Jovan Deretić: Kratka istorija srpske knjievnostiVIIIRealizamRealizam u srpskoj knjievnosti obuhvata dosta iroku, zanimljivu i raznovrsnu panoramu knjievnih pojava u velikom vremenskom rasponu. Prvi realistički pisci javili su se 60-tih godina 19. stoleća, u jeku romantizma. Od 70-tih godina do kraja veka realizam je vodeći knjievni pravac. U vreme njegovog konstituisanja izvrene su značajne promene u nacionalnom ivotu. Srbija stiče punu političku nezavisnost i zauzima vodeće mesto u kulturnom i knjievnom ivotu, a njena prestonica Beograd postaje ono to je Novi Sad bio u 60-tim godinama: glavni kulturni centar. Najveći broj realista potiče iz Srbije ili je u njoj iveo i stvarao. Realizam je otkrio malog čoveka i njegov svet. Knjievnost zahvata maticu naroda, koja je umetnički ivela gotovo isključivo u raznim formama usmerenog stvaralatva. Pisci svu panju posvećuju različitim vidovima narodnog ivota, od onih prastarih folklornih, do onih koje je donosilo novo vreme. Oni tee da to vernije prenesu ne samo način ivota, običaje, shvatanja nego i način govora ljudi u pojedinim krajevima. U knjievnost ulazi regionalna tematika, a u njen jezik prodiru provincijalizmi, dijalekatska obeleja, govorne odlike pojedinih profesija i stalea. Zagledani u stare, patrijarhalne odnose, koji su pod udarom novog vremena počeli slabiti i nestajati, nai su realisti s poznavanjem i razumevanjem prikazivali seoski ivot i ivot malog grada, palanke, dok su zazirali od grada i od modernog, evropskog načina ivota. U doba realizma menja se i polje uticaja u kojem se razvija srpska knjievnost. Nemački uticaj, dotada dominantan, ustupa mesto ruskom. Prevode se i čitaju najvie ruski realisti: Gogolj, Turgenjev, Černievski, Gončarov, Tolstoj, Dostojevski. Najveći uticaj na srpske pripovedače izvrio je Gogolj. Gogoljev narodno-seljački "skaz" postao je osnovni oblik pripovedanja u knjievnosti naeg realizma. Uz Gogolja najvie je uticao Turgenjev, a neto kasnije i Tolstoj i Dostojevski. Uticaj zapadnog realizma bio je znatno manji, i osetio se najvie kod pisaca iz naih zapadnih krajeva (Matavulj). Rani realizamRomantizam i realizam, dva najznačajnija knjievna pravca 19. stoleća, mada se svojim krajnostima otro sukobljavaju, u stvari se u delima velikog broja svojih predstavnika međusobno dodiruju i prelaze jedan u drugi. Kao i u nekim drugim evropskim knjievnostima, i u nas se prvi realistički pisci javljaju pre realizma kao pravca. Jedan od prvih i najvanijih ideologa romantizma u nas Jakov Ignjatović (1822-1889) jeste ujedno i prvi realista u srpskoj knjievnosti. Po vremenu kada je knjievno bio najaktivniji, on je savremenik romantičara i pripadnik romantičarskog pokreta, a po svojim najboljim delima izrazit realista. Njegov stil moemo nazvati romantičnim realizmom. Rođen je u Sent-Andreji, poslednjoj srpskoj oazi na severu, u srcu Mađarske. Učesnik u značajnim političkim zbivanjima svog doba, 50-tih i 60-tih godina istaknuta ličnost u političkom i kulturnom ivotu ugarskih Srba, Ignjatović je hteo da krajnji srpski nacionalizam spoji s mađarskim domoljubljem. U dva presudna trenutka prevagnulo je ovo drugo osećanje: u revoluciji 1848, kada se, nasuprot većini Srba, zalagao za saradnju s Mađarima, i posle austro-ugarske nagodbe, kada je, u vreme estokih sukoba s Mađarima, njegov stav ostao dosledno promađarski. Zbog toga se raziao s ranijim političkim prijateljima i iziao na glas kao mađaron i klerikalac te je od nekada omiljena i veoma uticajna omladinskog prvaka postao jedna od najomraenijih ličnosti među ugarskim Srbima. Kao pisac, Jakov Ignjatović se prilično sporo razvijao: istakao se najpre kao urednik "Letopisa" (1854-1856) i programskim člancima o knjievnosti, da bi se tek kao zreo čovek, gotovo četrdesetogodinjak, posvetio romanu i pripoveci. Ogledao se u istorijskom i drutvenom romanu. Istorijski romani su mu bez stvarne vrednosti (Đurađ Branković, Manzor i Đemila, Krv za rod i dr.). Ignjatovićev knjievni značaj temelji se na njegovim realističkim romanima i u manjoj meri pripovetkama iz savremenog drutvenog ivota ugarskih Srba. Njima se okrenuo tek pod kraj četvrte decenije svog ivota. Ignjatovićev roman ima najvie zajedničkog s avanturističko-humorističkim romanom 18. veka, romanom pikarske tradicije, kako se obično naziva. Čuveni roman il Blas A. R. Lesaa, jedno od najsnanijih ostvarenja u ovom anru, bio je poznat kod nas jo u 18. stoleću, Dositej ga je popularisao u svojim spisima, a 30-tih godina 19. veka, u Beogradu, pojavio se i njegov srpski prevod. S pikarskom tradicijom Ignjatovića vezuje sirovi realizam njegovih romana, orijentacija na prikazivanje niskih, prizemnih vidova ivota, avanturistički siei, kao i likovi protuva, varalica, lovaca u mutnom, to vrve na stranicama njegovih knjiga. . Najblii je ovom tipu prvi roman J. Ignjatovića, Milan Narandić (1860), naročito u svom prvom umetnički uspelijem delu. Njegov istoimeni junak ivi veselim, skitačkim ivotom snalaljivog probisveta koji dobro poznaje ljude i njihove slabosti te ume iskoristiti svaku povoljnu priliku koja mu se prua i veto doskočiti svim nevoljama to ga snalaze u ivotu. Drugi roman o probisvetu, Trpen spasen (1847), iako nezavren, umetnički dograđeniji i puniji od prethodnog, uneo je u osnovnu temu poeziju svakodnevnog ivota, ivopisnost i zanimljivost detalja, humoristički ton u slikanju karaktera i dočaravanju gradskog ambijenta i đačke boemije. Pored avanturističko-humorističkog romana, na formiranje Ignjatovića kao romanopisca uticao je jo jedan, ovom suprotan tip romana: sentimentalno-romantičarski roman kakav je u nau knjievnost uveo B. Atanacković. Uz likove probisveta i varalica, kod Ignjatovića susrećemo gotovo isto tako često ličnosti "pesničke naravi", romantične matare i sanjalice. Skoro svaki njegov roman ima dva junaka čije istorije teku paralelno i međusobno kontrastiraju. Jedan je običan čovek praktična duha a drugi fantasta i matar, jedan se oseća u stvarnosti kao riba u vodi, a drugi se u svoj sredini javlja kao tuđinac, neshvaćen čovek, koji ivi vie u svetu elja i snova nego u stvarnosti. U likove tih junaka Ignjatović je unosio snove, ideale i raspoloenja svog romantičarskog pokolenja; u njima se mogu prepoznati obe osnovne komponente nae romantike, sentimentalnost i heroika. Njih Ignjatović prikazuje u vezi s realnim, ivotnim prilikama u kojima ive njegovi junaci: otuda romantika u njegovim romanima, ako se izuzme prvi od njih, nikada ne deluje apstraktno i klietirano kao kod pisaca romantičarskog pravca. Poput nekih velikih evropskih realista, Ignjatović je prikazivao sudbinu romantičnog junaka u neromantičnoj stvarnosti. Susret između romantizma i realizma najsrećnije je ostvaren u Vasi Repektu (1875), romanu u kojem je, kao i u Atanackovićeva Dva idola, pre, i apčaninovom Sanjalu, posle njega, uhvaćen isti istorijski momenat čiji je značaj u formiranju nacionalne romantike bio presudan, revolucija 1848. i vreme neposredno pre i posle nje. U glavnom junaku, Vasi Repektu, data je romantična pobuna protiv drutva. Ignjatović stalno ističe da je njegov junak čovek snana duha, sposoban za velika dela, ali stvoren za neko dugo, lepe i bilje vreme nego to je njegovo ("Straan poloaj za čoveka koji ipak većim duhom die, a za njega nema radnje", kae pisac o svom junaku). Otpadnik od drutva, prestupnik i robija, Vasa Repekt je u biti pobunjenik protiv stvarnosti koja sputava njegove snage, rui njegove ideale. On prezire savremeno drutvo i trai uzore u velikim ličnostima prolosti; oduevljava se narodnom pesmom i srpskom istorijom, sanja o optem srpskom ustanku i obnovi Duanova carstva, a mora se boriti u tuđoj vojsci, za tuđe interese, i umreti u tamnici. Ostali romani gravitiraju vie tipu socijalnog problemskog romana za kojim je teio realizam 19. veka. Ličnosti u njima nisu date nasuprot drutvu, već su postavljene u glavne tokove drutvenih kretanja, njima određene i za njih tipične. Tu spadaju seoski roman Čudan svet (1869), u kome je data mračna, pesimistička slika drutvenih gibanja u vojvođanskom selu posle 1848, Večiti mladoenja (1878), koji je, kao i Vasa Repekt, tematski vezan za Ignjatovićev rodni grad, Sent-Andreju, te dva poslednja, umetnički manje uspela romana, Stari i novi majstori (1883) i Patnica (1885). Najdublji zahvat u drutvene procese ostvaren je u romanu Večiti mladoenja, u kome je kroz istoriju raspada jedne bogate trgovačke porodice prikazano propadanje srpskog građanskog drutva u Ugarskoj. Istaknuta je suprotnost između generacija: očevi su snani i robusni ljudi koji radom i samoodricanjem stiču imanje i porodični ugled, a sinovi neradnici, slabići, pomodari, dekadenti, bez volje, ivotne energije i smisla za posao, ili fantaste i matari bez čula za realno i moguće, koji rasipaju snagu ni na ta. Dajući, dodue samo u najkrupnijim potezima, hroniku o ekonomskoj i moralnoj dekadenciji jedne porodice, Ignjatović je u ovom romanu načeo temu kojom će se kasnije baviti mnogi nai pisci. Ignjatović je najznačajnija pojava u srpskom romanu 19. veka, tvorac i najvaniji predstavnik naeg realističkog romana. Od svih srpskih realista o je dao najiru, najarolikiju i najbogatiju socijalnu panoramu, čitavu jednu "ljudsku komediju" u malom, i najveću galeriju likova koja postoji u srpskoj knjievnosti. Ni po slici socijalne sredine ni po broju i realističkoj punoći i snazi likova s njim ne moe se meriti nijedan na prozaista ni pre ni posle njega. Međutim, Ignjatović kao romanopisac ima i velikih slabosti. One