Simo Matavulj: Pripovetke

Simo Matavulj
Pripovetke

Guske

- Eto Jovanovijeh gusaka u avliji! - povika jedan djetić u trijemu varoške bolnice u H.

Na taj aber desetak što muškijeh što ženskijeh glava pomoli se na prozorima prizemnog sprata. Bješe to služinčad.

- Gospodin Stevo! gospodin Stevo! - stadoše vikati.

Bolnički ekonom Stevo Ražnjatović i uza nj glavni bolničar Niko Pišteta ukazaše se na jednom gornjem prozoru.

- Čujemo, čujemo i vidimo sve! - odgovori debelim glasom ekonom.

- Platiće onaj čije su, ne boj se! - doda piskavijem glasom Niko.

Ne mogu mimoići tu dvojicu a da vam ne kažem kakva su obličja.

U Nika dvije noge dvije šipke, dvije ruke dvije šipke, trup mu kao u drugoga čovjeka stegno, vrat mu kao konac, a glava kao krtola; oči mu upale, nos i brada šiljasti. Pa i zovu ga Šiljak.

Ekonoma u oči zovu Šišo (stoga što je šiškast), a za leđima Gude, jer ne samo debljinom, nego i turinom nalikuje krmku. Ne dosiže glavom do ramena Šiljku, ali bi mogao plećima zakloniti dva Šiljka. Trbušine kao u fratra, vrata zadrigla, glave kao najveća tikva misirača.

- E, gledaj ti bezobrazluka! - gunđaše Gude.

A zbilja bi gušči bezobrazluk - ako ćemo pravo. Došetalo ih čitavo jato, pa uđoše rahat u "finu" avliju, na onaj '"fini" morski pijesak, kojim je zasuta. Iza avlijskijeh vrata bješe jedna oniska kamenica puna vode. Na što ta kamenica i voda u njoj - bog bi znao! A guske kao guske, namirisale vodu, pa došetale širokom džadom što dovodi od varoši k bolnici. Da rečemo istina je da u H - kao i po ostalim dalmatinskim varošima - nema žive vode, nego se kapavica u bunarima čuva, kao ulje; to je istina, al' to ne opravdava guske, koje bi trebale da znaju da to nije voda Jovanova i da one ne smiju ulaziti u tuđu avliju ni kroz otvorena vrata.

Ali njima ni brigeša za sve te razloge, no pošto malo zagagoriše oko kamenice, skoči jedna na okrajak, pak se po tenanu spusti u vodu, pa zagnjuri i odiže glavu - čisto ćejfi.

- Vidi bezobrazluka! - čulo se sa prozora, a niko da se makne nego se svi ukočanjili.

Kad izađe guska, druga je zamijeni, jer dvije ne mogahu jedanak stati, one dogovorno i skladno čekahu reda.

- Da pošljemo po gospod'na? - zapita Šiljak.

- A što da uznemirujemo gospod'na! - reče Gude.- Sad je tek 8 ura, a ti znaš da on spava do 9 ... Pa i ne treba ga! Vidimo svi šta se ovdje radi, a d' ako se uzvjeruje ov'likim svjedocima! - Glas mu je malo drhtao.

- Ako ćete, ja ću časkom potrčati do pazara k zovnuti poteštata (kmeta). On je tamo, Sijeno kupuje! - reče onaj djetić što najprvi aber dade.

Sluge promoliše dobro glave da vide šta će odlučiti gospodin ekonom. On poče važnim izgledom da suče brke, ali utoliko one dvije guske što se okupaše stadoše šetukati po avliji.

- Bota mi će sad u kupus! - zakriješta Šiljak veselo.

Ka te riječi svi pogledi sletješe opet u avliju.

- U kupus, u kupus! - zavika služinčad. Guske odigoše glave.

- U kupus! - vikahu s prozora. One tek po treći put razumješe, te potekoše veselo gačući tamo gdje se iza prošća zelenjahu glavice (upravo: glavurde) kupusa. Ostale guske ostaviše kamenicu, pa se učas stekoše oko kupusa.

Gude poblijeđe, Šiljak se zacrveni.

- Nema tu druge, no 'vatajte ih! - viknuše ta dva glavara.

A mlađi potekoše kao goropadni, te je tutanj stao u trijemu kao da je vojska u kuću jurišala, - bonicima na zdravlje! S kapije pak poleguške potrčaše pa kao jastrebovi padoše na svoj plijen.

U taj isti mah žena jedna otvaraše prozor na najkrajnjoj kući u varoši, a najbližoj bolnici. Ona kako ču gakanje, lepetanje i viku sluščadi, dosjeti se šta je, pa, naglo zatvorivši prozor, pođe iz odaje.

- Šta je, Milice? Kud hitaš? - zapita je domaćin, koji se češljaše.

- Idem da vidim je li Ilinka davala što živome! - odgovori ona malo zbunjena.

Jovan - onaj isti čije bjehu guske - ne opazi to, no pošto se nagledi, natače crvenu kapicu, pa otide u drugu sobu. U toj drugoj sobi bješe na sredini trpeza; dvoje nejake muške djece, kao dvije jabuke, sjedijahu za stolom, a pred njima bjehu dvije prazne zdjelice, a fildžanić je čekao njega. Na duvaru bješe niz ikona, pred kojima goraše kandilo. Jovan oprezno skide kapicu da ne pomrsi razdiok na kosi, prekrsti se tri puta, pa očita šapatom "Oče naš". Zatijem ižljubi djecu, pa sjede i stade se šaliti i razgovarati s njima.

- Šta radi već ta mama sa kavom? - reče on pošto je komad čekao, pa ljutito tresnu nogom o tavan.

Milica zajapurena i zbunjena uđe, pa pošto izli djeci mlijeko a njemu kavu, pođe ne progovorivši riječi.

Jovan ni to ne opazi, no pošto posrka kavu, pripali cigaru, pa se opet poče šaliti s dječicom.

Ostavimo ga neka ćejfi, a da vidimo šta je s guskama.

Gude i Šiljak prisjetiše se na vrijeme da nije zakonito što bjehu naumili, te nakon kratka dogovora pustiše guske. To je taman bilo kad je Milica Jovanova, sa sluškinjom Ilinkom, htjela da ode do bolnice. One taman na avlijska vrata, a eto ti gusaka, jedne za drugom, gegaju se doma. Jadna žena, znajući ćud domaćinovu, poteče k njemu da zabašuri što se dogodilo.

- Ma, čoče, ti začama sad ovdje, a malo prije ti se prešilo da izlaziš. Ajde, brate, već su svi dućani pootvorani! - reče ona veselijim licem.

- Neka, ženo! Kome je preša od mene naći će me i kašnje, ne boj se! - Pa se stade šaliti s njom i zadijevati je.

A bjehu lični i taj Jovan i Milica. Stasa podjednaka, oboje visoki, tanki u pasu. On od onijeh snažnijeh koštunjavaca kojima niti bi mogao šta dodati niti im šta oduzeti. Bješe smeđe dlake, očiju veselijeh, bijelijeh krupnijeh zuba. A ova duga lica, bujne crne kose i očiju. U svemu skladna i nježna.

Ona sjede ukraj njega i zagrli ga jednom rukom. On zažmirio, pa ispuhaše mlazove dimova. Najzad uze ključeve od dućana, pa otide.

Tek dođe na glavni sokak, gdje mu je dućan bio, srete ga općinski stražar, sa porukom da ga poteštat zove.

- A što ću mu? - zapita Jovan.

- Ne znam. Preporučio je da odmah dođete, e je velika potreba od vas! - reče stražar, pak se vrnu.

- T'e! biće što oko sijena da ga posavjetujem! - pomisli Jovan, pa pjevucajući otide put općinske kuće.

Kad li tamo, osim poteštata i tajnika, sjedi i opštinski medik dr Miletić, a Gude i Šiljak stoje iza njega.

- Dobro jutro! - nazva Jovan, a lice mu se odmah pomrači.

Dežmekasti poteštat, gosp. Špiro Kokić, čovjek prisjed, kukasta nosa, oblijeh iskočenijeh očiju, - on jedini odgovori kroza zube: "Bog dao dobro".

Doktor, nečesov oglodani dugonja, ćelav a bradat sa velikijem naočalima na šiljastu nosu, prebacio nogu pro koljena, pa čita "Objavitelj dalmatinski".

Tajnik, mlađi čovjek, žutomanjast, širokijeh pleća, sa kozjom bradom (francuskom), pogurio se za svojim stolom pa piše.

Jovan ih omjeri pogledom svijeh. Njega niko ne pogleda, no svi preda se.

- Šta ste me zvali? - poče on.

- Ovaj - poče načelnik, češkajući se iza uha - ovaaj, guske, ti znaš, guske počinile štetu bolnici, a ovaaj, rečeno ti je da ih čuvaš. Evo vidiš, (pokazujući svjedoke), oni su bili na muci da ih izagnaju, a ovaj, pojele kupus...

- Ja, boga mi, ništa za to ne znam!

- Lijep izgovor! - nasmjehnu se doktor, ne dižući očiju s novina. - Znamo mi! Evo ova dva svj...

- Lijepi svjedoci! - prekide ga Jovan porugljivo.

- Molim, molim! - doktor će odigavši obrve.

- Ps! mir! - reče tajnik.

- Pskaj doma, pasji skote! - reče Jovan, a krv mu pojuri u lice.

Nastade velika tišina, samo što je pero tajnikovo ljutito škripalo.

- Dakle, ovaaj, - poče g. načelnik! - ti priznaješ da su tvoje guske ušle u bolničku avliju i učinile potricu, a?

- Ja ne priznajem, niti znam za tu potricu, dok ispitam, pa ću vam odgovoriti...

- Ovake se stvari odmah rješavaju, - primijeti tajnik.

- Da, ovake se stvari odmah rješavaju - ponovi načelnik.

- Ele, šta ćete sa mnom? Hoćete li me mušketati ili objesiti? ... Tršavajte, jer ja ne mogu dangubiti! - reče Jovan porugljivo.

- Da platiš, ovaj, pet fiorina globe u bolničku kasu! - reče poteštat.

- Evo, ovaj, pet fiorina. D'ako ne propanem stoga! - reče Jovan, pa, bacivši peticu na sto, izađe, tresnuvši vratima za sobom.

- Pasji skoti! - mrmljaše on... - A ona kučka moja znala je za to. Stoga ti ona jutros ušeprtljila - i htjede doma, al' opazi da ga gledaju mnogi gore kako rano izlazi iz opštine, a u isti mah vidje pred svojim dućanom gomilu mušterija, te on pravo k njima.

- 'Bro jutro, gazda Jovo! Kamo te jutros! - dočeše oni.

Čovjek dade volju za nevolju, pa se stade razgovarati s njima, otvori vrata i ćepenak, i poče pazariti. A kako je bio tališan dan, te pazario lijepo, srdžba mu, malo po malo, utoli. A kako pazarnijem danom nije doma objedivao, nego mu donošahu jelo u dućan, to on i zaboravi.

Međutijem se događaj razglasi po varoši, te varošani, - osobito ženske - prihvatiše ono što je Jovan i zaboravio. Namah se cijelo mjesto podijeli u dva tabora; neki uz načelnika i doktora, a neki uz Jovana. "Tolomaši" (pristaše opštinske) navezoše na svoju. "Narodnjaci" (Jovanovci) branjahu svoju poglavicu. Riječi padahu, boga mi, krupne, s jedne i s druge strane.

- Duso moja, - rekla je javno debela šjora Bepa, žena poreznog prijemnika, - duso moja, guške izile kupuš; guške potrcale gori, pa ranile više bolesnika.

A Jaka Sabičićeva, kuma Jovanova, izgrdila je masnim riječima šjoru Bepu. "Kako će guske raniti bolesnike, lacmankuljo jedna. Guske su ušle samo u avliju, jer su našle otvorena vrata, - a ko zna jesu li i ulazile!"

I, boga mi, ih je bilo koji su sumnjali da li je i bilo potrice, nego je to sve udesio doktor, koji mrzijaše Jovana što je protivan bio njegovu izboru. A onaj skorovečernjak naduti, onaj poteštat, tobožnji Talijanac, a ne umije ni beknuti talijanski, on da povolji mediku i "pjegatima" (činovnicima) učinio bi svašta.

Tako se govorilo u Jovanovu taboru. A lacmani i njihovi pristaše grđahu divljake kojima ništa sveto nije, ni bolnica, no kidišu i njoj.

Tako se širila svađa, a Jovan nije ništa znao za to.

Kad sunce naže, te pazarlije razmetnuše tragove, Jovan otide kući.

- Šta ti je, Milice, zaboga! - zapita on ženu koja se cenaše od plača. Ona ne moga odgovoriti. Čovjek, pomišljajući na zlo, otrča u kuhinju, kad li i Ilinka suze roni.

- Šta je, dijete... Šta se dogodilo. Govori, radi boga!

- Gu-u-u-ske! - odgovori Ilinka, mlada, jedra djevojčica iz Kninskog Polja rodom.

- S vragom guske, kad nije što drugo! - reče on, pa namakavši kapicu na oči, a turivši ruke za leđa, otšeta u avliju. Šetajući, ustavi se baš pred guskama, koje ležahu zamišljene.

- Gle, nijesu sve! - reče on, čim ih vidje.

- A, Ilinka!

-Oj!

- A kamo deveta guska?

Djevojka istrča, otrije suze, pa ih prebroji glasno.

- Ne znam, gospodine, boga mi. Izlazile nijesu iz avlije pošto dođoše!

- Odista nijesu izlazile?

-Ne, života mi!

- Trči u bolnicu, pa pitaj kamo mi guska! Ilinka otrči pa se domalo vrati.

- Poćeraše me - veli - i opsovaše, a onamo namiguju jedno na drugo i potsmijevaju se.

Jovan pravo otolen u opštinu. Nađe stražara gdje kunja na klupi.

- Odmah hajde po gospodina, i odmah nek ide amo!

Stražar, oznebušen, prestravljen, otide. Jovan stade šetati naglim koracima po trijemu.

- Šta je, zaboga, ovaaj... - poče g. Špiro i pruži ruku Jovanu.

- Molim vas, 'ajdemo u sudnicu.

- Ja sam platio globu, bez riječi, - jesam li?

- Ovaaj...

- A bolničke sluge ukrale moju gusku ... razumjete li, ukrali...

- Ukrali!! - pripita načelnik češkajući se objema rukama. Kako ga Jovan začudio, nije ni kape skinuo, niti se od sijena očistio, nego mu po gunju i kružatu slamke i pljeva.

- Da, da, ukrali mi jednu gusku... Ja i moji domaći zaklećemo se da guske nijesu izlazile od jutros iz naše avlije. Dakle gusku su doktorovi momci ukrali, - reče Jovan i lupi šakom o sto.

Đavo ne dade onome žutku tajniku da muči, no promrmlja, kao iz šale kroza zube:

- Pa uzeli momci jednu gusku za svoj trud!

- Pa uzeli momci jednu gusku za svoj trud! - ponovi od riječi do riječi poteštat, koji je u svakoj prilici bio kao prosti odziv tajnikov.

- A, tako se sudi, šjor poteštate!!-viknu Jovan iza svijeh mašica. - Tako li se sudi. Lacmanima peđu, a nama laktom... Vidjećemo, vidjeti, svetoga mi Jovana...

- Pa dela... Učini sve što možeš... Izlazi! - razdrije se poteštat.

I to se brzo razglasi. To bi kao ulje na plamen. Govorka se da će četa vojnika stići u varoš H jer je sudac izvijestio stariju vlast da bi mještani mogli doći i do ruke.

Sačuvaj, bože, da se to obistini. Jovan je tužio načelnika namjesništvu. Ko zna, može biti da će i do cara stići ta davija. Kako će se pak svršiti taj nesretni događaj, - o tome ćete, sigurno, u novinama čitati.

U Šibeniku, februara, 1886.

Čevrljino zločinstvo

Ima li mora, vidina, vještica, vjedogonja, zduhača, gvozdenzuba i ostalijeh utvara?

U našem mjestu - u Ribniku, nasred primorja dalmatinskog - malo ko sumnja da nema sveta toga. A u Ribniku žive do četiri tisuće krštenijeh glava, te vjerovanje tolika naroda nije, valjda, sitnica.

Pa ima i dokaza.

Kako da nema vještica? Da ko unesreći kuću Lujetića? Ta to pamti sav Ribnik, pa će i potonji njegovi naraštaji govoriti o tome strašnom događaju! Pravo je dakle, da i ja, kao ribnički sin - kad je već sreća dala da sam pismen - pobilježim sve kako je bilo, neka se to čuje i na dalje.

Špirak Lujetić, imućan težak ribnički, obudovi u najboljoj snazi, ali, dobar otac, ne htjede dovesti maćehe svojoj sitnoj djeci. Bilo ih je petoro: Ilija, Anica, Mitar, Pero i Simo, kojega još u djetinjstvu prozvaše "Čevrlja", jer gdje bi drugi potrošio deset riječi, njemu ih trebaše sto. Špirak im bijaše otac i majka dokle ne podrastoše; svak je hvalio toga čestitog domaćina, a osobito žene veličahu njegovo krasno srce. A opet i Špirak mogao se podičiti svojim trudom, jer ljepše kite mladosti ne podnjivi drugi koji roditelj; ljepše sloge i ljubavi od one što carevaše među njima ne bi ti poželio svojoj kući.

Čim se Anica zacuri, stadoše momci oblijetati oko nje. Ona se nije dugo ščinjala. Odabra njekog Radišića, inokosna, siromašna mladića, ali prikladnošću prema njoj. Špirak se smijao kad mu njeki prijatelji zamjeriše što je pristao na to, pa im odgovori: - Ej, ljudi, ljudi, kao da ne znate onu našu staru riječ: "Nije blago ni srebro ni zlato, već je blago što je srcu drago!" Šta sam ja imao prije nego se oženih? Pa? Bih li se danas s kim mijenjao? Još da mi bog prije vremena ne uze moga druga,... nego hvala mu, što mi je gubitak naknadio! On zna što čini! A što velite da je Anica mogla pričekati, bar dok Iliju ne oženim, da nam kuća ne ostaje bez ženskijeh ruku, to... e to će svak reći, dok mene ne čuje. Ali vama ću na vjeru kazati. Ja sam još prošle jeseni nauman bio da ga okućim i nagovarao ga, pa mi bi zaludu. Ne veli da neće, nego bježi kad počnem govor o tome. Nije se, brate, još zagledao ni u koju, eto što je. Opet, vidim, Anica prionula svom dušom iz Đuricu Radišića, pa se pobojah da joj ne zatomim sreću. Neka se uda, rekoh, da ako to nagna moga prvijenca te joj dovede zamjenicu! I to će biti ove jeseni, - završi Špirak, trljajući ruke od veselja.

Ali minu jesen, a Ilija se ne oženi. Spočetka se mislilo da je momku milo provoditi ljubav prije nego se veže, no pošto prođoše još tri doba godišnja, a on niti za kojom pristaje, niti mari da mu se za koju pominje, svak posumnja da tu nije čist posao. "Budi bog s nama!", govorilo se, "da je težačkom mladiću otužna ženica, još kad je može birati! Toga do sad nije bilo među nama!" - U to pronese se glas da će car početi uzimati vojnike i iz Dalmacije, pa ko se zateče okućen taj neće u vojsku, ma i bio za nju. Šta se nije radilo oko Ilije? Šta mu se nije govorilo?

- Vas puna kuća ljudi, a bez ženske glave! Sramota je da vas služe susjetke i najmenice, a bogme, nije vam ni korisno! A opet da ti se oženi mlađi brat, mimo tebe, to ne bi lijepo bilo, tome bi puk zabavio. Trsi to, Ilija brate, te povolji ocu i sebe dobro učini, - svjetovahu ga prijatelji.

A Ilija na to jednu te jedinu:

- Neću se, brate, ženiti! Eto neka se ženi Mitar, ili Pero, ili Simo, ili sva tri odjednom, ako su voljni, a ja se, brate, ženiti neću.

- Ma za što ne!? Imaš li uzroka? Da nijesi... sačuvaj bože... macat, kao Miško Kukolj?

- Da sam, znalo bi se, a ne bih se stidio, jer što je od boga, nije sramotno.

Tako je i ocu odgovarao, a na to ćaše stari planuti:

- Nijesi pogodio! Volio bih raskopati svoj temelj, nego li pomjeriti starinski običaj, bez nevolje. A ima li je tu? Kaži, dijete, da uhvatimo krajeve tvojoj upornosti, pa ću te se proći.

Tako zboraše u ljutini, ali kad bi utolio, ćaše obrnuti mekše:

- Ile, moj očinji vide, moja hrano i zamjeno, ti si zdrav i pristao kao malo koji tvoj vršnjak, te da zakucamo na koja god hoćeš vrata, odazvali bi nam se rado. Eto u našem mjestu djevojaka kao vila i od dobra traga. Eto, da rečemo, Vida Bučića, je li kao upis, a valjana kao pčelica? Eto ti Stoše Brkića, Mandice Laurića, Stane Skočića, Toke Šupića - je li jedna zgodnija od druge, jedna vrjednija od druge?.. Nećeš li iz našega mjesta, a mi hajdemo po sajmovima. Otidimo u Skradin o Maloj gospojini, u Drniš o Velikoj, u Knin na Svetoga Antona, u Vrliku o Ružarici, u Sinj... U tolikom svijetu da ako ti se svidi koja!

Aja! ne pomože ni to.

Tako je trajalo još druge jeseni po udaji Aničinoj. Na iste razloge slušahu se isti odgovori, na njih isti pogovori... nastani se nemir u kući Lujetića.

U to vrijeme kupiše oni komad utrine u Krnjajićima. To je zaselak u zabrđu ribničkom. Krnjajića je desetak kuća i svi slave Mitrov dan, dakle su jedno bratstvo. Ali su na zlu glasu otkad se zna za njih. Više ih je skapalo po tamnicama i mrtvijeh osvanulo pod tuđim međama, nego što ih je pomrlo na svojim ognjištima.

Lujetići prionuše svojski da obrade rudinu. Bila im je sneruke i podaleko, ali kao prisojna novina, kad se zasadi lozom i stane na rod, namiriće im trud. Ilija, momak kao trijes, krči za dvojicu. Pred Božić. uzmekotiše je polovinu. Po svecima iđaše Ilija sam da svrši krčevinu, jer mu braća s ocem prihvatiše drugi posao. I to je trajalo dvije nedjelje. Svakoga jutra on osvane u Krnjajićima, a omrkne doma.

Pošljednjeg dana njegove rabote bijaše subota. Pošto mučeći večeraše i krenuše da polijegaju, progovori Ilija:

- Stanite da vam nješto kažem. Ja... ovaj... onaj... imam nješto da vam kažem. Ja... eto... hoću da se ženim...

Zaista kao da im kaza kakvo čudo. Zapanjili se, razjapili usta i gledaju ga, dokle se starom ne povrati riječ:

- Bog te, sinko, obradovao, kao ti mene večeras!

- Sa srećom! - dodaše braća. Ilija diže oči put krova i premetnu nogu pro noge.

- Lijepo! lijepo! neto ako s vaše strane bude prigovora...

- Ne dao bog! - prekide ga otac. - Neće, sinko, duše mi! A zašto? Tebi mila, mila svakojem od nas - to sam ti mnogo puta rekao. A čija je to cura?

- Krnjajića! - odgovori polako Ilija i stade ih gledati ispitljivo i bojažljivo.

Ostaše kao gromom ošinuti. Mitar jedva progovori:

- Kojega Krnjajića?

- Jovičina...

- Jovice Požmirepa? - prihvati Čevrlja.

- Zar Mariju, onu što...

- Jezik za zube! - viknu Ilija i ustade...

- Njega zovi kako te volja, ali o Mariji da nijesi što izblejao preda mnom, jer to ne bi prošlo bez pokora!... Marim ja, najposlije, što vam nije milo...

- Sjedi, de! - poče stari. - Mir, djeco, i mučite, ta red je, valjda, da se moja najprije čuje! Zašto nam nije milo? Ja sam ti se zaklinjao da ti se nećemo protiviti, pa ma ti odabrao kljastu i slijepu. Tu... Mariju Jovičinu, po duši, ja ne poznajem, ali mislim da pri njoj nije kakve mane, zbog koje bismo se morali crvenjeti, a, Mitre?

- Ja joj nemam što zamjeriti, osim što bih volio da je poviša i uglednija. Šta ti veliš, Pero?

- Ja velju: ne mjeri se čeljad peđu, nego pameću! niti me briga kakva je struka i obraza!

•Njemu mila, svakom od nas mila, kao što je otac sto puta rekao.

Čevrlja se griskao za usne, ali kako je Ilija povlačio očima, a stari mu namigivao, a vidi opet svi se zagnali da isprave prvu, ispravi i on:

- Malo prije htjedoh se našaliti da Marija nalikuje njekoj svojoj tetki, što je udata u Mokro Polje, o kojoj se govori da je vještica. Duše mi, ništa do to...

- Hvala bogu, vazda li si nastran, kao djetinja zdjelica! - reče otac. - Čudna mi prigovora! A znaš li ti kome si sličan? No, neću o tome. Jovica nije rđav čovjek iako je od zla jata, - on je baš bijela vrana u tome jatu. Prozvaše ga Požmirepom zato što se izmiče iz svake zavade, što nije hupljiv, nasrtljiv i hvališa, kao ostali mu brastvenici. A časniji je taj nadimak po Jovicu, nego po njih što se diče kako ih narod krsti: Bakoč, Gazibara, Čovo, Čekljanac i... jadi ih znali kako još! S njim ću se oprijateljiti, ali ostalijeh se ličim dovijeka! I tijem je sve rečeno. Dakle, sinko, sretno, da bog da!

- Sretno, da bog da! - povikaše i braća. Ilija odahnu, veselost mu izbi na licu, pak poče zbunjen:

- Ja... ćaća ... kao velju... ovaj, najbolje bi bilo... a tako mi se čini, a ti kako rečeš... da se ne odmiče...

- Dobro, dobro, dobro, to će se odmah trsiti. Ti si se razumio s djevojkom? Jesi, veliš. Pa lijepo, ja odoh sjutra na uglavu. Smjesta, a da kako... ma kud si bolan, nagao da lijegaš? Aja! nećemo da nam tako mine ova noć, neto, hajde, Čevrlja, natoči veliki vrč da se malo grakne u zdravlje vjerenika. Brzo! živo! veselo! Čevrljina! A vi, Mitre i Pero, oglasite se, čoče! De onu: "Kad se ženi Sibinjanin Janko!" Ti, Mitre, počimlji, a ti, Pero, potresuj! I-ha-ha! Kamo ona crvaljika? - Uze pušku, iskoči pred vrata, pa izmetnu: tan!

Glomot prikupi susjede. Svako se od njih čudom začudi kad razumješe koju curu Ilija odabra; svako odmah pomisli, kao i domaći: ovo nije čist posao! opčinila ga, da što? - ali niko ne reče drugo što, do: sretno da bog da!

Špirak jednako graje i nagoni da se pije. Velji vrč od trećine sića napunio se bješe i ispraznio po jednom na dvojicu. Čevrljina se u jednoj zdravici kleo da niko u Ribniku nije tako pazio snahu, kao što će je on paziti. Pred zoru i domaćin zaplitaše jezikom, te mu pošljednja napitnica bješe: "Si... sinko Ile, da' b'g ja cu-cu-cu-cu-cu... kao tvoje dijete do ... do god ... ne!"

Pošto sunce otskoči, prvi usta Ilija i sjede pred kućom. Za njim izađe stari i posadi se kraj njega, ne rekavaši riječi. Obojici jako bučaše glava. U njeko doba otac zaiska vode, te ga sin poli. Po tome Ilija obrija Špiraka, kao vazda nedjeljom. Po tome se Špirak preobuče u svetačno ruho i krenu, a Ilija pođe za njim u stope, češkajući se po glavi. Najposlije progovori Špirak:

- Ne misli ni za što, nego se vrati, pa hajde s braćom u crkvu. A ja ako ne stignem na vrijeme na užinu, ne čekajte me.

Baš kad je Špirak bio prema Svetome Spasu zaljuljaše se zvona. Sunce je grijalo sa vedra plava neba, te se sjen crkveni razlio po rudini, pa se čini: po njoj izbio kalac. Po masliniku cvrkuću vrapci i zvižde kosovi. Izletjela i po gdjekoja pčela; jedna zuknu kraj uha Špiraku. Stari jedan bajam u njekom zgonu iza crkve, počeo cvjetati. Ele, da zažmuriš bi pomislio: zenulo je proljeće! a ono usred zime.

Špirak se dobro iskrsti i gledaše u vrh od opanka mičući usnama. Pa se sagnu da ispravi vrh - premda nije trebalo, jer opanci bjehu novi, pak pođe brže, pa lakše, pa brže, pa lakše, obzirući se počešće, dokle ne doprije pod mirine, ia kraj Ribnika, te bedemskijem hladom uputi se...

O, bože, je li moguće! Špirak ulježe u kuću gatalice Ivane! Pobožni Štirak, koji ne dopuštaše mlađima ni da govore pred njim o maštanijama, a on sad to čini.

Ivana - njeka krupna čandrljoka, strašilo ribničkoga naroda - češljaše se kad Lujetić uđe. Ta obrljuga i ne ustade na njegov pozdrav, no savijajući već prosijede pletenice, omjeri ga koso i zapita: "Šta je novo, djevere?"

On izmuca rašta je došao, a na to ču:

- To je stvar krupna, djevere. Ni prstom maći neću, dok ne staviš preda me talijer, jer ja poznajem dobro vas težake. Dok izmamite riječ: mile, lale, a poslije se cenjkate za pletu!

Pošto vračara ugrabi krunaš, dohvati karte igračke, promiješa ih, razasu ih po stolu, pak stade pogađati:

- T'e, jest mladić pod njezinom voljom, jest njezin pritrunak, ali se čuvaj, djevere, da ne razvrgneš svadbu, jer bi ti sinu prispjelo! Jesi li razumio? Prisjelo bi tebi, jer bi ga oženio crnom zemljom!... Najposlije, ako ga je opčinila, to je zato što ga miluje i biće srećan s njom do smrti. U tome, djevere, nije velike grjehote, jer današnji momci ne dadu se drukčije zaoglaviti...

Špiraku bučaše glava jače kad bi na ulici. Nije ni opazio kako se mnogi čuđahu videći odakle je izašao.

Malo se razabra kad stiže na domak Krnjajićima. Opet ču riječi: "Najposlije miluje ga i biće srećan s njom!" i to ga malo razvedri.

Dovedoše Mariju u polak mesojeđa. Ili'nih svatova bijaše desetak, a njenijeh pet i dvije prikladne jenđe. Od crkve je nevjesta hodila pošljednja uz djevera Mitra, kome je jedva glavom dopirala mimo nas, a uza to bješe strma čela, šiljaste brade, a kad pogleda čisto pokosi crnijem očima. Doduše, imala je pregustu vranu kosu, male bijele ruke i sve ostalo bijaše smjereno, ali tu žužicu Krnjajića ne ćaše uzeti ni pošljednji nadničar ribnički, van da uz bogatu prćiju. Ženske se zbile u gomile po raskršćima kud će proći svatovi, te ih posiplju bajamima i slatkijem bobicama, ali bi nevjestu zasule kamenjem da mogu. "Opčinila ga, da što!" govorahu djevojke glasno, "jer, za muku božju, bi li se mogao drukčije zaljubiti u nju!?" - "Valaj, odavno, ne gledasmo ljepšega ženika i zgodnijih svatova uz nakazniju nevjestu!" dodavahu mužatice. I svud Mariju praćaše jedan uzvik: "Prokleta vještico!" ...

Iz dimnjaka Lujetića kuljaše gust dim. U oboru vrćahu se peciva. Na ulici igraše kolo i razlijegaše se pjesma:

Dobro došla, snaho naša.
Mironosice;
S tobom došla svaka sreća,
Mironosice...

Njeka susjetka izvrnu pod glas:

Na zlo došla snaho naša.
Mala vještice...

- Anica koja je vodila kolo, ču to, te ćuši po obrazu konicu. I ćaše se bruka dogoditi, istoga časa kad mlada kroči preko praga, da pametniji ne zabašuriše i pritajaše stvar. Poslije toga pir se nije pomutio do mraka. Špirak je opet zaplićao jezikom u potonjim zdravicama. Čevrlja se opet zaklinjao kako će paziti snahu i - prođe sve u buci kao no ti u težačkoj kući o svadbi.

Nevjesta je ustalica, čista, svagda prisebna, pokorna svekru i djeverima. To priznavahu susjedi, koji su joj pratili svaki pokret i - što je pretežnije - to govorahu: Špirak, Mitar i Pero. Ni Čevrlja nije poricao, ali nije rado govorio o njoj, no kad bi morao što reći, rekao bi samo: "Pa dobra je!"

Otkad mu se brat oženi, Čevrlja se izmijenio. Kad god nema posla, on svrne k sestri, pa sjedi uza nju po čitave ure, zamišljen, puši a ne progovara., jedva ako se kad našali sa njezinijem sinčićem. Anica se čudila tome. Dotle ga je željkovala i često korila što je ne polazi, a sad eto ne odmiče se iskraj nje, ali je sjetan, a ne kaže šta mu je. Anici je taj mjezimac Špirakov bio u sred srca, jer ga je ona njivila, te mu bješe mati i sestra. Najposlije, bogme, otpetlja Čevrlja torbicu i izruči sve što bješe u njoj.

- U našu je kuću uljegla zla sreća! Eto šta mi je...

- Ama, brate, nemoj tako! - prekide ga Anica. - Svi se hvalite njom...

- Jest, jest, stara pjesma: pogodna, valjana, steklica - tandara, mandara, a sve je to ništa...

- Ma kako ništa...

- Ništa, velju ti, jer joj se ne prima. Ne možemo joj podnositi pogleda; ne možemo razgovarati otkad je među nama; ne možemo disati... nješto čudnovato, što ne umijem iskazati, kao da se kuća sužila i zapušila sa svijeh strana, kao da oganj tinja pod nama. S rabote ne mili nam se pod krov, a kad se već okupimo, zgledamo se kao u čudu. Stari se ne tuži, Mitar ne zbori ništa, Pero muči, ali je svakom na licu ispisano kako mu je pod kožom. Aja! ovo ne može trajati, - završi Čevrlja i škrgutnu zubima.

- Bog s tobom, Simo! A Ilija?

- A Ilija kao 'no ti opčinjen! Prionula mu duša uza nju. Kad nije u poslu, onda je uz njezinu opregljaču. Pilji joj u one klete oči... ne može da se nasiti onoga pogleda, od kojega svak drugi bježi. Pa igra se s njom kao s bebicom, tepa joj od mila i pred starijem, pobio bi se da joj ko ružnu rekne, a njoj bi dopustio da ga natovari. Ali neće tako trajati s nama, ne! - i opet zaškripa zubima.

Po tada nije već dohodio k Anici.

Prvoga dana bijele nedjelje oko ponoći Marija ječaše u snu tako jako da razbudi sve ukućane osim svekra i muža. Čevrlja ustane i zatutnji šakom po perdi njihove klijeti, rekavši: - "Ta umukni, zanijemila zavazda, bog dao!" Marija sjede na krevetu i briznu plakati. Mitru se ražali, te pitaše da nije bona. Nevjesta ne progovori, niti prekide plač, dokle se nije razdanilo, te svi poustajaše, osim staroga.

- Ne znam što mi je - veli Špirak - ali ne mogu ni prstom kopornuti, kao da mi je nješto... budi bog s nama ... svu snagu isisalo. Biću prozebao, eto, nego, hajte, vi djeco, ne dangubite, a ja ću za vama kad uzmognem.

Sva tri brata otidoše u Gornje Polje da kopaju vinograd, pognavši na dvijema mazgama motike, hranu i ponjave, jer mišljahu noćiti tamo. Od Ribnika do tijeh baština hoće se dobru pješaku više od ure. Zadugo braća ćutke iđahu, pa Mitar probi led, počevši Iliji pričati kako je mlada cviljela, a ne zna. se zašto.

- Lako je pogoditi rašta! - odgovori mladoženja. - Ova pogrda Čevrlja lupao je i rekao ružnu riječ, a ona, kao 'no ti ženica meka obraza, zaplaka se.

Pero se uhvati za te riječi, pak se stade - onako bratski - podrugivati Iliji kako mu se prenemaže i bebuni otkad se oženio. "Ne vali ti već ništa, nego da natakneš klobuk, da naučiš prkelati, pa da se previjaš pred njom kao pravi rastriženjak!... Ženica meka obraza! A što ne rečeš smjesta: Sinjora! Bu đorno! Puklimenti! - Pak još joj se pokloni, evo ovako!"...

Na to svi prsnuše u smijeh i Ilija isti. Lijepa ljubav bratska ogrija ih, kao njekad, te sinuše i otvori im se volja na šalu. Odavno veseliji ne bijahu, niti radije prionuše na svoj mučni rad.

Po užini, baš legli pod masline, kad ali doigra na konju njeko momče iz njihova susjestva vičući:

- Kući brzote!... Umrije Špirak!...

- Šta naopako? - Je li te on poslao? - Zar mu je gore? - pitaju, što koji.

- Strina me poslala i poručila je da časa ne časite!... Pop je već bio i naredio ga s bogom!...

Tu se već nije imalo šta razabirati. Ilija prvi okroči mazgu, Mitar za njim, Pero uzjaha konja, te zaprašiše u sve mahove. Čevrlja i djetić trčahu za njima.

Zatekoše Špiraka s voštanicom u ruci. Kraj njega Marija, pop i susjedi. Samrtnik bješe zanijemio, ali još maličak u svijesti. Gledao ih je svijeh redom, pa izdahnu...

- Čovjeka može nestati u trenutku, to znamo, ali zdrava ljudina kao što bješe ovaj Špirak ne bi prije svršio van da od puške, ili od noža! - reče top krsteći se.

- Mi ga zvasmo starijem od mila, ali on bijaše tek prevalio pedesetu, - doda njeki susjed. - Eto vidite ni jedan mu zub ne bješe krnj, oči kao u jastreba, a lice uvijek rumeno. A, brate, kopao je uza sinove, mogao je natovariti na mašče pedeset oka, mogao je po cio dan hoditi, - brate čovjek u cvijetu snage, pa eto na prečac!... Bogo moj, što smo ga na ovom svijetu...

Sinovi, Anica i Marija skamenili se, dvoumeći: je li san ili java. Pošto se osvijestiše, Marija prva stade se busati šakama u glavu, naričući: "Kuku meni, grješnoj!" Anica se onesvijesti. Ilija, Mitar i Pero klekoše kraj mrca. Čevrlja se podboči i stade hodati po kući, vičući: - Eto, ćaća, jadni ćaća, - eto kako ćeš cucukati unuče!... Zla nam sreća, kojoj si se nadao!... Kao da. nije... sam slutio!...

Čeljad skočiše da ih poutješe. Anica, premda bješe izvan sebe od jada, razumjede da bi se moglo i veće zlo dogoditi, te se objesi Čevrlji o vrat. Đuro, muž joj, pomože, pa nagovoriše Čevrlju do ode s njima, dokle minu prvi bolovi.

Pošto se uredi što je najpreče bilo oko pokojnika, posjedaše ukućani i izvanjci. Marija je jednako ponavljala one tri riječi: - "Kuku meni, grješnoj!" - Znadijahu svi da ne bijaše rječita, ali se svakome čudno učinje što joj se jezik ne driješi na drugo što. A kad i izvanjci čuše kako je prošle noći ječala i kako je odmah zatijem svekar iznemogao, onda svi razumješe uzrok smrti mu. Nagađahu svi od koje bolesti umrije, ali se niko ne usudi da iskaže ono što svakome bješe jasno u glavi, što svakome bijaše navrh jezika. Ponjeka baba lanula bi riječ da joj nijesu pred očima čvrste šake Ilijine. Mitar, siromah, muči se teškijeh muka, razvodeći svoje i tuđe misli sa crne istine, pak završi: - Hajte, ljudi, što duvate u vjetar! Kao da nije božja da čovjek umre, kao i da se rodi!

Pop je svu noć čitao jevanđelja. Čevrlja se bješe utažio kraj braće. Anica tiho. naricaše čelo glave očine. Marija se bijaše sklonila u klijet...

Kako je bilo Lujetićima na uranku kad kretahu na posao, ne čujući onaj mili glas, kome bjehu obikli otkad znadijahu za se! Krutu istinu zavije san, ali se ona življe prikaže odmorenu mozgu i jače tišti srce na tašte. Kako im je bilo danju, kako noću, to može znati onaj ko je podnosio take jade. Mitar je sokolio braću. "Radimo i molimo se bogu da vas ne zadesi druga kakva nenadna!"

*

Ali im usud ne dade predahnuti.

Druge nedjelje velikoga posta rasturilo zvaća na sve momke općine ribničke koji bjehu napunili dvadesetu a ne prešli dvadesetčetvrtu godinu da se moraju skupiti na loži. I Mitar Lujetić. bijaše među tijema. Kad se mladi narod skrknuo na trgu, opkoliše ga soldati sa sviju strana, pa onda pretur, sa velikog prozora na sudnici, pročita kako je ćesaru potreba da i Dalmacija dava soldatiju i kako se on (ćesar) nada da će Dalmatinci biti junaci, kao što su bili od iskona, i da će mu biti vjerni. Iza toga dozivalo po imenu mladiće, pa ih gole golišate mjerilo po tegu, po širini i visini, pa ih uzelo gotovo svijeh i kazalo im da će svaki deset godina služiti svoga gospodara i nagnalo ih da se zakunu.

Otrgnuti Ribniku njegovu snagu koja ga je hranila!

Po Ribniku žalost, kao da je kuga pomorila što je najljepše u njemu.

- Mi smo vojnici odvazda, a sad hoće da smo soldati, - govorilo se.

Ali to ne pomaže.

Na krstopoklonu nedjelju, pred podne, sleže se po obali gotovo sav ribnički narod i iz okolnijeh sela, te u silnoj graji i vardanji dvojilo se ono što bješe "za cara" i ukrca se na "vapore".

Mitar se izgrli i ižljubi s Ilijom, s Perom, i s Marijom, pak uze na stranu Čevrlju, te mu je nješto za dugo pričao, razmahujući rukama; pa ga cjeliva dva puta u obraze i istrča uza šticu, ne obzirući se...

*

Lujetići rabotahu bolje i složnije nego dotle, jer u trudu tražahu utjehe. Ko ih je gledao u poslu, ne znajući kakve rane na srcu nose, ćaše im zavidjeti. Samo Ilija bijaše jako blijed. S početka braća ne opaziše to, ali kako se Iliji ne povrati rumen u lice, počeše strahovati i nagovarati ga da se liječi. Ali se Ilija ne da osoliti. "Natrunio sam želudac, drugo mi ne vali." Radi, otimlje se, no ne može skriti da svakoga dana gubi snagu. Pa stade kašljucati, pa kašljati i izrkivati sukrvicu. Jednoga jutra osvanu mu kraj kreveta lokvica čiste krvi. Tada se i on prepade i zareče da će se vidati, ali kad dođe ljekar, Ilija mu obrnu pleća, niti htjede progovoriti, niti popiti što mu se nudilo. Sjutradan se diže i otide na baštinu, gdje se presnijeti usred rabote; nije mogao ni rukama ni nogama, a dahće kao pile u šaci. Poniješe ga doma. Ležao je dva-tri dana, pa opet ustade, i poče zvrljati po varoši. Narod se čudi gledajući mrtvaca gdje hodi. Ko ga ne bješe podavno gledao, ne mogaše ga već poznati. Više od jednog čuo je nesretnik iza leđa gdje pitaju:

- Ama, boga ti, je li ovo Ilija Lujetić! Šta bi tome čovjeku te iščilje tako brzo?

Ali se mladoženja uzjogunio, te svakoga dana bivao uporniji. Još braća podnošahu svake jade od njega: breca, psuje bez ikakva razloga, prigovara im za svašto, traži vrh odabrana jela pojedak, sve mu je krivo, ništa mu se ne sviđa. Anicu ne trpi na oči - samo je Mariji podložan, više no dijete majci...

Tako je trajalo do Cvijeti, a toga dana leže logom.

Ono riječi što mu preosta uloži da preklinje braću neka mu paze udovicu; neka živi na njegovu dijelu, ako se ne preuda. To je mnogo puta ponovio, pak, za bolju tvrđu, dozva bilježnika da mu pošljednju volju zapiše...

Na veliki četvrtak, kad se razdvajaše noć od dana, rastavi se i on zavazda od svoje Marije.

*

Neka zamisli ko može kako bi u kući Lujetića!

Koliko je težačkoga naroda u Ribniku ne osta duše koja iskreno ne požali nesretnu kuću. Nije, brate, šala, u devet nedjelja tri groba ispod jednoga krova - jer u ono vrijeme govorahu da je soldat živi grob. A kakva tri čovjeka nestade! Sav narod, kao iz jednoga grla reče da to ne može biti od božje. Svjetina zaguši kuću, obor, vrtove - mnogo ih više nego o svadbi. Kuknjava se razlijegala, kako odavno nije, a u toj strašnoj dernjavi Aničin je glas prodirao mimo ostale.

Pred podne dođe pop, koji, premda umoran od dugačke službe crkvene, što se vrši toga dana, poče od svoje volje čitati sveta jevanđelja nad pokojnikom. U redu je bilo da se svak savlada, te i Anica umuknu za njekoliko, ali ne moga odoljeti, nego pomrsi riječi božje svojim naricanjem. Starog sveštenika obliše suze, no ne prekide, i tako se pomiješaše riječi što. tješe sa riječima žalosna srca.

Udovica se ne ču živa. Raspletena, blijeda, savila se u guku iza vrata i zablenula se u plamičak od voštanice nad Ilijom.

Mnogi pomisliše da je izašla iz svijesti.

Kad pop doprije do glave sedme jevanđelja po Mateju i izreče: "Jer kakvijem sudom sudite, onakvijem će vam suditi; i kakovom mjerom mjerite, onako će vam se mjeriti", skoči Marija kao pomamna, kao da je njeka sila odiže, te poteče k mrtvome vičući:

- Kuku meni grješnoj!...

Anica ustuknu, udari se u grudi, pa zabugari:

Kuku nama a ne tebi!...
Aoh, Ile, ne prosto ti
Što iskopa kuću našu,
Što dovede prokletnicu!...

Kako što munja iz oblaka blijesne, sinu nož u Čevrljinoj ruci i zabode se Mariji u njedra - i ona se 'strovali mrtva vrhu vojna, a njega ljudi savladaše da ne uloži na sebe. (Predadoše ga sudu, a sud ga opravi u istarsku tamnicu da robuje dvanaest godina.)

A na veliki dan u zoru, kad na Spasovoj crkvi zvona zaslaviše a narod zapoja: "Voskresenije tvoje, Hriste", sjeđaše Pero Lujetić sam pred pustom svojom kućom i plakaše gorko.

Pošljednji vitezovi

I

U srcu grada H nalazi se Ulica svetoga Frane, gdje su nanizani vlasteoski opustjeli dvorovi, među kojima je najznatniji onaj plemenitijeh M–vića. Taj dvor je krpež od nejednakih građevina, zidanijeh u različita vremena.

Gledaocu s ulice pred očima je, u tamnoj zidini, nad visokim vratima, isklesan ovakav grb: okrunjena aždaha isplazila jezičinu, propela se na zadnje noge, a u prednjoj šapi drži go mač. S obje strane te zidine strše visoka zdanja. Desno je krilo pravi dvor, sav od tesana kamenja, na dva poda sa svedenijem prozorima. Lijevo krilo bijaše njekad tvrda kula; s vremenom se puškarice raširiše u nejednake četvrtaste prozore, ali ni danas, za tri koplja visine, nema na njoj nikakva otvora. Ta dva zdanja bijahu vezana dvama bedenima. Beden sastrag pretvori se u onisku kuću, namijenjenu slugama, a onaj do ulice utanji se i posta prosti oborski zid, držeći na svojim grudima, kroza dugo vrijeme, pomenutu strašnu aždahu, to viteško obilježje M-vića, koje oni donesoše u XII vijeku, kad pobjegoše iz Bosne u Primorje.

Prije ne mnogo godina, svakoga dana u zoru, kad zvona oglase pozdrav Bogorodici, njeko bi otvorio gvozdene kapke dvaju prozora u prizemnoj sobi, pak proturio glavu izvan. Bješe to povelika glava, oblijeh obraza, sijerijeh očiju, prava nosa, podrezanijeh prosijedijeh brkova, pokrivena crvenom kapicom. Ona počivaše na zadriglu vratu, ovaj na zdepanu trupu, trup na kratkim nogama, a sve odjeveno u težačkoj primorskoj nošnji. Na prvi pogled moglo se poznati da je taj čovo gospodsko starogonče, od onijeh što su više smatrani kao ukućani nego kao sluge, što govore: "mi" "naša kuća", "naše imanje", što smiju obrecnuti se na gospodara, a, borme, njegovu djecu mogu ponjekad i ošinuti. Taj šiško, pošto bi se provjetrio, savio bi dušek, na kome je prenoćio, i iznio ga kroza vrata. Sad se sa ulice jednijem pogledom mogla pregledati prilično trostrana soba. Na stijeni, prema prozorima, čkiljaše plamičak u srebrnom kandiocu, pred razapetijem Isusom. S desne strane Gospoda našega osmjejkivaše se dobrodušni lik Pija IH-oga, a s lijeve ćesara Frana Josipa. Pod njima starinski divan; pred njim velik pisaći sto, pokriven zelenom svitom, poštrcanom pjegama od crnila; naokolo drvene klupe, a nad njima visoke police pune snopova artije; u jednome uglu gvozden kovčeg sa tri katanca, i vrhu njega njekoliko komada starinskoga oružja: dževerdan, dva mača, čit malijeh pušaka sa velikim pozlaćenim jabukama; s obje strane oružnice po jedna sveta prilika na platnu, sveti Frane i Dominik.

Nakon četvrt časa, otprilike, sluga bi opet zatvorio prozore, pak, otvorivši teška oborska vrata, izašao na ulicu, držeći zapaljen fenjer. Neka je napolju sasvijem vidno, recimo ljetnjega dana, pred sunčani ogranak, sluga ipak izlazi sa zapaljenim fenjerom, kašlje, zijeha, proteže se, tjera pse i mačke, što zabasaju tom tijesnom ulicom, razgovara se s "fakinima", što tuda naiđu. To trajaše njekad duže, njekad kraće, ali svakako dokle se ne otvori prozor na prvome podu dvora i ne promoli jedna glava, zavijena bijelom krpom.

- I–han! - vikne glava, izgovarajući tu riječ eto tako, u dva sloga.

- Gotovo, šjor! - odazove se sluta, skinuvši kapu.

To ime "I–han" nije naše, niti u cijelom Primorju - vjerujte! - bješe čeljadeta koje ga nošaše, osim toga sluge. Kako ono postade i zašto prionu debeljku, nažalost, pored sveta našeg savjesnog istraživanja, ne mogosmo doznati.

Kad bi I–han čuo teške korake niza kamene stepenice iza zidine, tada bi opet skinuo kapu. Domalo stupi na prag ljudina širokih pleća, u crnoj zakopčanoj haljini, sa visokim klobukom ka glavi i toljagom u ruci. Tome krupnom gospodinu mogaše biti preko pedeset godina. On ćaše, prekrstiv se, micati otromboljenim obrijanim usnama, ostavši ukrućen toliko vremena, koliko je dosta da ga čovjek utuvi: orlovski nos, lice široko, krupne jabučice, oči plave, izbuljene, guste obrve sastavljene. Zamisli da je još brkat, pa mu mješte lacmanskog klobuka natakni kacigu, mješte meke crne haljine pokri mu grudi teškim oklopom, uturi mu u desnicu visoko koplje, o lijevoj mu bedri pripaši mač, neka jošte mjesto gaća navuče pletene hlače, a mjesto crevalja žute čizme obuje, - onda, brate, eto ti prave slike i prilike jednoga od njegovijeh predaka, koji je živio u doba Kulina bana, u Bosni ponosnoj. Vitez taj, gore u dvornici, odvoji se od platna, izađe iz zlatnoga okvira, pa sad polazeći k banu na vijeće, ili, možebiti, na krvavu krajinu, preporučuje se bogu na svome kućnom pragu! - Hoćeš li drugu sliku? Natakni mu samur-kalpak, obuci mu zelenu dolamu sa zlatnijem kitama, pripaši mu ljutu dimišćiju, a o rame objesi tanku latinku, baci ga u sedlo pomamnu dorinu, eto ti druga Smiljanića, Jankovića, Močivune, Nakića, Šupukovića i ostalijeh naših slavnijeh serdara, koji gonjahu kroza Kotare Tanković Osmana, Talu Budalinu, Udbinjane i ostale krajišnike. Tako će taj čovjek nalikovati svojim starima iz Srednjega vijeka. Ali ovako kakav je sad, u polovini devetnaestoga vijeka, u lacmanskoj nošnji, sa "varićakom" na glavi, to je prosti šjor Ile M-ković, deveti Ile u svome plemenu, i pretposljednji ogranak "od grane od dobra korijena", kako se obično kaže u starinskim: poveljama. Kako se on često ponosio sa osam imenjaka svoje loze, to ga iza leđa zvahu: "deveti" ili "deveti u plugu".

- Hajdemo, I–han! - rekne plemić.

Starogonče krene pobrže, pa na njekim vratima povuče za konopac, a na to ispane drugi sluga sa fenjerom i za -njim izmigoli njeka sitna, pogurena gospođa, neobično dugih obraza.

- Dobro jutro, konteša! - nazove deveti.

- Dobro jutro, konte! - odgovori baba i pođu dalje.

Često su spominjali davno, srećnije vrijeme, kad imađahu do desetak drugova svoje vrste u tome jutrenjem pohodu, a sad spala knjiga na dva slova, pretekoše samo dvije žiže da navješćuju polazak gospoštine k ranoj misi!

Za njima pristane gdekoja baba građanskoga reda, gdjekoji stariji umirovljeni činovnik i starije sluškinje.

Konte, veoma pobožno, prekleči malu misu u starinskome manastiru, gdje leži, dajbudi, pedeset kostura njegovijeh predaka, gdje ima oltara i ikona i dragocjenijeh utvari, što oni priložiše.

Poslije službe, istijem redom, vrate se njih dvoje. I–han opet otvori prozore na prizemnoj sobi. Deveti, pošto posrče kavu u kući, izađe na ulicu, te stane odmjerenijem koracima šetati od jednoga kraja do drugoga ispred dvora.

Đačići, vodarice, fakini, stariji težaci iz zagrađa, prolazeći tuda, drže se druge strane ulice i većina njih pozdravlja Devetoga. Naiđe i starijih popova, činovnika, i od tijeh će gotovo svaki se ustaviti da ga pita za zdravlje, da ga ponudi duvanom za nos. Desi se, bora mi, i drukčije. Desi se da tom ulicom hita kakvo bijesno momče težačko, pak se mimogred navlaš očeše o staroga. Drugi opet goni natovareno magare, pa će ga ošinuti derući se: - "Ćuš! Što si se uzlijenio kao deveti u plugu! Ar! Arja amo!" - Deveti nije prostran čovjek, niti je spor na jeziku, te smjesta tijem bezočnicima pomiluje oca i majku, a bezočnici njemu istijem načinom opomenu sve njegove stare, čak do vremena Kulina bana.

Te ružne pojave bijahu rijetke, ali svakoga u boga jutra događalo se nješto, što je konta kud i kamo više ljutilo od tijeh prostačkih uvrijeda. Eno ulicom nema žive duše, a ipak konte stao i srdito bobonji u sebi i kucka toljagom po kaldrmi. Šta je? Eno dolje čak u dnu ulice vitlaju se gusti koluti dima oko glave jednog visokog gospodina, koji se baš momačkim koracima primiče. Moraš se začuditi njegovoj mladenačkoj živolaznosti, kad ga, iz bliže posmatraš, jer je taj dugonja vršnjak kontov. Riđi mu brk, bez i jedne sijede, lijepo dolikuje njegovom suhom muškom licu, ali borovi oko usana i na čelu, kao i progrušana kosa, odavaju mu vijek. Pogled mu je pouzdan, ali u isto vrijeme taj pogled kazuje da ga se ništa ne tiče. To je konte Slavo D., također " od grane od dobra korijena", barabar sa M-vićem. Slavo je bio časnik u ćesarskoj vojsci. U Mađarskoj buni, 48-me godine, dopadne teške rane, te je morao ostaviti službu. Živio je priličnijem dohotkom svoga imanja i mirovinom. Od roda je imao samo dvije stare tetke koje s njim življahu u starome dvoru. Slavo je pod svojim krovom noćivao, svrćao na objed i večeru, a sve ostalo vrijeme provodio u kavani i šetnji, ne vadeći iz usta gotovo nikada cigare. U crkvu je hodio samo nedjeljom i o veljim godovima. Bio je čovjek junačan, iskren, od riječi, milostiva srca, neotesan i ohol, poštovan od svakoga.

