Simo Matavulj: Pripovetke

U tuđinstvu

Jedne veoma studene večeri, četiri "mediga" Primorca u Beču, otidu iz krčme u kavanu i posjedaju oko "svoga" stola. Ostala mjesta oko njih, gdje se obično skupljahu njihovi zemljaci, bijahu prazna. Đaci uzmu po jedne novine i naklone se nada njih, dokle Švabo donese "šljivovu juhu".

Dvojica bijahu mladići od 21-22 godine, vidjelo se da su novaci, a ostala dva doturaše do tridesete, - "djejstvitelni studenti", kako Rusi zovu one koji se ne rastaju lako sa velikom školom.

Pavao Ž. bješe najličniji među njima. Visok, bjeloputast, pune crne brade, koja lijepo dolikovaše njegovijem protegljastijem obrazima. Navrh tjemena bješe mu granula zvjezdica, koju je on pažljivo krio pred ženskim svijetom, i s koje on dosta jada podnese od svojih drugova. Znali su mu slabost. Ako će koji da ga strašno razgnjevi, dosta je da mu reče i u šali: "Ćelo!" Inače on bješe veliki domišljan, i kolovođa u terevenkama. Rodom je bio iz jedne varošice u srednjoj Dalmaciji, i prilično imućan.

Periša K., seosko dijete, iz općinske oblasti odakle i Pavle, bješe okošt dugonja, riđe dlake, kukasta nosa i sijerijeh očiju. On se ponosio svojim neobično lijepijem zubima, a još više snagom svojih žilavijeh mišica. Prije pet ili šest godina dođe zajedno s Pavlom da uči ljekarstvo, te se nikako nijesu razdvajali; uprav on ne mogaše bez Pavla. U ljutini bio je spor na riječi. Najveće mu je uživanje bilo da se prepire sa Pavlom, ali iako kad mogaše da ga nadvlada težinom razloga i pravilnijem zaključkom, onaj bi ga gotovo uvijek poplavio svojom bujnošću. Periša pak ne mogaše trpjeti da se ko drugi protivi Pavlu, ma u čem bilo. Toga radi, prvijeh godina njihova đakovanja, dolazilo je često do ruku, osobito s tuđincima, te ostadoše priče o junačkim podvizima Perišinim u tijem prilikama.

Marko G., tanak, uskih grudi, ćos, mila lica, bješe pošljednji izdanak jednog plemićkog korijena, jedna glasite kuće dalmatinske, koja odnjivi krajišnicima dugački niz vojvoda, u četiri vijeka ratovanja. Među đacima Marko je bio hvaljen kao dobar znalac klasika i naše novije književnosti, te, po svome izboru, radije hoćaše učiti stare jezike, ali ga otac nagna da uči ljekarstvo, - već razumije se zašto. Na jednoj đačkoj zabavi, njekoliko dana prije ovoga skupa, Marko je krasno govorio Preradovićevu pjesmu: "Domovini" i Jakšićevu: "Majci". Osobito ovom pošljednjom zanese tako slušaoce da su ga prekidali silnim tapšanjem i ne osta oka koje ne zasuzi, a na kraju, dvornica, regbi, srušiće se od vike i vardanja rukama i nogama. Od te večeri bolešljivi vlastelin omili jako Pavlu.

Najposlije da vam prikažem četvrtog u toj družinici. To je mladun smeđ, rasta gotovo kržljava, lice neznatna, odjeven raskošno, sin prebogata skorojevića, đak koji se jedva provukao kroza srednje škole. Sad je nasrtljiv i plašljiv, kako u kojoj prilici, a primljen je u društvo rado, jer troši nemilice. Glas mu bješe kao u djeteta ispod deset godina. Pošto je ugađalo njegovoj taštini da se druži s jednijem "kontom", stoga svud praćaše Marka, kao njegov sjen. Ime mu je Toni T., ali ga običnije zvahu Tonćuli.

Kad podsudnjak kucnu na sto, đački se pogledi stekoše na jednu plavu staklenicu, koja je stršila između zdjela kave.

- Šta je to? - zapita Pavle njemački.

- Pravi vaš zemljak, gospodine doktore. To vam jamčim svojom poštenom riječju! - odgovori sluga i stade pričati kako je baš toga dana njeki bečki vinar otvorio dalmatinski podrum, a kavanski gospodar odmah odabrao što je bilo najboljega za svoje svakidašnje polažajnike, osobito za Dalmatince.

- I baš biste učinili veliku ljubav mome gospodaru da okušate, jer vi najbolje možete suditi: je li pravo dalmatinsko? - završi Franc.

Sklenica brzo prođe kroz ruke. Na četvrtastoj hartiji, pod zlaćanim grbom triju kraljevina, pisaše: "Pravo dalmatinsko. Prvi bečki podrum", itd.

- E, obješenjak ovaj sluga. Nanjušio da sam pri novcu! - reče Toni i namignu sluzi: - De toči!

- Prava švapska mješavina! - opazi Periša, mršteći se, pošto srknu.

Pavle je žvakolio, kao što čine vinski trgovci kušajući, a pri tome je motrio Perišu.

- Varaš se, brate. Ovo je pravo spljetsko vino, - "žerbo" vino, kako ga tamo zovu, a ti si navikao na tanku hrvaštinu iz ravnica.

- Ta već znam da nećeš potvrditi ono što ja kažem, pa i bio uvjeren da je istina!

Nastade raspra. Kušali su piće na njekoliko načina, - mućkali ga u čašama, te mirisali; sipali ga na šećer da vide kakva je cvijeta; kropili njim dlane, pa pljeskali. Najposlije, sa tri četvrtine glasova, potvrdiše da je dobro i prirodno, pravo domaće. Tonćuli reče sluzi da zapamti tu riječ, te kad mu se naredi, neka samo tu vrstu donosi.

- Ja, majne heren, ajnferštandn, ajne flaše domaše! - reče Franc i otide po drugu.

Pavle, da pokaže kako mu je svejedno, pilo se ne pilo, zadubi se u novine, te ga Tonćuli morade gurnuti da se prene, i da se kuca s njima.

Ali kad se nače četvrta, tada "vince udari u lice" i otpetlja jezike, te se zavrže govor koje o čem, o strankama dalmatinskim, o djevojkama, o profesorima i njihovijem predavanjima, o bečkim zaglušnim nevaljalštinama, - o svačem po malo, samo ne o onom što bješe najpretežnije u novinama, naime: o suđenju njekim socijalistima. Toga su listovi bili prepuni; nastavak ispita krivaca zahvaćaše njekoliko stubaca, koje Pavle bješe lakomo pročitao. Dan prije, Pavle, braneći socijaliste, bješe se žestoko sporiječio s Perišom, te se zarekoše da neće više o tome govoriti. Sad ga je to kopkalo; govorio je o čem i drugi, ali je mislio o tome i vrebao neće li koja riječ pasti koja bi se zgodno mogla skopčati sa slavnijem pretresom, pri tome čikajući pogledom svog vječitog sporitelja. A i Periša kanda o tome mišljaše, jer bješe digao glavu, gledajući Pavla kao s planine, i često je kružio prstom između vrata i okovratnika, što kod njega bješe znak da je željan rata.

Gosti stadoše odlaziti, svijeće se gašahu jedna za drugom, dokle ostadoše samo dva plinska plamička nad njima i jedan nad tezgom. Na ulici je vjetar strašno duvao, kola već rijetko zvrjahu po kaldrmi. Razgovor malaksa.

Usred tišine, Pavle tresnu dlanom po mramornoj ploči.

- Biću iskren! - viknu on. - Sinoć sam krivo mislio. Danas sam skrozi i skrozi izmijenio mišljenje, jer sam pročitao nastavak i... uopšte shvatio stvar u cjelini.

- Kako to? - zapita Periša izvrativši dobro glavu, a oči da mu strknu, baš kao vojenom konju kad čuje trubnu poklič.

- Eto tako, brate, mislim drukčije nego juče. Da im ja sudim, svijeh bih ih povješao!

- Kako to? - pripita Periša.

- Kako! Kako! Ta znaš bar otprilike kako se vješa, ev' ovako, - i pokaza rukama kako se namiče konopac oko vrata, što izazva opći smjeh.

- Franc! - veknu Toni. Njegov djetinji glas, kad hoćaše da jače vikne, zavekao bi kao koza.

- Ja, domaše! - odazva se dremljiv poslužitelj, donoseći sklenicu, a praznu skloni na drugi sto, gdje ih već bješe prilična gomilica.

Periša razumjede da ga Pavle želi zbuniti tom promjenom. Njemu se tada htjede da pokaže protivniku kako je on spreman da se bori i na zemljištu koje nije izabrao, i s oružjem koje će na vrat na nos skupiti. Ta ga pomisao nadraži.

- Sreća je, moj Ćelo, što ti nijesi sudija i što nećeš biti, jer i inače o svemu sudiš na prečac.

- Prije svega, molim te, zovi me imenom, ili me ne zovi nikako! A ja sve što rečem, razmišljeno je. Tvoji razlozi, kojima si ih sinoć krivio, nijesu dobri. Optuženici jesu krivi, ali kad se gleda sa drugog većega vidika, na koji je vas teško popeti. - Pavle prevuče rukom ispred sve trojice.

Toni i Marko zgledaše se. Ta oni su sinoć uz Pavla pristajali. Periša im pruži obje ruke i nasmija se.

- Pa ded', čoče, pomozi, da se i mi ispentramo na taj tvoj strahoviti vis, samo pazi da se ti prvi ne skotrljaš niza nj!

- Ne prekidaj me! - viknu Pavle - i slušajte! - Pa se nalakti i poče im kazivati kako različiti učeni ljudi shvataju socijalno pitanje.

Kako je i Periša imao izlišno tuđih misli o tome, upade mu u riječ, te ga stade ispravljati.

Ali se i mladunčadi htjede da se malo proače svojim pamćenjem, te počeše izbijati jedan drugoga, jedan na gumno, drugi sa gumna, - ovo rekao Bebel, ovo Marks, ovo Bekl, Spenser, Maltus, - dokle ih Pavle ne nadvika sve, te dade maha bujici svoje rječitosti.