se ispoljavaju pre svega u umetničkoj obradi romana, naročito u kompoziciji, stilu i jeziku. Kao čovek bio je neuredan, aljkav i lenj, i vie je voleo kafanu nego radnu sobu. Iako neiscrpne romansijerske invencije on se nije lako odlučivao na pisanje, a kad bi se odlučio, radio je na brzinu, bez istrajnosti i sistematičnosti. Otuda njegovi romani nose pečat aljkavosti, nemarnosti i brzog rada, njegov stil je sirov, neobrađen, jezik pun varvarizma, leksičkih i sintaktičkih, izlaganje isuvie saeto, oskudno, ubrzano, i to vie idemo napred, razvoj romana sve je oskudniji, tako da se na kraju svede na brzo telegramsko ređanje događaja, kao da je pisac, umoran od rada, urio da to pre zavri roman. Pa ipak, na svakoj stranici koju napie, u svakom potezu njegova pera, oseća se snaan pisac, pronicljiv posmatrač ivota i vrstan poznavalac ljudi. Ignjatović je proiziao iz tradicije građanske knjievnosti u Vojvodini 18. i prve polovine 19. veka. Njegovi su prethodnici Dositej, Vidaković i, naročito, Sterija u svojim komedijama. Uz ovu, postoji jo jedna predrealistička tradicija srpske proze, ona koja se nadovezuje neposredno na narodno usmeno pripovedanje, čiji su neposredni izdanak istorijsko-memoarska dela Vuka Karadića i Prote Mateje Nenadovića. I neki dugi pisci iz junih krajeva nastavili su u istom pravcu. Među njima, uz Stefana Mitrova Ljubiu, koji je jedini u ovom stilu ostvario značajno knjievno delo, pomenućemo jo dva imena. To su Bokelj Vuk Vrčević (1811-1882) i Hercegovac Joanikije Pamučina (1810-1870). Stefan Mitrov Ljubia (1824-1878), rođen u Budvi, po obrazovanju uglavnom samouk, sa 19 godina optinski belenik u Budvi, rano je uao u politiku i poslednjih godina ivota bio jedan od najistaknutijih srpskih prvaka u Dalmaciji, poslanik u bečkom parlamentu i jedno vreme predsednik Dalmatinskog pokrajinskog sabora. Umro je u Beču a sahranjen u Budvi. Ljubia je rano počeo pisati, ali se pripovedačkim radom stao baviti tek u zrelim godinama, od 1868. kada mu je izila prva pripovetka; otada pa do smrti bio je jedan od najistaknutijih i najcenjenijih naih pripovedača. Objavio je dve zbirke pripovedaka: Pripovijesti crnogorske i primorske (1875) i Pričanja Vuka Dojčevića (1877-79), od kojih je druga ostala nedovrena. Ljubia je nazvan "Njegoem u prozi"; Njego je u poeziji prikazivao narodnu istoriju, narodni ivot i običaje, a to je Ljubia činio u prozi. Kod njega se izdvajaju dva narativna tipa za koje je u naslovima svojih dveju zbirki upotrebio nazive "pripovijesti" i "pričanja". "Pripovijesti" su svojevrsna istorijska proza rađena ne na osnovu pisanih izvora, nego na osnovu usmenog predanja. U njima su prikazana dva perioda iz istorije Boke i Crne Gore: 15. vek, vreme poslednjih trzaja naih srednjovekovnih drava u borbi za očuvanje nezavisnosti i 18. stoleće, vreme oivljavanja oslobodilačke borbe. Samo jedna "pripovijest", Krađa i prekrađa zvona, ima temu iz savremenog ivota. "Pripovijesti" su mahom due pripovetke s razvijenom fabulom, s vie individualnih sudbina koje se prate naporedo i s radnjom koja se odvija na geografski i nacionalno irokom prostoru, u koji se uključuje i na i okolni strani svet, pre svega Turci i Mlečani. U "pričanjima" je umetnički stilizovao jednu osobenu vrstu narodne usmene proze: aljivu priču s dosetkom, anegdotu koja objanjava nastanak pojedinih narodnih poslovica. Trideset tri kraće priče, od stotinu koliko je planirano, ciklizirane su oko lika narodnog aljivca i pripovedača Vuka Dojčevića, koga je Ljubia smestio u 15. vek na dvor crnogorskog kneza Ivana Crnojevića. U Ljubiinom pripovedačkom metodu stapaju se epske legende i realizam. U njegovoj najboljoj pripoveci Kanjo Macedonović obrađena je najtipičnija epska tema, junački megdan. Njen junak, slično Marku Kraljeviću, pobeđuje stranog diva Furlana kao zatočnik mletačkog duda. Međutim, sve je u tom epskom dekoru dato na realistički način: i Kanjo Macedonović, koji nije ni vitez ni profesionalni megdandija, nego običan patrovski trgovac, malena rasta i neugledna lika ali okretan i otrouman, i nadmena, kukavička i laljiva mletačka gospoda i prilike i naravi u Patrovićima i Mlecima, čak je i div Furlan sveden na ljudske razmere. Posebnu odliku pripovetke, kao i celog Ljubiinog dela, čini humor. Humorom se odrava ravnotea između legende i stvarnosti, njime se legendarno sputa na nivo običnog, svakodnevnog, a obično se uzdie do legende. Lepota pripovetke jeste u tom spoju legendarnog i svakodnevnog, epike i stvarnog ivota, nacionalne heroike i humora. To su ujedno odlike najboljih stranica Ljubiinog dela. Ljubia je prikazao ivot i običaje u zatvorenim plemenskim zajednicama s prastarim drutvenim oblicima, shvatanjima i moralom. Potekao iz kraja gde se očuvao osoben narodni jezik s mnogim arhaičnim elementima u leksici i frazeologiji, on je nastojao da te osobine to vernije očuva u stilu svoje proze. U njegovim pripovetkama nalazi se, kako je i sam primetio, "neiscrpno bogatstvo narodnih izraaja i pučkog krasnorječja". Formiran u eposi romantizma, Ljubia je sve svoje pripovetke napisao u poslednjoj deceniji svog ivota, u razdoblju koje označava prelaz od romantizma k realizmu. Njegov elementarni, narodski realizam razvio se nezavisno od realističkog pokreta, na zavičajnom folklornom tlu. Kritički realizamRealizam kao pravac u srpskoj knjievnosti povezan je s pojavom socijalističkog porketa u Srbiji. Svetozar Marković (1846-1875), kolovan u Rusiji a zatim u vajcarskoj, idejno formiran pod uticajem ruskih socijaldemokrata ali i zapadnog socijalizma i marksizma, bio je prvi ideolog i propagator realizma u srpskoj knjievnosti. Na knjievnost se neposredno odnose samo dva njegova članka: Pevanje i miljenje (1868) i Realnost u poeziji (1870). Savremenoj knjievnosti on pristupa s pozicija "kritičara realiste", nastojeći da oceni ne pojedinačne pojave u njoj, nego "njen opti pravac". Njegova je kritika dvostruko usmerena: na "kritičare estetičare", s jedne, i na tadanju nau romantičarsku poeziju i prozu, s druge strane. I u jednoj i u drugoj oblasti on dolazi do istih zaključaka: naa knjievnost udaljila se od stvarnosti i tu je glavni izvor svih slabosti od kojih pati. Estetička kritika propoveda večne i nepromenjive zakone lepote kojima je okovala "lepu knjievnost" i zavela na stranputice i pisce i čitaoce, dok je sama knjievnost prepravljena sentimentalnoću, fantastikom i praznoslovljem; ni jedna ni druga ne osvrću se "na ivot i potrebe čoveka i njegov savremeni razvitak". Jedini izlaz iz krize jeste vraćanje ivotu i stvarnosti. "ivot narodni to je sadrina, realnost poezije", kae Marković. Istinski pesnici jesu "probuđeni delovi naroda", "narodna svest o sebi samom i svojim patnjama". Knjievnost mora sluiti drutvo, ona mora "da pretresa i podie savremena pitanja, da predstavlja istinski ivot narodni sa gledita savremene nauke, jednom reči da je po mislima i osećanjima savremena". Te ideje, proizile neposredno iz estetičkih shvatanja ruskih revolucionarnih demokrata, Černievskog, Dobroljubova i Pisareva, delovale su snano i revolucionarno u srpskoj sredini. Na Markovićeve ideje vraćali su se i vraćaju se svi pobornici drutveno angaovane literature od njegovih neposrednih nastavljača koji su zahtevali "unitenje estetike" članak pod tim naslovom napisao je Pera Todorović (1852-1907), poznat naročito po vrsnom delu Dnevnik jednog dobrovoljca, i objavio ga u socijalističkom listu "Rad" 1875 preko Skerlića, koji je bio jedan od njegovih najautentičnijih tumača, do predstavnika socijalne literature između dva rata i posle drugog svetskog rata. S literaturom realizma jo su neposrednije povezane Markovićeve socioloke i političke rasprave, posebno njegova znamenita monografija Srbija na istoku (1872). U njoj su otro suprotstavljene dve Srbije: nekadanja seljačkopatrijarhalna zemlja, s mnogoljudnim zadrugama u kojima i među kojima vladaju idilični ljudski odnosi, i nova birokratsko-kapitalistička drava s modernim načinom proizvodnje i novim ekonomskim i drutvenim odnosima, kojima je u osnovi "novčano gazdinstvo i ćiftinski moral". Upravo takvu, dvostruku sliku Srbije videli su i srpski realisti. Markovićevska opozicija staro drutvo novo drutvo u tematici, odnosno idealizacija kritika u načinu prikazivanja, nalazi se u osnovama celokupne proze srpskog realizma. Na tom dubljem, strukturnom planu svi nai realistički pripovedači bili su markovićevci, bez obzira na to to su neki od njih u svojim političkim idejama njegove pristalice, a drugi ogorčeni protivnici. Osnivač realističke pripovetke Milovan Gliić (1847-1908) proiziao je neposredno iz pokreta Svetozara Markovića. Rođen u selu Gradac kraj Valjeva, on u knjievni ivot ulazi jo kao đak gimnazije u Beogradu a zatim, kao student Velike kole, postaje saradnik prvih socijalističkih listova u Srbiji. U jednom od njih "Preodnici", objavio je prvu svoju pripovetku Noć na mostu (1874). Aktivan učesnik u pokretu S. Markovića, on je nastupio u duhu njegovog revolucionarnog programa kao otar kritičar tadanjeg srpskog drutva. Knjievni rad je započeo satiričnim feljtonima i pripovetkama u kojima je izvrgnuo ruglu izopačenosti u savremenom ivotu Srbije. Tada nastaju njegove najotrije satirične pripovetke: Glava ećera, Roga i Zloslutni broj (sve tri su objavljene 1875. u "Otadbini" Vladana Đorđevića, najznačajnijem časopisu epohe realizma), u kojima su predmet kritike seoske gazde, zelenai i činovnici, odnosno nosioci vlasti i kapitala u tadanjem srpskom selu. U kasnijem periodu ta