Kad se Slavo primače, Deveti izbulji svoje orlujske oči put njega, kao da ga ćaše proždrijeti, ali vojnik prođe, prezirno prčeći usne. - Pogled Devetoga kao da govoraše: "Što ti mene ne pozdravljaš, ti skitaču jedan?" A odgovor Slavov kao da bješe: "I ti si mi njeki vlastelin! Pi!" - I to je bivalo deset godina, svakoga jutra, kad ne bijaše kiše. Doduše, kad se Slavo vratio s vojne nije se tako ponašao prema svome drugu iz djetinjstva, ali, naskoro zatijem, stade mu svakim načinom pokazivati da ga prezire. I to ne bi zbog kakve zavade među njima. Slavo pak ne govoraše pred drugima o Devetom ni bijele, ni crne.

Deveti čepukaše gore dolje, gledajući u časovnik, buljeći na onu stranu otkuda izađe Slavo. Čim pak nazrije jednoga, dvojicu, trojicu, gomilu ostrvljana, on uđe u prizemnu sobu, sjedne na divan, natakne crnu kapicu i počne prebirati brojanice.

Jer ne može biti da ostrvljani mimoiđu stari dvor M–vića. Njima je Ulica sv. Frane samo put k njemu, u svako doba godine, i onda kad nije vrijeme jematvi, kad se ne treba javljati gospodinu zbog dohotka. Kad se iskrcaju sa svojih brodova, ljudi i žene sa različitijeh krajeva, zaustave se na obali, pogledaju se bojažljivo i ščinjaju se jedno od drugoga, dokle se gomila ne raznovi. Tada se jedni raziđu kojekuda za svojim poslom, a drugi svi, lagano i ćutke, navru k Ulici sv. Frane. Među se teško da zavrgnu razgovor, osim isprekidanijeh pitanja i odgovora.

Ali vrijedi motriti obla, dobrodušna lica naših ostrvljana kad već stignu pred dvor! Nadanje, strah, pritajana srdžba, čak i očajanje - sva ta osjećanja izbiju. Ne prođe mnogo vremena, a kroza otvorene. prozore čuju se ovaki razgovori:

- Šjor konte! Ja sam dužan dvista glavnoga, a sam platal lani dobit; sad vi kažete da je nareslo glavno! Po boga, kak može naresti!?

- Čuješ ti! - odgovara krupnijem glasom Deveti. Gotovo uvijek počinjaše govor sa: "čuješ ti": - Kad već misliš da sam te zanio, a ti, brate, idi u sud... Ne-ne-ne-ne! neću više riječi, nego idi u sud. Ali ćeš se počešati, ja ti dajem riječ! Ni dana te već neću čekati!...

- Ja, po Jezusa., nimam sad dobiti! - veli drugi. - Nimam, da me zakoješ! Nego vas molim, ka' ča se moli ovi raspeti, da me pričekate, dokole mi sin pošaje...

- Umukni, beštijo! - izdere se konte. - Zar se ljudi mole kao Isus! Oprosti, bože! - Konte bi ustao, skinuo crnu kapicu, i prekrstio se pobožno.

- Ma vas molim ka' kraja našeg da me pritrpite, jerbo će mi sin poslati pinezi iz Omerike.

- Čuješ ti, ne bih ti vjerovao da sad izdišeš, jer si me prevario dva puta s tvojim sinom iz Omerike. Izlazi!

- Ča ću nesritna, slabišna, udova, ako se ne smiluješ! - nariče njeka žena.

- A što ću ti, moja draga! Bješe se pružiti koliko se možeš pokriti. Žao mi te, ali ti ne mogu pomoći...

- Kak ne moreš, konte svitli, kad...

- Orazumi se, ženo, ne mogu ti ništa, jer su karte otišle dalje, svojim putem. Ne mogu ja sada sudu narediti da obustavi zaplijenu. Idi, dobra ženo, idi!

Ponjekad se moglo čuti i ovakih govora:

- Po svetoga Franu, kom si zavitan, došlo mi je da - da - da. Ah! baš nimaš duše...

Drugi: - Ubit' ću se, virujte, konte, utopit' ću se: ako vam ni žal mene, smilujte se mojim sirotama!

Treći: - Po sve svete, ča ih je na nebesih, uzet' ću abokata, tirat' ću do gubernadura, do ministar', do kraja, do javla u paklu, potrošit' ću sve ča iman, ali neće bit' na tvoju!...

Ali je Deveti dobro poznavao svoj narod; znao je da mu se ne treba bojati njihovijeh prijetnja, te mu je moglo biti da sliježe ramenima i da ih izgoni.

Jednom samo imao je krupna posla sa njekim težakom iz zagrađa, kome takođe čudnijem načinom narasla bješe glavnica duga. Poslije zaludne molbe, težak izmahne nožem i bi ga proburazio bio da I–han hitro ne ustavi njegovu ruku. Otada ne htje više zajimati novac žustrim Primorcima i "Vlasima" krvopijama, neto je trovao duše ostrvljanima!

Često je bivala taka naloga da se dužnici ne mogahu smjestiti u sobi, nego ih je I–han propuštao redom. U tijem prilikama pomagaše Devetom njeki piskaralo, koji se uvijek šunjao oko dvora, a I–han otvaraše gvozdeni kovčeg, smještajući pretežnije isprave i vadeći novac.

Eto u kakvu se zvijerku preobrazi vitez iz vremena Kulina bana, serdar iz društva Jankovića!

I eto zašto je plemić Slavo D. iz dna duše prezirao plemića Ila IH-oga M–vića.

II

Onijeh godina kad Princip propade, te Francuzi, osvojivši Primorje, uvedoše nove uredbe i dadoše narodu više slobode, nastade seoba beskućnika u primorske gradove.

Bilo ih je otsvuda i u svakoj nošnji: sa bosanske i hrvatske granice, iz planina i zabitnijeh mjesta, u pelengaćama sa pošom oko glave, u benevrecima i razdrljenijeh grudi, ponajviše mladi i odlučni ljudi. Jedni se upisaše u pandure, drugi se najmiše, a većina ih življaše s dana na dan, kriomčarenjem i krađom.

Među tijema bješe došao u X njeki Todor Bulin, čovjek žute dlake, kratka trupa, dugih nogu, pjegava lica. Po kroju haljina kao da bješe od Vrljike, ali bog sami zna njegovo pravo porijeklo i zavičaj, njegovu prošlost, njegovo pravo ime.

Todor se najmi kod popa u zagrađu, i ugodi mu. Pop mu bude provodadžija, te ga, poslije jedne godine, oženi s jednom udovicom. Ta se dobrosretnjica zvaše Ika. Ona imadijaše povelik vrt pod svojom kućicom, na kome je gajila povrće, te prodavala na trgu. Uljez Todor - koga iz šale prozvaše Todor Ikin - posluživaše i dalje popa. To je trajalo jošte godinu, kad jedne zimske noći njeki zlikovci navale na kuću popovu, njega rane i sve mu ponesu.

Dugo se ne mogaše ući u trag zlikovcima. Najposle jedan bi uhvaćen i taj im oda da im je Todor bio vođ. Todor dopade tamnice, ali poslije deset godina izađe zdrav i ugojen, kao iz manastira. Tada se skrasi kod kuće. Obrađivao je vrt i naimao se kod imućnijih težaka. Nego u dokolici, otisnuo bi se po okolini i krao stoku, dok jednom osvanu mrtav pod tuđom stojnicom; zrno mu je razmrskalo glavu.

Ostade Ika sa tri sina. Najstariji Ilija uvrže se na oca - skitač čiste krvi. Dva mlađa Jakov i Periša bijahu dobri momčići, radiše i štediše, a s Ilijom rastijaše svako zlo. Tako je trajalo za koliko je Ika starala. Jakov i Periša rade kao crvi, ponašaju se kao devojke, paze majku, a Ilija se klanča po ulicama, krade kuću, svađa se i opija.

Periša i Jakov bježahu od svojih vršnjaka od straha da ih ne kore bratom. Najteže im je bilo svečanikom kad po zagrađu uzavru pjesme, kad njihovi drugovi gomilama prolaze ulicama, gdje je djevojaka, a njih dva, kao njeki odvojenici, ginu od čame pred kućom. Jer koja bi djevojka s njima gledala, iako bijahu prikladni momčići? Ta prisjelo bi joj odmah od drugarica, toj snasi Ilije Buline.

Najposle Periša i Jakov otjeraju Iliju iz kuće.

On se pribi kod nekog konopljara kao pomoćnik, - posao veoma lak, jer nema šta drugo do da okreće veliki točak. Tu je izdržao punu nedjelju dana, pak posta derač u klaonici, pak ribar, pak fakin, i sve tako na izmjenu, odmarajući se često u šljepiću, dokle se jednom ne razboli smrtno na ulici.

Tada ga braća noću preniješe u kuću. Dok je on u tlapnji bulaznio koješta, tužna Ika naricaše, a u potonju poče da se tješi:

- Zlo je pri njemu rođeno, kao i pokojnome ocu! U krvi im je tako. Vi ste se umetnuli na ujčevinu, bogu da je hvala! Ali, vidite, mogao bi se popraviti, ako preboli.

- Da bog da! - govore braća.

- Može, može, biva toga... Pamtite li pokojnoga Vujana? Je li da je bio krasan čovjek? Jest, ali u mladosti ne bješe ni malo bolji od našega Ilije. Mati mu nemaše do njega jedinca, pa opet joj dođe da ga pregori, jer otide bosonoga Gospi na Vrhpolje i reče: "Gospe moja, ili učini da se popravi, ili ga uzmi k sebi!" Kad se jadnica vrati kući, zateče Vujana smrtno ranjena; u zavadi, jedan ga susjed udari nožem u slabine. Ali, preko nadanja, osta živ i posta miran kao jagnje i okući se, ele, pravi čovjek.

- Vidite - nastavi poslije dužeg mučanja - griješna ti sam, i ja sam namišljala da učinim zavjet, isto kao mati Vujanova, a ovo se odazivlje!... Teško majci kad do toga dođe!

Braća se zaplakaše.

Bolest ne savlada Ili'nu tvrdu građu. U dugom oporavljanju imao je ponuda, koje su kupovane bile znojem njegove braće. To ga dirnu te, kad mu se snaga povrati, poče raditi uza njih, svrćući pomalo stranputice, koliko se moglo podnositi...

Jedne nedjelje bijaše Ika sama u kući kad Ilija utrča bez duše i zakračuna vrata iznutra.

- Što je? - tek izgovori stara, a s ulice zasuše bubulji u vrata. Diže se graja:

Otvori!... Daj nam ga u ruke, ili ćemo ti razoriti kuću nad glavom! - viču njekolicina, gađajući neprestano.

- Nemojte, braćo, radi boga! - stade preklinjati stara, pa da ih umoli, oškrinu vrata. U isti mah zgodi je kamen u grudi, te pade nauznak, kao svijeća.

Ljudi smućeni zbog nehotična zla djela, pobjegoše.

Ika umrije sjutradan.

Općinski stražari uhvatiše Iliju.

Desetak dana posle toga, puče glas da općina otpravlja trojicu u vojsku.

U ono doba Dalmacija ne davaše vojine, ali su općine silom šiljale zle ljude.

Sleže se silan svijet na obalu da vidi Iliju i njegova dva druga, sva tri u pratnji stražara, kako će se ukrcati.

Svak im poželi: sretan put bez povratka!

III

U po jutra izađe iz kontova dvora njeka omalena jedra žena, sa svilenijem rupcem ukrštenijem na grudima, i silnijem, zlatnijem prstenjem na prstima, noseći u jednoj ruci zdjelu juhe, a u drugoj, na kružiću, križaka limuna i naranče. Žena oprezno uđe u pisarnicu, te pokloniv se malko, stavi juhu pred Devetoga.

-Dobro jutro, šjora Garofola! - pozdravljaju je ostrvljani. - Zdravo uranili!

- Zdravo, judi! - otpozdravi im zemljakinja, pa odmah nastavi noseći kružić natrag:

- Hajdemo, I-han, mluodi je vej gorik.

I–han pođe za njom.

- Pi-pi-pi! muoj Roro! - vabi Garofola penjući se opet s nategom uza stepenice, kojima gotovo zahvaća dužinu svojim širokim krstima. - Pi-pi-pi, muoj Roron! On ješte spi! Lak, polak, kuonte mluodi, nimote ga oštro budit'!

Ta šjora Garofola prije trideset godina uđe u dvor kao dojkinja, pa osta kao sluškinja i svrši kao upraviteljka, koja je i I–hanu zapredala. Po gradu bješe nahoda i nahotkinja, koje narod prozva Kontići i Kontićke. Govorilo se da je njih Garofola nautoč pomagala i kućila.

Kad bi stari posrkao juhu, izašao bi u obor, a za njim pisar i seljaci. Stari bi digao glavu put prozora njekadašnje kule, a to bi i ostali učinili. Sad bi I–han i Garofola otvarali prozore i iznosili na sunce mnoštvo ptica u krletkama, pa onda dva ćuka na tojagama, jejine, kraguje, grlice i jednoga orlića, a svega toga pernatoga naroda stane cvrkutanje, gukanje, ćukanje i kliktanje, da bi ta graja proglušila i gluha.

I–han hitro siplje proso, ulijeva vodu i čisti tamnice zarobljenicima, a Garofola im samo tepa redom, držeći jednako one kriške u ruci.

Pa onda se otvori krajni prozor i ukaže se visok čovjek, od trideset godina, tanak kao trska, ćelav, krezub, crvenijeh jabučica, kao da ih bješe omastio, riđa četkasta brka, sitnijeh i modrijeh očiju.

- Dobro utro, kuonte mluodi! - viču ostrvljani.

- Dobro jutro! - pozdravlja pisar.

- Dobro jutro, pape! - veli jedinac, našljednik konta Ila IH-oga, konte Ile H-ti, pak iznese jednog starog operutanoga papagaja.

Sad dopadne Garofola, pa njih dvoje stanu čistiti krmelje ptici, mažući joj preostala pera rakijom. Deveti pažljivo motri; najposle podvikne:

- Bon đorno, Roro, bon đorno!

- Odgovori papi! - sokoli ga Deseti.

- Javi se Roriću muoj! - dodaje Garofola i oboje golicaju Ronrona, a on treska ćelavom glavicom, kao da mu se teško sjetiti kako treba otpozdraviti. Najposle zakriješti: "Bon orno onteee!"

Eto ti sad veselja svijema. Ako je stari dobre volje, stane prvi pričati kako je Ronron u mladosti bio oštroum. Za njim kazuju to isto Deseti, I-han i Garofola. Ova često govoraše:

- Ja vam kažem da je grihota, bože prosti, čak ni kršćen, eh kad je bil mluod, imal je više pameti nego mlogi kršćeni!

A virujemo, šjora Garofola! - odgovori koji lukavac, da se preporuči mogućoj sluškinji.

- Virujemo, zač ne! Eto gospodske tice malehne, malehne, pa govore više jazik', po naški po talijanski, po tudeški, a naša dica od pet lit' ne znaju toliko rič' po materjem!

Ako bi Deveti prepleo prste i stao obrtati palac oko palca, to bješe znak da se prisjetio nješto važno zabilježiti u kakvoj pogodbi, a pošto ne mogaše biti u pisarnici bez sluge, to bi viknuo, prije nego uđe:

- Hajde, I-han!

Deveti još čeka: hoda i hoda, pak će planuti:

- I-han! Ile! Korpo dela voštra madona...

Bože mi oprosti! Čuješ ti magarčino, da toliko dangubiš, kada ti se kaže da ima posla, a?

- Kao da sam ja kriv, šjor! Kao da je meni baš milo hraniti tičurine!

- Dosta sad! - vikne Deveti i prstima smrska kožu na čelu da prikupi svu pamet, iz koje će iscijediti njeku rečenicu. Ali je bivalo dana kad tu svetu tišinu pobrka Ronron. Nakljukan i razgrijan na suncu, stari brbljov stane se derati iz svega mozga, miješajući izreke što mu preostaše u mozgu: - Adijooo! Mala bili malo! Kom-pa-nji marš! Ajns! Cvaj!

Tada bi Deveti pomaman:

- Ile! Korpo dela!... Zavrnuću mu vratom, ako ga namah ne ukloniš!

I, - han bi se tad podmuklo smješkao, jer mu veoma gođaše kad bi se gospodar stoga ljutio. Ali, usred toga, ako gospodar, kazujući u pero, nehotice izostavi kakav važan uvjet, I–han, jednako srdit, napomenuće to, onako surovo. Tada Deveti ustane, uhvati ga za puce na kružatu i gledajući ga milostivo potapšaće ga po ramenu. Tijem je među njima mir učinjen.

Prije nego se svrši posao, Deseti siđe i ukočanji se na pragu, zvjerajući očicama.

- Pape, ja ću malo izaći!

Svagda se moraše javiti.

Ako je ocu do razgovora, zadržaće sina malko - uvijek na pragu - tužeći mu se na zla vremena, na zle dužnike, na svoje meko srce, zbog kojega će najposlije propasti. Ako nije voljan, tada samo odmahne glavom, ali će svagda dodati:

- Čuješ ti, nemoj se sastajati s onijem!

- Bo-bo-že sačuvaj! pape moj! Aj^bo-bo, ne-ne-ne! - ušeprtlji se Deseti, crveneći na sav mah. Tako je tepao, čim se malo uznemiri, a crvenio je stoga što je lagao, jer se s onijem, s kontom Slavom, najradije družio u kavani.

Deseti grabi svojim dugim kracima, a pri tome mu glavica jednako igra, baš kao u ptice kad skakuće. Ulica izdušuje na rastoku drugih ulica, pred ljekarnicu "Kod spasitelja".

U toj ljekarnici bivalo je uvijek pet-šest dokone gospode na posijelu. Glavni bijahu: jedan gojazni kanonik vlastelin, jedan stari bogati ljekar, jedan bogati skorojević, koji mišljaše da ne bi mogao živjeti dva dana bez ljekova, i jedan šaljivac, za koga se ne znadijaše čim živi, ali se znalo da dobro živi.

Njima je Deseti dobro došao, baš kao poručen. Ako bi on htio da ih mimoiđe, tada je dosta da njeki ispane preda nj.

Čim uđe, prihvate ga kao da ga ne vidješe bog zna otkada.

- O, ooo, karo, karisimo mio! - viče kroz nos kanonik.

- Ma gdje si ti, čovječe, a? Jesi li opet bolestan? - pita ljekar.

- A ti ne znaš šta je nova? - zapitaće šaljivac.

- Ne-ne-ne! Šta? Šta? - ubrza Deseti.

- E, šta, moj brajko! samo slušaj! - I stanu izmišljati koješta, da ga zaplaše, na pr. po gradu se klanča bijesan pas; utekao je iz tamnice strašan razbojnik, kojega ćahu osuditi na vješala; težaci! se pobunili protiv gospode, zbog dohotka.

Deseti blijedi i znoj ga spopada, ne sumnjajući da je sve istina što čuje, iako su ga sličnijem bajkama prepadali gotovo svakoga jutra. Pošto se nasite, puste ga, a on krene dugom ulicom, obilazeći pse i oružane ljude, koje udesi. Još mu je pretrpjeti peckanja i dosjetke omladine svakojeg staleža - od prolaznika, iz dućana i radionica - bezobrazno namigivanje mladijeh prostijih žena, što ta najviše ljućaše, pa ga eto u veliku kavanu.

Tu zateče radnijem danom njekoliko časnika koji odvojeno sjeđahu, njekoliko isluženijeh činovnika i među njima Slava D. Deseti veoma učtivo pozdravlja svakoga, Slava osobito, koji mu uvijek, bez riječi, pruži dva prsta desne ruke, pak ustane i priđe biljaru.

Deseti bijaše vrlo dobar igrač. S njime se malo koji u gradu mogaše mjeriti, osim Slava, ali ga svaki mogaše dobiti, samo neka ga zbuni, neka mu rekne na pr.: "Ne broji vam se taj uda rac, jer ste povukli štapom!" Ili "Otkuda imate petnaest? Samo dvanaest, gospodine!" Toliko bješe dosta da Deseti izgubi. Slavo to nije činio; šta više, on ne dopuštaše da ga zadirkuju.

Pred podne izađe i stari kamatnik, praćen svojim dužnicima, te se uputi k manastiru. I–han zatvori prozore i stane šetati ispred dvora. Deveti, oprostivši se s ostrvljanima, prihvati svoga staroga prijatelja gvardijana fra Vincenca, njekoga debelog Talijanca, koga narod prozva fra Bačvom. Njih dvojica sporijem koracima, ustavljajući se u prepirci svakoga trena, pređu obalu, zaokole iza saborne crkve na trg, gdje je velika kavana i gdje im se pridruži Deseti. Odatle će dugom ulicom, koja svršuje kod pomenute ljekarnice. Ta šetnja traje dobar čas. Kamatnik striže očima na sve strane, neće li ugledati koga dužnika, kojega treba opomenuti, a u isto vrijeme pažljivo sluša od učenog prijatelja što je o čemu rekao sveti Augustin, ili sveti Toma Akvinski, ili koji priznati svjetski mudrac.

I–han priđe ka duhovniku i poljubi ga u ruku, pak uđe u dvor, za gospodarima, zakračunavši oborska vrata.

Sa kamenijeh stepenica ulazi se u visok trijem, gdje je strop drven, a pod složen od sitnijeh kamičaka nejednake boje, gladak sav kao jedna mramorna ploča. Petera su vrata duž trijema, vrata visoka, 'dvokrilna, od mrka drveta, sva ispunjena prelijepijem rezbarijama. Kroza srednja uđe se u prostranu dvornicu, gdje je pod i strop kao i u trijemu, po stijenama golema mletačka ogledala i slike starijeh M–vića i providura, optočene zlatnijem okvirima. Naokolo su široke stolice, postavljene zelenom svilom. Iz te dvornice, kroz omanja vrata, ulazak je u četiri sobe, takođe ispunjene starinskim raskošnijem pokućanstvom.

Sa dna trijema vode stepenice na gornji boj, kud sada krenuše sva trojica. I gore je slična podjela, samo što dvornicu zamjenjuje ručaonica, a sobe su manje, te ih je više. Garofola je postavila na prostranom stolu za četvoricu i ona se zabavljala sa Ronronom, kojega svakoga dana kad se ruča i večera prenesu tu iz kule. Deveti sjede u začelje, Deseti njemu s desne, prema ovome Garofola, a I-han malo dalje, odvojen. Njeka stara ispijena kuharica, crvena nosa, odjevena polak težački polak varoški, donosi juhu. U povratku ne može ni ona na ino a da ne rekne koju ljubaznu obožavanoj ptici.

Dokle oni jedu, ded' da čujete uglavnome što je zapamtio slavni Ronron.

Poslije Devetoga, papagaj bijaše najstariji ukućanin u dvoru M–vića. On je gledao jedinoga konta Ilu devetoga kao mladića pusta i bogata, U doba Francuza, kad se prekidao zakon, koji dotle bješe napose za vlastelu, a napose za pučane i kmetiće. Ronron je zapamtio svatove Devetoga i pitan je bio iz ruku konteše Matilde, odive plemenitijeh D-ća, bijesne i prelijepe vlastelinke. Ronron bješe svjedok prve ljubavi potonje mrzosti, između Devetoga i Matilde. Ronron jedini mogaše pouzdano znati bješe li istina što se po gradu govorilo... Njeki mladi pukovnik bješe česti gost u dvoru, iako nezvan. Najposlije Ronron zapazi kad jedne zore zacilika u velikoj spavaćoj sobi, na prvome podu, mali Deseti, a istoga dana pred veče ispusti dušu Matilda. I tako ne bi suđeno ni materi da se nagleda djeteta, ni pukovniku da mu kumuje, kako bješe obrekao.

Ronron bješe velika razbibriga mlađanom vlastelinčiću, koji se othrani više lijekovima. nego Garofolinijem mlijekom.

Kad je Deseti po godinama mogao izučiti malu školu, tada mu otac najmi "meštra" Luju, isluženog učitelja. Na većoj muci bješe sada Lujo sa bolešljivijem plemićem, nego njekad sa 50-60 živolaznijeh težačića. S ovijema je, doduše, morao biti po cio dan, al' je bar carevao nad njima: jedan kleči na piljcima, drugi dubi na jednoj nozi, trećega razapeo, ovome isprašio tur, onome dlane, - često, borme, spopani "božji potrebač" te mlati njim lijevo i desno, po glavama i trupovima! Tako je bivalo dvadeset godina, sa gomilama đavolića, a sad pred jednijem... posta manji od makova zrna! Njemu Lujo tepa, tobož od milošte. Samo kad se plemeniti đak sasvijem pronevaljali - recimo kad iglom bocne meštra u stegno - tada Lujo skoči i... šmrkne duhana dva puta više nego obično, pak će ozbiljno:

- Molim, šjor konte, da nikada već to ne učinite! Sad slušajte: be, a, ba; be, o, bo...

- Šta je Ronronu, šjor meštre? Što se vrpolji? Da mu nije uš pod krilom? - prekada ga dijete.

Lujo lagano rastegne krilo papagajevo, te izdreljivši oči kroza zelenkaste naočari, traži zareznike. Zatijem, red bijaše pozabaviti se kanarinkom Mimi i jedinijem drozgom, po imenu Kikom. Utoliko i šjora Garofola donese meštru čašicu rakije i popriča se s njim - Lujo bi vazda stojao pred njom - i tako se svrši čas predavanja.

Deveti se razgoropadi doznavši da je Lujo počeo krišom donositi ptičice, koje Garofola, takođe nautoč, hranjaše u starinskoj kuli.

- Ti, kenjederu jedan! - viknu mu pred pisarnicom, - da nijesi već prešao moj prag! Ja te plaćam da mi učiš dijete, a ti mu puniš glavu kojekakvijem ludostima!

- Iluštrišimo šjor konte, vjerujte da ne znam...

- Šta: "Ne znam"! Eno gore deset ptica! Sinoć je dijete brbljalo da mu kupim vapca i ljepak, da ide u lov! A? Zar nijesu to tvoji savjeti, kenjederu najzadnji!

- Nimote se grišit', konte! - umiješa se Garofola. - Nimote ofendivat' prava človika, er ja som kriva, zač ja som rekla muolom da ćemo ga slat' u lov, čim nauči kak vaja: a-be-ce. A, po boga, ča je zla u tom? Nij li medik reka da muolom triba hoda i čiste arije, gospodine?... A, I–han, javle munjeni, ča su se tebi usta zalipila?

I–han, mudro, izdaleka, navede govor o zdravlju kontićevu i povladi Garofoli.

- Hajde, neka. bude i tako, ali sve s mjerom, korpo dela madona, bože oprosti! - završi Deveti.

Poslije te male smutnje, kontić se priljubi uz Luja, a on, da ugodi bolje pitomcu, pod starost nauči ispunjati ptice, te se starinska kula napuni i njihovijeh tjelesa.

Na kraju proljeća, jednoga dana, pred fra Vincencom i domaćima, bi ispitan Deseti. Gvardijan i otac činjahu se nevješti što je meštar došaptavao gotovo svako slovo. A kad mališa izreče naizust sav "Oče naš" i komad "Zdrave Marije", Garofola se zaplaka od miline.

Sjutradan povedoše kontića prvi put na ptice. Naprijed je hodio meštar, noseći ćuka na tojazi. Za njim Deveti, vodeći sinčića za ruku. Za njima I–han, noseći dvije krletke vabaca, i snopić prutića pod pazuhom. Pošljednji jedno težačko dijete, sa kotaricom hrane na glavi.

Ptičari padoše daleko od grada, na kontovu baštinu, gdje, čamajući do prvijeh hladova, namamiše dva drozga.

To se ponavljalo dvaš u nedjelji, s tom razlikom što u pohodima zamijeni Devetoga i I–hana njeki Tuklin, žilav mlad čovjek, po zanatu krojač, koji je radio samo kad bi ga glad nagnala, ali bješe strastan i vješt ptičar.

Silno kretanje po čistom vazduhu pomože metiljavom kontiću, a taj boljitak u njegovu zdravlju naknađivaše starome priličan trošak i veliku dosadu u kući, koja postade kao njeki pregradak Nojeva kovčega. Do kraja jeseni sjatilo se bješe oko Ronrona, Mimi i Kika mnoštvo pernatijeh drugova. Koliko je puta spočetka Deveti planuo u pisarnici:

- I–han! Korpo dela madona, bože mi oprosti, izbaci ih van!

Ali bi ga namah ukrotila mudra Garofola:

- Ako ćete da ubijete muologa, ondak muožete to učinit', er to bi isto bilo ča i zaklat' ga! I eto kako starinska kula postade ptičnjak.

Tri godine jošte učaše meštar Lujo maloga, pa ga predadoše fra Vincencu. Naskoro iza toga mešetar promijeni svijetom. Fratar je predavao Desetom za tri-četiri godine na pretrg, kad bi r mladić nakanio. Ali kako rastijaše, tako je marljivije polazio u lov sa vrijednijem Tuklinom.

Još nam je spomenuti da Deseti oboli smrtno 18 godini i u toj bolesti izgubi kosu i zube.

Zatijem nikakve znatne promjene ne bi u dvoru M–vića, do onoga časa kad ih eto ostavismo za ručkom. Ronron, Deveti, Garofola, I–han i Deseti, za toliko i toliko godina, dva puta dnevno bijahu na okupu, izmjenjujući jedne te iste misli.

Poslije objeda, stari bi otspavao dva časa, a mladi konte sa I–hanom i Garofolom opet oko ptica. Kad stari ustane, sin ga je pratio na večernje molitve u manastir, jer iako mu otac gledaše kroz prste jutrom, večernje ne smijaše propustiti. Iz crkve bi se prošetali sa gvardijanom istijem putem kojim i pred podne, pak na večeru i u krevet.

Eto kako je bivalo, s dana na dan, u dvoru M-kovića, osim kada bi konte Ile H-ti krenuo zorom sa vjernijem Tuklinom u lov.

IV

Proteklo je četrnaest godina od smrti Ike Bulinove. Njezina mala krovinjara uzvisila se i raširila se u lijepu težačku kuću na jedan pod s prozorima, sa strmijem krovom, sa slarićem i drvenijem stepenicama, koje prolaze uzlazi iz čista ograđena obora.

Nedjelja je poslije podne u početku jeseni.

Na slaru sjedijahu dvije žene i troje djece. Obje su žene mlade, stasite i plave. Iz daljine rekao bi slične su, samo što je jednoj na glavi crna povezača. Iz bliže vidio bi da je ona u crnini po licu ospičava, a da toga nije, ljepša bi bila od druge.

Žene gledahu, preko susjednijeh kuća, na daleku glavnu ulicu, kuda je vrvio narod. Odjednom, iza roglja njihove uske ulice izađe njeki vojnik, sa štapićem u ruci. Vojnik upita nješto jednoga dječaka, pokazujući štapom Bulinovu kuću, pak se uputi upravo k njoj, te prije nego žene mogahu izmijeniti svoje misli, bješe on u oboru.

- Pomoz' bog! Je li ovo kuća Bulinova? Može li se naprijed? Kamo ih? - pitaše vojnik penjući se.

Ona s bijelom povezačom izmače se s klupe, a ona druga sjedeći na pragu, pokri lice rukama. Djeca se zbiše iza praga.

- Bog pomogao! Jest kuća Bulinova. Koga tražiš? - odgovori ona s bijelom krpom.

Vojnik sjede na njezino mjesto, skide šajkaču i stade brisati crvenu kožu na licu i riđi snažni brk. Kad uvuče rubac pod ogrlicu, da i vrat protre, izgovori na pretrg:

- Sakrament, ala je vrućina! Dakle se obogatili, a? A kamo ih, kamo? Ja, danas je nedjelja, u krčmi su odista... E, e, e, pravi dvor, pravi dvor!

- Ma, molim vas, ko ste vi? - zapita žena iza njega. Glas joj malo drhtaše.

- Ja sam ti... mislim da sam ti djever, znaš Ilija, onaj ... jesi li čula.

Obje aknuše iznenađene. Krastava se pribra odmah i ustade.

- Zdravo bili!

_, No, no, a ti koja si? - zapita Ilija, izvadiv iz špaga jedan fišek.

._ Ja sam Ana, udovica Perišina.

_. Šta?... Umr'o Periša! - reče on. Na licu mu izbi čuđenje, ali to potraja trenutak. Pomnjivo nače prstom iz onoga fišeka malko masti, te zasuka brk. - Sakrament! Dakle umr'o! A ja ništa znao nijesam! Tako ti je kad ne mare braća za brata! Ja im pisah njekoliko puta, pa mi ne odgovoriše nijednom! - Opet nagnu ploskom.

- Mi nijesmo primili pisma! - reći će ona druga.

- Taa-ko! No, no, ti si Jakovljeva?

- Marija. Ja te se sjećam. Bilo mi je deset godina, kad ono tebe... ti ode u vojsku. Dobro sam ti zapamtila obličje, ali te sad ne bih poznala. Ja sam, znaš, kći Marka Tomića.

- E, e, - čuđaše se Ilija paleći debelu cigaru. Pa uprije štapom put mališe, kome je moglo biti ispod šest godina. - Je li mi ovo sinovac? E nalikuje na pokojnoga djeda. Kako ti je ime, a? Pu-u! Što se plašiš, kozliću! Amo ti, curice! I ona se mrdi! Divlje, pa divlje. Gle, i drugo žensko! Čije li je koje?

- Sve su moja, - odgovori Marija. - Od pokojnika ne osta djece.

- Bolje je tako. Što će sirotinji djeca? Marija pocrveni i zausti nješto, ali je prekide jetrva:

- Eto braje!

Vrh ulice primicaše se gomila za onijem dječakom koji bješe vođ Iliji. Od te gomile odvoji se visok čovjek, te pođe brže. Na njemu je bio nov, optočen gunj, koji nije obukao, nego se ogrnuo njim, pa sad, u brzu hodu, namicaše ga neprestano ramenima. Tako čine naši težaci kad su potreseni.

- Sa-kra-ment! je li to Jakov?

- Jao! - pljesnu se Marija, pokazujući narod. - Jao! kao na komendiju!

Čak bijaše i žena sa malom djecom u naručju.

- Sakr... Kako si mi obrkatio, oplećatio! - viknu Ilija, kročivši ususret bratu, pa ga uhvati za ramena i poljubi se s njim.

- Kako si.! - jedva izreče preneraženi čovjek.

- Zdravo, a ti! Sakrrr... pravi granadir! Ti se okućio, napunio kuću djece, sahranio brata, a ja ništa za to ne znadoh. No, no, opet dobro.

- Ja... brate... ja ti se već nikad...

- Servus, zemljaci! - viknu Ilija punu oboru čeljadi.

- Zdravo, Ilija! Dobro došao! Jesi li u životu! - viču ozdo.

- Ja sam mislio da si odavno na onome svijetu i duše sam se tvoje sjećao - poče Jakov.

- Ha-ha-ha! ta je dobra! Duše mi se sjećao! Ha-ha-ha!

- Onaj pokojni Škulić, što je s tobom otišao, pričao je u povratku da si poginuo u jednome boju u Italiji, - nastavi Jakov. - Dosad evo svak je od nas mislio da si mrtav.

- Škulić je to pričao! Dakle, velite, otegao je papke!

- Pravo, po duši, br'te, hvalio te pokojni Škulić, - poče njeki starčić, odbijajući dimove iz kratka kamiša. - Što jes', jes', br'te, kazivao je da si se dobro podnio u njekome ratu, da te kapetan...

- Ja sam bio u dvadeset i pet bojeva! - prekide ga Ilija, okrenuv leđa svojima na slaru i šireći ruke po priječazi. - U dvadeset i pet bojeva razumiješ li? i mal' da ne u svakom drugom bio sam smrtno ranjen, akamoli što je pričao gubavi Škulić. Deset puta bio sam smrtno ranjen. To ne može čovjek vjerovati, ali je tako. Ja panem, odnesu me u bolnicu, ljekar me pregleda i kaže: "Tot!" - to ti je naški: "Umr'o!" Alzo, deset je puta ljekar rekao: "Infanterist Ilija Pulin tot!" Oni tako izgovaraju: Ilija Pulin! A ja odležim po mjesec, po dva, dokle ne isteče otrovana krv, pa jači postanem. Alzo, tri su mi se prebijene kosti srasle: lopatica, jedno rebro i gnjat. I gnjat - razumijete li? Toga ljekari nikad ne vidješe. Nego, idimo redom. Svakoga puta, kad se oporavim, kažu mi starješine: "Pulin, vi ste dopili slatna metalja, sat možete na kuća!" A ja njima: - "Jok, gospodo! Ilija Pulin ostane! Ilija Pulin pravi Dalmatinac! Dokle bude rata, budem ostat'!" I tako ti, moj rode, ovaj vitez izdrža dvadeset bojeva i osam smrtnijeh rana! - svrši Ilija busnuvši se u grudi, pa ponovo prinese plosku k ustima.

- Popusti za dvije rane! - reče njeko usred prigušena smijeha.

- Molim vas, braćo, da nas ostavite na miru, a imaćete kad naslušati ga se! - presiječe Jakov, osmijehnuv se malo čemerno. - A vi dvije, što ste se ukočanjile? Zar, ti Marija, ne misliš da treba zgotoviti večeru, a? Ta nećeš mi tako brata dočekati. Hajdemo, Ilija, u kuću.

Žene uđoše i povedoše djecu.

- Ma biće i car slušao za tvoje junaštvo?

- poče opet onaj starčić s lulicom u ustima, baš kad svi ostali krenuše da izlaze.

- Ko? Car? - prihvati Ilija sučući brčinu. - Bolan ne bio, ja sam sa carem govorio, baš kao sad s tobom, ne budi primijenjeno! Kad je dohodio u Mletke, te držao smotru nad svom vojskom ujedanput viknu s konja: "Ko je Ilija Pulin?" Ja kročim tri puta ispred vrste, pa viknem:

- Evo vašega vjernoga vojaka!

Car mi se dobro zagleda u oči, odjaha, pa hajd', hajd', k meni, te me udari, što ikad mogaše, dlanom po ramenu, vičući:

- Bravo Dalmatinac, brrrra-vo! Da mi je samo deset regemenata takih vojnika, pa da osvojim drugu kraljevinu!.. Žao mi je, žao mi je, žao mi je - (baš tako tri puta reče) - što si rđavo zabilježen, a da toga nije, smjesta bih ti dao zapovjedništvo nad svom ovom vojskom. Nego idi kući, a daću ti dobru službu, da ti bude obilato dovijeka. A zasad evo ti sto dukata...

- I dade ti toliki novac! - viknu prostodušno jedna žena, cupkajući dijete u naramku.

- Stan', ne prekidaj me! ... Oni oficiri, što bijahu oko cara, popadaše na koljena:

- Svijetla kruno! - reče najstariji - molim te da Iliji prostiš pogriješke, te neka nam ostane, kao naš drug i naša dika. Jer, najposlije, šta je krupna zgriješio? Gotovo ništa! U ljutini i zavadi posjekao dvojicu, trojicu, kao'no ti žestok vojnik. A to se može oprostiti vitezu, koji je izdržao trideset bojeva, koji je dopanuo petnaest ljutijeh rana...

- Pridade opet! - napomenu onaj ozdo.

- Šta ti to mrmoljiš, mladaću! Jezik za zube pred starijim! - Ele, car se nasmija i dohvati za kajiš da otpaše sablju svoju, pa da je meni pripaše, - to car čini jedan put u životu, kad hoće da počasti najviše što može. Ali ga ja pretekoh:

- Nemoj, svijetla kruno! Hvala ti do boga, ali sam se zaželio mira! - Tu je bilo svakojakih riječi: molbe, vike, pa, borme i prijetnje, ali ja ostadoh pri svojoj, uzeh onijeh stotinu dukata, oprostim se s drugovima, odjenem se lijepo, pa k mojoj konteši...

- U-ha! - stade glomot u oboru. Jakov pljunu i uđe u kuću.

- Ne obziri se na dječurliju, Ilija! - reče starčić. - Što je odraslo s govedima, ne zna gospodske rabote.

- Tako je - dodade drugi tobož ozbiljno.

- Ko bi ta konteša? Žena ti, što li?

- Odlazite, ako boga znate! - viknu Marija s praga.

U kući se začu tutanj njeki, vriska djece i prigušen glas udovičin, - kao da se rvaše s djeverom.

- Stanite, još deset riječi! - izdera se Ilija, predušujući s ploske, već trešten pijan.

- Ko je bila, pitaš? Najljepša, najbogatija udovica u Mlecima, more! Konteša Vivaldi...

Jakov, zelen u licu, iskoči i uputi se niza stepenice, a na to gosti zagrabiše.

Snahe uvedoše djevera i povedoše ka postavljenom stolu.

- Čudna blutiša! - reče starčić kad Jakov zatvori oborska vrata za njima. - Nimalo se izmijenio nije!

- Istina je da laže i paralaže, ama bih ga slušao cijelu noć! - doda njeki.

To potvrdiše svi i dogovoriše se da ga sjutradan časte u krčmi, a biće još družine, jer je svečanik.

Jakov slušaše to iza zida. Pošto otidoše, Dugo jošte osta pogružen, pak mu se natušti oko srca, te briznu u plač kao dijete. Uđe pod slarski svod, ispra oči vodom iz vijedra, a ubrisa ih rukavom, te se vrati u kuću.

Ilija hrkaše na sav mah, naslonjen čelom na ivici od stola.

Bez riječi jedne, Jakov ga uhvati ispod pazuhe i odiže; žene ga ščepaše za noge i legoše ga na krevet u nuglu. - Cijela prostrana suhota ne bijaše ispregrađivana, a bilo je njekoliko postelja naokolo. - Brat mu izu čizmetine i otkopča mu mundir, pak se vrati ka stolu. Tu se nalakti i pokri lice rukama. Marija i Ana posjedaše, pa čekahu da domaćin izreže one dvije plase pečene govedine, što već okorješe nasred stola.

- Jakove, brate, batali brigu! - reče mu žena. - Ded', brate! - pa mu poturi jelo, ali u taj isti mah i njoj grunuše suze.

Jakov opsova, skoči, naglo svuče kružat, otpasa se i izu, sve to u tinji čas, kao da mišljaše u vodu skočiti, pa se pruži na krevet.

Žene su dugo šaptale za stolom, te i one polijegaše.

Zorom zabrujaše zvona u gradu, naviještajući blagdan, "jesenski Božić", kako njegdje u Primorju zovu Svisvete.

Jakov bješe istočne crkve, ali iz ljubavi prema svojoj Mariji ne rabotaše o velikim katoličkim godovima. Toga jutra, uz jeku zvona, dogovorno, obukoše težatno ruho, preporučiše Ani kuću i djecu, sađoše u obor te pognaše mazgu u polje, ne da rade, nego da se razgovore podrobno, na osami.

Granu topal dan, kao usred proljeća, kakov samo u Primorju u to doba godine biti može.

U oboru igrahu se djeca, Ana zamišljena sjedijaše na slaru; pred njom bješe rukomija vode, spremna za djevera, kad ustane.

Škripa oborskih vrata trgnu je iz misli. Uđe jedan općinski stražar, njeki tutuš, kome sablja dopiraše do članaka.

- Dobro jutro! Ovo je kuća Bulinova, rekoše mi. Je li tu Ilija Bulin, soldat? Ilija skoči na prag.

- Ko me traži? Šta je?

- Poruka od općinskog tajnika da mu se prijaviš po podne. Istina svetac je, ali...

Pljusak mu prekide objašnjivanje; Ilija mu izli svu rukomiju vode na glavu.

Mali stražar, spuštajući s neba sve višnje sile, istrže sablju i poteče uza stepenice, ali videći kako rutave zasukane mišice Iline drže stolicu, vrati se, prijeteći.

Ilija ne upita za brata, ni za drugu snahu, niti i za što, nego će na polasku:

- Sa-kra-ment! Ovdje se ne pije kava izjutra, a ja navikao. Da nemaš... ovaj... jedan banovac? Teško mi je mijenjati pedeseticu.

- Pogodio si, brajo, da nemam! Mi smo željni vidjeti bijelu paru, a ti ćeš cedulju isto morati razmijeniti, ako je -

- E, gle, mudrovanja! Daj, nemoj se mrgoditi, golubice. Znaš da ću ti vratiti desetostruko. Više će ti donijeti što ću u jedan mah pokloniti, nego što donosi za po godine ono - treska! - treska! - pokaza štapom stativu.

Udovica dršćući odriješi rubac, u kome, na njezinu žalost, bijahu same plete, te mu morade dati jednu.

Ilija ponosito otšeta u kavanu. Iz nje, s načetom cigarom, krenu da se nagleda svoga rodnog mjesta, a i ono njega. Po življim ulicama sretao je mnoštvo crkvara, ponajviše mladog ženskinja, a tada bi se uštapio i sukao brk. Svrnu i u dvije-tri crkve. Najposlije otide u općinsku kuću, gdje mu činovnik pregleda vojničku bukvicu, pa mu iščati drugu bukvicu, zbog krštenja stražareva.

Pred gradskim vratima udesi mnoštvo težaka, te njekoliko od onijeh što ga sinoć slušahu.

- Zdravo, Ilija!... Servus, šjor Ilija!.. Živ bio, viteže! - viču što koji.

- Servus, servus, zemljaci! - odazivlje se on i pruža svakojem po dva prsta.

Nije ga trebalo moliti da pođe s njima u krčmu. Gozba se nače rakijom. Kad mu zasuzi jedno oko, stadoše se nadmetati ko će ga častiti najprije jelom, i nude ga da bira. Ilija ih gledaše, kao žaleći ih, pa odmahnu rukom:

- Ta čim da me častite vi? Meni su trgle na nos prepelice i jarebice u Mlecima! U pošljednje vrijeme sve mi posta prijetrano, osim ribe, i to njeke vrste ribe što je ovdje nema... A, gle, muke mi, što mi pade na um! Mogao bih malo pečenja, ovnujskog pečenja s ražnja, po naški. Sakramenthinajn! da mi je to ko rekao prije mjesec dana! Ali, opet, što je ko navikao...

- Sakrmenthinajn! krčmaru, donesi ovome čovjeku po oke od bubrežnjaka, i vina daj amo! - viknu njeki.

Dok Ilija jeđaše ovnovinu, - baš vlasteoski s početka, onako šmedlajući, pak stade bucati - dotle mladići pričahu starijim ljudima sve što čuše sinoć od njega; a pošto se obrediše vinom njekoliko puta, navale na nj da nastavi.

- I ti se, Ilija, oženi u Mlecima! - poče jedan. - Kako bješe ime onoj konteši udovici?

- Kakva udovica! Zar bi Ilija uzeo udovicu! - prekide ga drugi.

- Dobra ti je, momče! - namignu mu Ilija.

- Bješe konteša, ali djevojka kao vila, od osamnaest godina. Ele, ona se zaljubi u mene po čuvenju, - ta novine ne prestajahu govoriti o meni, - a take udavače traže ljude na glasu. Ja sam se kao malo ustezao, znajući da se tijem načinom žensko jače namami, pak je isprosim i poslije dvije nedjelje vjenčamo se.

Imali smo deset mramornijeh dvorova. U jednom smo ručavali, u drugom večeravali, u trećem dočekivali prijatelje i provodili igre, u četvrtom noćivali, u petom... ali vi to ne možete razumjeti. Ostalijeh pet dadoh pod najam velikašima, te mi je donosilo dohotka preko trista dukata na dan. Ali, vjerujte bogu, nijedan mi ne omrcaše u špagu! - Žena je imala svoju prćiju napose. - Reći ćeš: u što potroši toliko blago? Evo čuj! Ujutro me povezu moja dvadeset i četiri veslara u šetnju, na mojoj gondoli od zlata. Kud god prolazim, dočekuju me svirke, pelivani, igračice, sirotinja i dječurlija, te se deru: "Viva el konte Pulin!" - a ja sipljem i sipljem. Ručali pak nijednom nijesmo bez dvadeset po izbor gostiju. Poslije ručka zasjednem u velikoj kavani pred svetijem Markom, a oko mene se skupe: admirali, đenerali, konti mali i veliki, i sve ih ja častim. Ali uveče, u četvrtom dvoru, tu sam najviše trošio. Jednom zatekoh drugove u igri, te viknem s vrata: - Banko! - Njeki vlastelin prišapta mi: "Nemojte, svjetlosti, jer je u gomili pedeset hiljada talijera! - "Ništa za to, rekoh, konte Pulin ne poriče svoje riječi! Vuci karte!" Onaj izvuče i ja dobih. Sve to poklonih onome mladiću. Dakle, osim troška, bijah i razdarušan. Cijeli se Mleci tome čuđahu...

- Ja se, boga mi, čudim ovijema što te slušaju! - prekide ga jedan stari, pa izađe.

Ilija se nimalo ne snebi, nego gledaše za njim prezirno, a družina zapljeska rukama. Nasta graja:

- Pa šta bi dalje?... Rodi li ti konteša sina? ... Ili ti je pregrabi njeko?... Da te ne pokradoše Mlečići?...

Dok su ga tako pitali, on nategao iz vrča, pa jedva preduši.

- Zbilja ne bi čovjek vjerovao da je tako bilo, da ne svjedoči konte Ile M–vić! - uplete njeki vragolan. - Lani, vraćajući se iz Mletaka kazivaše kako se jedan naš tamo bogato oženio. "Zaboravio sam mu ime - govoraše - ali je vrtoglav, sve će istrošiti u malo vremena..."

- On je to govorio! Ovaj naš kamatnik? - viknu Ilija. - To mi je hvala što sam ga gostio tri dana i što mu zajmih silni novac... nego imaću ja s njim računa čim...

- Nemoj, brate, sad svraćati na drugo, no svrši!

- Trajaše tako godinu dana. Ja sam već bio vidio da mi nema opstanka, da mi o glavi rade, te naumim da skupim što više blaga, pa da umaknem, ali me pretekoše. Jedne noći, tek što se svukoh, zatutnjaše koraci u trijemu, dotrča moj dvornik: - "Bježi, gospodaru, pogibe!" pa ga nestade. Ja nategnem malu pušku u lijevoj ruci, a desnom istrgnem sablju i stanem navrh stepenica. Odozdo ih navrije pedeset. Opalim jednom u gomilu i mislim da složih na zemlju barem četvoricu, ali rulja viknu: "Morte Dalmata!" i poteče. Ne bi mi druge, nego iz sobe u sobu, pa onda s jednoga prozora: đipac! Srećom bućnuh u more, a da padoh na kaldrmu, ne bi mi ostale dvije kosti zajedno. Isplivam, te onako kišan, avrlj-bavrlj kroz ulice, dokle dospjeh u veliku kasarnu. Tu ispričah sve po redu, a na to vojnici htjedoše krenuti da me svete, nego ih ustavi zapovjednik, naš čovjek, čini mi se rodom iz Bata. On me povede nasamo i reče: "Moj druže, orazumi se! U ovome su poslu svi plemići, a ko zna?... ko zna? i ko još! Oni imaju stotine načina da te smaknu mučki, - pa da takov čovjek. pogine mučki? Nego idi ti u Dalmaciju, a za bolju sigurnost obuci se kao prost vojnik. Ja ću sve caru javiti!" - Ja ga poslušah. Sad, kako vidite, stvar nije svršena.

- E, baš mi je krivo što se tako pusti Talijancima! - viknu njeki.

Ilija diže mišicu visoko:

- Pokazao sam ja stotinu puta mačkarima ko sam ja, a za ovo ću, kako ja znam! Ne učite vi mene, djeco!

Dugo je on još tako kitio, pa u mraku posrćući, dođe k bratu na noćište.

Po gradu, po baštinama, govorilo se o čudnom vojniku, te koji ga ne bjehu slušali, jedva čekahu svečanik.

Kad nigdje nije bilo časti, Ilija bi se skrasio kod kuće i zadovoljio suhim hljebom i rasplaćenijem smokvama, običnom hranom primorskih težaka. Uz to bi uvijek pomalo iskamčio što od, snaha, jer ih je plašio da će zavrći parbu oko dijela. Jakov je znao da će se najposlije do toga doći, da će morati odvojiti skitaču dio u ime očinstva, stoga je vješto obilazio i izmicao se da se ne sukobe.

Desi se pak nješto što ga skide s vrata Jakovu za njeko vrijeme.

Jedne nedjelje, prvijeh dana mesojeđa, pred kavanom na obali, posjedalo mnoštvo težaka prema zimskom suncu. Ilija im se pridruži teškovoljan. Bješe u težačkoj nošnji, u odorama pokojnoga Periše. Već ga ne čašćahu, nego je obično moljakao. Neto, veseli su dani, a ljudi željni šale, te mu revenom poruče piće. Malo po malo njemu se izoglavi žestoka mašta, te priča i priča onako "svojski".

- E, sad ćemo vidjeti može li se tebi što vjerovati, - prekide ga njekoji. - Spominješ li se da si nam kazivao kako si u svome dvoru u Mlecima gostio konta Ilu M–vića?

- Pa jesam. Guba jedna, kamatnik, ljudo...

- Pss! ne psuj! I ti se njemu ne javi otkad dođe?

- Nijesam, ama hoću, koliko danas.

- A da nu, pogledaj, ko je ono s onijem fratrom?

Ilija izboči grudi i uputi se k dvojici prijatelja, koji, kao obično, primicahu se lagano, razmahujući rukama. Jedan poteče za Ilijom i vrati ga.

- Njekako nije lijepo da čovjeka ustavljaš na ulici, nego hajdemo pred njegovu kuću!

Svi krenuše uz obalu, pa uz Ulicu svetoga Frane, gdje udesiše I–hana u običnoj njegovoj šetnji pred ručak; odatle izađoše pred ljekarnicu "Kod Spasitelja".

Pratioci Bulinovi razdvojiše se i odmakoše, kako se primaknu Deveti sa gvardijanom i sa sinom.

Ilija sastavi pete, dotače se kape prstima:

- Javljam ponizno: Ilija Bulin, deto konte Pulin, vaš poznanik iz Mletaka.

- Šta?... Što?... Ko si ti?... Šta hoćeš? - pita Deveti, kročivši natrag.

Fratar razjapio usne, Deseti pobježe, dokonjaci iz ljekarnice izađoše, prolaznici zastadoše.

- Šta hoćeš ti? - izdera se opet konte.

Ilija zarešeta glavom i diže ruku da potapše konta po ramenu, ali stari izmahnu toljagom.

- Natrag, pijani lupežu, jer ću ti glavu rascijepiti.

- To mi je hvala za ono što sam te častio!

- A, lupežu, ti mene častio?... čekaj!... stan'! - zavika konte, i stade mahati štapom, a Ilija se uvija tamo ovamo, dokle ga sa straga ne obori I–hanova noga. Grohotan smijeh sa sviju strana proprati vitežev pad, ali to potraja trenutno, jer Ilija padajući istrže kontu štapinu, skoči, pa I–hana: udr'! udr'! udr'! po prsima, trbuhu, leđima... I–han, vrišteći, najprije se obrnu dvaš u kovitlac, pa dade mahove nogama. Tada se Ilija vrnu ka kontu, te i njemu odalami desetak tojaga, čuvajući mu glavu. Jedva već i redari dopadoše i razdvojiše imenjake.

Deveti i sluga mu odležaše njekoliko dana u postelji, a vitez šest mjeseca u tamnici.

Pošto izađe, podijeliše ga dobri ljudi od brata. Ilija skunatori do 300 talijera za svoj dio.

Neprekidno su trajale pijanke i pričanja do druge jeseni, dokle nestade novca. Tada Ilija poče mučiti muke da trbuh napuni, te dosadi crkvi, susjedima, putnicima, a najviše bratu. Krčmari mu ne dopuštahu k sebi, osim kad bi s praga pokazao novac. Mirniji ljudi svrtahu s puta ispred njega. Fakini i dječurlija kinjahu ga rugom, te posta pakostan. - da bog sačuva!

V

Svakoga proljeća Ile Deveti otplovi u Mletke na odmor, i ostane tamo po mjesec dana. Pisarnica se ipak zorom otvara; ostrvljani, istina u manjem broju, ali opet se kupe oko I–hana; konte Slavo, svakoga jutra, u isto doba, ponosito prođe tuda; gvardijan, šetajući s jednijem mlađim fratrom, dva puta u danu zastane pred dvorom i porazgovori se sa slugom. Da još mladi konte i šjora Garofola žive po staroj navici, moglo bi se reći da se red malo pomjerio, ali kad staroga nije, mladi rano odlazi u lov, a ona leškara do podne.