Udari na lukave sebičnjake, koji plemenite uzore i osjećaje stavljaju pod svoja stopala kako će se oni svijetu veći činiti, a, u isto vrijeme, lakše uzabrati rodove sa visokih stabala; na prostodušne, koji nehotično griješe, ali njihove griješke smetaju razvoju onoga što ne razumiju nego naziru; na mlitavce, bez tvrdoga uvjerenja, koji kao muhe padaju čas na šećer, čas na nješto što se bijeli... - Pavle onako stojke, razbarušene kose, zažarena lica, razmahujući rukama, pod blijedom svjetlošću plinskom, imadijaše nješto apostolskoga, te čak i Franc zinuo bješe, a Periša svakoga trena odmahivaše glavom i rukom, kao da ćaše da reče: "Ta to su sve stare stvari!..." - Pošto Pavle preduši, uživajući maličak silan učinak svoje propovijedi, nastavi povijesnu stranu društvenoga čvora, koji muči ljudstvo od toliko tisuća godina. Kaza im kako su mudraci sviju naroda pokušavali riješenje toga pitanja, koje je duša sviju kretanja, sviju mijena, čak i vjerskih. "Dašto, glad je osovina u kolu života. Njeki dodaju uz to: i ljubav, - ali je ljubav pošljedak sitosti!" - Sa općenitog razmatranja svrnu na naš narod i dokaza im da kroza nj provijava čisti demokratski duh, od davne davnine do danas; kako je i ustanova plemstva od iskona bila u nas drukčija nego u drugih naroda. Da potvrdi to, ispriča da su vlasteli bili glavni činitelji bogumilstva, koje je išlo na to da sruši hijerarhiju; nazva ga narodnom vjerom. Napomenu im naše zadruge, gdje je starješina mogao biti i najmlađi po godinama. Sjeti ih poljičanske državice i njezina "poštovanog štatuta". Završi: "Mi imamo svoj jak temelj, ali ne umijemo zidati na njemu. Što je, osobito u novije doba, složeno na njemu, to je po tuđinskome načinu i ne dolikuje mu. Dolje s kojekakvijem novotarijama!"

Tona i Marka prođe zanos, a Franc hrkaše na sav mah, s glavom na prekrštenijem mišicama.

- Oh! Oh! - prihvati Periša. - Dakle: dolje s novotarijama! A nauka? Napredak?...

To rekavši, ustade i izvrnu svoje snažne šake, te se stade obzirati, kao da nješto tražaše.

- Šta? Hoćeš da uhvatiš nauku i napredak? - podrugnu se Pavle.

- Dođavola! - promrmlja Periša, pak u dva kroka stiže do peći, koja se bješe ohladila" i baci joj u ždrijelo njekoliko lopata uglja.

- Dobro si se sjetio! - veli Toni.

- A još bolje što nijesi razbudio Franca, prida Marko. - Kome bi se sada mililo gaziti do kuće, po ovoj ciči?

- Pomisli, na kraj Jozefštata!

– Meni se više ne pije! - reče suho Pavle.

- Bogme, ni meni! - potvrdi Toni. - Meni se kupe usta. Kanda će pravo imati Periša, ovo je vino pravljeno!

- Hajdemo za drugi sto, jer evo oko nas gomile duhanskog puhora, - čisto me davi nikotin - opazi Marko.

Kad se premjestiše, nastavi on:

- Sad su blizu tri ure; do dana jošte tri. Proći će i to u ćaskanju. Hoćeš li ti, Pavle, jutros na predavanje?

- Na svaki način. Jutros je predavanje iz patologije, i to veoma važan dio, a ja sam najvedriji poslije ovakvih noći.

- Na zdravlje ti bilo! - podrugnu se Toni i ćaše odista nješto zajedljivo dodati, nego ga suzbi oštri pronicavi pogled Ćelonjin, koji mladiću jasno reče: "Jezik za zube, dijete!"

Međutijem ugljevlje u peći stade cvrkati i pištati, te se Periša vrati k njima.

- Dakle, tako? Sve novo dolje, a? A napredak,. nauka? Moj brajko, kud si ti zalutao sa tvojim prečistim narodnjaštvom? Zašto zatvaraš oči pred istinom? Danas iole pitomije čeljade u Dalmaciji hrani se i odijeva po jednome kalupu kao i prosvijetljena čeljad po drugim krajevima zemljinijem, ovdje u Beču, u Londonu, u Nju Jorku...

- Istina ti je! - viknu Marko. - I naše gospođice pod Velebitom, Dinarom, Biokovom, nose se kao Parižanke i ne mogu živjeti bez francuskih romana!

- Ne samo što se cio obrazovani svijet izjednačio u nošnji i hrani - nastavi Periša - a to nije sitnica, priznaćeš! nego su potrebe i navike umne i tjelesne, ukus, pogled na svijet, osjećajna strana, sve se izjednačilo! Put željeznik i munjevna žica, eto prepletoše zemaljski krug, te je u velike skučen prostor i vrijeme. A što li će tek biti! Ta mi smo tek u početku velikog ujedinjenja! Sjutra će se usavršiti vazdušni brodovi i telefon, pa kakav će samo to preobražaj donijeti? A gdje su drugi obreti, koje mi ni izdaleka ne zamišljamo! Dabogme, da će izumiti i jedan svjetski jezik. Naš je Tomaseo rekao da bi izum svjetskoga jezika stajao prema obretu tiskanijeh slova - kao 2000:1. A to će biti, jer svijet osjeća potrebu toga. Jasno je, dakle, da svijet ide ka jedinstvu, i da nikoja sila to već ne može spriječiti!

- Tako je, tako! - viknu Toni u zanosu. - Živio napredak, ljudstvo kao jedna porodica, sloboda!

Pavle će mirno:

- Da ti znaš mnogo više nego što si znao polazeći iz svoga sela, o tome neću sporiti. To isto mogu kazati za Tona, Marka i sebe. Ali kakva će korist biti od toga našoj zemlji? Nikakva. Razlika je sva što ćemo tražiti da živimo gospodski, na što nam, tobož, daje pravo nauka. A što kažeš za naše zemljake? Recimo, njih devedeset po sto i hrane se i odijevaju i misle i osjećaju, ama u dlaku kao u doba Jankovića Stojana, i mnogo prije, a ja ne kažem da je to zlo. Naši seljaci, goneći stoku na sajmove, odmaraju se pored ceste; povrh njihovijeh glava zuji žica - prolijeću misli širom svijeta. Seljaci to objašnjuju ovako: na vrhu svakoga stupca, pod onijem bijelijem kapkom, skriven je po jedan đavo i ti đavoli šapću jedan drugome. A što su vatrena kola i parna lađa? To je, brate, "špirit", jakako "špirit"! I misliš li ti da će to malo trajati? Reći ćeš mi da je današnji seoski naraštaj gotovo sav pismen. Pa lijepo, čitaće molitvenik, pjesmarice i raspre po našim novinama; znaće da je zemlja okrugla i da se sunce ne vrti oko nje; da u bolesti ne treba zvati vračaru nego ljekara... i još štošta. I to li mi je član ujedinjenog ljudstva! - A kaputaši? Čudna mi čuda i napretka što su se navikli na bolju hranu i veću njegu, kao da tako ne bijaše i u prošlo vrijeme. Velika većina njih sjutra će letjeti u tijem tvojim usavršenijem loptama po vazduhu, ali čim zagrmi i krijesne munja oko njih, oni će se krstiti i dozivati svetog Šimuna i svetu Barbaru, jer ti ugodnici božji štite nas smrtne od strijela, koje odapinje prokleta "Irudica". - Pa tako je i po ostalome svijetu! Ovi glupi švapski seljaci iz okoline bečke, kojima smo se toliko puta smijali i koji jako izostaju iza naših po bistroći i zdravoj pameti, koliko su oni umno napredniji od svojih starih, u minulijem vjekovima? A dopustićeš da nijesu oskudni školama. Pogledaj i na dalje. Cijela je Njemačka danas jedan vojeni stan, Francuzi su mahom žešći katolici, nego što bjehu prije velike revolucije, svuda po Jevropi, - da ne nabrajam posebice, - napredak je izvanjski, za oči velik, ali gomile nijesu koračile ni pedlja na tome putu koji ti zamišljaš. Šta je s oslobođenijem robljem amerikanskim? Stotine milijuna Azijata, Afrikanaca, Australijanaca zar su bolji? A nemaš pred očima ono mnoštvo divljačkih plemena nerazvijena mozga, za koje današnja nauka tvrdi da nijesu podobni za napredak?... Opće obrazovanje! Opći napredak! Potrzaš mi šuplje fraze, kao kebu iza pasa!

- More, ti potrzaš same šuplje rečenice, koje će lakše raspršiti zdravo mišljenje, nego što vjetar razduva pljevu, - planu Periša, a kako se bješe naljutio, ne mogaše već hitro govoriti, nego zastojkivaše nižući "zdrave misli".

Raspra je dugo trajala. Toni je uzvicima povlađivao Periši, a Marko je nemarno slušao. Franc se razbudi, te pošto ogrija leđa prema usijanoj teći, dohvati metlu, i stade mesti podinu, ne mareći što se prašina vitla oko njih.

Kad Periša najžešće juriša na plemstvo, Pavle ga prekide:

- Plemstvo ima smisla... ako ništa u njih je domaće predanje nepomućeno, oni vide sebe u prošlosti, tako reći oni osjećaju trajnost i jedinstvo svoga bića, postojani su u načelima, uzdaju se u sebe, zato i jesu kadri i dan danji da budu vođi velikim pokretima. Šta misliš, da bi Bismark bio što je da nije kućić od starine? Pa i Napoleon Veliki bio je od gospodske loze od starine... Cvijet učenjaka, književnika, umjetnika, osobito u romanskim narodima, bio je plemenite krvi. Evo nam živa primjera među nama, evo nam druga Marka! On je dobro uzgojen. Je li se on ikad kome od nas čim zamjerio? U svakoj prilici on vlada nad sobom. Ako se i otisne kadgod u ovake terevenke, on ipak ne gubi vrijeme. Sve ja to pratim. Vjeruj, Pero, da će on postati bolji ljekar nego ja, ti i ovaj.

- Ja... ja... ja... ne držim do toga! - poče Marko, zarumeniv se do vratnoga korijena. - Ja nijesam nikad pokazao da se... uopće ja cijenim čovjeka...

- A mi, što smo? - zapita Periša Pavla, jedva došav do riječi od srdžbe.

- Kako da ti kažem? Sjemenje koje raznosi vjetar, te gdje padne, tu nikne i naraste stablo prema zemljištu, obično izdržljivo, čvrsto, ali nije pitoma voćka. Ne znam ko živi u meni? Ne znam na koga ću se ugledati od mojih starijeh, da mu ličim u svemu, ili da se čuvam da ne nalikujem na njega! Ele, Cigani.

- To ti možeš za sebe kazati, ali od pet naraštaja znadu se grobovi mojih starijih! - viknu Periša.

- Ja bar nijesam Ciganin! - izmrmlja Tonćuli, zagledajući dva draga kamena u svome prstenju.

- Ha-ha-ha! - zasmija se grohotom Pavle. - Hi-hi-hi!... Ne smijem se tebi, mali, nego Periši. Kako se daš uloviti! I ti kažeš da ne držiš do "starinskih misli", a!? "Pet naraštaja!?" "Moji stari!" Što ne kažeš čisto: "Moju knjigu rodstva?" Uostalom, eto mudri Franc donosi hladne vode i vrele kave! Ži-vio-ooo!

