinoslavne večnopok-lanjajeme i nerazdeljive u tri ipostasi životvorne Trojice, Oca i Sina i Svetoga Duha". U njoj glavari i starešine i sav zbor crnogorski, prizivajući presveto ime Gospoda Boga Svedržitelja u pomoć sebi, - "drug drugu, pleme plemenu, nahija nahiji tvrdu i čistu vjeru i riječ od česti i poštenja dadoše da se izdati i prevarati među sobom neće", nego da će crkve svete i manastire i domove svoje, žene i decu svoju s pomoću Svesilnago u Trojici slavimago Boga oružjem svojim braniti, predajući svakoga izdajnika večnom prokletstvu. No ovo je bila samo priprema za pravi zakonik, zvani "Zakonik svetog Petra I", donet i primljen u dva maha: prvi njegov deo do člana šesnaestog donet je 18. oktobra 1798. godine na Skupštini u manastiru Stanjevićima, a drugi na cetinjskoj Skupštini održanoj 17. avgusta 1803. godine. Počinjući Zakonik "Vo Imja Gospoda Spasa Našega Isusa Hrista" razdelivši ga na 33 člana, na onoliko članova, dakle, koliko Gospod naš Isus Hristos požive godina među nama na zemlji, radi našeg spasenja, svi ga jednoglasno i saborno primiše, zaklevši se na kraju da će sve što je u njemu napisano čuvati i držati, i potvrdivši zakletvu celivom časnog i životvornog Krsta i svetog Evangelija, a uz to i svetih moštiju velikomučenika Pantelejmona. Prizivajući velikoga Boga u pomoć i odbranu, Zbor najpre potvrđuje "jednim glasom" Stegu, a potom određuje kako treba postupati sa ubicama nevinih ljudi i kako ih treba kažnjavati, budući da bez kazne zloga i samovoljnoga čoveka "jedinstvo, mir, tišinu i svaki dobri poredak nije moguće uzdržati." Zakonik određuje dalje kako treba postupati sa onima koji nanose povrede drugima, koji otimaju tuđu ženu ili devojku i sa sveštenikom koji takve venčava; određuje kazne za kradljivce i krađe, pošto je najviše zla i krvoprolića u zemlji bivalo zbog lupeža, a za to su po zakoniku "najviše roditelji krivi, koji ispočetka ne hoćahu svoju đecu s dobrim djelom vaspitavati i ni u strahu Božijem soderžavati"; govori o dugovima, kupoprodaji imanja, miru sa Primorcima i svađama na pazarima i oko crkava, "ot čega ne samo pazari ostaju u smutnji i narod žalostno vraća se natrag bez svojega udovoljstvija, nego crkva Božija nahodi se porugana i obesčašćena"; dalje se određuje porez da bi mogao od njega da se održava sud zakoniti i dobra vlast, i navodi primer Mitropolita Petra, koji prvi daje za to ceo prihod od svih zemalja Cetinjskog manastira u Sinačkom čitluku. Zakon i dalje zabranjuje megdane i opominje sudije; kad sedu da sude, da se "spomenu, što oni glasom naroda po volji Božjej za sudce postavljeni jesu, a ne kako najamnici, no kako otci pravi i ljubitelji otečestva"; da se mole Bogu da im dade prosvećenje razuma, silu mudrosti da poznaju šta je pravedno, sveto i bogougodno; da paze na svoju zakletvu i obećanje da ne prestupe i da ne sude pristrasno, nego po pravdi malome i velikome, "jerbo sud Božji jest"; da slušaju strpljivo razloge i jedne i druge strane i da ne primaju mito;a narod da poštuje, voli i sluša sudce poštene i dobre, dobrovoljno izabrane i postavljene. Zabranjujući na kraju svako nasilje i prizivajući na vernost otečestvu Zakonik, bolje rečeno sveti Petar preko ovoga, jer je zakon njegovo delo, -obavezuje sveštenike za vreme praznika u crkvama, a isto tako i knezove i plemenske starešine, da svakoga domaćina od kuće pouče i svakome da govore "da mirno u ljubavi sa svakim žive, da se Boga boje i da zlo govoriti i činiti prestanu"; i da se sećaju i zapamte kazne određene za svakoga zločinca "i to neka svaki domaćin od kuće zapamti i svojoj đeci i čeljadi kaže".

Donevši tako saborno ovaj bogomudri zakon, sveti Petar se celog života trudio da uveri i nauči narod da ga se pridržava, za njegovo dobro, pretrpevši mnoga stradanja zbog toga, jer su ga često gazili čak i oni koji su ga potpisali, pretpostavljajući slozi i miru svoju samovolju i razuzdanost. Znajući pak Svetitelj od kolike je koristi škola za vaspitavanje mladeži, i usađivanje blagih običaja i zakona u narodnu dušu, želeo je da osnuje školu pa i štampariju, ali se ta želja Svetome nije ispunila, zbog siromaštine i nemirnog stanja u zemlji, a i zbog toga što mu niko nije hteo dati traženu pomoć. Zato je sam on postao učitelj njihov: okupljao je decu oko sebe, učio ih pismenosti i pravoslavnoj veri, a sposobnije slao da se uče u Rusiju i Austriju. U želji da što bolje prosveti narod svetlošću Evanđelja, vodio je razgovore sa nekim ruskim arhijerejima i o prevodu Svetog i božanstvenog Pisma na narodni jezik. Učio je narod i kako da se čuva i od bolesti, osobito od kuge i kolere, koje su nekoliko puta ostavile pustoš iza sebe u Crnoj Gori za vreme njegovog arhijerejstva.

A što se bolesti tiče i gladi, oni su bili česti gosti ovom narodu stešnjenom "među zmijama i skorpijama" ibrda kamena i potpuno odvojenom od ostalog sveta, čemu su osobito doprinosile međusobne zavade i stalno ratovanje sa svojim susedima. Izuzetno teške godine nastupiše posle ratova sa Francuzima. Susedni Austrijanci u Boki Kotorskoj često su zatvarali pazare Crnogorcima, a od Rusije nije stizala obećavana pomoć, i pored svih molbi svetoga Vladike. Uz to popušti Bog nerodne godine i nastupi glad kavu ljudi ne zapamtiše. Narod je cvilio što od gladi što od Agarjana. Svi se obraćahu u nevolji bespomoćnom Vladici i tražahu od njega pomoć. Sirotinja Lukovačka mu pisaše tražeći hleba i utehe i dodavaše: "ljubimo ti ruku i skut i stopu đe čeplješ..." Iz Drobnjaka mu "plačnu knjigu pisahu" očekujući napad Agarjana i od njega spasa ištući, glavari pak obadve Morače, na čelu sa Minom vojvodom, poručivahu mu u pismu:

"Donosimo veliki plač obje Morače i uskokah, da nikako nije već moguće ovamo živovati ni u naša ova mjesta stajati..." zbog gladne godine i napadanja jačeg na nejačega. Sam sveti Vladika zapisa u te dane da "narod u mjesec dana nije jedanput jeo hljeba, nako samo korjen i trave svakojakog roda". Te gladne 1817. godine ni sam Vladika nije imao zašta soli kupiti i bojao se: "održat nikoga živa nećemo, nego sebe izgubit a narodu ne pomoći". "No, evo moje velike žalosti", pisao je on u jednom pismu, "što je, videći da ovaj narod nema o čemu živjeti, ne vidim nikakve duševne ni tjelesne polze da se umnožava, nako da od gladi umire ili po pričini velike tjeskote i nestašice da jedan drugoga bije i ćera, sljedstveno po mojem plačevnom rasuždeniju bolje je da đeca od krastah po polučeniji svjatago krešćenija umiru, nego li kad narastu da budu glađu i nestašicom prinuđeni tuđe imuće (=imanje) grabiti i svoju braću biti i ćerati."

Glad je iznova razbuktavala dugim naporima smirene strasti krvne osvete i pljačke, uz to iz Hercegovine prebegoše mnogi uskoci sa porodicama tražeći spasa od turske osvete u Crnoj Gori, koja se i sama davila u nemaštini. Da zlo i nevolja budu veća, u pograničnim krajevima se pojavi kuga, a Austrijanci zatvoriše pazare da bi sprečili epidemiju. A svetitelj Cetinjski krstonosni? - On je plakao sa onima koji su plakali, sirotovao sa sirotima, sa svima delio sve što je imao, hrabrio, verom nadahnjivao, tešio, molio da se čuvaju od bolesti, zalagao svoje i manastirske stvari, da bi u gladne godine žita za sirotinju nabavio, a u ratnim prilikama oružje, prah i olovo. "Kad crnogorska kuća prokisuje", govorio je ovaj novi milostivi Samarjanin, "čini mi se da meni kaplje za vrat." Kakvo je i koliko njegovo bogatstvo bilo, vidi se iz pisma ovog milostivog Vladike Cetinjskog od 22. decembra 1820. godine, u kome se tuži jednom prijatelju: "Moji troškovi, prevashodno moje dohotke, jerbo za narodne posle trošim, a od naroda ništa ne polučavam (=dobijam) nako svakodnevno bespokojstvije i glavobolju. Ja sam i moje najdraže vešči založio i u dug panuo".