Samo jedanput putovao je s ocem Deseti, ali umal' se ne razboli u duždevu gradu, čeznući za pticama...

Ele, proljeće je u svemu mahu. Zora rudi.

Ilija Bulin probudio se na kamenoj klupi, pred gradskim vratima, baš kad mladi konte i Tuklin prođoše. Ptičari se začudiše što ih propusti bez pozdrava. Najkraći mu pozdrav bješe ovako:

- Zdrav' uranili, dva G... vića! U lov, a? Lupeški sine, otac ti odire siromahe, a ti hvataš ptice! A taj dronjo digao glavu otkad se kljuka tvojim mrvama! A kamo vam I–han, moj stari znanac? Valaj, platiše mi: I–han i stari jarac, a vas dva do zgode, sakramenthinajn!

Tako ih je obično ispraćao riječima, a toga jutra ćutke pođe za njima.

Kad bijahu na kraju zagrađa, stade Tuklin, spusti dvije krletke vabaca, nasloni se na tojagu s ćukom, kao na bojno koplje, pak će oštro:

- Što si pristao za nama, Ilija?

- Što mi je drago!

- Pa-pa-pa, što 'o'š? - zabobonji konte, iza leđa Tuklinu.

- Pa-pa-pa, svoj put, kud me volj-volj-volj! - zapjeva Ilija, podražavajući pticama.

- Natrag! - izdera se Tuklin, mašiv se za pas.

Ilija se raskorači.

- O o, čudna momka rastriženjaka! Što je to za pasom, bolan? Ded': vajir!

Iza njih zabaktaše mazge i gomila čeljadi naiđe; težaci uranili na posao.

Deseti i njegov pomoćnik jedanak zagrajaše: kako im se nasilje čini na carskoj cesti.

- Idem putem. Eto što oni zovu nasiljem!

- Pa idi, ali ne za nama! - viče Tuklin. - Što si naumio, krvopijo? - tobož se obrecnu njeki mladić.

.- Moje mi duše, brate, nemam nikakve zle primisli. Rad sam naučiti kako se love ptice da tijem štogod zaradim. Mogu li mi, dakle, oni braniti da ne idem za njima?

- Ne, borme! - rekoše svi.

- Ali, ako baš to nije po volji šjor-kontu, onda... e onda neka se maši u špag, neka mi da štogod.

- Podaj mu, kontiću, neka ga đavo nosi! - reče onaj mladić.

- Podaj! Podaj! - govore i drugi.

- Ne, ni prebijene pare! - viknu Tuklin. - Hajdemo, pa ćemo vidjeti!

I opet pođoše ptičari, a Ilija im se pridruži, te uhvati korak s njima, podvikujući: "Ajns! cvaj!" Tuklin stane. Deseti sklopi ruke, moleći svoga pratioca da ne zameće kavge, a težaci se smiju grohotom.

- Ne skide ga s vrata, bez otkupa, konte! Deseti izvadi kesicu. Bulin tada skide kapu.

- Braćo, vi znate da sam metao krv na njihovu kuću, a znate da sam imao i pravo. Ali kad primim poklon iz njegove ruke, e tada je mir uglavljen zavazda. Je li pravo ovako? Otsad, zaista ću ginuti za njih, sakrrr... Aaaa, konte, vi mi pružate banovac!? Da uzmem banovac, ja?...

- Ne, borme, manje od talijera! Takav čovjek da oprosti krv za banovac!

- Nemoj, Ilija, što ti neće dati sve što je u kesi.

Konte dodade još jedan, ali videći e ga se neće moći otresti, baci od jednom pet.

- E, sad se poljubite, kao što je red pri uglavi mira! - viknu njeko.

Ilija raširi ruke, a Deseti ustuknu. Ženske ga opkoliše. Ilija poče igrati, podvikujući i u tome omjeri njekoliko puta svoju poplatu o Tuklina, koji se mučaše da iskobelja gospodara.

Ilija se u povratku sretao s drugim težacima. Svi ga pitaju šta je to bilo, a on sako veselo odmahuje rukom:

- Pomirio se Bulin sa M–vićima! - viču oni prednji. - Dao mu je kontić dio, u ime očina duga!... Nije, nego mu je platio lovačinu!... Aja, bogme, to je samo za ovaj kraj, a za ostale baštine biće nove pogodbe!...

Ilija zorno bahnu u kavanu.

- Daj kavu, rakiju i cigaru! - viknu s vrata, treskajući novcem.

- Nanijela sreća odnjekuda, a viteže? - pitaju ga ljudi. Ilija ništa ne odgovori, nego pošto doručkova i zakurnjavi, udari se dlanom po čelu i zarešeta glavom, kao da ćaše reći: "Gdje je meni dosad pamet bila!"

Ali se i on sjutradan u prozoricu veoma začudi kad izađe kroza gradska vrata I–han sa dvocijevkom o ramenu, pa Tuklin sa vapcima, pa Desetog, pa jedna momčina težačka sa toljagom u ruci. Svi, osim Desetoga, čikahu pogledima Bulina.

- Sakrm! - počeša se on po glavi, ali se nije dugo predomišljao, nego pođe za njima.

Niko se ne obazrije na nj dokle ne minuše daleko od zagrađa, a tada se osu grad kamenja na njega, te anj hramljući, vrati se natrag.

Još je dva puta I–han predvodio družinu, ali kako Iliji ne bijaše nigdje traga, trećega jutra izosta vojvoda. Tuklin namjestio vapce poperio prutiće, te se vrati ka kontu i momku, i leže pored njih na ledinu, kad zaklikta njeka ptičurina i zamaha krilima, na vrhu jedne gomile, iza vinogradske međe. Ptičari ustadoše i krenuše tamo da otjeraju orlušinu, ali se ona preobrazi u Iliju Bulina, i prije nego se razabraše, zvijukahu bubulji oko njih. Deseti prvi zagrabi, i to srećno, jer ga zgodiše samo dva kamena u noge, ali Tuklin i njihov mlađi otrčaše puni masnica. Sav pribor i vapci ostadoše plijen pobjeditelju.

Događaj se brzo razglasi. I–han javi općini, a ona naredi pudarima da hvataju krivca. Proteče njekoliko strašnijeh dana po čeljad M–vića, jer se Deseti previjaše manje od bola nego od žalosti što neće moći više u lov. I–han je svakog trena trčkarao na općinu da čuje je li zlikovac uhvaćen. Aja! bogme! Iliji nigdje strva. Poče se čak govoriti da je zaglavio. I–han se radovao tome glasu i potajno obeća nagradu ko ga o tome uvjeri. Nađe se njeko ko primi nagradu - i tada već ne bijaše sumnje, te se I–han opet zavrže dvocijevkom i isprati gospodara i Tuklina. Onoga mladića težaka ne htjede više u službu; nazva ga "mlakonjom".

Zemlja bijaše prhla, praši se gdje staneš; zrikavci uzavrjeli sa sviju strana; ptice u krletkama žalostivo crvkutahu, kao da opominjahu slobodne druge neka se čuvaju zamaka. I–han, leđima uza maslinu, puškom preko krila, kunjaše kao i gospodar kraj njega. Tuklin je krpio svoju poderanu nogavicu.

Usred tišine krcnuše grane pod međom, njima s boka. I–han streknu. Mrtvačko blijedilo prože mu kožu, zjenice mu se raširiše od užasa jer Ilija Bulin nategnutijem štucom cilja put njegove glave. Konte se izvrati, Tuklin se strovali na bok.

- Baci dvocijevku daleko od sebe, ili si smjesta mrtav!... Alzo: ajns, cvaj...

Prije nego zlikovac svojim promuklim glasom izgovori "draj!" I–han baci pušku i jedva izgovori: "Nemoj!"

- Neću! - prihvati Ilija - ali se odmah vuci u grad! Za gospodara se ne boj! Moje mi časti, ni prst ga neće zaboljeti, jer mi nije kriv! Idi!

Konte se uhvati: za I–hana, no Ilija nastavi oštro:

- Pustite ga, šjor konte! Ne bojte se! Ako ga ne pustite, biće zlo!

I–hanu klecahu koljena; jedva izađe iz vinograda.

Tada zlikovac diže dvocijevku, primače se i stade notom na notu premrla Tuklina.

- Što ste vi digli hajku na mene, a? Vi ste me isprebijali žao psa, zato što sam hodio za vama, a ja ne tražih suda, nego se osvetih, jednom za jednom. Je li tako, kontiću?

- Je-je-jest!...

- A što ćemo sad?

- Da-da, daću koliko rečeš...

- Aj-bo! Ostaću ovdje s vama i vrnuti se s vama, neka vidi svijet da se nijesam pohajdučio!

- Hajdemo odmah na-trag! - poče Deseti malko oslobođen. - Ja ću svakome reći da nijesi ni malo kriv, svakome, i općini, i...

- To će biti lijepo, - prekide ga ljubazno Ilija, - ali konte moj nije hitnje! Zašto da ostavljate lov?... Ti, dronjo, trkni tamo pod među i donesi vapce i prutiće što ste ostavili poslednji put. Eto vidite, konte, da ja nijesam rđav čovjek! Idi, dronjo, idi, ne predomišljaj se, nego da si tamo i amo za trenutak. Nemoj bježati, jer moj štuc stigne dokle oko dopire. A ne boj se ni ti dronjo, iako nijesi zaslužio da te štedim. Neću te, valaj, zbog obraza mladoga gospodina... Vi gospodaru, pričekajte malo! S vama sam odmah!

Ilija otide sa dvije puške o ramenima, a vrati se samo s dvocijevkom, jer mu štuc bješe-zajmio pudar. U povratku prva mu je briga bila da u dva duška popije svu rakiju iz ploske kontove, ali od toga kao da se Deseti opi, te poče u govoru uplićati: "Ilija brate!" Ilija pak njemu s poštovanjem: "Šjor konte imenjače!" Po njegovu svjetu, odmah se premjestiše podalje, pod njeki humak. Pošto su tu zaludu dugo dreždali,. premjestiše se u jednu dolinicu, i tu ih sreća posluži, ptice se hvatahu kao lude. Oko popasnijeh doba Ilija i trećom premjesti oko. Zaisto konte morade pomisliti da mu je novi, nezvani pomoćnik, pravi vještac, jer toliko ptica nije drugda ni u pet dana nahvatao. Od silne radosti Deseti se podjeti većma nego što dotle bješe, te se poče šaliti s imenjakom, a nesretni Tuklin, sluteći svoju skoru propast, ćutaše mramorkom.

O sunčanom smiraju, težaci, vraćajući se s polja ka svojim kućama, nagledaše se pravog čuda! Konte Ile Deseti i Ilija Bulin gredu veselo zajedno, a za njima Tuklin, prosti izmećar, pognuo se pod silnijem teretom!

Veseli usklici praćahu nove prijatelje

- Sretna ortačina, Ilija!

- Sa srećom, kontiću, novi drug!

- Živjeli vitezovi!

Ilija lijevo i desno otpozdravlja po vojničku, prislanjajući prste na kapicu.

- Ne čudim: se što ih bog stvori, nego se čudim kako ih sastavi! - rekoše mnogi. A drugi na to:

- Ko će kao bog! Dva izgometa, jedan od gospodske ruke, drugi od naše, sastaše se da budu zajedno na ruglo narodu!

Te večeri, Ilija triješten pijan, čašćaše znance u krčmi, što se odavna ne bješe vidjelo. Razumije se da je na svoj način iskitio znatni događaj, ali, što je najljepše, tvrdio je da on nije tražio kontića, nego ovaj njega. "Stari jarac - među nama budi rečeno - stari je pisao sinu ovijeh dana iz Mletaka: da se svakako oprijatelji sa mnom! Jarčina je doznala ko sam bio ja, i da je sve istina što sam kazivao, pa sad, onako pulitički, hoće da mi se primakne. A ja se činim kao nevješt, dokle ne kucne moj čas."

Sjutradan prije zore bješe Ilija na ulasku Ulice svetoga Frana. Deseti izađe veseo i sam predade dvocijevku imenjaku, I–hanova tužna glava promoli časkom kroza prozor donje sobe, pa se I–han prekrsti desetak puta, kao 'no ti čovjek koji ne može da dođe k sebi od čuda. Tuklin ponizno pođe za njima noseći vapce, još - ali to ćete teško povjerovati - još klimnu glavom put skitača nazvavši: "Dobro jutro, šjor Ilija!"

I tako je bivalo prekosjutra, zakosjutra, nakozasjutra, ele svakoga božjeg dana. Ilija se danju lomi uz kontića po baštinama, a noću "seiri" po krčmah.

Tako zateče kamatnik, vrativši se iz Mletaka. Krivo mu je bilo - još kako! - ali što će? Hoće li "u greb otirati mluodoga kuonta, ako zabrani ča je navikal!" kako reče Garofola. Jedino, pošto Deveti preuze stari red, uvede novu preporuku, koju davaše sinu, jutrom u pisarnici.

- Čuješ ti! nemoj se sastajati s onijem oklamašem - bar po gradu nemoj, korpo dela madona! - Bože mi oprosti!

.- Aj-bo-bo-bo, pa-pa-ša, ne-ne-ne, nijesam ga vidio ima... ima i ne znam kad! - odgovori Deseti, a pocrveni odista i po cijelom životu, kad tako slaže.

A Ilija ga čeka. Deseti grabeći svojim dugim kracima, obrće se svakoga trena, od straha da pape ne "špija".

- 'Bro jutro, šjor konte imenjače! - pozdravlja ga Bulin. - Zdravo osvanuli! Spavali dobro, ja? Dobro, borme, kao mlad! Jutros ste vedra lica, boga mi kao lilić, kao ruža, divota vas pogledati!

- Ču-ču-ješ onaj, da-danas nećemo...

- Ta znam da nećemo, nego mi vi juče rekoste da vas pričekam.

- Aj-bo-bo, nijesam rekao!

- Kako!? Dakle ja lažem, sakramenthinajn! Dakle...

- Ne - ne to, imenjače, nego, znaš, pape...

- A što pape?... Već mi je dosmrdio taj vaš pape! On me zove da sam oklamaš, da sam...

- Ni-ni-ni-je to rekao...

- Nije jednom, nego stotinu puta, sakrrrr...! Ali sve do jednom, dokle mi ne prekipi, jer ja nijesam izmećar, nego carski vojnik, sakrrrr...!

- Idi sad, evo ti, na!...

- Šta. "Evo ti na?" Ne bih ja iz postelje ustao za pljesniva dva banovca, akamoli čekao dvije ure.

- Ču'š, evo ti pleta, e nemam više usitno.

- Hajde, uzeću i toliko, kad već nemate usitno... Pa, kad zapovijedate, šjor konte imenjače? Istesao sam dvije nove toljage za ćukove Da, pače juče sam hodio iza gradišta, starijem putom, na onu poljanicu, znate? o, moj dobri gospodaru, ne bi vjerovali, ne bi vjerovali!...

- Što-što-a?

- Božja daća! Božja milost! Tušta! Tma! Nebrojeno mnoštvo sjenica... da se priča, pa eto!

- Ču'š, evo ti još dva banovca! - reći će kontić, a zatrepeću mu od mila blijedi kapci i oblizne se jezikom, pomišljajući na "polentu" sa sprženim sjenicama.

- Da - dakle iza gradišta? Pa - pa - pa da idemo u četvrtak, ali molim te, prije sunca!...

- Prije zore sam ovdje, sakramenthinajn! Od ponoći biću ovdje, aptak! Dašto nego: aptak! u četvrtak! - Bog s vama!

Dokona gospoda iz ljekarnice, trgovci i zanatlije iz dućana i radionica, svako ispadne pred vrata; žene sa vjedrima na glavi i prolaznici zaustave se da gledaju imenjake. Mnogi pitaju Bulina koliko je iskamčio, a on smigne ramenima, kao odgovara: "Koješta! Zar mu ja mamim što!"

Nego pravo je kazati i u pohvalu Bulinovu ono što jest. Kao što je taj hrabri "vojak" njekada tamanio mačkare Talijance, tako je sad, pod starost, pokor činio od drozgova, čiževa, sjenica, vuga, čvoraka, kosova, ševa, slavuja i ostalijeh krilatijeh neprijatelja. Nebrojene su pobjede njegove u Taliji, a tako isto nebrojene po okolini grada X.

Takođe pravo je napomenuti i nevolje što vitezovi zajedno podnesoše. Evo nješto:

Jednom, o sunčanom zalasku, opkoli njih dvojicu desetak ogarenijih ljudi, pa im sastaviše leđa i opasaše ih jakih užem; zatijem stegoše im mišice. bedre i članke od nogu; pa onda natakoše Iliji kontov klobuk, a kontu Ilinu kapicu; među leđa njihova usadiše tojagu, na kojoj čučaše ćuk; najposlije nagnaše ih da hode.

Bulin je vukao krake svoga gospodara; uz komandu zlikovaca: "Ajns! cvaj!" I tako ih izvedoše na cestu, pak zlikovci popadaše iza međa, te ih gađahu zemljanijem grudama.

Cestom, kao obično, vraćahu se težaci, te stariji prolažahu, a mladež guraše dvojake, i sve tako, dokle ih ne doguraše pred grad, gdje se oko njih sklopi gradska fukara. Strahovita vika progluši prve ulice, te otsvuda poteče čeljad. Najbliže kolo oko konta i Bulina, zbijalo se i zbijalo, zagušujući njihovu dreku; ostali narod motaše se, te svak u čudu pita: "Šta je!" Stade se izmišljati: "Ubio Bulin kontića!..." "Nije, nego kontić njega!..." "Nije nego ostrovljani ubiše obojicu! ..." I bog zna šta jošte i kako ćahu svršiti vitezovi, da ne dotrčaše stražari, malo kasno, po svome običaju.

Deseti je opet bolovao njekoliko dana. Ilija da pobjesni od ljutine i od nevolje, te se domisli i ćuši ljekarnika "Kod Spasitelja", rašta se odmori u šljepiću, - u svojoj staroj kući.

Mnogi mišljahu da će se Deseti okaniti ptica, ali kad Bulin udesi svoga gospodara, ovaj se zaplaka kao dijete. Zaista čudan slučaj bješe da se njih dvojica sastanu pred gradom, u večernje doba, kad najvećma željkovahu jedan drugoga! Bješe već mrklo, a ustoka vitlaše prašinom, te suzbi šetače. Ilija, sjedavši na klupu, protrlja krmeljane oči.

- E, ču'š, imenjače, ima li prokletijega naroda od našega? - poče Deseti.

- Šjor konte imenjače, recite pravije: ima li smetenijeg čovjeka od Ilije Bulina?

- Ka-ka-ka-ko to?

- Gdje je meni pamet da ja vas pratim bez oružja?... Vi mašete glavom, kao tobož: to ne bi pomoglo, a? A, oprostite... bez zamjerke, znate... sjetite se kad ono imađah zub na vaše ljude, na I–hana i Tuklina, kad 'no proglasi da sam se pohajdučio... ta već znate! E, lijepo! Ne ustade li potoč na mene sa sviju strana, pa smjede li ko primaći se, sakrrr...! A mislite da ne hoćahu ukebati me, da su smjeli? Ta prevlastilo bi brata mi onoliko mito što je nudio I–han! Ali: čik mu ga ko će na Iliju Bulina, kad je on oružan, sakrament!

Ti razlozi pomjeriše kontića. Ilija još nadoveza kako je ružna ona šala smutila zagradskoga kneza i sve čestite domaćine, kako su se ljudi zarekli otkriti krivce itd. Razgovor je dugo trajao, a pošljedak bi da te večeri Ilija primi obilatu napojnicu - jedva već! - da je sjutradan I–han svraćao ka viđenijem težacima, te darivao žene i djecu, i da treće zore opet vitezovi krenuše na viteški posao.

Ko bi dostojnijem načinom pobrojao sva njihova djela? Srećom našao se čovjek kome to ne bješe teško. Poslije smrti našega pjesnika Don Josifa B; među njegovijem artijama, naći će se potpuno djelo u klasičnom jeziku dalmatinskoga primorja, kome je natpis: Pisme Lastrice Vrhu Konta Ile M–vića i Ilije Bulina, spivane od D. J. B.

Ostaje nam još da letimice ispričamo svršetak vitezova.

Smrt ih razdvoji u jeku njihove ljubavi, poslije osam godina. Najprije ponese Desetoga. Bilo je ovako:

U pučini ljeta jednoga dana, vrati se iz lova, oznojen, mrtav gladan i žedan, pak se sitan najede i napije, pak, ne promijeniv rublja, otide s papom na večernje molitve, jer je bilo uoči velikog praznika. U povratku iz manastira, probadalo je Desetoga u grudima i plećima, te odmah leže i zakovrnu. Klapio je u groznici tri dana; četvrtoga se osvijesti, ali do malo opet zabunca i izdahnu.

Ilija posta kao avetinja., te se potucao od nemila do nedraga cijelo ljeto.

Jedne večeri pred Lučin dan, uždio ljuti primorski sjever - nosi drvlje i kamenje.

Ilija uđe u kavanu na obali.

- Daj rakije! - veli. - Novaca nema, nego evo ti gunj!

- Ta nećeš goloruk po ovoj studeni, ubio te led! - kažu mu.

- Ne brinite se za to, sakrament! Evo gunj! - i baci ga za tezgu.

Pošto ispi četiri čašice zasopke, izađe, pa čvrstim korakom: ajns, cvaj, draj, skoči s obale u more, na očigled mnogima.

Mornari uskakaše u brodiće da ga spasu, ali ga valovi zaklopiše.

Konte Ile Deveti preživi fra Vincenca, Garofolu i I–hana. Bješe se pogurio i osušio kao ukljeva, te dokotura, do devedesete.

Sve njegovo imanje osta manastiru. Stari dvor M–vića dade se pod najam, te se danas po njemu širi kakva činovnička glota.

Kraljica

Putnici koji dolaze morem pod Šibenik vide s lijeve strane grada, pod krilom tvrdinje, oko stotinu kuća. To je zagrađe Dolac. U staro doba tu se sklonio zbjeg od turske sile, pak se, s vremenom, narod množio, te se gradilo i prigrađivalo, dokle su se zgrade tako zbile da se, u njekijem uličicama, dva plećata Dolačanina jedva mogu razminuti, a s prozora, koji se sučeljavaju, mogli bi se susjedi rukovati.

Srećom njihovom, Dolačani se malo bave u Docu, nego se najviše nalaze na drugoj strani zatona, gdje su im zemlje i stanovi. Oni nemaju pedlja zemlje koja se obrađuje, osim preko mora. Sreća je što su im ženske čistunice, inače ne bi bolijest izbivala iz te tjeskobe.

Milina je jutrom pogledati kad ispod Doca otplovi dvadeset-trideset brodića, punijeh čeljadi. Graja i pjesma ore se po pučini. Veslaju sa dva, četiri i šest vesala, te brodići lete, mile, uporedno, u gomili, lak se skupe, pa se rastrkaju, kao jato ptica po vazduhu. Nije rijetko da se otisne "regata", - odvoji se njekoliko lađa sa jednakijem brojem veslara, pa nastane utakmica. Starijima obično to nije po volji, jer se troši snaga uzalud, ali se. malo po malo, i oni zagriju, te sokoli svaki svoje...

Iskrcavši se na suprotnu obalu, narod se raziđe kao mravi po svojim stazama. Što im je baštine od starine ostalo, s nje bi se mogla hraniti jedva polovina Dolačana. Umnožio se narod, a ne raseljava se. Nego je vrijedna dolačka ruka, pa je raskrčila svaku i najmanju škrapu i u nju usadila lozu ili maslinu. Osim toga, gaje goru i stoku, koliko se može, ali glavna im je ljetina vino i ulje. Ima desetak kuća dolačkijeh koje mogu snijeti pod krov preko stotinu barjela vina i pedeset barjela ulja, a to iznosi do hiljadu talijera dohotka. Biće dvadeset kuća kojima može ljetina donijeti polovinu toga, pa dolaze oni koji se "jematvom" mogu ishraniti, a, najposlije, najveći broj porodica naknađuje oskudicu zaradom, ljudi po nadnicama, ženske tkanjem i poslugom po gradu. Dolačani se pomažu nješto i ribanjem, ali vrlo malo, prema onome što bi mogli.

*

Svečanikom Dolačani saborišu na obali.

Najbogatiji među njima bješe Josif Bujasov, knez dolački, čovjek gromoradan i trbušast, odjeven kao i ostali težaci suknenijem benevrecima i gunjem, sa crvenom kapicom. Bješe čovjek nabusit, ali ne stoga što se ponosio svojim bogatstvom, nego što bješe take ćudi. Od oca mu osta veliko imanje, koje on umnoži, vrlo prostijem načinom: zakupljivao je vino i ulje od siromašnijih svojih zemljaka, pa je, zajedno sa svojim, prodavao kad cijena skoči. Uostalom, Josif se ne samo odijevao kao i drugi težaci, nego je i radio i hranio se kao i oni. Bio je tvrdica, a izdašan je bio samo - savjetima. Ko bi želio da čuje njegovo mišljenje o njekom poslu, taj bi čuo mnogo više nego što tražaše. Ali se nije nametao, ni pojedinima, ni u zboru. Dolačani ga pak dizahu do neba pred izvanjcima, ponoseći se što im je knez bistar i bogat, što može zapredati "Latinima" po gradu. Josif osta udovcem prilično mlad, ali se ne htjede ponovo ženiti od straha da se ne namjeri na upornu ženu, kakva mu bješe pokojna Marija, s kojom imadijaše jedinca Iva...

Ivo je izvijen mladić, tanka vrata "sijerijeh očiju, rijetke kose, a odjeven svitnijem haljinama. Da je smio od oca, odavno se on ćaše preobući "na latinsku." Slabunjavi Ivo nadgledao je samo poslenike. Na oca se umetnuo u jednoj stvari - bješe tvrdica. Stari ga je prezirao. Obično bi ga zvao: "Ona moja nesreća!" Najviše se Josif bojaše da Ivo ne uzme kakvu razmaženu curu, ili, što je gore, kakvu Latinku iz grada koja ne bi htjela slušati svekra. Taj strah jednako moraše staroga, jer je Ivo rado pristajao za suknjama. Stoga bi Josif bio zadovoljan da Ivo uzme i najsiromašniju curu iz Doca.

Tu je u zboru i Grgur Pivić, jedan od najsiromašnijih Dolačana, ljudina, kao da je pod Velebitom rastao, prilično glupa izgleda, ali se drži njekako ponosito, tako da, ko ga ne zna, mjerio bi riječi pred njim. Uz njega je sedam njegovijeh sinova, sve po izbor momci, jedan ljepši on drugoga, a najljepši najmlađi Marko. (Molim vas zapamtite to ime: Marko Pivić.)

Tu su i svi ostali Dolačani, stari i mladi, različni obličjem, imanjem i pameću, ali, opet, svi imaju nješto zajedničkoga, čim se odlikuju od ostalih ljudi iz triju zagrađa šibeničkih.

Dakle, kao što rekosmo, radnijem danom u Docu je tišina. Ali se to naknadi svečanikom, osobito svečera. Tada u Docu vri! Mladići idu ulicama, te se ustavljaju pod prozorima da otpjevaju po jednu svi skupa za ljubav jednome drugu iz gomile. Tako se svi obrede. Djevojke kojima pripijevaju stanu iza pritvorenijeh kapaka na prozoru i njihovi to ne brane. Pjevanje je skladno. Sadržina pjesama nalik na tu vrstu pjesama među Srbima u Ugarskoj. Pošto se mladići rastave, otide svaki svome zlatu pod prozor, i tu se šapuće po dva-tri časa. Često, cura izađe pred vrata, i to joj njezini ne brane, osobito ako su vrata na ulici. Mladić u kuću ne ulazi dok ne isprosi. Uostalom, taj običaj vlada i po ostalijem zagrađima. Pored sve te slobode, ne dešava se sramote djevojačkoj kući. Naprotiv, korisno je po oboje mladijeh da se izbliže poznaju.

Njekad bješe običaj da dolački mladići prozovu kraljicom onu djevojku koja je bila najljepša. Razumije se da to nije išlo lako, da trebaše dosta vremena dokle se nesuglasice izravnaju da, bar većina, srećnoj djevojci prizna to visoko odlikovanje. Ali tako ne bješe sa Anđom, kćerju Šimete i Antice Purića. Čim se Anđa zadjevojči, omladina nju jednoglasno proglasi kraljicom.

Vi već ne sumnjate da Anđa to bješe zaslužila, a da vas utvrdim u tome kazaću vam da Anđa bijaše puka siromašica, kći jednoga nadničara. Na čast, dakle, neka je taj izbor ondašnjoj omladini dolačkoj! Ali, opet, i omladinu imadijaše što zanijeti, jer bilo je i biće pravijeh kraljica po svijetu, koje nose krupne đerdane, kojima se klanja malo i veliko, ali odista malo se koja mogaše isporediti sa njom, jer stasa Anđelinoga i bijelog obraza, crnog oka i žarkog pogleda, priroda ne daje izdašno ni kraljicama po rođenju...

A već ste zapamtili ime Marka Pivića, sedmog sina Grgura i Jelene Pivića? Zaista da bješe običaj po ljepoti birati kralja, Marka, ne bi mimoišla ta čast.

Ele... ta već samo se kaže!

Markiša, kad god je mogao, pjevaše pod kraljičinijem prozorom, a njoj opet miliji bješe njegov glas, nego li slavujev. Kad bi se u društvu ispjevao, tada bi pod prozorom s njom šaputao kao i drugi što čine. Često bi kraljica izašla pred vrata, te bi se grlili i ljubili, kao i drugi - sve kao i drugi.

Šimeta i Antica, roditelji kraljičini, ne osvrćahu se ni malo na njezino ašikovanje. Eto joj, neka bira! Što odabere, biće njezino, samo neka se udomi poštenijem načinom, a već suđeno joj je da gladuje!

Grgur i Jelena (roditelji Markovi) marahu još manje za sinovlje ašikovanje. Oni bijahu načisto s njim u tome. Stotinu su mu puta rekli da ka njima ne dovodi ni kraljice, ni koju manju od kraljice, jer hljeba nema. Tako rekoše i ostalijem sinovima, osim najstarijega.

Mislite li da je to bunilo Marka i kraljicu?

Ni malo, boga mi! Oni se tome smijahu. Mladi, zdravi, nenavikli gospodstvu, a, svrh svega, zaljubljeni jedno u drugo do ušiju, pa da se boje kako će preživjeti. Koješta! Marko će se najmiti u krčke mline, gdje snažan, mlad čovjek, može zarađivati više nego što mu treba, pa eto hljeba i ljubavi do smrti.

Nego, ni on ni ona ne pomišljaju da ih usud može rastaviti.

*

Bijaše oko Petrova dana. Jedne nedjelje poslije podne, Šimeta i Antica Purići kunjahu za stolom. Kraljica bijaše otišla ka njenoj drugarici. Njezina dva mala brata igrahu se s ostalom djecom po obali. Nenadno vrata se otvoriše i stupi u sobu knez Josip Bujasov.

Da je mati božja, koja višaše vrhu kreveta, sišla iz svoga okvira, ne ćahu se muž i žena većma začuditi, jer knez nije nikada nikoga pohodio.

Šimeta, ustajući, zabobonji nješto. Antica sa razjapljenim ustima gledaše obojicu.

Knez zlovoljno pogleda po sobi, sjede, pljunu preda se, pa otrije nogom.

- Uf! vrućina, brate! Ako ovako potraje, spržiće sve! Baš sam prekojuče gledao onaj tvoj mladi vinograd - nema, brate, ništa, lišće je uvelo.

Šimeta potvrdi glavom.

- A, ovaj, ako nas i ove godine ljetina izda, onda smo propali.

- Zar ti da propadneš! - reče najzad lagano Šimeta.

- Ja sam... ovaj... navikao spavati poslije ručka, a danas nikako ne mogu... Pa onda, i druga je!... Ona moja nesreća, moj Ivo, eto se nakanio da se okući. Hajde, velim, dobro! Koju ćeš? "Biće ti, veli, po volji ona, koju sam izabrao!" Pa ded' kaži je! Aja! Krio je njekoliko dana, ali danas kaza... Hoće vašu Anđu... Sad razumijete zašto sam došao?...

Oni se zgledaše, kao da sumnjaju: da li je čovjek šenuo.

- Ja... ovaj... nemam ništa protiv toga... Anđa je valjana, slušaće me. Šta vi mislite?

Ni Šimeta ni Antica ne mogahu progovoriti. Josif planu:

- Koga ste se đavola skamenili? Recite:

"Pristajemo!" Recite: "Ne pristajemo!" Ili, baš, ne govorite sad ništa" neto mi, ti stari, donesi sjutra odgovor. zbogom!

I Josif otide ni ponuđen, akamoli počašćen.

*

Toga večera bila je bruka u kući Purićevoj.

- Kučko, ciganko, izrode! - prdi majka kraljicu. - Mjesto da ljubiš zemlju gdje nogama staje, ti ga odbijaš. A radi koga? Radi onog gladnog Marka Pivića, koji ne može ni sam sebe hraniti. Ama, znaš li što radiš!? Čim se zanosiš, nesrećnjice? Zavrtio ti se mozak što te prozvaše kraljicom, je li? To ti mnogo valja! A znaš li, nesrećnjice, da onaj čovjek zakuca na koja god hoćeš vrata u gradu, da bi mu se svuda poklonili! Znaš li ti to?

- Znam, majko, ali ne mogu, - odgovara plačući kraljica.

- Muči, ženo, umukla zanavijek! - Lakše bar da ne čuju susjedi. Ko bi ovo mogao vjerovati? Da je nagovaramo da pođe za Iva Bujasova, za jedinca Josifova, za čovjeka koji ima u svojoj pivnici dvije stotine barjela vina i pedeset barjela ulja! I neće ga naša cura zato što nije lijep, što je ona kraljica, ha-ha-ha!...

- Nije stoga, ćaća moj...

- Hoćeš, dijete, ili ću te prokleti. Kleknuću na gola koljena pred Gospom, pa ću te klet ako me ne poslušaš, - dodaje mati.

- Nemoj, mamo, tako govoriti!...

- Ja ću ti nožem grlo prerezati! - prihvati otac. - Vidiš, ovijem ću te nožem zaklati, kao jagnje!...

- Kamo sreća da 'oćeš odmah, ćaća!

- Ne govori tako, moja golubice, moja jabuko, nego poslušaj svoju majčicu, koja bi pregorjela, svoja oka za tebe!... Vidjećeš da se nećeš kajati. Kasnije ćeš me blagosiljati. Koja majka ne želi sreću svome djetetu? Zar ja to tražim iz svoje koristi? Ta ja ću do malo sklopiti svoje oči navijek. Ako me ne poslušaš, to će se dogoditi prije vremena... - Ne mogu, majko!...

– Nećeš, kćeri, jer nas ne ljubiš! Dijete, dijete teški li je ovo čas po mene! Meni je pedeset godina na plećima, ia mojim zadnijem plećima, koja su se grčila od zore do mraka svakoga dana da vas prehranim. Pogledaj žuljeve na mojim dlanovima! Sad bog dade da te, udomim kako ni jedan otac u Docu ne udomi kćer, a ti pljuješ na dar božji, na pričesnu čašu pljuješ, razumiješ li?... Ima li u tvojoj glavi mozga koliko u kokošinjoj? Jesi li ti moja kći, ili je u tebi latinska krv, kad se toliko zanosiš za jednijem dronjavcem? Zar se poštena težačka djevojka zanosi tako bezočno za jednijem čovjekom? Ama ti si, dakle šinjora?... Mašeš glavom! Pa, pokaži da nijesi! Poslušaj svoju pamet, a ne utrobu! Bog je stavio pamet vrhu utrobe, jadnice! Poslušaj boga, ta ovdje je njegova ruka! Vidiš li da ti daje načina da pomogneš svojima, poštenijem putom? Evo, nas dvoje starijeh, gronulijeh od rabote i od godina, pa, sjutra, kad nas nestane, ostaće ti dva brata nasred puta, ako nas ne poslušaš...

Tako se nizahu, na izmjenu, prijetnje i molbe grdnje i tepanja, - sve što može izaći iz gladne duše kad je zagrije pomisao na korist. Anđa se donjekle opiraše, pa najzad reče:

- Može biti da će se Ivo predomisliti... ta ja nikad s njim nijesam razgovarala. Na to skoči starac kao pomaman:

- Zar sam ja ruvijan, iako sam siromah! Zar da se moja kći iz šale prosi!

- A, more, ta bi se šala krvlju oprala! Tako ih zateče ponoći.

Sjutradan Šimeta odnese odgovor: "Roditelji su zadovoljni, cura je zadovoljna."

*

Kraljica je bolovala njekoliko dana. Diže je s kreveta ne toliko njega materina, koliko milosrđe prema svojima, - milosrđe koje nju navede da pregori svoju ljubav, što joj bješe milija od života.

Vjeridba se svrši svečano.

Ivo je dolazio svakoga dana ka Purićima. Dolačanke su mnogo torokale o tome. Bilo ih je koje su tvrdile da je stara Antica morala omađijati Iva. Djevojke su zavidjele kraljici, a kad se uvjeriše da nije srećna, onda je žaljahu.

A Marko Pivić niti se jadao, niti je prijetio, šta više, on je čestitao Ivu, a Purićima je nazivao boga, kao i dotle. Ne bješe isprosio kraljicu, dakle mu se u obraz nije taklo, a, opet, znao je da kraljica ne prevjeri od svoje volje. Kako mu je pak u srcu bilo, to mu se na licu moglo čitati.

*

Vjenčanje je imalo biti na "Svisvete" (1 novembra po novom). Njekoliko dana prije toga svečanika, uraniše Dolačani na obalu da se krenu na rabotu, kao obično. Istok bijaše vedar, ali sve ostalo nebo zastrli bjehu oblaci. Iz one vedrine duhaše vjetrić, te gonjaše oblake ka zapadu. More bješe uzburkano. Dolačani, podijeljeni na gomilice, stojahu oko svojih brodića, gledajući u nebo, ščinjajući se da li da kreću.

Šimeta Purić, kraljica i dva joj brata, stigoše na obalu pošljednji, pa odmah uskakaše u svoj brod. Tome se niko ne začudi, jer stari Purić nikad ne čekaše da "prebaci vrijeme". Kraljica oborenijeh očiju, zašijava veslom, stariji joj brat namještaše krmu, a otac pribija sovu na drugom boku. Vjerenik odriješi im konop, pa otisnu brod nogom. Kraljica ga (pogleda. U taj mah, on poljubi vrhove od svojih prsta, pak joj posla poljubac...

- A što nju ne poljubi u ruku, kao što čine Latini? - zapita ga neki vragolan. Diže se smijeh među omladinom.

- A, Markiša? Je li, da bi tako trebalo? - opet će onaj, obrnuv se Marku Piviću.

Marko se raskoračio, i gleda na daleko, u mutni zrenik, preko zatona.

- Ne zapinjite za mene, nimalo! Ja ne zabadam nosa u tuđe poslove, - odgovori on mrko.

- Hajde da se ide! - zagrajiše stariji, posokoljeni, gledajući kako Šimetin brod odmiče.

Gotovo svi uskakaše.

Ali, u taj mah, vedrina se raskola oko sunca, vjetar jače duhnu sa protivne strane, more zapljuska obalu, te svi izađoše vičući:

- Oje! oo! natrag! Fortunao! Nevera!...

U tinji čas diže se huka sa sviju strana, valovi se stadoše propinjati, kao bijesni konji...

- Za ime Isusovo, šta ovo bi u jedan tren!... Nesreća grdna!... Utopiše se Purići!

- Utopiše se! Utopiše! - čuje se kroz vjetar.

Dolačani se zbiše u gomilu. Nikome ne osta kapi krvi u obrazima gledajući šta biva sa nesrećnom lađom nasred zatona. Vodeni breščić. nabuji pod njom i odiže je kao orahovu ljusku, valovi sa sviju strana jurišaju, te čas obrću njom u kovitlac, čas je naginju, čas joj tone kljun, čas krma...

Glas dopade Antici, te istrča iz kuće, busajući se u grudi i čupajući kosu. Poče žena preklinjati ljude da idu u pomoć. Njeki se stadoše dozivati, ali ih prekide divlja vika iz stotine grla.

- Utopiše se!

Marko Pivić, blijed kao mrtvac, prope se navrh prsta i izbulji oči pa viknu: "Nije! Ha braćo, za mnom! Pomoći će nam Bog i sveti Nikola!"

Na te riječi uskočiše za njim šest Pivića u veliki brod kneza Josifa...

Dok su oni namještali vesla, Marko iskoči i poteče ka Ivu, kraljičinu vjereniku, pa ga uze za ruku, pozivajući ga da bude osmi veslar...

Opet se razlijegnu užasna vika...

Ivo se stade opirati svom snagom.

Marko mu pljunu u obraz, pa uskoči ka braći, te se odmah otiskoše...

More bjesni put njih, ali ga i oni bijesno lome. Udari slabotinja ljudska protiv sile prirodne, ali se bog smilova na ljudsko junaštvo, te Pivići stigoše na vrijeme. Purići prihvatiše konop, te, nakon neiskazanijeh napora, stigoše svi k obali, gdje ih dočekaše radosni uzvici...

Marko izvede kraljicu, pa je pred svima poljubi u čelo, rekavši:

- Ovoga puta bog mi te dade - niko mi te već ne ote!...

*

- E ovo će se pričati! - rekoše gotovo svi Dolačani i Dolačanke.

Junak siromašak pljunu u obraz bogatoj kukavici i preote mu prstenovanu djevojku!

- E baš ga je ona u boga izmolila!

- E baš je on nju na sablji dobio!

- E baš čast i slava Markiši Piviću i kraljici Purića!

Sve je u krvi

Stariji naraštaj na Rijeci još se spominje jednoga krupnog katoličkog protopopa, koji, svakoga dana poslije podne, nepouzdanijem koracima iđaše od svoje kuće ka sabornoj crkvi.

Stranac koji bi izdaljega vidio toga popa mogaše posumnjati da on posrće od starosti, ali ako bi vidio izbliza popove naduvene obraze i crveni nos, onda već nije mogao sumnjati o pravom uzroku.

Pa bi se stranac većma začudio gledajući kako i otmjeni Riječani učtivo pozdravljaju pijanicu. Dešavalo se često da ga koji gospodin uzme pod ruku i isprati sa "Korsa" u sporednu ulicu. Događalo se i protivno, naime: gdjekoji "fakinić" iskezi se prema popu i vikne: "Ostia, se semo fritti!" (Uha! ala smo se nakresali!), ali je to uvijek izazivalo srdžbu ozbiljnijeh ljudi.

Razumije se da su stranci tražili da im se objasni ta čudna pojava, a evo, u suštini, što bi doznali:

Proto se zvao: Antonije Š - ić. Bio je doktor bogoslovije i filosofije. Među svojim drugovima kanonicima, kao i među svom riječkom inteligencijom, doktor Antonije bijaše na glasu kao dobar znalac klasika, staroga slovenskog jezika i kanoničkog prava; talijanske histeričke matrone cijenjahu ga opet kao najvještijeg ispovjednika; sirotinja pak blagosiljaše dr Antonija, jer dajbudi polovinu svoga znatnog dohotka dijeljaše ne brojeći.

Eto zašto je taj čovjek, i pored svoje grdne mane bio na Rijeci štovan i omiljen.

Razumije se da je bilo i onijeh koji ga nijesu mnogo žalili, ali i ti tvrđahu da Antonije hoćaše postati biskupom još u mladosti, a hoćaše odista steći i slavu kao književnik. U svojoj mladosti napisa on jednu knjižicu: "O starom novcu i oružju", koja izazva hvale učenijeh ljudi i oni proricahu da će mladi doktor, u zrelijem dobu, obesmrtiti svoje ime kakvijem književnijem djelom od velike vrijednosti, - koje se proroštvo, nažalost, ne ispuni. Najposlije njegovi prijatelji pravdahu njegovu slabost tijem što je bješe naslijedio. Tri brata njegova, (dva pomorca, treći trgovčić na njekom ostrvu blizu Rijeke), zaglaviše prije vremena od pijanstva...

Sve je u krvi! - govorilo se.

Dr Antonije, idući poslije podne u crkvu, (zimi oko tri časa, ljeti oko pet), izbjegavaše nepoznate ljude. Izišavši sa večernje, hodao bi po obali, dokle mu morski vjetar ne bi istjerao vinsku paru iz glave, te bi slatko večerao, pa opet do ponoći pio. A pio je uvijek sam. Služaše ga jedna stara, gojazna ostrvljanka, "teta Lucija", poznata cijeloj Rijeci. Proto je ustajao vazda rano, a doručkovao nije nikad, pa do podne dočekivaše pohodnike, ili je išao u crkvu da ispovijeda matrone...

Tako mu se nizao dan za danom, s tom razlikom što mu je nos postajao crveniji, a njegova široka leđa praznija...

Jednom leže u ponoći, kao obično, a osvanu - mrtav...

Zagušila ga je krv u spavanju.

Građani iskreno ožališe nesrećnog čovjeka Veće pratnje ni starci ne bjehu zapamtili.

Kanonici saborne crkve sastaviše u Ciceronovom jeziku svome drugu grobni natpis, koji je urezan zlatnijem slovima na mramornoj ploči Po mišljenju pokojnikovijeh prijatelja, jedino što bi se tome natpisu moglo dodati bilo bi:

"Imao je jednu grdnu manu, ali za nju ne mogaše biti odgovoran, pošto ju je donio na svijet u svojoj krvi."

*

Prođe njekoliko godina.

Jednoga jesenjeg jutra, njeki mladi gospodin, srednjeg rasta, vitak, crnomanjast, lijepo odjeven, sađe sa kola pred općinskom kućom, pa istrči uz stepenice.

- Molim, je li ovdje gospodin načelnik? - zapita on pisara, njekog suhonjavog, riđeg mladića, hrapavog lica.

- Nije, gospodine, ali je tajnik u svojoj sobi. Ako želite, mogu vas njemu prijaviti?

- Lijepo, - reče stranac, predavši svoju kartu.

Pisaru malo što ne ispade iz ruku karta.

- Toni!! - viknu on ustavši... - Ti si to, Toni!

Toni se zagleda u lice pisarevo.

- Ama, jest Marko!... Ti si, Marko Škuljane?

- Toni, mili druže! - viknu pisar, šireći ruke, te se poljubiše.

O moj Toni, gdje se nađosmo, poslije toliko godina! O. brate, kako mi je milo! O, brate, kako je to lijepo - (čitajući glasno kartu) - Antonije Š-ić, cjelokupnog ljekarstva doktor!" Kako je lijepo tako mlad, pa doktor! E srećno bilo, Toni brate! - i pisaru se ; zavrtješe suze.

Hvala, Marko - odgovori ljekar, takođe ganut - A ti si činovnik u općini? I ja tebi čestitam.

- Nemaš na čemu, - reče nižim glasom pisar. - Da znaš...

Prekide mu riječ krupan sredovječan čovjek, obrijana brka, koji, ušavši, malko se pokloni, gledajući prilično bezobrazno obojicu, pa im obrnu leđa i sta tražiti nješto po polici.

- Pjero, idite za svojim poslom! - reče pisar.

- Pa, mogu ja imati i ovdje posla, - odgovori Pjero talijanski, rastežući riječi... - Vi, od njekog vremena, mnogo brecate na mene, mnogo, mnogo, ali... - Pjero prošara prstima, pa izađe lupivši vratima.

Ljekar se nasmija, a pisar, sav blijed, preuze:

- Eto, vidiš, kakav je moj položaj... Eto, taj sluga, talijoman, poznana uhoda "della nostra serenissima Comune", ima pravo da nada mnom tabači! A on je još moj zemljak! Vidiš li kakvi su naši ljudi! Vidiš li, ko...

- Ta to su sitnice, - prekide ga ljekar. - Pjero je prostačina, a kad zna da svojim ponašanjem može obezbijediti svoj hljeb, onda se ači svojim divljaštvom... Ostavi sitnice, no pričaj mi štogod o svojoj prošlosti.

- Žalosna je i jednolična moja prošlost, reče Marko uzdahnuvši. - Kao što znaš, doprijesmo skupa do šestoga razreda gimnazije, pa, ako se sjećaš, u polovici zime, ja napustih školu. Moj jadni otac, pilot u državnoj službi bješe se utopio. Mati mi i jedina sestra, mnogo mlađa od mene, ostaše gotovo nasred puta, jer sa ono malo penzije jedva mogahu sastavljati kraj s krajem, akamoli da mati troši za moje školovanje! Sirota žena hodila je ka starješinama i moljakala da mi dadu ako će i najmanju državnu pomoć. da ne prekidam učenje...

- Pa su joj se odazvali, kao što se obično odzivaju siromašnijem udovicama, - to već pogađam.

- Da! - prihvati Marko. - Jadna mati namjesti me kao prepisivača kod jednoga advokata. Radio sam po dvanaest časova dnevno, za pedeset novčića. Izdržah taj život dvije godine, pa bjeh unapređen za pisara, sa plaćom dva puta većom. I to je trajalo dvije godine. Najzad, - da znaš sa koliko muke, - proturih se dovdje kao najmlađi pisar općinski, sa 40 forinata mjesečne plaće. Ovdje visim kao kaplja o listu. Podnosim uvrjede, a činim se manjim od makova zrna, jer moram pomagati majku i sestru. Sve mi je nadanje da s vremenom dobijem mjesto kao tajnik u kakvoj maloj općini, - jer, kao što znaš, po gradovima traže se za to svršeni pravnici. Sad mi je nadanje i u tebe pošto te bog ovamo poslao... E, gle, zbilja, govorimo o svačem, a ne o onom što je najpreče! Izabran si za opštinskog ljekara...

- E, - učini Toni, stiskajući Markovu ruku. - Hvala, hvala. Nijesam znao.

- Poslije ću ti pričati kako je bilo oko izbora, a sad sam rad čuti šta je s tobom bilo otkad se rastasmo. Vidim da je svršetak dobar, no... Koliko ima otkad se ne vidjesmo?

- Lako je to sračunati - odgovori ljekar- Meni bješe šesnaest godina kad umrije stric kanonik. Tada bjeh svršio šesti razred gimnazije. Staratelji me poslaše u Trst, gdje svrših srednju školu, - to su dvije godine, zatijem sedam godina u Beču, dakle, nješto manje od deset godina otkad se ne vidjesmo.

- Oh, ala prolazi vrijeme! Ama dokle nijesi ni jednom dolazio u zavičaj?

- Nemam, brate, ni kuće, niti koga od roda, te, ako i ja ne budem još imao poroda, istražiće se dinastija Š-ića! - reče Toni smijući se. - Drugi je razlog što nijesam dolazio taj, što naslijedih uprav toliko da mogah onijeh godina đakovanja živjeti, mjereći trošak na apotekarskim mjerilima, te mi nije pretjecalo za putovanje. Prve dvije godine, o raspustu, morao sam ići na vojna vježbanja, a pošljednijeh ferija bavljah se u velikoj bolnici. I tako, stari druže, evo me sad kao općinskog ljekara, staroga, slavnoga, a nada sve hrvatskoga grada Rijeke, - završi mladić veselo.

- Ne govori tako! - reče Škuljan čisto poplašen. - Ti ne znaš, dakle, kakva je strašna "bestemmia" nazvati Rijeku "hrvatskom". Treba samo da to čuje Pjero! On bi to smjesta javio tajniku...

- A od tajnika razglasilo bi se to do noći: po cijeloj Rijeci, te me sjutra i ne bi zvali drukčije no doktor "Punter", "Krobat" et cetera! - doda doktor ustajući. - Misliš ti da ja to ne znam, i misliš da se ja bojim?... Uostalom, nemoj se plašiti, - reče Toni, vidjevši preplašeno lice Škuljanovo, - neću ja sad propovijedati tajniku, ni ostalijem ocevima otadžbine moje političko vjerovanje. Ja ću se prosto prijaviti kao novi službenik općinski, a poslije... vedermo! Hajd'mo sad u tu vašu "svetinju svetijeh!"

Škuljan isprati prijatelja kroz njekoliko pisarskih soba, do tajnikove, gdje zatekoše ćelava čovjeka sitna i namrštena.

- Naš novi ljekar, doktor Antonije Š-ić - javi Škuljan, pa se odmah vrati.

- O, milo mi je! - zakriješti sinjor Anđelo Feroni. - Dobro došli! Kako ste? Jeste li zdravo putovali?

- Hvala, vrlo dobro, - odgovori Toni.

- Vaša je želja bila da vas ovdje čeka pismeni odgovor na vašu molbu, a meni je osobito milo što vas mogu pozdraviti u vašoj novoj službi. Evo vam dekret.

- Hvala, gospodine tajniče. Nadam se da će naša družba, u poslovima, i inače, lijepo ići.

- To je i moja želja, per Dio, najtoplija želja, jer ja sam bio jedan od najiskrenijih prijatelja vašega pokojnoga strica. Znate, on je imao bubu u glavi, sve je snijevao o velikoj Hrvatskoj, o Slovenstvu...

- Izvinite, o tome ćemo moći drugi put govoriti, sad mi se hita, jer još nijesam pohodio gospodina načelnika...

- Kako to.!? Bili ste prije kod mene no kod njega? Oh, mladi gospodine...

- Ništa, ništa, izravnaću to ja odmah. Zbogom, gospodine tajniče.

- Zbogom, gospodine doktore. Možete se navratiti poslije podne. Baš odbornici imaju sjednicu. Tako ćete se moći poznati s njima.

Pred veče, otide Toni ponovo u općinsku kuću da se pozna sa odbornicima, a izađe sa Škuljanom.

Ljekar bijaše naljućen.

- S vragom i politika! - viknu on, pošto se odmakoše... - Sav je svijet njom zaražen! Prosto, čim kome nazoveš "pomoz' bog", on te proglušuje politikom... Eto, gore pohvališe mi se njeki da su lomili koplja za moj izbor, pa odmah... Zbilja, bješe li borbe oko moga izbora, kako oni tvrde?

- Pa, da vidiš, bilo je. U sjednici određenoj, za izbor, pročitalo se, mislim, sedam ili osam molaba. Vijećnici se začudiše čuvši tvoje ime i pitahu da li si rod pokojnome kanoniku? Njeki potvrdi da jesi, a tada se načelnik zauze za tebe. Govorio je da je pravičnije izabrati zemljaka, koji je još odlično svršio nauke, koji je mlad, te može odoljeti poslu, itd. Na to se složiše gotovo svi, ali jedan malo što ne pobrka sve. To je njeki Jevrejin, otskoro ovdje nastanjen, najvatreniji Talijanac i Mađaron, koji ispriča da si ti bio vođ njekoga patriotskoga đačkoga društva u Beču, da si Hrvat...

- Ja! To je veliki grijeh. Sad se čovjeku upisuje u grijeh, ako se ne odriče svoga naroda. - Znam ja sve to, jer ja sam i u tuđinstvu pažljivo pratio što se događa u domovini. Znam da nam hoće da izbrišu i trag, ali jedno je htjeti, a drugo je moći!... Uostalom, ja ne mislim da vičem po raspućima: kako valja da ljudi misle i osjećaju! Eto zato svakomu svoje savjesti i obraza, a meni kao ljekaru preča je ljudska nevolja, koja nas jednači, no ono što nas razdvaja. Osim toga ja ne mrzim talijanski jezik, ni talijansku kulturu, - naprotiv, ona će i u budućnosti nama biti veliko vrelo našega obrazovanja, - ali ne mogu pristati da nas potalijančeni došljaci podjarme... Nego, dosta smo o tome govorili, a sad da ti kažem moje svježe utiske iz staroga grada... Brate, Rijeka se uljepšava. Nova obala, novo pozorište, kuće kao u Beču, sadovi, šetališta, kafešantani, fijakeri, brrr... Opažam da su se djeca Izrailjeva znatno umnožila i da je naš jezik gotovo potisnut sa novog dijela grada. Čudno i žalosno. U hotelu.

- Zbilja, gdje si otsio?

- "Kod Lojda" gdje nijedan sluga ne govori hrvatski. Sad, valjda, dolazi mnogo stranaca na Rijeku?

- Osobito Mađara, koji već javno nazivlju riječku okolinu: mađarsko primorje!

- Ej!... Čim se odmorih, otidem u "Krivu ulicu", gdje sam toliko godina živio sa stricem. Jedva se popeh uz stepenice, tako mi je srce bilo. Soba, gdje nekada bješe trpezarija, bila je otvorena i u njoj zvrčaše šivaća mašina za kojom sjeđaše njeka gospođa, po prilici činovnička žena. Ona me učtivo primi, ali je morala pomisliti da sam lud, tako se spletoh tražeći izgovor zašto sam svratio u kuću...