kritičko-satirična otrica unekoliko slabi. Posle smrti S. Markovića dolazi do progona njegovih pristalica i jenjavanja njegova pokreta. Promene su nastale i u Gliićevu privatnom ivotu. On izlazi iz kole i postaje dravni činovnik. Posle prelomne 1875. on pie uglavnom humorističke pripovetke (Raspis, ilo za ognjilo, Svirač, Redak zver, etnja posle smrti, Vujina prosidba i dr.), u kojima se drutvena kritika ublauje. U njima su i dalje na udaru seoske gazde varalice, ali se predstavnici vlasti najčeće javljaju u ulozi branitelja slabih i nezatićenih. Koliko je u ovoj promeni imala udela spoljanja prinuda govori sudbina komedije Podvala. Posle nekoliko prvih prikazivanja ona je zabranjena zato to je pisac u njoj "oporočavao" predstavnike zvanične vlasti. Gliić je bio prinuđen da popravi komediju. Uz humoreske i komedije, Gliić je u ovom periodu objavio i najveći deo svojih folklorno-fantastičnih pripovedaka (Posle devedeset godina, Nagraisao, Zadunice, Brata Mata), u kojima je pod Gogoljevim uticajem obradio narodna predanja o vampirima i nečistim silama, kao i nekoliko pripovedaka ozbiljne sadrine, među kojima je najlepa patrijarhalna idila Prva brazda, himna selu, seoskom čoveku i seljačkom radu, puna vedrine i optimizma, proeta najčistijim i najplemenitijih ljudskim osećanjima. Posle 1885, kada je objavio Prvu brazdu i Podvalu, Gliić je gotovo prestao da se bavi originalnim stvaranjem, ali je nastavio plodan prevodilački rad s ruskog i francuskog jezika. Najznačajniji su mu prevodi klasika ruskog realizma: Gogolja (Taras Buljba, Mrtve due), Gončarova (Oblomov) i Tolstoja Rat i mir). Obimom neveliko, svega tridesetak pripovedaka i dve seoske komedije, opterećeno uz to umetničkim nedostacima karakterističnim za svaki početnički period, Gliićevo delo odie elementarnom snagom i jednostavnoću, to ga čine značajnim piscem. Kritički odnos prema stvarnosti, savremenost tematike, prikazivanje tipova drutvenog ivota (seoski zelena, korumpirani činovnik, prostoduni seljak to su njegovi najčeći tipovi) čine ga izrazitim realistom. S druge strane, kod njega su uočljive i neke nerealističke crte karakteristične za srpske realiste: idealizacija starog sela, folklorizam. Razvijajući se pod dvostrukim uticajem, političkim S. Markovića i knjievnim N. V. Gogolja, Gliić je svoja dela gradio na narodnoj osnovi, bogateći ih elementima prihvaćenim iz usmene proze. Njegove humorističko-satirične pripovetke, koje su najbrojnije i najznačajnije, kao i obe komedije izgrađene su po modelima aljivih narodnih priča i anegdota. U njima je doao do izraaja rustikalni, folklorni duh podsmevanja, ruganja, podvale, čije su rtve uvek nepoteni ljudi, varalice, tlačitelji naroda. Oni kojima je varanje zanat bivaju jednom prevareni i izigrani, vraća im se milo za drago, "ilo za ognjilo"; oni postaju predmet javne poruge i stie ih pravedna kazna za nedela koja su počinili. O svemu tome Gliić pripoveda jednostavno i prirodno, slueći se često postupcima usmenih pripovedača, jezikom u kome se oseća ivi govor njegovog kraja. S Gliićem počinje ekspanzija seoske realističke pripovetke: ona je zahvatila ne samo nove nego i neke od starijih pisaca, koji su svoj rad počeli u znaku romantizma. Uz apčanina, o kome je već bilo reči, među ove duge treba spomenuti Milana Milićevića (1831-1908), zaslunog pedagoga, folkloristu i istoričara (ivot Srba seljaka, Kneevina Srbija, Pomenik znamenitih ljudi u srpskoga naroda novijeg doba i dr.). Krajem 70-tih godina on se okreće pripoveci i daje vie priča iz seoskog ivota (zbirke Zimske večeri, Letnje večeri i dr.), koje su u svoje vreme bile mnogo hvaljene zbog čistote narodnog jezika i vernosti u prikazivanju narodnih običaja, a kasnije su skoro sasvim zaboravljene. Najveći umetnik među realističkim pripovedačima jeste Laza Lazarević (1851-1891). S devet pripovedaka, koliko je uspeo da dovri, on spada među najznačajnije prozne stvaraoce u srpskoj knjievnosti. Rođen u trgovačkoj porodici u apcu, on je posle četiri razreda gimnazije nastavio kolovanje u Beogradu, gde je, nakon dovrene gimnazije, studirao na pravnom fakultetu Velike kole, iveći u kući svog zeta, knjievnika Milorada apčanina. Potom je, kao dravni pitomac, studirao medicinu u Berlinu, gde je sluao najčuvenije prirodnjake tog doba (Virhova, Helmholca) i poloio doktorat medicine (1879). Kao velikokolac bio je pristalica S. Markovića, ali je prilikom rascepa unutar Ujedinjene omladine srpske na tradicionaliste liberale i markovićevce stao na stranu prvih, to mu kasnija napredna kritika (Skerlić, Đ. Jovanović) nikada nije mogla oprostiti. Iste godine kad je doktorirao medicinu tampao je u bečkom časopisu "Srpska zora" prvu svoju pripovetku pod naslovom Zvona s crkve u N. (kasnije Prvi put s ocem na jutrenje). U narednih nekoliko godina (do 1882) objavio je jo pet pripovedaka: kolska ikona, U dobri čas hajduci, Na bunaru, Verter i Sve će to narod pozlatiti. Tada nastaje dui prekid u njegovu pripovedačkom radu, u kome se on vie bavio medicinom nego literaturom. Bio je jedan od najistaknutijih lekara u Srbiji svog doba, autor većeg broja naučnih priloga iz oblasti medicine. Pred kraj ivota izdao je jo dve pripovetke: Vetar (1889) i On zna sve (1890), a u posthumnim hartijama nađena je jedna zavrena pripovetka, vabica, i veliki broj nezavrenih, koje govore o mogućnostima daljeg razvoja ovog rano umrlog pripovedača. Lazarević je pripovedač drukčijeg profila od Gliića. Njegovim pripovetkama nedostaje markovićevska kritika birokratskog poretka i zelenakog kapitala karakteristična za tvoraca seoske pripovetke, ali je zato kod njega snano izraena druga ne manje značajna strana Markovićeve ideologije, idealizacija starog patrijarhalnog sveta i njegovih vrednosti. U staroj porodici i iroj porodičnoj zadruzi on vidi idealnu, harmoničnu ljudsku zajednicu, u kojoj svaki pojedinac nalazi sigurnost i zatitu. U njoj se s lakoćom reavaju sve tekoće koje proizilaze bilo iz grenih sklonosti ljudske prirode bilo iz pojedinačnih shvatanja koja odudaraju od nepisanih norma kolektivnog morala. Svaka zabludela ovca ima svog pastira koji će je pronaći, kad se izgubi, i vratiti je u stado. Čovek koji se odao nekoj pogubnoj strasti, npr. kocki, razmaena, svojeglava ena koja ni za ta ne mari, neukrotiv dečak, odbačen od drutva i izbačen iz kole, ne mogu i ne smeju propasti, jer čim se nađu na kraju svoje stranputice, na rubu provalije, uvek će se naći spasonosna ruka koja će ih zadrati od pada i vratiti u krilo zajednice, gde ih čeka radost i sveopte pratanje. Konzervativna, zatvorena u sebe, ta zajednica će se otvoriti i pred tuđinom čim ovaj posvedoči svoje nacionalne i ljudske vrednosti. Kolektivni moral i porodično osećanje bratstva i solidarnosti sa svima to su vrednosti koje se nalaze u temeljima patrijarhalne zajednice. Lazarević je bio svestan da je novo doba uzdrmalo te temelje, ali on nije poput Gliića, prikazivao socijalne, nego moralne i individualne aspekte krize koja je nastupala. Nosilac novog nije kod njega zelena-krvopija niti potkupljivi činovnik, nego intelektualac. Pripovetke o intelektualcima (Verter, Vetar i vabica) nadovezuju se na patrijarhalne idile iz seljačkog i palanačkog ivota (Prvi put s ocem na jutrenje, Na bunaru, U dobri čas hajduci, On zna sve). Most između jedne i duge skupine čini pripovetka kolska ikona, priča o idiličnoj tiini patrijarhalnog sela i istovremeno o duhovnim nemirima novog doba čiji su nosioci kolovani ljudi. Lazarevićev intelektualac, obično kolovan u inostranstvu (poput samog pisca), sklon sentimentalnim sanjarenjima i zaljubljivanju na prvi pogled, razapet je između tenja za individualnom slobodom i strogih zahteva patrijarhalnog morala. Sukobi se tu reavaju na isti način kao u idilama, vraćanjem "zabludelog" u krilo zajednice, ali najčeće sa suprotnim posledicama na dalju sudbinu junaka: rtvovanje lične slobode ne donosi spokojstvo i sreću, nego pusto i očajanje. Glorifikacija starog morala prelazi u diskretnu pobunu protiv stega koje je on nametao pojedincu. Sasvim je osoben poloaj pripovetke Sve će to narod pozlatiti. Radnja je pomaknuta iz prolosti u sadanjost. Ljudi su, kao i uvek kod Lazarevića, dobri i saosećajni, a ipak je sve drukčije. Nestalo je starih zajednica koje su vodile brigu o svakom pojedincu. Čovek koji se unesrećio u ratu uzalud trai mesto u drutvu i biva preputen ulici i prolaznom milosrđu sveta. Bez obzira na to da li govori o starim ili novim vremenima, o prostim ljudima ili intelektualcima, Lazarević je na prvom mestu moralista. Idealizacija starog drutva i kritika novog date su kod njega isključivo s etičkog stanovita. Neretko moralnost u njegovim pripovetkama deluje neprikriveno, tendenciozno, naročito u zavrecima, koji ponekad liče na klasična naravoučenija. Od plitka moralizatorstva, za koje su ga optuivali pojedini kritičari, spasava ga izvanredan smisao za otkrivanje unutarnjih, psihičkih stanja i preivljavanja svojih junaka, pesnička snaga kojom dočarava slike ambijenta i atmosfere kao i velika briljivost kojom je izgrađivao kompoziciju i izraz svojih pripovedaka. Lazarević je tvorac srpske psiholoke pripovetke i jedan od najboljih stilista u istoriji nae proze. Pod Lazarevićevim uticajem stoji pripovedač Ilija Vukićević (1866-1899), koji prikazuje seoski i palanački ivot kao i zbivanja na granici, napisao je i nekoliko fantastičnih pripovedaka i bajki (Priča o selu Vračima i Simi Stupici i dr.), koje predstavljaju njegov najznačajniji doprinos naoj realističkoj prozi. Treći