Vladika nije voleo da se njegov narod raseljava u tuđe zemlje i da ide da drugima služi. Zato je sprečavao odlazak Crnogoraca u vojnu službu bečkog dvora, kad su ih zato u svoje vreme vrbovali austrijski poslanici. Ustavljao je i Trebjesane kod Nikšića, kojima su Turci posle njihove bune razorili i spalili domove, pa oni lutali dvadeset godina po moračkim planinama i na kraju se odlučili da nađu spasa u Rusiji. Tada se ipak odselilo u Rusiju 98 stanovnika iz plemena Trebjesa (1804. g.). Docnije mu je Karađorđe obećavao da će primiti kod sebe u Srbiju one koji zbog nemaštine žele da se presele, a sad je i sam Vladika uvideo da je seoba za mnoge spas od propasti. Prvo je 80 stanovnika sela Humci krenulo po njegovoj preporuci u Rusiju, što je podstaklo mnoge da se odluče na seobu. Vladika se povodom toga obraćao caru i lično i preko drugih, ali nije dobijao nikakvog odgovora. Slušajući svakodnevne molbe gladnih i očajnih, on odluči da i bez prethodne dozvole pošalje 800 Crnogoraca brodovima u Rusiju. Istovremeno je pisao ruskom caru. "Pogledajte, Najmilostiviji Gospodaru, na sedamdesetljetnju sjedinu moju, dajte pomoć mojijem trudovima!" Pa je dodavao hvaleći krv naroda svoga: "Krv je naroda Crnogorskoga tako čista kao što mu je i duša vedra, i tuđi ljekar za njega i od njegovog življenja dalek je i njegovo je povjerenje otlučeno od tuđijeh vrata."

Narod ovaj, prodavši sve što je imao, stiže na tri iznajmljene lađe do Carigrada. Ruski poslanik u Carigradu Stroganov sažali se na njih, dade im jelo i lekove, ali odloži za dve nedelje njihov odlazak u Odesu budući da od ruske vlade nije dobijao nikakvog odgovora. Turska vlada čuvši za njih, zahtevala je da joj se oni predaju, smatrajući ih za svoje podanike. Na kraju poslanik ih ukrca u tri ruska broda i naredi da se vrate u Boku. Putujući četrdeset dana, neki se od njih razboleše, neki umreše od gladi i biše bačeni u more, a oni koji stigoše na Rose bolni i nevoljni, pisahu rukom "na ovi svijet" nesrećnog popa Toša Šorovića, preporučujući se Bogu i Vladici da za ostatak misli. Vladika im napisa u karantini, u kome su bili zbog bolesti, utešno pismo, zalivajući ga suzama sastradanja, ali im ništa pomoći ne mogaše jer behu prodali drugima svoja imanja. A oni kad izađoše iz karantina, mnogog opljačkaše i ubiše tražeći hrane da održe goli život. Jedan od njih ostavi sledeći tužni zapis o tom žalosnom povratku iz Carigrada stotina gladnih porodica: "Mi otolen boni i gladni te u Crnu Goru, pa od nas bi i mrtvijeh od gladi i poturčenikah, i oprostismo svu zemlju i mnogo zla i nevolje bi od toga naroda... I dođasmo opet na Cetinje, ljuto boni i bez nikad ništa - bez haljina, bez kuća, bez pokućstva, bez prava, bez svačega što treba za život čovjeku..." Izgladnele čete ovih patnika su lutale i pretile čak i manastiru, dodajući nove rane na mnogobrojne stare ovog Cetinjskog mučenika.

Starost mu je dolazila, noge poboljevale od velikog truda i podviga a nevolje i brige se umnožavale i smenjivale jedna drugu. Kada je kuga prošla, molio je ćesareve vlasti da otvore gradove da narod ne umre od gladi, i čekao novu glad koja se dogodila 1822. godine i za koju sam Svetitelj piše: "Ja sam mnogo gladnijeh godina zapazio, no ovakvih nije bilo nigde u moje vrijeme." I poslednja godina njegovog mnogostradalnog zemaljskog života bila je gladna godina. "Danas treći dan narod ne ima hljeba", piše on žalopojku Jeremiji Gagiću. A njemu pišu Grahovljani, iste te 1830. godine: "Obaveštavamo vas, da se nalazimo još koji dan u životu s pomoću Božjom i vašom, "a u našoj velikoj i mučnoj misli od Turaka i Crne Gore i gladi..."

Najteže je bilo svetom Vladici što su zbog svega ovoga krvna osveta i drugi poroci ponovo hvatali maha, što Praviteljstvo niko nije hteo poštovati, a on više nije imao snage da svuda stigne kao nekad. Ipak i dalje se trudio da očuva jedinstvo i povrati red i mir koji je nekad vladao. Znao je dobro da samo stalnim bdenjem, svojim autoritetom i rečju može spasiti zemlju od propasti. Gorke su mu bile posledenje godine njegovog zemnoga života i mučeničke, ali i ljubav njegova i samopožrtvovanje ogromni i vera u Svemogućeg Boga neizmerna. Iako više nije mogao zbog starosti i bolesti da sam ide po zemlji da bi mirio i tešio narod, slao je druge umesto sebe, svoj krst i mnogobrojna pisma, prateći ih tajnim molitvama svuda-prisutnom Bogu, da ne bi trud ostao prazan. Svima se obraćao kao brat i učitelj, sapatnik ali i kao strogi otac. Kad je trebalo molio je i blagosiljao, drugi put opet opominjao, zaklinjao i kletve slao. Želeći dobro-susedske odnose sa Austrijancima, radi nesmetane trgovine sa Bokeljima, trudio se da urazumi Crnogorce da ne upadaju u Boku radi krađe i pljačke, pa je pisao Njegušima da je dobar sused najbolji prijatelj i zemlja najbolja ona koja je kući najbliža, i molio ih da ne nanose sramotu celome narodu. U Bjelopavliće je poslao svoga brata, bojeći se da zbog samovolje ne izgube slobodu, pa videvši da ne žele da ga poslušaju strogo im pisaše: "Za to, dakle, kad mene ne ljubite i nauke moje ne slušate, ja već nemam s vama posla nikakva, nego mi pošaljite brata i te ostale Crnogorce neka idu doma, a vi pošto ne možete bez turskoga jarma, eto vi ga..." U Katunsku nahiju, u kojoj se vodio mali rat među zavađenim plemenima, po kaluđeru Stefanu Lazareviću sveti Vladika ovako poručivaše:

"Ja s velikom žalošću i sa suzama vidim, da svi vaši neprijatelji i svi đavoli od svijeta ne bi vam mogli, toliko zla, toliko štete ni sramote učiniti, koliko vi sami sebi činite. A šta je fajda žalit i plakat, kad više ljubite zlo, nego li dobro, i sramotu nego li poštenje i kad ne slušate, što ve ja učim i savjetujem i što ve molim i zaklinjam." Tužio se na njih i izobličavao ih da su "od Boga odstupili i straha Božijeg izgubili, grehotu i sramotu zaboravili", i da čine ono što znaju ali ne znaju šta čine, jer, pisao im je: "Vi nikoga ne slušate ko za dobro vaše radi i govori, a neka dođe koji lažac među vama, svi će te mu vjeroveti..."

Saraspinjao se tako Cetinjski stradalnik Gospodu svome i Njegovoj bezgraničnoj ljubavi prema svima, sve dajući, i dušu svoju, a ništa ne tražeći i ne dobijajući. Žrtvujući se, do kraja se žrtvovao. "Ostara sam", pisao je poslednjih godina života na zemlji, "više od zla i neposluha crnogorskoga, nego li od mojijeh danah", nemoćan više zbog starosti i obolelih nogu da svud stigne i svima lično pomogne, kao što je vazda hodio i o miru radio. One koje Bog poveri njegovoj ljubavi, do kraja ljubljaše, kao Gospod njegov učenike svoje: voleo ih je i kad ih je blagosiljao, i kad ih je prekorevao i kad ih je kleo i zaklinjao " silnijem Bogom Svedržiteljem i čestnijem Krstom i svetom Gospođom i svijem arhangelima i angelima i svetiteljima, koji su od vijeka Bogu ugodili", i njihovim zdravljem i srećom i napretkom, i to "u tri puta i u tri hiljade putah!" Voleo ih je i onda kad im je pisao, prepun getismanske tuge i žalosti; "Ja sam odavno video da ovđe živjeti ne mogu i evo dođe vrijeme, da od sile cetinjske pod starost biježim iz Cetinja." Pa i kad im je prekorno napominjao kako je njegovo "serdce od vašega zločinstva uvehlo i staros moja oskorbljena, da počivala i radosti nigda nema." Znao je ipak Vladika da ga je duboko poštovao i reči se njegove i suze bojao kao groma, pa je otuda i imao smelosti u Bogu da im tako strogo piše, koristeći i sedine svoje i stradanja svoja za njih pretrpljena, samo da bi ih naveo na mir i bratsku slogu, postidevši ih starošću svojom i nesebičnom ljubavlju svojom prema njima.

Osećajući Sveti da se primiče kraj njegovom zemaljskom stranstvovanju, i mnogim trudovima i brigama za poverene mu Bogom duše, nađe za bogougodno da u licu Đorđija, sina njegovog mlađeg brata Sava, pripremi sebe naslednika. Zato ga posla u Rusiju u petrogradsku duhovnu Akademiju da se dostojno pripremi za uzvišenu službu. No ovaj, imajući više sklonosti za vojni nego duhovni poziv, zatraži od njega da mu dozvoli da stupi u vojnu službu. Vladika ga razreši obaveze stupanja u duhovni čin, pa pozva k sebi drugog sinovca Radivoja - Rada, sina svoga najmlađeg brata Toma, providevši u njemu dostojnog naslednika, mnogostruko obdarenog. Kad je Rade stigao na Cetinje, pred manastirom ga je sačekao, naslonjen na svoju srebrnu štaku, jedan visok, skroman starac u crnim dugačkim haljinama. Njegova duga brada i kosa, po opisu koji je prema kazivanju savremenika zabeležio Ljuba Nenadović, nisu se razlikovali od povesme bele svile; koža na licu i rukama bila je žuta kao voskom pomazana. Oko njega su stajali gologlavi Crnogorci: stajali su oko sveca koji još po zemlji hodi. To je bio Vladika sveti, koji je uticao na budućeg velikog pesnika više nego iko drugi, svojim likom, rečju, delom i primerom. Jer i sam beše darovit pisac i pesnik, a uz to mudar narodni vođa i sasud Duha Svetoga.