- Strčavši na ulicu, ugledah preko nje staru, debelu pretržnicu, koja se gotovo nije izmijenila.

- Sjećate li se, teto, pokojnoga kanonika Š - ića? - pitam je.

- Kako se ne bih sićala dobroga kanonika.

- A spominjete li se jednoga njegovog sinovca?

- Onega, ča je učil skulu?

U tren se načeta njekoliko žena oko nas, i začavrljaše.

- Onoga dijaka, je l' te, gospone?

- Onoga, ča je vavik išal u dugom kaputu...

- Onoga ča...

- Pa dobro, znate li što je s njim bilo? - obratih se ja staroj, ne hoteći joj se pokazati pred ostalijema.

Baba izvrati dlane.

- A bog zna, moj lipi gospone! Da je stric poživil, mali bi se zaredija, sigurno... čekaj: kako mu biše ime? Stipe, a Stipe. A sad je, sigurno po moru, ako je živ...

- Eto, ne poznade me ni baba, s kojom sam se lijepo pazio u mome djetinjstvu. Sve se izmijenilo U malo vremena!

U tome stigoše pred jednu od boljih pivnica.

- Hajde da sjedemo, - veli Škuljan. - Eno baš tek načeto.

- Ja ne pijem ni piva, ni vina, ni rakije... Što si, Škuljane, izbuljio tako te tvoje sijere oči? Ja ti čitam u njima: da mi ne vjeruješ... Gle sad vjeruješ, ali me koriš pogledom, čisto mi govoriš: "Toni, vodopijo, izrode kuće Š-ića, koja se je zbog pića istražila".

Ljekar je htio da to izgovori šaljivo, ali mu se obrve skupiše.

- Dakle baš ništa, osim vode?

- I kave. Kava pijem po deset na dan. Nije ni to dobro, ali šta ću mu. Hajde baš da sjednem da vidim hoću li poznati koga od starijih Riječana.

- E, baš mi je to za čudo, a opet i milo mi je, - reći će Škuljan pošto sjedoše. - Znaš, govorilo se za pokojnoga strica...

- I oca, i drugoga strica, da im je pijanstvo u krvi, - doda ljekar, smijući se. - Znam ja to, Marko. To je koješta. Sve je do vaspitanja. Pokojni je stric to dobro znao, zato mi je branio i mirisati vino. Uvijek me svjetovaše da imam pred očima... ta već znaš šta.

- I imaš to uvijek pred očima!

- Imam, i hoću da pokažem da: nije sve u krvi!

*

Prođe godina.

U Krivoj ulici, u kući gdje je njekad stanovao kanonik Š-ić, zamijeni ga njegov sinovac, koga Talijanke prozvaše "il belo dottorino" (lijepi doktorić).

Kuća bješe osrednja, sa pet prozora na licu ali je znatnija bila od svijeh ostalijeh u pomenutoj, prilično dugoj ulici, jer je privlačila gradsku sirotinju, brđane i ostrvljane iz okoline riječke. Osim bolesnika, privlačila je ta kuća i hrvatske rodoljube i poglede pune mrzosti nadri - Talijanaca.

Ali, bogme, bivalo je dana kad malo kome bješe i do nje. To su dani kad pripeče ljetna zvijezda nad primorjem, kad sa riječkog pločanika otsijevaju sunčani zraci da oči štrknu, kad psi cijeloga dana dahću u hladovini.

Takav je jedan dan bio u međudnici te godine.

Bilo je između četiri i pet časova po podne.

Pjero, općinski sluga, iđaše okrajkom Krive ulice, zaklanjajući oči njekom velikom knjigom. U trijemu ljekareve kuće Pjero se izduva, protrlja oči, šmrknu "prezu" duvana, pa pošto još uze ozbiljni izgled, ode uza stepene.

Prva vrata navrh stepenica bijahu otvorena. Pjero se ustavi i zagleda se u sliku pokojnog kanonika, koja višaše nad divanom. Druga vrata bijahu takođe otvorena i Pjero pogleda u lijepo namještenu ložnicu ljekarevu. U istome nizu otvoriše se treća vrata i izađe sredovječna, krupna žena, u ostrvljanskoj nošnji.

- A, vi ste? - reče žena.

- Hvaljen Isus, Marta.

- Vazda bio, Pjero.

- Uh, jedva doprijeh. Je li u kući gospodin.

- Nije, - reče Marta i vrati se u sobu.

Pjero uđe za njom.

- A gdje je gospodin? - reći će on, sjedajući na klupu prema njoj. Među njima bješe krevet do zida, a suprot njemu jedan veliki sto i nekoliko stolica.

- Ne znam, - odgovori Marta uzevši pletivo.

Dva ili tri mjeseca pošto se Toni nastani na Rijeci, obrete on Martu na ostrvu i doznade da je ona daleki rod pokojnoj njegovoj materi. Kako Marta bijaše udova i samohrana, uze je Toni k sebi.

- Moram predati ovo pismo u ruke gospodinu, a bez priznanice ne smijem ga ostaviti, - reče Pjero, izvadivši iz protokola veliko zapečaćeno pismo.

- Pa pričekajte, ili se povratite, - veli Marta, ne dižući očiju sa pletiva.

- Stvar je krupna, Marto! Radi se o tome hoće li gospodin i dalje ostati kao općinski ljekar, ili se morati odreći službe...

- Ako je tako, stvar jest krupna, ali sirotinji, - povrne žena, jednako mirno, što Pjera naljuti, te burno šmrknu duvana.

U taj mah zatutnjiše sitni koraci po hodniku i uđe jedna djevojčica, siromaški odjevena.

- Je li se vratio gospodin, teto?

- Jest, dušo, vratio se je sa ostrva, ali je morao odmah otići u zagrađe. Dvije ure čekao ga je ovdje jedan radnik, kome se žena od sinoć muči u porođaju. Jadnica! Moj Tone, moje zlato, nije ni zalogaja metnuo u usta, nego se preobuče i otide sa radnikom. Razniješe ga na sve strane! Pozdravi mamu i reci joj neka se pretrpi. Čim dođe, poslaću ga k vama...

- E, gle, a meni ne htjedoste to kazati! - reče Pjero ljutito, pošto dijete otide... - No svejedno, čekaću. Dakle, vašem bi zlatu svejedno bilo i da izgubi službu?

- On nije općinski sluga, nego ljekar, kome je svijet otvoren, ali bi teško palo sirotinji koja neće nikad imati ljekara kao Toni!

- Gle, gle, kako vi to slažete lijepo, nekako baš po knjiški... Vidi se da ste često slušali govore hrvatskijeh skupova, koji ovdje bivaju.

Marta planu.

- Šta je vama do toga što ja radim, koga slušam i ko ovdje dolazi? Ne stidite se, no priznajete vaš pošteni zanat! Molim vas, idite.

- O, o, vi udariste u krupne! - reče Pjero ustajući. - Ja nijesam htio da povedem razgovor o tome, nego rekoh samo onako, da vidite e znamo sve što se ovdje radi... Zna se, recimo, kako je vaš doktor preporučio Marka Škuljana, te je našao službu gore u Hrvatskoj...

- Pa onda? - zapita Marta, podbočivši se.

- Pa, to nije pošteno! Pravo bi bilo da je Škuljan i sad u tamnici za ona lažna pisma...

- Koja su sastavili tvoji gospodari, a ti ih podmetnuo kukavnom mladiću, rđo jedna, gadni čovječe!... - sta vikati Marta, a Pjero šmignu.

Ljekar se srete s njim na stepenicima, te se u hitnji potpisa pisaljkom na protokolu, a pismo uze i baci ga na sto u prvoj sobi, gdje, sustao, sjede na divan.

Bješe se prilično izmijenio za godinu. Crna, gusta brada rubila mu je preplanulo lice, te je stekao muški izraz. Haljine je nosio prostrane, od ljetnjega zagasitoga tkiva. Premda ne bješe pri njemu traga kicošenju, opet bijaše sasvijem opravdan naziv Talijanaka: il bel dottorino.

Marta, savlađujući na svome licu tragove srdžbe, dođe i ustavi se na pragu.

.- Hoćeš li što jesti, zlato moje?

- Hvala, teto. Svratio sam u gostionicu... ali bih popio čašu limunade.

- Odmah, dušo... Dolazila je curica one bolesne žene ribareve.

- Dobro, otići ću, čim se odmorim, - reče on otvarajući pismo.

Marta izađe.

Kad ljekar preleti očima prve vrste, poblijedi sav. List mu se uzdrhta u rukama, te ga zgužva i baci.

Marta ga zateče gdje se uhvatio za kose.

- Što je, za boga? Toni moj, što je? - pita ona, a čaša joj zacokota na kruščiću.

- Nije ništa, teto, - odgovori ljekar promuklo. - Nije ništa čemu se nijesam nadao. Molim te, ne pitaj dalje, doznaćeš sve večeras, a sad me ostavi, jer hoću da se preobučem.

Marta se okloni u hodnik, te je slušala kako on hoda preko sobe i govori u sebi. Pa onda, Toni otvori orman, skide sa čukalja crne svitne haljine, izvadi iz kutije cilinder i rukavice, te se brzo preobuče. Zatijem, diže s poda zgužvano pismo i stade ga glačati rukom.

Marta uđe.

- Bar popi limunadu! - reče žena. Glas joj drhtaše.

- Hoću, teto, kako ne bih, - veli Toni gledajući je nježno... - I da nijesam žedan, pio bih limunadu koju ti načiniš, slatka tetice. Ne boj se, nije ništa, naljutili su me, kao obično, ali, kao obično, prošla me je ljutina u tren, kao što vidiš. Zbogom, teto! Ja ću svratiti kod ribara, ne misli!

Na ulici, Toni se ukruti i diže visoko glavu. Tako prođe Adamovićev trg i jedan dio obale, gdje bješe navrvio svijet u šetnju, dao obično pred veče. Svak se začudi njegovom držanju, a jedna gospođica poblijedi kad on prođe mimo nju, ne opazivši je. Bješe to Jelica, lijepa kći jednoga bogatog trgovca, Hrvata. Toni bješe česti gost u njegovoj kući, niti se ikad dotle desilo da se on srete s lijepom Jelicom a da se bar ne ustavi. Doduše, njih dvoje ni riječi ne progovoriše o ljubavi, ali su očima govorili i suviše jasno, tako da su i njezini roditelji smatrali kao gotovu stvar njihov brak.

S obale svrnu ljekar u jednu manju ulicu i uđe kroz vrata, nad kojima bješe natpis: "Hrvatska čitaonica". U prvoj sobi zateče njekoliko mladih ljudi. Toni ih veselo pozdravi.

- Došao sam da sazovem skupštinu. Stvar je po sebi smiješna, ali naši Talijani sami hoće da je načine tragičnom, stoga ćemo i mi oko te mrve namijesiti mnogo tijesta, pa ćemo im veliku guku baciti na glavu... Molim vas da mi pomognete da ne gubimo vrijeme, da ne pomisle e sam se predomišljao. Hodite za mnom.

Uđoše svi u dvornicu.

Toni izvadi iz stola naštampane pozivnice, koje je trebalo ispuniti. On ih rasturi rekavši:

- De - ispunjajte. Evo ovako: "Gospodinu N. N. Moljeniste da odmah dođete na vanrednu čitaoničku skupštinu, koja će se odmah započeti, čim se skupi dovoljan broj članova. Stvar je veoma hitna."

Za po časa bješe gotovijeh preko stotinu pozivnica.

E sad vas molim za drugu ljubav. Pošto naš jedini sluga ne bi mogao razdijeliti pozive do ponoći, a pošto se tiče našega obraza, to bih vas molio...

Mladići ne sačekaše svršetak, no podijeliše među se cedulje, pa dadoše maha nogama.

Ostavši sam, Toni uze da piše. Napisa njekoliko vrsta, pa podera list i uze drugi, a pošto i drugi ispara, poče hodati preko prostrane dvornice. Sluga zapali svijeće. Toni napregnu volju i ispisa što je htio.

Počeše dolaziti članovi.

Da bi pretekao zapitkivanje, Toni zapodjenu razgovor s jednijem o njekom njegovom domaćem bolesniku. Tako s drugijem. Ali to nije dugo trajalo. Oko osam časova ispuni se dvornica. On zazvoni.

- Gospodo i draga braćo. Danas poslije podne primih od općinskoga vijeća ovo pismo. Molim vas da ga pažljivo saslušate.

"Gospodinu dru Antoniju Š - iću, općinskom ljekaru.

Ovijeh dana, skupština Hrvatske čitaonice izabrala vas je za svoga pretsjednika i vi ste se pretsjedništva primili. Znamo da se, sa formalne strane, tome ne može zamjeriti, pošto je društvo zakonito ustanovljeno i pošto mu je vlada pravila potvrdila, ali znamo pouzdano i to: da se u tom društvu gaji duh protivan slozi raznijeh narodnosti koje sastavljaju ovu općinu, te, došljedno, duh protivan životnijem interesima naše države.

Radi toga, općinsko vijeće, u današnjoj svojoj sjednici, riješilo je da vas službeno pozove: ili da se odrečete pretsjedništva Hrvatske čitaonice, ili općinske službe.

Svakojako:, u najkraćem roku izvolite odgovoriti pismeno"...

Nastade bura u dvornici.

- To je podlo!... To je klevetanje i izazivanje!... Treba ih tužiti sudu!... Ne, no treba njima pokazati zube drugijem načinom!...

Toni sačeka dok izduši graja, pa reče:

- Molim vas da saslušate sad moj odgovor, - koji je, razumije se, na hrvatskom jeziku:

"Općinskoj upravi.

Nije istina da se u našoj čitaonici gaji duh protivan slozi između različitijeh narodnosti naše općine, nego se u njoj gaji hrvatski duh, protivan nepravilnom tuđinskom nametanju, osobito nadri-talijanskom.

Nije istina da naše društvo, svojim radom, kojim god načinom cilja protiv državnijeh interesa. To je niska potvora, za koju će nadri-talijansko vijeće odgovarati sudu i javnosti.

Vrijeđa me misao da bih kadar bio odreći se svojih građanskijeh prava i patriotske dužnosti, od straha da ne izgubim mjesto općinskog ljekara. Ali "ko što drugome kroji, o sebi mjeri".

Ne odričem se, dakle, službe općinskog ljekara, a ostajem pretsjednikom čitaonice i smatram za veliku čast što sam tijem odlikovan"...

Opet se ustalasa graja, ali od veselja. Uzvici: "Živio dr Antonije! Živjela naša mlada uzdanica!" jedva prestaše, te će ljekar:

- Eto im, dakle, odgovara u najkraćem roku! Sjutra će naš poslužitelj rano odnijeti ovo pismo.

Gomila se zbi oko njega. Svak hoće da se s njim rukuje.

- Ja imam jedan prijedlog. Molim vas saslušajte jedan moj kratki prijedlog! - veli jedan mladi profesor.

- Da čujem! Da čujemo!

- Čujte! Ovo je prvi javni i bezobrazni napad na naše društvo, a odbijen je časno po nas, 'vala da je našem (mladom pretsjedniku. Osim svega ostaloga, mi doktoru mnogo dugujemo za ovaj njegov postupak. Zato, ja predlažem da bude ovdje gozba pretsjedniku na čast, sjutra uveče. To će u isto vrijeme pokazati protivnicima da će nas njihovi napadi zateći uvijek složne i gotove. Primate li?

- Prima se! ... Živio! ... Živio pretsjednik!

Sjutradan, u to doba, sjedijaše Toni u začelju dugačkoga stola. S lijeve mu strane bješe Jelica, s desne njena mati, a do dna sto pedeset odličnijeh građana i gospođa.

Kad dođe doba zdravici, Toni natoči jednu malu čašu i ustavši reče:

- Braćo, ja nijesam rječit, a i da sam, ne bih mogao pokazati sve ono što osjećam sad. Ja ću to drugijem načinom izraziti. Svi znate da ja u svome vijeku nijesam okusio vina. Ovo je prvo što ću ispiti, i pijem ga kličući: da živi naš narod!..

Iz sviju grla odazva se burno: živio! Ali u isti mah uzavri pod prozorima zviždanje, meckanje, lajanje i kojekakvi gadni uzvici.

- Morte alji slavi!... Abaso la Krljacija! Viva l' Ungarija, viva, eljen.

Mladići potekoše na ulicu, gdje se osuše kamenice na njih, ali u rukama njekolicine napadnutijeh sinuše noževi i štileti i... proli se ljudska krv...

*

Proteče opet godina.

Rijeka se nazva: mađarsko primorje. Na Rijeci se utvrdi mađarska uprava. Pootvaraše se mađarske osnovne i srednje škole i svud na državnijem kućama vrhu talijanskijeh natpisa staviše se mađarski.

To se desi, što ono kažu, kao preko noći. Jednoga jesenjega dana, pred podne, jurio je parni voz, kroz kišu i vjetar, od Karlovca ka Primorju. Često se događa da ta željeznica ne doveze ni jednoga putnika na Rijeku, a ovoga puta izađe ih njekoliko iz trećega mjesta, a iz drugoga samo jedan.

Taj bješe visok, okošt, hrapava lica. On se uputi brzijem koracima ka velikoj kavani kraj mora, koja je udaljena od stanice četvrt časa. Idući, putnik je mrko pogledao mađarske natpise i svaki put streknuo, čuvši koju mađarsku riječ. Kad stiže na obalu, imao se je čemu začuditi. Kroz povedrinu, sunce je grijalo kao usred ilištika, te pred velikom kafanom, nad stolovima, bješe rastegnuto platno da gosti sjede u hladovini. Putnik svuče kabanicu i sjede usamljeno zapitavši slugu za njekoga.

- Sad će doći. Čudim se e nije već tu, jer je on od najranijih gostiju poslije ručka.

Ne prođe mnogo, posjedaše njekoliko oficira, gomila činovnika i dva-tri Jevrejina trgovca, te, kao što biva na jugu, začavrljaše svi u jedan mah.

Dođe njeki crvenko, guste crne brade i prilično trbušast, koji, sjedajući, zalupa žestoko po mramornoj ploči. To izazva kikotanje među gostima, a crvenko pogledavši ih zakrvavljenijem očima obrnu im leđa, pa prebaci noge preko druge stolice. Sluga mu donese kavu, sklenicu konjaka i novine.

- Na zdravlje! - reče glasno talijanski Jevrejin, obraćajući se svome društvu. - Najbolji je lijek protiv njekojih bolesti dobar konjak.

- Naravno! - prihvati drugi. - Samo se doktori ne slažu u dozama.

- Šta: dozama! treba ga piti flašama! - opet će prvi.

- A najbolji je lijek protivu Čivuta ovo! – peče crvenko, dignuvši štap, ali se ne obazrije.

- Ovo, ovo, - ponovi pijani čovjek, pošto je čeknuo hoće li se koji odazvati, ali se Jevreji prepadoše i otidoše.

Gosti počeše dolaziti u velikom broju, te zauzeše gotovo sva mjesta, samo čudni svetac osta sam.

Okošti putnik zalupa, te će sluzi:

- Ja ne vidim doktora?

- Kako ne vidite! Ta evo vam ga pred očima! - odgovori momak, pokazujući crvenka.

Stranac razjapi usta. Tako je sjedio njekoliko trenutaka, pa se primače ka napitom čovjeku.

- Molim... ja tražim... dra Š-ća - reče zbunjeni.

- Ja sam dr Š-ić, - odgovori onaj oporo.

- Je li moguće? ... Je li...

- Šta je li moguće! Ja sam dr Antonije Š-ić... E, gle, Škuljana! Ti si to, Marko! - viknu Toni i sa velikijem naporom volje rastrijezni se u tinji čas, pa skoči i poljubi se s prijateljem.

- Kako si? Otkud ti, čovječe, tako nenadno? Da nijesi opet izgubio službu? Pravo govori odmah: jesi li izgubio službu?

- Ne-ne-ne! - ubrza Marko... Udale mi se sestre, pa sam dobio dopust za petnaest dana.

- Tako! E, kad je tako, dobro je. Baš mi je milo što te vidim... Jesi li ručao. Sjedi, po ruči što.

- o, Toni, brate... više vo brate, spasitelju moj! - poče Marko plačnijem glasom.

- Molim te ostavi se prenemaganja, - reče ljekar, gledajući krvnički oko sebe.!- Ne vidiš li kako se ovi gadovi cerekaju? Hoćeš li da im dam zadovoljstvo da se zaplačem! - završi Toni turiv šešir na potiljak, pa pokri lice rukama.

Škuljan vidje kako je Toniju jako načeta crna gusta kosa, te mu čelo bješe dva prsta prostranije...

- Bože moj! - šapnu pisar, kao za sebe - bože moj, što se s njim učini, ako bi ga ikada poznao! Je li ovo moj Toni, je li ovo onaj najplemenitiji mladić što ga dade naše Primorje... Toni, najmiliji brate, znao sam za tvoje jade, ali nijesam mogao pomisliti...

- Da sam se predao piću, kao i moji stari, je li? - nastavi Š-ić, smijući se gorko. - To si htio reći, brat Škuljane?

- Nijesam te mislio vrijeđati, brate, prije bih mog boga uvrijedio...

- Znam ja to!... Ostavi, molim te, no reci mi kako je to da ti ne dođe pravo k meni, kući?

- Uputio sam se, pa sam svratio ovdje baš da upitam za tebe, a sluga mi reče da ćeš do malo doći, da ti dolaziš odmah poslije ručka...

- I nijesi me mogao poznati? - zapita ljekar žalosno, ali videći veću žalost na licu prijateljevu, ispravi brzo. - Pa, dabogme, čovjek se izmijeni za dvije-tri godine! Eto, ni ja tebe ne poznah u prvi mah. Dakle nije čudo. Hajdemo k meni...

Pođoše ćuteći do obale, gdje se Toni ustavi i zagleda u uzburkano more. Škuljan je dugo čekao da prijatelj progovori, a u tome ga bojažljivo pogledaše svojim sijerim, iskrenijem očima, koje željahu prodrijeti u izmučenu dušu prijateljevu. Najzad, Škuljanu se hotje da ga poutješi.

- Cijela je Hrvatska najiskrenije saučestvovala u stradanju tvome i tvojih drugova!

- Ah, njih mi je žalije no sebe, - odgovori Toni lagano, ne dižući očiju sa talasa, - četvorica će trunuti u tamnici. još pet godina, ostali, njeki dvije, njeki... ah, ne zlijedi mi rane.

- Nijesi ti kriv! - viknu Marko. - Ti si iz viteštva tvoga hotio da im budeš saučesnik u stradanju; ti si se sa njekoliko riječi mogao odbraniti; ali ti odleža šest mjeseci tamnice i malo što ti ne oduzeše ljekarsku diplomu! To je znao cio svijet...

- Ja sam se kukavički predao, - prihvati Toni, jednako ukočenijem pogledom... - Mjesto da se u sužanjstvu priberem i osnažim na dalju borbu, kako dolikuje čovjeku, ja očajah, te se predadoh najgadnijem neprijatelju - poroku...

- Ni to neće biti istina! - viknu Marko, koji, kanda, na jedan mah posta rječit.

- Šta da se predaš! Svak može razumjeti da si u svojoj nevolji, svojoj velikoj osjetljivosti tražio lijeka u tiću, ali ne može biti da ti već robuješ poroku... Ta, ti si tek počeo živjeti, tebi je dvadeset i pet, i šest godina, budućnost je pred tobom. Pa onda, brate, okući se, uzmi djevojku...

Toni se okrete ka Škuljanu sav blijed, kao da ga pogodi puščano zrno.

- Ne dalje! - jedva izgovori. - Nemoj dalje!

- Šta sam rekao? - zapita Marko uplašen... - Da se nije Jelici što desilo? Da te nije ostavila?

- Nesretniče! - riknu Toni, uhvativ ga za ramena i drmnu njim.

- Oprosti, mili Toni.

- Nesretniče, što se od koga drugoga ne izvjesti, no mene stavljaš na muke... Pa dobro, kad hoćeš da od mene doznaš, baš je pravo da ja sam kažem... ego: čuj! Jelica je presvisla, razumiješ li: presvisla je! - ponavljaše, gotovo pjeneći.

- Nemoj tako, Toni! - jecaše Marko.

- Presvisla je od jada, razumiješ li? Pošto se je uvjerila da njezin Toni, njezin obožavani Toni posta pijanica, na koju cijela Rijeka prstom pokazuje, ona je presvisla... Jelica ne bješe obična djevojka. Eto, vidiš li da sam proklet! Eto, vidiš da je suđeno svima onima kojima sam mio da propadaju... I ti ćeš propasti! Suđeno, dašto, vidiš da ja sve vjerujem u sudbinu! A zašto ja ne bih propao! Zašto ne bih baš propao, najgnusnijim načinom? Idi od mene!

Toni otide brzijem koracima.

Marko prista za njim.

Da se Toni okrenuo i štapom ga udario, opet bi Marko išao za njim. Da je Toni u more skočio, i Marko bi za njim, ali: ne da ga spase, no da oba potonu...

Kad dopriješe u Krivu ulicu, Toni ga pričeka i stište mu ruku.

Uđoše u kuću, u kojoj je Škuljan, mnogo puta u teškim časovima svoga života, nalazio utjehe i pomoći. Navrh jezika mu bješe da sa stepenica vikne: - "Pomoz' bot, tetka Marta", ali ga prozre njeka slutnja, te propusti Tonija.

U hodniku udesi Marko njeku mladu ženu, koju nije poznavao.

- Šta? zar nije ovdje Marta? ... Žena ga začuđeno pogleda.

- Nemojte, zaboga glasno! - preteče je on. - Marta je umrla, je li?

- Pa davno. Ovijeh dana protekla je godina.

- Gdje si ti, Škuljane? - viknu doktor iz sobe. - Anice, donesi čiste čaše!

- Ju, gospodar je već pijan! Danas ranije nego obično! - reče sluškinja, pa otrča u kuhinju.

Marku su suze tekle, jer mu se živo prikaza cijela tragedija. On vidje dobru tetku Martu kako se od jada kida što ne može svoje zlato odvratiti; sa zla puta, kako vene, i, najzad, kako se čemerno sa svijetom rastala...

- Ta, koga đavola, dreždiš u hodniku, Škuljane? - viknu doktor s vrata. - Ili ašikuješ sa Anicom?

Jadni Škuljan brzo ubrisa suze i uđe.

Na ormanima, sa strane slike pokojnoga prota, vidje čitavu šumicu svakojakijeh staklenica - prava vinska izložba.

Ljekar skida čas jednu, čas drugu.

- A? ti voliš bijelo vino?... Vi gore u Hrvatskoj i ne pijete drugoga.

- Meni je svejedno, - odgovori Škuljan, uzdahnuvši.

- Ded', tu je njegdje kutija sa cigarima. Ded', nađi je, - reče ljekar tresnuvši staklenicama o sto.

Anica donese čaše.

Toni natoči, kucnu se s Markom, pa iskapi svoju u dušak. Opet natoči i ispi dvije, za koliko ;bi udario dlanom o dlan. Tada mu opet oči sinuše, onako ružno kao pred kavanom. On se izvali na divan. '

- Jedino što me tješi da sam trn u oku ovdašnjim Jevrejima, Talijancima i mađaronima... Ja bih mogao naći mjesto u Dalmaciji, ili u Hrvatskoj, ili u Srbiji, ali neću živ s Rijeke... Ko zna? Mogao bih još zadovoljan umrijeti! Mogao bih se njekom osvetiti kako valja!... A?

Marko ništa ne reče.

- A ti? ... Šta je s tobom? Ded', pričaj ove po redu, sve potanko, sve hoću da znam!

Marko sta pričati, a Toni nasipaše svoju čašu svakoga trena.

Tako su sjedili, do sunčanoga zalaska.

Škuljan je morao otići, jer su ga čekali kod kuće istoga večera. I baš kad usta, sluškinja javi:

- Gospodine, došli su njeki bolesnici, pa...

- Pa? - ponovi Toni, dižući se s nategom.

- Pa... Ja... kao velim: njeka se sjutra povrate...

Toni skupi svu svoju volju, usta i reče veoma ljutito:

- Rekao sam ti stotinu puta da ne trebam tvojih savjeta! Uvedi bolesnike! - To, rekavši Toni priđe ka umivaoniku i umi se.

Uđe jedan sredovječan seljak, za njim (žena vodeći djevojčicu od 7-8 godina, kojoj bješe zavijen vrat.

Ljekar, bez riječi, odvede dijete ka stolici prema prozoru, pa joj razvi zavoj. Ukaza se na vratu crvena guka.

- To je sitnica... To će se odmah svršiti, - reče Toni otvarajući fijoku, iz koje izvadi kutiju sa oruđima. On izvadi mali oštri nožić, pa u trenutak prereza guku unakrst...

Kipnu vrijed sa sukrvicom.

Marko pobježe u hodnik, gdje se sukobi sa Anicom.

- Jeste li vidjeli čudo? - zapita ona. - Ovi seljaci ne slute da je gospodin pijan, niti bi to iko poznao kad tako što radi. Ali će do malo zaspati...

- Ranu joj perite mlakom vodom i privijajte joj čisti svilac. Ništa više, - reče Toni. Muž i žena začavrljaše u isti mah.

- A je li s vama dobar? - zapita Škuljan sluškinju.

.- Moj gospodin! Ta on je predobar sa svakim, samo sebi nije! Ali njega sirotinja blagosilja, te nije moguće da će bog zaboraviti... Eto izlaze seljaci. Idite k njemu, gospodine, jer sad mora zaspati...

Zaista Škuljan zateče Tonija gdje se sprema da legne.

- Ne mogu više... Umoran sam, Marko, brate. Umoran sam jako. Željan sam vječnoga sna. Zbogom!

Bez riječi, Marko se nagnu i poljubi ga u čelo.

Silazeći niz stepenice Marko Škuljan ponovi njekoliko puta očajničkijem glasom ove riječi:

- Sve je u krvi!... Sve je u krvi!...

Preobraženja

Gdje mi se otac rodio, kako je mladost proveo, zašto se nastanio na Tromeđi - o svemu tome; ništa pravo , ne znam, Pričali su mi dosta o njemu, a ja ću spomenuti što je najpreče.

Bio je omalen, vatrenijeh crnijeh očiju, brzorek i svadljivac; odijevao se napolak po varoški; u govoru je zanosio kao južni primorci; kad je došao na Tromeđu, pričao je da je služio u vojsci; pokazao je knezu pismeni dopust da može otvoriti krčmu; podmitio je kneza, te mu je ovaj bio na ruci.

Radnja !mu je napredovala godinu dana, dok se ne oženi najstarijom popovom kćerju, a tada pođe sve naopako. Uzrok tome ne bijaše moja mati, kako bi se moglo pomisliti, nego to što otac uz piće poče krčmiti: povjesma, čivit, igle, konac i ostale sitnice, koliko je dosta da se na Tromeđi mehandžija prometne u trgovca. Tako je htio pop, njegov tast. Otada odbiše se golje od očine krčme, te svrtahu samo odabraniji ljudi, koji mnogo mudro razgovaraju, a malo troše; otac posta zloćudan i propi se; on pogibe na putu između našeg sela i okružne varoši, - (govorilo se od hajdučke ruke, ali da danas ne vjerujem da je tako bilo) ... Godinu dana poslije toga umrije mi mati od "suhe bolesti", te ostah sirota od šest godina.

To su mi pričali.

Matere se sjećam kao kroza san.

Njezini roditelji uzeše me u svoju kuću, te se pribrojih ka petorici njihove djece.

Djed moj, pop Stevan D... ić, mogao je tada imati oko četrdeset i pet godina. Bio je visok, snažan, progrušane brade do pasa, rumenijeh jagodica i veljih crnijeh očiju. Zbog strma čela i debele donje usne, glava mu bijaše nemila, ali samo gledajući je s boka. U kući se malo bavio, a bio je čas dobre volje, čas bijesan, bez ikakva očita razloga. Popadija je to ovako objašnjavala: "Stevo je dobar čovjek, ali mu nješto dođe!" Tako je govorio i seoski knez, ali svi ostali seljaci ne bijahu načisto o tome. Gotovo dvije trećine njih bijahu dužnici djedovi. On je njeke odirao, uzimljući im dobit, druge je ;opet štedio, a nikad se ne znadijaše naprijed koga će potrzati u sud, gdje je odlazio gotovo svake nedjelje. Dobro sam zapamtio njeke riječi, koje čuh od jednoga starca i koje onda nikako ne mogah razumjeti: - "Za našega se popa ne može počisto reći: je li pošten, ili je lukav! Jedno mu jede drugo, ama ne znaš što mu šta jede!"

Baba moja, popadija Simuna, bijaše četiri-pet godina mlađa od njega, malena, gojna, obraza glatkijeh, očiju vodnjikastijeh. Mužu je bila podložna do kraja, prema djeci popustljiva; bez kraja, radila je kao rob, te čak i dvijema odraslim kćerima činila izmet. Od ostalijeh njezinijeh osobina, ovo bijahu glavne: jela je gotovo svakog sahata, ali je pila samo vodu; spavajući hrkala je tako da se ljeti moglo čuti do najkrajnje kuće D... ića; na mahove bila; je pretjerano bogomoljna, osobito kad "ono njemu dođe"; svakoga dana, najviše pred veče, tražila je uzrok da se sita isplače.

Pop je bio nemaran prema nama djeci. Baba je mene neprestano kljukala. Kad bih zadrijemao od sitosti, tada me baba legne na krilo, pak nariče za kćerju Stojankom: i za zetom Ivanom, i mene kara što ne pustim koju suzicu za svojim roditeljima.

Kuća bijaše prostrana, na jedan pod, predijeljen na dvije odaje; u većoj sa dva prozora carevaše pop, prebirajući snopove sudskih artija; u manjoj noćivaše baba sa Ružom i Smiljanom. U klijeti, tari zemlji, ležasmo: Anđa, Ćiridon, Vlada i ja. Do nas bijaše mliječar; do njega soba u kojoj se hranilo sve što smetaše po kući. U kutu bijaše stativa, a iza nje naslagane trube sukna. Ikona je bilo na svakom kraju, pa i drugih crkvenijeh stvari, kao'no ti u starinskoj popovskoj kući. Pred kućom bijaše obor, ograđen visokim zidom, a pod njim, s jedne strane podugačka zgrada, na jednu vodu, podijeljena na troje: u jednoj suvoti bješe ognjište, u drugoj stojnica za popova vranca, za dvije krave i Špira slugu, a u drugoj sionica.

Za kućom je bio prostran vinograd, a oko njega šest kuća D... ića. Pop ne govoraše ni sa jednijem od svojih brastvenika. Otac popa Stevana, pop Đerasim, bješe ranio njekog svog rođaka, a ocu popa Đerasima, popu Zekanu, bijahu braća zapalila kuću - i tako se nanizalo u bestrv, u najmračniju starinu. Žene D.... ića dolažahu k nama kad djeda ne bi bilo doma, a tada i mi se miješasmo sa njihovom mnogobrojnom djecom.

I druge godine po mome dolasku udade se Ruža za kneževa sina Mila, prikladna momka. Ruža je mnogo nalikovala na oca, i on je nju nješto bolje pazio nego ostalu djecu.

Pop namjesti mladence u moju kuću, predavši im radnju pokojnoga oca. Za dvije-tri nedjelje pop ne izbijaše iskraj njih, i uvijek se vraćao veseo. Ali, bogme, već vrijeme bješe da se sjeti svojih parnica, te otide u varoš i zadrža se tamo dva dana, poručivši trećega da ga čekamo s večerom. u to vrijeme mladi zet rasproda na brzu ruku sav "espap", te preobrati šareni dućan u prvobitnu krčmu. Mi doznadosmo odmah za to - krčma bješe na puškomet od nas. Popadija kukaše, a mi umrli živi. Čekasmo popa do gustoga mraka, pak najposlije jedosmo sami, i mi baš svršili, a zabakta konj u avliji. Nastade đavolska vardanja u kući. Baba, plačući i moleći se bogu, otide u kujnu da brzo zgotovi što, - obično u takijem prilikama opržila bi njekoliko jaja. - Smiljana dršćući kleknu pred ocem da mu izuje čizme, a nas četvero sitneži zabodosmo noseve u bukvare. Djed naglo pojede sve što mu stopanica donese i ispi na dušak prvu čašu vina, pa je pita šta se dogodilo, rašta smo tako snuždeni.

- Pa, nevolja mi je! ti poručio da ćeš doći, pa ne dolaziš, pa mi večerali, pa ti dođe, pa... hi-hi-hi! - udari da plače.

U taj mah dođe zet Milo, zajaprio se, poljubi popa u ruku, pak započe govor, ali s brda i s doline.

- Tebi kanda nijesu sve koze u jari!? - prekide ga đedo, zapalivši lulu.

Milo zažmuri, kao dijete koje hoće da naizust govori tešku lekciju, pak poče:

- Ja, br'te moj dragi {tako je izgovarao), ja pisati ne umijem, a bez pisma se vina trgovina ne može voditi, a, pravo ti kažem, godi mi se sramota da mi ona piše, no neka ona zavrne rukave, pa neka gotovi i dodava, brte moj dragi, i...

- Ama na što sve to čevrljanje, brte moj dragi!?-prekide ga đedo, izdreljivši oči.

-... i neka sve pazi, i neka oko svega nastoji kao sebi i ovome. A ja... kako da ti kažem... sve što je ove sirote pokojnoga Ivana... a ti sve imaš popisano, br'te moj dragi...

- Hoćeš li ti; čisto iskazati ono što zavijaš!? - viknu pop tresnuvši čibukom o sto pak ustade i potjera nas djecu.

Mi strčasmo niza stube i stanismo se u našu klijet, ali nam ne padaše na um da se šalimo sa Ćiridonom, kao obično..

Pop je to jače vikao, dok odjednom puče svakom brukom na zeta. Milo se s početka savlađivao, ali, malo po malo, zagrija se i on, te ne osta dužan tastu. Bogme u njeke kao da đedo zamahnu na zeta, jer se ču vardanja i vrisak popad'in, pak Milo sleti sipljući psovke. Za njim siđe popadija i s praga zovnu Špira, plačući:

- Trči u selo po kneza!

- Bogme, ja sam, otprilike rule, umoran, ne mogu se maći! - veli Špiro, koji uvijek umetaše riječi: "otprilike rule".

- Hajde, živ bio, trči! On je ljut, izvan sebe, kuku meni, pomozi mi sveta Bogorodice!

Ja zaspah, te ne znam što je dalje bilo, ali mi je Anđa pričala da se knez grdnije rastao s popom, nego li sin mu.

Sjutradan, pošto sunce granu, mi djeca posjedasmo pred kuću, kao obično. Baba nam donese zdjelu mlijeka i hljeba, a u to pop izađe iz kuće, pa stade šetati po oboru. Bio je blijed. Mi ćutke srkasmo, gledajući za njim kad nam obrne leđa. U njeke đedo stade ispred nas i reče: "Jedite, dječice, jedite!" Pa onda pomilova mene po glavi i reče: "A ti, šiško, jesi li mi dobar, a?" Mene obli rumen. Vlado, Smilja, Ćiridon i Anđa, smeli se, čisto ne vjeruju svojim očima, nego kao da se boje e je to njeka zamčica od njegove strane. Ko da vjeruje e je on tako ljubazan prema svima i još da meni tepa? Srećom u taj mah uđe krupni Špiro vodeći vranca. Pop se obrnu.

- A što radiš toliko, magarče?

- Ja, pojio konja, - veli Špiro, - brišući rukavom brčine.

- Hajde zovi Ružu. Reci joj: odmah idi, otac te zove!

Mi se ne raziđosmo kao obično, nego brojimo korake Špirove, željni da čujemo Ružu. Sjećam se da sam ja zamišljao kako će ona doći blijeda i oborene glave, pak će padnuti ocu u naručje i proplakati, kao što je činila polazeći na vjenčanje. Špiro uđe sam.

- Bogme, ja sam joj rek'o, k'o što si meni rek'o, ali se, otprilike rule, smjesta umiješa Milo, muž joj, pa veli: "Šta će ona tamo? Ja joj ne dam, ja sam njezin gospodar!" A ona, otprilike rule, iskolačila oči na nj, pa i ona veli: "Muž je moj gospodar i moj otac i moja majka, ja njega slušam i nikoga više"...

- Ona to veli!" - jedva izgovori popadija. Ja pomislih e će nas đedo svijeh pomlatiti svojim čibukom, - takav je strašan bio toga trena. Ali on glednu Špira, pa babu, pa opet Špira, pa krenu iz obora, pak se vrati i dignuvši ruku, viknu promuklijem glasom:

- Sedlaj konja!... Sedlaj ga i neočešana!

Babi se otvoriše vodeni prozori. Đedo stade prema njoj i reče joj kao žalostivo:

- Ne plači, ženo, ta vidiš da se svijet preobrazio!

Mi se oklonismo u drugi kraj dvorišta. Do malo konj je bio naredan, a i đedo. On je obuo čizme i obukao donju haljinu. Provlačeći skute kroza promahe, on duboko uzdahnu. Pošto uzjaha, ostavi babi njeke naredbe, pak smignu ramenima, a rukama kao da zagrli njekoga i dodade: "Neka im bude!"

Mi otidosmo k djeci D.... ića, da se igramo do užine. Po podne bijaše u avliji prava ženska skupština. Iz krčme dopiraše dernjava. Svakog trenutka odvojila bi se pogdjekoja konica, pa otšeta do krčme i donosi crnje glasove iza crnjih. "Svi dronjavci skupili se oko Mila, a on ih buni protiv tasta." Jedan da je uzviknuo: "Šta će nama pop davudžija, koji je više dosmrdio sudu, nego li crkvi? Hajde da učinimo napismeno, pa da svi udarimo krstove i pošljemo na vladiku da nam ga makne!..." Bilo je još dosta izvještaja, ali buknu prava buna kad njeko javi kako je među zavjerenicima i Mitar D.... ić, najbliži rođak popov, i kako on vješto podgovara seljake neka izaberu njegova sina, koji je izučio malu školu, pa neka ga pošlju vladici, s molbom da ga primi u "sjemenariju". Mitrova žena, Joka, čuvši to, planu, te da iskopa oči laživoj druzi. Riječ po riječ izađe na javu da su svi D.... ići u krčmi...

Pop se vrati iz varoši veseo. Za dugo je te večeri šaputao s babom. Sjutradan cijelo jutro gledao je s prozora kroz starinski "durbin od pet koljenaca" ko ulazi u krčmu.

Bilo je dužnika koji su se đedu umiljavali i uhodili protivnički tabor, - ali ih je bilo koji su varali i jedne i druge.

U toj prvoj vatri i ja pretrpih. Jednom prođem ispred krčme. Tetak me opazi, pa za mnom, pak me domami na lijepe i ćuši me dva puta. Ne spominjem se šta mi je tad sve govorio, ali se sjećam da je tetka Ruža doviknula: "Udri skitačkog sina, koji se po mojoj kući bani!" Došavši kući, od ljutine i žalosti ne mogoh odmah iskazati što mi se dogodilo.

Druge jeseni udomi se čak u treće selo i Smiljana. Smiljana bješe čeljadešce neznatno i tijelom i pameću, ali bijaše tiha i pokorna starijima. Mati je milovala nju više nego ostale kćeri, te nikako da se utješi što je daleko odvedoše; to joj sad posta novi uzrok neprekidnom plaču. Đedo se pak stoga veselio i često ponavljao: "Daleko zetovi; daleko im lijepa kuća!"

Sad pusti rastijasmo u kući nas četvoro. Anđi se pridavaše dvanaesta godina, Ćiridonu deseta, Vladu i meni osma. Anđa bješe divna struka, bjelolika, đedovijeh očiju, a uz to sušti đavo u suknjici. Za Ćiridona se govoraše da se i tijelom i pameću umetnuo na njekog ujaka. Bio je koštunjav, veoma jake građe, ruku kao lopata, predugačka lica, očiju izbuljenijeh, te se činilo da se neprestano nječem čudi. Bio je smetenjak i plašljiv, ali dobra srca. Moj vršnjak, Vlado, u svemu mnogo nalikovaše na "Dilber-Anđu" (kako je zvahu seljani), samo što bijaše siledžija.

Mi postadosmo dosadni ne samo D... ićima, ne samo namjernicima, nego i najdaljim seljacima, a najviše striku Peranu, crkvenom poslužitelju, koji bješe samohranica i čestit starac. Ovdje neću napominjati mnoga naša nevaljalstva, - ta samo da je krupnija pobrojati napisala bi se podebela knjiga, ovo ću samo kazati: Anđa je smišljala što treba raditi, pak bi se izmakla, kao što dolikuje ženskoj; Vlado je vazda bio kao zapeta puška, gotov da srne i na jačega i u pogibao, da bez premišljanja izvrši što mu sune; ja se ćah teže zanijeti, ali kad bi već do toga došlo, tada mi trebaše krvi; u nestašici neprijatelja, koji bi mi lako podlegli, ja sam ubijao pse, mačke, kokoši... te se i moji drugovi grožahu; sjećam se da sam najozbiljnije nagovarao Vlada da mučki ubijemo tetka Mila; Ćiridon pak bješe naš ludi torbonoša; prosto nas je pratio, a skupo ga je stajalo.

Gle, kad popa nije, ne zna se ko pije, a kad on dođe, zna se ko plaća. Anđa i nas dva vršnjaka toliko se bjesmo navikli ćuškama, batinama i svakojakoj grdnji, da smo se pretvarali kao da plačemo. "Lupaj ti po vreći brašna, brzo ćeš iz nje izagnati ono što je najbolje, brašneni cvijest", veli jedna talijanska poslovica. Tako i đedo svojim čibukom izagna iz nas ono nješto cvijeta - djetinjeg stida.

I danas se nasmijem, kad mi na um panu šale što ih zbijasmo sa Ćiridonom. Anđa ga dočeka iza vrata, skoči i vikne: "Bu!" a on sve četiri izvrne. I to je bilo bog zna koliko puta, a Ćiridon nikako da se oslobodi, ili bar da je ošine. Vlado mu noću prilijepi komadiće artije na prste od nogu, zapali ih kresavicom, pa hitro skoči u krevet do mene, a Ćiridona stane pomaganje i veli: - "Šta ovo bi, zaboga? Što me, rode, opeče u pomrčini, a niđe ognja da viđu!!" - Mi se tobože razbudimo, pak se čudimo nečistoj raboti. Anđa ga materinski sjetuje da se prekrsti i da govori ove riječi: "Pomozi mi, bože, vještica mi naudit' ne može!" - jer si, brate, prionjive krvi, pa eto ih na te sama, među nama ov'likima!" Jadnik, ponavlja tu molitvu, dokle ne zaspe. A opeče li ga vještica druge noći, on je uvjeren da je to stoga, što nije liježući govorio one čudotvorne riječi. I šta on nije nama vjerovao, osobito Anđi! I šta on nije činio što mu mi rečemo!...

Pored svega pustoga življenja njekog smo jada i učili. Od molitava, nas troje znadijasmo: Oče naš, Pozdrav Bogorodici i Vjeruju. Ćiridon osta na Oče naš, Anđa je znala čitati sav drugi dio bukvara, odande gdje počimlje: "Mila dičice, pogledajte okolo sebe, pogledaijte na nebo"... Znala je naizust onu pjesmicu: "Blago nama ticama, po zelenim šumama..." Popadiji bi navrle suze samo kad Anđa svu pjesmu izgovori, razmahujući rukama. Vlado i ja čitasmo na sav mah prvi dio, ona krupna i masna slova. Ćiridon osta na prvoj štici: I, Ć, ß, Ţ, Ű. Tu je kuljavu gospodu mogao raspoznavati, ali ne na preskok no redom. Ja i Vlado zaviđasmo Ćiridonu, jer smo znali da ga ne misle šiljati u školu.

Borba protiv đeda bješe se pritajila da pomamnije bukne po Petrovu-dne. U to doba rodi Ruža sina. Osmi dan Milo ponese dijete i krsti ga u drugoj parohiji. Đedo tuži vladici popa. Vladika izašalje u naše selo njekog trbušastoga "člena konsistorije". Gospodin člen ne htjede otsjesti ni u krčmi, ni kod kneza, ni kod nas, nego mu sluga napravi sjenicu iza crkve, i tu stane ispitivati krivce i svjedoke. Svijet napuni groblje. Mi smo virjeli iz pozitka. Člen govoraše kroz nos, šmrčući svakog časa burmut i hladeći se lepezom. Za njekoliko su govorili redom, ali do malo počeše svi grajati jedanak. Siromah člen nikako da ih uredi. Najposlije dosadi mu se, zapisa nješto i otide. Sjutradan đedo pođe za njim.

Đedo se vrati deseti dan, "pobjeditelj na cijeloj liniji". Onaj pop bio je kažnjen, Milo je platio globu, knez Jovan bio je svrgnut, a kneštvo dopade njekog Gavrana.

Velija radost u našem domu.

Bogme i veći dio seljana omeknuše. Oni govorahu: "Ne može se bosti. šut s rogatijem." "Vrana vrani očiju ne vadi". "Ko umije, njemu dvije". "Drž' što je ko uhvatio, a čuvaj se koga je mimoišlo". Tako se govorilo po selu i gotovo svak se umiljavaše đedu.

Nasta mir.

Usred te tišine, Vlada i mene zadesi ne baš nenadna, ali nemila.

Bješe između Gospojina. Jednoga večera đedo nam izgovori dugačko "slovo", kome suština bješe: da ćemo sjutradan s njim u varoš, gdje ćemo ostati i učiti.

U našoj maloj klijeti pri zemlji te noći bješe iskrenoga plača. Kad zorom uranismo, bjesmo blijedi kao mrtvaci. Kad đedo uzjaha, mi se izgrlismo s popadijom, s Anđom i Ćiridonom, pak krenusmo za vrancem, oborene glave kao osuđenici. Tri sahata gotovo ćutke idosmo kroza nepoznate krajeve, dokle stigosmo u našu okružnu varoš.

Stigosmo zarana u varoš. Špiro se ustavi pred jednim vratima, s početka glavne ulice, sprti s ramena dva para tukaca, snimi bisage, pa odvede vranca pravo. U tinji čas sjati se oko nas gomila dronjave dječurlije. Đedo ih rastjera i kucnu čibukom u vrata vičući: "Neka siđe Marta, o-o-oj!" Vrata se otvoriše i stade na prag sredovječna njeka žena, smežurana lica i krmeljivijeh očiju, kojima zažmirka. "Ja sam, Marto, ja," reče đedo. "Ponesi to gore, - pomozite joj! A je li ti gospodar u kući?" Pa, ne čekajući odgovora, uđe. Vlado i ja, uzevši bisage među se, krenusmo za njim uza drvene stepenice, koje bijahu veoma čiste, ali je vazduh bazdio. Na mračnom hodniku zabaktaše sitni koraci i ču se glasić: - "A vi ste to, pope Stevane!! Jesu li to đačići?" U onome sumraku, na prvi mah, ja pomislih da je njeko dijete, pa onda tek viđah da je ženska. Đedo se rukova s njom i viknu nama: - "Kape s glave, pa u ruku gospođu popadiju!" Ja poslušah, ali joj Vlado samo nasloni čelo na prste, pak se izmače. Ona nastavi: - "Jovo će sad doći. Otišao je da pričesti babu Mičića, - onu, znate, samohranicu, što ima svoju kuću na maloj pijaci. Ah, moj gospodine, to vam je čitava priča. Baba bješe ostavila kuću crkvi, ali se umiješa naš visoko učeni gospodin učitelj, koji svuda niče, gdje ga ne siju. Ah, što je to!?" viknu poša drukčijim glasom kad ugleda što Marta vuče. "Zar je to trebalo, a pope Stevane?" dodade tobož prijekornim glasom, ali brzo tegnu ugojene tukce i brzo se sagnu, te izvadi iz bisaga runo oprane vune, dva-tri sirca, njekolike guke miješnoga skorupa, od koga štrbnu grumičak i stade žvakoliti govoreći preko zalogaja: - "E, što je ovo krasan smok, e što je meni mio, ali opet nije trebalo da se vaša gospođa za to trudi... A, što vas ja, kukavica, zadržavam ovdje? O, bože, bože, gdje mi je pamet? Izvolite, molim vas, za mnom!"

Uđosmo u malenu, vidnu sobu, pretrpanu novim pokućanstvom. Po stijenama drečahu šarene slike.

Sad tek vidjesmo dobro popadiju i ona nas. Bila je poveća od naše Anđe, a jedva što jedrija. Mogla je imati oko sedamnaest godina. Kose bijaše kovrčaste, očiju plavijeh, lica pravilna, usana rumenijeh, ruku i nogu kao u djeteta - ele prava lutka.

Đedo hučući izvali se na divan, koji zakrkta pod njim. Ona uzdahnu iz dubine srca, pažljivo sjede na jednu široku ispunjenu stolicu, a mi se zbismo u kraj da joj nijesmo pod očima. "Pa kako gospođa Simuna i ostala djeca?" - "Fala bogu, eto živo je svako." - U taj mah zovnu je Marta, te pošto prošaputaše na vratima, vrati se poša, pogleda kroz prozor, sjede prema nama dvojici, omjeri nas pogledom, a s nas pođoše joj oči duž prtenoga ćilima, po kome se jasno viđahu tragovi đedovijeh potkovanijeh čizama. Opet ona uzdahnu i započne: "Nema ga još. Biće doista umrla - bog da je prosti! Ah, moj Jovica prekide se od posla. Ove godine silni bolesnici, pak služba u crkvi pa katihizis u školi, pak fizite bez kraja - šta mislite, ovo nije selo, nego se mora gotovo svakog dana praviti i vraćati fizite. Eto baš onomad posjetio nas je novi sudac sa ženom. Juče je bio latinski paroh - zamislite: poslije deset dana vrnuo nam je fizitu, sram ga bilo! Blago vama, bar na selu nemate takijeh glavobolja!" - "Bogme, snašo, imamo mi na selu pokrupnije glavobolje od tijeh vaših fizita i potrkušica! Trebalo bi da pitaš... da pitate moju Simunu, pa bi znala... pa bi znali kako je popadiji na selu!"... Sad miješajući "ti" i "vi" đedo stade pregrštima izručivati svoje nevolje. Mlada gospođa ne slušaše njega, nego stade pažljivo motriti čas mene, čas Vlada, ali opet više Vlada, koji je uvijek svojim lijepijem stasom i licem plijenio poglede. Iznebuha prekide ženica staroga:-"A koji je vaš sin?" Đedo izdrelji oči put nje. Ja, znajući kako je goropadan kad mu ko pretrgne jadanje, rekoh u sebi: "Bogme ćeš, snašo, sad čuti pjesmu!" -ali se on savlada i pokaza nogom moga vršnjaka: "Eto to je Vlado - ta moja nesreća!" U taj mah zatutnjiše koraci uza stepenice, te ona poteče govoreći: - "Eto Jovice! Je li umrla baba Mičića, a?"

Njeki kozji glas veknu na hodniku:

- Ni đavola joj! varaju babe, jadna, a osobito ova, što je prevarila boga svojom kućom! Poslije pričešća, polokala je punu zdjelu kave s mlijekom! Ni đavola joj, kad ti kažem!

Nakon tijeh riječi, ču se šapat, pa ponovo stade dreka:

- Dakle je došao pop Stevan i doveo dječicu!... Na, ostavi petrahilj i trebnik... O, ljubazni u Hristu brate, o ljubazna dječice!... Gdje su, kamo ih?

Uđe pedalj popića, crn u licu, ispijen, iskezio zube, brada mu riđa i prorijetka, oči kao u našega Ćiridona. Vjerujte bogu da je toga časa uljegao jarac u popovskijem mantijama, ne ćah se više začuditi, nego što se začudih tome popu Jovici..." Ded, pogodi koje je sin popa Stevana? - reče mu žena.

Jovica napravi mudro lice pa obrnu meni glavom, pa Vladu, pa me uhvati za ramena: "Ovo je!"

Ženica zapljeska rukama i udari u smijeh te jedva izgovori, drmajući Vladom: - Ovo je u-jak, ha-ha, ujak Vlado!"

Moj se ujak namrgodi, a meni bi krivo - ta niko mi do tada ne reče da nalikujem na đeda.

Pop Jovica stade provlačiti svoje suhe, studene prste kroz naše guste kose i veli: "E, ovo, brate, ne valja, ovo treba odmah maknuti!"

- I ja sam mislio na to, - reče đedo. - Sad ću ih otpraviti, čim dođe seiz.

Pop Jovica uze mene za kraj od gunja, pa, treskajući njim, poče nješto talijanski. Đedo je slabo govorio taj jezik, te pošto promuca njekoliko riječi, izdera se na nas da se tornjamo iz sobe. On se ćaše uvijek tako naljutiti na nas kad bi slušali kako on slabo "prkela".