Tonćuli zapjeva početak jedne po Dalmaciji veoma obične pjesmice:

"Naša je majka ustala,
I b'jele dvore pomela,
I hladne vode don'jela,
I vrelu kavu skuhala..."

- Moja neće već ustajati! - reče tužno Marko, čisto nehotice, za sebe. Pavle ga milo pogleda.

- Davno li je izgubi?

- Još se nije navršila godina! - odgovori lagano plemić, a lice mu se preobrazi, - iz dubine izbi mrtvačka bljedoća i prože mu kožu.

Pavle se udari dlanom po čelu.

- Sad ja tek razumijem! sada tek! Kako se prije ne sjetih!

- Šta to? - zapita Periša.

- Dabogme, stara stvar: nema umjetnosti bez istinskog osjećanja! Onako govoriti "Majci", onako može čovjek mlad, obrazovan, tankoga osjećaja, ali, povrh svega, mora mu biti tuga u srcu. Oh!...

- Ama ja jošte ne razumijem o čem je govor? - opet će Periša.

- Ne možeš, brate, ni razumjeti... ti... tebi su živi roditelji, je li?

- Jesu.

- I čak praroditelji, čini mi se? - doda podrugljivo.

- Ta pričao sam ti da mi je djed još u snazi kao mladić. Ima mu devedeset i četiri godine, a rumen je u licu, zubi mu svi zdravi i prav je kao šipka. On se ruga s ljekarima i s ljekarijama. Mi smo, bolan, strašno dugovječni.

- To jest: oni su, oni tvoji dugovječni, a za sebe ne možeš to reći, - uplete se Toni;. - Ti se, brajko, snažiš već je šest godina po ovijem zdravijem prostorijama, a tvoj djed nije, po svoj prilici, kave ni omirisao, a? Kukuruzna kruha, pure, zelja, a? - I on se stade smijati, kao obično svojim dosjetkama, pa onda poče zviždati.

- A i tvoji su živi, je li, Tonćuli? - zapita ga Pavle.

Tonćuli kimnu glavam i zvijuknu: fi-ju, fuuu! Tako često čine fakini po Primorju kad hoće nješto da potvrde. Zatijem on poče:

- I papa i mama, živi su... Ah, zbilja, nijesam vam nikad pričao! Ta to je čitav roman... vjerujte... pravi pravcati roman! Pape je od veoma starinske ugledne porodice - (ne smjede reći "plemićke") - iz Verone. Njegov otac, djed moj, bijaše žestoki austrofil, te stavi moga papu u kadetsku školu. Nego, eto vraga, moj pape zarana se napojio slobodnijem mislima, te stade na svaki način prkositi svojim starješinama i učiteljima, a zato ga ture u vojsku kao prosta vojnika, - vjerujte kao prosta vojnika. Ele, šta će? Morao je služiti i tumarati tamo amo kud su premještali njegovu regimentu. Kad isluži svoje godine, opet napast, zaljubi se u djevojku prostoga roda. Djed i svi ostali članovi porodice ni da čuju za to. Jest, ko da skrši gvozdenu volju upornog pape? On ti se vjenča s mamom, pa bjež' u Dalmaciju. Pomislite vi samo to, u tuđi svijet bez novčića u špagu? Srećom bijaše priličan slikar...

- Kako to? Vojnik! Slikar! - prekide ga Pavle koji je dotle uzbuđen sukao brke.

- To jest - umio je slikati, bio je "diletante"...

Pavle poče kikotati kroz nos, gledajući oštro Tonćula u oči.

- No, - prekide ga sad Periša, koji jedno što ne maraše za romane uopće, a drugo vidje e će Pavle prasnuti, - no, vidim da je građa zaista romantična. Nego, znaš što? Ti ćeš to lijepo opisati, - ja sam uvjeren da ćeš s vremenom to opisati, pa što da nam kvariš kasnije uživanje?

- No-no-no! - reče Tonćuli, malo prezirno, - ja vidim da vam nije do moga pričanja, ali ni meni već do sjedenja. Konte, ti ostaješ?

- Pa kuda ću sad? Sjedi, bolan, bar dokle sunce ne grane!

- Koješta. Adieu!

- Addio carissimo! - viknu Pavle. - Nije s gorega, što ideš, jer bi čuo što treba da čuješ! Mislim da nam je ovo pošljednji sastanak!

- Zbilja šta tebe tako naljuti! - pita Periša.

- Kako šta!? Ne znaš, dakle, da ovaj nikogović laže kao malo ko?... Tebi je, valjda, Marko, poznata prošlost njegovijeh?

Marko potvrdi glavom, razvukavši malko usne.

- E, brate, - nastavi Pavle, - svi li su ovi prekomorci jednaki! Sve je to pribjeglo k nama zbog njeke viteške nevolje; sve uskočilo među naše krše zbog nesrećne ljubavi, slobodnijeh misli, urota, strašnijeh domaćih tajna i... bog te pitao šta još, a kad tamo sklonila se čeljad od gladi! Otac Tonćulov - odavno ja to znam - bio je prost vojnik, pa kad isluži, uze njeku sluškinju i životario je svojim zanatom. A po zanatu bješe prosti mazalo, od onijeh što jedva izmuče po pedeset novčića na dan, - razumiješ, što kreče zidove i kistom prave cvjetove kroza izrezuckanu hartiju po stijenama. Kad ono pred talijanski rat ćesarovci stadoše, na vrat na nos, dizati tvrđave po Primorju, obogati se preko noć i talijanska golja, kao mnogi promućurni tuđinci. Eto oda šta mu sin kuje njeki roman!

- To mu je, zaista, mana! - doda Marko, - ali ja ću nastojati da ga odučim od toga, jer nije zla srca.

- Varaš se, Marko! On u duši mrzi i tebe i nas svijeh i našu zemlju i jezik i težnje naše!... Ne znaš li da mu je otac kamatnik i italianisimo?... Okani se ti njega! - završi Pavle u srdnji, pak podnimi glavu na jednu ruku.

Periša je kunjao. Dugo su tako ćutke sjedili, dokle Pavle započe blagim glasom:

- Markiša dragi, osladi mi noćašnju gorčinu, molim te.

- Kako to?

- Ded' onu... krasnu pjesmu, ako ti nije baš preteško.

Marko se namršti. Ščinjao se za njekoliko, htjede da odbije, pa najposlije ustade i poče uzdrhtalijem glasom:

"... Ponoć je.
U crnom plaštu nema boginja..."

Pavle zaronio licem u pregršti i tako osta dokle ne umriješe pošljednje očajne riječi u mladićevijem ustima:

"... Otkad te majko nisam video,
Nikakva dobra nisam video...
Il' možda misliš: "Ta dobro mu je,
Kad ono tiho tkanje ne čuje,
Što pauk veze žicom tananom
Nad onim našim crnim tavanom!...
Među ljudma si, među bližnjima!"
Al' zlo je, majko, biti međ' njima!
Pod ruku s zlobom pakost putuje,
S njima se zavist bratski rukuje,
A laž se uvek onde nahodi,
Gde ih po svetu podlost provodi; -
Laska ih dvori, izdajstvo služi,
A nevera se sa njima druži!...
O, majko, majko, svet je pakostan
Život je, majko, vrlo žalostan!"

- Divna pjesma. Mene svega trnci podilaze! - reče Periša.

- Te riječi Jakšićeve potresaju najnježnije žice u meni, bude mi rojeve uspomena iz djetinjstva! - viknu Pavle zažarenijeh obraza... - Ne mogu odoljeti da vam ne ispričam... onako na dohvat, na preskok ... štogod od tijeh uspomena... Ne boj se, Periša, nije roman a la Tonćuli, nego prosti događaji domaći, može biti malo neobični, o kojima ti nijesam govorio. Marko će me pak potpuno razumjeti!

II

- Otac mi je bio stočni trgovac, na glasu, od Primorja do bosanske granice, jer u trideset godina imade posla gotovo sa ovakim viđenijim čovjekom na tom prostoru, a nikad se nikome ne zamjeri krupno. Premda inokosan, oženi se tek u trideset petoj. Uzrok je tome bio pokojni djed Pavle najprije, pa onda otac. Djed kao momče dođe odnjekud sa granice u Primorje, u doba francuskoga zavojevanja, te se najmi u našoj varošici. Kad zaštedi nješto novca, dade se na trgovinu sa stokom, a kako mu radnja pođe za rukom - u svakom brđaninu leži dobar trgovac - okući se. Imao je dva sina, koji, čim stadoše na noge, pomagahu Pavlu u radnji i praćahu ga u dalekom putovanju. Stariji umrije naprečac, - odista od zapaljenja pluća, - u dvadesetoj godini. Red je bio da djed oženi oca mi što prije, ali stari bijaše cjepidlaka u svemu i veliki probirač. "Teško je - govoraše - dan danji naći ženu kutnjicu i muškoga srca, kakva se hoće mome razmaženom Iliji!" Tako je starac odmicao i odmicao, te ga i smrt ponese.

Ostade Ilija s velikim tajnijem teretom. Za živa oca imao je redom njekoliko milosnica, pa najposlije s jednom i djecu. To je sve mjesto znalo. Ilija mišljaše pozakoniti djecu i vjenčati se s nesretnicom čim stari oči oklopi, ali usud htjede da jadnica naglo premine prije djeda Pavla. Ilija se morao oženiti, ali ga njekoliko poboljih udavača odbi. Najposlije nađe se jedna djevojka iz susjedstva, od veoma siromašne težačke kuće, koja, natjerana od svojih, nazva mu se ženom.

To je bila moja mati.

Sad vi već zamišljate da će nastati tragedija, - jer brak bez ljubavi, nesrazmjera u godinama, prošlost očina, itd. itd.

Koješta!

Sjećam se jednog neznatnog događaja iz mota ranog djetinjstva, koji će vam na to odgovoriti.

Meni je moglo biti oko šest godina, Jakici četiri, a Mišo počeo tek bješe gmizati, - uz-gred vam kažem, s Mišom se završio porod. Sva-koga jutra sluškinja nas vođaše u "školicu", - onda bijaše zli običaj da djeca, čim na noge stanu, danjivaju kod "meštrice", njeke babuskere, koja ih učaše moliti se bogu; nas je bilo oko dvadeset u jednoj sobici. Ele, jednom u polasku sretosmo se s njekim popom, koji zapita, od šale, nabusito:

- Čiji ste vi, a?

Ja mu priđem ka ruci, a Jakica uplašen odgovori:

- Mi smo dobog Ilije!

Sluškinja, gušeći se od smijeha, objasni:

- Ilije P., gospodine. Mali je više puta čuo gdje mu mati tako reče: "Moj dobri Ilija", pa misli dijete da tako treba... hi-hi-hi!

- Lijepo je to čuti! - reče pop, pa pošto svakojeg pomilova, ode.