klasični predstavnik seoske realističke pripovetke Janko Veselinović (1862-1905) po svojim knjievnim osobinama stoji između Gliića i Lazarevića. Gliić mu je bio blii kako u knjievnim tako i u političkim shvatanjima: kao i on proiziao je iz narodnoga usmenog pripovedanja, ugledao se na ruske pisce i bio pristalica S. Markovića, ali njemu nedostaje ono to je najvanija odlika Gliićeve proze: drutvena kritika, humor. Slično Lazareviću i jo vie od njega, Veselinović je okrenut starom selu, kao i on idealizovao je porodične zadruge i patrijarhalne odnose, ali bez onih dubokih moralnih potresa i psiholokih prodora karakterističnih za Lazarevića. Veselinović je tipičan idilični realista i ujedno jedan od najizrazitijih regionalista među naim pripovedačima. U svom obimnom delu objavio je oko trideset knjiga pripovedaka, reportaa, romana, drama i zapisa on najvie prikazivao svoj rodni kraj, Mačvu. Rođen je u selu (u Crnobarskom Salau), provevi velik deo ivota (sve do preseljenja u Beograd 1893) po selima Mačve, najvie kao učitelj, on se bio srodio sa selom i seljakom. Zato njegove seoske pripovetke, naročito u prvoj fazi, dok nije napustio selo, deluju tako svee i autentično. U njima je davao isečke iz stvarnosti, slike iz seoskog ivota (pod tim naslovom izila je 1886. i 1889. prva i najznačajnija zbirka njegovih pripovedaka), nastojeći ne samo da bude to verniji zbilji nego i da u svoj postupak to tačnije prenese ton i stil narodnog pripovedanja. Njegove pripovetke odiu lirskom toplinom i osećajnoću tako da ponekad vie liče na pesme u prozi nego na pripovetke, to je dolo do izraaja i u davanju poetskih naslova ojedinim zbirkama: Poljsko cveće (1890), Od srca srcu (1893), Rajske due (1893), Zeleni vajati (1895). Veselinovićevi junaci od reda su rajske due, bogati sirotani, ljudi, kako je on rekao u jednoj pripoveci, "koji imaju srca za ceo svet; osećaju tuđe boli; plaču za tuđinom; svačija tuga u stanju je njima suze izmamiti; oni se ne razmiljaju kad treba kome pomoći, oni daju i čine dok imaju i mogu". Sukobi u tom svetu najčeće su slučajni i privremeni. Oni neretko proizilaze iz nesporazuma i nesrećnih slučajeva. Najveći potresi ne dolaze od drutva nego od prirode. Veselinović često govori o epidemijama kolere koja kosi narod i o borbi čoveka da osle epidemije obnovi ivot (u vie pripovedaka i u romanu Seljanka). U jednoj od najboljih svojih kratkih pripovedaka, Grd, prikazao je kako je oluja opustoila jedno selo i kako seljaci bolno preivljavaju gubitak letine. Slabosti njegovih pripovedaka, nedostatak selekcije, sirovost obrade, naročito rasplinutost naracije i rastegljivost dijaloga, najvie su dole do izraza u poznijoj fazi, kada se ispisao i stao se ponavljati. Iako najizrazitiji i najplodniji seoski pripovedač, Veselinović je, za razliku od svojih prethodnika, pisao i romane. Pored Seljanke (1893), ostavio je jo jedan zavren roman, Hajduk Stanko (1896) i četiri nedovrena: Borci, Junak naih dana, Seljak i Maići. Hajduk Stanko je istorijski roman s temom iz prvog ustanka, ali ono to privlači u njemu nije toliko realističko vaspostavljanje prolosti koliko romantična povest o nevino oklevetanom koji se pretvara u strana osvetnika. Ta povest, razvijena kroz sloene i izukrtane zaplete u napetu, dinamičnu fabulu, učinila je najvie te je roman, uprkos nepovoljnom prijemu kritike, doiveo veliku popularnost kod čitalaca i sve do danas ostao jedna od najčitanijih naih knjiga. Nedovrena dela, naročito politički roman Borci i "drutveni roman" Junak naih dana, nadilaze dotadanje njegove tematske okvire i ulaze u probleme modernog ivota. U drugom romanu prikazao je ivotni put reakcionarnog političara dr Vladana Đorđevića, kome je suprotstavio idealni lik Svetozara Markovića (u romanu se prvi zove Sreten Srećković a drugi Ranko Dragićević). Roman je značajan i po panorami beogradskog ivota koja je data u njemu. To je bio jedan od prvih i najambicioznijih pokuaja beogradskog romana. Kao jednog od začetnika beogradskog romana treba spomenuti i Dragutina Ilića (1858-1926), Vojislavljeva brata, jednog od najplodnijih i najraznovrsnijih pisaca svog doba pisao je pesme, istorijske drame u stihu (Vukain, Jakvinta, Saul i dr.), pripovetke, kritike, istorijsku i memoarsku prozu, ali su mu najznačajniji romani: istorijski roman iz prvog ustanka Hadi-Đera, u kojem se oseća uticaj Hajduk-Stanka i, naročito, roman iz ivot starog Beograda Hadi-Dia (1906), koji spada u značajna ostvarenja nae realističke proze. Naa klasična realistička pripovetka geografski je obuhvatila samo deo Srbije. Sva tri njena osnivača potiču iz Zapadne Srbije, koja je i do tada dala najveći broj pisaca. Njihovi neposredni nastavljači, Svetolik Ranković i Radoje Domanović, oba rodom iz centralne oblasti, umadije, proirili su dotadanje granice realizma, ne toliko geografski koliko načinom viđenja i prikazivanja stvarnosti. I jedan i drugi pokuali su negovati seosku pripovetku, ali s mnogo manje uspeha od svojih prethodnika. Njihov pravi domen jest drugi: Rankovićev u psiholokom romanu, Domanovićev u satiričnoj pripoveci. Okrenuti vie savremenosti nego prolosti onome to je nastajalo, a ne onom to je nestajalo oni su pruili mračnu, pesimističku viziju stvarnosti, koja stoji nasuprot vedrini i optimizmu prvih realista. Svetolik Ranković (1863-1899) pripada psiholokoj liniji srpskog realizma, čiji je začetnik L. Lazarević. Sin svetenika, po obrazovanju bogoslov, proveo je četiri godine u Kijevu, kao student Duhovne akademije. Knjievno se formirao pod uticajem ruske literature. Njegova knjievna karijera trajala je kratko, ni punu deceniju, jer ga je smrt ugrabila u jeku stvaralačke snage. Tri romana koji čine najznačajniji deo Rankovićeva opusa nastali su u poslednjim godinama njegova ivota, u grozničavom otimanju od smrti, čime se mogu objasniti neke primetne slabosti u njihovoj izradi. Ranković stvara roman ličnosti. U sreditu svakog od tri romana jeste ivotna sudbina, biografija glavnog junaka: u Gorskom caru (1897) data je istorija seoskog mladića Đurice, koji od sitna lopova postaje hajduk i razbojnik, u Seoskoj učiteljici (1899) prikazana je tragična sudbina seoskih učitelja Ljubice i Gojka, u Poruenim idealima (1900) ivotni put kaluđera Leontija. Rankovićev junak ima nečeg od romantične otuđenosti od ivota. On se nalazi u neprestanom sukobu sa svetom koji ga okruuje. U ivot ulazi s velikim očekivanjima i idealima, a zavrava razočaran, bez nade, bez ideala i vere u ivot. Ličnost se sudara sa stvarnoću i u tom sudaru rue se ideali, strada i propada čovek. Porueni ideali to je zajednička sudbina svih njegovih junaka. Kod Rankovića nema vie stare, patrijarhalne, idilične Srbije. Jedino to je od nje ostalo jeste njena priroda, njene prekrasne planine, njeni zeleni, valoviti pejzai koji zrače svetloću i time jo vie, kontrastno, naglaavaju tragiku čovekova poloaja. Ranković je prvi srpski pisac koji prikazuje ličnosti u razvoju. Nijedan njegov junak nije na kraju kakav je bio na početku, ivot ne samo to rui njihove ideale nego takođe menja njihov karakter, on ih čini drukčijim nego to su bili i, to je jo vanije, drukčijim nego to su sami hteli i eleli. Te sukobe i lomove u čoveku Ranković osvetljava iznutra, koristeći neka sredstva modernog psiholokog romana (npr. unutarnji monolog). Najznačajniji realistički romanopisac posle Ignjatovića, Ranković je tvorac srpskog psiholokog kao to je Ignjatović tvorac naeg drutvenog romana. Uz Rankovića, kao romanopisca, treba spomenuti i Lazara Komarčića (1839-1909), rodom iz Sandaka, koji je dao nekoliko romana popularnog, kriminalističkog anra (Dragocena ogrlica, Dva amaneta, Prosioci), jedan pokuaj drutvenog romana (Bezdunici) kao i moderno koncipiran psiholoko-metafizički roman Jedan razoren um (1893). Drugi umadinac Radoje Domanović (1873-1908) pripada suprotnoj, humorističko-satiričnoj tradiciji srpskog realizma, čiji je začetnik Gliić. Knjievni rad započeo je pripovetkama iz seoskog ivota u kojima se, kao i kod njegovih prethodnika, oseća otra polarizacija između idealizacije i kritičkog razobličavanja, ali bez njihove snage i sveine. Najbolji deo njegova rada, satirične pripovetke, nastale su u nekoliko poslednjih i najcrnjih godina obrenovićevskog apsolutizma, između 1898. i 1903. Sin seoskog učitelja opozicionara, odgojen u duhu narodne poezije i Gorskog vijenca, kasnije kao profesor gimnazije zbog političkih uverenja proganjan, premetan i otputan s posla, Domanović je, uz vatreno slobodoljublje, nosio ogorčenu mrnju na sve vidove tiranije, koja je nadahnula njegove najbolje političke satire. Posle pada apsolutizma (1903), nezadovoljan to se u zemlji tako malo izmenilo, razočaran u vlastitu stranku, odajući se sve vie neurednu boemskom ivotu, on je pokuao da i u novim prilikama nastavi rad na političkoj satiri (izdavao je političko-satirični list "Stradija"), ali bez pređanjeg uspeha. Umro je usamljen, ogorčen, siromaan, u 35. godini ivota. Od realista koji su doli u Srbiju iz drugih krajeva najvaniji su Simo Matavulj i Stevan Sremac. I jedan i drugi pokazali su vie irine i raznovrsnosti od ostalih realista u prvom redu zbog toga to su vie nego oni uspeli da prevladaju zavičajni regionalizam. Simo Matavulj (1852-1908), Dalmatinac, rodom iz ibenika, grada koji je, po njegovim rečima, imao "mnogo čega suvinog, nesuvremenog", mnogo čega "to godi pjesničkoj ćudi", upoznao je, često se seleći, razne krajeve: dalmatinsko primorje, rodni ibenik, Zadar, gde je zavrio učiteljsku kolu, unutranjost