Sveti Petar I pretstavio se u Cetinjskom manastiru na dan sv. Evanđelista Luke 18. oktobra 1830. godine, pun truda, briga i godina, u četrdeset i šestoj godini svoga arhipastirskog služenja. Uoči samog Lučindana, predosetivši sveti Vladika, da mu se bliži kraj, pozva svog sekretara Simu Milutinovića u svoju ćeliju i saopšti mu u pero svoje poslednje zaveštanje i volju. Ističući u zaveštanju da je čuvao narod i sirotinju kao svoju dušu, sveti Mitripolit moli svakoga Crnogorca i Brđanina maloga i velikoga, kome je što sagrešio ili kakvu žalost učinio, da mu svak oprosti, od sveg srca i duše, opraštajući i sam svakome, ko mu je ma šta sagrešio: da je svakome vavek prosto i na Strašnom Božjem sudu za vreme drugog Hristovog dolaska. Zatim moli sav narod i zaklinje samosilnim Bogom svega sveta Tvorcem i svom silom nebesnom, da ga s mirom u tišini i ljubavi opštenarodnoj krotko ukopaju i ožale, i da se zakunu na njegove mrtve prsi da do Đurđeva dana niko nikoga ne dira i da se krv ne proliva. Pored toga svakoga moli i zaklinje istinskijem Bogom Svedržiteljem i ostavlja im u amanet da ne diraju u crkvena imanja, da sve sveštenoslužitelje poštuju i paze, određujući za svoga naslednika Rada Tomova, za kojega se nada "da će biti čovjek od posla i razuma." Na kraju, blagosiljajući sve dobre, verne i poslušne, ostavlja im za opštenarodne potrebe novac koji je dobio kao pomoć od ruskog cara i zbog koga su ga neki klevetali i zaklinje ih da se drže jednoverne i jedinorodne Rusije.

Toga dana kada će se upokojiti, sedeo je ovaj smireni Božji ugodnik, kao obično, u prostranoj manastirskoj kujni pokraj vatre. Naokolo su sedeli neki od glavara crnogorskih, koji su bili k njemu došli. On ih je savetovao i davao im poslednja uputstva, rekavši im da mu se bliži kraj. O svemu im je govorio i za svašta naručivao, kao brižljivi domaćin kada polazi na daleki put. Usred toga govora nastupi velika slabost; on iznemogne i celom snagom. Glavari ga pridignu i odvedu u njegovu malu jednoprozornu ćeliju, u kojoj je kao pravi isposnik i pustinjak svoj život provodio, gde ga spuste na postelju. I tu, moleći se Bogu i blagosiljajući Crnu Goru i sav narod i "razgovarajući s okolo stojećima", tiho predade duh svoj Bogu, bez ikakvih bolova i samrtnih muka.

Čuvši o njegovom upokojenju, cela Crna Gora je plakala za njim; svi hrišćani u Primorju i pod agarjanskim igom, uzdahnuli su teško, izgubivši svoga utešitelja i pribežište i molitvenika pred Bogom. Jedan revnosni apostol Hristove vere, propovednik bratske ljubavi, sloge i slobode, ostavio je zemlju sirotom. Pogreben je u manastirskoj crkvi. A pre pogreba, na Veljem gumnu ispred manastira, ukrstivši puške iznad mrtvog i svetog tela Vladičinog, rasplakani glavari su se zakleli i uhvatili veru: da će živeti u ljubavi, da će držati slogu i mir i slušati Rada Tomova. Postojala je bojazan, kako nam saopštava naslednik mu Petar P, oplakujući ovoga "vjesnika volje Svevišnjega" i našega zajedničkog oca i krotkoga učitelja, da dođe do pokolja na grobu, "ali slava vsevišnjemu Tvorcu i vseh blag Ocu, vnušio je u njihovo srce mirnoga angela", pa "kako se Testament pročita, svak se zaplače i njegovi najviši dušmani... ne uzdrže se od suza, svi plačući se zakunu slušat njegov Testament."[5] Isti ovaj Rade Tomov, pun žalosti za izgubljenim stricem i učiteljem, primajući njegovo teško breme na svoja nejaka pleća, pisao je ovako 22. oktobra 1830. godine: "U svu našu državu nije čojeka koji ne plače za njim i sami su se zlotvori njegovi da toga čuvstva goresti (=žalosti) uznijeli, pa možete misliti kako je nama njegovijem domaćijema."

Kada je četiri godine posle njegovog upokojenja, isto na dan svetoga Evanđeliste Luke (1834. g), njegov grob bi otvoren, mošti Vladike svetog biše nađene cele i netljene. Tu sveradosnu vest, da je Bog proslavio svoga ugodnika, objavi Petar II istoga dana proglasom svemu narodu, sa željom da svi budu učesnici "radosti i veselja opštega našega Pravoslavija." U svojoj radosnoj poslanici ovaj umni naslednik svetoga strica pisaše ovako: "Na znanje vi dajemo, blagočestivi narode, kako smo 18 ovoga mjeseca, na Lučindan, otvorili grob blaženo i svetopočivšega pretka mojega i arhipastira vašega Petra i, pošto smo otvorili grob, našli smo cjelokupno i sveto tijelo dobroga i svetoga arhipastira našega. Zato, blagočestivi narode, mi vama radosno i objavljujemo o tome srećnome događaju, jerbo znamo da ćete blagodariti Svemogućeg Tvorca, koji vi vašega dobroga oca, krepkoga pastira Crkve i stada Hristova, vašega odbranitelja i izbavitelja, posla među vama u svetome tijelu, da, kako je bio u smrtnome životu gotov za vas dati dušu i tijelo, tako da mu se molimo da on i sada, kako ( =kao) svetitelj i ugodnik Božji, bude molitvenik Svemogućemu Bogu za nas kako za svoje sinove. Ja mislim, blagočestivi hrišćani, da pamtite vi riječi svetoga Petra, koje je vama govorio "da živite u slogi, miru i Jedinstvu." Ove svete i božanstvene riječi ja mislim da je svaki od vas držao na srcu i doklen se nije ovi ugodnik Božji bio među vama javio. A sada nadam se da će te ih dobro držati, jerbo vidite onoga koji vi (= vama) ih je govorio među vama sveta i cjelokupna. I vi ste uvjereni, ja mislim, da koji Crnogorac neće držati slogu, mir i jedinstvo, biće mu sveti Petar suparnik i na tome i na ovome svijetu, nego, koji što ima među sobom nemira, složite se i mirite, i tada će te biti Bogu povoljni i vašemu svetitelju Petru. Za drugo vas Bogu preporučujući i njegovom ugodniku novoobjavljenomu svetitelju, ostajem svakom dobroželatelj."

Narod, koji je svoga arhipastira još za života smatrao za sveca i uvek ga nazivao "Vladika sveti", čuvši ovu radosnu vest, pohita sa svih strana na Cetinje da celiva njegove svete mošti. Stizao je narod iz Crne Gore, Brda i Boke Kotorske, slaveći Boga na daru Njegovom. Dolazili su preko gudura i bespuća čak i starci od 90 godina na poklonjenje novojavljenom ugodniku Božjem i stubu pravoslavne vere svoga otečestva. Po proceni Vuka Karadžića, koji se tada beše našao na Cetinju, sabralo se oko njegovog svetog tela do 1500 duša. Iako je bilo zlonamernika i zavidljivaca, lažnim razumom pomračenih, koji ne ostavljahu na miru ni svete mošti ovog istinskog pastira, kao što ga i za života nisu na miru ostavljali od svojih zlobnih kleveta, i koji pokušavahu da spreče da mu narod dolazi na poklonjenje, osobito iz Boke, ipak ništa nije moglo zaustaviti reku narodne ljubavi i poštovanja prema njemu. Nikome od smrtnih, kaže Ljuba Nenadović, što se sada rađaju neće više ni jedan hrišćanski narod takvo poštovanje ukazivati: da se njegovim imenom zaklinju, da ga u pomoć prizivaju, da u tuzi i bolesti njegovom mrtvom telu dolaze radi utehe i isceljenja!

Koliko su se Crnogorci bojali njegovih čudotvornih reči i njegove kletve dok je bio u životu, toliko više sada su se čuvali da štogod ne učine što njemu nije milo i što je on prokleo, jer, znali su: on je sada bliže Bogu. On gleda i zna i vazda će gledati da li narod njegov živi u veri i ljubavi, u slozi i poštenju, i da će dobrima kao i za života pomoćnik biti, a zlima nakazatelj i protivnik. Pamtilo se dugo i danas se pamti svako njegovo prokletstvo i svaki njegov blagoslov: što je blagoslovio ostalo je blagosloveno, što je prokleo, nikad nije imalo napretka. Narod za njega veli: "Onaj sveti Petar što je u Rimu, tri puta se odrekao Hrista: a naš sveti Petar što je na Cetinju, nije ni jedanput!" Zato često kažu: "Pomozi sveti Petre!" - jer je kost od njihove kosti, zastupnik sigurni pred Bogom i pohvala cele Crkve Božje. Narodu nije ostalo nepoznato da je čitavog svog života, i pored raznovrsnih svetovnih obaveza, bio veliki isposnik i molitvenik, da je do smrti živeo u jednoj polumračnoj ćeliji uz crkvu Cetinjskog manastira, koja je po svemu ličila na ćeliju pustinožitelja. Malo ga je ko video da se smeje ili da je mnogo govorio; obično je ćutao, uduben u bogoumlje i molitvu ili u brige o svojoj pastvi. Kome god bi bolesniku nad glavom molitvu čitao, retko bi ostajao neko da nije prebolio i ozdravio. Posle prebrojenja Vladike bogonosnog liku Svetih i proslavljenja njegovog tela silom Duha Svetoga i čudesima, u njegovu čast biše podignuti mnogi hramovi, od kojih prvi podiže bogorazumni Petar na Lovćenskom vrhu, njemu u čast a i za počinak svoga praha (1844. g.)[6] No u ova poslednja vremena, kada nesta straha Božjega i ohladnje vera mnogih i ljubav prema Svetome i njegovim raspinjanjima za narod do smrti i posle smrti, nesta i svete crkvice sa Lovćena. Ali večno stradajući Vladika, koji je u svojoj starosti pisao: "da među Turcima živim, ne bih toliki zulum trpio, koliko trpim od Crnogoracah", - ponovo nađe utočišta u Boki koju toliko ljubljaše. U Prčnju kod Kotora pobožni narod mu zida novi hram, podoban onome Lovćenskom, koji se vaznese tamo gde i njegova sveta duša. Tako u gradu Dortmundu u dalekoj Nemačkoj rasejana čeda njegova, posvetiše mu nedavno skromnu kapelicu, njemu i Bogu njegovom u čast, a sebi na spas. Njemu pripadamo i mi svegrešni sa molitvenim vapajem: Svetitelju oče Petre, Cetinjski Čudotvorče, moli Presvetu Trojicu, Trosunčanog Boga našeg, da prosveti tamu našu. Amin!