- Lijepo, borme! - doda njeka starica, koja se bješe ustavila, - a i pravo je, jer se malo koja ženska glava može pohvaliti da ima domaćina kao majka te djece! O, poznajem ja dobro njega i nju. Po duši, i ona je vrijedna ženica, ali svaku čestitu ne dopada čestit drug, - ne, borme, lako!

Kuća naša bijaše kao što su mahom starinske kuće po primorskim varošicama. (Djed je bješe kupio od dužnika njekog propalice.) Od krupna kamena, dvadeset lakata šupljine u dužinu, sa četiri prozora, uska prema dužini, donji kat pregrađen, gornji sav jedna suvota. Na sredini te prostorije orahov sto i oko njega tronožne stolice i klupe. Naokolo, uza stijene, krevet do kreveta, kovčezi, a vrhu svakojeg ponješto: ikona, oružnica, lolica sa kositernijem posuđem, suknje, gunjevi itd. U zastavi, prema vratima, stativa, iza koje uvijek sjedijaše mati, među trubama sukna. Strop nije bio zaklaćen, nego na gredama pribijene daske. Ni na jednom od četiri prozora ne bijaše sviju stakala, te kad uždije ljuti naš sjeverac, zatvaraju se kapci usred dana. Dodajte k tome da neprestano čeljad ulazi i izlazi; kokoši ulijeću, te se s vardanjom i kletvom izgone; u prostranom oboru riču goveda i bleji sitna stoka; sluge graju i bez potrebe; kuharica se s njima zavađa, cmareći se pri ognjištu, koje se nalažaše u jednom pregratku marvene stojnice, - zamislite, rekoh, sve to, pak ćete pojmiti gdje sam odrastao!

Kao da sad gledam krupnog moga oca kako se penje uza stepenice, pak pred vratima pogne se i malko koso ulazi, da ne zapne o pragove svojim širokim ramenima. Glava mu bješe prema dubini, - visoko čelo, krupne plave oči, obrazi obli, dug smeđ brk, pod malo kukastijem nosem. Da je bio dužega vrata, a manjeg trbuha, moglo bi se, zaista, reći: lijep čovjek! Ali kako se po Primorju - pa i gotovo svuda po našem narodu - najviše cijeni krupnoća, stota osta taj pridjev uz njegovo ime.

Mati mi, omalena, ali kremenita primorka, jedva mu dopiraše do ramena. I ona imadijaše lijepo prostrano čelo, crne kao ugljen oči i bujnu kosu. Osobito je odlikovahu mala usta i gospodske ruke, iako žuljave od silna rada.

Ako otac zateče u kući mnogo "kuma" - svaku je ženu zvao kumom - on tada pravo k polici, te se napije rakije, pak zasuče brčine, a pri tome mu sinu zdravi zubi. Mati, neka je u najvećem poslu i govoru, opet mu prati ovaki pokret, a on samo odmahne rukom, kao da kaže: "Na čast ti, brate, ženski razgovori!"

Ako udesi nju samu, tada mu ona pođe ususret i stane ga ispitivati.

- Izgubio, dašto! To ti, brate, vidim na licu! Teško meni, kad ćeš prestati "rizikati"? Rekoh li ti ja: ne kupuj sad krupnu stoku, nije joj prođe...

- Izgubio, pa hvala bogu! - reći će on sučući brke i žmirkajući, a to je pouzdan znak da nije štetovao. Ali ako obrće srebrnijem pucem na kružatu, ili se češka i bobonji kroza zube: "E trista mu petalja, što ću?" - tada su zli biljezi, a tada ga ona tješi:

- Pa hvala bogu, čoče, imaćeš kad naknaditi! Da vazda dobivaš, ne bi se zvao trgovac, nego dobivalac! Što da se kidaš za to? Ne bih ja dala mrvu zdravlja za veliku dobit!

Otac je bio svoje ćudi u mnogom čemu. Spavao je na pr. na najkraćem krevetu, previjenijeh nogu i nikad mu se ne znadijaše pravo doba spavanju. Mrzilo ga je preoblačiti rublje i haljine, na što ga je uvijek mati morala nagoniti. Ne bješe mu milo u crkvu hoditi, premda je istinski bio pobožan. Za stolom vazda je sjedio u začelju, pa bilo ne znam kakvijeh gostiju, čak i starijih kumova, i pio je iz vrča, ali pred svakim drugim morala je biti čaša. Kad bi sami bili, sjedila bi mati s lijeve mu strane, a ja, kao prvijenac, s desne, do nje Mišo, do mene Jakica. Tada bi se njih dvoje ljudski narazgovaralo. Ponjekad bi mati namrgođena počela nješto šaptati, a on bi je slušao oborenijeh očiju i uzdisao. Jednom, bilo je kasno po večeri, to njezino šaputanje toliko mu dojadi da mu se skotrljaše dvije krupne suze niz obraze, a mati, kad to vidje, briznu također u plač i stade mu ljubiti ruke...

Koliko sam puta zorom skočio sa postelje i stanio se do matere na prozoru da vidim kako će otac uzjahati. Stojan sluga, njeki žustri i prikladni Kotaranin, dovede dorata ka binjektašu, na kom otac čeka i s koga kroči u sedlo. Zatijem se Stojan zavrgne dugom puškom, potrči da otvori oborska vrata, pa krene ulicom pjevajući: "Na putu nam dobra sreća bila!" Otac smigne ramenima da namjesti optočeni gunj - obukao bi ga samo u jakoj studeni - obode konja i viče: - "Zbogom, dušo!" - Najposlije izlazi iz stojnice Jakov gončin, uprćen. Na leđima nosi u torbi brašnenicu, a pod torbom gospodarev ogrtač. I on se zdravi s nama: - "Zbogom, gospodarice! Zbogom, Paviću!" A mi gledamo za njima, dugo gledamo, čak do gornjega brijega, gdje se cesta savija i gdje nam se čine ljudi kao mravi. Pak svrnemo oči na naš prostrani zaton, po kome mile jedrenjače i brodići na vesla. Ostrvljani rane na tržište. Ako duva jaka bjelojužina, vjetar pogibija u našem kraju, mata se stane moliti: "Pomozi im, sveti Nikola putniče!" K tome će dodati: - "Blažena Gospo, u pomoći budi mome čovjeku!" Zatijem sjedne za stativu, te brdila stane treska, pojače nego kad je domaćin u kući, tako da se Mišo razbudi i zaplače...

Otac bi ostao "tamo po svijetu" - kako mi zvasmo - najmanje petnaest dana, ljeti i dva puta toliko. Ne treba da kažem kako bismo ga željkovali. Poslije večere s majkom sjedimo na tratini, iza kuće, a ona nam priča. Zvijezde trepere po našem čivitastom južnom nebu, vjetrić piri od mora i lelija grančicama po masliniku. Ja maštam o mračnim šumama, o ravnicama, gdje vidiku nema kraja, o bradatijem divovima povezanijeh glava, - tako sam zamišljao Bosnu i Turke. Pa čisto s ponosom vidim krupna Primorca na dobru konju, i dva vjerna pratioca, kako slobodno prolaze kroz gore i ravni i hale...

Svagda bi otac udesio da stigne kući na večeru. Mati čim primi poruku, ne skrasuje se toga dana za stativom, nego zavrne rukave, pa gotovi, buni i kara kuharicu. Kad se suton uhvati, mi s materom u kuću, osluškujemo s prozora, a čim čujemo o-kanje i Stojanov haber: - "Hajde, dore, daleko-o-o je mo-o-o-o-r-e-e-e!" mi da skrhamo vratove niza kamene stepenice i preko obora. Kad zaboravimo Miša, njega stane vriska, te se ja moram povratiti da ga snesem. Otac odjaše, pa mu redom letimo u naručje. On je veseo i znajući čim će materi ugoditi, pošto upita za zdravlje, odmah viče: - "Oh, brate, ala sam gladan! - Ala sam željan domaćega jela!" Za večerom zadirkuje nas djecu i kazuje smiješne stvari. Tek pred zoru dojavi Jakov kupljeni krd...

Tako smo živjeli i tako je u nas bivalo, - osim: neznatne koje izmjene, - dokle meni nasta osma godina. Tada počeh polaziti prvi razred osnovne škole, a Jakica i Mišo iđahu jednako k "meštrici". Te godine ljeti bješe taka žestoka vrućina kakve starci nijesu zapamtili. Čak noću do kasno, kamene klupe pred našom kućom bijahu kao usijane, a vjetra ni od kuda ćuha. Govorilo se da je pomor udario njegdje preko mora, a bojati se bilo da će i k nama. Otac se bijaše jako uzlijenio, te je gotovo malo i ustajao sa svoga malog kreveta; u podne je malo jeo, ali bi uveče naknadio i mnogo pio, pored sviju majčinijeh opomena.

Licem na Petrov dan uveče, pošto je slatko jeo, usred razgovora zakovrnu očima i pade sa stolice. Mati se skameni za čas, pa ciknu. Dotrčaše slute i njih stade graja, te dopadoše susjedi, - domalo svjetina zaguši kuću. Njeko otrča po ljekara, njeko po svećenika. Nas djecu odvedoše ka tetki Mariji, rođenoj sestri materinoj, koja bješe podaleko kućom. Kad tetka razabra što se desilo, brzo otidje k našoj kući, a nas preruči domaćinu svome, Grgu. Oni nemahu djece, a tetak, po zanatu opančar, sušta dobrota, uze mene da razgovara i tješi, a Jakicu i Miša nije trebalo, jer djeca bijahu dremovna. U njeko doba nagna čovjek i mene da se svučem i legnem. Ja se pritajah, te ne znam koliko sam vremena sluktio i trzao se, dokle i mene san ne savlada. Nijesam zaboravio ni što sam snijevao te strašne noći. Usnim da je otac plačući uzjahao na dorata, kome se ispod sedla raširiše krila, te odleti, ali se do malo vrati, i otac uze Miša preda se, te se uzdigoše u nebeske visine...

Razbudi me nječiji plač i tužnjava u drugoj sobi. Razabrah tetkin glas i ove riječi:

- Jao, Ile, diko bratska!... Dječica ti i ne slute!...

Sjedoh na krevetu. Disanje mi se prekinulo u kotlacu, probi me hladan znoj, i sav se ukočih.

Tetak pita tetku:

- Je li se, jadnik, povratio bio k sebi?

- Jest, jadna ti sam, i pričestio se i preporučio Marti djecu i onu... (šapnu nješto).

Ja skočio s postelje i stadoh se busati pestima naričući:

- Kuku tata!... Kuku tata!... Hoću kući!.. Pustite me!...

Grgo me pritište na svoje grudi, ljubeći me po vratu. On i tetka jedva me savladaše da ne pobjegnem go kroz ulice. Utoliko se i braća razbudiše, te smo skupa plakali, dugo i dugo, dokle ne zanijemismo...