Dalmacije, Zagoru, najpre u detinjstvu kao đak u manastiru Krupi, a kasnije kao učitelj, Boku Kotorsku, kao nastavnik italijanskog jezika u pomorskoj koli u Herceg Novom, Crnu Goru (od 1881), gde je obavljao razne dunosti (profesor gimnazije, nadzornik kola, vaspitač kneeve dece), i Srbiju (kraće vreme 1887, a stalno od 1889), u kojoj je iveo najpre kao profesor gimnazije a zatim, poto se oenio bogatom udovicom, kao slobodan pisac. Svi ti krajevi uli su u njegovo knjievno delo. Iako je kao pripovedač počeo prilično kasno, gotovo u 30. godini ivota, Matavulj je ostavio obimom nemalo delo: oko stotinu pripovedaka, dva romana, nekoliko spisa memoarskog i putopisnog karaktera, dve drame, izvestan broj knjievnih ogleda, vie prevoda s francuskog i italijanskog. U početnoj fazi njegovo delo obeleeno je folklorom. Bio je izvanredan usmeni pripovedač, koji je umeo zabavljati drutvo smenim, ponekad pikantnim i golicavim pričama. iveći dugo po krajevima u kojima se sačuvao izvorni narodni jezik, on je, kako sam kae, "stekao neobično poznavanje narodne frazeologije i obilje sinonima". Ovim osobinama, to ga pribliuju drugim naim realistima, pridruile su se druge, koje ga od njih odvajaju: kritičnost, samodisciplina. Kritičan prema sebi i svom radu, Matavulj se stalno kao pisac razvijao i samoizgrađivao. Nije zavrio velike kole, ali je samostalno čitanjem proirivao svoja znanja i bio jedan od najobrazovanijih srpskih pisaca svoga doba. Na njegovo knjievno formiranje najveći su uticaj imali italijanski i francuski prozaisti, posebno Mopasan. U njegovom radu stalno su se borile dve suprotne tenje njegova umetničkog temperamenta: spontani i neobuzdani pripovedački duh i smisao za meru, sklad, ekonomiku kompozicije. Kako je sazrevao kao pisac, Matavulj je sve vie nastojao da disciplinuje svoje primarne sklonosti, smisao za pričanje i humor, da ih obuzda i podredi određenim umetničkim ciljevima. Vraćao se često već objavljenim radovima, popravljao ih i prerađivao. Prvi njegov roman, Uskok, postoji u tri verzije (1886, 1892, 1902), a drugi, Bakonja fra-Brne, u dve (188, 1892). Njegov umetnički razvoj ide od spontanog, folklorno obojenog i umetnički nedovoljno organizovanog pripovedanja k modernoj artističkoj prozi, u kojoj nita nije ostavljeno slučaju i improvizaciji, nego je svaki detalj paljivo probran, odmeren i skladno ugrađen u organsko jedinstvo pripovetke. Kritika je prenaglasila razlike među regionalnim tematskim krugovima unutar Matavuljevog dela, primorskim, crnogorskim i beogradskim krugom, naročito u vrednosnom pogledu. Zbog tih razlika, ma koliko da su one značajne, ne bi trebalo da zanemarimo druge koje nisu nita manje vane: razlike između Matavuljevih radova iz raznih perioda njegova stvaralatva. Crnogorske pripovetke, nastale na početku njegova rada, za vreme boravka na Cetinju, ponekad po narudbi dvora, opterećene su romantikom, etnografizmom, tendencioznoću i samo u ređim slučajevima predstavljaju relativno uspela ostvarenja (Seobe, Zavođanka, Novo oruje). Od istih mana pati i roman iz crnogorske istorije Uskok, romantična povest o Čehu buntovniku, beguncu u Crnu Goru, i njegovoj tragičnoj ljubavi prema Crnogorki, priča u koju je unesena obilna etnografska i istorijska građa. Najpuniju realističku sliku Crne Gore dao je kasnije u nezavrenoj autobiografiji Biljeke jednog pisca, čiji je najveći deo posvećen autorovu boravku na Cetinju. Pripovetke iz primorskog ivota nastale su najvećim delom posle pičeva preseljenja u Beograd, uporedo s beogradskim pričama. Njima kao i romanu iz dalmatinskog ivota Bakonja fra-Brne Matavulj najvie duguje svoj glas velikog pisca i realiste. ivot dalmatinskog čoveka, u Primorju i Zagorju u kojem se sukobljavaju vedra ivotna radost i duboka tuga, surovost i neka pitoma čovečnost, religija i sujeverje, humor i poezija, prikazao je ne samo s odličnim poznavanjem nego i s dubokim osećanjem i simpatijom. Ni ovde se nije odmah oslobodio nekih svojih ranijih nedostataka, etnografizma, prenaglaene deskriptivnosti, neizgrađenosti kompozicije, ali u njima ima u izobilju onoga čega nema u crnogorskim pripovetkama: humora, atmosfere u slikanju sredine, snanih, ivotnih likova. Nekoliko, mahom duih pripovedaka iz Primorja (Poljednji vitezovi, Novi svijet u starom Rozopeku, Svrzimantija i dr.), zajedno s romanom Bakonja fra-Brne, najznačajnija su ostvarenja srednjeg perioda Matavuljeva rada (kraj 80-tih i 90-te godine). Zamiljen kao pripovetka, Bakonja fra-Brne u toku izrade prerastao je u humoristički roman novelističke kompozicije i irokog realističkog plana, u kom je oko priče o ivotnom putu jednog fratra, o njegovom "đakovanju i postrigu", razvijena slika stvarnosti u katoličkom samostanu i seoskog ivota oko njega; on je obuhvatio, po rečima pičevim, "cio ivot dalmatinski, sve stalee i narod obiju vjera". Realizam, snano osećanje ivotne radosti, Matavuljev mediteranski smeh, koji nije nigde tako spontan, razigran i glasan, čine ovaj roman jednim od najboljih dela nae realističke proze. Najveće majstorstvo u kompoziciji i izrazu Matavulj je postigao u kratkim pričama iz poslednjeg perioda svog rada. To su najpre četiri dalmatinske pripovetke: Povareta, Pilipenda, Okopac i Bila i Naljedstvo, klasične po svojoj dubini, jednostavnosti i unutarnjem skladu, zajedno s Bakonjom njegova najznačajnija ostvarenja. Njima se pribliuju ostale dalmatinske pripovetke iz tog perioda kao i najbolje među beogradskim pričama (Fronta, Pop Agaton, Aranđelov udes, Naumova slutnja, Beogradska deca i dr.), kojima je kritika tek u poslednje vreme poklonila punu panju. Matavulj je bio najmanje opterećen predrasudama drugih realista. Iako je najrađe i s najvie ljubavi pisao o malom čoveku, o ljudima iz naroda, on im je prilazio bez iluzija i sentimentalnosti. Nije patio ni od nostalgije za dobrim starim vremenima. U "starom Rozopeku" pobedu ne odnosi stari nego "novi svijet". Od svih svojih savremenika najblii modernom evropskom realizmu, on je u najboljim trenucima davao dela slobodna od moralističkih, pedagokih i kritičkih tendencija, čiji je jedini cilj bio istina o ivotu i umetnost. Matavulj je klasik nae realističke proze, zajedno s Lazarevićem njen najveći umetnik reči, "majstor pripovedač", kako ga je nazvao Ivo Andrić. Samo tri godine mlađi od Matavulja, Stevan Sremac (1855-1906) ulazi u knjievnost mnogo kasnije od njega. Prve knjievne pokuaje objavio je krajem 80-tih i početkom 90-tih godina, ali je punu afirmaciju doiveo tek s Ivkovom slavom, koja se pojavila 1895, u četrdesetoj godini njegova ivota, i u narednih deset godina, sve do smrti, bio jedan od najaktivnijih i sigurno najpopularniji srpski pisac. Po rođenju Vojvođanin (iz Sente), Sremac je najveći deo ivota proveo u Srbiji (od 12-te godine) i postao jedan od njenih najkarakterističnijih pisaca. U poznavanju srbijanske stvarnosti on je pokazao veću irinu od pripovedača koji su rođeni u Srbiji. Najdue je iveo u Beogradu, za kolovanja u gimnaziji i Velikoj koli, gde je diplomirao iz istorije (1878), a zatim ponovo od 1892. do smrti kao profesor gimnazije; u međuvremenu proveo je desetak godina u Niu, koji se bio tek oslobodio od turskog ropstva. U svom delu prikazao je sve tri sredine u kojima je iveo: vojvođansku, niku i beogradsko-srbijansku; on je, posle Matavulja, tematski najraznovrsniji među srpskim realistima. Formiran pod uticajem svog ujaka Jovana Đorđevića, knjievnika i značajnog kulturnog radnika, osnivača Narodnog pozorita u Beogradu, i konzervativnog političara, Sremac je bio izraziti tradicionalista, konzervativac i antidemokrata u politici, protivnik S. Markovića i radikala, vatreni pristalica monarhije i reima kralja Milana, te je time odudarao od većine realista. Po svojim dubljim sklonostima, po socijalnim simpatijama i antipatijama, on se ipak malo razlikuje od njih. I on je vie voleo staro nego novo, blii mu je bio starovremenski, patrijarhalni nego moderni, građanski svet. Taj momenat presudno je uticao ne samo na njegovu tematiku nego i na njegov knjievni postupak i stil. Sremac sa simpatijom slika sve one pojave, ljude i običaje koji nose obeleje starinskog, patrijarhalnog. Takav ivot naao je u malom svetu vojvođanskog sela, koji je s mnogo toplog humora i lirizma opisao u svom glavnom delu, romanu Pop Ćira i pop Spira, naao ga je takođe u starobalkansko-orijentalnom ambijentu Nia iz prve decenije posle oslobođenja, onog Nia koji je obasjao svojim vedrim, lirskim humorom u delima Ivkova slava, Zona Zamfirova, Ibiđ-aga. Nasuprot tome, moderna Srbija u koju sve vie prodire evropski, zapadnjački način ivota bila mu je ne samo daleko nego i mrska; nju je prikazao otrim satiričnim perom u delima Vukadin, "Limunacija" na selu, Česna starina i dr. Kao pisac Beograda on sa simpatijom gleda samo na njegovu periferiju, u kojoj ive starovremenski ljudi, sitni trgovci i zanatlije, koji nisu podlegli novim evropskim navikama. O njima govori toplo, s blagim humorom, u nizu pripovedaka: Čiča Jordan, Buri i Englezi, Kir Geras i dr. Sremčev humor, koji je osnovno obeleje njegova dela diferencira se zavisno od toga da li je reč o starom ili novom svetu. U prvom slučaju u njemu preovlađuju blagi, lirski, poetski tonovi. To je dobroduan smeh, pun simpatija i ljubavi prema čoveku i razumevanja za njegove slabosti, a u drugom slučaju on je u znaku otre, ljute satire. Svoja knjievna dela Sremac je gradio na osoben način. Odličan posmatrač, ali bez dara za izmiljanje, on je obično polazio od pozajmljenih