Mi to jedva dočekasmo.

Na hodniku Vlado stište pesnicu i zakovrnu očima.

Za vratima što bijahu na dnu hodnika začu se tutanj, pak se otvoriše i izađe njeka babuskera, noseći vjedro na glavi. Vidjesmo da se iza njih ispinju druge stepenice. Na naše pitanje da li i ona služi u popa, odgovori baba oprho:

- Pop Jovica drži gaj apartamenat, a gore su moji gospodari, dakle, ako tražite popa, zarucajte tu, - ali se vidi da ste divljani! - i baba ode bobonjeći.

Do malo izmigolji iz krajnje sobe Marta noseći kave.

- Kaži nam, Marto, kako je ime popadiji?

- Dušo, mojoj gospođi ime je Lela, - tako treba da je zovete: gospođa Lela, a ne popadija!

Mi odosmo k vratima otkuda bješe sluškinja izašla, te ih otškrinusmo. Pogled nam srete visoko ognjište i na njemu se skrklo njekoliko lonaca; na zidu, u polici, dva niza krugova i zdjela; pod tijem, o konopcu, tava, kutlača i cjedilo; u nuglu jedan krevetić. Sve to bješe novo i siromašno, a u kujini jedva bi moglo stati petoro čeljadi.

Brzo otvorismo druga vrata i odmah se dosjetismo da će to biti naša soba. Na daskama dvije posteljice; među njima sto i na njemu zemljana rukomija; pred njim klupa.

U trećoj sobici bješe široki supružanski krevet, pokriven bijelim platnom. On se toliko razbanio u onoj tjeskobi, da jedva ostavi mjesta jednom divanu, jednom stolu i trima stolicama. Na stijeni, nad uzglavljem, višaše slika Bogorodičina, izrađena do pasa na platnu.

Živo se sjećam kako me gušaše ta varoška tjeskoba, kakvo mi preziranje izazva ta naduta i uglačana siromaština.

Mi se vratismo na kraj "apartamenta", pred prijemnu sobu, gdje se bješe zametnuo živ razgovor. Čusmo ove riječi gospođe Lele: - "Istina je, moj gospodine, djeca hoće da jedu, a opet dobro je sve s mjerom, radi njihova zdravlja. Ja mislim ovoliko je dosta: ujutro po čašu mlijeka, u podne, kad je mrs, po malo supice i mesa, a kad je post biće i onda supe i smoka, uveče što bog da." Đedo reče: - "Oni su navikli da jedu hljeba kad god hoće, zato, povrh naše pogodbe, ja ću vam šiljati domaćeg hljeba, pa im dajite među obrocima". - "Eto tako, baš dobro, vrlo pametno!" viknu pop Jovica. Špiro dođe u taj mah. Pop Jovica, držeći među prstićima srebrn novac, reče mu:

Ti znaš gdje je Kosta berberin? Ondje, znaš, prema latinskoj crkvi. Dakle, povedi djecu k njemu i reci mu da ih ošiša do glave, onako baš po đačku. Evo ti vijorin, pa podaj Kosti polak a za ostalijeh šest libara kupi peču sapuna u moje tašte, - ti već znaš gdje je njezin dućan. Možete do užine natrag!

Vlado briznu plakati. Žao mu mrkih zavijenijeh soluvića i perčinčića, što mu u hodu kuckaše po plećima. Ja sam bio tvrđeg srca, premda ne žaljah manje moje plave peleše. Špiro razjapio usta - misli se i misli, pa reče:

- Otprilike rule, znaću ja sve to učiniti, nego evo ti jada: crkosmo od gladi, vranac i ja.

Đedo mu dade trošak, te pođosmo.

Sad tek naparismo oči, gledajući nizove visokih kuća i dućanske izloge pune "blaga božjeg"; pa seljake primorce i "vlahe"; pa šarene općinske stražare sa sabljom o bedri; pa njeke ljude obrijanijeh brkova i sa ćupovima na glavi; pa njeke žene u suknjama, koje se pri dnu nadule kao izvrnute kape; pa... bog zna što još. Gledajući sve to, u jedan mah, a prvi put, Vlado i ja ne znasmo čemu da se prije načudimo. Ali ja se najviše divljah Špiru, koji je, hodeći, gledao preda se i pljuckao svakoga časa. "Vaj, koliko si puta ti bio ovđenak!" rekoh.-"Vaj, ne zna se ni broja!" - "Ama, po bogu brate, je li moguće da je Zadar veći!?" - "Valaj, otprilike rule, sve bi se ovo moglo obrnuti u Zadru, kao jaje u rešetu!" - "O, pobogu brate, a baba Simuna pričaše da ovđenak živi dvadeset i pet stotina duša!" - "E, otprilike rule, a u Zadru će biti više i od hiljade!"...

On nas predade u berbernicu, pak otide da "založi" vranca i sebe.

Majstor Kosta bijaše omalen, crvena nosa i bažđaše rakijom. Njegov šegrt bješe mlada njeka mrcina, ćos i bez krvi u licu. Ja dopadoh ovoga. Ne znam šta nam više dosadi, ili njihove tupe nožice, ili njihova bezbrojna pitanja, dokle Vladu ne prevri, te reče: "Ded' batalite, lacmani! Nijeste vi plaćeni da vas ispovijedate, nego da nas ošurite".

Iz berbernice svrnusmo u jedan šareni dućanić, gdje za tezgom sjedijaše njeka žena, naduta i crvena kao tenac. Konjušar joj kaza ko smo, a ona udari hvaliti svoju Lelu, "koja je vina gospođa, koju treba da slušate više nego majku, i da joj nikada ne izgubite "rišpet", jer je vaša majka seljanka, od koje nijeste mogli primiti vospitanije..."

Odatle brzijem koracima vrnusmo se kući naših "vospitatelja", gdje nas Špiro ostavi, predavši nam sapun.

Podne bijaše prevalilo.

Na vrhu stepenica zapahnu nas "blagovonije" od vruća jela iz srednje sobe. Tada tek osjetismo da smo mrtvi gladni, te Vlado naglo otvori i uđosmo. Đedo sjedijaše leđima uza široki krevet, pušeći iz čibuka; njih dvoje prema njemu, kaljkahu zube. Pop Jovica, čim uđosmo, raširi ruke, kao od čuda, i zavika:

- Zar tako da se ulazi!? Aaaa, to ne valja, to ne smije biti! Treba da zakucate na vratima, pa pošto odgovorimo: "Slobodno", uđete lijepo i lijepo se poklonite i svaki reče; "Moje počitanije", pa u ruku poljubite.

Lela je pridušivala smijeh motreći nas onako šiškavijeh glava. Ona nas povede u našu sobu i polijevaše vodom. U povratku Vlado reče plačnijem glasom: "Ja, boga mi, ne znam izgovoriti sve one riječi, a crkoh od gladi! Daj mi, popadijo, tako ti nebesa, daj mi komad kruha!"... "Kako ti to meni govoriš?" reče nevjesta, milujući ga po glavi. "Nijesam ja tebi popadija, nego gospođa Lela i govori mi "vi", a ne "ti". Zasad nećete govoriti: nikakvijeh riječi, no sjedite i jedite!"

Oni nastaviše razgovor, a mi u tren smazasmo po tanjir "supice", po komadić varena i pečena mesa. Jovica nam je brojao zalogaje. Tada vidjeh da mu je teško sastaviti usne, stoga se neprestano ćerezuba. - "Gadni Kezo!" rekoh mu u sebi. On natoči dvije čaše vode i pouči nas kako je vino i kava otrov za djecu. "Je li tako, u Hristu brate?" prekide đeda. Ovaj mahnu glavom da jeste. Meni bi navrh jezika da povrnem đedu kako sam stotine puta od njega slušao da vino "drži" čovjeka, da se vinom i djeca liječe i da smo mi, najposlije, navikli na vino. Taj je moj odgovor, valjda, Lela pročitala na mom licu, te nam sa njekoliko kapalja zarumeni vodu. Đedo nastavi pričanje kako je u Zadru prošao zbog skorašnje parbe. Ja sam toliko puta slušao kako on to priča {u onijem godinama kada se sve dobro zapamti, kao što vidite), da se i sad spominjem kako je on to razređivao: - "Ja vladici: "Vaše visokopreosvjaščenstvo, ugled i dostojanstvo Crkve i svjaščenika"... A vladika meni: "Oče Stevane, ne podobajet svjaščeniku prjati sja!"... "Jest, vaše visokopreosvjaščenstvo, to je bilo vo vremja ono kad je svjaščenik od naroda poštovan bio, ali se danas narod preobrazio". Pop Kezo iznese svoju čegrst na učitelja, zato što je ovaj pregovorio babu Mičića da svoju kuću ostavi školi. Dodade i ove riječi - koje su mi docnije često ka um padale: "Čudim se kako ne preslovi babu da ostavi kuću njegovoj sestri, koja i tako nema prćije."

U njeke pop Kezo skupi usta, koliko ih je mogao skupiti, zatrepta očima i kihnu.

- Štaaa!? Zar ni to ne znate šta treba činiti kad stariji kihne? - pita nas on.

Vlado i ja zgledasmo se.

- Treba ustati, pokloniti se, reći "na zdravlje", a u isto vrijeme strugnuti nogom ev' ovako, razumijete li? Nemojte da vam drugi put to ponavljam! A i sve ostalo što sam vam kazao zapamtite, jer bi vi već morali znati blage običaje. A sad još nješto. Meni je jedna ptica kazala što ste govorili u hodniku sa onom ženom ozgo. Pitali ste je ko obitava gore, koliko kirije plaćaju, koliko ja plaćam - i take stvari, za koje... - Sad opet kihnu.

Vlado i ja ustadosmo, te kad ćasmo da previjemo šije i da strugnemo nogama, spopade nas neodoljivi smijeh. Popića malo ne udari kaplja, a đedo svrnu čibuk. Srećom našom u taj mah zakuca njeko na vratima, te uđe visok, riđ čovjek. Ponudiše ga vinom, a nas poslaše u našu sobu. Mi tu odahnemo, kad ali eto ih svijeh za nama.

- Sazujte opančine i svucite gunjeve! - naredi đedo.

Pošto to učinismo, onaj čovjek njekom trakom izmjeri me preko pleća, oko pasa, oko stegna, od prepone do koljena, od koljena do pete, pak stopalo izmjeri unakrst, i sve to zapisa. Ja sam drhtao kao prut. Pa onda to učini Vladu. Kad pođoše, đedo zatvarajući viknu: "Bukvar u šake, beštije, i da mrdnuli nijeste!" Ja priklonih uho na ključaonicu i čuh gdje dugonja govori: "Najbolje će biti da ih uzmete gotove! Ja ih imam gotovijeh, te po ovijem mjerama lako će ih biti skratiti, a, djeca se mogu preobući još danas!" ... "Dakle, govor je o haljinama, a bog zna što sam pomišljao!" rekoh veseo. "Neka ih đavo nosi! Može im biti da mi nataknu i rogove, a ne samo lacmanske odore, pošto su me već onako nakrasili!" viknu Vlado pa leže, a ja za njim...

Marta nas je, ne znam u koje doba, drmusala vičući: "Ustanite brzo da se preobučete, e će sad popovi po vas doći!" Mi onako dremežljivi svukosmo nazupke, benevreke, kružate i gunjeve, što je sve bilo od lijepe domaće vune, a natrpasmo bječve, pantale, prsluk i jaketu od štofa kavene boje. Meni se učini da sam go, a nikako da što mogu stegnuti oko sebe. Zatijem, na silu ugnah moje seljačke široke stope u čizmice, pak još natakoh "pečurku" na glavu i - prvo preobraženje bješe svršeno!

Pošto Marta zgužva naše ličinke u bisage, dođoše đedo, Kezo i Lela. Ona zapljeska rukama diveći se Vladi. "Pravi gospodičić!", veli, "a i ovome ne ide loše! Sad ćete lijepo za nama u šetnju, i pazite koga god mi pozdravimo, pozdravljajte i vi sa škrljakom u ruci!"

Lela iđaše među popovima. Za njima mi se gegasmo kao guske, kao nenavikli potpeticama. Lacmanija se niže mimo nas i sve se jedno drugom klanja i dovikuje: "Moje počitanije!" "Bona sera!" "Sluga sam!" "Službenica vaša!" itd. Mi neprestano skidamo i natičemo naše ojađele pečurke. Jedan put zaori se grohotan smijeh iza nas. Poznadoh Špirov glas. Meni krv pojuri u mozak, pomislivši kako će on pričati seoskoj djeci našu bruku...

Đedo nas doprati do vrata, pak ode u krčmu na noćište. Mi pojedosmo po komadić studena mesa i hljeba. Dok je to trajalo njih dvoje čevrljahu talijanski. On se najedi na nju što dade Vladu kriščicu jabuke, pak zovnu Martu, koja ponese svijeću pred nama, te odmah zaspasmo.

Probudih se gladan, i baš da zovnem babu Simunu, kad li čuh jecanje. Sjednem na krevet i gledam u čudu oko sebe, a to moj Vlado ščućurio se pod sukancem, pa grca. Tada se osvijestih, te briznuh i ja u plač. Krmeljuša donese nam po čašu mlijeka i po krišku hljeba. Pošto jedosmo. Vladu se otvori šala, te stade podražavati popa "Keza". To izaziva sve ostalo što vidjesmo i čusmo od juče, te sve počesmo ismijavati. Ali u jeku našeg veselja stvori se đedo među nama, te nam odalami po njekoliko čibuka i zapovijedi da idemo za njim u školu.

- To je moralo biti! - šapnu mi Vlado, kad bijasmo niza stepenice. - Trebalo je da nam krsti novi tur!

S kraja glavne ulice svratismo u sporednu, pa uđosmo kroza jednu veliku svedenu kapiju, pak uza strme kamene stepenice, pak kroza dugačak mračan hodnik, najposlije stigosmo pred jedna vrata, više kojih pisaše na crnoj tablici: "Srbska fondacionalna škola". Kad uđosmo, ustade oko dvadeset đačića poređanijeh u četiri klupe i ustade iza katedre čovječuljak jedan, pognutijeh leđa, blijed, dugačka, crna brka. Vidjelo se da nam se učitelj nadao, jer, bez riječi, namjesti nas s kraja prve klupe i stade nas preslušavati iz bukvara. Ja se začudih njegovom debelom glasu. Kako smo lako čitali iz prvijeh listova, on listaše dalje i dalje dokle ne počesmo zapinjati. Tada nas izazva pred tablu i zamaha nezadovoljan glavom na moja nezgrapna slova. S Vladom bi još gore. Učitelj se obrnu k popu i reče: "Sasvim je moguće, gospodine, ali do njih će biti!" Đedo mu povrnu: "Samo vi njih ne štedite, gospodine, nego udrite, posvetila vam se!" Po tome obrnu se put nas namrgođen: "A vi dobro zapamtite što ću vam evo reći pred gospodinom i pred vašim drugovima. Ako do Božića ne pređete u vtoru klasu, ja ću vas dići iz škole, pak ću, tebe, Vlado, dati ujaku da mu paseš koze, a tebe ću namjestiti na očinstvo, kod tetka Mila, da mu izmećariš i da te on ispravlja, kako bude umio. Vjerujte da će pop Stevan održati riječ. Zbogom!"

Učitelj uprepašćen kroči natraške od mene.

- Šta je tebi dijete? ... Držite ga! Sva se škola uzbuni, Vlado me stište za ruku. Kazivali su mi docnije da su mi oči bile zakrvavljene i da mi se svaki mišić tresao. Pošto jedva razglavih vilice, izgovorih na pretrg:

- Gospodine, bite me koliko hoćete, ali nemojte me izagnati, jer ću se radije utopiti, nego li služiti tetka Mila.

Učitelj mi nasloni ruke na ramena. Njegove uzane grudi, pod pepeljastijem prslukom, nadimahu se preko mjere. Podugo je tako potrajalo u najvećoj tišini, dok se ja usudih podići oči, a kad nam se pogledi sukobiše, tad mi se učini da se njegovo lice preobrazilo i da me njeko drugi - njeko s onoga svijeta - kroz njegove oči gleda, te me trnci podiđoše i ja briznuh u plač ljubeći mu ruke. On mi se ote, daveći se od kašlja, pa nješto reče đačiću do mene, a ovaj me uze za ruku i povede kroza hodnik, u drugo krilo kuće, koja bijaše na P. Tamo su bila troja vrata, najdalja od nas otvorena. Drug me uvede u malu sobu, gdje se dimilo švapsko ognjište, od gvožđa. Iz te kujnice prolazilo se kroz vrata unutra; ona bijahu pritvorena. Mali ih turnu, te ugledah bijelu, gotovo praznu sobu sa jednim krevetom i najpotrebnijim namještajem, a na prozoru mnoštvo lonaca sa cvijećem i jednu ptičicu u krleci. Kroza tu, u trećoj sobi, viđeh šaren duvar, komad jedne slike, komad ćilima na podu, pa onda zašušta nješto, pak izađe visoka tankovijasta ženska namještajući rukom kosu.

- Šta je dječice? - zapita umiljatim glasom smijući se, te dva niza bisernijeh zuba sinuše, a dvije rupice utonuše na bijelim obra zima; crne joj oči pod savijenim trepavicama čudno sijevahu, ali opet blago. Meni se učini da samo carica tako može biti, i toga časa poželjeh da mi se pretvoriti u mravka, da me ona zgazi svojom nožicom.

Đačić ispriča što je sa mnom bilo, a ja slušah oborene glave. Ona mi dade čašu vode, opruži mi haljine, pa, milujući me po glavi, reče: "Ti si mala zvijerka, ali ćeš se, malo po malo, upitomiti i postati dobar đak, je li?" - "Hoću!" rekoh iskreno i poljubih onu nježnu ruku, za koju odmah pomislih da bi svojom tajnom silom ukrotila i strašniju zvijer. Pošto se odmakosmo, ja navalih pitanjima, te doznadoh da je ona djevojka sestra učiteljeva, da joj je ime Milica, da gotovo nikud ne izlazi i da će naskoro poći "u njihovu zemlju". - "A gdje je ta njihova zemlja?" zapitah. "Bogme, ja ne znam, tamo negdje daleko. Moja mama kaže da je gospođica navikla živjeti u ljepšem mjestu neto što je naše." - "Bogme, to je meni žao, jer mi se čini dobra!" - Đačić me koso pogleda - čisto mu bi krivo što nijesam prekouvjeren da je ona dobra.

Ja skrušen sjedoh do Vlada i počeh prepisivati iz bukvara na tablicu; to činjaše sav prvi red. Drugi je prepisivao nješto sa velike table na artiju. U trećem i četvrtom mrmoljahu iz knjiga. I gospodin, jako ozbiljan, nješto čitaše. u njeko doba tresnu on palicom o sto, te svak ućuta. Ja naperih uši, ne dižući glave. "Milane govori lekciju!" Njeki iza mojih leđa poče govoriti u njekom strašnom jeziku, ali je jako zapinjao. Zapamtio sam jednu riječ "mjestoimenija", koju često ponavljaše, te se domišljah šta to može biti. Gospodin mu prosto reče: "Sjedi. Vidiš da ne znaš! Srami se!" pa prozva drugoga, koji je čevrljao gotovo da ne preduši, dokle ga gospodin ne prekide: "Vrlo dobro, dijete moje, sjedi!" I tako je to trajalo. Gospodin je kudio i hvalio na izmjenu, istijem riječima, istijem glasom, pak im priđe i poče dalje objašnjavati. Ja sam se čudio velikom njegovu strpljenju, a i žao mi ga bješe, jer od silnoga naprezanja jedva mogaše izgovarati. Zatijem pregleda i ispravi svaku pismenu radnju, pa onda iznemogao sjede na svoje mjesto.

Već se primicaše i podne, te djecu obuze običan nemir pred raspustom. U tome se nenadno otvoriše vrata i uđe ponosita gospođica. Svi ustadosmo. Ja primijetih kako se jedanak sva lica razvedriše i svi se pogledi veselo stekoše na krasno božije stvorenje i ja prvi put osjetih nov osjećaj - djetinju surevnjivost. Ona pristupi k bratu, uze ga za ruku i reče: "Ti si se opet umorio! Sjedite, djeco. Koji je od vas opet gospodina naljutio, a?" ... Pogledah Vlada, da mi je poznati šta on misli. On se sav zajaprio i iskolačio oči od velika čuda. To mi bješe milo. Gospođica prošapta nješto bratu, pak pođe natrag, opet onako lako, kao da ne dodiruje zemlju. Dvojica krenuše za njom. "Stanite!" reče im gospodin. - "Ali, gospodine, naš je red!" odgovori jedan od njih. "Dobro, ali pričekajte da svršimo molitvu!" reče on krsteći se.

Po tome otrčaše ona dvojica, a mi izađosmo mirni kroza hodnik, malo življi niza stepenice a već u trijemu i na ulici dadosmo maha srcu, zagrajasmo, motamo se jedan oko drugoga, pak se zbiše svi oko mene i Vlada, pitajući nas i pomalo zadirkujući. Jedan mi reče: "A što? Ti si se htio ubiti?" Ja se postiđeh. - Prvi me put u mom kratkom vijeku obuze stid pred jednim djetetom. Vlado htede da nasrne na njega, ali ja stadoh među njih preklinjući ga da ne zameće kavge prvoga dana. Većina se djece prepade od Vlada. On se stade kočoperiti: "Znate li, vi sitneži, da mi se po četiri nećete zgrijati u šakama! Znate li vi da smo mi sa Tromeđe, gdje su ljudi zmajevi!" ... "A znaš li ti da ću te ja javiti gospodinu, ako ćeš ti tako!" povikah ja, ali čim to izustih, začudih se veoma sam sebi. Da zabašurim stvar, prišaptah mu da sam ja to navlaš rekao da ga spasem, jer sam tobož uvjeren da to ćaše koji od drugova učiniti. Trećaši i četvrtaši smijahu se toj komendiji, i njeki čikahu moga strašnog ujaka. U tome, krene nas većina ka glavnoj ulici, a ostali drugijem pravcem. Gredom doznam da su ona naša dva druga otišla da crpaju vodu iz avlije za gospođicu; da to redom čine i da jedva čekaju.

Kad izađosmo na glavnu ulicu sukobismo se s gomilom djece u svakojakoj nošnji. "Evo ti lacmančića", reče jedan postariji naš drug "pa ako si zmaj, ded okušaj se s kojim od ovijeh!" Moj Vlado smjesta planu, ta hoće da juriša na lacmančiće, ali ga ja opet umirih. Bijahu to katolička djeca iz osnovne škole. Kako ih je bilo dva-tri puta više nego nas, ne bojahu se, nego izazivahu; njeki se očeša o kojega našega, njeki viknu: "Rkaći", ali i oni primiše uzdarje, jer ih zvasmo bunjevci, lopataši itd.

Ručasmo - to toliko da se broji e ručasmo - njekoliko ožica supice, mesa i hljeba, kao da bjehu presvlake, ili kao da mi bijasmo mačke, a ne zdravi seljačići. Kezo je neprestano govorio talijanski sa ženom. Ona ga jednom prekide da nas podrugljivo zapita jesmo li vidjeli visokorodnu gospođicu? Meni bi teže nego da me je ćušila ali se brzo sagnuh, kao da mi je što panulo. Lela opet dade Vladu nješto ispred sebe, pa onda i Kezo ponudi mene nječim, pitajući me jesam li sit. Ja ne htjedoh primiti, nego mu se zakleh da sam pun do grla, pa ga poljubih u ruku i pođoh da učim. To mu se jako dopade, te me čak i pomilova. Vlado prosu na mene svaku bruku u našoj sobici. "Ti se", kaže, "ulizuješ Kezu i lažeš mu, ali ja ću njoj nasamo reći da ja ne mogu živjeti o onome".

Prvoga časa poslije podne bijaše računanje mlađim razredima, a stariji pisahu. Vlado i ja znadijasmo brojati dokle hoćeš, pa i zbrajati i oduzimati., onako pomalo "od naravske". Kako li se ja začudih kad jedan moj vršnjačić izgovori napamet "tablicu" množenja: dva puta dva, četiri; dva puta tri, šest itd. sve do deset puta deset, sto. Pa još je znao i na preskok. Kako su to govorili redom njih desetak, ja sam dobro pazio, ponavljajući u sebi njihove riječi, te se na kraju javim gospodinu da me presluša. On se ne malo začudi i ja započeh, ali se već pobrkah u četiri puta četiri, na veliko zadovoljstvo svijeh đaka, a najviše moga ujaka. Pored svega, učitelj me pohvali i objasni mi da će se to od mene tražiti u "vtoroj klasi".

Drugoga časa nastade "pjenije". Učitelj zamaha prutićem, a svi mlađi, osim mene i Vlada, zapojaše složno malo "Gospodi pomiluj". Zatijem okuša Vlada, koji je gakao kao vrana. A kad ču mene, opet se iznenadi, jer sam imao jasan i umiljat glas. On me maličak ispravi, pak me smjesta pridruži k ostalijema. Tako je bilo i sa "Tebje gospodi", "Podaj gospodi"" i "Amin". Vladu, poslije uzaludnog ponavljanja, bi naređeno da muči.

Pa onda stariji, gledajući u kretanja palice i učitelju u usta, zapjevaše veliko "Slava ocu". Kad se raziđosmo gospodin je kašljao jače nego pred podne.

Eto tako se, malom izmjenom, ponavljalo u školi, a tako i kući, te nam se nizaše dan za danom.

Špiro i drugi seljaci donošahu pogače od babe Simune, te Kezo već ne kupovaše hljeba ni za se, a nama se rezaše po kriška, pred večeru. Đedo je dolazio bar jednom u mjesecu, a nikad praznijeh ruku, niti se ikad vrnuo kući, a da ne ostavi na Vladu traga od svoga čibuka. Mene nije imao zašto biti. Svak me hvaljaše kao dobra đačića, a najviše gospođica Milica, oko koje sam neprestano oblijetao, nudeći joj svoje usluge. Samo je Lela drukčije mislila o meni. Ona jednom reče đedu preda mnom: "Vidite šta ja mislim o Vašem unuku. On se umije pretvarati kao zmija i zametati tragove svojim "galijostvima", pa zato prolazi dobro, i zato ga svak hvali. A vaš Vlado, on je suviše otvoren, on prizna kad što i natajno učini. Vjerujte, pope Stevane, da će iz Vlada izaći čovjek, a za ovoga ne znam!" ... Božićnjega posta proturismo se oba u "vtoru klasu". Učitelj je gotovo polovinu zime odležao, te ga zamjenjivao pop Kezo. Razumije se da su batine cvjetale na sav mah. Na proljeće učitelj se pojmi, te je, jadnik, udvojenim radom naknađivao propušteni posao. Na vaskršnjoj leturđiji ja sam čitao apostol. Sav pravoslavni narod okružne varošice (jer se sav mogaše smjestiti u crkvi), sav, rekoh, osim jedne jedine duše, bijaše zanešen mojim pojanjem. A ta jedna jedina duša, kojoj bijaše odvratan moj glas, bješe šjora Lela, koja po službi, pred crkvom reče drugama: "Ja, boga mi ne znam čemu se čudite! Zar je ono lijep glas?" ali joj gospođica Milica smjesta odgovori: "Nemojte tako! Ja vam kažem da bi se malome usred Karlovaca divili!" - Te razgovore ja nijesam čuo nego su mi ih pričali drugovi.

Brzo protekoše još tri mjeseca, pak stiže i strašni dan ispita. Đedo dođe naročito. Škola je bila puna. Mučenje je trajalo od svijeta do mraka, - to toliko što se predušilo o ručku. - Pop Kezo je svakoga časa nezadovoljno mahao glavom, učitelja je davio kašalj, roditelji su se crveneli kako koji čuje da je prozvan njegov sin, mi smo drhtali i brkali se i na najobičnija pitanja, Kad bog htjede dođe kraj i tome, pak nastade svečano "čitanije klasifikacija pravoslavnih učenika srbske fondacionalne škole u..." koje započe pop Kezo sa katedre. "Aćim Jovičić, sin Petra zemljotjažatelja iz H iz nauke hrišćanske: slabo, iz srbskog jezika: dobro itd." Svi, roditelji i djeca, udariše kašljati pošto čuše presudu prvome đaku. Pa opet nastade tajac. Vladimiru D.... ću, sinu svjaščenika Stefana, pročita: dobro - dobro - dobro, sve do kraja. Đedo ljutit zamaha glavom. Kad čuh svoje ime, ja se ponosito ukrutih - znao sam da sam prvi u razredu, a kad čuše svi da imam u svakom predmetu "s prevashostvom" i da mi je glavna bilješka "prva klasa s prevashostvom" i da mi je za nagradu određena knjižica, tada nasta žamor, opće odobravanje, te i đedo mi prijateljski "verma" glavom...

Mi smo sa Špirom hodili prečacima, te stigosmo do na pomol sela, a đedo daleko izostade iza nas. Kad ugledasmo našu kuću, vidjesmo gomilicu čeljadi pred oborom. Do malo poznadosmo da su to baba Simuna, Anđa, Ćiridon i njekoliko žena sa djecom D... ića. Tada Vlada i ja potekosmo u sve mahove, te bez daha dopadosmo među njih. Grljenju i ljubljenju ne bješe kraja. Čujahu se isprekidani uzvici! "Ubila ih škola, dušo! ... Preobrazili se, srećo moja!... Gledaj samo kako su bleđani i tanušni u ovijem haljinama!" Razumije se da je baba plakala, kako odavno ne bješe, da nas je smjesta nakljukala i preobukla u naše ruho.

Uglavnome ne bješe velike promjene na Tromeđi. Anđa bijaše porasla i utanjila se, te je sad noćivala uz mater; Ćiridon je bio gluplji i radišniji nego prije; stari crkvenjak umro; jedan pristav pokrao tetka Mila, ponio mu nješto oko osamdeset cvancika; novi knez tobož pomirio zeta sa đedom, te sad nazivahu boga jedan drugom kad bi se sreli; bijesni Dimitrije D... ić dopao tamnice stoga što je ranio nožem čovjeka njekog; Smiljana se obliznila, jednoj ženi D... ića uzele se noge, te ni da mrdne sobom - i još štošta.

Opet počesmo po staroj navici, te je vazda bilo komendije sa Điridonom, i dosade susjedima, i čibuk je đedov imao posla, i baba je jednako imala uzroka da se sita isplače i - sve na dlaku kao i prije do sjutradan po malom Gospođinu dne, kad nam bi naređeno da se spremamo. Vlado i ja pokunjeni u babinoj sobi oblačimo lacmanske haljine; ona, šapćući molitve, slaže nam rublje u bisage; Anđa naslonila čelo na staklo od prozora, pa čupka rese na svom sadaku. Kad bismo gotovi, ja dršćući rekoh na pretrg: "Čuješ, bako,... ja kod popa Jovice neću, neću! Reci đedi da ja kod popa Jovice neću, pa ako će me sad ubiti, nego neka me stavi kod učitelja. A, boga mi, ako me namjesti kod učitelja, svršiću oba razreda za godinu". Kad to rekoh, pobjegoh iz kuće, pa preko vinograda, pa čak u gaj, gdje sjedoh na tratinu, misleći o zlu. Ne znam koliko sam tu čajao, dok me trgne Anđino dozivanje. "Hajde", veli, "đedo je popustio". Ja u kuću s malom dušom. On me dočeka svojim najgorim pogledom. Ja ponovih istovjetne riječi kao i babi, i na moje veliko čudo, on sam zamaha glavom pa reče: "A jesi li ti siguran da će te učitelj primiti u kuću?" - "Jesam siguran da će mu još milo biti!" povrnuh. - "Dobro, ako je tako, viđećemo. Gotovo je bolje da se ova dva đavola razdvoje!" završi đedo, gledajući babu.

Ne samo da pođoh veseo, nego kao da mi krila bjehu porasla. Ni Vladu ne bijaše žao što će sam ostati kod Lele, - to sam mu čitao u očima, premda on tvrđaše protivno. Čim stigosmo u varoš, ja otrčah k učitelju i kažem mu da je đedo voljan dati me njemu. On se tome začudi, ali ga gospođica uze na stranu, te šaput, šaput s njim, a utoliko i đedo dođe, te se sve troje zatvoriše. Ja se ukočanjih u hodniku, moleći boga da me usliši. Najposlije izađoše. Učitelj smignu ramenima i veli: "Pa, eto, neka bude, ali, znadi, spavaćeš u kujni i moraćeš održati riječ da svršiš treću i četvrtu klasu ove godine. A misliš da je to lako? Moj sinak, trebaće da dan i noć piljiš u knjigu" ... Ja obrekoh da ću, tijem više što se i Vlado bješe poduhvatio da će isto ispuniti što i ja, a pop Kezo se podjemčio za nj.

I škola započe. Ja sam bio najsretniji i najvredniji od svijeh đaka. Nije više trebalo da se obređuju na vodu, niti je gospođici trebalo da se praši metući sobe, niti da mrči svoje lijepe ruke čisteći obuću. Ja sam dopirao na svašto, a imao sam i vremena da ih proglušim čevrljajući iz katihizisa, gramatike, čitanke i talijanske početnice. Za stolom neprekidno sam dosađivao gospodinu različitijem pitanjima. I Vlado svojski bješe prionuo, te poslije tri mjeseca mi sjedismo u četvrtoj klupi. Ja daleko bijah odvojio od njega, ali opet ni on ne bijaše pošljednji. Mi smo se lijepo pazili, iako smo se izvan škole ređe sastajali, ali o Kezu i Leli ne govorasmo nikad. Gospodin je bolovao manje nego li prošle godine. Ja sam ga uz gospođicu dvorio, a i inače pogađah mu svaku želju. Pop Kezo pokuša u dva maha da me obori u katihizisu, ali kad vidje da mu je uzalud, okanu me se. S početka po Spasovu dne vjeri se gospođica za jednoga trgovca iz varoši. Bio je taj mladić ljepotom prema njoj, ali pameću ni sluga joj. Otkad vjerenik poče dolaziti svakoga dana pred veče, otada ja bježah u avliju, gdje sam pretjerano naprezao mozak, tako da me gospodin odvraćaše od toga. I opet dođe đački sudnji dan i opet ja ponesoh svjedodžbu sa "prevashostvom", a Vlado ostade u varoši još dvadeset dana, jer se bješe "provalio" u talijanskome. Najposlije dođe i on kući. Propustiše ga sa "dobro".

Sad nam već ne bješe do uncutarije, jer se bijasmo navikli varoškom životu, a obuzelo nas častoljublje da postanemo sjemenarci, te po vas dan, kloneći se od Anđe lutasmo po gaju, "prkelajući" riječi iz talijanske gramatike. Svi su se kleli da smo se Vlado i ja do kraja preobrazili i da ćemo postati dika kuće D .... ića i cijele Tromeđe. Čak kao da je i đedo pomalo u to vjerovao, pa čak i mi. Anđa nas je malko gledala preko ramena, zbog te naše nadutosti, ali kad krenusmo put Zadra, njoj se ražali više nego ikome.

Vlado i ja uzjahasmo na dvije najmljene kljusine, a na treću Rule bješe natovario naša dva šarena kovčežića i među njih stavio pečeni ovnujski but, pogaču i mješčić vina. "Zbogom ostajte" - "Zbogom pošli!" - Jest, ali kad đedo otkasa na doratu, baba Simuna, Ćiridon, deca, žene i djeca D-ića opkoliše nas ponovo i zagrajaše. I Rule je bio dirnut, ali mu najposlije dosadi toliko prenemaganje, te se izdera: - "Ta puštajte nas već jednom, eto će sunce da iskoči, a pop odmak'o... A, otprilike rule, k'o ne valja što toliko plačete, jer... Bogorodice mi... kobite đecu!" - Ta riječ prepade babu, te se izmače krsteći se. I ostali se svi skloniše, osim Anđe, koja otrča pred nama.

Iz krčme izađe tetka Ruža, noseći u ruci dvije jabuke. Ugledah i Mila, koji se na pragu protezao i zijehao. Kad nam se ona primače, ja obrnem glavu i ošinem svog putalja. Anđa, trčeći sad pored mene, govoraše na pretrg: - "Dobro si uradio. Pravo imaš. Jutros mi se ženica prepodablja, jutros je boleća srca, a onamo!... E, sad stani, de! Ne mogu dalje! Ded' da se još jednom ćukimo!" - Ja se previh na sedlu, a ona se propinjaše, ali kako nam se usne ne mogoše sastati, ja skočim s konja, zagrlim je žestoko i usta nam se stopiše u dug poljubac. U to i Vlado stiže, te se Anđa i s njim pozdravi tako, pa nam pomoga uzjahati, trzajući se od silnoga plača. Mi, ne obzirući se, pognasmo konje i pretekosmo slugu...

Vlado i ja prvi put prelažasmo granicu našega sela od zapadne strane. Uđosmo u gustu dubravu, putanjom do zla boga krševitom i nejednakom. Moj putalj i njegov vranac počeše hodati oprezno, često se ustavljajući i domišljajući kako će naprijed gdje li će kopita stavljati. Moradosmo sjahati. Dugo smo ćutke išli, pa odjednom ja uzviknuh: - "Bogo moj, šta li će s nama biti!" - "A sam bog zna!" povrnu moj ujak i uzdahnu. - "Čuješ, Vlado, sve će se lijepo svršiti!..." i ja stadoh nagađati ovo, ono, a sve na dobro. Vlado nastavi gdje je ostadoh, te do malo počesmo "bulazniti". On je zamijenio popa Stevana na starini, a ja sam primio nuriju do njegove, te se često polazimo, i Anđa nam često dolazi u pohode. Razumije se da imamo lijepe popadije, dječicu kao jabuke, dobre konje, sluge pametnije od Rula itd... Razgovor nam prekide baš on, derući se da ga čekamo. Mi, već znojavi, posjedasmo na kamenje.

- A zašto pješke, vi dvije zadrte delije? Što ne poigrate vaše konjice od megdana po ovoj krasnoj ravnici? - pita Špiro.

- A, boga ti, otprilike rule, kako je đedo minuo ovijem đavolskijem putem!?

- A, boga mi, otprilike rule, k'o vitez na pritezu, ja što! Našem doru svud je ravno! Našem Doru para nema ni u carevoj ergeli, rule! - pa razdražen tijem mislima o svom doru, o svome najboljem drugu, stade okati po bukoviku, pak zapjeva: - "Kasaj, dore, daleko je mo-o-ore!"

- Brzo li se opio, ako boga znaš! - šapnu Vlado.

- Zar? - rekoh... - A imaš li, Rule, rakije?

- Imam, valaj, ima još po pljoske.

Drugim padežem brijega, put bijaše ravniji, te pojahasmo propustivši naprijed natovarenu bedeviju, koja sva bješe zamazana glibom, te se nije moglo poznati kakve je dlake. Do malo siđosmo u jednu prostranu dolinu i vidjesmo u daljini gdje narod žnje kukuruz. Po brdima, i pri dnu njih, crne se kućice, pokrivene ponajviše ševarom. Crkva se bjelasaše u polju, osamljena. Špiro nam kaza da je selo "čisto naše" (pravoslavno) i da je tu nurija onoga popa Aćima, koji se sa đedom sudio zbog djeteta Milova i tetke Ruže. Na naše pitanje kakav je to čovjek, Rule odgovori: - "Popina k'o i svi ostali! Izješa i globadžija, ali ne umije k'o onaj naš, k'o što ćete vi umjeti kad izučite tu pustu sjemenariju!..."

Na kraju ravnice naiđosmo na izvor. Špiro dobro isplaka glavu i usta, pak stade duvati u rukav.

- Dakle si malo ćuknut? - veli Vlado.

- Ono, jes', rule, maličak mi se zamaglila glava, pak se bojim kad pripeče zvijezdan, hu-hu-hu! da mi ne uzavri, teliš sad između Gospojina, ali će sad odma' ovo izvjetriti, pa evo vidi: h-h-h-hha-hu! A neću je otrovnice viš' okušati jutros, aja!...

U taj mah granu sunce. Špiro brzo skide kapu i prekrsti se govoreći: "Sunašce na istok, a gospod bog na pomoć! Pomagaj, bože, grešniku! Va ime oca i sina i svetoga duha, amin!"

Odatle obrnusmo opet kroza vrlet, putem malo boljim od pređašnjega, te, nakon još toliko vremena, ugledamo s lijeve strane rastrkane gomile kuća. Zemlje je bilo više nego li u pop-Aćimovu selu, ali bijaše porazdvajana krševitijem gomilama i glavicama. "I ovo je čisto naše selo", veli. "Ovđenak su ti prijatelji, Vlado", dodade on povlačeći očima. - "A koje je kuća Smiljina?" zapitah. - "Bogme, ne mo'š je odavde raspoznati, U onome buljuku, na ..." - "A kako živi Smilja?" Špiro uzvi obrvama, pa poče pjevati kroz nos:

"U ime božje, u čas dobar,
Povedoše jeee
Iz Zuzuka u Tandrk,
Sa zla na goreee..."

Vlado se najedi. Ja, da zabašurim stvar, pitam za popa. - "Ovđenak je pop Petar. O, boga mi, čovjek i pop, kakovije' malo! On ti, rule, živi u zadruzi sa njekoliko braće i stričevića, i svjema je starješina, i radi sve poslove kao i ostali i predobar je selu, a, rule moj, kad dođe u varoš klanjaju mu se najvinija gospoda, jer je pametan, a. vele, vladika s njim šeta pod ruku kad dođe u Zadar..." - "Dakle, vidiš da nijesu svi popovi izješe, kao što reče poprijed!" prekidoh ga. - "Ono, pomalo i' je, k'o pop Petar!...

Sad smo hodili opet po strmeni, kroz grabovu goru. Špiro njekoliko puta pogleda nada se i veli da nije vruće, da se nada e neće pripeći, pa nagnu pljoskom i otpi, valjda, polovinu u dušak.

Ovdje mi je s ruke da napomenem nješto o tome Špiru. Pred popom Stevanom i pred viđenijim ljudima našega sela, Špiro zaista bješe budala i do kraja smeten, ali inače, na mahove, kako kad, bio je domišljan i šaljivac. Meni se čini kao da je on imao dvije svijesti, jednu jaču, drugu slabiju; a čini mi se i da se Špiro držao one pouke: "Kad ti dvojica reku da si pijan, lezi ako i nijesi!" Docnije sam poznao njekoliko seljaka, koji mu u tome nalikovahu. Uostalom Špiro bješe izdržljiv, oblaporan na piće, čovječan prema djeci, kavgadžija žestoki, "privatljiv" (lupež) i strašno mržaše "Bunjevce" - ele pravi gornji Dalmatinac.

Jedva pregazismo tu goru i opet naiđosmo na vrelo. Rule se opet prao i duvao, ali da se brzo rastrijeznio, svjedoči ova njegova pouka. - "Sad ćemo kroza sred srijede njihova sela. Nemojte čeljadi nazivati boga, no red je reći "valjen Isus!", ako ćeš da ti prihvate... Ono, đavo bi ga zna: mene vavijek 'vata mala ježnja kad prolazim kroza nji', jer sam im, rule, jednom zasmrdio, pa, znaš, bojim se da me ne poznadu, te da mi, koze, ne isprave leđa!...

Kuće bijahu urednije i pobliže jedna drugoj, zemlje bolje razrađene, stoka tovnija. Čeljadi je bilo kraj puta, a na konjski bat izlažahu iz kuća. Ženske bijahu jedre i veoma čiste, ljudi krupni kao i "naši". Nošnja po kroju ne razlikovaše se od naše, ali boje i šare na opregljačama, haljetcima, zubunima, nazupcima bijahu drukčije. Špiro bješe zaostao iza nas. Mi, iz šale, javljasmo se i po našku, a to zbilja na "pomoz' bog" niko ni ćuš! a na "hvaljen Isus!" svako najljubaznije odgovaraše: "Vazda bio, dičice!" ili: "Vazda 'valjen Isus i Marija."

Selo bijaše dosta dugo, i mi već izašli, a Špira nema! Kraj puta sjedijaše jedno čobanče. Vlado se izdere: "Pomoz' bog, Bunjevče!" a mališa na to đipi. Vlado mu isplazi jezik i pokaza rogušu, a "dite" dade maha nogama uza stranu.

Dok smo se mi od svega srca smijali, ugledamo stranputicom pogurena čovjeka, čalmom obavio obraze i čelo. On je išao pravo k nama, a kad se primače, ispravi se i skide šal, pod kojim kiptijaše znoj.

- O, strašljivi, rule! Ti si to! Pa još veliš ne bojiš se nji', a? - viknuh ja kroza smijeh.

Dugo smo ga tijem zadijevali, pa onda reče Vlado:

- Vidiš, kako je uređenije i bogatije nji'ovo selo! Boga mi, što je naše, to je loše!

- Ono, jes' k'o da reknemo, oni su k'o pitomiji, i pobolje žive, ali koja vajda kad su koze!... Eto, k'o da rečeš vi ste klapčići, ali opet ste Srblji, te, Bogorodice mi, da se zagnate noževima ili puškama na nji' deset oružanije, svi bi ispred vas pobjegli!... A ja, otprilike rule, voljeliji sam biti i gladan i go i bos, nego da budem plašljiva ženetina. Ama, je li tako?

- Jes', - potvrdismo u glas, jer i u nama tinjaše taj junački ponos. Sad ga navedosmo da nam priča o junaštvu "našije", ili pravije: o nasilju naših nad "njihovima" u ove dvije pošljednje godine, jer za pređašnje pokore znadijasmo potanko. Rule se rado odazva, te doznadosmo "opet to, ali malo drukčije", - poharane crkve, odjavljena stoka, otimane djevojke, isječeni čokoti, spaljeni stogovi, ranjivani i poubijani ljudi... i ostale viteške rabote.

Kako međudnički "zvjezdan" bješe dobro pripekao, već nam nije bilo do razgovora. Rule se skloni u konjski sjen, te oborene glave gažaše pored kobile. Dosta je vremena prošlo dok minusmo opet jedno "nji'ovo" selo, opet urednije od naših. Tu počeše vinogradi. Pudari virahu ispod pudarica i međa. Jednome ponudismo novaca za grožđe, ali nam on pokloni njekoliko grozda.

Pa onda stigosmo pod jedno na oči veoma bogato selo, za koje nam Rule reče da je pomiješano, Pod putem udesismo prućena čovjeka, koji se umorio kopajući jažu kako će mu se s njive slijevati voda, a ništa zato ako ona podloče put. Kako sam ja prvi jahao, nazvah mu Isusa. Čovjek, krupan i prosijed, podiže glavu sa zemlje, pa zakloni rukom oči i gledaše nas. Ja, pomišljajući da je gluh, ponovih glasnije: "'Valjen Isus, striko! - "Valjaj se, sinovče, ako ti je milo, a kod mene je: pomozi bog!" odgovori on debelijem glasom, pa odmah dodade: "Jeste li vi čeljad popa Stevana iz 3.? E, haj'te zbogom, haj'te! Poručio vam je da će vas čekati pod Otresom, da ne čamate! Sretan vam put!"

Kad on izreče "pod Otresom", u meni srce zaigra od radosti, te zaokupih Špira pitanjima: "Je li to onaj slavni Otres, što se u pjesmama spominje? Je li to "ono", gdje su kotarski serdari dočekivali Turke? Gdje su gomile turskijeh kostiju? Gdje je i danas strašno proći, osobitu noću po pričanju babe Simune?...

Rule je očima mjerio daljinu od sunca do zapada, pak uzdahnu i odbi me oprho! - "Batali, boga ti, kao da je meni do pjesama i lakrdija!! Lako je tebi jašući, ali meni znade bog u utrobi, i svi sveci u cjevanicama znaju kako mi je!! .. . Deeee! de! de!" - izdere se i stade šibati vranca, putalja i bedeviju, dok ih natjera u kas, te i on trčaše. Vlado i ja, prikuckujući debljim krajevima klopava sedla, smijasmo se kao ludi pomišljajući koji je način naš Špiro izabrao da se odmori. Ali što se mi većma sprdasmo, to je on jače mlatio kljusine, te u njeko doba počeše "kulački" igrati. Boga mi, to je dugo trajalo. Rule pođe lakše za jedan puškomet, pa opet zagon! I sve tako na izmjenu. Vjere mi, ko nas je izdalje gledao morao je svašto sumnjati, u najmanju morao je sumnjati jesmo li pri svijesti da po onoj omarini kinjimo životinje i sebe!

Najposlije dođe i tome kraj. Bijasmo u njekoj dolini, po dnu koje nizahu se zaobljene glavice, te se završavahu povećim golim brdeljkom. Ugodno me iznenadi široki kolski put, koji je sjekao ravan pri rubu i lazio u brda. No, hvala bogu, već jednom da se dohvatim pravoga puta! Rule pođe sporije, dišući kao ciganski mjehovi. U to za'rza negdje konj, a naše sejsane složno i svojski odmah mu se odazvaše. Ja baš da pogledam otkuda glas, a Vlado uzviknu: "A, eno tate!"

Pod jednim stablom, podalje od ceste, ležaše pop Stevan, a dorat privezan, smakao zobnicu i odigao glavu.

Đedo kad nas viđe, ustade. Oči mu bijahu izbuljene i krvave - znak da bješe jako gladan i malo umoran. On, ne rekavši ni riječi, uze tain iz antrešelja i otkide za sebe. Nas tri smazasmo u tren ostatak. Pošto se obredismo vinom, đedo pogleda na sahat i veli: - "Boga mi ste dobro kasali dovde. Ima još pet ura viđela. Sad počinite dok sunce ne mine za po koplja, pa onda živnite!" Rule mu pomoga da uzjaše, i opet otkasa "vitez na pritezu."

Sad se ja prisjetih gdje smo, te zapitah Rula koje je Otres? - "Eto taj čir nadesno!" reče on sisajući iz mijeha. - "Nije, ako boga znaš!" - "Ama, jes', kad ti velju! Proš'o sam ja ovuđe ako će i petnaest puta, ruliću moj! A ova cesta ide pravo. Njom ćemo mi sve do grada, ubio je bog, jer meni cesta odbije noge, sto puta gore nego li naši putovi...

- Ama, Špirače, i po bogu brate, nije moguće da je ovo Otres!? Ta u pjesmama, na stotinu se mjesta kaže: "Pod Otresom, visokom planinom", a ovo je...

- Ama u pjesmi k'o u pjesmi, a sad da se ide, - reče on i pođe da privede konje.

Vlado je kunjao, ali meni teško bi na srcu, doznavši da i u pjesmama ima laži. Pošto uzjah, ja izdreljio oči u brdašce i razmišljam, može biti e se meni samo čini da je Otres mali, jer je ovo vidovito mjesto!

Pođosmo cestom. Kad se primakosmo brdu, Špiro mahnu rukom da ustavimo konje, pa nagnu mijehom i pošto jedva preduši, stade i nas nuditi:

- Na, pijte! Evo nas u Kotarima! Ovđenak se dijeli Bukovica od Kotara ... Drž', pij!...

- Šta? Ovo su zar Kotari ravni? - povikah gledajući pod sobom jedno poljice.

Špiro zaklima glavom jednako nudeći me pićem, te ja, razumjevši da je to narodni običaj, srknuh i čekah odgovora.

- Ovo je, čoče, početak, a podaleko su još duboki Kotari. Čekaj, dijete, imaćeš se čemu čuditi. A, vi'š, i ovaj Otresić gubav je s naše strane, a da vi'š ozdo od ravnice količak se čini...

Zaista, kako se cesta spuštala, tako je Otres s druge strane rastao, ali ja sam još po malo sumnjao da se meni pričinja da on mora biti viši. Zemlja bijaše još neravna i krševita, ali njezini rubovi bijahu dalji, i od njih kao da je zemlja tonula u bestrv. Nebeska kapa bijaše prostranija i sunce dalje.

Špira već ne trebaše moliti da govori. Sunce s neba, a vino iz utrobe radili su svoje. Njegov je mozak bio između dvije vatre. Kaza nam tačno mjesto gdje je Smiljanić zatekao ranjena Janković Stojana, gdje su po sto puta bile zasjede, gdje su grobovi čuvenih Udbinjana samo na tome okrajku, itd. Špiro nam ispriča sve potankosti, ama baš kao da je glavom tu bio, pak završi: "Hej, rule, kakvi bjehu stari Srblji".

To, zanago, mora svak reći kad pomisli da su Kotari bili junačko poprište za četiri stotine godina, gdje se razbijala turska sila, kao talasi o kršne obale! Zato i vaskoliki naš narod najradije pjeva pjesme o kotarskim junacima.

Poslije toga, Špiro udari u pomamne rabote. Između ostaloga ispriča nam kako sa Otresa pastiri, svakoga petka, mogu vidjeti gomile obezglavljenih trupova turskijeh, koji ustaju da se klanjaju i avdes uzimlju.

Uz take razgovore stigosmo u duboke Kotare.

Mi se zaista imasmo čemu čuditi.

Pukla pučina ravnice oko nas, kapa se nebeska većma raširila, sela se prosula kao pjege po Ravni, krstovi na zvonarima blistaju, negdje opet crni se gaj, negdje krivudaju potoci, -ele za nas male brđane: pravi raj!

Ja zapjevah jednu narodnu pjesmu, koju sam cijelu znao napamet i koja se ovako počinjaše:

"Pala magla od neba do zemlje,
Kroz tu maglu turska vojska prođe,
Preko Krke, preko vode 'ladne,
Vojska ode u Kotare ravne..."

Vojska će ta izginuti sva, a u pjesmi se spominju: Janković, Smiljanić, Močivuna, od Zadra Todor, Tale Budalina, Tanković Osman, i mnogi drugi.

Poslije mene, Špiro otpjeva komad divne pjesme "Ženidba od Zadra Todora", pa onda nastavismo pričanje i nagađanje.

Stigosmo u prvo kotarsko selo. Kuće su kud i kamo veće od naših, obori prostrani, stoke i konja izobila.

Sretajući Kotarane na konjima, sa širokim vezenim rukavima, mnoge sa kićenkama na glavi, u crvenijem koporanima i sa tokama na ječermi, meni se činjaše da sam posred njih u ono junačko doba, da se đetići prikupljaju ka njekome od slavnijeh serdara. Jednome povikah:- "Bog ti - pomogao, Kotaranine, sokole!" a njemu se učini da se sprdam. Razumije se da smo sretali i dronjave sirotinje, ali to, valjda, bijahu oni koji nisu kadri da se nakite turskim plijenom!

Vlado reče da su naši ljudi krupniji.

- Ono, jes', k'o da rečemo, ali su ovi živa vatra, - ubiće te za riječ, - poče Špiro. - Eto baš lani šta se dogodilo ovđe neđe. Jedan ti Kotaranin bio u svatovima drugome, pa bio prikumak, šta li, a stari svat kad je nazdravljao, preskoči ga u zdravici jednom, pa ga preskoči drugom, a moj ti prikumak u potonju izazove starog svata pred kuću, istrgne kubur, pa veli mu: "Drž' se, de! jarče!" I onaj izvadi pušku, i u tren obje: du! du! a oba njih legoše ...

- Mrtvi!?

- Jakako, rule!

Sunce već bješe naglo ka zapadu, te kroza silnu prašinu činjaše se krvavo. Sjen se prelijevao sa krajeva ka sredini. Poče se hvatati čajina. Vatre i svijeće planuše. U tome prijelazu iz vidjela u mrak, iz topline u hladnoću, meni igrahu čudne utvare pred očima. Idući kroza suton, stigosmo pred jednu krčmu, gdje se čula đavolska graja. Pred kućom je bilo kola i privezanijeh sedlanika. Kroz prozorak vidjeh đeda za stolom sa drugim njekim popom i sa desetak Kotarana.

Špiro ga zovnu, te odmah krenusmo dalje. Već je bila gusta pomrčina. Prečesto sretamo se s kolima, konjicama i pješacima koji se vraćahu iz grada. Špiro bi povikao: "Drž' se nalijevo, brate, e je djece sitne s nama!" pa bi se i mi sklonili k pervazu. Često smo se s namjernicima zdravili: "Dobro veče! Dao bog dobro!" a ne vidimo jedno drugoga.

Ne znam koliko to trajaše, ali se meni učini dugo dok ugledasmo svijeće varoške. Tada pobrže pognasmo i stigosmo u kotarsku varošicu, koja je poveća i ljepša od naše okružne varoši, ali se meni one noći prikaza kao mjesto, koje se ni čim ne može nadmašiti.

Mrtvi gladni i umorni, nas dva večerasmo i smjesta legosmo.

Zorom nas đedo razbudi, te onako trapovijesni iđasmo za njim.

Na našu veliku radost sjedosmo na kola koja bješe najmio do grada.

