Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana

Kosto Ninković, Nikšić

Filosofija rata – filosofija vaseljene^[*]

UDK 355.01

O AUTORU: Kosto Ninković (1954), mašinski inžinjer, pjesnik; objavio knjige Mrtav ti govorim (1981) i Osobine nule (1989).

* Skraćena verzija opširnijeg rada pod istim naslovom.

SAŽETAK: Ratovi su istorijska neminovnost koja dijeli vrijeme na male i velike epohe jednog naroda ili jedne civilizacije. Poslije tog organskog preobražaja java mijenja svoj lik i potenciju polazne sveživotnosti. Vraćena u dostojanstvo Božije tvorevine posjeduje budućnost koja će trajati beskonačno dugo ako čovjek ne potroši, tačnije ne pogazi novinu koju je krvlju sticao u svom raspetom trajanju. Vojna misao, kao racionalna svijest pomenutog ratnog organizma, egzistira kao ušće svih vidova ljudske učenosti. Pod tim velom permanentno rade prikriveni transformatori nacionalnog intelekta svake države, ne razmišljajući o činjenici da se tehničkim sredstvima ne mogu usmjeravati ili sprečavati velike vaseljenske namjere kad im se vrijeme navrši.

KLjUČNE RIJEČI: velike i male epohe, dostojanstvo Božije tvorevine, nacionalni intelekt svake države, izgubljeni jezik, dobri sagovornik.

Ratovi su istorijska neminovnost koja dijeli vrijeme na male i velike epohe jednog naroda ili jedne civilizacije. Poslije tog organskog preobražaja java mijenja svoj lik i potenciju polazne sveživotnosti. Vraćena u dostojanstvo Božije tvorevine posjeduje budućnost koja će trajati beskonačno dugo ako čovjek ne potroši, tačnije ne pogazi novinu koju je krvlju sticao u svom raspetom trajanju. Njegova aktivnost spoljašnje orijentacije uvijek ide onim nizvodnim smjerom. Možda je to jedino mogući pravac ali je izvjesno da slabi ukupno biće svijeta. Čovjekovo civilizacijsko narastanje kameni i odlaže ogromne količine životnog tkiva kojim se beskraj zarađuje, u nepotrebne spomenike i atomske oblike. Sve se to pozitivnim progresom naziva. Zaslijepljen ne vidi da svoje životno prostranstvo sužava, da troši svesadržaj njegovom trajanju ostavljen. Ratna je pretpostavka čelna činjenica u čije se ime sve to i dešava. Vojna misao, kao racionalna svijest pomenutog ratnog organizma, egzistira kao ušće svih vidova ljudske učenosti. Pod tim velom permanentno rade prikriveni transformatori nacionalnog intelekta svake države, ne razmišljajući o činjenici da se tehničkim sredstvima ne mogu usmjeravati ili sprečavati velike vaseljenske namjere kad im se vrijeme navrši.

Prokletstvo zaborava

1.

Svoju poslednju riječ
Izgovorio sam
Prije rođenja Dobri sagovorniče
Tako nijem
Tumaram svijetom
Tražeći
Izgubljeni jezik
Zvuk koji iz mene dopire
Eho je tvog govora
Tvog prisustva
Dobri sagovorniče
Moja praznina
Moje crno ogledalo
Narasta
U koraku punoće
Konači

2.

Zato što sebe volim
Tvome se životu radujem
Predmete nježno dotičem
Opraštam nepravdu
Nema je –
Satanin danak nužan je
Ja se ne mogu vratiti
U meni nema vremena

Svi su ljudi jedinstveno Biće, svi su oni samo jedan Čovjek. Kad svi spoznamo ovu vječnu i neprolaznu istinu namah ćemo odložiti one strane i našem ontologu neprihvatljive osobine. Zaborav je naše vrhovno prokletstvo, pa smo na račun svoje posebnosti koju to Biće ničim ne isključuje podigli bedeme i nesagledive ambise između te dvije po svemu komplementarne istine. Da tu prohodnost nismo izgubili čovjek bi čovjeku bio ud, pomagalo, njegovo rezervno i ravnopravno ja.