siea, anegdota, koje je posle razvijao, proirivao, i u njih kao u kakav okvir unosio najraznovrsniju građu koju je stalno sakupljao. Otuda u njegovu delu takvo obilje ivota i arenilo pojava, povezanosti među delovima. Tim putem nastajale su ne samo njegove pripovetke nego i veća dela, koja se po obimu mogu svrstati u romane, iako ih je on sam nazivao pripovetkama: Ivkova slava (1895), Pop Ćira i pop Spira (1898) i Zona Zamfirova (1903). Sva tri ova dela imaju u osnovi aljivu anegdotu stopljenu s ljubavnom fabulom, a svoj obim duguju najvie raznim sporednostima i digresijama, koje su obično bez čvrće povezanosti s glavnom radnjom. Značaj prva dva dela počiva pre svega na onom to je u njima sporedno, na epizodama i digresijama. Ivkova slava, najlabavije komponovana, s beznačajnom fabulom u osnovi, svoju vrednost duguje najvie trima momentima: liku Kalče, orijentalnog boema koji u pesmi i veselju gui skrivenu tugu, samoću i udnju za lepotom, koloritnom nikom dijalektu, kojim govore junaci knjige, i humoru, koji je kao i drugde kod Sremca lirski intoniran, melanholičan, pun nostalgije za minulim vremenima. Pop Ćira i pop Spira humoristički je roman, koji kipti od aljivih zgoda i smenih likova. Oko efemerne priče o svađi popadija i tuči popova zbog zeta, kao okosnice, data je iroka panorama vojvođanskog sela. Roman je prepun digresija raznih vrsta, ima vie poglavlja za koja pisac u ali preporučuje čitaocu da ih preskoči, jer nemaju nikakve veze s "glavnim događajem". Nezavisne epizode sa sporenim likovima, od kojih su neki izrazitiji od glavnih, slike seoskog ambijenta i atmosfere, poetski opisi, u kojima mrtve stvari oivljavaju a ivotinje dobijaju individualnu boju, čine najveću dra i vrednost ove knjige, dok osnovna fabula deluje pomalo shematski a likovi glavnih junaka ostaju bez jače individualne određenosti. Najbolji sklad između osnovne fabule i digresija ostvaren je u Zoni Zamfirovoj, u kojoj je s puno ivopisnih detalja dočarana jedna ljubavna istorija iz starog Nia. Sremac je u ovu knjigu uneo toliko vedrine, mladosti i lepote da ona i do danas ostaje najbolji roman ljubavi u srpskoj knjievnosti. Posebno mesto u Sremčevom opusu zauzimaju dva dela građena na sličan način: roman Vukadin (1896) i oveća pripovetka Kir Geras" (1907). U njima teite nije ni na fabuli ni na digresijama, nego na likovima glavnih junaka. Vukadin i kir Geras, zajedno s Kalčom, koji je kompozicijski sporedan lik, jesu najveći dometi u Sremčevoj karakterologiji. U njima su data dva reprezentativna tipa ondanje Srbije: patrijarhalni brđanin, koji se spustio iz sela u grad, i Grko-Cincarin, doseljenik iz Grčke i Makedonije. Sremac je pokazao mnogo vie naklonosti prema drugom nego prema prvom tipu. Njegov Cincarin, iako nosi sve tradicionalne mane ovog tipa (tvrdičluk, sklonost ka prevarama u trgovini, nepoverljivost, konzervativnost), ima upravo one vrline koje nedostaju njegovom brđaninu: istrajnost, smisao za dugotrajan, mukotrpan rad, strpljivost. Kir Geras postepeno i uporno napreduje u poslu, dok Vukadin hoće da postigne sve odjednom, na blef. Prvome se Sremac dobroduno smeje, drugoga izobličava, karikira. Najizrazitiji predstavnik srpske humorističke proze, zajedno s Nuićem najveći majstor smeha u srpskoj knjievnosti, Sremac je doiveo sudbinu koja je u mnogome karakteristična za humoriste: stekao je veliku popularnost kod čitalaca i istovremeno reputaciju neozbiljna pisca, kome je samo do zabave i razbibrige, kod kritičara. U ovom tipičnom nesporazumu između kritike i pisca čitaoci su bolje osetili svog pisca od mnogih kritičara. Sremčevo delo ne nudi samo smeh nego i poeziju ivota ("Sremac je u dui bio lirik", kae Barac) i pronicanje u ozbiljna pitanja svog vremena. Sremčev vrnjak Pavle Marković Adamov (1855-1907), pripovedač iz Srema, pokretač i dugogodinji urednik časopisa Brankovo kolo, prikazivao je seoski ivot u svom zavičaju naivno i idilično zbirke Slike i prilike iz srpskog ivota, Na selu i prelu). Pesnitvo u doba realizmaMarkovićev realistički program imao je mnogo manje odjeka u poeziji nego u prozi: nekoliko socijalnih pesama Đ. Jakića, socijalističke pesme Markovićevog sledbenika, kasnije vojvođanskog radikala i nacionaliste Jae Tomića (1856-1922) i mnotvo realističkih pesama Vladimira M. Jovanovića (1859-1898), jednog od najplodnijih pesnika u 80-tim godinama, a sve to, izuzev pomenutih Jakićevih pesama, bez stvarne knjievne vrednosti. Pa ipak, to je početak socijalne poezije u srpskoj knjievnosti. Jedini pravi pesnik epohe realizma bi je Vojislav Ilić (1862-1894). On je u srpskom pesnitvu izvrio ono to je desetak godina ranije zahtevao Svetozar: odlučan raskid s epigonskim romantizmom. U nekim pesmama bi je glasnik naprednih tenji svog vremena, otar kritičar političkih i drutvenih izopačenosti. Pa ipak, njegova poezija, u celini gledana, suprotna je duhu tendenciozne, angaovane literature za kakvu se Marković zalagao. Iako ga s realistima povezuju neka značajna zajednička obeleja, kao to su sklonost ka deskripciji i objektivnosti, Ilić je svojim estetizmom i formalizmom otvorio put poeziji kojoj su suprotni kako briga realista za običnu stvarnost tako i zahtevi ideologa za njeno uključivanje u drutvene i političke borbe vremena, poeziji u kojoj je najvanija briga za samu sebe, za svoje vlastito umetničko biće. Po rođenju Beograđanin, sin pesnika Jovana Ilića, čiji je dom bio stecite knjievnog Beograda, okruen braćom, koji su takođe bili aktivni u literaturi (Milutin, Dragutin, arko), Vojislav je kao retko koji srpski knjievnik svog veka odrastao u atmosferi koja je bila izrazito knjievna. Ta okolnost imala je mnogo većeg značaja za njegovo pesničko formiranje od njegova kolovanja, koje je, zbog boleljivosti od koje je patio jo od detinjstva, bilo neredovno i nepotpuno. Umnogome je delio sudbinu drugih savremenih pisaca: često je menjao nametenja u Beogradu i unutranjosti, iveo oskudno, zbog svojih uverenja bivao proganjan od vlasti i umro mlad. Uz oca pesnika bio je od rana upućen na čitanje poezije. Na njega su najvie uticali ruski romantičari ukovski, Pukin, Ljermontov, naročito Pukin. Preko ruskih i srpskih prevoda upoznao se s pesnitvom drugih naroda, posebno s antičkom poezijom i mitologijom, koja je imala velikog odjeka u njegovom delu. Obnovitelj pesničkog interesovanja prema antici, Vojislav nije znao nijedan od dva klasična jezika, niti bilo koji strani jezik, izuzev ruskog. Iako je pevao kratko vreme, svega petnaestak godina, ostavio je obimno i raznovrsno delo. Za ivota je objavio tri zbirke pesama (1887, 1889, 1892), kojim treba dodati velik broj pesama rasutih po časopisima i zaostalih u rukopisu. Nekoliko slabih proznih pokuaja pokazuju da je bio prvenstveno pesnik, da je umeo dobro pisati samo u stihu. U njegovu delu mogu se izdvojiti sledeći tematsko-stilski krugovi: deskriptivne pesme, pesme na motive prolog i dalekog, elegične i ispovedne pesme i pesme kolektivne inspiracije. Deskriptivne pesme čine najpoznatiji i najpopularniji deo Ilićevog pesnitva. Na njih se obično misli kad se o Vojislavu govori kao o realističkom pesniku. U nekoliko svojih pesama on je dao izvanredne slike seoskih pejzaa, ivota na selu, raznih godinjih doba i delova dana (Zimsko jutro, Zimska idila, Veče, Jesen, U poznu jesen, Sivo, sumorno nebo). U njima je najizrazitija ona crta koja ga najvie odvaja od romantičara i pribliava realistima: objektivnost. Pesnik kao da se povlači iz pesme, njegovo ja se gubi, pesnički govor prelazi u treće lice, u njemu se oseća epska mirnoća i usporenost. Emocije nisu direktno iskazane, one zrače iz slika ili, tačnije, pejzai su izgrađeni po modelu određenih emocionalnih stanja i raspoloenja. Pesnikova duevna nastrojenost otkriva se u izboru motiva, u preovladavanju poznojesenskih i zimskih pejzaa. Nju jo vie odaju karakteristični ilićevski epiteti: siv, sumoran, tavan, uveo, skrhan, mračan i sl. Nasuprot poeziji realističnih pejzaa stoje one Ilićeve pesme u kojima su obrađene teme iz prolosti raznih naroda. Vie nego i jedan drugi na pesnik imao je osećanja za čari onog to je udaljeno u vremenu i prostoru, za razvaline koje govore o minulim vremenima, za drevne legende dalekih ili ičezlih naroda. "Sa starih ruina, kad ponoć caruje svudi / die se prolosti duh", kae on u pesmi Duh prolosti, a u pesmi Himna vekova daje viziju prolih vremena kao nekog tajanstvenog sprovoda koji se kreće "u nemom svečanom hodu" dok "beskrajni okean umi sumornu i hladnu pesmu / himnu vekova tavnih". Kod njega nalazimo motive i legende sa svih strana sveta, iz svih vremena: indijske, arapske, persijske, kavkaske, germanske, panske, portugalske, italijanske, slovenske, srpske. Posebnu skupinu čine pesme s temama iz klasične starine, iz grčke i rimske istorije i mitologije (Nioba, Katonova smrt, Tibulo, Ovidije, Korintska hetera i dr.), pesme koje, uprkos mnotvu materijalnih pogreaka i nepreciznosti, pokazuju istinsko osećanje za lepotu i veličinu antičkog sveta. One su donele čitavu malu obnovu klasicizma u srpskoj knjievnosti, s njima se u naoj poeziji ponovo odomaćuju klasična imena, teme i simboli te klasicistički estetski ideali. Ilićevi pejzai kao i njegove pesme o drevnim vremenima podjednako su proete tihom setom, melanholijom. Po osnovnom osećanju sveta Ilić je prevashodno elegičar. To osećanje, prisutno kako u deskriptivnim tako i u istorijskim pesmama, dobilo je najneposredniji izraz u njegovoj intimnoj lirici, u elegijama (pet pesama nosi naslov Elegija uz njih je Elegija