Tek pred podne dođe opet tetka Marija, pak nas preruši u crno ruho i povede kući. Putem sam čuo od njekoliko prolaznika:

- Ovo su djeca Ilije P... Jadni, dobri gazda Ilija, umr'o je od kaplje, bog da ga prosti!

U kući se jedva proturasmo kroza svijet. Mati vrisnu, kad nas vidje, pa nas odiže, jednog za drugim da poljubimo oca, koji ležaše na velikom stolu, u novijem haljinama, u licu vedar, gotovo rumen. Živo se sjećam da sam se, usred žalosti, jako začudio materinoj snazi, jer mene odiže lako, kao perušinu! Malo smo tu ostali. Tetka nas opet povede k sebi.

Pogreb je bio istoga dana pred veče.

Sjutradan dođe sluškinja po nas. Mater zatekosmo gdje leži obučena na očinu krevetiću, a oči uprla u lik majke božje. Ja briznuh u plač. Ona mi oštro zapovijedi da umuknem, pak privuče k sebi Miša i zagrli ga.

Dođoše Stojan i Jakov pogruženi. Mati ustade i poljubi se s njima, a oni izljubiše nas, pa ih isprati do stepenica.

Pođem lagano za njima, da doznam šta znači sve to.

- Zbogom, moja dobra gospodarice! - veli Stojan brišući suze. - Neka ti bog namiri svakim dobrom sve što si mi valjala! Ako bi ti. ikad ustrebao, evo me...

- Zbogom, - dodaje Jakov, koji ne mogaše dalje govoriti.

- Haj'te zbogom, braćo! Da vam je prosto i blagosloveno sve i oprostite! - veli maja, pokrivši lice rukama u povratku.

Ja se ukradoh i siđem u obor. U praznom naslonu dva čovjeka izgrtahu đubar, a jedan zidar mjeri konopcem širinu.

Otrčim k ognjištu.

Naša kuharica - stara cura ova u crnini, šije nješto, lica joj požutjela kao vosak, oči joj crvene i izbuljene. Čim joj se primakoh, zgrabi me željno i stade cjelivati. Od nje doznadoh sve - i kako su ljekari ocu krv puštali, te se razabrao, pričestio i govorio malo s materom... tu, očito, prećuta nješto, i kakav je bio sprovod; kako je dorat toga jutra prodan i sluge otpuštene; kako će se od naslona načiniti mali stanovi, te davati pod najam, itd.

Taj dan, mati nam provede na krevetu, razgovarajući se mirno i bez plača sa ženskima, koje ju pohodiše.

Po večeri legoh ja s njom, na njenoj postelji.

Ne motu znati koje doba noći bijaše kad me razbudi govor.

Gledam oko sebe... nema nikoga, a mati, otvorenijeh očiju, govori kao na javi:

- Hoću, brate, ne misli, čim bude dan!... Ta to je za mene sveto, kad si ti naredio!... Bog vidi sve i zna, pa kako bih se ja ogriješila Njemu i tebi!...

- Mamo moja!... Mamo! - stanem vikati užasnut. - Što je tebi, mamo!...

Ona zatrepta očima i trgnu se, dišući naglo.

- Ništa, dušo!... spavaj, čedo moje! Može biti da sam što iza sna govorila! - I zagrli me, te na njezinijem njedrima mene opet savlada drijem.

Čim se mi djeca obukosmo i umismo, mati nas navrsta pred Bogorodicom, a sluškinja donese na crijepu žerave i posu je tamjanom, te nas okadi. Zatijem poče mati:

- U ime oca, i sina, i duha svetoga.

Ja izgovorim "Oče naš" i pozdrav Bogorodici. Drugih molitava ne znadijasmo, nego ona smisli njeku za očinu dušu. Spominjem se ovijeh riječi: - "Bože mu daj pokoj vječni i raj svijetli, da bi mu se duša radovala u tvome carstvu, a mi da bi živjeli po tvojoj volji!"

Poslije toga još je nješto šaputala, pa onda reče sluškinji:

- Neka uđu!

Mi se jedanak obrnusmo.

Za sluškinjom uđoše dva dječaka, ocrnjena, u težačkoj nošnji. Jednome je moglo biti šesnaest godina, drugome četrnaest. Stariji je veoma nalikovao na Jakicu, a mlađi kao da mu ne bješe brat, nikakve sličnosti.

Djetići se primakoše oborene glave i poljubiše mater u ruku.

Ja vidjeh kako ona ponese ruku na srce i ublijedi više nego što bijaše blijeda. Pak se pokloni prema prilici rekavši:

- Primi, bože, zavjet!

Ja toga trena osjetih da postadoh njeko drugi, da nijesam više dijete... sve mi je bilo jasno: i oni potajni razgovori materini sa živijem ocem i onaj noćašnji njezin razgovor, i ono što je tetka šaptala i ono što je sluškinja prećutala... sve!...

Mati ih poljubi u čelo, a nama reče:

- Ovo su vam braća!... Oni će ostati s nama!... - pak izađe.

- Eto, ja sam ovršio svoju priču! - reče Pavle ustajući.

Marku se zavrtješe suze, a Periša već odavno hrkaše.

Franc otvaraše prozore.

Pred vratima začu se tutnjava nogu. Tri radnika uđoše, tresući haljinama.

- Gle! koliki je snijeg nakrhao! - veli Pavle, pokazujući rukom na prozore.

- Pa šta bi s njima poslije, s tom tvojom... braćom? - pita Marko.

- Odrastoše s nama, dokle se ne dohvatiše snage i zanata. Stariji je uz Grga postao opančar, i danas je svoj gospodar, oženjen i lijepo živi. Mlađi je kovač, nego sad je u vojsci... Hajdemo!

- A braća ti rođena? - nastavi Marko. Pavle se namrači, te pošto ispiri mlaz dima:

- Mišo preminu od gušobolje, šest mjeseca nakon oca... Znaš onaj san! Ali ko danas vjeruje u to?... Jakica je, hvala bogu, zdrav i preuzeo je očin zanat... E, sad hajdemo.

- A majka? - bijaše Marku navrh jezika da upita, nego se na vrijeme trgnu. Ta razumio je!

Razbudiše Perišu, te izađoše jedan za drugim, uskom prtinom po snijegu. Tako su išli do šire ulice, pa onda krenuše uporedo, kroza golemi, hladni Beč.

Bogorodica Trojeručica

Margarita, Jelena i Slavko ostadoše na krovu dok je lađa plovila preko zatona. Sve troje ćutke gledahu kako se odmiče gradić Rebenik, odakle bjehu rodom. Prva progovori stara Margarita.

- Bože moj, da nam je ko juče u ovo doba rekao da ćemo sad biti na moru! Da nam je ko rekao da ćemo u Trstu božićovati.

Jelena, mlada djevojka, briznu u plač i reče:

- Oh, jadan mi Božić!.... jadna moja mama!

Slavko, ličan mladić, zagleda se u nebo, koje nad morem bješe obrubljeno tamninom. Mnoštvo galebova lećaše nisko nad površinom.

Dođe činovnik da kupi bilete. Uzev ih od Margarite, reče: "Izvolite u drugu klasu".

Mladić i djevojka zgledaše se. Jelena uze od činovnika bilete, dade ih Slavku i reče:

- Molim vas, doplatite za prvo mjesto. Zašto ste to učinili, tetka, znajući da ja...

Ali Margarita istrgne ih Slavku govoreći:

- Kad prijeđeš prvu stanicu, zamijenićemo ih!...

Slavko otšeta na krov trećega mjesta, gdje se nalazila šarena gomila, kao obično duž dalmatinskih obala. Na zaklonu trapa, dva Arnauta, podvili noge, puše i budni sanjaju, - prave dvije slike toliko opjevanih "barbareza" što su u staro vrijeme pljenili blago i djevojke po srpskom primorju. Iza njih, polijegalo njekoliko vojnika, pokrivenih šinjelima. Uz bočinu, između dvojice žandara, sjedi okovan čovjek. Podalje, gomila brđana, ljudi i žena, u živopisnoj nošnji, ali većinom dronjavih. To bjehu zacijelo učesnici u suđenju onome krivcu.

Kad se Slavko vrati ka Margariti i Jeleni, zateče ih u društvu s trećom.

Njeka sredovječna gospođa, u crnim, svilenim haljinama, sa debelom zlatnom verižicom oko vrata, sa silesijom zlatnog prstenja, sjela prema Margariti, drži psetance na krilu i priča svoja stradanja prošle noći. Govoraše talijanski, sa akcentom naših ostrvljana, miješajući srpske riječi, a najčešće uzvik: "Jo, duso moja!" Do nje je sjedio mlad čovjek, plave bradice, obrijanih brkova, - a taj, i krojem odijela i pokretima, hoćaše da se o njemu misli e je Inglez! Bješe njeki trgovački agent iz Trsta. Bezobrazno je gledao Jelenu i upadao u riječ ženama, smijući se sam svojim dosjetkama. Podalje sjeđahu dva jezuite i čitahu molitve iz "Brevijara". Najzad, jedan uzeti gospodin, još mlad i krupan, zagrlio svoga slugu pa šetuka po krovu. To bjehu putnici prvoga mjesta.

Jelena sa izrazom dosade ustade i pođe Slavku, te se skloniše do krmilara.

Sunce je jako grijalo, oblaci bjehu se zgrnuli svi u jednu golemu guku, koja lebđaše na nebu u pravcu kojim će lađa skrenuti. Jelena svrati Slavkovu pažnju na čudnu pojavu:

- Pogledajte! Ovako što nijesam nikad vidjela! Oblak je kao kakav lijevak, kome je širina nama okrenuta, a grlić kao da je otišao u bestrv! I, pazite, kako se obrće onaj veliki otvor pa guta druge oblačiće, - uprav upadaju mu sami u ždrijelo!

- To i jest đavo, što se ono gorje obrće! - reče krmilar.

U jedan mah čovjek njeki, na kljunu lađe, pr-vuče njegovu pažnju. Bješe visok, a nješto pričaše gomilici mrnara, razmahujući rukama. Pa se primače vojnicima, pa seljacima, pa Arnautima i najposlije ka žandarima. Svakome je taj ponješto progovorio i uvijek je prstima dohvatao kapu. Najzad se pope uza stube, na krov prvoga mjesta.

Bješe starac dugih obraza, potpuno krezub, te mu se šiljasta brada i orlujski nos gotovo sastavljahu. Pod gustim obrvama sijevahu crne oči. Na glavi mu bješe crna svilena kapa sa zlatom izvezenim kolutićima na tjemenu, kakve nose stari Bokelji. Dugačak vrat, bješe snop debelih žila; kaput do koljena višaše na njemu kao na kosturu; široke pantalone zvonjahu oko njegovih predugačkih cjevanica. Na kažiprstu imao je zlatan prsten sa četvrtastom pločicom. Kaogod što mu oči i nos napominjahu grabljivu pticu, tako mu i šake ličahu na kandže...