Tvoja današnja palost ne vidi da sve što čini Sebi čini i da je to ucijelo čeka u poretku ovom ili Onom. U to zajedničko Biće (koje si ti) uporno odlažeš čulne fekalije ubijeđen da one nadalje prebivaju u nekom stranom od tebe odvojenom prostoru nepostojećem. Ne vidiš jer si tu mogućnost odrekao, da si i ti sveprisutna datost i da će to na tvoj "obraz" leći. (Sve što čulom spoljašnjim opažaš jedino je to zasad netačno i kroz privid za laž prikovano).

Unutrašnja zakonitost kao spojena posuda raznosi i zlo i dobro do svake jedinke i čestice svake bez ostatka. Uvijek smo podjednako krivi jer trajemo kao jedno Biće kao jedan Sveukupan Čovjek. Da nije ovako

kako bismo unutrašnjim vidom poznavali
kako bismo se ćutanjem sporazumijevali
kako bismo blizinu daljina imali
kako bi trajnost postajala javnost
kako nikako da nije ovako.

Prividom smo uvijek množina, a Jedno smo s one strane čula. Posljednja se dubina ne kreće, površinu rat svaki obnavlja.

Prvi zavičaj

Taj veliki organizam Ukupnog Čovjeka ima svoju prirodu, svoje udove i svoje zakone. Racionalnim kretanjem nećeš nikad dokučiti ili sagledati prostranstva njegove datosti. Samo vjerom i revnosnim poslušanjem čovjekova običnost može izbjeći lutajuću drskost i blijedo trajanje u tom mnogoslojnom i sveprisutnom životu. Kad prevladaš prostobitije, kad se čula vrate svome Porijeklu u zavičaju si prvom. Sad je Bog lice, a čovjek naličje ukupne stvarnosti.

Svo Vaseljensko dešavanje prebiva između ta dva Lika, između te dvije prohodnošću sjedinjene prirode. Rat je organska konverzacija neophodan dijalog kojim se razgrađuje njihov "nesporazum". Kad se odstrani ta neodrživa prepreka odnosna Riječ potpuno zaćuti. Nijema obostranost ponovnim pretakanjem svjedoči da je nastupio Mir.

Rat znači ne počinje na Zemlji. Na njoj se njegov uzrok začinje i narasta do svog izvršenja. Na njoj se ni mir potpisati ne može dok se svijet Mirom ne opaše.

P. S.

Ne postoje mali i veliki ratovi. Ubistvo samo jednog čovjeka uvijek mobiliše ukupnu vaseljenu. I ta osamljena Riječ dolazi iz Onog dijaloga, iz te vrhovne "konverzacije".

Svepozvanje

Sve dok se ne uzdigneš do Sebe, do tog sveukupnog organizma ljudskog koji je u poslednjem izvodu ili limesu uvijek Bog, svome se rastu nisi odužio jer si i dalje u prostobitiju, a rođen si za veliko kretanje i stalno nastajanje. To je tvoja prva i najviša obaveza, to je ona životna beskonačnost bez koje si lišen svakoga smisla.

Oni što su stigli jasno vide, ne vide već Sobom osjećaju da je riječ tuđe bez značenja. Strano tkivo nigdje ne postoji, sve je tvoje, ti si, u svemu si. Tamo boli i rame i ruka, svako oko, noga izgubljena. Boli ljubav ako je otrovna. Krv se tvoja uvijek proliva, nema tuđe muke nema bola koji će ti čula zaobići.

Kad bi se u ovom Svepozvanju samo jednom svi zajedno našli bezumnost bi ljudska odumrla. Ko će sebi ruke otkinuti, ko će sebi oko izvaditi, ko će svoju djecu zapaliti. U palosti vječnoj i nevidu čovjek ne zna kako se ranjava, kako svoje temelje skrnavi. Odrekavši svoje puno Biće, u tamnici svoje posebnosti i svoje jedinačnosti, ubijeđen da je odvojen i u svemu tajan samoubilački razara živu sveukupnost iz koje se izrastanjem pojavio kao glasnik njenih sadržaja. Zaboravljena čovjekova prisebnost izgubljeno luta površinom, bez oslonca i cilja pravoga, kao komadić života koji će na kraju istrunuti (ne umrijeti) i zaraziti punoću iz koje dolazi. Kad se ova nečist kao vrhovno zlo, do kritičnih razmjera, naseli u organizam velike Istine odbrambena aktivnost mora otpočeti. Kako će se ona Zemljom projaviti, kao mali ili veliki rat, kao malo ili veliko Raspeće, o tome vremenost ne može suditi.