Opet se prostiraše ravnica nedogledna, opet gledasmo sela nalik na ona kao juče, ali naroda malo sretosmo. Sunce je jače peklo. U njeko doba ugledasmo dugačku prugu, kao da zemlja bješe opervažena. Zatijem, iza toga pervaza vidjesmo veliku maglu.

- Eto vam mora! - veli đedo.

- Bogo moj! Bogo moj! - čuđasmo se jednako.

Tako je trajalo do podne i onda minusmo jedno veliko i lijepo groblje, pak se ređahu baštice sa gdjekojom kućom, pak počesmo sretati varoški narod, i najposlije eto nas tik do mora, pa pod velike bedeme gradske, gdje je narod vrio.

Kočijaš ustavi.

Đedo se obazirao i zovnu:

- Kamo te, Špiro?

A gle! naš Rule, sav pocrnio u licu i drži za oglav nesretnu bedeviju. On uze od popa ključiće od naših kovčega, pa ih otvori. Neki stražari dođoše i sve ispremetaše. Mi to ništa ne razumijasmo. Odatle uputimo se pješke preko mosta i uđosmo kroza gradska vrata u ulicu, gdje nas zapahnu smrad.

Mene ježnja obuze.

Zbogom, majko Simuno! zbogom, majko prirodo! Vašu djecu ponovo otrgoše od vas!

Po dugoj ulici, koju gotovo poslije svakih deset koraka presijecaju druge, použe, sretasmo Kotarana, primoraca, ostrvljana, puljiških ribara i prečesto latinskih popova. Naša čeljad grajahu, ka' ono idući s pazara, te uz krupni govor "gornjih ljudi", slušasmo čevrljanje čakavaca.

- Čudne mješavine, Vlado brate! - rekoh.

- Čudne, bogme, i prostorije! - dodade on obzirući se put Rula, koji stenjaše pod teretom naših dvaju sanduka... - Sjećaš li se, Rule, kako si nam govorio: da bi se naša varoš u ovome gradu obrnula kao jaje u rešetu!

- K vragu jaje i rešeto!... Ne ustavljajte se, tako vam Bogorodice, jer mi nije do pričanja.

Najposlije pop Stevan svrnu njekud nalijevo. Kako bjesmo izostali, nama se učini kao da on uđe kroza zid, ali kad pritrčasmo vidjesmo da odmiče jednom stazicom, gdje bi se dva plećata čovjeka jedva mogla razminuti.

Sad, po toj tjeskobi, a kroza vonj od ljudske rđe, čepukasmo jedan za drugim. Vlado i ja pogledujemo uza zidine lijevo i desno, te vidimo i čujemo svačega po malo. Na prozorima bijaše lonaca sa cvijećem, oprana i prljava rublja, ptičica u krletkama itd., a proglušuje nas lupatanja, cvrkut, pjevanje i, mimo sve, dernjava đečurlije. Pregnuvši vrat na pleći, mogoh ugledati dva ruba od krovova i među njima usko platno žarkoga neba, sa koga je sipala cmarina. Njeko viknu sa jednoga prozora: "Gvarda un prete grego un kavron, beeeee, be-ke-ke-keee, be!" - a na to promoliše svakojake glave, ponajviše čupave, te ih stade grohotan smijeh, pa onda uzeše svi vekati, kao da se zbilja tu stvorio čopor koza...

- Pi, gada! - pljunu đedo i pohita naprijed. Ali im se Rule snažno odazva na svoj način... onako kako je Satana u paklu učinio pred velikim talijanskim pjesnikom.

Srećom bijasmo pri kraju uličice, te izađosmo na jedan tržić, pred njeku dvokatnicu, crveno omašćenu. Nad vratima je visila štica, a na njoj nezgrapan lik seljaka začalmljene glave, koji nazdravljaše bukarom vina. Pod njegovim opancima pisaše u jednoj vrsti: "Kod veselog Dalmatinca". Kroz vrata širom otvorena, zapahnu miris od pržene ribe, od pečena ovnujskoga mesa, od vina i rakije, a i pogdjekoji mlaz dima sa ognjišta.

Đedo pred nama prođe kroz nisku i mračnu trpezariju, gdje još ne bijaše nikoga, te zalupa dlanom na pošljednjem stolu.

Na tu tresku izađe iz kujne njeka gojazna žena, brišući ruke o bijelu opregljaču. Kad je viđeh izbliže, minu me želja gospođe Pave, slavne punice popa Keza. Krčmarica se pokloni i reče:

- Dobro dosli, postovani!... Zapovidate li kamaru?...

- Hoćemo to, pa i da nam odmah daš što imaš gotova, - prekide ju đedo i pođe uza mračne stepenice, koje se penjahu prema ognjištu, te nam jara udari u pleća.

Rule, pipljući nogom prvi stepen, prisjeti se da treba pozdraviti, te će:

- Valjen ti Isus, strina Vilipa!

- Vazda bija Isus i Marija, - prihvati ona, pa, kračući naviše, nastavi predušujući: - A koji si ti? ... Aa, ti si to!... cekaj, cekaj, kako ti je ono ime? A, a, Spiro, je-je-je, Spiro! O, moj lipi Spiro, pa kako si!... O-o-o Mirjana! Dojdi gorika, Mirjana, i donesi ciste bjankarije!... Pa jesi li se umorija, jesi li ogladnija?

- Bogme, strina, lipsak ... huuu, lipsak!...

Nas dvojicu uvede u jednu sobu, a đeda napose njekud. Dotrča jedna curica u kotarskoj nošnji, opunačka i prikladna, te pomože rastovariti Rula, pa stade krpom mlatati po našim kovčezima. Vilipa se vrati k nama sva zajaprena. Pa njih dvije sipahu nam vodu nad rukomijama, pak razastriješe, bijele kao snijeg, plaštine na dva kreveta. Sve je u sobi bilo u redu i veoma čisto.

Mi posjedasmo u prikrajku krčme, nas tri za jednim stolom, a Rule obaška, te svi navalismo kao gladni vuci.

Domalo poče pridolaziti čeljad, te u tren napunismo krčmu. Osim seljaka bilo je i zanatlija, fakina, trgovačkih šegrta, žandara, pogdjekoja žena i jedan pop latinski. Baš za Špirovim stolom sjede jedan zabrijani debeljko sa tri čakavca, te odmah uzavrješe. On je završio: "Nisam vam vzel velik dobit, i, bratjo moja, nije tribalo da se dojde do sega puta, do suda! Ali, jopet, hvajen bud bog, kad smo se akomodali kak judi!" Dok je tako besjedio, ona tri njegova seljaka oborili oči, pa vermaju glavom. Špiro razjapio usta, kao da ih mišljaše progutati, a đedo naperio uši da pohvata svaku riječ svoga druga po zanatu. Na drugom stolu do nas posjedala gomila "gornjih" ljudi, koji bjehu došli u Zadar da pru kneza. Ponajstariji od njih govoraše sam preko zalogaja: "Zna sam ja, br'te, da će jarac naći dobri vokat! A dobr vokat, br'te, recimo - (dohvata čašu pred sobom) - ovo je tvoje, a 'no će puntima kazati: brve, ovo nije tvoje! I tako je! Čaša već nije tvoja, pa tik!" - Jednome mladiću u otrcanim lacmanskim odorama, njeki star primorac kazivaše nješto u pero. Piskaralo je pušio, jeo pisao, sve to jedanak. - Ali najviše nas zabavljaše njeki dežmekasti mladić, koji je prema nama bezobrazno grlio jednu nevjestu i dražio našega popa Stevana. Šiško joj turi ruku u njedra i govori: "Kec! kec! aco moj, aco moj!" (tobož mami jarca na so).

To je s početka potiho išlo, ali kad "vince udari u lice", tada nastade svakojaki govor, pjevanje, psovke, smijeh, dozivanje. Vilipa i sluškinja donose jelo i piće, odnose prazno posuđe, sračunavaju, nazdravljaju kad ih ko ponudi pićem, a bogme, Mirjana se i stane derati kad ko jako uštine.

Usred te larme đedo ustade i naredi nama da se odmorimo u sobi, a sluga da ga čeka gdje je zasio.

Ali čim on izađe, Rule se stade šunjati za nama. Mirjana ga dočeka pred kujnom, pa reče:

- Kudje ćeš ti, odrpane? Zar da makneš ozgo što, k'o što si tu skoro mak'o onu torbu?

- Ko? je li ja, đevojko? Šališ li se, đevojko, Bogorodice ti?

U to dopade i Vilipa, pak zasu:

- Ti-ti-ti, a da ko? Sto se pritvaras i cudis, ka' da nije stvar ocita, ocigledna, ka' da smo mi bestije! Ukraja si coviku novu novisatu torbu, a ja sam mu morala platiti devet pleta za nju. Pa eto, daj mi sto sam dala, pa neka te bis nosi, a drukcije ću, kriza mi, kazati popu...

- Tako mi boga, sad se sjećam da sam vidio novu kličanu torbu, poviše glave mu, u sionici! - šapnu mi Vlado kroza smijeh.

Rule planu:

- E, čujte, vi ženetine! Ja, k'o vidim kako treba s vama, a znajte kad mi dirate u obraz da ću vam ja sasuti zube u grkljan! A ti, Vilipa, nemoj me povlačiti za jezik, jer... jer, znaš, ako si i strina, pokrij se!

Bogme, ta prijetnja pomože, te obje utoliše. Vlado i ja, izvaljeni na krevetima, počesmo ga dirati:

- Čovjek "privatio" pustu stvar, kao svoju!

- Ama, nijesam, - odgovara Rule sjednuvši na gole daske... - Nijesam, rulići, nego eto napas' ženska! Pravo veli vanđelje... kako ono? A ja: "Napas' te čeka na putu, napas' u gori, napas' na vodi"... i to rekavši pruži se nauznak, pa zaspa, kao čovjek pravednik.

Dolje bješe već taka graja, kao da se, što 'no kažu, đavoli žene, ali, malo po malo, meni se činjaše da se graja udaljuje i najposlije iščeznu...

Vilipa nas razbudi za vidjela.

- Dolazija vam je ćaća dva puta i oba je puta prominuja kosuju, jer se pot cidija s njega.

Pa joste prvi put rece mi: "Vilipa, neka ustanu dicica, neka uce!" A sad, borme, triba. Dakle ustanite i stijte!

Nije bilo druge. Digosmo se i stadosmo mrmoljiti i preslišavati se. A kako nam Rule smetaše svojim rkanjem, nagnasmo ga da sjedne. On nas je dugo gledao zijehajući i štipljući se za palac od noge, pak uzdahnu i progovori:

- Ej, jadni rulići, na kakve li vas muke meću! Pa sve te čudne riječi napamet. Ej, bogo si ga samosazdani!

- A što će se, Rule moj, red je učiti!

- Ama, k'o velju, ni polak jada za to kad bi mogli postati što više nego popovi, kad bi mogli postati: preturi, jali vokati, jali ljekari... te jarčine što odiru svijet, i što žive k'o božji sinovi...

- E, vrijeme je došlo da i popu treba više nauke...

- Bogme, što više uče, to gori postaju. Eto i ovaj naš učio je dosta dok bješe popovska škola u Šibeniku, pa je gori od svoga oca popa Đerasima, i od đeda popa Zekana, jer će ovaj naš premrsiti i petak i... ono... onako znaš.

- Brate, na stranu sve, a na stranu post, ako smo pravi Srblji. Bog će sva ostala sagrešenija lakše oprostiti, k'o pravi bog!... A tvoj đed, Vlado, pop Đerasim, učio je knjigu u Krupskom manastiru svete Bogorodice, pa zar su ti ocu đeca krštenija? jali mladenci bolje vjenčani? jali liturđija duža? Pokojni Đerasim, vele, bio je čojek vruće krvi, te je u zavadi ranio svoga rođaka, ali je bio čist Srb, jer kad nas ono ćedoše pobunjevčiti, u doba onog prokletog vladike, onda pop Đerasim bijaše u dogovoru sa kaluđerima Svetog Aranđela, te su kupili čete...

Razgovor prekide Mirjana, koja javi Rulu da ga zove gospodar.

Nakon malo, eto ga k nama kisela lica.

- Eto, zbogom! Eto me ćera, na, s ovije' istije' stopa, pa da stignem na konak đe stignem, a on kad doš'o, doš'o! E, kukav ti sam. Zbogom, đaci!

Mi se ižljubismo s njim i kazasmo mu pozdrave, babi, Anđi, Ćiridonu, pak tužna srca dohvatismo se opet knjiga.

Sjutradan zarana dođe đedo u našu sobu, pa dovukavši stolicu na sredinu poda, izmače se i veli:

- Da vidim jeste li zapamtili što sam vam kod kuće govorio. Zamislite, dakle, ovo je vladika, a vi dolazite s vrata... ded' iziđite!... pa, kao što vam govorah, stupite korak naprijed, pa onda metaniju, pa onda u ruku: cmok! pa brzo korak natrag, pa drugu metaniju, pa natrag - natrag - natrag, čak do zida. Ded' pokušajte!

Mi to učinismo njekoliko puta, ljubeći stolicu, dokle on jedva bi zadovoljan, a onda nam zapovijedi da uzmemo knjige i da idemo za njim.

Opet prođosmo kud i juče, onom prokletom tjeskobom, ali nas, srećom, niko ne opazi s prozora. Odatle iziđosmo na široku ulicu, pak s nje kroza druge použe, pa sve tako preko raskrsnica, dokle stigosmo negdje pod bedeme gradske, pred jednu veliku kuću na dva poda.

U hodniku, odmah s vrata na ulici, koja bjehu otvorena, vidjesmo gomilu. Bijaše tu njekoliko naših vršnjaka, većinom seljačića, uvrstano plećima k zidu. Prema njima pet sveštenika i šest seljaka, a među njima jedan gradski pop, bijele puti kao kakva nevjestica i crne čudno "umerane" brade. Đedo se pokloni pred njim, a on samo što klimnu glavom, pa nas namjesti do drugih.

- O, brate, ovo ne sluti na dobro! - reče on, i to takim glasom kao da bješe bog zna što pronašao.

- A što? - zapita đedo.

- Pa eto što ... prebrojte koliko ih je! Zar ih nema trinaest, a?

Svi potvrdiše to, te nas dvojicu pogledahu mrko, pak se stadoše domišljati da li je baš istina e je taj broj nesrećan, a pošto ne mogoše razmrsiti to pitanje, osta opet riječ gospodinu lijepe brade, i on nastavi pričanje, koje mi bjesmo prekinuli.

- E, dakle, gđe ono stadoh?... A da. Ele, kao što vam već rekoh, poslije pokušaja vladike Kraljevića da pounijati pravoslavne u Dalmaciji, našem narodu bijahu zazorne te velike nauke te se opet dođe na ono prvo: četiri godine male škole i pet godina bogoslovije. Zar je to malo devet godina učenja, a? Što fali nama koji smo tako svršili, a?

- Ništa, bogme! - povikaše u glas sobratija.

- Ele, stvar leže, ali se opet potrgnu u daba vladikovanja Mutibarićeva. Muke je bilo, nego pokojni Mutibarić, koji je znao latinski ka'no popa, odgovori (baš latinski na to potraživanje vladino. To je nješto što bi trebalo naučiti napamet! Ja imam prijevod. Samo slušajte ovu točku, koju znam naizust: "Istina je, Vaše Prevoshodstvo" - piše on ministru - "da svjaščenstvo katoličesko-zapadnog vjeroispovjedanija pervjeje soveršajet latinskija školi, humanost i filosofiju, a po tom vručaetsja k bogoslovskim predmetom, ali nužno prijeti v obozrjenije čto latinski jazik, jazik obrjada zapadnog, i po tom im nužno znat jego.. ")

- To je rek'o kao iz jevanđelja! - prekide ga drugi pop. - Što će, brate, nama latinski!

Gospodin s lijepom bradom nije umio dalje navoditi u klasičnom srpsko-slavjanskom jeziku, nego završi u našem govedarskom, svu istoriju toga rata između vladika i ministra crkvenijeh poslova. Najjači razlozi za kratke nauke bijahu ovi: Dalmacija je siromašna zemlja, gdje pravoslavni popovi žive od malo bira. I ovako je teško mladiće navesti da uče bogosloviju. Popovstvo je ponajviše našljedno itd. "Ali evo sad nema se kud. Naredba je najstroža", dovrši on.

- I lani je to počelo? - zapita njeki.

- Lani. Ima ih sedam što već svršiše prvi razred gimnazije, boga mi ne loše. A četiri se zatekoše po starom, i ti će dobro.

- Četiri a osam dvanaest a četiri šesnaest - šesnaest godina, nije to lako! - veli đedo. - Da ako budu plaćeni, a ne kao mi, da žive od nesretnog bira!

Gospodin mahnu rukom i nasmija se gorko.

- Plaćeni! Plaćeni! Eto ja sam ekonom seminarije, dakle, u rangu, ako ćeš, sa kojim višim činovnikom, a plaćen sam kao pisarčić kakav, 500 forinata.

- Da vas bog poživi, lako je za vas, taki ljudi izbiju na vr', kad li, tad li, - reče jedan postariji seljak, privezujući saruk oko čela. - Nego, recite mi, po bogu, čestiti gospodine, da li će baš tako biti, da li će sve to đaci morati izdurati?

Ekonom postoja nekoliko trenutaka oborene glave, zamišljeno kucajući štapićem. Mi djeca, gledasmo mu osvjetlane čizmice. Najposlije on diže glavu, zažmirka, te će:

- Njegovo Visokopreosvjaščenstvo ne misli... i ono baš ne misli da će tako biti. Iz šeste godine... iz pete... iz četvrte... a, može biti iz treće, moći će đeca u bogosloviju...

U taj mah zatandrka zvonce, te stade tutanj povrhu nas, pak niza stepenice sleti gomila đačića u plavijem haljinama, a za njima četari mladića u mantijama. Svi uđoše u jednu prizemnu sobu, a za njima dvije sluge unesoše na šticama zdjelice kave i gomilu križaka hljeba. Mi se zgledasmo, čudeći se kako to oni poštuju gospodina ekonoma, a on se nasmije preko volje i reče: "Šta ćeš im! Sad su kao psi iz vežnja! Tek došli od kuća, a škola počinje tek u četvrtak!" Pa ode i on u trpezariju, ostavivši otvorena vrata.

Naši stariji zbiše se pred tijem vratima, a mi za njima, pa, videći da niko ne brani, uđosmo.

Bješe to duga i uska soba, sa dva prozora k ulici. Na stijeni u začelju, ikona sv. Save. Od nje do okana protegao se sto, a sa strane mu, klupe.

Pošto jedan mršavi bogoslov očati molitvu, posjedaše svi, te se za njekoliko čujaše žvakanje, ali do malo opet se diže graja, koju gospodin ekonom svojim neprestanim pskanjem nije mogao utoliti, ali koju posječe sluga sa tri riječi:

- Dolazi gospodin rektor!

Uđe sveštenik srednjega rasta, suh, riđe progrušene brade, koja mu pokrivaše i jagodice. On tisnu palac iza novog crvenog pojasa, pak svojim oštrim pogledom premjeri svijeh, od ekonoma do jednoga đačića, što se jedva vidio iza stola, pa onda snažnim glasom iskara ih i zapovjedi im: "Odmah gore! Knjige u šake i da se živi nijeste čuli, sram vas bilo!" - Kao utvare izađoše jedan za drugim, to toliko što se začu malo tutnja uza stepenice. Sad se rektor pozdravi sa ljudima, pak stade raspitivati za svakojega od nas, kako mu koji pristupasmo okoštoj i rutavoj ruci. Pošto se još napose porazgovori s popovima o njihovijem rabotama, izvadi ispod pojasa zlatan časovnik glednuvši na nj, zatijem iz špaga gornje svilene mantije srebrnu burmuticu, te šmrčući izađe.

U hodniku ekonom uredi nas kandidate dva i dva, a kako Vlado osta prednjak i samosam, poruči po jednoga đačića ozgo, te mu ga prida.

- Sad idite, ali kao što treba, i odmah u početku pokažite da ste poslužni i da vam je mio red! - reče g. rektor... - A vi, braćo, možete se navratiti ovdje oko podne, pa ćete doznati šta je s djecom.

Po ulicama čeljad se ustavljaše da nas gleda. Govorahu: "Gle, onome tura!.." "Pogle u onoga opančine!..." Mangupi su i zviždukali. Ekonom svakoga časa dovikivaše: "Ne osvrćite se, nego pravo hajdete!" Jednom je fakiniću zaprijetio policijom, drugoga je njekoga izgrdio, - i sve tako, dokle ne uđosmo u jednu veliku kuću, gdje nad vratima dvoglavi crni orao bješe raširio krila.

Na prvome podu, u jednoj prostranoj dvornici, popločana poda, gdje duvari bijahu pokriveni zemljopisnim kartama i svakojakim slikama, famulus je brisao prašinu sa klupa, koje, prislonjene uza zid, razdvajahu mnogobrojna vrata. Tu, malo dalje od ulaska, ekonom nas uvrsta, pak stade šetukati.

Bogme smo dugo čekali dokle začusmo korake uza kamene stene. "Poklonite se!" šapnu ekonom i mi preklonismo glave pred trojicom gospode. Prednji bješe njeki šiškasti latinski pop, sa velikim naočalima na zakučastu nosu, za njim neki postar dugonja, sasvim ćelave glave, pa jedno momče u pretijesnim haljinama, nalickan i gladak. Dok je sluga otvarao srednja vrata, dva starija posmatrahu nas, a mladi gospodin se cerio, sučući brčiće. Kad oni uđoše, ekonom i famulus spratiše i nas, te posjedasmo u dvije prednje klupe.

Pop direktor uze popa ekonoma spisak, gizdavi profesor prevrtaše listove njeke knjige, a ćelonja zinuo i zagledao se kroz prozor. Usred velike tišine direktor ženskim glasom pročita ime B-ića, Ovaj ustade dršćući kao prut. Bješe i on popovski sin, odnjekud iz kninske krajine, dijete zdravo kao drenovina, ali toga trenutka ne osta mu kapi krvi u obrazima. Gladac mu reče nešto, ali mališa ne razumjede - Onaj zaludu ponovi, te ekonom došapta: "Otvori talijansku čitanku na strani toj i toj!" Mi svi to učinismo. B-ić poče... muca, zapinje. Direktor uze knjigu od gladuna i veli jadniku: "Moj mali, sitaj, znas, rić po rić, a se kola polagana!" Te plemenite riječi - a, može biti i došaptavanje ekonomovo - posokoliše B-ića, te čitaše bolje, ali opet tako da se gladun podrugljivo smješkao. A kad naš drug poče da govori naizust iz gramatike, tada ni direktorove obrijane usne ne mogoše na miru ostati, jer je B-ić izgovarao (kao i mi svi ostali) "ijo šono, tu šej, ijo 6, aj..." Poslije toga ćelonja se promeškolji i reče: "Od' amo pred tablu, dijete, da viđu što znaš iz računice!" - Možete misliti kako se začudismo i obradovasmo čuvši kako ćelo lijepo govori naški! Naš "čovjek", brate! On zadade lak račun B-ću, pa ga još pohvali šiljući na mjesto. Sad sva trojica sastaviše glave oko knjige matice da u njoj napišu usudu našem prvom drugu. Mi prekidosmo dah. Naš gospodin mignu obrvom i reče: "Primljen je". B-ić se zarumeni. Nas dvanaest ne samo dahnusmo dušom, no bismo zapjevali da smijemo - ta to je samo "kože le ge vago", što reku naši seljaci kad vide da će olako dobiti parbu u sudu.

Izređasmo se svi za jedan sahat. Gladun bješe omekšao, a već starome bijasmo svi po volji. Vlado pošljednji izradi poteži račun, a on ga zapita gdje se učio, pa doznavši, reče: "Ja sam nagađao da bi to moglo biti, jer sam i prošle godine imao vrijedna đaka iz njegove škole. To je, zaista, krasan učitelj!" Meni srce igraše, slušajući kako usred Zadra, usred velike gimnazije, tako hvale mog dobrog gospodina! Poslije tijeh riječi, direktor ustade i izgovori kratko slovopoučenije, pokazujući često rukom na ćesarevu sliku. Iako bijah napregao svu pažnju, opet iz cijelog niza mekih riječi lijepog talijanskog jezika razabrah samo da treba da budemo vazda zahvalni ćesaru i da se molimo bogu za njegovo zdravlje.

Bez reda, strčasmo na ulicu, gdje veselo zagrajasmo, jer nas iznenadiše roditelji. Oni se bijahu navrstali na drugom kraju ulice, buljeći put prozora gimnazije. Nastade gužvanje i graja. Svi govorimo u jedan mah, svi se hvalimo. Nas dvojica uzesmo ruke đedove, pa ih ljubimo. Ekonom reče:

- Eto, prođoše svi! Čudnovato, svi trinaest! Sad, eto, vodite ih sa sobom, a sjutra prenesite njihove stvari u sjemenariju... budite tamo poslije jutrenje!... Zbogom!

A mi sa našima motasmo se još dugo po ulicama, dokle oko podne razmetnusmo tragove.

Rano sjutradan, nas trinaest znamenovatijeh "sjemenarista" stojasmo pred zatvorenom kućom, a dvadeset otaca naših, njeki sjedijahu na prtljagu, njeki čučahu pod zidom. Staklence rakije dodavalo se među njima od ruke do ruke. Vodarice, prolazeći tom ulicom, čuđahu se toj "turmi" na odmoru. Đedo sio na naš šareni kovčeg i priča kako je bilo kad se on učio u Šibeniku.

- Nije tu bilo sitneži, k'o ovo sad, no, bogme, sve momci - i te kakvi još! Carevalo se, brate! Ne bješe tade ekonoma, rektora, ni ostalijeh potrkušica, nego đaci po dva, po tri ponamještani po najboljim vamilijama, a iz kuće nam donose šenicu, suvo meso, bijeli smok i drugo. Uveče, brate, sijela do ponoći, a danju, kad nema škole, motamo se kroz ulice, te đevojke da se polome, trčeći na prozore da vide bogoslove. Jakako!...

Mlađi njeki pop stade kazivati kako je u njegovo doba đakovanja, za vrijeme vladike Mutibarića, buknula strašna buna, zbog rđave hrane, te su bogoslovi isprebivali kuvara, a njekog starješinu bacili u bunar, u kome, srećom, ne bijaše vode.

Jedan seljak, slušajući to, mahao je glavom: i njekoliko puta uzviknu: "E đavoli! e đaci!" a sad prekide:

- Ama, viđeste li kako su ispijena ova đečurlija u sjemenariji? Bogo moj, što li im je? Je li i' pritisla teška nauka, ja li...

- Nije, rode, nego ih đavoliše uncutarije, - reče đedo. - Biju se kao mazge među sobom. Ja sam ovijem mojim iščatio bukvicu, a bogme, nijesu juče iz ljuske, da se ne umiju čuvati. Je li tako?

- Tako je! - potvrdiše svi i udariše da svjetuju. U taj mah otvori se prozor, te promoli glava ekonomova. Na "dobro jutro", koje mu svi kao iz jednoga nazvaše, on srdito zatvori staklo i odmače se.

- E, guba naduta, što mu se čini da je! - šapnu onaj pop, koji mu se juče najviše ulagivao... - Otac mu je bio vakin, i on je kupio kosti po gradu dokle ga... zbog... (nješto prošapta) uzeše u školu.

- Podrugačiji je čovo onaj... kako ga ono zovu?... Rektor. On je...

Zvono zatandrka, te se vrata otvoriše i izađoše sedam "ispijenih" gimnazijalaca i četiri bogoslova. Ekonom je išao za njima. Odoše na jutrenju.

Mi unijesmo prtljag u hodnik. Stariji šetahu po ulici. Kad se đaci vratiše, posjedasmo i mi novaci, te srkasmo kiselu kavu. Stotine misli toga časa prolijetahu mi kroz glavu, ali mi je jedan osjećaj širio grudi: "Ja sam, dakle, sad već kršten sjemenarac! Evo carske hrane, evo me pod zvoncem, pod ekonomom i rektorom!..."

Vlado i ja ponijesmo naše kovčege uza stepenice. Pred nama se penjao "naš bogoslov", krupan i zdepan đavo; za nama. đedo, za njim čitava povorka. Nastade tutanj i diže se graja, te je ovoga puta zaludu i rektor vikao.

Na prvom podu hodnik bijaše uzak i iskrivudan, mnoga stakla porazbijana, zidovi brljavi, po daskama krmače od mastila i druge raznobojne pjege, a osim svega strujao je smrad sa sviju strana.

Mi pođosmo uz druge stepenice i zatekosmo sve tako, samo je vazduh bio čistiji. Naš vođ prođe kroza jednu već zauzetu sobu i uvede nas u drugu, te nam pokaza sto i dva kreveta do prozora, koji je bio nad ulicom. Njegova postelja i prtljag bijahu pri samome ulasku, u sumraku.

- Vidite, pope Stevane, ja ustupam đeci bolje mjesto, jer... najposlije... ja, meni je svejedno, - reče bogoslov Krsto.

- E, 'vala ti, dijete, samo ih pazi k'o da su ti braća, a od mene ti neće valiti jabuka, - reče đedo i dade Krstu njekoliko cvancika, pa odmah iziđe.

- E, sad da budemo načisto! - reče nama Krsto, vukući svoj sto, koji s bokom prisloni uz duvar... - U pamet se, đečice. Dovde je moja granica, a tamo je vaša. U moje stvari ne dirajte za boga, jer... (on odiže dušek, ispod koga izvadi dug čibuk, pa dunu kroza nj, pa zamaha njim put nas...) jer ja za bezobrazluk hoću, bogme, da odalamim. A, budete li kao što treba, biću vam više nego brat. A sad hajdemo opet dalje!

U hodniku g. rektor stade između nas i roditelja, pa nas pouči da se sjećamo svojih, a sad da se pozdravimo. Đedo zamoli da nas on povede k vladici. Rektor mu kaza da nas ne može izdvajati, nego kad svi primimo državne haljine, da ćemo svi zajedno na blagoslov, - pak se poizmače da ne gleda dirljivi rastanak. Sad nasta cmokanje, i šapat, i uzdisanje, pa onda začestaše glasniji uzvici i pozdravlja: "Rano moja miljena, čuvaj se!"... "Ćaćo moj, dobri ćaćo, pozdrav' maju!"... "Zbogom ostavaj"... "Ne zaboravi me"... "Opet zbogom!"... "Do jeseni nije daleko!"... "I opet zbogom!"... "Ne plač', golube moj... Zbogom te!... Haj'te zbogom!..."

- Idite u avliju, te prohodajte dok vam ne poručim, a tada donijećete knjige, - reče rektor.

Ispred kujinje ulazilo se u prostran obor, ograđen visokim zidom. Mi se raziđosmo, a kad suze presahnuše, okupismo se na gomilu. Najpreče je svakom bilo da kaže što misli o svom drugu "starom" sjemenarcu, kome bješe pridat. Vlado i ja bjesmo zadovoljni s bogoslovom Krstom, iako, regbi, neće biti s njim šale. Drugi su se tužili na svoje. "Prvoispitani" B-ić (tako ga prozvaše) reče: "Brate, mene eto spratiše s onom dvojicom, što ono onako čudno zanose u govoru... Ma odakle su? Na prvi ma' ja pomislik e su Boduli, jer govore isto k'o i oni, kažu: "Gospodine, 'oću, neću, vod'e", ali opet, znaš, našega su zakona. Onaj postariji mirnjačina je, ali onaj mali, blijedi, kovrčaste kose i zašiljena nosa - ime mu je Đorđe - ono je sušti đavo. Čim ostadosmo sami, on se raskorači preda mnom, pak stade lajati: "Vau, vau", - veli mi: "Ti si vuk!" Pa onda se poče rugati mojim benevrecima, mome ocu, i đavo bi ga zna' šta jošte, te da ne bi onoga drugog, 'oćak ga zamlatiti...

To, što B-ić pričaše, sitnica je, ali je napominjem stoga, što taj Đorđe meni bi odvratan na prvi pogled, prije nego i jedne riječi progovorismo među sobom. Ja sam se čudio tome, jer Đorđe bješe prikladno i živolazno dijete, od onijeh, uz koje sam ja lako prijanjao.

Mi novaci uhvatismo vjeru da ćemo se među sobom svakim načinom braniti i jedan drugoga pomagati u nevolji, i baš kad ćasmo krenuti u najdalji zakutak avlije da se o tome potanje dogovorimo, sluta nas zovnu s vrata da idemo u "šilenciju".

- Ama šta je to šilencija, Lazo? - pitamo ga.

- Pa šilencija je... šilencija. Sad ćete odmah viđeti šta je, - odgovori krupno Lazo.

I vidjesmo šta je... Velika soba. Nasred nje dug sto, oko kojega posjedali đaci, te čitaju i pišu. Naokolo, uz duvare, ormani puni puncati knjiga. Među ormanima slike ćesara, patrika, i vladika i drugih velikaša. U pročelju okrugao sat. S jedne strane dva prozora, pred kojima spolja, valjda na dva sežnja daljine, - ispriječila se siva zidina, bez i jednoga otvora, te u toj sobi moraće gorjeti svijeća zimi, usred dana.

G. rektor ustade odnjekud iz prikrajka, te nas ponamješta, preporučiv da se živi ne čujemo. I on se opet izvali na prostranu stolicu, te razvi novine.

Mi rasklopismo naše knjige, pak stadosmo preko njih zvjerati po našim drugovima. Oni se razgovarahu pokretima prsta, lica i očima. Njeki pritajavahu smijeh, njeki srdžbu. Naš Krsto napravi strašno ljutito lice, stoga što jedan mališa isplazi put njega jezik. Pa onda Krsto napisa nješto na listiću artije i turi to mališi, a ovaj pocrvenje. To je bio početak tajnog dopisivanja, jer odmah počeše se ukrštati razvijeni listići i kokice zgučene artije. Jedna taka pade preda me. Strašljivo pogledam otkuda to, ali Đorđe maše mi rukom da je razvijem. U meni srce uzlepeta kad pročitah ove riječi: "Je li istina da se ti prezivlješ kao i ja?" Mozak mi uzavrje, misli mi se razletješe kao nikada dotada. Ta, je li moguće ovo, zašto me pita? Ta stotine puta slušao sam od đede da moga prezimena nema nigđe u Dalmaciji, jer je on dugo o tome raspitivao. (Ne znam kako, ali artije pok. oca bjehu propale.) Đorđe, pomišljajući da se ja ščinjam od straha rektorova, sokoljaše me, mašući rukom, ali na njegovom blijedom licu čitao sam preziranje i rug. Ruka mi je drhtala, ali ipak čitko napisah svoje ime i prezime, te mu povratih kokicu, motreći ja sad njega. On se malko ugrize za usne i uzvi obrvama, pa pokaza svome najbližem drugu pismo, pa se oštro zagleda u mene, pa opet stade pisati na drugom parčetu, pogledajući me, kao da me slikaše.

U taj mah g. rektor baci ljutito novine i stade hodati gore dole, mrmoljeći nješto u sebi... To je trajalo dok sat na duvaru poče promuklo izbijati jedanaest pred podne. Rektor pogleda na svoj, pak viknu: "Opet ga je njeko turio naprijed! Ko je to učinio? Ko je čredni danas?" - "Ja sam," odazva se mršavi bogoslov ustajući. "Ja sam, ali vjerujte da ne znam ko je dirnuo sat." Bilo je još vike i prijetnje, te se svrši tijem da se strjelica maknu natrag za deset minuta, pa kad "stara klokotuša" ponovo zakuca, rektor otide iz kuće, a mi u avliju.

To nam bješe prvi slobodni sastanak. Zaludu se nas trinaest htjedosmo odvojiti, - "stariji" se pomiješaše među nas, pa zapitkuju ovo, ono. Ja sam okom pratio Đorđa, koji se cerio, pričajući nješto gomilici drugova. Vlada nijesam mogao povesti nasamo. Zapitah Krsta kako se preziva Đorđe, i od njega čuh - svoje prezime. U to i Đorđe se primače, pa me pita siledžijski:

- A đe ti se otac rodio?

- Pa, ne znam, - rekoh oporo.

- A kako ćeš znat' kad si kopilan.

Čim to izusti, ja ga objema pesnicama udarih u grudi, te se izvrati nauznak. Nastade metež i graja. Njegov drug i jedan bogoslov zagnaše se k: meni. Ovaj pošljednji govoraše:

- Poganski sine, kazaću ti ja kako se Bokelji udaraju.

- Stan' polako! - reče Krsto. - Da je kriv dao bih mu ja, ali je imao stotinu razloga! - I on ispriča sve kako je bilo. Đorđe plačući priznade svojim zemljacima što je rekao. Smjesta se udesi "sud dobrijeh ljudi", i ovi odrediše da se to ne iznosi starješinama, nego da se zaboravi. Ja se snužden udaljih s B-ićem i s ujakom.

Ručak bješe mršav. Da je u onu vodenu supu bilo udrobiti onu kriščicu goveđine i komad hljeba, pa onda opet pojesti toliko mesa i hljeba, moglo bi podnijeti. Prema tome kod popa Keza bješe na obilje. Bogoslovi. imađahu pojače obroke.

Poslije ručka opet se skupismo u biblioteci, ali kako je sad "šilenciju" nadgledao čredni, njeki su kunjali, njeki spavali čelom na prekrštenim rukama, drugi se potiho razgovarali. Krsto je čitao novine, čredni je počesto izlazio na vrata da pripazi, pa jednom i viknu: "Eto ekonoma!" Na taj poklič ne prepadoše se bog zna kako, ali se svak poispravi.

Iz "šilencije" povede nas ekonom na večernju. U crkvi zatekosmo jednog ličnog starca pod višnjikastom kamilavkom i sa zlatnim krstom na trbuhu. Ja pomislih da to bješe vladika, a to je bio - rekoše mi - arhimandrit konsistorijalni. Bilo je još pet-šest svećenika, pa i naš rektor.

Iz crkve vratismo se pred kuću, gde nas nove ekonom sprati, a s ostalima ode "u čredu", to će reći u šetnju van grada. Mi se zabavljasmo u oboru. B-ić je odmetao ramenjakom svakojemu, Vlado je najdalje skakao, ja sam, osim njih dvojice, obaljivao svakoga drugoga, te tek se upoznamo s te strane. Večera je bila jadnija no ručak. Pošto se raziđosmo po sobama" ekonom nas obiđe, obričući da će se povratiti. Krsto me namjesti da stražim na vratima, dokle on ispuši jednu lulu. Vršeći tu dužnost, opazih da i u susjednoj sobi svjetlucaju kroz mrak žiške, i dim od duvana gušaše sa svake strane. Pa onda se prozori iz" otvaraše i svijeće zapališe, pa opet nasta mrak i tišina...

Četiri dana hodilo je sve tako, istijem redom, a petoga jutra donesoše sluge u biblioteku trinaest potpunijeh preobuka, haljina od plave čoje, i toliko šešira. Svima nam odijela bijahu prostrana, ali manji moradoše zavrtati nogavice, rukavi im pokrivahu prste, a šeširi "ušesa". Tako gizdavi pođosmo s ekonomom "na blagoslov" k vladici. Lijepo se sjećam što sam mislio kad stigosmo na Trg svetoga Ilije, gdje je dvor. Mislio sam da vladika sjedi na zlatnom prijestolu, u zlatotkanima odjećama, u pozlaćenoj golemoj sobi, a đakoni da ga kade. Penjući se navrh prsta uz jedne, pa druge, pa treće stepenice, bijasmo svi potreseni. Najposlije nas ekonom ustavi pred jednim vratima, pak zakuca i uđe prvi, a mi za njim. Jedan kaluđer visok, lijepe crne brade, sjedijaše na običnoj stolici kraj prozora i čitaše novine.

- Jesu li sve to novi đaci? - zapita on.

- Jesu, visokopreosvešteni! Ded'te metanišite, pak pristupajte, - reče naš ekonom.

Mi popadasmo na koljena u najvećem neredu, pa gurajući se pristupasmo mu ruci, dotle se on sve razgovarao s ekonomom. I opet zatutnjismo, a on prekrsti rukom.

- E, brate, zar je to vladika!? - rekoh Vladu u povratku. Poznao sam i na ostalima da su iznenađeni. Ali meni uz to sjeknu i sva druga zlovolja, te se iskalih, jadajući se šapatom ujaku. - Eto, Vlado brate, sve je sitnije sad pred mojim očima, nego što sam zamišljao. Eto Otres, pa i Kotari, pa i Zadar, pa sjemenarija, pa eto sad i vladika, brate, kao prosti kaluđer...

- Pa i more! - dodade Vlado smijući se.

- More, boga mi, ne! Njemu čast, brate, ali... ali uzmi sad drugo nješto. Eto nalazim ovđe rođaka... može biti da mi je baš rođak, pa eto kako mi je mio, kako se s njim pozdravih...

Vlado se namrači.

- Ne govoriš više s njim?

- Ne ja. Niti on to želi, niti ja. A i bolje će biti da se ne sastajemo, jer bi moglo biti bruke!

Toga dana pred veče i mi novaci otidosmo s drugima u čredu. Sporednim ulicama izađosmo iz grada na kotarska vrata, pa preko mosta, pa širokom cestom duž mora, te izađosmo na njeku livadu, odatle dalje kroza vrtove, i sad razbismo red, te smo po volji hodili i trčali. U povratku sretosmo se sa dugačkom čredom katoličkih bogoslova. Sve odrasli momci, stasiti i lijepi - jer se i danas po Dalmaciji biraju mladići za svećenički stalež. Malo dalje popriječi nam put druga četa čvrljaka u građanskoj nošnji. To bijahu pitomci jezujitskog kolegijuma. Jedna žena, zatekavši se u toj živoj račvi, povika talijanski:

- Vrane otuda, vrane odovud, biće zla vremena.

Sjutradan otidosmo u gimnaziju. U tijesnoj ulici pred njom, u trijemu i hodnicima moradosmo se provlačiti kroza gomile mladeži. Kako su dosjetke sa sviju strana sipale na nas, naši "dvisci" (tako prozvasmo sjemenarce drugoga razreda) poizostaše, pa se pomiješaše među njih. Prava ljestvica mladosti bijaše tu, od homunculus-a rastom nama do ramena do momaka kojih se nausnica hvatila, a sve jedro i živolazno, ali mahom sve otuđeno, te se samo čujaše talijanska riječ. U njeko doba zvono oglasi, te se raziđosmo po sobama.

U prvome razredu bijaše nas oko šezdeset. Gladun je zavodio red, te nas "Vlahe" poređa u dvije klupe posred sobe, kako ćemo manje izdržati poplavu, koja će se širiti s pleći i s grudi. Pri prozivanju gotovo sva prezimena svršavahu na "ić". Poslije toga prepisasmo raspored: latinskog jezika u neđelji osam časova, talijanskoga šest, srpskoga dva, matematike tri itd. Pošto se i to svrši, gladun nas uvrsta pred kućom dva i dva, za. nama se pridade drugi razred, takođe duga vrsta, treći kraća, i sve to manje, dok osmi posta kusast repić. U toj prilici viđesmo sve profesore. Od njih bijaše, valjda, deset popova, pa onda četiri-pet sredovječnih ljudi, kojima po licu i ponašanju ćaše bolje dolikovati da su žandari, pa dva-tri kao naš gladunić. Dugački niz pomilje, pak se usuka u crkvu sv. Krševena, koja je sad pridana gimnaziji, te tu presluša misu i tedeum.

Otada je život nas sjemenaraca izvijao se i savijao sa njekim redom, kao gvozdena crijeva u utrobi stare "klokotuše", koja pokazivaše časove u našoj biblioteci. Evo kako. Radnijem danom: jutrenja, kava, škola, kratki odmor u oboru, ručak, šilencija, škola, večernja, čreda, večera, spavanje. Od toga uzeti školu, pa dodati leturđiju i još komad šilencije, tada imaš red po kome se živjelo svečanikom.

Videći koliko se traži iz latinskoga, koliko li se on preporučuje, kako se hvale đaci; koji su u njemu napredni, mi se odmah uvjerismo da je latinski jezik nauka nad naukama. I mi u našim glavama dijelismo ljude na dvije velike gomile, - na one koji znadu taj jezik, i one koji ga ne znaju. Među ove pošljednje spadahu: ekonom, kuvar, dvije sluge, četiri bogoslova, svi naši seoski popovi, trgovci: itd., a među prve: vladika, arhimandrit konzistorijalni (rodom Srijemac), dva profesora bogoslovije i naš gospodin učitelj (u našoj okružnoj varošici), jer se sjećasmo da ga je katolički pop hvalio kao latinistu. Za g. rektora sumnjasmo, iako je on u svakoj prilici nastojao da nam se prikaže kao vješt klasicima. Znao je njekolike izrike, koje je navodio prečesto, tako da ih mi zapamtismo i ne razumjevajući ih. Jednu je osobito potrzao, te bi se svi mi kidali od smijeha kad bi ga Vlado podražavao. Vlado se ukruti, natmuri u licu, gladi tobož bradu, pruži ruku i izgovori: "Zapamti, Mladene, ovo: stultum est dicere putabant!" Među nama najviše smo cijenili jednoga "dvisca" Bokelja, Đurđeva druga, koji je znao naizust ono mnoštvo imenica, sa svima izuzecima treće deklinacije.

Razumije se po sebi da je poslije latinskoga u najvećem poštovanju bio talijanski jezik. Među nama bila je utakmica ko će što ljepše kazati talijanski. Dvisci prkelahu na sav mah (ta srpskoj djeci tako lako prijanja tuđinština!), te se i za stolom, pod ikonom sv. Save, među njima nije drugačije govorilo. Kad se, malo po malo, i mi novi oslobodismo, te pođosmo za njihovim stopama, tada sjemenarija ćaše poželjeti srpske riječi, da ne bi bogoslova.

"Ilirski" (srpski) predavaše u gimnaziji jedan pop starkelja, okošt i nagluh, koji, kanda, sam ne držaše mnogo od toga. Kad prozove koga od "njihovijeh", ovaj pročita jednu rečenicu iz čitanke, često navlaš izgovarajući smiješno, te prevede na talijanski. Toliko bješe dosta. Mi, "Vlasi", već prvoga mjeseca u "ilirskom bijasmo "eminentaši". Čestiti ćelonja bijaše jedini među svojim drugovima, koji je, u svakoj prilici, nastojao da podigne ugled "maternjem" jeziku, ali mu, kao matematičaru, u tuđem zabranu ne bi česta pristupa.

U dva časa nauke hrišćanske, koja nam se kazivala u pero, da je predajemo naizust, trebalo nam je na naše govedarske riječi navratiti gospodske repove "anije" i"enije", pa mijenjati stare slovenske riječi, te je nastajala čudna smjesa, to više nerazumljiva. Mi smo baš mislili da tako treba, da je nauka uopšte nješto nalik na tajnu Svete trojice, o kojoj se mnogo može govoriti, ali je razumjeti nije moguće.

Videći da se u sjemenariji kažnjavaju samo oni koji ne umiju svoje grješke skriti, ili bezočno zanijekati, mi novaci brzo postadosmo što i dvisci, naime: drski, pritvorice i sebični. Kako je g. rektor čudnijem načinom često doznavao šta se govori i radi, to nijesmo sumnjali da to njeki prokazuje, te je stoga bivalo omraze, te se stoga njekolicina tješnje pribismo jedan uz drugoga. Uz Krsta prisniji bjesmo ja, Vlado i B-ić. Ekonom je po dužnosti morao spavati u zavodu, ali kako je bio oženjen, a nastaše duže i hladnije noći, on poče zarana krišom izlaziti. S početka Krsto ćaše nagoniti nas da liježemo ranije, ali docnije nije se mnogo krio, nego išunjaj se i on, čim mrak zagusti.

Dokle trajahu lijepi jesenski dani, sve se moglo njekako podnositi, ali kad udariše beskrajne primorske kiše i nasta božićni post, tada tek dogrđe zlo svakoje. Od silne vlage, plaštine i pokrivači na našim krevetima mogahu se cijediti, a peći nema. U podne redovno gotove nam pirmič, jali rezance sa bakalarom (štokfišom), a uveče "panadu" (varen hljeb sa uljem). Ta jela postadoše nam tako odvratna da desetoga dana hranjasmo se suhim hljebom.

Božićni praznici okrijepiše nas ponovo. U mesojeđe posta i vrijeme ljepše, te taman da dahnemo dušom, ali nadođe veliki post i donese suhi grah, bob i gadnu panadu (i sad mi se stuži kad na nju pomislim). Bolest nas zarazi. Osobito mi novi platismo, njeki od groznice, njeki od srdobolje. Vladu prijeđe u manitu ognjuštinu (tifus), te ljekar diže ruke s njega. Kad je đedo na vrat na nos, s Tromeđe došao, Vladu višaše život o končiću. Srećom mladost nad'rva boljeticu, te prekuži. Krsto je bio našem Vladu prava majka. Ta bolest prionu onome Bokelju latinisti, te, jadnik, zaglavi.

Vlado, što u bolesti, što u oporavljenju, izostade iz škole sedam-osam nedjelja, te ga ne pustiše na ispit. Nas dvanaest prođosmo svi, i svi gotovo dobro. Po svjetu profesora, đedo uze gladuna da uz raspust poučava Vlada. Zbog njega ne mogoh ni ja u selo, nego nas đedo namjesti kod njeke udovice, dobre jedne žene. Dok je siromah Vlado po cio dan lomio glavu sa substantiva, adjectiva, numeralia i verba, dotle sam ja sa jedinkom sinom udovičinim po vas dan kupao se u moru. Zaista jedina mi istinska korist te godine bijaše što naučih - dobro plivati.

Početkom nove godine vratiše se svi, osim Đorđa, a od novaka dođoše samo dva varošanina. Tek nakon dvije-tri neđelje stiže i Đorđe i predade rektoru pismeno opravdanje. Na naša pitanja, on odgovaraše da nije bio bolestan, nego da mu se nije hitalo, a kad ga neki htjede zastrašiti da je mogao izgubiti "blagodjejanje", on se nasmija i slegnu ramenima. Pa onda poče da se gore vlada nego li prošle godine: dana ne prođe a da se s njekim ne zavadi; učio nije ništa, a u školi toliko se obezobrazio da nije htio odastati njekolika časa zatvora, na što ga osudiše zbog neuljudna odgovora njekom nastavniku. Rektor je bio na čudu s toga; žao mu bješe istjerati ga, te se domišljaše šta će s njim. A Đorđu ni brige, bio je jednako veseo i jednako šaputaše nasamo sa svojim zemljakom bogoslovom Pipom.

Uostalom u sjemenariji sve je hodilo kao i prošlijeh godina. Ono dvoje "odojčadi" bijaše na mukama sa nas trinaest "dvizaca", a mi opet sa "trećašnjima", a ovi sa "bogoslovima", a svi skupa sa ekonomom i rektorom. Vlado i ja bijasmo opet u sobi sa Krstom, koji nas je pazio da ne može biti ljepše, a mi stražili njegove noćne izlete, da ne može biti bolje.

Jedne nedjelje, otprilike dva mjeseca poslije početka učenja, dođosmo s liturđije, te se, po običaju, skupismo u šilenciji pred ručak. Baš kad "klokotuša" na zidu hoćaše da zareži (mi govorasmo da ona reži kao pseto), javi Lazo da njeki gospodin traži Đorđa i Pipa. Ekonom pogleda tu dvojicu, oni se značajno pogledaše i đipiše, a mi za njima, čisto gurajući pred sobom mlitava popa.

U ručaonici gdje sto već. bijaše postavljen, hodaše gore - dolje njeki crnomanjasti gospodin, omalen, ama živa vatra. On se ižljubi sa Đorđem i Pipom, pa ih odvede u zakutak i prošaputa s njima, pak ugledavši ekonoma prikaza mu se i doda nješto, a na to ekonom sav usplahiren iskoči vičući:

- Kamo Lazo?... o, Lazo! Brzo po g. rektora!... Brzo!

Pa onda se vrati ka strancu i šireći ruke veli mu:

- Ama to ne može biti! To, baš po zakonu...

- Umirite se, gospodine pope, - reče stranac mirno i smijući se.

Đorđe povuče Pipa za mantiju, te oba izađoše i uputiše se na gornji pod. Mi krenusmo za njima, vičući što koji: "Šta je s vama? Kud ste nagli?" - "Idemo!" odgovori Đorđe, pak nastavi grabeći po dva stepena jednim korakom: "Idemo u svijet! Ja ću sa stricem na brod, a Pipa ćemo iskrcati u Aleksandriji, kod njegova starijeg brata... Eto to je... Mi smo se nadali, ali ne znađasmo počisto. Sad zbogom! Eno vam pak carujte i popujte!"

Pipo je uza stepenice svlačio mantije govoreći: "Eto vam suknje! Ko je žena neka ih nosi!"

Čim uđe u sobu Đorđe dočepa latinski riječnik i baci ga vičući: - "Eto vam prokleti latinaus!" Ostale knjige i haljine na brzu ruku složi u svoj kovčeg. To je isto činio i Pipo.

Mi siđosmo, jer nas zvono pozivaše. Zatekosmo stranca sa rektorom. Ovaj ćutaše namrgođen. Pošto se u tišini navrstasmo ispred vrata, reče rektor:

- Ali, promislite, kapetane Ivo, mi imamo pismene obaveze njihovijeh roditelja da će im djeca biti sveštenici!

- Ja to znam, gospodine, ali nemam šta drugo kazati osim onoga što rekoh. Ako guveran ustraži namiru troškova, moći će se sudom naplatiti, ali ja ne mogu s toga dangubiti. Meni je vjetar u krmu, sad ako vi đecu zadržite, protiv volje njihovijeh roditelja, ja ću čekati, ali ću, žimi-oči, tražiti dangubu, a ta će, žimi-oči, biti povelika, jer, nije šala, brod krcat i petnaest glavah vojske. A, k'o što rekoh, daću vi napismeno sve kako vi rečete.

- Dobro, najposlije hajd'mo u moju kancelariju da svršim to, - reče rektor i odvede ga.

Mi posjedasmo. - Đorđe i Pipo jeđahu stojećke. Ekonomu se sviđe da izgovori "slovopoučenije" o nenadnom rastanku i o sudbini bokeljskih mrnara. Na naše čudo Đorđe ga je pažljivo saslušao.

Čim se kapetan povrati, oba đaka stadoše se ljubiti sa svojim drugovima. Kad redom dođoše do mene, Đorđe zastade, te će kapetanu:

- Donde Ivo, ovaj se prezivlje k'o i mi, a ne zna đe mu se otac rodio.

Kapetan mi pruži ruku, te me privuče k sebi gledajući me pažljivo.

- A kako ti se zvaše otac? - zapita me.

- Ivan, - rekoh.

- E... živ bio? Uči se dobro! - To je izrekao zastajući i omjerajući me sa strane. Kad pođoše, javi mi se rukom, smijući se čudno.

I danas mi je to zagonetka.

Događaj bješe uznemirio sjemenariju za njekoliko dana. Neprestano se govorilo o Đorđu i Pipu. Svaki od nas zaviđaše im, i u svojoj uzavreloj mašti praćaše ih po širokome moru i nagađaše o njihovoj budućnosti, razumije se onako djetinjski, gledajući sve ljepše no što je.

Njekoliko dana poslije toga pljuštila je kiša na sav mah. Vlado i ja, pred večerom, snuždeni sjedijasmo u našoj sobi. Krsto dođe sa polja sav mokar. Pošto objesi gornju haljinu o klinac, izvadi iz nje novine i reče:

- Umr'o vam je učitelj. Meni se prekide dihanje.

- Da, - nastavi Krsto, - evo ovđe piše kakav mu je bio pogreb i mnoge druge stvari o njemu. Evo da vam pročitam. - I Krsto stade čitati, ustavljajući se često, dok nas mine silnije jecanje.

Pisalo je: "Gospodin bješe rodom iz Srijemskih Karlovaca. Zbog bolesti u grudima dođe u Primorje kao svršeni bogoslov, tražeći učiteljsku službu. On, siromah, ne znađaše da pravoslavnijeh škola nema uz more, te bi prinuđen skloniti se u našu okružnu varošicu, gđe proživje osam godina, vršeći savjesno svoju dužnost."

Ja sam dugo i jako tužio za njim. Priviđao mi se u snu, padao mi je na um usred učenja ili igre. Toga se ipak rado sjećam, jer ta izmjena u onom pustom i sebičnom živovanju buđaše u meni zaspale čovječne osjećaje.

Ali taj događaj bješe sitnica prema drugome, » koji nam usud dohrani.