Starac se ustavi iza prečage i stade posmatrati nebo. Poslije njekoliko trenutaka, on odmahnu glavom, pa, trljajući ruke, uputi se ka gospodi. Najprije se pokloni jezuitima, pa ostalima što sjeđahu, dodirujući srednjim prstima kapu i govoreći:

- Bo'đorno, sinjori, ala kumpanija! Bo'đorno, bo'đorno! Vento fresketo, bora borin, a gavoramo baherin! Bo'đorno, sinjori! (Dobar dan, gospodo i družino! Imaćemo friška vjetra, bure i burice i biće pomalo poigravanja.)

- O, barba Ivo, bona levada! - dočeka ga onaj... Inglez". (Čiča Ivo, zdrav ustao!) Pa jeste li se odmorili, barba-Ivo? a šta ćemo s ribom? Hoćemo li nastaviti pogodbu, a?

- Bo'đorno, mladiću! - reče Ivo, zadržavši pogled na zlatnoj verižici debele gospođe... - Jesam se odmorio. A koliko treba staru čovjeku da se odmori, gospodine moj? Sedamdeset i pet je odzvonilo na naš Ivanjdan, a to je trinaest dana poslije vašega. A što se vi rugate mojoj trgovini, to nije lijepo od vas. Je li tako, moja dobra gospođo? (obrati se Margariti). Svak trguje onim čim može. Je li tako, čestita gospođo? (okrete se debeloj). I suha riba treba nekome, jer svak ne može jesti sveže. A? Šta vi na to velite? Evo časni oci mole se bogu, mole, mole, pa kad dođe vrijeme, i oni jedu, i još kako slatko!...

Debela gospođa, Margarita i jezuite osmijehnuše se. A pošto Ivu kanda glavni zadatak bješe da svakoga promotri i da mu svak čuje izbliže glas, on se uputi ka Slavku i Jeleni, sa svojim vječitim: "Bo'đorno."

- Vi ste Bokelj? - zapita ga Slavko.

- Jesmo, šjor, od Kotora, ne baš iz Kotora, nego od kotorskijeh strana. A vi ste Dalmatinac?

- Da. Putujete li u Trst?

- Može biti, a može biti i bliže... znate, kao sirotinja malo trgovinice, malo onako... A gospođica je vaša sestra?

- Nije. Iz istoga smo mjesta, iz Rebenika.

- Bog da je poživi i utješi, jer je nješto brižna... Vi ste trgovac, doista? Vi razumijete muku i nevolju, ali dogodi se tako da čovjek mora putovati pred sami Božić, pa bio bogat, ili siromah... Gospođica je veoma tužna, ali bog će pomoći. Treba se bogu moliti, dijete!... Zlo se vrijeme sprema ali, ko zna, može i prebaciti. Baš ću otići gorje da čujem šta kapetani misle.

A vi ste Srblji, čini mi se?

- Jesmo. Dakle, vi trgujete ribom?

- I ja sam čistjejši Srb od starine. Vo imja oca i sina i svjatoga duha, amin! Ovo je pravi krst. Je-li-te, gospođice? Dašto! Poklanjajusja krestu tvojemu, Hriste! Poklanjaju sja, poklanjaju sja!... Ja, što pitate da li trgujem ribom, to, znate, tu ima i šale! Ali opet neuljudna je šala onoga Latinina, što je obrijao brke, jer on, kao mladić, mogao bi pomišljati da bih mu ja mogao biti đed! A, bora mi, i svijeta sam obišao poviše no on! - Pa dodade njeku grčku rečenicu i otide.

Agenat pričaše o starcu ovo:

- Barba Ivo trguje suhom crnogorskom ribom, to jest, nosi vreću, dvije ukljeva, pa će to prodati, pa će kupiti, recimo, oraha ili buharice, ili dasaka, ili, ili... što god hoćete, što god možete zamisliti, pa će to preprodavati. I u svako doba godine, i u svima pristaništima i po našim i po Levantu, može se desiti da ga nađete. Ja ga poznajem ima desetak godina i viđao sam ga svuda. Gradi se prost, ali je prepreden! Još se prikazuje kao isposnik i veliki bogomoljac. To je jedan od onih što putuju drugom klasom plativši polovinu treće, što mogu živjeti od Budve do Trsta o kori hljeba, ili o tuđem računu...

- E, baš mi nije milo s takvim putovati! - veli debela gospođa. - Taki privlače rđavo vrijeme, duso moja!

Agenat nastavi:

- Priča se za njega da je vjedogonja. Ne šalim se! Čuvajte se, ne upuštajte se s njim u razgovor, jer bi mogao doznati sve tajne vašega srca! A osobito treba da ga se čuvaju djevojke, - dodade pogledavši Jelenu, koja se okrete ka Slavku, rekavši:

- Bože, kako su ljudi većinom prazni i dosadni.

- Pa tako ti je, - veli Slavko. - Ja se odavno držim pravila da se na brodu ne družim s nepoznatima. Šta me mogu zanimati ljudske sitnice pred ovakim veličanstvom prirode. Ova beskrajnost vode i vazduha snaži me, naknađuje mi tjeskobu Rebenika... Osjećam kako mi vjetar ispira cijelu dušu, kako mi misli postaju uzvišenije. Doduše, osjećam i ništavilo svoje i svega pred svesiljem prirode, ali to mi je ugodno.

Barba Ivo penjaše se uza stube, što vode na uzvišicu, gdje bjehu kapetani i pilot. Ovaj izađe na susret starcu i poče ta vraćati, ali uporni starac, jednako klanjajući se kapetanima, prođe mimo njih, nasloni se leđima na branik i prekrsti ruke.

- Čudna starog đavola - reče Slavko. - Kad je sad ovako živolazan i nemiran, kakav li je istom bio u mladosti! Jesi li zapazila kakav je diplomata? Ti ga pitaš jedno, a on ti odgovara drugo, a dotle sprema odgovor na ono prvo: i onda umije svratiti govor na što on hoće, umije i iskušati čovjeka i sve to tako vješto, da se poslije sjetiš.

- Mene nije iskušao, a ipak je pogodio da sam sjetna. Pa onda, više mi je kazao pogledom, nego riječima! Strah me je od toga starca, a ipak bih ga rado slušala.

- Ne treba čovjeku nikakve proročke moći, pa da odmah vidi e si zabrinuta i tužna. Uostalom, i ja mislim da njegovo pričanje može zanimati...

Lađa okrenu uz vjetar, koji zazvižda kroz katarke i odmah se vali počeše lomiti o bokove. Ona crna pjega na nebu, za tinji čas, raskoluta se naširoko i kao da se spusti...

Sa svih strana začu se vapaj i kuknjava od morske bolesti. U gomilici gospode najprije nasta metež, ta se zbiše jedno uz drugo.

Slavko i Jelena potrčaše ka Margariti, koja se previjaše. Debela gospođa poblijedi i zamliječi očima. Mlađi jezuita prekinu molitve, a trebnik pritisnu na želudac. Sluzi i uzetom gospodinu takođe pozli...

Brod se naglo prope, te se pokretne stvari otkoturaše na protivnu stranu. Stade škripa i zveka drvarije i gvožđarije po brodu, stade drhat užeta i jedara.

Lađa zaroni prednjim dijelom, a zadnji joj se diže tako visoko u vazduh da su golemi točkovi neiskazanom brzinom zvrjali u praznini! Dim se povi na protivnu stranu, a zatim pođoše i sve kretljive stvari. Golemi val prebi se o bočinu, pa se rasprska po krovu...

- Vodite me, duso moja! - zavapi debela gospođa... - U salon! duso moja!... Ah, oče, pomolite se bogu!...

- Đezu i Marija! - reče stariji jezuita, krsteći se.

Margarita, uzeti gospodin i sluga njegov takođe se previjahu. Slavko, Jelena i agenat pridržavahu bolesnike, čekajući da se lađa malo smiri, pa da ih odvedu pod krov. Ali ona crnina kao da sve većma vri, lađa sve većma "cijepa", te agenat dozva poslužitelje, koji uzeše pod ruke najprije debelu ženu, koja pokaza rukom na "ponat", gde stojaše Bokelj Ivo, te ona viknu:

- Ah, eno ga gore, duso moja!... Šta će on gore!... Vjerujte da on čini zlo vrijeme!

Svi pogledaše na ponat.

Četari čovjeka navrstala; se uz branik, trojica u mrnarskim ogrtačima, a četvrti, barba Ivo, ukrućen, prekrštenijeh ruku. Kad lađa zaroni kljunom, nijedan se od njih ne pomače, niti se prihvati rukom za šipku, nego kao da bijahu drveni i usađeni, stajahu dupke.

- Ah, prokleti Juda! - viknu debela. - Šta će on gore!? Gonite ga odande! Recite kapetanu da ga baci u more! Ah, duso moja, da mi ga je ščepati!...

Poslužitelji je najposlije odvedoše, a za njom sve ostale sjem Jelene, koju odvede Slavko.

O6je se skloniše u žensko odjeljenje, a debela gospođa leže u salonu.

Slavko nije mogao izdržati pod krovom, te se vrati gore, gdje prisloni stolicu uza "spiralj", a nogama se odupre o stupčić, oko koga se vezuju konopi. Tako sjedeći, dizao se i spuštao, čas glavom, čas nogama. More zapljuskivaše po okrajcima krova... Mladić zaklopi oči. Stotine glasova prodirahu mu uši, - činjaše mu se da sluša glasove mučenika, što se nadmeću koji će se više izjadati. I brod mu se učini kao živi stvor, kojega nagone da ide protiv vala i vjetra, te ječi od muka.

Odjednom začu kraj sebe drukčije glasove, te otvori oči, i kako li se začudi kad vidje pored sebe Jelenu i Iva. Starac jednom rukom držaše djevojku, a drugom namještaše stolicu. Jelena, bez kapi krvi u licu, gotovo da padne u nesvijest. Slavko skoči, te je posadiše na njegovo mjesto.

- Tako! - reče Ivo. - Ne bih vas karao najzad, što ste izašli na ariju. Bolje je ovdje! Kaže meni pilot da je njeka ženska izašla ozdo, pa ne može, veli, naprijed. Pogledah, kad li ova naša gospođica. o - o, velju ja, neću ja nju ostaviti, te, brže bolje, siđoh i pomoću božjom privedoh je ovđena.

I starac se vrati na uzvišicu i preuze pređašnji položaj fantastičnoga kipa, koji se ukrućen klatari!

Njih dvoje ostaše ćutke. Tako je trajalo. Mjesto da stignu na prvu stanicu oko tri časa poslije podne, stigoše u deset noću!

Sa obale kroz pomrčinu, začu se glas:

- Telegram za gospođicu Jelenu Rajkovića.