Vrijeme – nečista sila

Sve što ostane sa spoljašnje strane Velikog vaseljenskog poretka prebiva u carstvu Nečiste sile koja ne zalazi u prostore Unutrašnje Vrijednosti jer je svjetlost svojom punoćom apsolutno poražava. Njen antiorganizam ni tu (spolja) ne bi mogao trajati da nije zrna Božijeg oprosta. Sam bi se od sebe raspao i nepostojanjem završio što će se i desiti ako čovjek prevlada svoj Udes i povrati svoju prvu Prirodu. Do tada će ona vaseljenom lešinariti i razgrađivati sve što život nije poznalo i svoju budućnost time odreklo. Neko mora osloboditi i nazad vratiti prisutno organsko vezivo bez koga ni to kretanje nije bilo moguće. Kao puni rušilac svekolikog Spoljašnjeg trajanja ona je jedini istinski grobar u poretku ukupne punoće.

Od prvog dana svoje datosti egzistira kao ona druga mogućnost bez koje je sloboda neslobodna, a čovjek automat bez dostojanstva i svoje ličnosti. To mu je bio pretežak dar pa ga je savio i zaboravu priveo. Nečista sila ne posjeduje potenciju Jedinstvenog Čovjeka iako u njemu, od Adamovog pada, prebiva kao nužno zlo koje obavlja bezbroj funkcija u prizemnim sferama našeg Organizma. Prinudu nikakvu ne može vršiti jer takvu moć u svojoj prirodi ne sadržava. Čovjek se slobodom opredjeljuje, a ona je tu da ga razgradi ako u njeno carstvo dospije. Uzroke rata ne može spoznati niti na njih može uticati. to je biće lišeno Snage i Unutrašnjih sadržaja u kojima vrijeme ne traje niti obitava. Ono je svojstvo Spoljašnjeg poretka, ono je njegova najviša moć.

To Nečisto biće nije saborno i kao takvo, razgradnjom prokleto, u vremenoj vječnosti vjekuje samo. ono ne živi (kako bez Ljubavi?) ono vremeni u toj spoljašnjoj svedimenziji koja ga pokreće. Tamo gdje ono nije prisutno nečisto biće ne može opstati. Ovo je vrhovna optužba te vjekovima istraživane kategorije. Vrijeme je, očito, nasušna hrana đavoljoj prirodi. Organizam u kome ono prebiva nema organske budućnosti. Prostor i vrijeme, to je Bog i đavo. (O tome ću drugom prilikom šire elaborirati.) Prostor je apsolutan, to je tkivo Boga, a vrijeme neizreciva minornost trenutno prisutna u Njegovom domostroju, kao nužno zlo, koje će minuti kad se čovjek do Sebe uzdigne. Uz sve Jevanđeljske molitve ona Poslednja treba da glasi: Sačuvaj me Bože od vremena. Tamo gdje je ono tamo je Spoljašnje, tu je privid – na ovome pragu jednom Sam prevaren.

Izvor u ušću

Dolaskom Sina Božijeg na Zemlju Vaseljena je rodila "malu" po svemu sebi ekvivalentnu Vaseljenu i predstavila je našoj izgubljenosti da nas prosveti – da nam sve otvori i svoju unutrašnjost objavi. Nije Vaseljena rodila Vaseljenu to je Bog došao i vaseljenu donio. Iz tog Sveznanja, iz te sveprosvećenosti ukupne tvorevine, čovjek je mogao (i danas može) dokučiti žive istine i zakone svoje datosti.

Raspećem Bogo-Čovjeka kao jedinstvenog bića stradala su samo ona Njegova, nesagledivo nevina, svojstva Čovječija jer su nečistoća i truležnost samo u (našem) Čovjeku, a preko njega u svemu što je sa Ove strane. Tako je vaseljena novinom presvučena i nadalje spašena.