Na ustavke mesojeđa bilo je veselo u sjemenariji. Jelo se i pilo više i bolje nego obično, ne bi šilencija, niti kakva zapta. Po večernji krenemo u čredu, kao i svaki dan, ali bez reda. Vrijeme je bilo divno, kakvo samo u Primorju može biti u polovini februara, ako nema kiše ni bure. Kad minusmo ravnici pod gradom, ugledasmo pod jednim stablom nekog visokog seljaka. Čovjek nakukuljio haljak, pa viri ispod njega jednim okom, kao da je mećava udarila. Vlado i ja s Krstom i sa još njekoliko ih, bijasmo prednji.

Kao da me nož u srce udari kad poznah našega Rula.

- Šta je, Špiro, ako boga znaš? Zar ti k nama? Ili si njekim drugim poslom? - viknuh ja.

- Bogme, rule, zlo... Ja k vama... Zlo, da se nema kud gore ... Nosim vam crne glase...

- Kuku tata, kuku meni! - vrisnu odmah Vlado.

Rule sjede i briznu u plač govoreći:

- Eto mi suze ne presišu, eto tri dana. A zna' sam da će me crnji jad pokositi kad vidim ovo dijete. Ao, bogo naš... - I uze Vlada oko pasa, pa ga privuče na zemlju i sjede do sebe, i nasloni mu glavu na koljeno. - Ne kobi tatu, Vlado dijete, on je u životu, a dok ti je njega...

- Pa što je, dakle? - viknuh i sjedoh mu s druge strane. Svi se naši drugovi i ekonom načetaše oko nas.

- A eto koga nije, nije, ali opet veliko je zlo. Polak sela pomrije. Pa onda leže logom popadija i umrije treći dan. Pa i Anđa pade još prije matere, a preminu sjutradan. U dva dana dva groba... a sve od ospica.

Nas dvojice stade kuknjava, a u isti mah svi se drugovi odmakoše. Meni krivo bi što nas u nevolji tako napuštaju, te skočih, ali me ekonom ustavi rukom. On poblijedi i dršćući izgovori.

- Ne primiči se!... A ti, nesretniče, još dodiruješ tu djecu, još hoćeš da mi predaš pismo! - govoraše sluzi.

- A, jadan. Ja sam Špiro, popov sluga, nijesam ja morija...

- Znam, znam, ali ti dolaziš iz zaražena mjesta. Veliš da su ta čeljad pomrla od crnijeh ospica, a to prione.

- E, bogo moj, čuda s vama novijem popovima! K'o da štogod može biti bez božje. Ta eto ja sam jednako bio oko bonika, pa...

- Sad već. nema druge do vodi tu djecu gdje znaš, - prekide ga pop. - A ja ću ih primiti pošto ih ljekar pregleda. Hajdete vi ostali!

I svi pođoše sa ekonomom natrag, a nas dvojica ostadosmo sa slugom. Vladu, od silne trzavice, udari pjena na usta, a meni se činilo da će mi se otkinuti srce. Rule nas tješaše sve jednim te istim riječima: da zahvalimo bogu što pop osta živ; da ne srdimo boga, jer bi mogao i popa uzeti. Bolest je, veli, trgla na se otkad je dohvatila popovu kuću. Tako da je moralo biti. - Najposlije videći da od njegovijeh riječi nama ne biva ništa bolje, a da će nas noć. zateći nasred puta, Rule ustade drmusajući nas.

- Hajdemote - veli - jer će se grad zatvoriti, a može vrijeme udariti, pa eto nam gotove pogibije, i to ne od božje, nego od naše.

Pođosmo, posrćući kao pijani. Ja se malo pribrah te rekoh Špiri da svrnemo u krčmu, gdje smo prvom počinuli, ali da ne kazuje ništa. Tako i bi. Gazdarica "Kod veselog Dalmatinca" smjesti nas u sobu, ne pitajući ni za što, osim za đedovo zdravlje. Rule je večerao, a mi neprestano pijasmo vodu. Đedovo pismo pročitasmo nebrojeno puta, zalijevajući ga suzama. Spominjem se da me najviše dirnuše ove riječi iz njega: "Eto, pod starost ostadoh kao okresano stablo, a sad nemojte vi da mi ispresijecate žile, radi vas..." Jedva pred zoru savlada nas san, a probudismo se usred dana. Čim oči otvorismo te se opomenusmo rašta smo tu, spopade nas žalost, gore nego sinoć. Vlado nije htio ni da čuje o sjemenariji. Pošto viđeh da svi moji razlozi ne pomažu, otidem sam. Ali me sluga vrati s ulaska.

- Amo ne možeš što nećeš otići najprije u bolnicu da te prokade i pregledaju i da uzmeš svjedodžbu, - veli Lazo.

Ja se otšunjam za ćošak, čekajući dokle Krsto ne izađe. Srećom, uhvatih ga nasamo, te kroza suze, potražih njegova svjeta. Dobri Krsto pođe sa mnom u krčmu. Sjećam se između ostaloga da je i ovo govorio: "Nesretnom našem narodu nema niotkuda pomoći. Te proklete crne kraste tamane gornju Dalmaciju gotovo svake druge, treće godine, a niko na to ni da glave obrne!"

Sve lijepe riječi Krstove ne skloniše mog upornog ujaka da se vrati u sjemenariju. "Neću, pa neću! Dalje mi nauka ne treba, pa eto." To mu bješe sav odgovor. Bogoslov se navrati istoga dana poslije podne, pa sjutradan dva puta, pa videći da sve grđe biva s djetetom, on napisa dugačko pismo đedu, koje nam pročita. Glavno je u njemu bilo da on svjetuje popa neka zadrži Vlada nedjelju, dvije, dokle se razabere, jer bi tore bilo da ostane u Zadru.

I tako Vlado otide na Tromeđu.

Ja, malo po malo, stadoh dolaziti k sebi. Naprezao sam se učenjem i hodao sam mnogo po oboru sjemenarijskom, da zabašurim svoj jad. I to pomože.

Oko Uskrsa primih pismo od Vlada. Imao sam se čemu čuditi. Otac ga je namjestio u trgovini kod gospođe Pave, u našoj varošici, gdje će - veli - probaviti dvije-tri godine, pa onda će u selo i preuzeta radnju od zeta Mila. Javljaše mi i novosti iz varošice: pop Kezo je na umoru od suhe bolesti, a gđa Milica, sestra učiteljeva, takođe leži od iste bolesti, koja je naglo na nju napala, čim se oslobodila prvog djeteta.

Ja mu nijesam ni odgovorio, jer mi žao bješe što ne spomenu svoje mrtve. To tako primih k srcu da mi se za njekoliko dana rane povrijediše.

O Petrovu dne vladika zađakoni sva tri bogoslova.

Teško mi padaše rastati se sa Krstom, ali druge nije bilo. Po ispitu, kroz dva-tri dana, svi se raziđoše. Što ću sad ja, kukav ti sam? Mislim i razmišljam svakojako, pa najposlije otidem k rektoru.

- Gospodine, - rekoh, - da mi date preporuku na kojega igumana od naša tri manastira, da tamo provedem ova dva mjeseca.

- A što nećeš ka đedu?

- Ne mogu, gospodine. Đedo je gotovo samohran, jer nema do jednoga suludastog sina, a osim toga srce me tamo ne vuče otkad nestade moje dobre babe i tetke...

- Dobro, dijete, evo ja ću ti odmah napisati. A kako znam da nemaš troška, daću ti nješto iz zaklade za siromašne đake.

I on uze pero, ali se odmah predomisli.

- E, gle! Ima i drugi način da ti se pomogne. Bi li ti ostao ovđe u Zadru ovoga raspusta, kad bi se našlo posla?

- A kakav bih posao mogao ja vršiti? - |zapitah u čudu.

- Vrlo lak, - povrnu on smijući se. - Tvoj drug, mali M-ić, propao je na ispitu iz dva predmeta. Njegov otac, baš juče, molio me da mu nađem koga ko bi mu dijete poučavao do otvora škole. Ja sam pomišljao na njekog našeg mladića koji nije u sjemenariji, ali eto možeš i ti. Neće se tu mnogo znanja, a ti si imao dobre bilješke. Hajde smjesta sa mnom, ne treba ti se predomišljati.

Idući ulicom, pošto me minu čuđenje, obuze me veliko zadovoljstvo. Najposlije ja, u ovijem godinama, s ovo malo nauke, mogu nješto zaraditi i mogu biti potreban njekome!? Međer nije sve onako crno kako dotle zamišljah.

Gosp. M-ić bijaše bogat trgovac, dućanom u "širokoj ulici". Ja sam ga često viđao u crkvi, i mnogo slušao o njegovom bogatstvu.

Bijaše visok, ličan čovjek, prosijeda brka. Sin mu je bio u istom razredu sa mnom, razmaženo i tupo dijete.

Gosp. M-ić začudi se videći koga mu rektor dovede, ali to ne reče, jer je imao veliku vjeru u našeg starješinu. Nakon malo riječi između njih dvojice, zapovijedi on šegrtu da me povede ka kući.

- Idi, - veli - pa ga uči, uru, dvije, tri na dan, koliko vidiš da ustreba, a kod mene ćeš jesti, i što ti ja dam plaće, biće ti pravo. Idi, sinko.

Ko sretniji od mene! Čisto mi se činilo da ne stajem nogama po kaldrmi. Šegrtić, postariji od mene, gledaše me sa nješto poštovanja, - bar tako mi se vidjelo.

Kad stigosmo u kuću, ja se zbunih. Već s ulaska gazilo se po ponjavama, kojima zastrte bjehu i stepenice i slarevi. Svud po stijenama slike i ogledala, tamo amo zavjese i vrata bez broja, a hladovina piri odasvud, a miris njekakav da zaguši. Ni u vladičinu dvoru ne bješe tako!

Gospođa, nabijeljena i rumena, izvalila se na širokoj stolici, pa čita njeku knjigu. Kad joj sluga kaza zašto me doveo, stade me žena omjerati od pete do glave.

Ona zazvoni. Dođe jedna pristara sobarica, sva nađinđerena, kao kakvo strašilo, te se načevrljaše gledajući mene. Najposlije sluškinja dovede Emila. On je povlačio očima put mene, pak se privi uz majku, kao curica. Pošto mu razdijeli kosicu na bleđanoj glavi, povede nas u drugu sobu i tu nas ostavi.

Emil ne znađaše ni beknuti srpski, te se razumijasmo kako tako. Poslije malo razgovora, dohvatismo gramatike, pa opet razgovor, pa malo računa, i sve tako na izmjenu, dokle nas ne pozvaše na ručik.

Bogme za stolom naknadih i dugo gladovanje u sjemenariji i svu dosadu sa malim Emilom. Kakvo li to izobilje bješe! Momak donosi jelo za jelom, sve ljepše od ljepšega, a u potonju preslačke i voće. Domaćin sjeđaše prema meni u začelju, a mati prema jedincu. Ovo dvoje samo liskaju, a stari vuk i ja baš vučji napali. Još to njemu milo, te me nagoni. "E sam, dijete, željan da viđu koga e u mojoj kući slatko jede" veli gospodar. Govorio je krupno, - pravi gornjak. Ja sam se pokorno smijao njegovim šalama, ali u sebi pomišljah: "E, crna ti pamet, gazda! što se ne oženi - kakvom krupnom Dalmatinkom prema sebi, pa da uzimaš i srčana poroda i punu kuću zdravlja i veselja! Nego li nađe njekakvu mačku iz bijela svijeta, s koje će ti se istražiti koljeno, kao što ti se iz kuće istražilo sve što je naško!"

Po ručku otpustiše me, rekavši da dođem pred večeru ka svome pitomcu. Ja, veseo, švrljah cijelo poslije podne, pak se još okupah u moru kako ću bolje ogladnjeti. Noćih sam u pustoj sjemenariji.

Taj srećni život trajaše punih pedeset dana. Emil se provuče na ispitu, pa ga otac odvede njekud, u Trst ili u Ljubljanu, ne znam, u nekakvu trgovačku akademiju, a meni dade 50 forinti.

Početkom treće godine bilo je dobre prinove u sjemenariji; dođe desetak "odojčadi" sa svijeh krajeva Dalmacije, najviše s juga. Ekonom reče da su se tijem brojem popunila sva blagodjejanja, te ako koji kroz godinu ne otpadne, da se dugo neće ni primati đaci.

Moji stari drugovi jedva me poznaše, tako se bijah ugojio i raskrupnjao za dva mjeseca. Pa onda imao sam dvadeset franaka što ih dobih od g. M-ića; pa onda imao sam silesiju poznanika mojih vršnjaka i postarijih po cijelom Zadru, s kojima se prijateljih; pa znao sam grad bolje od ikojeg sjemenarca; pa i talijanski sam govorio pravilnije nego ijedan od njih. Sve to skupa učini da ja odmah s početka treće godine uzeh prevlast među sjemenarcima. Ja počeh drugovati samo sa četvrtašima; s dvojicom njih dijeljah i sobu. Nađoh opet dvije kondicije, istina obje zajedno ne onako masne kao Emilova, ali tek tek padala je neka crkavica. Za ručkom, za večerom, ja uvijek izvadim iz špaga ili slatkiš, ili jabuku, krušku, nerandžu, pa gustiram. Kad nastaše postovi, ja krišom ka strini Vilipi i tu se zatvorim u sobu, pak, za pletu, sit se nabubam pečenja. Moji drugovi ne mogu da se načude kako ne mršam i ne postajem mrzovoljan, kao i oni. Tako sam vješto zametao svoje tragove.

Prozvaše me igumanom. S prva sam se jedio na taj nadimak, ali kad mi on tako prionu, da me čak i ekonom njim zvao, tada oguglah.

Te godine ne desi se ništa znatna u sjemenariji. Četvrtaši su bili cijeloga ljeta uzbuđeni, očekujući odgovor od vlade hoće li im dopustiti da se na godinu upišu u bogosloviju. Bješe se zapodjela stara parba između vladike i ministarstva oko toga. Vladika je tražio da se prepolove godine učenja za "svjaščenike biti imajuće". U tome sav je narod bio uza nj. Ta koga đavola da se momčad provlači šesnaest godina kroza škole, pa da nauči kršćavati, vjenčavati, i ostale rabote popovskog zanata!? A da je bar za što, nego najbolje nurije ne donose više od 300 talijera, itd. Ali ispit se primicao, a to se ne riješi. Ja opet bijah u misli kuda ću najesen, - nekako manastir me te godine nije privlačio.

Ali sreća opet se javi, i to u kakvom obliku, Gospode! Jošte da mi je ko rekao da će ta "prilika" moje tadašnje sreće biti i kovač moje cijele budućnosti, ne bih, zaista, ni u šali primio.

Da pričam redom.

Sjedimo mi u šilenciji kao obično. Nadgleda nas, tobož, ekonom, koji od silne cmarine bješe - bio je ilištak mjesec - malko zakunjao na širokoj stolici. U njeko doba začusmo kako se Lazo s njekim prepire na stepenicama. Kao da se i poguraše.

- Ne mo'š gore, - viknu Lazo, pa onda brrr, stade tutanj.

- Mogu k'o u svoju kuću. Ovo je carska kuća. Pa ja se poznajem i sa popom. Pusti, - čula se njeka glasina, a odmah zatijem uđe k nama čovjek, duga trupa, kratkih nogu, velike glavurde, sijerijeh očiju, u sivastu odijelu.

- Pomoz' bog, gospodine! Pomoz' bog, djeco! Učite, a? Jakako! Šta radite, vi popo? Mi prsnusmo u smijeh.

- O šjor, Kirjače! A vi ste to? Pa, od kud? Tražite mene? Samo lakše. Ovđe nije slobodno... hodite u moju sobu, - započe ekonom.

- Jok, ja ne tražim vas, nego, nego, jedan od ovijeh đačića ako može da mi nješto prepiše, razumije se za pare, za gotove pare... De'te, koji lijepo piše, razumije se talijanski, evo vidiš nema no tri dokumenta, ali, bogme, treba čuvati da ne kane iz pera, a osim toga...

- Samo tiše, gospodine Kirjače, i da vidimo šta hoćete.

Mi se svi načetasmo oko njega, a on poče vaditi iz dubokih špagova mnoštvo hartija, hvatajući ih u svoje kandže, - jer zaista mu ruke nalikovahu na kandže. - Evo samo ova tri "dokumenta" da se prepišu, lijepo, na čisto. Ovo je pogodba jedna, a ovo je priznanica, a ovo je zavještaj. Tri tvrde plete, ko će da dobije? Razumije se, pope, na vašu odgovornost, jer ako propanu, propalo je... (zavitla rukom i zviždnu)... Ja sam i prije to činio kad sam dolazio u Zadar, ako se sjećate, gospodine. Dođem lijepo u sjemenariju... a što da plaćam lacmanima. Nego onda bijahu podrukčiji momci ovđe, sve u mantijama. Sad svejedno. Dakle, ko će da dobije tri plete? Alabandala!

- Ja ću! - rekoh.

- A, iguman! Da ko nego on? - reče njeko.

- Dakle ti ćeš? Pa dobro. Alabandala! Zašto te zovu igumanom?

- A zašto vi govorite svaki čas "alabandala"? Šta to znači? - rekoh.

- Ja! Ja sam drugo nješto, a ti si... ali sad svejedno. Dakle, sjutra u devet ura ujutru da bude gotovo. Alabandala. Zbogom!

Nastade prava komedija, svi povikasmo jednogrlice: "Alabandala!" Ekonom se hvataše za trbuh od smijeha, ali kako se bojao da ne naiđe rektor, stade nas preklinjati da se utišamo.

- Hoćemo, ali da nam ispričate ko je taj alabandala? - reče njeki.

- To je čuveni šjor-Kirjak iz X, abokat iz budžaka. On zastupa parničare na sudovima, piše molbe, pisma, prodaje savjete - ele abokat svoje ruke, s kojim i pravi advokati imaju glavobolje. Kirjak je poznat po svim krajevima gornje Dalmacije. Seljaci ga zovu i šjor Kurjak, a njeki opet i "Alabandala" zbog te njegove uzrečice.

Ja se dadoh na posao. Mnogo sam se znojio i mnogo listova hartije potroših, dok prepisah isprave, ali Kirjak ih zateče gotove u urečeno vrijeme.

Pošto je pomnjivo sravnio prijepise s maticom, odmače ih od nosa, pa posmatraše čas njih, čas mene.

- Jesi li baš ti prepisao ovo?

- Jesam, - odgovorih.

- E, alabandala, evo ti četiri plete kad si tako valjan. Pa opet znam da si sirota i da se dobro učiš... Ti si unuk pop Stevana D-ića, sa Tromeđe? Znam ja svu istoriju, a doznaćeš naskoro koliko ti dobra želi striko Kirjak, kao što želi svijem sirotama. Zasad ti kažem da dobro razmisliš kad primio budeš crno na bijelu. Razumiješ li: crno na bijelu! Nemoj da te zaludu zovu igumanom. E, alabandala, zbogom, i zapamti sve!

Iako mi taj "Alabandala" bješe smiješan od glave do pete, opet me neki strah hvatao; činilo mi se da sam sa nečastivim sklopio ugovor. Taj me osjećaj bješe obuzeo, pored svega toga što mi ispit bijaše za vratom.

I baš uoči sudnog našega đačkoga dana primih pismo od đeda. Ono je počinjalo ovako:

"Drati moj unuče!
Mnogo ljubimi"

Ni u jednom njegovu pismu dotle ne bješe te druge vrste: "Mnje ljubimi." Pa onda ovo bješe napisano novim guščim perom, - što se poznalo. Pa onda bješe prepuno kovča i snopa, kao: "aki", "obače", "poneže", sirač". Pa onda kiptaše zvučnim riječima: "blagobrazie, dobrodetel, blagodarnost," itd. Biću pročitao najmanje deset puta dokle jasno razumjeh sve, a pošto razumjeh, zaplamtiše mi obrazi od stida.

Đedo mi pričaše sve šta je učinio za moga oca i za mene, pa onda me koraše što sam nezahvalan, što se jadam tuđim ljudima da me je on napustio; a on da štedi ono moje siromaštine da se umnoži, dokle se ne zapopim.

Ne znam na koga sam se većma srdio: ili na Kirjaka, koji je slagao, ili na đeda koji je to povjerovao, te me tijem vrijeđa, koji, bez nevolje, potrza mrtva moga oca. Tada prvom naslutih kakav je odista svijet. Glava mi bučaše. Cijele noći snijevah strašne snove. Vidio sam babu i Anđu, a kao znao sam i u snu da su mrtve. Baba sjedeći jednako plače, a Anđa u svijetlom ruhu oblijeće oko mene. Ja ih moljah da me prime k sebi, a baba mi odgovori: "Čekaj da zovnem oca ti Ivana, pa kako on reče." I dozvaše neku maglovitu priliku, pred kojom me obuze ježnja. Prilika jasno reče: "Ne! Slušaj ti Alabandalu, i učini sve kako ti on zapovijedi!"

Ustavši rano, započeh jedno nježno pismo đedu, ali sjetivši se da me i ne poziva k sebi na jesenjski odmor, iskomadah njegovo pismo i svoj odgovor.

Na ispitu učitelji se čuđahu mojim smetenim odgovorima; jedan reče nadzorniku da ne razumije što je meni, jer me znađaše kao slobodna. I drugi su poštogod dodavali oko mojih odgovora, tako da se u njeko doba svi pogledi stekoše na mene. Najzad matematičar ćelonja viknu:

- Ta vidite da je dijete bolesno! Iziđi, pak se rashladi na ulici, pa ako docnije uzmogneš, povrati se!

To me je spaslo.

Dok su se moji drugovi razilazili, ja sam kao bjesomučan hodao po ulicama. Jedna mi se misao bješe ukopala u mozak: pop neću da budem! Ama radije biću sluta, ali pop nipošto!

Drugog jutra Lazo mi predade jedno pismo.

Gledam natpis a ne mogu da poznam ruku. Od đeda nije, ni od Vlada, a jest iz gornje Dalmacije.

Zinuh kad po dnu pročitah: "Tvoj dobroželatelj Kirjak R... ić."

Pisaše mi:

"Dragi mladiću, ako želiš provesti ferije u mojoj kući, primiću te drage volje, jer ja rado činim dobra sirotama. Dakle ako si voljan, otidi u Ulicu sv. Vrane, kod g. Paparele i pokaži mu ovo pismo. On će ti izvaditi biletu do Š. a daće ti i novaca koliko ustreba za kola od Š. do mene. - Meni ćeš raditi pomalo, ali ćeš imati i slobode dosta."

Otidoh k tome Papareli. Znao sam da je po zanatu što i Kirjak, ali kad ga vidjeh, začudih se. Bijaše to vrlo ugledan čovjek, visok, sredovječan, pitoma lica i ponašanja - pravi gospodin.

On me primi ljubazno u svojoj lijepo namještenoj pisarnici, brzo pročita pismo, pa takođe hitno skupi snop artija, obmota ih trakom, i smjesta izađe sa mnom. Usput - onako, čisto kao mimogretke - ispovijedi me, ali sve do sitnice, tako da je u desetak minuta znao i svu moju prošlost, i sve što mi se miješalo u glavi.

Začudih se kad g. Paparela uđe u agenciju Lojdovu i uze biletu trećega mjesta, pa mi dade pet forinata i reče:

- Evo vam bileta, a evo vam novci. U Š. noćite u krčmi "Kod mrnara", tu je jevtino. Zamolite krčmara da vas preporuči kom kočijašu, - kola svakog dana polaze za X. Ove artije predajte u ruke g. Kirjaku; čuvajte ih kao svoje oči, ne šalite se tijem. E, zbogom! - i pruži mi ruku.

- Tako! Zar... baš... - počeh.

- Da, njemu u ruke. Ala imate divno vrijeme! Pazite lađa polazi do polak ure. Srećan put, mladiću!

I on otide.

- Pa zar zbilja tako to biva, tako prosto, s ruke? - pitah se gledajući za njim. Svemu sam se divio pri tome čovjeku: njegovu hodu, pogledu, zboru, pregnuću. Ah, ta to je njeko više stvorenje, koje ja evo prvi put u svom životu udesih! o, da mi je i izdaleka njemu nalikovati! A, najposlije, zašto ja ne bih mogao postati kao i Paparela? Pa i Kirjak neće biti mačji kašalj, kad on ima ovakovih prijatelja.

Uzeh nosača da mi prenese kovčeg iz sjemenarije na obalu. Sluzi rekoh da idem u manastir.

To mi bješe prvi put da se vozim po moru, ali ja nemadoh kad da se čudim ni parnom stroju, ni putnicima, ni ostrvima, što mi se nizahu pred očima, - ničemu, jer u mojoj mašti bijaše nješto pretežnije od svega toga.

U mrak stigosmo pod Š. I ja odmah uđem "Kod mrnara", gdje je, zaista, jevtino i dobro jelo.

A sjutradan, zorom krenuh na tovarnim kolima put X, gdje stigoh iza podne.

Nosač me dva-tri puta pripita hoću li baš ka Kirjaku. Činilo mu se kao da to nije moguće. Najzad ja se izderah:

- Nosi kod g. Kirjaka R... ića, kad ti kažem! Ja sam njegov pisar!

Dovede me čovjek pred kućicu sa tri prozora na licu. Ozgo je proglušivala silna graja.

Pošto zaludu kucah na otvorenim vratima, popeh se uza stepenice, koje me dovedoše opet pred otvorenu sobu, koja bješe puna seljaka.

Ja se progurah viknuvši:

- Pomozi bot, gospodine Kirjače!

Srce mi je bilo da iskoči.

On žmirnu, pak turi pero za uho (za drugijem uhom bijaše mu već jedno pero), pa skoči, dočepa me za ramena i poljubi se sa mnom.

- Bog ti pomog'o, sinovče! I doš'o si! E, živ bio, živ bio!... Perkaaa! Ooo, Perka, amo de amo, brzo! Dođe ono dijete o kom sam ti govorio. Evo ga!

Uđe njeka gojna, crvena baba, plosnata nosa i neobično široke glave. I ona me izbali i milovaše po glavi, govoreći: "O, sirota moja, majo moje, jesi li umoran, jes' ogladnio, a?"

- A ko ti je ovo? - zapita njeki seljak. Kirjak raširi ruke, zinu i uzvi obrvama da privuče pažnju.

- Sirota, brate, bez oca i majke, a đak. Sad: im je odmor, znaš, dva mjeseca, pa ja ono kad bijah tu skoro u Zadru poznadoh ga, pa mu rekoh: dođi dijete k meni. Što bog da i kuća biće ti, a bogme, da nijesi zaludu, pomo'ćeš mi što možeš da za bilježiš. Eto tako, braćo, red se sjećati i duše! Alabandala!

Seljaci se smijahu kad on pomenu duševnost,. a onaj prvi nastavi:

- E, valjaće ti pred bogom, šjor-Kirjače. A umije li što ovo? Ti reče da će ti ovo pomagati!

- Ovo? - viknu Kirjak, hvatajući me za ramena. - Braco si ga moj, ovo je izučilo osam škola. Jes', boga mi! Četiri male i četiri velike, latinske, one što se u Zadru uče. Ja, ja, čudite se, mjerite ga, ali je tako. On umije tri jezika. Eto, pa vi seljaci, još govorite: "Odiru nas gospoda!" Moj rode, koliko se za osam godina samo mozga potroši!... E, sad vodi ga Perka da se malo odmori.

Perka me povede u kujinu, gdje mi nakriža suha mesa, pak stade pričati. Doznadoh da je ona kuvarica Kirjakova, da je kod njega ima osamnaest godina; da je Kirjak dobar, samo valja s njim "niz dlaku", a "uz dlaku" kad ko hoće s njim, onda je, bogme, bijesan; da je rodom iz jednoga sela blizu H gdje ima dosta svojih, ali ih neće na oči, jer oni bi radi još za života njegova da razgrabe sve njegovo; da je doskora imao jednoga pisara, koga je otjerao, jer je počeo bio krišom za svoj račun da "piše karte".

Pošto se namirih, povratih se u pisarnicu, gdje bješe nastao pređašnji metež. Kirjak me namjesti za drugi prazan sto i dade mi odmah da prepisujem. Dva seljaka kazivahu mu nješto u pero, a ostali, njih sedam-osam, sjedijahu na dugačkoj klupi, licem prema Kirjaku. Svud naokolo bijahu police pune artija. Časkom bi se utišala graja, tako da se čujaše kako pero škripi, čas opet digne se vika:

- Nećeš, valaj, no kako ja prije reko'?... "Ama, treba po zakonu, alabandala!" ... "Imaš li duše, Jovane, i po bogu brate, da ti prinoviš dobit za po godine, koliko i za godinu"... "Ne petljaj se, ti šjor-Kirjače, e..." "Za vaše pismo, vi dvojica, tražim dva talijera"... "Nije, ni dao bog"...

Kad pošljednji seljak izađe, bješe sunce na smiraju. Kirjak se izmi vodom, pak pođosmo u šetnju. Provede me najprije kroza sve tri ulice varoši H a uzgred kaza, valjda, pedesetini što-šta za mene. Pa onda udarismo cestom u polje i onda mi ispriča svoje "žitije". To je trajalo više od sahata. Kirjak je u djetinjstvu služio kod jednog "abokata" u H i on se tako dopade gospodaru da ga od sluge načini pisarom.

Večera bješe obilata. Perka je s nama sjedjela. Oboje se šaljahu sa mnom kako će me oženiti, ako ostanem uza njih.

Sjutradan, od svijeta pa do mraka, isti vašar u pisarnici, to toliko što se predušilo o ručku. Mene ruka zabolje od pisanja, ali se ne potužih, jer me on nije nagonio. Doduše, ustajao je svako po sahata i nadgledao koliko sam svršio, govoreći: "Samo polako, ali u redu, alabandala!"

Toga dana po večeri zavadi se on s Perkom, ne sjećam se oko čega, ali žestoko. S početka je grdio kuvaricu, pa kako mu ona ne ostajaše dužna, udari je po glavi. Ona vrisnu. Ja odoh u svoju sobicu. Grdnje sipahu s obje strane još zadugo, pak nastade tiši razgovor, pa Perka udari u plač, a on poče da je tješi. Čuh gdje joj govori: "Nemoj, Perka, nemoj da pregoniš, a ti znaš moju ćud, a opet znaš da sam povratljiv. Ded', umiri se, dobro moje! Ta nijesam te ubio, alabandala!"

S malom izmjenom tako potraja dva mjeseca. Ja bijah poznao sve varošane i stekao prilično "blagovoljenje" njihovo, osobito popovo, jer sam njekoliko puta pjevao u crkvi.

Najzad stiže dan odlaska. Perka mi uredi i složi haljine. Kirjak je bio zamišljen. Poslije večere nije ni riječi progovorio, nego legosmo zarana.

Sjutradan, oko devet časova, trebalo je da pođem. Sve je bilo naredno, samo još da se reče "zbogom".

- Dakle, ode ti, a? - reći će Kirjak navrh stepenica, prije nego što ćemo se poljubiti.

- Ja odoh kad nećete da me ustavite, - odgovorih.

- Šta? Zar bi ti ostao?

- Ja bih ostao s vama, striko. On me ščepa za ramena gledajući me svojim orlujskim očima.

- Dakle, alabandala, i ti bi bio voljan? A đedo?

- Đedo ne bi, valaj, ni prstom mrdnuo da me u školu povrati.

- Perka! - viknu Kirjak - unesi kovčeg u sobu... ali ne, ne, stvar nije promišljena. Ko zna kakve bi glavobolje s toga imao. Idi, dijete!

- Dobro, ja idem.

- A opet nije hitno. Šta mari da i zadocniš pet-šest dana, dok se razmislim.

Ali već trećega dana ne bješe spomena o mom polasku. Ja napisah pismo rektoru, javljajući mu moju odluku. Kirjak nije znao za to. Kad me već ni osmoga dana ne zapita ništa, ja mu kazah za pismo.

Ja se navikoh uz Kirjaka. S početka se odirah pišući ali docnije utvrdismo časove. Kad bi ga htio zastrašiti, ja samo reci da ću u manastir, da će me kaluđeri rado primiti, pošto sam svršio tri latinske škole.

Oko Uskrsa, Kirjak, ne pitajući mene, zapodjede parbu sa đedom, radi moje očevine. Đedo radi toga dođe u X. Ja ga nećah poznati, tako bješe grohnuo, zgurio se i posijedio. Oni su se progonili čitavu godinu po sudovima, a najposlije Kirjak dobi parnicu i postade mojim tutorom.

Druge godine umrije Perka od kaplje na srcu. Kirjak tada uze u najam jednog kuvara koji je dugo vremena služio kod fratara...

Neću da pričam kako mi je bilo dokle se ne zamomčih. Đedo umrije kad ja napunih devetnaestu. Kirjak je čiljio i raščinjao se s dana na dan. Pošljednji mu udarac bješe kad se jedan čuveni advokat nastani u X. Kirjak se nadaše da ću ga ja potpuno odmijeniti i nastaviti rad, i u tome nadanju on me posini, ostavivši mi sve svoje.

Ali, pošto se on rastane sa svijetom, ja s gotovinom koja mi ostade (dvanaest hiljada talijera) pokupovah zemlje, te počeh živjeti od dohotka.

Godinu poslije toga oženih se jednom udovicom iz H aši nakon njekoliko mjeseca ona mene ostavi udovcem i našljednikom svojih dviju kuća.

Ženiti se već nijesam htio, iako sam imao lijepijeh prilika.

Na Tromeđu hodio sam samo jednom, biće desetak godina.

Evo što tamo zatekoh:

Popuje sin Dimitrija D .... ića. Ćiridon je crkvenjak. On se oženio i ima punu kuću djece. Uzeo je njeku suklatu, prema sebi, i jednako snijeva kako će on zapopiti svoga sina. Radi toga je u zavadi sa cijelim brastvom, a s popom najviše.

Vlado je uzeo Lelu, te se nastanili u nekadašnjoj kući moga oca. Lela se jako ugojila, te je seljani zovu "Bavicom". Djece nemaju. Vlado je sasvim pod njezinom vlašću, ali se ne jada, nego je zadovoljan.

Milo sa tetkom živi u svojoj kući; on jednako radi protiv Vlada. ali drži stranku Ćiridonu, protiv popa.

Ele, istorija se ponavlja i na Tromeđi kao i svuda.

Svrzimantija

Evo, što je pričao naš doktor Svrzimantija:

I

... Godine 186* bijah svršio treći razred bogoslovije u Zadru. Do Šibenika doplovih sa mnoštvom svojih drugova, pa se s večera sakrih u jednoj krčmi, a kad je sutradan pisak na lađi oglašivao polazak, ja sam se na prozoru slatko smijao, pomišljajući što će sve nagađati moja družina. Jer i meni je put bio k jugu, u postojbinu, da tamo provedem jesenski odmor, ali, pred polazak, nasnovah nješto drugo, te platih podvoz samo do Šibenika, krijući to od saputnika.

Ele, pošto lađa izađe iz pristana, ja izvadim iz kovčega novišate i lake haljine francuskoga kroja, te se stanem oblačiti prema ogledalu. Premda sam na prvi mah bio po volji sam sebi, opet se dugo ogledah tražeći zamjerke čemu bilo, a pošto se uvjerih da sve na meni "pjeva", iziđoh iz sobe. Srećom, dolje u krčmi ne bješe nikoga, osim njenog gospodara. On razrogači oči, kad me vidje.

- Jeste li vi onaj sinoćni... onaj dijak?

- Jesam glavom ja. Evo naplatite račun, - rekoh, bacivši mu petaču, - a ono mog prtljaga neka ostane u sobi, jer ću se ja vratiti sjutra uveče, ili najdalje prekosjutra.

- Ta-a-ko? - gunđaše krčmar, vraćajući mi ostatak. - Taa-ko? Dakle svrzimantija!?

Ta me riječ bocnu, te mu stanem objašnjavati da ja još nijesam svećenik, da mi se slobodno presvlačiti, naročito kad putujem itd., ali kako on jednako vrćaše glavom, ostavim ga.

Sunce bješe tek granulo.

Uputim se k obali da nađem kakvog trčkarala ali ne kročih pedeset puta, naiđoh na gomilu nosaca izvaljenijeh u hladovini.

Viknem najbližemu da mi nađe kola za K.

- Bogme, gospodine, nema ih, jer je tamo sjutra sajam, pa...

Njegovi mnogobrojni drugovi poustajaše grajući što koji. Riječi su sipale, kao što biva među južnom čeljađu, osobito ljeti. U tren doznah štošta: i koliko se kola odvezlo u K., i ko je s kim sjedio, i što je ko rekao, i... ko zna čega se još hoćah naslušati da ih ne nadvikah:

- Nosi vas đavo i s vašim pričama! Kao da je meni do toga! Potrči koji da mi nađe konja, kad već nije druge.

Na to se jedan udari dlanom po čelu i prišapta mi da idem za njim, ali živo, jer da se do četvrt ure mora vratiti na obalu, pošto dolazi lađa od Spljeta.

Bijaše kroza cmarinu odjednom dunuo istočnjak i digao prašinu, te je se sit nagutah idući za njim. S obale uđosmo u tijesnu ulicu, iz ove u drugu tješnju, iz ove u treću, koja se prelama njekoliko puta, pa onda uz njeke stepenice, zatijem kroz njeke svodove, pa opet udarismo uličicama, što se savijaju kao crijeva. Bijah sav znojav kad se ustavismo pred jednom kućicom u gornjem dijelu grada.

-O, Ivane! - viknu vođ,

Kroz prozorak promoli njeka čupava ženska glava.

_ Što će vam Ivan?... Nije doma.

- Jesu li vam konji ovdje?

_ Jesu... Ubio ga bog, što ne pođe...

- Ta znam ja što je bilo, - prekide je nosac. - Juče se pogodio bio da vozi inžinjera u K., ali je inžinjer tražio da Ivan upregne tri konja, ali se Ivan uzjogunio, te ostade... sad evo druge prilike. Nego, gdje ćemo ga naći?

- Ta "Kod tri zvijezde". Tamo danjiva i noćiva, ubio ga bog!...

Opet smo gazili četvrt ure, dokle stigosmo u njeku mračnu krčmicu, gdje osamljen pijaše rakiju jedan crnomanjast zdepan čovjek. Kad ču što tražim, zamisli se, tobož, pa jedva u njeke reče promuklim glasom:

- Platićete petnaest forinata.

- Kakvijeh petnaest, ako boga znaš! - viknuh. - Ta do K. se obično plaća pet!

- Može biti u drugim prilikama, ali danas moj je red da udaram cijenu... Najposlije, vi mene tražite, a ne ja vas.

Nosac se uplete, te nakon duga pregovaranja, prepolovismo traženu cijenu. Moradoh mu dati i nješto kapare. Ivan mi reče da ga čekam pred gradskim vratima, a da će on tamo stići "za pet minuti".

Razumije se da sam imao muke s izmećarom radi napojnice; tražio je dva puta više nego što može zaraditi za jedan dan. Pošto se ružno rastadosmo, otidem pred grad, i tu sam čajao nekoliko puta po "deset minuti". Stražar s puškom o ramenu, mrzovoljan zbog vrućine, hodaše gore-dolje po malom hladu od bedema, i on me poče poprijeko gledati kad se primakoh da pročitam latinski natpis ispod krilatog lava. Kad vidje da me ne može zastrašiti samijem pogledom, vojnik se raskorači prema meni i promrmlja njeke riječi - valjda poljski ili češki, - a dva niza bijelijeh zuba sinuše kao u razjarena vuka.

Kola zazvrkaše u oblaku od prašine.

Ja se hitro odmaknem na cestu.

Ivan sjedi na svom uzvišenom mjestu i neprestano šiba dvije mrcine. Odmah sam razumio rašta je inžinjer tražio tri konja, ali odmah pomislih: da bi i to slabo pomoglo, jer kola bijahu prostrana i teška, prava prepotopna.

A kako se tek začudih i naljutih kad mi dođoše s boka, te ugledah u košu izvaljena njekog plećonju pod velikim slamenim šeširom.

- Stoj! - viknuh kočijašu. - Odmah da si mi dao kaparu natrag!

- O, o, - podrugnu se neznani. - Ovo je živa paprika!... A što si mi ti, magarčino, rekao da je ovaj iz K.? A? Zašto si slagao? Znaš li ti, gubo pijana, da ću te samljeti među šakama, ako te zgrabim.

To govoreći, bješe se nagao i pružio snažne ruke. Na njegovom silnom preplanulom vratu bijaše nabrekla krvna žila, gotovo da prsne. Hajdučke prosjede brčine treptahu od gnjeva pod orlovskim nosom. Oči mu bjehu velike, sijere, čelo svedeno. Ljudeskara nalik na Bismarka. Sudeći po gospodskom ruhu, po zlatnoj verižici, koja mu višaše sa časovnika i po mnoštvu prstenja, morao je biti bogat. Sjećam se da ga smjesta ovako procijenih: ovo ti je njeki naduti skorojević (parvenu), a, može biti, i da je udaren po mozgu.

Ivan ni da mrdnu čim, nego nas mjerkaše svojim sitnim crnim očima, a pošto se siledžija opet izvali na sjedištu, Ivan će mirno:

- Gazda Petre, ja sam, blažene mi Gospe, mislio da je ovaj mladi gospodin iz K... A vi, mladiću, ako nećete sa mnom, može vam biti! Mi se nijesmo pogodili da vas vozim sama, te kapare ne dam natrag. Dakle ili sjedajte, ili recite da nećete...

Gazda Petar gledaše me svojim zakrvavljenim očima, kao da me mišljaše proždrijeti.

- Hoću! - viknuh ja nabusito, te skočih i sjedoh do nenadnog saputnika. - Tjeraj!

Sva ljutina što se bješe skupila u meni toga jutra izduši u ta dva uzvika i u tome pokretu, a pogledom govorah gazdi: "Pazi se! Iako sam prerušeni bogoslov, nijesam rob ničiji! A ako si ti sugranut, imam i ja dvije ruke, a uz to najmanje dvadeset godina manje nego ti."

II

Konji kasahu kroza zagrađe, a mi, odvrativši lica jedan od drugoga, gledasmo kuće i rijetke prolaznike po onom božjem rozopeku. Pošto minusmo varoš, naiđosmo na uzbrdicu, te kljusine stadoše miljeti. Ja izvučem novine i počnem rasijano piljiti u njih, jer osjećah njegov pogled, a i bojah se nenadnog napada.

U njeki mah planu on na kočijaša:

- A što si, životinjo jedna, upregao dorata s lijeve, kad on bolje vozi, a?

I opet mu se nadu vratna žila i brčine treperahu.

- Ja ga uvijek prežem s lijeve strane, - odgovori Ivan preko ramena.

- Ali to ne...

- Ama nije navikao s desne, vjerujte, gazda.

Sad razumjeh da kočijaš dobro poznaje njegovu ćud i da ga mnogo ne brka njegova goropadnost. Nakon malo trenutaka gazda Petar će meni;

- Uf! prašine! šta vi mislite?

- Šta ću da mislim! - odgovorih ne dižući očiju. - Prašine kao uvijek u ovo doba godine.

- Da, ali je ove godine bijelo žito izgorjelo, grožđe je slabo ponijelo, a bog zna šta će i s kukuruzom biti.

- Neka ide bestraga sve! - dodadoh oprho.

- A ko si ti, što tako govoriš? - izdera se on.

- Nemojte vi meni govoriti "ti", niti se tako ponašati, - jeste li me razumjeli? Nijesam ja vaš sluga - jeste razumjeli? Meni kad već prevrije, ne marim da...

Zastadoh, jer čovjek ustuknu. Vidjeh mu na licu veliko čuđenje, ali ni traga srdžbe. Čisto kao da ne mogaše vjerovati e se njeko nađe da mu se tako odazove. Ivan se bješe k meni obrnuo i umilostivio lice, kao da mi ćaše da reče: "Ta mani ga, brate!"

Ja ga stadoh gledati ispod oka, sa strane. Bješe prekrstio ruke i oborio oči, a pod grlom mu otskakaše koža, kao da ptica kljuvaše iznutra. Najposlije uzdahnu iz dubine i reče lagano:

- Nemojte se ni vi, mladi čovječe, ljutiti zbog sitnica. Ja bih vam mogao biti otac po godinama. o, da znate kako je to zlo... kako je veliko zlo kad s čovjek ljuti svakoga trenutka, a ne može drukčije!

To me tako začudi da se prekrstih, ali, odmah zatijem, osjetih sažaljenje prema njemu te ću mu uljudno:

- Oprostite, nijesam vam poznavao ćud... Ja sam taj i taj, đak bogoslov.

On me pogleda, kao da me razumjede što rekoh, pa obrnu glavu. Nakon prilično dugog ćutanja zapita:

- Jeste li bili kadgod u Trstu?

- Nijesam...

- Ni u Mlecima?

- Nijesam...

- Ni u...

- E, ako ćete da spominjemo sva mjesta, u kojima nijesam bio, tada nećemo svršiti nikada, - prekidoh ga smijući se. - Ja nijesam izlazio iz Dalmacije.

- Tako! kamo sreće da i ja to mogu reći! Bolje bi po me bilo da sam nogu slomio nego što krenuh u Đenovu. Sad ćete čuti... Tjeraj te mrcine, lipsao s njima zajedno, da bog da! Evo dvije ure otkad pođosmo, a nijesmo prešli ni pet milja. Bruka! - i osu psovkama. Ivan je šibao.

- Ja sam iz kuće prekojuče. Imao sam juče posla u sudu šibeničkom. Došao sam na svojim kolima, ali ih dadoh jednom prijatelju, kontu Tonu F., koji pođe sa svojom čeljadi na sajam. Rekao sam da mi ih ne šalju natrag, jer k'o velju što da kinjim konje? Ja ću kako uzmognem, samo da sam do sjutra kod kuće, jer sjutra imam pune šake posla. A da ne nađoh ove mrcine, ja bih na konju, ili, najposlije na mazgi, - meni je to svejedno.

- Tako! - rekoh, jer on sad čekaše moju riječ. - Ja sam, kako vam prije rekoh, đak, pa kako nijesam nikad bio u ovijem krajevima...

- Idete na sajam, - nastavi on. - To je dobro. Pogledajte tamo nalijevo. To je skradinski kraj. Tamo je više ravnice, kao što vidite, a evo ovuda sve sami krš. Ja ne znam kako može da živi šibenički narod, a plodi se kao riba. Njekad, davno bogme, ovo je sve bilo zaodjeveno gorom, a sad, žalost.

I on zaokruži svojom snažnom rukom put obzora. Ja sam pogledom pratio njegove pokrete. Zaista, dokle oči dopirahu, svud ih sretahu golemi gvozdovi, vrleti, mrka kamenja, plosnate glavice i brdeljci i na njima jedva gdjegdje po koja pjega, što bijaše šuma. Ti golemi skamenjeni valovi kao da hitahu, kao da gurahu jedan drugoga, koji će prije doprijeti k moru, a ovoga golemo ogledalo divno bješe oku prema toj suprotnosti.

- Do malo će se skriti more; eno odmah iza onog savitka, - reče moj saputnik.

- A vi ste trgovac? - molim.

- Nijesam, brate. Ja sam poodavno ostavio trgovinu, pa gledam svoj posao, a imam pune šake posla. Anica - to mi je žena - sama je u kući sa malom. Nikola - to mi je sin - po vas dan u dućanu. Imamo mi svoje gotovine, ako će biti i dvadeset hiljada talijera po narodu, pa sjutra ljudi donose dobit; sjutra je jedan od rokova. Kad dobro rodi žito, mogu ga svesti do trista kvarata, a kad vino rodi, bude ga do sto pedeset, sto osamdeset barjela. Ulja u nas nema, to znate.

- A, molim vas, gospodine Petre, šta vam se desilo u Đenovi? Malo prije počeste pričati, pak premetnuste.

Na njegovu licu pokazaše se svi znaci srdnje, ali se savlada i poče:

- Moja Anica - to mi je žena - ima jednoga rođaka, koji je u djetinjstvu sa mnom zajedno bio šegrt u dućanu kod njezina oca. Ele, tomu rođaku ime je Anto. Ele, taj Anto nješto teško skrivi... ali o tome ne treba da pričam. Ele, moj ti Anto otiđe pravo u Trst i tu se najmi kod jednoga trgovca opet kao šegrt. Ele, ovamo, onamo, Anto osta osam jali devet godina u Trstu i diže od gospodara u jedan mah, mislim, preko tri hiljade forinti svoje zamuke, pa s tijem novcem pravo u Ćenovu; tu otvori radnju brašnom. To je bilo iste godine kad se ja vjenčah s Anicom. On nam bješe pisao da mu trgovina dobro napreduje, a mi mu otpisasmo da sam se ja oženio.

Ne prođe mnogo vremena, evo ti opet pisma od Anta: da se ženi jednom Talijankom, pa kumi i preklinje da mu dođem u svatove, a ako ne uzmognem stići na pir, da dođem i kasnije, svejedno - samo da ga želja mine svojih.

Moja se Anica zaplaka od miline, pa navali da me nagoni. "Hajde", veli, "hajde svakako." Po duši da kažem, nije se ni pokojni tast protivio. Bješe mu već oprostio, - ta i ne bješe velika krivica. Ele, između Gospojina krenem ti ja pravo iz K... put Trsta...

- To vam je odista bilo prvi put? - prekidoh ga ja, hoteći mu svrgnuti misli na drugo što, jer mi bjehu dosadile silne potankosti i vječito elekanje.

- Čućeš ti, - nastavi gazda - sad ćeš čuti ukratko, ali sve istinito. Iz Trsta mu javih po žici da dolazim, ali istoga jutra kad kretaše lađa uždi sjeverina da su valovi zapljuskivali preko obale. Ja, bogme, ostanem, a ko će se topiti, eto mu! Pa onda rekoh: što da trošim, da kucam u žicu? Čekati ću dan, dva, tri, dokle more utoli, pak ću se ukrcati, pa pravo u Đenovu, pa kad se iskrcam, sjesti ću na kola i reći kočijašu: "Conducete mi dal signor Antonio V-ic, negoziante in farine, molo Doria, ą 12" - pa mirna krajina!

Jest, mladi gospodine, ali sam ja čekao punu nedjelju. Nakon tri dana strašna putovanja po moru - za sve to vrijeme ne okusih što drugo do kave i rakije, jer mi se mućkao mozak i utroba - stigosmo uveče pod Đenovu. I tada osjetih kako mi nestade sve muke gledajući krasni pristan, nalik na spljetski, samo što je veći, a kuće se zbile jedna povrh druge, baš kao u Šibeniku, samo što su kud i kamo golemije. A sve to osvijetljeno. Pravi raj.

Dok su lađu vezivali, sađem u kabinu, gdje sam noćivao sa trojicom putnika, i stanem pregledati darove što ih Anica bješe poslala: - ženiku šest košulja naškim vezom, a nevjesti njekakve ogrlice i premetače i silu stvari. Dok sam ja slagao te haljine u našku kličanu torbu, dođe sluga i pogleda me. - "Ti se čudiš, Đakomo, što sam ja još ovdje?" rekoh mu. - A on meni bezobrazno: "Ja se ničemu ne čudim, nego, ako zapovijedate da iznesem gore vaš prtljag!" A ja na to njemu: "Ne zapovijedam ništa, nego neka svaki vrši svoju dužnost, jes' me razumio?" rekoh i iznesoh sam svoju torbu na krov.

Ali jest! Osim putnika tu se skrkla silna fakinarija, da ne možeš kročiti. Tada mi se tače duše, te dadoh Đakomu krunaš, - neka ga belaj nosi. Pa, više silom nego na lijepe, prokrčih sebi put i stadoh silaziti niz dasku za gomilom druge čeljadi...

- Oh, i sad kad pomislim što me dolje čekaše, dođe mi da se pomamim! - viknu gazda Petar u žestini... - A što si ti naćulio uši, pak slušaš što govorim, a? A, magarčino, zar ne bi bolje bilo da poždeneš malo brže! - iskali se na Ivanu, pa pošto se još izduva, nastavi:

- Ele, vidim ja da ljudi zastaju čim koji kroči nogom na zemlju, te i mi za njima moramo se ustavljati. Koji je đavo? - pitam i dreljim oči pod fenjere. Kad se primakoh, ugledah četicu žbira. Opkolili izlazak, pa svakom putniku zaviruju u lice, a kad ja stadoh među njih, to toliko što se zgledaše, pa me uhvatiše za ruke, pa sa mnom u zatvorena kola...

Prije nego se pribrah, kola se ustaviše. Jedan od četvorice žbira prinese mi fenjerčić. pod nos, a u drugoj ruci držaše njekakvu sliku, pa stade gledati čas mene, čas nju. Čuh gdje rekoše: "šćavon." Stotinu mi misli proletje mozgom, ali ova bi pretežnija: "Da se nije kakvo zlo dogodilo u mojoj kući? Da nije Anica umrla?" Tada mi se jedva otpetlja jezik, te viknuh:

- Što je, za boga? Kuda ćete sa mnom? što je, govorite...

- Mir, mir, - veli onaj s fenjerićem, izlazeći prvi. - Ponašajte se uljudno, jer vam je sad sve zaludu.

Uđosmo kroz golema vrata, po njekakvim hodnicima, pa, valjda, dvaš, triš, uza stepenice, dok me ne spratiše u jednu sobu, pred jednoga ćelonju.

Ovaj me dugo, dugo mjerkao, dokle ne izreče:

- Dakle, vi ste (spomenu jedno ime) pobjegli kasijer iz Ljubljane?

- Kakav kasijer, ako boga znaš! - viknuh ja što sam ikad mogao. - Ta ja sam Petar Petrović, trgovac iz K., Dalmatinac. Evo pri meni putni list, eto moja torba. Došao sam ovdje s darovima ka šuri mome. I ja ispričam sve potanko.

Ćelonja pregleda sve, pa zavrti glavom.

- Kako ste vi došli do ovijeh stvari neka đavo zna. A i govorite njekako čudnovato talijanski. Sad svejedno. Ded', premetnite ga!

Žbiri mi uzeše časovnik, novce, artije i sve osim haljina, pa me odvedoše i spratiše sama U jednu sobicu.

Nijesam izludio, jer sam se dugo bogu molio, pa me savlada i san.

Sjutradan ranije izvedoše me pred drugoga njekog činovnika. Ovaj me dočeka ljubazno, klanjajući se i trljajući ruke i pruži mi sliku, koja nalikovaše na mene, ali ne bješe moja.

"Eto vidite," veli, "ko se ne bi prevario? Nesrećan slučaj!... Oprostite... Mi sad znamo da ste vi čestit gospodin, jer je lopov juče uhvaćen u Trstu... Ako želite, mi ćemo odmah narediti da vas odvedu k vašem šuraku"...

Smrče mi se pred očima, te da ne učinim pokor od njega, zgrabim svoje stvari, pa čistac. Srećom ni na hodniku, ni pred vratima ne zatekoh nijednoga od onijeh što me ustaviše, a odista vam kažem, bilo bi bruke. Na ulici me razgali jutarnji vjetrić, te osjetim da sam mrtav gladan. Upadnem u prvu krčmu što mi se namanula. Rekoše da nema ništa gotova. Ja viknuh da mora biti nješto za jelo, pošto poto. Donesoše mi suha mesa, sira, jaja, a ja jednako ištem još, i sve što stane preda me slistim u tren kao vuk, pak zalijevam vinom. Zatijem na brzu ruku ispekoše mi plasu mesine, pa još jednu taku, pa iskapih oku vina. Slugama ne bi dosta što su mi brojali zalogaje, nego stadoše dozivati narod s ulice, te se u tren napuni krčma, kao oko čuda kakva. E, tada. mi prekipi, te klisim i izmahnem štalom na gomilu vičući: "Što ste se okupili, mačkari talijanski, gube, žabe jedne, mrš!" a oni se razbježaše kao koze, kriješteći: "Un scavon matto!"

Pobojah se grđe bruke, te sjedem na kola i naredim da me u sav trk vozi na željezničku stanicu... Da, ovo sam ti zaboravio kazati. Meni je preče i cjenje bilo željeznicom i od Trsta, ali sam se bojao putovati po njoj. U povratku sam se uvjerio da nema te pogibli koju sam zamišljao. I tako drugi dan pred veče bijah opet u Trstu...

- Te Antona i ne vidjeste? - rekoh u čudu.

- Batali, brate! On je meni bio zli mamac, to je očito, a osim toga zarekoh se one noći u tamnici da ću što prije pobjeći sa talijanske zemlje, ubio je Gospod!...

Gazda Petar nije mogao dalje; trebalo mu se iskaliti, te ustade i prodrmusa kočijašem, grdeći ga na sto načina.

Meni to dobro dođe da se sit izasmijem, jer me od savlađivanja počelo bješe boljeti u ožičici.

Pa onda, iznemogli, naslonismo se.