- O, bože! - ciknu Jelena, trčeći ka ulasku. - Ja sam Jelena Rajković! Dajte brzo!

Dokle tražahu svjetlosti, Slavko joj kaza da je on prije polaska (žicom tražio izvješće od oca joj na prvu stanicu. Pa stavši kod fenjera, uze od nje depešu i pošto je preleti očima pročita glasno: "Od sinoć materi bolje. Profesori daju dobro nadanje"...

- O, bože, hvala ti! - viknu Jelena, pa se prekrsti i obori glavu da očita molitvu. Ivo Bokelj nađe se do nje i reče:

- Tako, dijete, tako! Neka vam je uvijek prva misao na boga, - pa bilo u radosti, ili u žalosti! Ko će pomoći, ako ne bog, a opet ko će kao on!

Jelena mu pruži ruku i ispriča:

- To je, znate, moja mati koja leži bolesna u Trstu. I od sinoć joj je bolje, - sinoć, kad sam već izgubila nadanje... o, bože, dobri bože, pomozi!

- A ko zna? može biti e ste se sinoć najvruće molili bogu za vašu mamu, gospodična, - veli Ivo.

Jelena pođe s njim, govoreći na pretrg:

- To je baš istina... A kako vi to znate?... Ali nemojte mi ničega govoriti. Hajdemo tetki Margariti. Griješna sam, ja nju i zaboravih - moju dobru teticu. o, kako će se i ona obradovati...

Margarita iznurena i žuta, kao da je odavno bolovala, dođe u salon. I njeno se lice preobrazi od radosti kad joj djevojka dade telegram. Ivo se skloni u kut, te iz polusenke posmatraše i slušaše obe ženske.

Slavko ponudi Margaritu i Jelenu da izađu s njim u grad, da tamo večeraju, pošto im je, veli, kapetan rekao da će se lađa krenuti istom u zoru. Ali Margarita ni da čuje o izlaženju. Ona je, veli, ponijela posna jela, a ne bi se omrsila ni za kakvo blago, niti bi dopustila Jeleni da to učini pošljednje nedjelje božićnjeg posta.

- Tako, tako, dobra, čestita gospođo, - umiješa se Ivo iz prikrajka. - Treba čuvati svoju vjeru i davati primjer mlađima!

Ono ponoći kad se Slavko vrati na brod, sa krova, kroz stakleni "spiralj", vidje starog Iva u najživljem razgovoru sa Margaritom i Jelenom. Pred njima bješe ostataka od posnoga jela. Ivo je sjedio u pročelju i pričao nješto, uz žive pokrete ruku. Svojim dugačkim kažiprstom opisa krug na stolu, načini krst u krugu, zatim, istim prstom poče udarati o ivicu i micati obrvama, - kao da svaku svoju riječ prati tim pokretima. Najzad skide kapu, postavi je na zamišljeni krug, skupi prste i poče otresati njima. Jelenino je lice sijalo od zadovoljstva, a Margarita je pomalo drijemala.

Slavko ne htjede kvariti dobru volju Jeleninu, te ne siđe dolje, nego poče šetati, domišljajući se šta li ono radi stari "šarlatan".

Kad se opet nadviri, Ivo izvadio iz njeke torbice kremen, trud i ognjilo, ukresa vatru, pripali i tako, između dimovih mlazeva, nastavlja pričanje. Najposlije Jelena diže sa svojih grudi njeku sliku, okrete joj naličje, zapita nješto Iva, na šta on lagano namače naočari, lagano izvadi iz špaga njeku žutu hartiju, razvi je, pa uze čitati, kuckajući prstom kao ono pređe.

To je dugo trajalo. Najposlije Margarita ustade, a Jelena brzo izvuče iz špaga novčanik, izvadi novaca i uklopi ih starcu u šaku, pa otide za tetkom.

Kad Slavko siđe u salon, zateče Iva gdje sjedi podvijenih nogu na divanu i puši.

- Gle! - reče mladić, tobože začuđen. - Vi sami?

- Dobra vam sreća, mladi gospodine, - do-čeka ga stari. - Vazda vam bila dobra sreća! Ja, sinak malo spavam. Koliko spavanja treba čovjeku od sedamdeset i pet godina? Ovako sjedim, ispušim dvije-tri, pa slađe zaspim. Ali, legao kad legao, vazda se probudim u zoru. Što'no se kaže: "Zora na istok, Gospod bog na pomoć!"

- A jesu li davno otišle gospođe?

- Malo priđe. Razgovarale se sa mnom. Divne ženske glave, prave Srpke! Krasno je dijete gospođica Jelena!

- Dakle, mnogo ste se razgovarali?

- Dugo! Vidim da je đevojka brižna, pa kao velim da je razgovorim. A, ona, opet sve lijepo, slatko oko mene: "Dondo Ivo, dondo Ivo"...

- Jeste li večerali zajedno?

- Jesmo. Ja bih vam sad to kazao, no me pretekoste, - reče Ivo, ne bez ironije, jer već razumjede kako onaj o njemu misli. Pa opet nastavi blago: - Kažem vam, obje su prave hristoljubive Srpke. A ja sam opet gospođicu tješio. Kaže ona: - "Mama hoće da umre. Medici vele: umrijeće!" - "Bog s tobom, dijete, zar je medicima u vlasti život ljudski! Koliko puta medik kaže: "Ovaj će umrijeti", a bog kaže: "Neće umrijeti!" Zar nije tako? Ono, istina, i bog ponekad naredi da njeko umre, pa se smiluje, i opet naredi drukčije, kad mu se čovjek moli. A, bora mi, više to pomaže kad se drugi za tebe moli, kao što je sinoć gospođica molila za majku...

- Tako, dakle, dondo Ivo, vi utvrdiste gospođicu u vjeri pravoslavnoj?

- Zar ja, prost, star čovjek, da nju studijanu (obrazovanu) mogu utvrditi?... A, to ne, nego sam joj pričao šta sam ja doživio... Ja sam, gospodine mladi, u svom vijeku, bio dajbudi deset puta na pragu groba, pa mi se bog smilovao, a, razumije se, na moje molbe! Ja sam se gospodine moj, topio, padao u ruke razbojnicima, ranjivao se, bolovao od krasta, od kuge, ozdravio, gospodine moj, pomoću božjom, kugu prekužio, što 'no rijek!...

- Što 'no rijek: "Neće kuga u svoj rod!"...

- A nije to tako, gospodine moj, nije to lijepo od vas! Ja nijesam kuga!

- Nijesam mislio da vas vrijeđam, dondo, nego sam htio da kažem da ste jači nego bolest... Pa kako ste se izliječili od kuge?

- Ja nijesam rekao da sam se liječio. Mene je bog izliječio! Najzad, ja ću vam ispričati, pa vi vjerovali ili ne vjerovali!... A čini mi se da ste od modernijeh gospodičića, koji misle da sve znaju, iako mi gospođica reče... ali, ali sad svejedno, nego da čujete...

- Ali, molim vas, najprije da čujem šta vam je gospođica rekla?

- Rekla je da ste i vi čista hristoljubiva duša, ali da su vas bezbožne knjige zanijele... Dakle, bilo je to godine 1836 s proljeća. Ja ukrcah nješto trgovinice u Krfu, na brod pokojnoga Lesa Mandića, koji je išao za Solun. Slavan je kapetan bio pokojni Leso, a i brod njegov bješe dika naše mrnarice, a i vojska mu na brodu, sve sami sokolovi. Ele, mi se iskrcamo u Solunu. Ja prodah trtovinu, on opet predao svoj tovar, svi zdravi i veseli, kad u jedan mah, gospodine moj, na jednom turskom brodu bukne kuga, pa s njega prijeđe na drugi, pa na treći, pa sve tako, pa i na naš, te umriješe za jedan dan dva mrnara! A ja prodao ono trgovinice, pa kupio drugu, da je preprodam đe drugdje, može biti na Izmirni. Šta ću sad? Bora mi, teško je ostaviti svoju muku, a kuda ću opet golim životom. I tako predaj se bogu na volju, pa trpi, trpi i čekaj. Čekao sam, ja mnim, neđelju dana, a u to vrijeme pobolješe se i umriješe još dvojica od Lesove vojske, - jer nijedan već ne dizaše glave koji bi se razbolio! Bora mi, jednog dana, poslije ručka, uhvati me vatra, - glava da prsne, bolovi niz krsta, niz rebra, a osobito na lijevoj strani grudi. Evo je na, pomislim, nema druge, do sjutra sam gotov! Ali ne legoh, nego (ne znam ni sam kako) odvučem se u grčku crkvu, svetog velikomučenika Dimitrija, padnem na koljena i počnem se moliti Svetom (Ivo ubrisa oči, koje bjehu zasuzile). Tu, ne znam koliko sam stajao, pa sjednem u klupu i malo zaspim. U tome javi mi se u snu presveta Trojeručica!

- Šta je to? - zapita Slavko, ne znajući šta da misli o čudnovatom starcu. Ivo, kao da ne ču pitanje, nastavi:

- I reče mi, prečista Trojeručica, baš ovako kao sad ta vama: - "Ivo, zato što odavna nosiš u srcu želju da vidiš moje prečisto lice, i da mi se pokloniš, ovoga si puta "spasen!" (Ivo se prekrsti i pokloni.) I ja se razbudim sav nakostriješen, ali lak kao pero! I tako veseo otidem kapetanu, predam njemu trgovinu, pa kako on poslje uredi, a ja ti, gospodine moj mladi, sjutradan na kaluđerskom brodu pravo u Svetu Goru, i pravu u manastir Ilendar, pred obraz prečistija, presvjatija Trojeručici! Predam za svijeće i za ulje, polovinu, - čistu polovinu od svega novca što sam uza se imao. Tu mi kaluđeri očitaše bdenije, pa osveštanje masla. Tri dana sam jednoničio i po cio dan stojao u crkvi, - a stojao bih od miline pred obrazom njezinim tri godine!

- To je dakle takva ikona? - pita Slavko.

- To je obraz prečiste Bogorodice, koji je pisao sveti jevanđelist Luka! ... To je najčudotvornija ikona što je ima na svijetu, koja...

- Pa zar ima tri ruke, šta li, kad se tako zove?

- Svaka joj je ruka puna milosti, i svaka joj čudesa čini, ali se ona treća ne vidi! Upravo vidi se i, ne vidi se, - to ne umije niko kazati. To ćete sami moći suditi, ako hoćete, ja imam ovdje njenu priliku... Poklanjajusja obrazu tvojemu, poklanjajusja!