na razvalama kule Severove, najbolja njegova pesma tog anra), u ispovednim pesmama i pesničkim poslanicama (Ispovesti, Poslanica prijatelju, Gospođici N i dr.). U njima pesnik smireno i nenametljivo iznosi svoja gorka iskustva, melanholična raspoloenja, slutnje smrti. Pesnikovo ja ovde ponovo izbija u prvi plan, postaje glavni nosilac pesničke poruke. Pesnik fine sete, nostalgičnih raspoloenja, melanholičnih pejzaa i naputenih drevnih razvalina, Ilić nije bio neosetljiv za nevolje i tenje naroda niti zatvoren za ideale vremena u kojem je iveo. U nizu pesama on je nastavljač borbene, slobodarske tradicije srpske poezije, posebno Zmajeve i Jakićeve. Dok je u rodoljubivoj poeziji ostao uglavnom u tradicionalnim tematskim okvirima i zabludama (Na Vardaru, Rodoljubu, Kosovskim sokolovima, Muratovo tulbe i dr.), dotle je u najboljim satiričnim pesmama (Maskenbal na Rudniku, Rudnikova ispovest, U lov, Građanska vrlina i dr.), nadahnut "mrnjom na tirane", dao snaan umetnički izraz slobodoljubivim, demokratskim tenjama svoje generacije i njenom otporu obrenovićevskom apsolutizmu i stao naporedo s predstavnicima satire u drugim anrovima epohe realizma. Odlučno raskinuvi s romantičarskom poezijom, s njenim verbalizmom i retorikom, s njenom preteranom emocionalnoću, s nebrigom koju su romantičari ispoljavali prema formi, Ilić je vie od svega radio na usavravanju forme, na bogaćenju pesničkog izraza, na obnovi srpskog stiha. On je artist u poeziji, "umetnik-pesnik", kako ga je nazvao Lj. Nedić. Najveću panju poklanjao je građenju stiha, nastojeći da izbegne sve nemarnosti i aljkavosti karakteristične za stih romantičara. Njegovi dugi esnaesterci, najosobenija vrsta njegova stiha, teku mirno i sporo kao neka iroka reka i tim svojim ritmom podudaraju se s uzdranim, objektivnim karakterom njegove poezije. Iako nije bio naročito obrazovan pesnik, on je svojim pevanjem otvorio puteve srpskoj poeziji prema Evropi. Kad je mladi Dučić otiao u enevu i Pariz, doao je do otkrića koje ga je iznenadilo da Ilićeva poezija nije bila neki balkanski anahronizam, da je ona najblia poeziji koja je donedavno bila moderna po svim značajnijim evropskim centrima, poeziji francuskih parnasovaca, "za koje moda nije nikad ni znao". Kao takva ona označava početak nove epohe u istoriji srpskog pesnitva. Slično Muickom u 20-tim i 30-tim godinama ili Branku u 50-tim i 60-tim Vojislav je u 80-tim i 90-tim godinama bio glavni pesnički učitelj, tvorac nove pesničke kole. Vojislavljev način pevanja, vojislavizam, kako se ponekad naziva, bio je pesnički manir, kola, koja ne samo to je dala velik broj epigona već su kroz nju proli najistaknutiji pesnici s kraja 19. i početka 20. veka: Milorad Mitrović, Mileta Jakić, Aleksa antić, Jovan Dučić i dr. Ilićevim uticajem naročito su obeleena dva pesnika koji stoje na prelazu između Vojislava i pesnitva srpske moderne, Milorad Mitrović (1867-1907) i Mileta Jakić (1869-1935). Kod Mitrovića imamo dvostrukost orijentacije karakterističnu za njegovog učitelja: on je, s jene strane, esteta koji uranja u nestvarni svet večne lepote i ljubavi, u egzotične daleke predele i davna vremena (zbirka balada i romanski Knjiga ljubavi, 1899), a s druge politički i satirični pesnik, nastavljač tradicije srpske slobodarske poezije (Prigodne pesme, 1903). Njegov stih, jednostavan, formalno doteran, melodičan i, otuda, u svoje vreme, vrlo popularan, ne uspeva skoro nikad da se otme banalnosti i jednolikosti. Mileta Jakić je manje dopadljiv, ali dublji i, u najboljim trenucima samosvojniji pesnik od Mitrovića (Pesme, 1899, 1922). iveći povučeno u svom banatskom zavičaju, on je pevao o seoskom ivotu i seoskim pejzaima, unoseći u svoje pesme istovremeno veristički smisao za detalj i panteistički doivljaj prirode. U nekim pesmama ispoljio je osećanje za irealna stanja, za snove i slutnje, za metafiziku proticanja vremena, a time poao putem započetim već u izvesnim Zmajevim pesmama, koji će dovesti do Disovog nirvanizma. Drama u doba realizmaIako zaostaje za pripovetkom (kao to je u romantizmu zaostajala za poezijom), drama u eposi realizma postie ipak osetan napredak, to se ispoljilo u obilnoj produkciji scenskih tekstova i u pojavi velikog broja pozorinih pisaca, među njima i jednog klasika nae literature. Na razvoj drame najveći uticaj imalo je postojanje dva stalna pozorita, novosadskog i beogradskog, prvo je osnovano 1862. a drugo 1868, kojima se kasnije pridruilo i gradsko pozorite u Niu (kao stalni teatar od 1893). Na repertoarima stalnih pozorita kao i putujućih pozorinih druina domaća drama zauzimala je značajno mesto. Pored istorijske drame i komedije, koje su se kao osnovne vrste dramskog stvaranja utvrdile u prvoj polovini 19. veka, u drugoj polovini veka javio se jo jedan dramski anr karakterističan za srpsku scenu, komad s pevanjem. Istorijska drama s nacionalnom, preteno srednjovekovnom tematikom, najomiljenija kod gledalaca, imala je najveći broj predstavnika, ali malo stvarnih umetničkih dostignuća. Posle Sterijinih "alosnih pozorja", ona dostie vrhunac u romantičnoj poetskoj drami laze Kostića i Đure Jakića, koji kao dramski pisci stvaraju u senci nekih tada mnogo popularnijih a danas sasvim zaboravljenih dramatičara. Među ovima su najvaniji: Matija Ban (1818-1903), poreklom Dubrovčanin, najplodniji i najizvođeniji domaći pisac na naoj sceni, u svoje vreme nazivan "srpskim ekspirom", i polihistor Jovan Subotić, koji se 60-tih godina okreće drami, kao i Ban, stiče veliku popularnost kod rodoljubivih gledalaca, a zatim, iako u nekim svojim dramama (Bodin, Jakvinta) bolji pisac od njega, brzo pada u potpun zaborav. Istorijska drama u eposi realizma razvija se na istim nacionalnim i knjievnim pretpostavkama kao i ranije, ona je do kraja ostala romantičarski obojena s malo ili nimalo realističkih elemenata, to pokazuju istorijske drame Dragutina Ilića, najplodnijeg postromantičarskog predstavnika ovog anra. Komedija, manje popularna od istorijske drame, dala je vie dobrih ostvarenja i potpunije izraava svoje doba od nje. U senci Nuićeve slave ostali su Milovan Gliić, s dve seoske komedije, Podvala i Dva cvancika, i Milutin Ilić (1856-1893), najstariji sin Jovana Ilića, među čijim se malobrojnim radovima izdvaja komedija Nae doba, po temi srodna Nuićevom Narodnom poslaniku. Komad s pevanjem, prelazni oblik između drame i opere, vrsta srpskog zingipla, ostao je jedan od osnovnih anrova srpske scene sve do 20-tih godina ovog veka, a neka od najboljih ostvarenja te vrste nisu izgubila popularnost do danas. To je osobena folklorna drama puna narodnih pesama i igara s ljubavnom fabulom u osnovi i obaveznom svadbom na kraju. Pripovedač Janko Veselinović napisao je dva takva komada, Đido (1892) i Potera (1895), prvi u saradnji s humoristom i pozorinim piscem Dragomirom Brzakom a drugi s glumcem Ilijom Stanojevićem, i postao jedan od glavnih predstavnika tog anra, u koji spadaju takođe: dramatizacija Ivkove slave, koju je Sremac uradio s Brzakom, Zulumćar Svetozara Ćorovića, Dorćolska posla Ilije Stanojevića, Kotana Bore Stankovića i mnoga duga dela s kraja prolog i početka ovog veka. Branislav Nuić (1864-1938), najveći dramski pisac koga je dala epoha realizma, svojom dugogodinjom knjievnom karijerom (on je jedini od istaknutih pisaca svog vremena koji je dočekao starost) zalazi i u nekoliko narednih razdoblja tako da ga je teko razvrstati. Po svojim najdubljim knjievnim sklonostima a naročito po svom komediografskom radu, on je per svega pisac dve epohe realizma, klasičnog realizma iz 80-tih godina prolog veka, kada je počeo pisati, i novog, socijalno angaovanog realizma 30-tih godina ovog veka kada je napisao najveći broj dela koja ga čine velikim piscem. Rođen u Beogradu u osiromaenoj trgovačkoj porodici grčkog porekla, Nuić je detinjstvo proveo u Smederevu, tu je zavrio osnovnu kolu, gimnaziju je učio u Beogradu, a prava studirao u Gracu i Beogradu. Prilike u kojima je počeo stvarati nisu ile na ruku njegovom radu. Pripadnik opozicione Radikalne stranke, on je vrlo rano osetio čvrstu ruku reima. Njegova prva komedija Narodni poslanik, koju je napisao u 19-toj godini, morala je čekati trinaest godina da bi bila iznesena na scenu, druga komedija, Sumnjivo lice, čekala je čitavih trideset pet godina, zbog jedne pesme u kojoj je uvredio kralja dospeo je u zatvor, a posle zavora upućen je u konzularnu slubu u krajeve pod turskom vlaću (Bitolj, Serez, Solun, Skoplje, Pritina), u kojima je proveo preko deset godina. Prilike su ga izmenile: od opozicionara postao je čovek reima, od drutvenog kritičara zabavni pisac, to mu, ni jedno ni drugo, tadanja napredna kritika nije mogla oprostiti. Po izlasku iz diplomatske slube obavljao je razne poslove, najvie u pozoritu: bio je dramaturg i zamenik upravnika Narodnog pozorita u Beogradu, ef odseka za nacionalnu propagandu, vrlo aktivan za vreme aneksione krize, direktor Narodnog pozorita u Novom Sadu, prvi sreski načelnik u Bitolju, organizator pozorita u Skoplju, posle prvog svetskog rata upravnik pozorita u Sarajevu, bibliotekar Narodne skuptine itd. Proiveo je strahote srpskog povlačenja preko Albanije, u ratu je izgubio sina jedinca. Vratio se u zemlju skrhan i ostareo, izgledao je kao bivi čovek, gotovo dve decenije, od 1911. do 1929. nije dao nita novo u svom omiljenom anru, komediji. Pobedio je ipak njegov vitalizam, vedrina njegova duha. U poslednjoj deceniji ivota vratio se knjievnim tenjama i idealima svoje mladosti: kao pisac sav se posvetio