Zaveštanje i pouke svetog Petra

Bogomudri Svetitelj Cetinjski bio je darovit pisac. Ali sve što je pisao, nikada nije pisao radi razonode ili radi pohvale ljudske, ili sa željom da stvara neku "svoju" filosofiju i nauku. Njegove poslanice su po duhu najbliže poslanicama sv. Apostola Pavla, kao što je i život njih dvojice bio sličan. Svako slovo koje je izašlo ispod njegovog pera, okađeno je miomirom dvojedne ljubavi: ljubavi prema Bogu i prema poverenom mu narodu, i samopožrtžvovanjem. Sve što je pisao sa Golgotskog krsta je pisao: zato je tako prosto i puno trezvenog zdravoumlja. Veći broj njegovih poslanica prvi je objavio Dušan Vuksan (Poslanice mitropolita Crnogorskog Petra I, Cetinje 1935.). Mi ovde donosimo njegov Testament i dušekorisne odlomke iz Poslanica, na osnovu ovoga i jednog novijeg izdanja, koje je priredio Čedo Vuković pod naslovom: Petar Prvi Petrović, Freske na kamenu (izd. Biblioteka "Luča", Titograd, 1965. g.). Donosimo i odlomak iz njegove jedne poučne pesme. Sveti Vladika je napisao i jednu nedovršenu "Kratku istoriju Crne Gore", kao što je pisao i pesme (izdao ih je Trifun Đukić, izd. "Narodne knjige", Cetinje, 1961. g.).

Testament svetog Petra

Od nas Vladike Petra

Blagorodnoj gospodi duhovnog i mirskog čina, glavarima i starešinama i svemu narodu crnogorskom i brdskom svesrdno o(vo) najpotonje pozdravlje.

Svatko znade i vidi kako sam ja od davnoga vremena oronuo i panuo, te ne mogu već nikuđ, nešto od starosti, a najviše od svakojake muke i truda, koje sam u velji moj vijek za narod crogorski i brdski podnosio i za slobodu hrišćanske vjere i našeg otačastva pretrpio, čuvajući narod i sirotinju kao svoju dušu. Na to sam videći i poznavajući svoju slabost i bolest neizlečivu i da mi se smrt približava, napisao sam neka potrebita pisma i knjige i naredio ih sve, đe sam imao što posilati da se pošalje po mojoj smrti, tako i vama i svemu narodu crnogorskom i brdskom napisah i ostavih ovu knjigu, koju svi da čujete i dobro razumijete prijed nego me ukopate.

Molim svakoga Crnogorca i Brđanina maloga i velikoga, kojemu sam što sagriješio ili kakvu žalost učinio, da mi svak oprosti, od svega srca i duše, i tako ja opraštam svakojega maloga i velikoga, koji mi je gođ što sagriješio, prosto da je od mene svakomu zadovjek i na strašni Božji Sud o vtoromu Hristu Bogu prišestviju.

Pak najprvi svemu narodu činim amanet i samosilnijem Bogom svega svijeta Tvorcem i svom silom nebesnom zaklinjem svekoliko da me s mirom u tišini i ljubavi opštenarodnoj krotko ukopate i ožalite, da ne bi ni krvnik krvniku tader progovorio ni gorke riječi. Drugu vas molbu molim i strašnijem i svemogućnijem Bogom zaklinjam, da na moje prsi vjeru zadate i utvrdite kroz svu našu zemlju i eparhiju, kroza sve nahije, sela i plemena, da niko nikoga ni za što ne tiče do Đurđeva dne i dotader nadam se u Gospoda i Spasa našega da će vam način življenja biti zanago učinjen u sud u svu zemlju carski postavljen, koje sam ja u našega svagdašnjega pokrovitelja i branitelja isprosio i isplakao, i to sam vama i prijed govorio nekijema - da je za vas i za opštenarodno blagopolučenije i dobro življenje i brižim rabotam, kako i Bog znade i kako će te i vi svekolici do malo vremena znati i viđeti.

Izvan toga najviše vas svakojega molim i sve istinskijem Bogom Svedržiteljem zaklinjem i vazdašnji amanet činim i ostavljam, da crkovno dobro i imuće, gđe god je kakvo, ne tiče niko nikada za vaših svih i za svaku vašu sreću i poštenje, i da svako crkovno čeljade, kaluđere, kako služitelje moje i vaše pazite i držite, kako sam ih i ja vazda pazio i držao. A ja na moje mjesto nasljednikom i upraviteljem od svega mojega, narodskoga i crkvenoga činim i ostavljam sinovca mojega Rada Tomova, u kojega se nadam da će biti čovjek od posla i od razuma, koliko je preblagi Otac Nebesni blagoslovio podariti, i kojega Bogu i Caru našemu i svemu narodu crnogorskom i brdskom na vijeki preporučavam svijem srcem i svom dušom.

Najposlijed još nešto da vam kažem i izbistrim, o braćo i narode crnogorski i brdski! No čujte i za vazda znajte od mene, koji vas nijesam nikada lukavio i na zlu sreću nikoga navodio. Pri smrti mojoj objavljujem vam Božju istinu: kako je teško lakomi na lafu ( = novac) moskovsku, i ne zaslužujući je, mislio i zborio, da ja izjedoh sve i braći podijelih štogođ novca iz Rusije od cara narodu dohodi, ema se svaki vara i griješi u to, i ja vas vijerno i pošteno ovijem putem, na koji ću zadovjek, svakoga uvjeravam da od sve lafe moskovske, kako se govori, ništa nikuđ destregao ( = potrošio) nijesam, no eto je sva u gotovu i na gomilu, i da je ona od cara meni na obraz i na raspoloženje po mojim molbama došla, i na polzu svega naroda srpskoga, nego da te novce ni ja bez velike preše i najveće nužde ne trošim, kako i nijesam nikuđ ni dinara, do što sam na kuluk ( = sud), dolkle ga opeta silni i bezumni ljudi ne razvrgoše, za koje ja čist ostajem pred ljudima i Bogom. Pak sam i ja za te novce našemu caru i pokrovitelju pisao da učini on za te njegove aspre kakvu hoće naredbu i odgovorio mi je da će svojega oficijala ovamo poslati, koji će i te aspre primiti i harčiti na sud, koji će on postaviti u našu zemlju. I moja je najveća rana na srcu, koju ću i u grob ponijeti, što i to još ne dočekah za moga života.

Ako bi se ko našao u narodu našem da ne primi ove moje potonje riječi i preporuke za istinite ili ako ne bi sve tako poslušao, kako ova knjiga izgovara, nego bi kakvu smutnju i razdor među narodom usudio se činiti slovom ili djelom, toga svakoga, koji gođ on bio, mirski ili duhovni, ja na smrtni čas moj vječnome prokletstvu i anatemi predajem, kako njega, tako i njegov rod i porod, da mu se trag i dom iskopa i utre! Isto tako da Bog dade i onome koji bi vas od vjernosti k blagočestivoj i hristoljubivoj Rusiji odlučiti poiskao i svakojemu, ako bi se koji iz vas Crnogoracah i Brđanah našao da pomisli odstupiti od pokroviteljstva i nade na jedinorodnu i jedinovjernu našu Rusiju da Bog da jaki te od njega živoga meso otpadalo i svako dobro vremenito i vječno odstupilo.

Svijema pak dobrijema, vjernijema i koji gođ ovo moje potonje pismo posluša i izvrši, da bude moje najusrdnije, otačasko i arhipastirsko blagoslovenije u rod i va vijeki vjekova - Amin.