Sunce bijaše nasred neba, a priždilo da se moždani zacmare.

Nakon po ure stigosmo u ravan, pod Trtar, gdje je njekoliko krčama i gdje je obično počivalište putnicima koji idu od Primorja ka bosanskoj granici.

S obje strane ceste stoka i čeljad pritisla tratinu i dvorišta.

Naše kljusine, znajući da im je tamo odmor i obrok, prvi put otkad pođosmo, ne čekajući da ih bič miluje, same dadoše maha nogama.

Gazda i ja jedva se progurasmo pred najboljom krčmom, jedva nas dopade po komad pečenja, pak polijegasmo, on napose, u krčmarevu klijet, a ja samotreći na krevet, gdje je bilo još pet ili šest kreveta u jednoj sobi.

Iz dvorišta me poglušavaše blejanje, rikanje, rzanje... ele, gotovo svi glasovi, kojih se naslušao Noje u svome kovčegu; iz krčme ozdo i oko mene razgovor, pjevanje, vardanja svakojaka, kao da se đavoli žene. Glava mi bučaše. Ali, malo po malo, učini mi se da se taj šum odmiče, dokle iščeznu u daljini...

III

Kad se probudih, bijaše velika tišina. Pogledam oko sebe, nema nikoga. Promolih glavu kroza prozor i vidjeh dvorište pusto, samo naša kola u prikrajku, iz kojih višahu Ivanove noge.

Sađem lagano.

Za tezgom kunjaše krčmar naslonjenom glavom na složene mišice. Prema njemu za stolom tako isto žena mu, njeka gojna plavuša, "kola mesa." Kraj ognjišta šćućurio se dječak i naslonio glavu na koljena; pred njim u žeravi dva kavena ibrika i na zemlji njekoliko zdjelica.

Pređem dvorište i stignem na cestu.

Sunce bijaše na zahodu. Nad Dinarom titraše se večernje rumenilo. Svuda naokolo po obzoru pružili se pramenovi raznih boja, a velika kapa nebeska, providna i čista, kao njeko golemo kube nad hramom božjim. Po okrajcima trtarske ravni, gdje je selo, čulo se blejanje ovaca i tandarikanje zvonaca.

Povratim se i razbudim kočijaša.

- Preži! - viknuh.

- Je li rekao gazda Petar? - bijahu mu prve riječi.

Ja potvrdim glavom, pak uđem i javim se krčmaru, ovaj razbudi ženu, žena dječaka i naredi mu da vari kavu.

- Idite, razbudite gospodina Petrovića.

- A je li on to rekao? - lita krčmar zijehajući.

- Nije, nego znam da mu se hita kući, a evo noć.

- Aja, - veli krčmar, razjapivši opet usta. - Da mi daš, brate, ne znam što, ne bih ga ja budio. Znam ja njegovu ćud...

- Pa dobro, ja ću, - rekoh i pođoh uza stepenice.

Muž i žena zgledaše se, pa čisto u strahu krenuše sa mnom, kao da ja bijah naumio učiniti kakvo zločinstvo.

Zakucah lagano na vratima, pak jače i jače, dokle se on ne promeškolji i viknu:

- Ko me to budi, oca...

- Gospodine Petre, sunce je zašlo, a vi...

Brava škljocnu. On izađe, noseći preko ruke haljak, a u ruci klobuk, pa prođe mimo nas troje, bobonjeći u sebi.

Žena zahiti vode iz ubla da ga polije pred kućom. On se prekrsti i hvatajući vodu u šake moljaše se. Zapazih samo ove riječi: "Umij me od grijehova mojih i pomozi mi!" Ivan izveze kola iz dvorišta. Nas dvojica sjedosmo na kamenu klupu i primismo kave. Petar tek srknu, namršti se.

- E, ovo je otrov! E, pravo bi bilo svake nedjelje, kad se ovdje narod skupi, da te obale, pa da ti ocijepe dvadeset i pet, jes' razumio?

Krčmar se ponizno osmijehnu i raširi ruke, kao da hoćaše reći: ja nemam ništa protiv toga.

- Jer ne valja ti ni pečenje, ni vino, ni hljeb, ni ništa, a sve naplaćuješ dvostruko... Amo račun! - Štaa? Koliko je vina popio onaj krmak kočijaš? Dva vrča? E, ubio ga Gospod! A mi što smo čalabrknuli, sve skupa šest pleta? Ništa manje? E, umiješ li odrijeti čovjeka.

Prekide govor vidjevši da se ja mašam u špag.

- Batali, dijete, - reče mi osorno, - pak, mjesto šest cvancika, što potrošismo sva trojica, baci on na ploču devet." - Znala sam ja da će tako biti, - kliknu krčmarica veselo i poljubi gazdu u ruku. - Ovo je zlatni naš ćaća, ovo je siromaška majka, da ga bog poživi. On vazda tako radi: riječima da te ubije, a srcem miluje.

Opazih kako mu te riječi gođahu, jer mu oči prijatno sinuše, a brk mu se maličak naheri. Ali on to zabašuri grdeći Ivana što je mnogo popio.

Cesta se spuštala, te kola juriše. Kad naiđosmo na uzbrdicu, Ivan se obazrije:

- Trebaće da ih gonim što brže i ovuda, da ako za sutona minemo krda, koja će odista biti za glavicom.

- Ja! - potvrdi gazda i zaže oči. Ivan skoči s kola i poče šibati, kasajući pored konja.

- Pomozi bože, - rekoh u sebi. - Ovo počinje veselije nego jutros. Samo neka istraje do kraja ovako.

Na moje veliko čudo gazda je jednako kunjao: glava mu oborena klimaše lijevo i desno, kao da bijaše konopcem privezana za trup. Ja ga stanem izbliže motriti, te mi se učini da je poblijedio, da mu je disanje sasvim slabo prema njegovom prostranom košu. Usudih se dirnuti ga, a u isti mah izustih:

- Da vam nije zlo?

- Kakvo zlo!? - izdera se on.

- Da vas ne boli što? - popravih. Prokleti gradski govor bješe mi prionuo; to sam opazio njekoliko puta u govoru s njim.

- A što! - reče on blaže. - Da nijesam ječao, a? Jesam, velite. I Anica mi kaže da često ječim u prvome snu. Može biti da mi se što "počkvarilo u iznutrici", ali me ne boli ništa.

Opet umukosmo.

Sad bijasmo u njekoj rasjelini; s obje strane puta bjehu izdubljene litice. Pa se jaža savijala, te pošto opet udarismo pravo, na otvoreno, uzavrješe ljudski i životinjski glasovi.

- Ovo su oni što ih zatekosmo pod Trtrom, - reče Ivan. - Ja sam mislio da su bog zna dokle odmakli, jer su pošli u popasna doba. A kad tamo...

- Pa kao što ide stoka, budalo, - upade mu u riječ Petar. - Oni će biti u K. tek sjutra oko ručanih doba. Znaš li odakle je taj narod?

- Otsvuda. Ima ih od šibeničke i skradinske krajine, pa i iz ovijeh sela, - povrnu Ivan, pokazujući bičem.

Već nije bilo do razgovora, nego je trebalo pomnjivo hoditi. Ivan je vikao da se razmiču, a seljaci, preko volje, razdvojiše stoku, te prolažasmo između dvije žive međe, zdraveći se s čeljađu. Gazda Petar, dreljeći svoje krupne oči kroz mrak, mjerkaše goveda i konje, hvaleći tovna grla i kudeći štura.

Jednom se naljuti žestoko, - prvi put od Trtra.

- I te mrcine goniš na naš sajam, kome nema ravna u svoj Dalmaciji! Pi, sramote! - reče jednome.

Pošto ih minusmo dobričak, granu mjesec. Pred mojim očima razmaknu se rub nebeski. Vrhovi i ivice planina činjahu mi se neizmjerno daleko. Nad mojom glavom naše žarko južno nebo osulo se zvijezdama. Kud god okom svrnem, sve mi je nepoznato, a sve otišlo u beskrajnost. Grudi mi se nadimahu udišući oštri vazduh. Nakon deset mjeseca čajanja u uzanim sobama sjemeništa obuze me osjećaj bezgranične slobode i prostora; poslije trista dana nategnuta živovanja, do sitnica u svemu predviđena, sad me prože osjećanje tajanstvenosti u nepoznatijem krajevima. Mašta mi uzavri, te uzviknuh:

- E, ovo je milina!

- Šta to? Kakva milina? - zapita gazda Petar.

- Pa sve ovo oko mene!

- Koješta! - dodade on.

- Proturaćemo se jošte dajbudi dva-tri puta kroza dželebdžije, - veli Ivan.

- Ded', ne brbljaj, nego teraj. Sad je devet ura. Ako ne stignemo prije ponoći u K., nećeš dobiti napojnice ni prebijene pare.

- Lako je meni s vama, da vas bog poživi! - odazva se kočijaš pripaljujući cigaru.

- E, jadniče, ne možeš ni bez pušenja! Što ti je današnji svijet! Sirotinja bez hljeba će biti, ali bez duvana neće. Vi, mladiću, ne pušite? To mi je milo. Ni ja, ni moj Nikola.

Ti slapovi hladna preobična razgovora samo malo orosiše moju vrelu maštu; ja sam žalio tu dvojicu ljudi što ne uživaju u drukčijim mislima, kao i ja toga časa.

U jednome proplanku stigosmo njekog visokog seljaka. Po odijelu moglo se poznati da je imućan, iako iđaše pješke. Široke platnene gaće, od koljena do članaka, stegle mu novišate dokoljenice od crvene svite; na plećima mu prikopčan koporan od iste svite; sa velike izvezene crvene kape višaše kićanka. Praznu torbicu nosio je o ramenu.

- Bog da dobro! - prihvati nam pozdrav, skloniv se od kola.

Pri mjesečini, kada se on obrnu, zasjaše mu srebrne toke na grudima i jabuka od male puške za pašnjačom. A bješe ličan, mlad, plava tanka brka, pitoma lica - prava prilika nekadašnjeg serežanina i hajduka.

- Stoj! - viknu moj suputnik kočijašu. - Perane, jesi li ti to?

- Jesam!... o, gazda Petre. Vi omrkli na putu! - Eto tako se desilo. A ti odakle? Iz grada, jakako. Kako te ja ne vidjeh, a bio sam tamo dan i po.

- Ne idem iz grada, bog ti dao, gospodine imenjače, nego bijah amo u selu, - pokaza rukom njekud.

- Poslom, jakako. Da nijesi gdje zakupio krda?

- Nijesam poslom hodio, bog ti dao, nego... eto nevolja me nagna. Amo u Žitniću oglasila se vračara njeka, pa hodio k njoj...

- Pa ded' sjedi uza nas, dok ne ispričaš, a i tako ćeš prečacem od Povije. Ono istina kola su teška, a konji mrcine, ali svejedno. Ded', popni se! Ovaj mladi gospodin, moj znanac, neće zamjeriti. Ulazi!

- Kako si, gospodine? - zapita mene, kročivši na kola, pak sjede prema nama.

- Hvala bogu, dobro. Namjesti se, tako! - posokolim ga ja.

- Ono... da vam pričam što je - poče Peran, zakovrnuvši malko očima. - Razbolje mi se Joka poslije porođaja, biće šest mjeseca, te danas, te sjutra "avaj", "umrijeh", ne može mrdnuti sobom, ne može jesti, ni spavati, ni govoriti... Muka, brate, velika! Trajalo je to četiri nedjelje. Izređaše se nada njom sve babe, koliko ih je u našem selu, i sasuše u nju svakojaka čuda, pa sve bi uzalud. Najposlije otidem ka ljekaru u varoš. Kažem ja njemu, br'te moj, sve što je i kako je. Rekoh mu: ona se tuži da je boli sav "život", ali najviše se jada da je probada kroza slabine. On reče: "Razumio sam. Davaćeš ti njoj ljekariju kako ti ja rečem, pa ni brige te!" - "Dobro, gospodine, bog ti namirio", - velju ja i dadoh mu pet viorina. On mi zavi u karticu njekakav žut prašak i njekakva zrna nažuta da ih Joka guta svake ure...

Tu Peran prekide pričanje, jer naiđosmo na poveći krd. Gazda je sad poznavao gotovo svakojeg seljaka, te mnogima reče po koju, a kad ih prođosmo, bocnu on mene palcem i zapita Perana:

- Te? Pomože li lijek?

- Ama ni ovoliko, na! - odmjeri namjerni naš drug na noktu. - Valaj, kao da ga ni okušala nije. Tada navališe svi na mene da idem ka vračari, i otiđem k'o juče zorom. Hoćete li vjerovati, braćo, da sam čekao reda po dana. Ama ne mo'š vjerovati koliko naroda bješe na Žitniću! A bilo ih je od svijeh krajeva, teliš sada pred sajam, od Primorja, sa školja, čak iz Turske. Ele, pred mrak dopade i mene red. Sjedi ona... a bićeš čuo da su joj uzete obje noge do koljena, a od pasa naviše gojna je, i milostiva je lica... sjedi ona na ponjavi, pred kućom, pod jednijem velikim orahom i reče meni da sjednem do nje. Pa 'nda uze pipati Jokinu tkanicu, a drugu ruku stavi meni na čelo. Vala, gospodine imenjače, vjeruj e je istina što ću ti kazati. Učini mi se da mi pritiskuje čelo kamen od deset oka, a ona to toliko što bješe naslonila dlan. Ele, šapće ona, šapuće njeke riječi, a mene podilaze trnci i varnice mi krešu ispred očiju, dokle, u njeko doba, progovori: - "Ti, mladiću, imaš u svome stadu tri crna bravčeta, ovna kao ugljen crna i dvije ovce mrkašice." - "Istina je," rekoh. - "E, čim se vratiš kući, zakolji ovna krišom, vunu mu obrij, strvinu zakopaj duboko u svojoj zemlji, vunu sagori noću na gumnu, i žena će ti ozdraviti." - "Zar ništa drugo, teto?" - "Drugo ništa, dijete, nego idi u miru božjem!..." - Eto ti, tako me otpravi. Sad... eto...

- Učini sve na dlaku što ti je rekla! - svjetova ga Petar, a mene opet gurnu palcem da budem pažljiv na ovo njegovo pitanje: - A otkad se oglasi ta uzeta vračara?

- Br'te, pričali su mi mnogo štošta o njoj, ali nemam vremena da govorim, jer eto moga prečaca. Ona je, kažu, bila veoma nesretna žena. Izrodila je silnu djecu, koja pomriješe, pa joj umrije i muž, - te osta bez iđe išta i bez ikoga svoga. Pa, kao da to ne bješe dosta, spopade je uzetinja, te je ležala logom dvije godine. Kazuju da je u bolesti razgovarala sa mrtvom djecom. Ele, kad se pridiže, posta vidjelica. Ali, br'te, ne odire narod; zadovoljna je onijem što joj dadeš. Spočetka je nju progonila vlast, ama - vele - otkad izliječi preturovo dijete, ostaviše je na miru. Tako kažu - ja ne znam. E, sad zbogom, i hvala, i u zdravlju!...

- Jao! - uzviknu gazda gledajući na časovnik. - Deset i po, a mi još u polju nijesmo. Čuješ li, Ivane, što rekoh? Ded', neka živnu konji. - A vi, učeni gospodine, što kažete o Peranovu pričanju, a? Mislite li da to može biti, a?

- Ja, gospodine Petre, poštogod i vjerujem, jer između neba i zemlje ima mnogo stvari koje nauka ne može objasniti...

Svideše mu se te riječi Hamletove, te me potapša po ramenu i dodade: "Ima, jakako, ima mnogo!" Zatijem poče da priča sve sama čudesa.

Do malo padosmo u prostrano polje. Na mjestima se bjelasaju strništa, kukuruz se lelija, livade se zelene, daleko po rubovima nanizala se sela, vrhu njih visoke zaodjevene gore. Cesta, bijela pruga, prava kao šipka puščana, rezaše šareno polje posred srijede.

- E, ovo je krasno! - viknuh.

- Je li da je lijep naš kraj? - kliknu gazda veselo. - Pogle' tamo nalijevo, tamo, tamo, ono selo, pod onijem kukom, - tu sam se rodio... E, moj sinak, danas sam gazda čovjek, te, štono kažu, imam i ptičjeg mlijeka, ali u svemu izobilju svome ja nijesam ni trenutka uživao kao što sam svagda uživao pasući stoku... Nema tamo, valaj, ni jedne jaruge, ni oklaja, ni krša, ni rasjeline, koju ne poznajem, kao da sam sad otuda, a ima preko pedeset godina kako me odvedoše u K... ka pokojnom tastu, da ga služim... Ej, mladosti, mladosti, jedino blago ovoga svijeta!

Petar umuče skrstivši ruke. Pa onda nastade jedno čudo. Brčine mu zatreptaše i on poče tiho pjevucati.

Ja dobro naperih uši, te razabrah ova dva stiha:

"Osu se nebo zv'jezdama
I ravno polje ovcama..."

Kako se ta narodna pjesmica pjeva po svijem krajevima Dalmacije, a i naivni napjev gotovo svuda je jednak, ja sam je dobro znao, te složih uza nj, ali pojače, da ga posokolim. Petar dade maha svom, doduše, nezgrapnome glasu, ali kako bješe razdragan, dolikovaše mu, nastavismo:

"Zv'jezdama nema Danice,
Ovcama nema čobana
Do jedno d'jete Radoje
I ono, ludo, zaspalo;
Budi ga sestra Jelica:
Ustani, braco Radoje,
Ovce ti zašle za brdo!..."

Kočijašu igrahu pleći od silnoga pritajanog smijeha. On čas kašljaše, čas se naginjao i češkao po glavi da zabašuri. Srećom, gazda Petar ne opazi to.

Ne prođe mnogo, a ugledasmo svjetiljke varoške. Petar pogleda na časovnik i reče: - Uprav još po ure do ponoći. Ako živnemo, eto nas baš na vrijeme, kako rekosmo. Ded', sokole Ivane, ded' odalami, neka se leti!

Pa posta nestrpljiv. Brojio je trenutke, nadvirivao se i podbadao riječima kočijaša.

Brzo smo stigli, ali morasmo lagano ulaziti u prvu ulicu, kroza gomile naroda i stoke. Vrata i prozori bijahu svuda pozatvarani, ali se graja razlijegala, kao 'no ti uoči sajma.

Kola se ustaviše pred jednom lijepom dvokatnicom.

Gazda s nategom izađe i zazvoni.

- E, hvala vam lijepa na dobru društvu, na prijateljstvu... - počeh ja.

- A što se pozdravljate sa mnom? - zapita on oporo.

Mene obli rumen, te jedva izrekoh:

- Pa tako... ako se ne vidimo...

- Koješta! - prekide me čovjek. - Zar misliš u gostionicu!? Ta tamo je puno kao šipak, bolan! A, i bez toga, zar da ja pustim jednoga đaka koji je sa mnom došao... Molim te, nemoj da se ljutim! Ima ovdje kuće i za deset gostiju...

- Ja to znam, ali...

- Nema tu "ali", nego izlazi, kada ti kažem! Ded'! - i uhvati me za ruku. Ivan me dirnu bičem u koljeno.

- Haj'te gospodine, što se nećkate!? Znao sam ja da će tako biti. Da vas gazda pusti iskraj sebe, u ovo doba noći, a u tuđem mjestu!... Laku noć. - I ošinu konje.

Momče njeko u seljačkoj nošnji, boso i gologlavo, otvori nam vrata bez riječi. U ruci je dr-žao fenjerić.

- Jesu li legli? - zapita gazda.

- A? Je li naši? Jesu, bogme, čekali te do deset ura, pa polijegaše, - odgovori mladić trapovjesan.

- Dobro su učinili... Ovo mi je sinovac, gospodine. Ne mogu nikako da ga istešem. Zaključaj vrata, pak svijetli naprijed.

Pođosmo uskim oborom. S kućnom lastavicom sučeljavaše se, na dva-tri sežnja širine, visok zid, po dnu kojega bijaše lijeha, zasađena ružama.

S roglja kutnjeg kad svrnusmo, otvori se preda mnom dobro obrađen sad i nasred njega ubao. Kamene stepenice spolja vođahu na prvi pod. Na naličju bijaše jednak red prozora, kao i na licu.

Na slariću, vrhu stepenica, moj ugostitelj zastade.

- Što ćemo za večeru! U ovo doba, da ne budimo Anicu, dosta će biti po kriška suha mesa i po čaša crvenike. A? što veliš ti?

- Ja mislim da ne treba ništa, nego da se odmah legne.

- Nije, nego... uh! sad bih ti rekao što! - reče on ulazeći.

Odmah sa hodnika kročismo u gostinsku odaju, gospodski namještenu. Petar otide, ostaviv me sa sinovcem.

- Kako ti je ime? - zapita me ovaj, mjereći me prema fenjeru. Ja mu se kazah.

- A ti kako se zoveš?

- Mišo Petrović... Da nećeš ti u trgovinu kod strica?

- Može biti! - odgovorih. Vidjeh lijepo što mladića kopka u srcu, te da mu malko razdražim surevnjivost, stanem izmišljati koješta.

Gazda donese punu plitku mesa, vrhu njega glavu hljeba, dvije čaše, a u jednoj ruci svijeću i sklenicu vina. Baš vještak.

Prionusmo svojski.

Mišo duvaše stojke podalje od nas. U njeke će Mišo s neba pa u rebra:

- Ma ko je ovo, striko, vjere ti?

- Budalo jedna, ne kaže se: "Ko je ovo", nego: "Koji je ovo gospodin?" Ovo je đak, jedan moj znanac, došao nama u goste. Vidiš, on je izučio ko ti zna koliko škola i zna toliko jezika koliko ti imaš prstiju na rukama... Koliko imaš prstiju na rukama, de pogodi!

Mišu se razvedri lice i sinuše mu trideset i dva prebijela zuba iza rumenijeh, jošte ćosastih usnica.

Kroz vrata gostinske uvedoše me u manju spavaću sobu, gdje sve bješe naredno kao da je baš očekivalo umorena putnika.

Srdačno se rukovah sa gazdom pa i sa Mišom, te ostadoh sam.

Nad posteljom višaše lijepo izrađena na platnu slika matere božje. Ja se pomolih kratko ali toplo, te smjesta zaspah, kao što se zaspati može poslije takoga putovanja, kad je momku dvadeset i tri godine...

IV

Kad se probudih, za njekoliko trenutaka ne mogoh se pribrati. Gdje li sam ovo, gospodi bože? Zapao negdje u gospoštinu! Kraj mene na stolici svjetske haljine naprašene, a obuće nema! A kamo moje mantije?...

Morao sam malo po malo prikupljati rastrkane uspomene dvaju pošljednjih dana, a pošto sastavih cjelinu, skočih veselo i otvorih prozor.

Varošica mi se svidje na prvi mah. Bijaše u ravni, kao na dlanu. Kuće, ponajviše na jedan pod, pravilno uvrstane, ulice bez kaldrme, ali čiste, a što mi se najviše dopalo bješe svuda po malo zelenila.

Narod je vrvio po ulicama. Na dvjema crkvama zvona oglašavahu početak službe božje.

Pogledah na časovnik. Bješe deveti čas. Brzo se uredim, pak otškrinem vrata i nađem pred njima čizme i u njima zavijen bio list artije s ovim riječima:

"Da se nijeste makli iz kuće bez kave!"

I ta je opomena suvišna bila, jer u gostinskoj sjeđaše njeka gospođa, koju odmah poznadoh da je domaćica.

Pozdravim je lijepo kazujući joj svoje ime, a ona ustade zbunjena, pak mi stište ruku.

Anica bijaše srednjega rasta, opunačka ali ne gojna, bijelijeh okruglastijeh obraza i vanredno lijepih crnih očiju. Glavu povezala povezačom, gunjčić i suknja svitna, a opregljača kličana.

- A jesu li ustali gospodin Petar, Nikola i Mišo? - zapitah veselo kao za stare znance, samo da ženu malo oslobodim.

- Davno su ustali i otišli u dućan svi. Molim, zapovijedajte na kavu, gore, ovuda...

Ja pođem pred njom uza drvene stepenice. Duž hodnika u jednome nizu bijaše njekoliko soba, ali samo na jednoj bijahu vrata širom otvorena i vidio se velik sto na sredini i mnoštvo stolica uza stijene.

Ja uđem u ručaonicu i sjednem u začelje, jer tu bješe postavljena zdjela, voda, hljeb i šećer. I Anica sjede do mene. Tada ja, ne gledajući je u oči, zapodjenem razgovor.

- E, gle! Dakle je gospodin Petar taki ranoranilac?

- Nije vazda, ali danas mora.

- A gospodin Nikolu ne poznajem još, osim po imenu, kao i vas što znavah po imenu od juče.

Anica pocrveni.

Da je malo oslobodim, stanem joj pričati moj razgovor s Mišom, začinjajući šalom moje sinoćne dosjetke. Ali na sve to ona tek jednom razvuče usne. Na čelu joj čitah ozbiljnost dalmatinske domaćice, koja skromno prihvaća gosta, pazeći gotovo da bude pokorna, - ele, kao da vrši kakav obred. Ona ustade rekavši:

- Oprostite, ali da vidim šta je s tom kavom.

Čim se vrati i sjede, zapita me iznebuha:

- A imate li mater? To me dirnu.

- Imam, gospođo, hvala da je bogu. Ostala je udovicom kad mi je bilo osam godina, a starijem bratu deset. Druge djece nije imala. Ostala je, borme, u sirotinji. Otac mi je bio trgovčić u našem selu, ali dobričina bijaše, nije pazio kome dava u zajam, a razdao mnogo, a smrt ga zateče nenadno, te je sirota na muci bila. Ali opet majka ne klonu, nego uzdrža dućan, pa štedeći više nego tekući, odgoji nas dvojicu. Brat mi Janko izuči malo knjige kod seoskoga popa, pak osta uza nju da joj pomože, a mene mati dade u školu, četiri godine o svome trošku.

Anica pažljivo sasluša sve to, a kad ja umučah, zapita:

- A kako je slušao nju stariji brat?

- Dobro, dobro, ne možemo se tužiti. Te, kao mladić malo je i šarabotao, ali opet dobro.

- A je li se oženio?

- Jest, ima tri godine. Ima već i dvoje dječice, muškića i djevojčicu.

- A kako živi nevjesta sa svekrvom?

- A baš dobro. Snaha mi je krasno, čestito čeljade iz našega sela. S majkom je, vjerujte, kao da joj je kći, kao da je u našoj kući odrasla.

- E, to je dobro, to je sreća, kad se potrevi, - reče Anica. - Oprostite, molim vas, - opet ustade te vikaše s vrata:

- O, Anđice! Ama šta radiš već!?

No! rekoh u sebi. Što ti je prava naška žena! Govori ti njoj o domaćem životu, pa eto ti neiscrpnoga rudnika za razgovor. Što li ću joj sad pričati? Ded' da joj ispričam kako je Janko uzeo Mašu. Ili, bolje će biti, da čekam njezino pitanje.

Ona opet sjede i nastavi gledajući me pravo u lice:

- Tako, dakle, majka je za vaše nauke trošila, rekoste, četiri godine? A ostale godine?

- A ostale godine, gospođo... ostale godine... ovaj...

Zapletoh se, - a i svak bi se u mojim godinama, u mojim prilikama, toga trena zapleo kad bi mu Anđica kavu donosila.

More, ja sam zbilja, mislio da ću vidjeti njeku Anđicu, naime njeko dijete kratke suknjice, šturo, lica neznatna, kakva su obično djeca dok rastu, kad li tamo uđe djevojka veća od majke, njezina lica i očiju, u bijeloj haljini lacmanskoga kroja, pod kojom se ne mogahu skriti divne obline ženskoga tijela i jedrina njedara. Vrat joj bijaše kao snijeg, a usne rumene, kosa bujna i zagasita - ele: vila!

Ja se smeteno poklonih mrmoljeći nješto, a ona malo što ne prosu kavu i mlijeko. Domaćica reče prosto:

- Ovo je moja kći Anđa. Razmazili smo je, gospodine, - dodade smijući se. - Gledaj ti samo koliko je trebalo da donese gostu ponudu.

- Imate i koga maziti - pomislih, a glasno rekoh: - Hvala, gospođice.

Pa onda, da se pokažem slobodan, nastavim Anici pričanje srčući kavu:

- Da, poslije četiri godine primljen sam bio u sjemenište, tu sam svršio gimnaziju v(i-jelu, dakle osam godina, a sad sam, evo treća godina, u bogosloviji.

- I bićete pop? - zapita Anica. Ne znam zašto me to jasno, prosto i sasvim prirodno pitanje u taku zabunu dovede da bih najradije ne odgovorio na nj. Da zabašurim zabunu, nakašljah se, pak namještajući ogrlicu, odgovorim, tobož, nemarno:

- Da... to jest ako me volja bude, ako budem imao čistu naklonost, inače je grjehota. Vidite, lani su svrgli mantiju trojica, prekolani dvojica... i tako nađe se uvijek gdjekoji, jer opet vam kažem, i u svetoj knjizi stoji da se bolje ne popiti, nego li to činiti preko volje.

- Borme, to se samo po sebi razumije, - veli Anica.

Što meni bi da koješta drobim, o čem nijesam dotada ozbiljno razmišljao? - prekorih sam sebe, ali kad mi se pogled sukobi s Anđinim, ja završih:

- I tako ne znam sa mnom što će uprav biti. Prilika je sva da ću tražiti činovničko mjesto na pošti, ili na telegrafu, ili carinarsku službu. Uostalom, nije hitnja...

- Pa tako je, - opet Ne Anica, ali one druge đavolaste crne oči kao da prodirahu kroza moje čelo, kao da čitahu moje najskrovitije misli. Pogledom joj kazah najskrovitije misli. Pogledom joj kazah ovo: "Radi tebe, Anđe, učinio bih sve!" A ona meni pogledom odvrati: "Pa ded'!"...

Stanem se opraštati.

- Ja ne znam kako da vam zahvalim. Prije nego pođem doći ću da vas pozdravim...

- Kako to! Vi ćete s nama ručati. Otidite sad u dućan da se javite našima, pak se prošetajte po sajmu, pak uprav u podne ovdje da ste... Nemojte da se ljuti Petar.

Izađem, te pitajući nađem dućan Petrovića. Narod bješe zagušio jednu prilično veliku suhotu, po dnu njeke oniske kuće. Za tezgom - Petrovići prodavahu "rukotvorine", - vidjeh visoka, suha mladića crna brka. Mišo je razvijao trubu platna, pa kad me ugleda viknu:

- Niko, eto onoga našeg gosta!

Crnomanjasti moj vršnjak lijepo se pozdravi sa mnom, a baš kad ćah da zaustim: "Gdje je otac?" javi mi se gazda Petar iza prijeboja.

- Zdrav osvanuo! - viknu on gledajući me preko naočara. - Hajde, hajd', prođi se po sajmu, a u podne da si kod kuće. Ne šali se!

Ja mu ne priđoh, jer bijaše oko njega gomilica seljaka; svaki je imao u ruci po cedulju. Oni, videći kako me Petrovići lijepo paze, poskidaše kape preda mnom kad izađoh...

Obišao sam obje crkve, svrnuo u dvije-tri kavane, motao se kroza narod, ali sam bio kao na vatri. Da mi je ko prije polaska rekao kako će me malo zanimati sajam, zbog kojega sam došao! Svakoga trena pogledah na časovnik; činilo mi se da su se strjelice na njemu uzlijenile. Najposlije se stanim pred dućan Petrovića i tu prestojah, valjda, dvije pune ure, dokle ne zatvoriše, te pođosmo zajedno kući...

U sadu, iza kuće, zatekosmo s Anicom tri postarije žene, dva čovjeka i momčića jednoga, svi u seoskoj nošnji. To bijahu sestre, zetovi i nećak gazdin. Svi zajedno posjedasmo za postavljeni sto u hladovini. Sreća mi bi na ruku, te sjedoh prema Anđici. Ona je posluživala, uprav pomagala sluškinji. Zametnu se razgovor koje o čem, a najposlije o njihovijem domaćim poslovima. Petar je, po svome običaju, zapitkivao nabusito, a oni, po općoj seljačkoj navici, odgovarahu razvlačeći i granajući svaku rečenicu. Nikola je bio ćutalica. Pošto se vrlo kratko porazgovori sa mnom, već nije očiju dizao ispred sebe. Anica, sjedeći do muža, kao da je naročito pazila da on ne pretjeruje svojom ljutnjom, te čim on plane, ona utoli plamen sa njekoliko mirnih riječi. Ja sam joj se divio. Neograničena bješe vlast te ženice nad onim divskim vojvodom...

Opća graja dobro mi dođe da i ja izmijenim koju riječ sa mojom lijepom susjetkom. Spočetka govor je između nas tekao o najobičnijim stvarima; pitala me: kako mi se svidi njihova varoš, sajam itd. Pa onda zapodjenem ja pristojnu šalu, koju ona rado prihvati. Ja sam je uvjeravao kako bi joj ljepše pristojala dalmatinska nošnja, a ona se prepirala da to ne može biti. Tražio sam najviše da dražim različite poglede njenih divnih očiju. Pogleda li me pitajući, ili prijekorno, ili sumnjivo, ili žalostivo, - kako mu drago, svaki put uznese me vrh sedmoga Pavlova neba! A ja, što govorio da govorio, duša je svake moje riječi bila: "Djevojko, ja te ljubim!..."

Poslije jela malo se sjedilo, jer Petrovići hitahu u dućan, a seljaci, takođe poslom, razmetnuše tragove.

Pri rastanku reče mi gazda Petar:

- Idi, dijete, u svoju sobu da se odmoriš. Moš' spavati sve do prvijeh hladova, jer kuda bi sad po rozopeku i prašini? Pa 'nda pođi s Anicom i Anđicom u šetnju, pa se navratite k nama u dućan, te ćemo s vama...

- Molim vas, gospođice, mogu li imati pero i artije; imam da pišem jednome prijatelju... obrekao sam da ću mu pisati iz K., - rekoh Anđici kad ostasmo sami, jer Anica isprati ostale do vrata oborskih.

To moje pitanje - prve riječi što progovorih s njom nasamo - jako je zbuni. Anđica, rumena do vratnoga korijena, odgovori:

- Ja ću odmah odnijeti u vašu sobu. I otrča uza stepenice.

Majku ja zagovorih još malo, pak se rastadosmo u trijemu.

Čim se zatvorih u sobi, zbacih haljine sa sebe. Goraše mi utroba i glava.

Uzmem pero i napišem:

"Gospođice!"

Ali odmah mi se učini da je ta sama riječ hladna, te dodam: "poštovana". Ne! I to je malo! Dometnem: "mila i..." Malo je i to, te iskitim sami priziv: "Poštovana i premila gospođice! Anđele i vilo moja..."

Kako će se dalje? Hoću li zabilježiti hiljaditi dio riječi što mi naviru, pa opet da uzbude pismo pomamna čovjeka?

Sjetih se pouke našega učitelja književnosti, koji, predavajući o lijepome slogu, govoraše: kad pišeš u strasti, piši sve što bi toga maha govorio, ali nakon toga, pošto se dajbudi jednu noć ispavaš, uzmi to te dobro prorešetaj i prosij!

Tako ću, rekoh, učiniti.

Premda je bilo dosta listova preda mnom, opet sam zbijao slovo do slova, bojeći se da neću imati gdje smjestiti ni pretežniji dio moje izjave...

Od trijeznih misli u njoj, - koliko se spominjem, - bijahu dvije: nastojati ću da me uzmu u državnu službu" ako ništa, daće mi se mjesto učitelja osnovne škole; ali ima nješto bolje, a to je: mogao bi me gazda Petar o svome trošku poslati u Beč da svršim fakultet. To bi ga stalo u tri godine po trista forinti, a to je za nj sitnica...

Njeko zakuca na vratima, te streknuh i pokrijem haljinom pismo.

Bijaše sluškinja. Donese kavu.

- Borme, vi se baš naspavali! - reče s vrata, - četiri ure prošle...

- Da... jest... - potvrdih, ali se veoma začudih kako to vrijeme proleće.

- A moje gospodarice čekaju vas u oboru poodavno...

- E, gle! - viknuh i klisih da se obučem.

- A kako to? Postelja nije ni dirnuta! - reče sluškinja, pljeskajući rukama.

- Pa da,.. ja... ovaj, poslije podne spavam na stolici...

- Još mi je rekla mlada gospodarica da možete dati meni pismo da ga ponesem na poštu.

Mene obli rumen, te se brzo okretoh na stranu, mrmoljeći nješto, pak se pribrah i odvratih jasnije:

- Hvala, djevojko, nijesam svršio... Idi sad, da se uredim.

Nješto hladno dirnu me u duši. Dakle, Anđica i ne sluti komu pišem!? Ili, može biti, pogađa, pa mi se podruguje.

Previh pismo i stavih ga u špag od haljetka, pa sađem k njima i stanem se smeteno pravdati što zakasnih. Anđica bijaše odjevena kao i prije podne, samo metnula slamni klobučić, obukla rukavice i razapela štit od sunca. Ona se našali da nijesam vičan putovati, te mi treba mnogo odmora, ali me očima ukori, što sam se tako slabo žurio. Mene pak taj. potajni ukor povrati u život...

Na ulici se mještani osvrtahu na nas; pogledi se sticahu na mene, a s mene, preko matere na djevojku. Na mnogome licu pročitah jasno:

"Ko li je taj gladun? Da nije prosilac?..." A uz ta pitanja, oko razjapljenih usana, izbijahu različiti! osjećaji, kod starijih čuđenje, kod mojih vršnjaka zavist, kod zrelijih cura preziranje, itd.

Tako kroza sve ulice.

Mene je to radovalo. Neka svak osjeća kako bilo, ali da ko može posumnjati e sam ja Anđin vjerenik, to mi je tek pravo.

Ja sam kradom, ali oštro, motrio Anđicu, kad bi ko bezobrazno upr'o oči u nas, i njekoliko puta vidjeh kako ona porumeni i obrne glavu, bez ljutine.

Što me pak jedilo, to bješe zagonetno ponašanje gospođe Anice. Ni na njezinu licu, niti u jednoj njenoj riječi, traga ne nađoh da ona sumnja o mome silnom osjećanju, niti da se obrće na to što bi mogao svijet reći. Bješe li to prostota srca žene, koja, baš najčešće u manjemu mjestu, umije do kraja vladati sobom?...

Prođosmo glavne ulice, prokrstarismo marveni trg, pa se stanismo na jednoj rudini, gdje je igralo veliko kolo i gdje se momčad bacala kamena i utrkivala. Divota bješe gledati živi vijenac stasite i jedre mladosti u narodnoj nošnji. Tu se naslušasmo pjesme, svirala i dipala, tu se nagledasmo ljepote ženske, muške snage i hitrine naših brđana.

Tek kad se narod počeo razlaziti, vratismo se, prilično zamoreni. Prolazeći kroz jednu gomilu svijeta, na čelu ulice, mi se sukobismo sa njekoliko gospođa, od kojih se odvoji jedna tanka plavuša, živolazna, ne bog zna kako lijepa, ali veoma prijatna lica.

Anđica joj veselo poteče u susret.

- O hvala bogu, kad te sretoh - reče tiho plavuša. - Zamisli, seko, cijeloga sam podneva s majkama... Oprostite, gospođe, imam razgovora s gospođicom Petrovića, - doda glasno, pak zasu riječima,. strijeljajući mene svojim bistrim krupnim očima.

- Gospodin... student! - prikaza me Anđica, - a ovo je naša učiteljica, gospođica Ninka Z...

- Čast mi je!... Milo mi je!...

Ninka zapodjenu razgovor sa mnom, ali videći da u jednoj vrsti nas četvoro ne možemo hodati kroz onu vrevu, ona uze pod ruku Anđicu i krenuše pred nama, prsnuvši u smijeh.

To me strašno uvrijedi.

- Je li odavde rodom? - zapitah Anicu.

- Nije, nego baš mislim od vaših krajeva. K nama je došla lani.

- A, molim vas, ima li koga svoga i kakva je?

- Vrlo vrijedna, čestita djevojka. Ima samo majku sa sobom, a već je isprošena. Uzimlje je jedan naš mlad, imućan trgovac. Građanstvu je žao što će napustiti školu. Ja sam je... pravo vam kažem... namjenjivala mom Niku, a ni stari ne ćaše se protiviti, jer bi Niku trebala čestita, a otresita žena, ali što ćeš, kad Niko neće ni da čuje o ženidbi. Dobar je moj Niko, ali je uvijek zatvoren u sebi, uvijek snužden, bez uzroka...

U taj mah Ninka se hitro obazrije, kao. da premjeri razmak između njih i nas, pa primače glavu ka drugarici, a odmah zatim obje se dadoše u kikot.

- E, to mene ismijevaju! - pomislih i stotinu crnih slutnja spopadoše me. Ponesoh ruku k srcu, na kome ležaše pismo. Dlan mi se zažari od toga dodira. Nješto mi se prizrje da osjećam strahovitu vatrenu prepirku između srca i pisma. Svijet mi omrznu, te nepromišljeno stadoh deklamovati:

- Moja gospođo, Niko ima potpuno pravo... Život je jedna grdna nesreća, a davati život drugomu, to je: davati mu nesreću.

Anica stade gledajući me začuđena.

- Ko bi rekao da vi tako mislite!?... A... pa da, jest, popovi često tako govore. Ali ja opet mislim da nije zlo ono što je po božjoj volji.

Sad se ja zapanjih. One riječi "popovi tako govore" zgodiše me posred srca, a ova druga obična, jasna i istinita napomena prikaza mi se kao njeko otkrivenje, za koje svijet ne zna, te bi trebalo da ga čuje iz usta Aničinih. Zaista ne sjetih se da je ikada tako savladao moju sumnju kakav teški razlog mojih učitelja, kao te proste riječi jedne proste žene.

Da zabašurim svoju zabunu, stiskoh joj ruku.

- Gospođo, pravo rekoste. Ne mislim ni ja tako, baš naprotiv, nego sam htio da iskušam vaše osjećanje; da se uvjerim e ste zadovoljni s vašom sudbinom. A, odista, veće sreće nema od porodičnog života, kada dva srca jedno...

Bog zna u kakvu bih drugu krajnost zabrazdio da se u taj mah djevojke ne ustaviše.

_ Mamo - reče Anđa - hoće Ninka da ide kući, a ja je molim da dođe k nama na večeru. Reci joj ti, molim te.

- To je već rečeno i primljeno s njezine strane, - odvrati Anica. - Dakako, treba slušati starije. Idite, vi dušo, odmah k nama, pa pomozite Kati oko stola, a ja ću s gospodinom u dućan da prihvatim naše. Usput ja ću, Ninka, javiti tvojoj materi da sam te zarobila do devet ura, dalje ne.

Dok su trajali ti pregovori, ja sam gledao preko djevojaka. Meni sad jasno bijaše što Anđa hoće. Hoće da postavi bedem između mene i sebe.

- Još kadgod, odista, bila je gospođica vaša gošća? - zapitah gospođu, pošto one otidoše.

- Ta nikako se ne razdvaja od naše Anđice. Ona je baš bila i danas iza ručka kad ste vi spavali... E, da je bilo po mojoj želji, ne bi se ona razdvajala ni sa mnom, dokle sam živa! -: dodade žena uzdahnuvši.

Ja umukoh za njekoliko, pa premetnusmo govor na drugo.

Mišo zatvaraše ćepenke, a gazda Petar i sin mu stojahu pred vratima kad mi stigosmo. Anica otpravi Miša s porukom materi Ninčinoj, te pođosmo kući.

Srete nas Ivan kočijaš.

- Baš mi je milo što te vidjeh. Sjutra u osam, - rekoh mu.

Petrovići stadoše me odvraćati da ne odlazim još za dan-dva, ali ja govorah da sam se uželio majke.

Ivan pričeka dok izduši to malo govora, pa će:

- Ja sam baš pošao da vas tražim. Našao sam još dvoje da vozim, a baš mislimo krenuti u to doba.

- Pa kako ćemo troje, ti četvrti, s onijem.

- Ni brige vas za to, gospodine. Pod nogu je, a idu moji konji...

- Lete niz brdo kao pomamni, - doda gazda.

Ja bijah smislio kako ću se ponašati za večerom. Biću priseban, mjeriću riječi, a povrh svega neka iz svake moje riječi, iz svakoga pogleda i pokreta izbija sjeta.

Posjedasmo drukčijim redom nego u podne. Gazda u začelje, domaćica i ja s bokova mu, Niko prema sestri, a Mišo prema Ninci.

Počesmo ćutke, ali čim gazda gutnu prvu ožicu juhe, namršti se, pak stade žestoko grditi sluškinju što je presolila.

- Ama nije, Pero brate, nego si zahvatio s vrha, a ne promiješao! Na, evo ti moja! - reče žena i podmetnu mu svoj krug.

Gazda posrka u slast bez riječi. Osim djevojaka, koje su šaputale, kao da se već nikome nije račilo govoriti. Nastade napetost, teška osobito kad je tuđinac u kući. Ja sam se naprezao iz petnijeh žila, domišljajući se kako da probijem led, a da se ne odmaknem od one nasnove, s kojom bijah sjeo.

Ali me preteče gazda, i to kakvim načinom!

- Pa pričaj što, pope! - viknu on, brišući brčine.

Ta nenadna zasmija ih sve, a meni bi kao da me udari po licu.

- Nijesam još pop, - odgovorih dostojanstveno, - imaću sreću to biti tek do dvije godine.

- Lijepo, samo treba dodati: ako bog da!... Zbilja, koliko li to učite, vi popovi?

Ja se uhvatih za to, te stadoh dokazivati da i treba velika sprema svećeniku, da je njegov rad u društvu teži i zapleteniji od ičijega, pa završih slavospjevom svećeničkom staležu.

Obje me djevojke pažljivo slušahu, ali pogledima čisto nagovarahu staroga da nastavi šalu.

I on to učini.

Stade štipati popove, onako svojski, ali opet s mjerom. Ja sam se donjekle branio najboljim oružjem, ama videći da šaljiva strana prevlađuje na sav mah, vješto mu se otmem. Otud, odovud, prebacim govor na naše jakošnje poznanstvo i putovanje. Ispričah kako se umalo zubma ne poklasmo, kad se prvom sastadosmo, pa onda sve redom što je na kolima govoreno do Trtra, preskočivši ono njegovo stradanje u Italiji.

To učini tako veselje da se čak i ćutalica Niko u dva-tri maha grohotom nasmija.

Anici se osobito dopade kad ispričah što je za nj rekla krčmarica pod Trtrom. Anica pogladi rukom po obrazu svoga muža, dodavši:

- On i jest dobar, samo on misli da čovjeku dolikuje da bude oštar.

Ali glavno i najljepše iz moga šaljivog povjedanja bi kad im kazah kako je gazda Petar pjevao.

- To ne može biti! Ja nikad nijesam čula moga tatu da pjeva! - viknu Anđica, pa skoči i poljubi oca, a mene milo pogleda.

- Da je to istina, čestita gospođice, to će vam ovoga trena potvrditi vaš otac... On će sad započeti, a mi svi da mu pomažemo! - rekoh ustajući.

- Hoću! Kako da ne! Da mi se rugate! - veli gazda otimljući se milovanju kćerinu.

Ninka hitro dopade s druge strane, pa mu se obje objesiše o ramena. I Anica ga je molila.

- Pa dobro, najposlije, ded' svak na svoje mjesto! - viknu on, pa skrsti ruke, zažmuri i poče:

"Osu se nebo zv'jezdama"...

Svi složismo osim Miša, koji, videći da neće moći savladati smijeh, pobježe u kuhinju.

Drugi stih pjevasmo glasnije, a pri trećem svako dade maha grlu.

Pošto se svrši pjesma, ja dignem čašu, te kitnjasto nazdravim domaćinu i domaćici, veličajući njegovu dobrotu i gostoljublje, želeći njima i njihovu podmlatku svako dobro od boga, - pa zapojem "Mnoga ljeta", uz koje pomogoše djevojke.

- Tako treba, gospodine, a ne mudrovati! - šapnu mi Ninka, kucajući se sa mnom, a u isto vrijeme njekako čudno žmirnu očima, pa u povratku cjeliva svoju drugaricu.

Odmah zatijem ispratismo svi gospođicu Ninku do njezine kuće.

Ja se srdačno rukovah s njom i šapnuh:

- Ja se preporučujem vašem dobrom, plemenitom srcu... Vi me razumijete, - pak ne čekajući odgovora, odmakoh se.

U oboru gazde Petra, dokle on i Niko zatvarahu vrata, krišom stisnem ruku Anđici. Ona ne odgovori, niti je izvuče, nego kad je pustih, ona se privi uz majku i reče uzdrhtalim glasom:

- O, mama, hajdemo molim te, nije mi nješto dobro...

Obje pođoše nazvavši mi dobru noć. Nas trojica posjedismo u gostinskoj sobi, pa ostadoh... ah, ne sam, nego sa rojevima misli...

Hodao sam kao bjesomučan gore - dolje, dokle po svijeći ne poznadoh koliko je vremena proteklo. Tada je ugasih i legoh obučen, pritiskujući vrelo čelo rukama. Nikako ne mogoh svesti čistinu. Po njekim znacima, mogao sam se nadati, dajbudi od djevojčine strane, ali vjerovati da će gazda Petar Petrović dati svoju bogatu jedinicu sirotanu i svrzimantiji, - to borme, ne!... Ali opet ako djevojka hoće te hoće, ta skloniće se roditelji... A, ko ti kaže da te ona ljubi? Na što se oslanjaš? Na to što te dva-tri puta ljubazno pogledala, što ti je Ninka namignula, kao da to nijesu sasvim obične šale djevojačke!... Ne, ne, ne, ona me zaista ljubi, ja sam njezina prva istinska ljubav. Ta šta bih htio? Valjda da padne na koljena preda me, pa da mi to ispovijedi?... Dobro - recimo da je tako, ali ko ti kaže da će ona imati toliko pregaoštva da natjera svoje roditelje da je za tebe udadu? Ona da to učini, ona, skromno dijete male varoši, dijete naviklo da bude pokorno svojim roditeljima do kraj kraja!... Okani me se sumnjo, zla drugo! Čisti se, ne staj pred njeno lice!...

Ta plima i oseka, nadanje i očajavanje, nadimahu mi trudi, dokle zora ne zabijeli.

Tada malko trenuh.

Ustadoh s tvrdom odlukom da joj pismo predam. Predaću, pa ma što bilo. Otići neću bez toga. Ako nikako ne uzmogu toga jutra, pretvoriću se bolestan...

Rastvorih prozore.

Mišo je izlazio, kuckajući ključima dućanskim.

Otrčah ia vrata gostinske sobe i stadoh prisluškivati. Po gornjem hodniku zatutnjiše sitni koraci. Domalo iste korake čuh niza stepenice.

Odgrnuh kraj od zavjesa i ugledam... nju. Bijaše jako blijeda i zamišljena.

Opet se stanih na prozor, pod kojim ona braše ruže. Ne znam de li me vidjela, ali mislim da jest, ispod oka.

- Dobro jutro, gospođice, gore vas traže, - slagah.

- Dobro jutro, - prihvati ona, ali ne diže očiju, nego se vrati.

Dočekam je na hodniku.

- Jedna će od tijeh ruža mene dopasti, iako mi, može biti, nije namijenjena, - rekoh.

Bojao sam se da mi srce ne pukne, tako je strašno bilo.

Anđa, oborenijeh očiju, pruži mi cvijet, a ja joj privučem ruku k mojim usnama, nego - ne znam kako to bi! - mjesto da mi usta sretu njezinu ručicu, sretoše se s njezinim rumenim usnama, koje se stopiše u vreo, dug poljubac...

Vjerujte da to nije stojalo u mome programu toga jutra, ali što će se, kad tako ispade!

- Na život i smrt! Anđele moj! - rekoh predušujući.

- Jest, na život i smrt! - ponovi djevojče i opet zapečatismo obricanje.

Tako tri puta zasopke.

Ja ćah sto i tri, a ona isto tako, nego mi zakuca u lobanji ono pile, što ga zovemo razumom. Kljucnu mi lijepo tri puta u čelo, opominjući me da se umjerim, jer je sreća prevrtljive ćudi...

- Uzmi ovo pismo! - rekoh. - U njemu ti je sva moja duša!

Anđa ga metnu u njedra i pođe.

- A kako ću ti dalje pisati? - zapitah.

- Preko Ninke. Upravljaj na njezino ime. Ja sam već...

Ne dovrši. Prevari se, sirota, što i toliko reče u svojoj iskrenosti.

Nakon malo trenutaka ja sam, čio i vedar, doručkovao sa domaćima, osim Anđice.

- Boli je glava, - reče mati. - Ne znam šta je djetetu.

- Šta je! Šta je! - viknu gazda. - Ko je to vidio da djevojke piju vino naiskap - kao one dvije sinoć? Ja mislim da će i ona druga, ona Ninka, jutros ispaštati.

A kad kola zazvrkaše pred kućom, dođe i ona u ručaonicu, držeći ruku na čelu.

- Gle! s kim ćeš u društvu? - reče gazda.

Svi se nadvirismo na prozore.

Iz kola izađe njeki Šibenčanin sa svojom nevjestom. Vidjelo se odmah da su se skoro uzeli, jer bijahu mladi kao kaplje.

- Dobar znak! - viknuh veselo, ne mareći kako će se to razumjeti.

Pa pošto se ljubazno oprostih s materom i kćerkom - s ovom sasvim učtivo i hladno - sađem s Petrom i Nikolom.

Mladijenci ne htijahu nikako da sjede na stražnjem, udobnijem dijelu kola; morao sam ih silom namjestiti.

Rukujem se s mojim čestitim ugostiteljima i pozdravim još jednom klobukom gospođu, - Anđica je virjela iza nje, - pa krenemo.

Moji mladi saputnici jako se snebivahu preda mnom. Stoga, čim iz varoši izađosmo, premjestim se ja do kočijaša, obrnuvši im leđa.

Put mi ne bješe dug, jer je glava radila. U njoj se slagahu riječi, koje će dati misliti gazdi Petru.

V

U selu prionu mi odmah nadimak: "svrzimantija".

Nagađalo se zašto sam je svrgao, ali se nije znalo počisto.

U kući ispričah sve istinito, sve do sitnice. Majci mi ne bi pravo. Bojala se božje kazne, ali je umiri naš pop, koji, premda je vrčao na mene, nije prebrazdio.

Janko je bio skroz nemaran.

- Eto, brate, kako znaš! Nijesi ti dijete, ni prostak da ti treba čijega svjeta. Ti bi mogao nas svjetovati!...

Jedina snaha povlađivaše mi. Ona bi velika moja utjeha. Imala je strpljivosti da po čitave ure sluša bulažnjenja zaljubljena djevera.

Prođe dvadeset po me teških dana.

Zaista ne čeka mati sa većom čežnjom jedinca sina sa duga putovanja, kao što ja svakoga dana očekivah našeg seoskog pismonošu, njekog žgoljavoga Grga. Svakoga dana izlažah mu po dva-tri puškometa u susret.

- Nema ništa za me, Grgo?

- Ništa.

Ja tada sjedem pod bremenom crnijeh slutnja...

Udari prva jesenska kiša.

Ja stojim naslonjen na prozoru i gledam kroz rasplakanu okolinu, koja se tako slagaše sa mojom unutrašnjošću.

U njeko doba pomoli se Grgo. Gazi siromah po glibu, poguren pod svojim ovoštenim ogrtačem.

- Ništa nova, Grgo? - zapitah ga, to toliko da štogod rečem, jer već bijah izgubio sve nadanje.

- A ima neka cedulja za vas, - odgovori.

Strčah k njemu, čudeći se kakva je to "ce-dulja" za mene, a ne pismo.

On mi predade poštansku objavu da me tamo čeka 50 forinti i preporučeno pismo.

Uzeh štit od kiše, pak, bez duše, pođoh u grad.

Do tamo se putuje pješke obično uru i po, ali ja stigoh za jednu.

Sav mokar dopadoh na poštu.

Predadoše mi veliko pismo, žigosano u K.

Otrčim u prvu krčmu, koja mi se namanu, te dršćući otvorim.

Jezgrovito, ali jasno, gazda Petar mi nameće uslov da odem u Beč i da se upišem u pravnički fakultet. Toga radi šalje mi 50 forinti za putni trošak, svakoga pak mjeseca šiljaće mi 40 forinti. Ako dobro položim ispit na kraju godine godine, vjeridba će se svršiti iste jeseni.

Druge jeseni vjenčaću će s Anđicom. Treću godinu provešću s njom u Beču...

- A da je na dlaku sve tako bilo, razumije se po sebi, završi dr Svrzimantija.

// Projekat Rastko / Književnost / Umetnička književnost / Proza //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]