komediji a kao čovek pribliio se naprednom pokretu, uao u Narodni front, javno istupao protiv faizma. U svom radu na komediji Nuić se nadovezuje na ranije srpske komediografe, Steriju i Trifkovića. Veze s njima su mnogostrane i ogledaju se ne samo u tome to je on često govorio o njima, odavao im priznanje (njegova pristupna akademska beseda 1933. bila je posvećena Sterijinom radu) ili u preuzimanju komediografskih tema od njih (u komediji Beograd nekad i sad iz istoimene Sterijine komedije, u jednočinki Svetski rat iz Trifkovićevog Francusko-pruskog rata i dr.) nego i na dubljem planu, koji otkriva kontinuitet razvoja srpske komediografije. U svojim najboljim komedijama Nuić je sjedinio značajnost Sterijine komediografske tematike s virtuoznoću Trifkovićeve scenske tehnike te je, premda nije dosegao dubinu najboljih Sterijinih komedija, stvorio najprostraniji, najraznovrsniji i najivopisniji komični svet u naoj knjievnosti. Nuić je za sebe rekao da je humorista a ne satiričar, dodavi tome kao opravdanje: "Samo ne priznajem da nisam izvrgao podsmehu i ruglu sve pojave naeg domaćeg i javnog ivota". Naa tradicionalna kritika bivala je često tesnogruda prema njemu. Zamerala mu je da je padao u nisku, vulgarnu, laku komiku, a nije pokazivala razumevanje za njene dublje moralne i drutvene tenje, za realizam s kojim je njegova komika u svojim najboljim trenucima neraskidivo zdruena. U svom delu, u mnotvu prizora i likova, Nuić je dao drutvenu komediju Srbije svog vremena. Njegova slika je analogna i istovremeno suprotna onoj koju nalazimo kod realističkih pripovedača. Srbija koju on otkriva nije seljačka nego građanska i birokratska Srbija od koje su seoski realisti zazirali. Porodica koja je i kod njega u sreditu svih zbivanja, iako zatvorena i odbojna prema svemu to dolazi spolja, okrenuta je ipak mnogo vie sadanjosti nego prolosti, osetljivija za izazove praktičnog ivota nego za moralne zahteve tradicije. "Debeli zidovi" koji je odvajaju od drutva nisu neodoljivi, svaki čas oni popuste naletima spolja, koji privremeno poremete prividni mir i ravnoteu to vlada unutra. Poremećaji koji tada nastaju čine osnovu komične radnje, oni kao kovitlac zahvataju sve ličnosti, dovode ih u stanje opte zaluđenosti, kad počnu govoriti i raditi same gluposti. Relativno je bezazlen slučaj kada u tiinu porodičnog gnezda prodru malograđanska ogovaranja i intrige, kada prisni odnosi među ljudima postanu predmet zlobne igre svetine (Svet, drama s komičnim akcentima Pučina). Velika komična uzvitlanost Nuićevog sveta nastaje tek onda kad se on nađe pod udarom dveju opsesivnih sila savremenog drutva, vlasti i novca. U skučenom prostoru u kome se kreće taj svet nema mesta za različite vidove ivota, planovi se neprestano meaju. Najveće meanje i s najkomičnijim posledicama jeste između porodične i političke sfere. U Narodnom poslaniku (1883) kandidat vlade i kandidat opozicije nalaze se pod istim krovom, soba do sobe, oni treba čak da uđu u porodične odnose, kao tast i zet. Izborna kampanja i enidbena kampanja teku uporedo i stalno se prepliću: elementi jedne uskaču u drugu i obrnuto, politički argon prodire u porodičnu sferu, a porodični u političku. U Sumnjivom licu (1888) je slično. Sreski kapetan Jerotije dadne se u potrebu za sumnjivim licem, o kome se u raspisu iz ministarstva kae da je opasno za poredak i dinastiju, i hapsi apotekarskog pomoćnika Đoku, za koga se ispostavi da jest sumnjivo lice ali ne zbog politike nego zbog ljubavi i da spisi koji su nađeni kod njega nisu antidinastički nego ljubavna pisma kapetanove kćerke. U Gospođi ministarki (1929) politika se umeala u večnu porodičnu dramu, čiji su glavni protagonisti tata i zet, a njen rasplet dovodi do pada vlade. Tema novca koja se u prethodnim komedijama javlja kao jedan od motiva udnje za vlaću, u dve poslednje postaje glavni predmet: u Oaloćenoj porodici, (1934), gde je u vrtoglavom grabeu oko imovine pokojnika dato mnotvo ivopisnih likova iz malograđanske sredine, i u Pokojniku (1937), komediji koja naputa mali svet u kome se Nuić do tada skoro isključivo kretao i uvodi nas u visoko drutvo prestonice. U ovoj komediji Nuić je najdalje otiao u kritici drutva i najvie se pribliio satiri, pri čemu nije izgubio čarobno sredstvo svog stila, humor. Nuić je mnogo radio i na ozbiljnoj drami. Nastavljajući tradiciju nae romantičarske drame, on je pisao tragedije s temama iz srednjeg veka (Nahod, Kneginja od Tribala, Tomaida). Zbog svoje patriotske sadrine u svoje vreme imale su uspeha njegove jednočinke: Danak u krvi, Hadi-Loja, Knez Ivo od Semberije, od kojih se poslednja odrala i do danas. Nuić je napisao i niz drama iz savremenog građanskog drutva o problemima krivice i kazne, ljubavi i mrnje (Tako je moralo biti, Greh za greh, Pučina, Jesenja kia i dr.), kao i nekoliko drama s fantastičnom sadrinom (ena bez srca, Večnost, Knjiga druga). Sav taj rad, obilan i raznovrstan, pokazuje uporno nastojanje ovog pisca, koji je bio rođeni komediograf, da napie dramu s ozbiljnom ili čak tragičnom sadrinom, upornost koja nije urodila umetnički značajnim rezultatima. Ne treba zapostaviti ni Nuićevo prozno stvaranje. Zbirka Pripovetke jednog kaplara (1886), prva knjiga koju je Nuić objavio, inspirisana srpsko-bugarskim ratom, i danas deluje svee i, zbog svog antiratnog stava, moderno. Druga zbirka Ramazanske večeri (1898), nastala za vreme Nuićevog boravka u Turskoj, ipak je vie plod lektire nego neposrednog iskustva. Mnogo su mu bolje humorističke pripovetke, kojih je napisao veliki broj, tako da uz Sremca i Domanovića spada u najznačajnije predstavnike ovog anra (Ministarsko prase, Dobrotvor, Posmrtno slovo, Kikandonska posla i dr.). U humorističku prozu spadaju i njegovi mnogobrojni feljtoni (Listići, Ben Akiba), aljivi roman Optinsko dete (1902), kao i njegova čuvena Autobiografija (1924), jedinstven primer ivotopisa koji je od početka do kraja pisan u humorističkom ključu. Sazrevanje kritikeIako nastala vrlo rano, s počecima nove srpske knjievnosti, kritika jo zadugo neće dati imena koja bi mogla stati ravnopravno uz pesnike i prozaiste. Posle Vukovih kritika, u prvoj polovini 19. veka, dominira kritika klasicističke orijentacije, koja sudi o delima na osnovu večnih zakona lepog (Konstantin Bogdanović, Pavle Ars, Popović, Đorđe Maletić). Njeni dometi su vie u teoriji i metodologiji nego u oceni pojedinačnih dela. Zvanični, kolski oblik kritike u drugoj polovini veka je filoloka kritika. Ta se kritika razvila iz Vukove jezičke reforme, u analizi i oceni dela polazila je isključivo od jezika, a njen je najveći doprinos u proučavanju starije, naročito srednjovekovne knjievnosti (Đura Daničić, Stojan Novaković i dr.). Romantičarska kritika, koja se razvija uporedo s njom, pokazivala je vie osećanja za savremenu knjievnost, za pojedinačno delo, za ličnost pisca (Jovan Subotić, Jakov Ignjatović, Đorđe Andrejević Joles, Laza Kostić, Kosta Ruvarac). Prvi kritičar od formata bio je Svetislav Vulović (1847-1898), profesor knjievnosti u beogradskoj gimnaziji a od 1881. u Velikoj koli. Pisao je pozorine prikaze (Iz pozorita, 1879), knjievne kritike, studije o istaknutim pesnicima romantičarima (Njegou, Simi Milutinoviću, Branku Radičeviću i Đuri Jakiću), o značajnim knjievnim pojavama (Umetnička pripovetka u najnovijoj srpskoj knjievnosti, 1880) i studije o starim srpskim biografima. Vuković se zalae za "prirodnu kritiku", za koju mu je bio uzor nemački kritičar Ludvig Berne. O delima on ne sudi po pravilima nego po utisku, u kritiku unosi svoju ličnost i osećanja. Knjievni rad pisaca proučavao je u vezi s njihovom biografijom. Dalji korak u razvoju srpske kritike čini Ljubomir Nedić (1858-1902), profesor filosofije, logike i psihologije na Velikoj koli. U svojim kritičkim ogledima (Iz novije srpske lirike, 1893; Noviji srpski pisci, 1901), u kojima je obuhvatio vie istaknutih predstavnika druge polovine 19. veka (Đ. Jakić, J. J. Zmaj, L. Kostić, V. Ilić, Lj. Nenadović, L. Lazarević, S. Vulović i dr.), on se oslobodio Vulovićeva biografizma i impresionizma i stvorio modernu analitičku, estetičko-psiholoku kritiku. Njegov glavni doprinos nije toliko u oceni pisaca o kojima je pisao koliko u razradi kritičke metodologije. Odbacujući podjednako estetski relativizam i pozitivistički istorizam, dogmatsku i impresionističku kritiku, Nedić se zalae za strogo unutarnji pristup, slobodan od svih spoljanjih, izvanestetskih primesa. On pravi razliku između estetske i istorijske istine, razdvaja ličnost pisca od njegovog estetskog lika u delu. Kritika treba da se bavi "ne čovekom nego piscem, ne onim koji je iza knjige, nego onim koji je u knjizi". Iako se u svojim kritičkim ogledima formalno strogo drao tih principa, on je u svojim ocenama bivao često krajnje subjektivna, rukovodio se motivima izvanestetske prirode. U čuvenoj negativnoj oceni Zmajeve poezije prisutan je ne samo estetski formalizam nego i zagriljivi politički konzervativizam ovog kritičara. Uz sve to, Nedić zauzima mesto začetnika moderne srpske kritike. On je počeo posao estetskog procenjivanja srpskog knjievnog nasleđa. Umetnost pisanja kritike podigao je na veći literarni i intelektualni nivo. Njegovi najbolji ogledi mala su remek-dela intelektualne lucidnosti i logične jasnosti, čija je vrednost nezavisna od tačnosti i pravilnosti sudova koji su u njima izrečeni. |
// Projekat Rastko / Kratka istorija
srpske knjievnosti //
[ Promena pisma | Pretraivanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]