Cetinje, 18. oktobra 1830

Pouke iz poslanica sv. Petra

Brđanima

Petar, Božijeju milostiju, pravoslavni mitropolit i kavaler rosijski

Znate kako sam vama i svijema Crnogorcima vazda i na svako mjesto govorio, moleći svakoga i zaklinjajući da u mir i slogu međusobom živite. I koliko sam truda i muke od početka do sada pretrpio, to samo jedini Bog znade; i sve radeći za obšte dobro i slobodu bez nikakve hile i lukavstva, nako s pravijem i čistijem srcem, želeći viđeti vas i ostalu moju braću ot neprijateljskog jarma i zuluma oslobođene. Nijesam iskao moje sobstvene koristi i tečenja ( = sticanja), nego sam ostavio crkve i manastire i sve crkovne i manastirske i domaće poslove. Zaboravio sam i moju dušu i moje zdravlje, a prijenuo za vas i za drugu braću Crnogorce, da ne izgubite, nego da uzdržite svoje poštenje i slavu i da utvrdite vašu predragu voljnost i slobodu, koji vi je Bog darovao mimo svakoga naroda u svijetu, da vi tuđin ne gospodari i ne zapovijeda i da nije gospodar od vašijeh života i đece i ot vašega imuća i domovah, no vi sami da postavite sebe iz dogovora uredbe i zakone ot vašega vladanja i suda, po kojemu možete zloga čojka i neposlušnoga kastigati, pak se u slobodi dičiti i živjeti među sobom kako braća mirno, pošteno, bez inata i svake mrzosti. Ali evo žalosti i nesreće velike, što ja ne vidim da vi ovo svoje dobro ljubite, niti vašu voljnost i slobodu poznati hoćete, koju ako jedanput izgubite ot svojega neposluha i zločinstva, onda ćete spominjati moje riječi i viđeti jesam li pravo govorio i jesam li za opšte narodno dobro vaše i svega naroda našega rado; ali će to biti u nevrijeme, ka(d) vi nećete pamet ništa valjati. Ovo ja ne govorim samo vama Brđanima, nego i svima Crnogorcima jednako, jer znam šta je sloboda i što je temelj ot svakoga dobra na ovome svijetu, a znadem i što je robstvo i nevolja ili sužanstvo i jaram tuđi onomu koji ga nosi... Druge vi ne ostaje, nego da od zla prestanete i da se pomirite, kako najskorije i najbolje znate, pak da ne terate svoju braću Hristijane koji su pod tursko kopito, i da im povratite njiove pljenove, koje ste im nepravedno ugrabili, da ve sirotinja ne kune i da zlo od Boga na sebe ne dočekate. A eto šiljem tamo gospodu glavare i sudce da se s vama vide i razgovore i da očiste smutnju i zađevice, koje nađu u vaša mjesta, i da potvrde stegu i jedinstvo među svijem narodom. Toga radi svakoga molim i strašnijem imenom Božijim zaklinjem, promislite za svoje dobro i poslušajte što vi sud i vaši glavari reku i osude, kako iz svoje duše poznadu. Najposlije pravično, ne nosite zlomu i pakosnomu čojku hajter i ne činite kako je milo, no takve globite i kastigajte, da se zlo ne čini. A što je do sad bilo, to radite smirit, i koga vidite da je zlo bez nevolje učinio ot sile i ot svoje opačine, toga i kastigom pokarajte i budite svi suprotivu onoga koji posluh i slogu razmeće. Ja želim da vazda naša braća iz našega naroda budu u našu zemlju sudci i da oni, koji budu na to mjesto iz dogovora obštega postavljeni, vladaju narodom i upravljaju po načinu razumno i da sveđer više slava, čest i sloboda i blagopolučje vaše obće u mir i slogu vašu srećno i čestito raste i da ovo đeci vašoj nakon sebe ostavite, naka ona imena vaša u vijeki hvale i prevoznose i neka mogu radostnim glasom govoriti: "O blaženi otci! O slavni roditelji naši, veliki vitezi i čestiti junaci! Blažna i preblažena viteška djela vaša, blažene utrobe koje su vas rodile i dojke koje su vas dojile! Vi ste ugasili međusobni rat i krvoproliće, vi ste postavili mir i tišinu u svoja mjesta, vi ste ukrijepili slogu i jedinstvo među narodom i vi ste nam dohranili i ostavili dražajšu voljnost i slobodu, a mi ćemo predrago ime vaše u pameti u srcima našim s najvećim blagodarenijem do groba nositi i sinovima našim od roda u rod ostavljati, neka ime i slava vaša bude bezsmrtna!"

Evo, moji dragi junaci, što ja želim! Evo zašto se trudim neprestano i zašto moju dušu i zdravlje polažem! Evo zašto sam dobio neizbrojene neprijatelje i evo, poznajete u čemu vaša sreća i vječno dobro i blagopolučije stoji! Sad, ako nećete ovo ljubiti, milovati i držati i za ovo svijem srdcem i voljom i sa svom jakosti prijenuti, vi ćete biti sami sebi i svojoj đeci samovoljni krnvnici i vječni zlotvori i mučitelji; a ja u to, kako pred Bogom tako i pred cijelim svijetom, ne hoću imati dijela, koji ostajem vaš dobroželatelj, Vladika Petar.

Februara 23. god. 1800, na Stanjeviće.

No kao što blagorodne duše čovjek, sve što na viši stepen u gospodstvo i u vlasti izlazi i koliko se u višemu bogatstvu i sreći nahodi, tolikođer on sve veće ište prilične njegovome blagorodstvu načine za potvrditi svoje dostojanstvo blagodejanijem, milostiju i krotkim življenjem, a najpače blagodarnim srdcem k svojemu blagodetelju, tako i neblagorodni čojek, kad se vidi iz niskoga bića uzdignut đe se nije nadao, zaboravi i Boga i dušu, kamo li neće zaboravit svoga blagođetelja, pa na krilima visokoumlja ili, ljepše reći, prebezumne gordosti, bezobrazno leteći... paklenim i otrovnim duhom iz njegove utrobe diše.

(Iz poslanice Bokeljima, 1804. g.)

Narod mi ne daje ništa i ne ištem da mi dade ikakve stvari, nako samo da prekrati meždusobno krvoproliće i ostala bezakona djela i da u miru i u ljubavi hristijanski žive...

I ne čudite se, moj dragi oče arhimandrite. Mi smo Srbi takovi, ne znademo niti hoćemo znati drugo, nako jedan drugoga goniti u nesreću i bezčest postavljati, i što koji više radi za dobro opštenarodnje, to se više zavist protiv njega vooružava, koja ( = jer) u srpskom narodu, kako i u grečeskom, gordost caruje.

(Iz poslanice arhim. Arseniju Gagoviću, 1804. g.)

Svakoga Crnogorca... molim i zaklinjam neka svaki stoji s mirom i neka trpi kako i ja trpim, zašto znam da će naše trpjenije bolje za nas biti, nego li ikakva naša osveta.(Iz poslanice Katunjanima, 1805. g.)

Mi ćemo svi, ljubezna braćo moja, umrijeti i teško nama ako jedan drugoga na ovome svijetu živleći ne ljubimo, ako se ne smirimo s našijem supernicima na koje žalost imamo, i ako jedan drugome uvređaje ne prostimo, nećemo na onome svijetu vječnoga pokoja i blaženstva imati i neće nam Otac nebesni naša sagrešenija prostiti.

Dakle, radi Boga, koji je jedino i vječno naše dobro i radi vječnoga veselija i radosti, kojega je Bog ugotvio svijem poslušnim u rajske sladosti vjekovječno uživati i naslaždati se Njegova božestvenoga licezrenija, i opet vas molim da poslušate kako ( = ono što) vi pišem, tako bili od Boga blagosloveni i tako vi Bog darovao na ovomu svijetu svaku dobru sreću i dobri napredak u svemu, a na onom vječnu radost, koju vam i svim hristijanom od svega srdca želim i ostajem, uzdajući se da će te moje molbe poslušati, vaš dobroželatelj.

( Iz poslanice Radulovićima, 1805. g.)

A ja ne bih rad ni Turčinu, koji je dobar i pošten čojek, nikakva zla koliko ni dobrome ni poštenome Hrišćaninu, zašto znam što mi Bog zapovijeda...

( Iz poslanice Drobnjacima, 1809. g.)

... Vidim da vi svaki dan više u svoje samovoljstvo i bezakonije napredujete, i da vi je milije zlo i sramota, nego li dobro i poštenje, i neka vi bude po želaniju vašemu. Ja se od svega zla i dobra ličim i po danas niti me u vaše posle prizivajte, niti ću se u njih miješati, nego ostajem jošt zaludu vaš dobroželatelj, nesrećni... Vladika Petar.

( Iz poslanice Crnogorcima i Brđanima, 1812. g.)

Ljudi valja da zlo dočekaju ovoga i onoga svijeta, koji svako zlo samovoljno čini i nikoga ne slušaju, ako im za dobro govori.

( Iz poslanice Drobnjacima i Župljanima, 1817. g.)

Izvjesno je vam i svemu crnogorskomu i brdskomu narodu da u sve vrijeme mojega vladičestvovanja nijesam ja prestavao radeći za obšto narodno dobro i poštenje, za koje niti sam štedio mojega truda i mojega imenija, nego i život moj i dušu postavljao na polzu i slobodu mojega otečestva. Ovo znadu i ostali, najpače nam susjedstveni narodi; i ako bi ste vi ovo zaboravili ostaju oni, koji će ovu istinu pred cijelijem svijetom svjedočiti;

ostaje mene za utješenije moja čista sovjest, koja će me svagda veseliti, što sam ja neprestano ispunjao moje dužnosti, kako istiniti i pravi sin i sluga otečestva; ostajete i vi po neposlušaniju i samovoljstvu sami sebe pred Bogom i pred svijetom krivci za sve nesreće, koje su se među vama dogodile i koje će se unaprijed dogoditi.

( Iz poslanice Katunjanima, 1818. g.)

Nijesu zakoni za dobre, nego za zle ljude postavljeni; budući oni ne poznaju od Boga uliveni u srdca njihova naravski zakon, zato je potrebno bilo zakone postavit da svakoga reda zlođeji budu kastigani, jer inako ( = inače) valjalo bi da svi narodi u svijetu budu nesrećni, kako i jesu oni gde takvijeh zakonah nema i gđe se dobri ljudi ne počituju, a zli ne kastigaju (= kažnjavaju).

( Iz poslanice Katunjanima, 1818. g.)