Ko se uzdigne do tog Ukupnog Čovjeka koji nije ništa drugo do ljudska priroda sadržana u punoći Sina Božijeg, Bog će ga lako uočiti i kroz obostrano prepoznavanje priznati. Od takvog smo Bića padom svi otpali i danas usitnjeno trajemo kao zaraženi oblici Njegove suštine. Ono ljudsko bez grijeha Lice nije nikad prestalo postojati jer se ta božija Vječnost sadržana u Njegovoj punoći ne može izgubiti. Adam je imao tu vrijednost dok je nije "jabukom" zatrovao i tim padom sve zaboravio, u Privid sišao i nalikom u život krenuo. Mi smo lice tog naličja, mi smo njegova trenutna vrijednost iz koje se POKAJANjEM možemo vratiti i svojom pravom prirodom otvoreno prebivati u prostranstvu Najvišeg Sadržaja. Ratovi će jedino tako nestati jer prepreka obostranom pretakanju, taj "nesporazum" neće biti moguć! Oni se i danas dešavaju samo u perifernom dijelu Punoće. U Dodiru nikad ne postoje. Ukupan Čovjek tu brutalnost krije u podnožju svoga domostroja. Duboko svjestan njenog porijekla čeka da joj se oslonac razgradi.

Bog i Čovjek, taj Izvor u Ušću, traju konstantom sopstvene vječnosti koja se nikad narušiti ne može.

Ako su "tri" Boga samo jedan Bog, ko si da ne budeš Ukopan Čovjek koji je u limesu uvjek Bog. On bez čovjeka stolovati može, Ukopan Čovjek bez Boga ne može jer mu se apsolut života gasi.

Kroz tvoje oči vaseljena gleda
Njena memorija zaboravom vlada
Ko svoju ukupnost
Porijeklu preda
Praznina ga odvaja
Od sopstvenog pada
Poredak je otvoren
Prvo se jednače
Suprotnosti što se iz neznanog dižu
Kad se demontira
Uzrok prapočetni
Vremena se kroz mir
U odgovor nižu
Poznaćeš svijetove
I buduća zdanja
Svoj trag u nebu
Potom prst što piše
Da je tajna opstanka
Tajna umiranja
Za svoju prvolikost
I prisustvo Višeg

Nova namjera buduća

Stvarajući svijet i prvog čoveka u njemu Božja se punoća izvršila, potpuno preslikala, a da pri tom ničim nije narušila svoju vječnost i svoj svesadržaj. Bez ovog čina sve ostalo Unutra, zatvoreno i neobjavljeno. Da se na pragu Tog i Ovog svijeta nije desio Adamov pad ne bi bilo vremena, ne bi bilo ove naše jave, ne bi bilo naše istorije, ostao bi samo meta Zapis. U Prividu ljudi nešto rade (kao pčele) potpuno nesvjesni Pozitivne posledice svoje datosti i svog trajanja. Da nije ove činjenice ni Pad ne bi bio moguć! Tu Pozitivnu vrijednost nikad nećemo dokučiti. Bog će nam prije sebe kazati nego ovu istinu koju ne krije saopštiti. Na putu do Njega čovjek se preobrazi, to "pitanje" organski izgubi i tako zaboravi.

"Ne možeš meni bez dopuštenja Oca mojega", poručuje nam Prosvetitelj i Spasitelj ovoga svijega. Samo izabrani, iz vijeka u vijek, uspijevaju doći do Sebe i kao živi svjedoci Punoće u slavi Nebeskoj podsjećaju ljudsko stado na tu vrhovnu mogućnost i na svoga Stvoritelja. A redovna svebrojnost pase pašnjacima vaseljene prerađujući onaj svesadržaj u civilizacijske domete (ili spomenike) potpuno nesvjesna da svoje životno prostranstvo sužava. Tako opšte biće svijeta slabi i time putuje Cilju koji će ga Sobom "poništiti". Sve što se brže izgrađujemo sve se brže izvršavamo pa ćemo prije i "nestati" u Novoj Namjeri Budućoj.

Do tada će se ratovi pojavljivati kao istorijska redovnost i organska neminovnost. Punoća se mora prestrojavati, Lice umivati i svoje moći ploditi. Naše se izvršenje ne može spriječiti, sve se u Izvor mora vratiti.

Ovo je govor iz Nepostojanja. Samo se kazivalo, ja sam bilježio, a kako je samo Bog zna.

Razgovor o ratu na Veljem Gumnu cetinjskog manastira >>

// Projekat Rastko / Filosofija / Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]