Nego dobro razsudite i spomenite se, ljubezna braćo, da sada stoji sreća ili nesreća u vaše ruke. Ako vi budete među složni i poslušni, sve će dobro i lijepo bit i to će vam pohvalu i poštenje donijeti; ako li onako (ne) učinite, sva će krivica na vas ostati i vi ćete sami sebe postiđeti i svoje poštenje uvrijediti. Toga radi vas molim i strašnijem Bogom Vsedržiteljem zaklinjem da svi u slogu i u soglasije radite za obšte narodnje dobro. Ako li se nađe koji među vama da započne činiti što poradi mita i hajtera, takvoga imate svikolici isćerat između sebe, jer nije mjesto među vama i da vašu slogu ne razmeće.

( Iz poslanice Kmetovima, 1818. g.) Ljudi, koji putom Božijem idu da Boga služe i ugode, ne misle ni za kakvo zlo, nako vazda za dobro i ne govore sami sebe da su sveti, nego da su grešni i okajani. A ta(j) je kalaš ( = kaluđer) do skora bio u Šumadiju ( radi se o kaluđeru skitnici Avakumu) hajduk i razbojnik; pak i sada čini hajdučka i razbojnička djela, nagovarajući budale na zlo, da se ljucka krv prolijeva; i jošt ima drznovenije govoriti da je svetinjak i Božji poslanik! Nije, dakle, dosta što je on krvomutnik, nego i suviše hulitelj preblagoga Boga i porugatelj čina kaluđerskoga. Zašto ( = jer) Bog u svoje zapovijedi zabranjuje najžestočajšim načinom svako zločinstvo i bezakonije, a pravi kaluđer valja da bude dobri i smireni čojek i da zapovijedi Božje sluša i ne učini djelom ni pomišljenijem ništa, što bi volji Božijoj protivno bilo.

Čojek, koji Boga služi i hoće da bude spasen, neće ni zvjera ubiti, ni reći da ga ubiju, a kamoli čelovjeka podobnoga sebe; jer on ne želi nikomu zla, nako svakomu dobra, pomišljajući da (su) svi ljudi od jednoga oca Adama i od jedne matere Eve proizišli i da je Bog svakoga sotvorio i zapovjedio da jedni drugim dobro činimo i dobra a ne zla radimo.

Sad razsudite, može li krvomutnik biti svetinjak u isto doba kad čini da ljudi ginu i jedni druge kolju. Ne stoji svetinja u to što on ide, da bolje narod vara, gologlav, bos i odrpan, nego svetinja stoji u pravu vjeru i u dobra djela, kako Bog zapovijeda.

Ne budite, dakle, bezumni i ne dajte da vas rečeni kalaš prevari i da njegovim lažem vjerujete, pak da se poslijed kajete, nego ga išćerajte da ga među vama nije...

( Iz poslanice Kučima i dr. 1819. g.)

Spomenite se, dakle, molim vas, i obratite vaše postupke i vaše misli na put poslušanija i sloge, po kojemu možete izbavit sebe od svake nesreće i zla, koje samovoljstvo o ( = ili) neposluh donosi. I pomislite na svoje biće i sostajanije ( = stanje) i ne zaboravljajte onu poslovicu, koja vas uči govoreći: koga je moliti, nije ga srditi.

( Iz poslanice Njegušima, 1822. g.)

Među mnoge duhovne neurednosti nahodi se veoma hudi i neprilični običaj od davnih vremena ukorijenjen, da popovi od ove eparhije idu oružni jednako ka i mirski ljudi i da ne imadu na sebe ni jednoga svešteničeskoga znaka, po kojemu bi se mogli poznavati u svešteničeski čin. Ja sam vazda želio i nastojao, što bi ovo neprilično i porugateljno djelo bilo iztrebljeno, i što bi duhovni ljudi u blagopristojniji način bili privedeni. No budući primorski narod pri vladanju bivše republike Mletačke na zlođejanije raspušten, ne manje nego li crnogorski, koji je u voljnosti i u samovoljstvu sveđer živio, nijesam imao jakosti za ispunit moje želanije za prekratit takvo zloupotrbljenije... Toga radi vam arhipastirski podveljevam: da (po) polučeniji ovoga mojega objavljenija ne imade ni jedan sveštenik oružije i crvene kape nositi, ili bradu brivati, nego u blagopristojni čin pastirskoga smirenija, krotosti i bogoljubija hoditi i slovesnoje stado Hristovih ovec na put spasenija nastavljati i učiti... Ako li se koji sveštenik među vama nađe ovomu mojemu objavljeniju neposlušan, da ne hoće oružije ostavit i kapicu od svite ljubičastoga cvijeta nositi, također i bradu pustiti, takvi neka ostavi epitrahilj i sveštenstvo...

( Iz poslanice Bokokotorskom sveštenstvu, 1808. g.)

Dajem vi na znanje kako dođe ka meni pokazatelj ovoga pisma čestni jeromonah Sofronij, postrižnik Peckoga patrijaršeskoga manastira, budući soborno od igumena i bratije poslat iskati od blagočestivih Hristjan milostinju na vospomoščestvovanije one svete crkve, na koju su Turci veliki danak i globu postavili, prijeteći, ako ne bi ono blago dali, da će i crkvu i manastir razuriti i sveštenike posjeći i povješati, kako što su mnoge mnastire razurili i sveštenike pobili.

Ja znam vaše biće i sostojanije i vašu uboštinu i siromaštinu u koju se nahodite, ali je ono srpska Crkva svega slaveno-serpskoga naroda i mati svijeh srpskijeh crkavah, u koju su patrijari naši stojali i koju su cari naši ogradili. Toga radi, ljubezna braćo, ne odrecite se po svojoj jakosti, koliko je komu moguće milostinje i pomoći u onu svetuju obitelj priložit, da je otkupite i sohranite od razorenija, da i vas Bog sohrani od svakoga zla i od svake bijede i napasti.

( Iz poslanice Crnogorcima i Brđanima, 1822. g.)

Da je proklet svaki oni, koji nepravedno na siromahe i na sirotinju nameće krivicu.

( Iz poslanice Bjelopavlićima, 1823. g.)

Pitali su jednoga mudroga i prosvijećenoga čelovjeka: koji je prijatelj najbolji i koja zemlja jest najbolja? Ovi je odgovorio da je dobar susjed najbolji prijatelj i zemlja da jest najbolja, koja se najbliže kući nahodi. Ja mislim da je pogodio... Vaši susjedi biće vam dobri i najbolji prijatelji i vi ćete uživati njihovu ljubav i prijateljstvo, ako od svoje strane budete ravnim načinom sootvjestvovali i učinili se dostojni susjedske ljubavi i prijateljstva.

( Iz poslanice Njegušima, 1823. g.)

Blagorodna gospodo glavari i narode crnogorski i brdski,

Evo su već prošloga proljeća, aprila mjeseca, pasale trideset i osam godištah, otkada sam ja postao među vama Vladikom. Trudi moji jesu bili najprvo i želanije moje, od svakoga želanija najviše, za pokraćenje vaše domaće rati i krvoprolića, radeći vas sastaviti u slogu i jedinstvo, dok se izbavite od ljutoga jarma paše skadarskoga, pod kojim bjeste u vrijeme mojega u tuđe zemlje putovanja po nesoglasiju vašemu sebe podložili.

Vi moje nauke primiste, poslušaste, i svoje oružje viteški u rukama prifatiste i Bog dade vama sreću ne samo da svoju slobodu opet k sebi povratite, nego i suviše da svojega neprijatelja u dva žestoka boja pobijedite i da njegovu glavu odsiječete i državu skadarsku uplašite, od koje mira i počivala ne imaste.

Ova je pobjeda ime vaše u svijet proslavila i učinila da svi evropejski narodi za vas znadu i da ve počituju za narod slavni, narod pošteni, hrabri i uzdani, koji svoju slobodu poznaje i svojijem oružjem brani.

Ja srdcem i dušom željah da se i više pred svijetom proslavite i da vašu slobodu jače i bolje utvrdite. Molih vas da sud i praviteljstvo postavite, na zakonah obštim soglasijem sočinjenih, da praviteljstvo narodom vlada i da narodna djela upravlja, a kuluk da zle ljude fata i na sud dovodi, kako što se u cijeli svijet čini, jer bez toga ne mogaše bit ni slava ni sloboda vaša utvrđena, ni dugovjeka. I vi tako učiniste; kuluk i praviteljstvo postaviste, da zakonik carstvuje i da je svakoji zakonik podložen. Nastade, dakle, zakonik među vama, nastade sud i pravda, mir i tišina, vrijeme srećnje i blaženo, radost i veselje za dobre i bogobojazne ljude i za nejaku siromaš i sirotinju, prestade samovoljstvo, prestade domaća rat i krvoproliće.

Zakonik, carstvujući kastigom, strašno prijećaše, praviteljstvo sud i pravdu činjaše, kuluk s mjesta na mjesto iđaše i svaki zlođej od straha trepetaše. Ne bješe već domaće rati ni boja, ne bješe pokliči; ni viteza na domaći boj, ne čujaše se koleža ni tužbanje, ne viđaše se lica muškoga ni ženskoga ogrebotinah krvava i nagrđena, ni glave crnom kapom, ni crnom mahramom pokrivene, ni perčina muškoga ni ženske kose ostrižene, ne oblivaše se zemlja, drvo i kamen krvlju vaše braće i ne kipjaše bratska krv iz ustah vašijeh, ne kukahu majke za svojijem sinovima, ni sestre za svojom braćom ošišane, ni sirote udovice za svojijem muževima ogrebene, ni žalostna đečica za svojijem roditeljima suzam oblivena.

Putnik mirno putovaše, trgovac slobodno trgovaše, rabotnik svoju rabotu veselo rabotaše i čoban svoju stoku bez straha pasijaše i Bogom blagoslovena tišina na sve strane prebivaše.

No budući vam milije zlo nego dobro, ne mogaste praviteljstvo među sobom trpjeti, želeći da se opet na obična vaša zla i samovoljna đela povratite i da jedan drugom krv pijete. Ne bi vam ugodno da ve ljudi od svijeta počituju dobrim i poštenim narodom, kako sam pređe reka, da vi budu tuđi gradovi i pazari otvoreni i da imate stim u ( = uvaženje) kako i ostali narod evropejski, nego je vam draže i milije da ve nazivaju zlim, bezakonim i samovoljnim narodom, da stime i pristupišta nigđe nemate i da ve ćeraju kako hajduke i razbojnike.

Vi ste od svakoga cara i kralja voljni i slobodni, da vi nitko ne zapovijeda, no nijeste jedan od drugoga; vi slobodu svoju ne poznajete i poznati je ne hoćete; vama je protivno sve Što je Bogu i poštenima ljudima ugodno; vi ste od Boga odstupili i sasvijem strah Božji izgubili; vi ne nahodite dobra i poštenja ni u čem, nako u svoje zlo i bezakono samovoljstvo; vi ne imate višijeh zlotvorah od samijeh sebe i vama niko ništa ne čini bez vaše zađevice.

Ja vas zaludu u sve vrijeme mojega među vama vladičestvovanja učih i nastavljah na sve ono, što mogaše služit za vašu korist i poštenje i zaludu se u toliko sile vremena trudih, ne štedeći ni života ni imjenija mojega za vaše obšte narodno dobro. Da sam to činio za koji drago ostali narod od svijeta, on bi blagodario i ja bih među njim srećno i veselo živio i moje bi ime u ljubavi onoga naroda vječno ostanulo, a među vama je moje srdce od vašega zločinstva uvehlo i starost moja oskorbljena, da počivala i radosti nigda nemam. Ne mogu već ni o sebe raditi, a kamo li vaše posle opravljati i za vaša djela ćesaro-kraljevskomu guverenu odgovarati, nego eto vi, Gospodo Glavari, vladajte se kako znate i dogovarajte se kako ćete s narodom upravljat i za narod đe potreba bude odgovarat, da se crne kape u to ne miješaju. Samo vas molim da mi na pismo vaše misli date, kako ću rečenomu guvernu ovu knjigu odgovorit, koja će vi bit s ovijem listom danas prikazana, da je dobro čujete i razumijete. Međutijem ostajem vaš dobroželatelj i sluga, Vladika Petar.

( Poslanica Crnogorcima i Brđanima, 1826. g.)

...Zato ja najpre one, kojijema je najviše zlo i najviša šteta učinjena, pak i svakoga velikoga i maloga u sve tri plemena molim i svijeh Bogom Vsedržiteljem, Tvorcem neba i zemlje i čestnim Krstom i presvetom Bogorodicom i svom silom arhangelskom i angelskom i svetijem Evangelijem i svijem svetijema, i vašim napretkom, u tri puta i u tri hiljadeh putah zaklinjem da pomislite na svoje i ostaloga naroda žalosno življenje i da poslušate rečenu gospodu glavare, da zlo i krvoproliće prekratite i da se za sve i posve umirite i podmirite. Takođe molim i zaklinjem istijem načinom svakoga glavara da svi jedinodušno rade, kako će vas umiriti, da ne bi koji po hajteru ili po mitu ili po drugomu ikakvomu nepravednomu načinu potezao krivicu na koju stranu i činio među družinom smutnju. Koji li se nađe od strane glavarske, oli od kojega plemena i bratstva toliko zloga i okamenjenoga srdca da se od Boga ne uboji i da smutnju učini i na mir ne pristane, takovi od Gospoda Boga Vsedržutelja da budet proklet i da mu Bog smuti srdce i mozak, da pogine od pravednoga suda Božija kako zli i bezakoni krvomutnik, i dom njegov da ostane pust, a pravim i bogobojaznim da budet Bog u pomoć, kojemu svakoga dobroga i poslušnoga preporučavam i ostajem vaš dobroželatelj.

( Iz poslanice Čevljanima, Cucima i Bjelicama, 1826. g.)

Ne mogu ja perom opisat i jezikom izgovorit, koliko mi je milo i radostno čuti od glavarah, koji su među vama šest neđeljah danas stojali, kako ste ih lijepo držali i njihove molbe i mene poslušali i umirili se za sva zla, koja se bjehu u vaše pleme dogodila. Ovo će i svakoga poštena čojka u svu Crnu Goru i u sva Brda oveseliti i svaki će vam se takova bogougodna i poštena djela hristijanska blagodariti, kako što vi i ja iz svega srdca blagodarim i preblagoga Gospoda Boga Vsedržitelja teplejše molim da on blagoslovi one, koji su se za svoje sinove i za svoju braću umirili i svakoga ko je o miru vašega plemena radio, i da im Bog daruje mir i zdravlje i svako dobro ovoga svijeta, a onoga, duševno spasenije i vječitu radost u carstvo nebesno...

Domaća rat i velika carstva razura i u nesreću obraća, kamo li neće jedno pleme, oli jednu nahiju u naša uboga i siromašna mjesta razuriti; također sloga i poslušanije čine da jedan mali narod postane velikim i silnim narodom. Spomenite se, dakle, svojega dobra i svoje slave i poštenja, da se vaši zlotvori ne vesele.

Ja vas svijeh molim i silnijem Bogom Vsedržiteljem u tri puta i u trista putah zaklinjam da učinite sami sebe način kako će te živjeti, to jest da zbor i dogovor na jedno sastavite, da slogu i jedinstvo među sobom nepokolebljivo utvrdite, da zlomu čojku ruku ne držite, nego da globite i pokorite kako bude zaslužio i da svoje starešine i glavare ljubite, počitujete i slušate. Također i glavare na isti način molim i svom silom nebesnom zaklinjam da ostave inad i nenavist, sa čistisrdačno u ljubavi žive i da se mirno i lijepo dogovaraju, kako će pleme u mir i u slogu držati u jednako bez hajtera i bez mita sud i pravdu činiti, kako što su i vaši roditelji i praroditelji činili...

( Iz poslanice Njegušima, 1827. g.)

Ja sam mnozini omrznuo, zašto žalim nejaku sirotinju od napasti i samovoljstva i zašto govorim pravo, ali Bog pravdu ljubi, pred kojim sva sila čelovječeska svega svijeta bila bi ništa, kad bi ona protivu volje Božje išla. I teško onome čelovjeku, koji govori da je svjetlost tmina, a tmina da je svjetlost. To hoće reći: ko ne hoće govorit ono što je pravo, nego po mitu, ali po hajteru, oli po kojemu drugomu lukavomu načinu, govori i čini ono što je bezakono, i nepravedno... niti se bojim uroka, govorit ću pravo, dok god srce u mene kuca.

( Iz poslanice Njegušima, 1827. g.)

Danas s velikim mojim oskorbljenijem razumjeh zla i prokleta djela, koja izlaze od nekakva prokletoga đetića, sina nekojega popa iz Vranja, iz Zete, i od njegove družine... koji za... (pro)kletu korist da pare uzimaju varaju bezazleni narod i kažuju nekakve vještice, ... i ostale laži svakojake prosipaju među narodom, koji bez svakoga razmišljanja njihove laži vjeruje i topi u vodu, ... siromašice žene muči i trza, govoreći da su vještice izjele toga i toga mladića, a toga i toga, koji je u boj poginuo, s lijeve strane zapahnule i za to da je poginuo. O Bože moj, čudne sljepote, čudna bezumija i čudna sujeverija i zloga pomišljenija! Kako mogu ljudi takve proklete bajalice vjerovati, te li ne vide da ih oni za izmamiti koju paru varaju i da im laži za gotove pare prodaju. Kako li može koja žena koga zaklati, kad ga ni su čim ne takne i kad mu ništa otrovno ne dade jesti ili popiti?! Kako li ga izjesti može, kad mu tijelo Javno u grob polaže cijelo! Vi govorite da vještice po noći lete, a kako mogu lećeti, kad njihovo tijelo u odar leži? Vi odgovarate da njihov duh leti, no ja vam govorim i Bogom se zaklinjam da to biti ne može da duh iz čeljadeta po noći ili po dnevi iz tijela izide, niti da se opet u tijelo povrati, jer tijelo bez duha ostaje mrtvo, a mrtve niko voskresiti ne može, nako sam Tvorac neba i zemlje, Bog, Njegovom silom i blagovoljenjem.

Ja sam po svijetu u neka mjesta hodio i nekoliko knjigah čitao i nigđe ne nađoh, niti mi ko kaza, da ima vješticah i vjedogonjah, nako među slijepim i žalostnim Srpskim narodom, a zašto nego zato što je slijep i zašto više laži vjeruje, nego li Jevangelije Hristovo i Hristove nauke i zapovjedi.

Toga radi svijeh vas, o Crmničani, velikoga i maloga, muževskoga i ženskoga pola i vozrasta, silnijem i strašnijem Bogom Vsedržiteljem i čestnijem Krstom i presvetom Bogorodicom i svom silom nebesnom u tri puta i u trista putah zaklinjam da se od toga zloga i prebezakonoga djela prođete, da te proklete bajalice ne slušate, da k njima ne idete, da ih među vama ne puštajete, da im ništa ne vjerujete i da pravu čeljad ne mučite. A vama svijema sveštenicima u sva sela i plemena pišem i vlastiju nam od Boga danoju najžestočajše zaprepaštavam ( = zabranjujem) i govorim da ni jednomu, koji ne bi ovo pismo poslušao, nemate nikakva posla crkovnoga opravljati, nego oni i njihovi domovi neka ostaju pod žestokim prokletstvom otlučeni; tako i oni sveštenik, koji bi preko ovoga moga pisma prestupio, a prave i dobre Bogu preporučavam i ostajem vaš dobroželatelj, Vladika Petar.

( Poslanica Crmničanima, 1830. g.)

Kaluđeri imaju gledati svoje crkvene i manastirske posle i ne miješati se u djela mirskijeh sveštenika, a mirski sveštenici ostaju u dužnosti vjenčavati i svaki svoju inoriju ( = parohiju) paziti, za koju imade samomu Bogu otvjet na Strašni Sud vtoroga prišestvija Hristova dati. Sveštenici valja da su svijetilo i ogledalo narodu, pastiri i učitelji, voždi i nastavnici slovesnoga stada Hristova, koji vode i nastavljaju Hristijane na put spasenija, dajući im izgled ( = primjer) od svojega dobroga i bogougodnoga življenja. No kad sveštenici truju i pogane narod, a najpače kojega skvarnoga pribitka i lakomosti, - od koga će se dobru naučiti, oli dobri izgled i nastavlenije primiti? I kako narod može biti spasen?...

( Iz poslanice Rišnjanima, 1808. g.)

Poučenje u stihovima

Nu poslušaj, dragi pobratime,
Ili brate, preljubezno ime,
Jere ću ti istinu kazati,
No zapazi, nećeš se kajati,
Što su davno rekli i kazali
Mudri ljudi koji su poznali:
Da u Turske i u ljute zmije
Hrišćanskoga prijatelja nije,
Ni razuma bistra u pjanice,
Ni u laži tvrde uzdanice,
Ni vjernoga druga u strašljivca,
Ni poštena čojka u svadljivca,
Ne uzdaj se, brate, u lakomca
Odstupiće i od Boga Tvorca,
Od zakona i od svoje vjere,
Neće pazit oca ni matere,
Otačastva, roda, ni plemena,
Jer ne ljubi časta ni poštenja,
Nako blago, da se obogati,
I zato će svakoga prodati!
Ovo velim samo za lakomca,
Za lakomca, ljuckoga trgovca,
Koji ljubi blago preko mjere,
A prodaje vjeru u nevjerje,
Vjeru dragu otačastva svoga,
Najposlije i sebe samoga!
Pak ostaje tako izdajica
Kako tužna, lakoma lisica,
Kad na mamu bude prevarena
I u lomna gvožđa uhvaćena;
Da se trže, sama sebe glođe,
Dokle lovac iznenada dođe,
Pa je drvljem i kamenjem tuče,
Najposlije i kožu joj svuče.
Svakome se tako dogodilo,
Kome opšto dobro nije milo,
I koji će biti izdajica
Da ga Božja sakruši desnica!
A ti, brate, zdrav i vesel budi,
Za potrebu nemoj žalit trudi!
Slušaj mudre, a malo besjedi
I hrišćanskim putem sebe vodi.
Koji mnogo zbori bez razloga,
Kajaće se od govora svoga;
Kad što rečeš i kad riječ daješ,
Pazi dobro, da se ne pokaješ:
Sramota je sade riječ reći,
Obećati pa se pokajati;
Konop veže konje i volove
A poštena riječ vitezove.
Drži slogu, a moli se Bogu,
Ljubi dobro i dragu slobodu;
Dobro rekoh, a ne samovoljstvo,
Ni laživo kleto licemjerstvo;
Pazi ovo moje govorenje,
Biće tebi radost i poštenje,
A u tuđe poštenje ne tiči,
No se raduj, veseli i diči,
I kad vidiš poštena glavara,
Vojevodu, suđu, alk serdara,
Dobra čojka, alk razumna kneza,
U narodu junaka viteza,
Ili častna, mudra sveštenika,
Što je dobro, to je opšta dika.
U narodu što je od potrebe:
Poštovati starije od sebe,
Mudre ljude prave savjetnike
I vojnike, hrabre načelnike,
Ako hoćeš biti mnogoljetan.
A na ovaj svijet puno - srećan:
A ti poštuj drage roditelje
I duhovne oce, učitelje,
Da blagoslov od Boga polučiš,
A i vječno blaženstvo dobiješ,
Da nam Bog da svijem pravoslavnim,
Ja iz svega moga srca želim...

Propoved Vladike Svetog po Simi Matavulju

Na kraju donosimo jednu propoved Vladike Svetog, kako ju je zabeležio Simo Matavulj, poznati književnik. Propoved je izgovorena pred glavarima i narodom na Cetinju, koji se behu sabrali radi umira krvno zavađenih. Matavulj kaže:

"Najprije im čestita Novu Godinu i poželi da u nju uđu po zakonu Božijem, praštajući, zaričući se na mir i slogu i ljubav bratsku, jer ih inače čeka poslednja pogibija. Ispriča im priču iz Svetoga Pisma o Kajinu i Avelju... Govorio im je dugo, tako od srca prosto, očinski, njihovijem jezikom. Kad viđe gvozdene i samovoljne gorštake ukroćene i zaplašene kao đecu, Vladika se odjednom preobrazi i od blaga oca postade oštar, neumitan sudija, reče im da toga dana hoće umir bez pogovora, da se utvrdi sud i sve što se dotle dva puta pokušavalo: "Tako vam ovoga životvorjaščeg i časnoga Krsta, tako vam on uvijek pomogao, tako ga se ne odrekli, tako vas ne pomamio, tako vas ne zatro Bog, sveti Jovan i sveti Vasilije i svi sveci i ugodnici Božji, tako vam trag po tragu ne poginuo, tako se ne razgubili, tako vam šljeme i sjeme ne poginulo, tako ne ispogibali sramotno, pokorite se odlukama koje ćete sami danas učiniti i donijeti. Ko im se ne pokori, ko ih bude hotimično prestupio, da Bog da postigle ga kletve koje izgovorih. Recite svi u ime svoje i svojih po tri puta: Amin." Svi užasnuti povikaše tri puta: Amin. - Onda stade dijeliti naforu i opet bješe blag. Glavari mu ljubljahu ruku, a on svakoga u čelo."

Molitvama Čudotvorca Cetinjskog Petra, Gospode Isuse Hriste Bože naš, pomiluj nas. Amin.

Molitva svetom Petru Cetinjskom

O, veliki Svetitelju i Čudotvorče Božji Petre, ravnoapostolni propovedniče Evanđelja Hristova, pastiru razumnog stada Njegovog i stube Crkve Pravoslavne, nelažni narodni Vođo, Učitelju i Prosvetitelju veliki Božji Ugodniče, primi se svojstvenim Ti milosrđem nas grešne koji Ti se molimo i Tvojoj moćnoj zaštiti i pokroviteljstvu pribegavamo.

Molimo Ti se izmoli nam u svemilosrdnog Čovekoljupca Hrista, jedinog Boga i Spasa našeg, da ne pomene bezakonja i grehe naše, nego da se smiluje na nas po velikoj milosti Svojoj; da nam daruje duševno i telesno zdravlje, ljubav, mir i slogu, i svako dobro za večni život i spasenje; neka u srcima našim obnovi besmrtnu svetlost istinskog bogopoznanja, da sve tvorimo i činimo na slavu Tvorca, Spasitelja i Boga našega.

O, veliki Svetitelju i Ugodniče Hristov, Cetinjski Čudotvorče, pastiru i molitveniče svega roda Srpskoga i Pravoslavnoga, molitvama Tvojim i nebeskom blagodaću Svetoga Duha sačuvaj Bogom darovano Ti stado Tvoje i sve gradove, sela i zemlje hrišćanske, od gladi, pomora, zemljotresa, poplave, požara, pokolja, najezde, tuđinaca, bratoubilačkog rata i zlobe; izbavi nas od svake nepravde, neistine i laži, od bezbožja, neznabožja, jeresi i raskola; izmoli nam u Hrista Boga pokajanje lično i svenarodno, jer smo svi rod Tvoj po telu i po duhu.

O, Veliki i Nebeski Bože, Alfa i Omego svega postojećega, Izvore i Uvore vere naše i života i bića našeg, primi molitve svetog Ugodnika, Vladike Svetog, koji Ti se moli za nas grešne i nedostojne sluge Tvoje. Jer i ako Ti mnogo sagrešismo, ipak ne odstupismo od Tebe, jedinog Živog i Istinitog Boga i Spasitelja našeg, kome neka je i od nas kao i od sve tvari svaka slava, čast i poklanjanje: Ocu i Sinu i Svetome Duhu, sada i uvek i u sve vekove. Amin.

Fusnote

1. Neki kažu da se Sveti Petar rodio aprila 1747. g., Drugi opet da je to bilo godinu ili dve kasnije.

2. Sa Vladikom Danilom tron Crnogorske i Skenderijske mitropolije postaje nasledan u kući Petrovića, prelazvći uglavnom sa strica na sinovca: Danila je nasledio Sava i Vasilije, a njih Petar I i Petar II, koji su teokratski upravljali Crnom Gorom..

3. Mihailović (u knjizi "Mitropolit Petar I - Sveti", Cetinje 1973, str 5) kaže da je svetitalj slomio nogu, dok u najnovijoj "Istoriji Crne Gore" (knj. III, tom I, 1975., str. 415-416) govori se o lomljenju ruke.

4. Glavu Mahmudovu Crnogorci su odneli na Cetinje, gde se i danas čuva u manastirskoj riznici.

5. Po nekima je Vladika diktirao Testament na Lučindan pre podne, a po Ljubi Nenadoviću - posle ulaska u ćeliju, pred samo upokojenje, što je manje verovatno.

6. Njegove svete mošti se nalaze od samog početka u crkvi Cetinjskog manastira. Tropar i kondak beše mu napisani odmah po proslavljenju. Službu i kratko žitije napisao mu je Beogradski mitropolit Mihailo (štampano posebno u Moskvi 1895. godine).

// Projekat Rastko / Bogoslovlje //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]