- Pokažite mi tu ikonu, - reče Slavko, koji odmah razumijede zašto je Jelena dala novce. Ali Ivo, opet kao da to ne ču, nastavi:

- U Ilendaru je i grob svetog Simeuna, srpskog mirotočivog, na pomoći nam i on bio! Iz toga groba nikla je loza, koja se obavila oko sve crkve, i rađa plod za pripovjest! Moj gospodine, to se grožđe razašilje po cijelom svijetu, radi oslobođenja trudnih žena, koje teško rađaju. Bivalo je da su turski velikaši plaćali po napoleon za jedno zrnce...

- To ste vi dobro pazarili u tome manastiru, - prekide ga Slavko.

- Ja nijesam pazario, mladi gospodine, nego ja sam uzeo njekoliko prilika prečiste Trojeručice, - prilike koje su osvećene i koje razdajem nevoljnicima. A evo vam od igumana ilendarskog svjedodžbe, koja tvrdi da je svaka dotaknula prečisti obraz!...

Starac izvadi žutu hartiju koju je čitao Jeleni, i predade je Slavku. Pa se maši iza sebe, dohvati torbu i izvadi iz nje drvenu ikonicu, otprilike pedalj dugačku.

Bješe obična vizantijska Bogorodica, duga lica, duga nosa, obrva visoko povijenih. Slika je do pojasa sa Hristom u naručju. Sem dviju glava, crteži se ne razlikovahu, ali je zbilja izgledalo da ima tri ruke!

- Za čudo, koliko ste ovakih ikona, dondo Ivo, uzeli? Od 1836-te godine do danas, koliko ste ih razdali! Jer, doista, bivalo je dana kad ste ih više... rasprodali! Recimo, da ja sad uzmem ovu, a može biti da ste još jednu večeras...

Ivo, gledajući ga pravo u oči, neobično živim pogledom nastavi:

- Dao sam je gospođici! Poklonio sam je njoj, gospodine, iz čistoga srca, a ne prodao! A što mislite da nijesu prave, to se varate, jer sam ja poslije hodio njekoliko puta u Svetu Goru, i svakoga puta uzimao ih. A vazda nosim uza se po dvije, po tri, radi utjehe kakvoj hristoljubivoj duši, kao što je gospođica Jelena. I njoj će odista pomoći, odista, odista, jer je čistom vjerom primila obraz prečasni!...

- Pa dobro, koliko... da vam dam za ovu ikonu?- zapita Slavko.

- Ne griješite se, mladiću, - reče starac gledajući ga zasjaktelim očima. - Ako vam srce ište, uzmite je na poklon, neće li vas bog prosvijetliti! Gospođica je uzela, pa mi je poslije na silu umetnula nješto novca da priložim u Ilendar, kad opet otidem. To ću ja i učiniti, ako bog da života, ako ne da, ja ću na smrti kazati priložnicu i narediti da se prilog otpravi! Jer, ja bilježim takve rabote... Dakle, uzmite ovu ikonu za ljubav, gospodine, jer se bojim da joj poslije onakih vaših riječi ne pritrunite!... Uzmite Trojeručicu, nosite je, da ona vas ponese đe želite!... Ja znam da ste mlad, zdrav, bogat, ali svega toga može brzo nestati, a opet i mlad čovjek ima njeke želje, ako ništa drugo, a ono, recimo, da se oženi kako bi htio...

Slavko se nasmija, pa se nalakti sanjiv.

Tako su se ćutke gledali njekoliko trenutaka. Slavku se odjednom učini da se starčeve zjenice šire, da mu crte uzimaju mrtvački izraz, i on, u strahu, pođe k njemu, ali u taj mah Ivo diže glavu, sa izrazom čovjeka koji odlučno nješto hoće, uprav zapovijeda...

Nesvjesno mladi čovjek turi ikonu u špag od kaputa, pa sve nehotice i nesvjesno (što je docnije priznao) izvadi novčanik, uze dvije desetice i stavi ih na sto...

Pa se otetura do najbliže kabine, te samo što se izu i svuče kaput, leže i zaspa teškim snom...

Kad blijeda svjetlost zimnjega jutra osvijetli staklenu badžu nad salonom, dvojica slugu, nadmećući se u dosjetkama, raspremahu i brisahu. Na divanu pod Slavkovom panjegom, ležaše uzrok i izvor njihove neobične veselosti, ležaše Slavkov donji kaput, koji je jedan od njih malo prije očetkao i iz koga bješe izvadio Trojeručicu. Poslužitelj, iznenađen što u haljini elegantna mladića nađe čudnu madonu, tresnu njom o divan pa dozva druga da se zajedno čude i smiju. Mlađi drug, koji je razumijevao srpski i koji je svjedok bio Ivova razgovora sa ženskima, odmah objasni otkud ikona. Na to stariji otrča u svoju klijet, i donese jedno nezapečaćeno pismo, koje razviše i pred kojim blenuše, jer je bilo pisano "grčkim slovima". Pa onda, složivši kaput, udariše u smijeh i dosjetke. Ikonu nazivahu "babom madonom".

Kad se probudi Slavko, nalakti se u svojoj tijesnoj ložnici, sa izrazom blaženstva, odista prouzrokovana njekim divnim snom. Torokanje služinčadi ne svrati njegovu pažnju, ali baš kad turi ruku da otvori zavjese, trže se na ove riječi: - "More, ostavimo već na miru grčku madonu, pa idi da kuvaš kavu!"

Slavko se na jedan mah sjeti svega i posumnja e su mu premetali špagove! Krv mu pojuri u glavu, te odgrnu zavjese i viknu:

- Šta se vi toliko derete kad putnik spava?

- Dobro jutro, gospodine, - reče mirno stariji poslužitelj, predajući mu pismo. - Oprostite, zaista smo se malo zaboravili. Ovo vam je pismo od staroga gospodina. Lijepo vas je pozdravio...

- Od koga starog gospodina?

- Od starog Iva, Bokelja, koji...

- Šta se mene tiče stari Bokelj. Kakve veze imam ja s njim?

- Oprostite, gospodine, čovjek se jutros iskrcao i zamolio me da vam predam ovo pismo. Sad, ako vi nećete da ga primite, to je druga stvar, ali ja vršim svoju dužnost... Idi, Bepo, skuvaj kavu, - dodade poslužitelj, okrenu glavu, a držeći jednako pruženu ruku s pismom.

- Ali otkud vi znate da je meni upravljeno? - zapita Slavko, većma razdražen zbog njegove hladnokrvnosti. - Otkud vi znate moju adresu?

- Ta, zaboga, gospodine, vi ste jedini putnik koji ste se s njim dugo razgovarali! Sjem toga, starac mi je pokazao vašu ložnicu, i deset puta mi preporučio da ne zaboravim predati vam pismo.

Slavko uze pismo, i reče:

- Dobro, dobro, ostavite me da još malo spavam. Ja sam se malo najedio, ali... - i od-mahnu rukom. To je značilo: "Ja ću da ti naknadim uvrjede dobrom napojnicom", što je poslužitelj potpuno razumjeo, te pokloniv se otide.

Legavši opet, Slavko se živo opomenu sinoćnih razgovora, opomenu se svoje zajedljive šale i veselosti, koja do vrška bješe doprla onda kad'no starac vješto navede kako bi mu Trojeručica mogla pomoći da se dobro oženi! I baš kad je naumljao da na to odgovori šalom, kad je htio da pokaže staroj varalici a ne može svakoga za nos vući, baš onda se unizi i uradi ono, što bi ismijao da drugi uradi!...

Kako je to bilo?

Starac ga pogledao, onako čudno preobražen, sa izrazom samrtnika, i kad mu Slavko, u strahu, pođe u pomoć, onda osjeti da baš u njemu umire i volja i misao... Možda nije tako bilo, nego osjetljiv kao što je, iz sažaljenja njekog, iz štedrosti njeke, da namiri uvrede nanesene, uzeo ikonu i dao "prilog", pa mu se u drugom najbližem trenutku učinilo kao da je podlegao starčevoj volji... Ne, ne, ne može svijest u dva trenutka na dva načina primati utiske!... A da koji je đavo onda!?

Slavko nije znao na kojoj misli da se ustavi, pa da objasni čudnovat događaj. Misli su nailazile jedna za drugom, i hodile jedna za drugom, kaogod morski vali, koje je juče onako dugo posmatrao. I kaogod što se vali razbijahu o gole dalmatinske abale, tako se i njegove misli lomljahu o njeku sumnju.

Slavku ne bješe nikakvo čudo što je gotovo cijele noći imao posla s Ivom - što su se večernji utisci u snu izrojili, ali je bio potresen tim, što je u snu Ivo prema njemu postupao kao pravi otac, kao pravi tvorac njegove sreće! Njeke potankosti iz toga sna, osobito njeke riječi, neće Slavko nikad zaboraviti, iako zna šta vrijede snovi!...

I u zbrci osjećanja, nađe mjesta i njeko strahovanje, te Slavko dohvati pismo, i uze čitati:

"Počitaemi Gospodine, Zdravstvujte!

"Počitaemi Gospodine Slavko bio bih vam kaza da se mislim ovđenak iskrcati da nismo najlepše prekinuli naš razgovor zbog vašeg spavanja kako ste naglo zaspali a opet mladosti ništa nije lepše nego san laki! A Gospođi čestitoj i Gospodičnoj čestitoj kaza sam sve. Zato vam sadek velim zbogom dijete i želim Vi svako Blagopolučije i od Gospoda i od Prečiste Trojeručice pomošt u oskorbleniju Kao uvik u pomoći kad joj se molimo veruju meni Dijete a neka Knjige govore šta hoće. Jer knjige bezbožne pišu Latini i Židovi radi upropaštenja Srbske junosti. A Gospodičnoj miloj opet preporučite od moje strane neka ima vjeru u Obraz Prečisti radi ozdravljenja matere ali ako bog bude drugčije odredio neka se pokori volji Božjoj kako Kristoljubiva jadna devojka er ćemo svi mrijeti neko priđe neko poslije a Vi ne krijte što Vam a na serdcu ležaše. A ja ću priloge priložiti Prečistoj a ovoga proleća ako Bog da. I sade Vi želim da u zdravlju provedete Roždestvo Hristovo a ako Bog dade zdravlja videćemo se na leto može biti u Vašem paizu.

Vaš sluga ponizni

Ivan Katić Kupec od Kotora.

Pismo učini neprijatan utisak na Slavka. Prikaza mu se starčevo moralno obličje onako kako ga je prije zamišljao: pod obrazinom pobožnosti, obično prostačko lukavstvo sa pretenzijom da je vidjelac! Sve obične dosadne fraze nanizane su da bi mogla imati mjesta ona "ne krijte što vam je na srcu", što je značilo: "od mene se ne može ništa sakriti; ja znam šta ko misli". I kako je ona bez ikakve veze sa ostalima, kako odaje nevještinu nepismena čovjeka! Pa onda, tek vrijedi zlata ona opreznost za buduće, otprilike: "ako mati ozdravi, vidjećemo se opet, da iskučim prilog!"... Mladiću bi odvratno sve to, pa onda mu se istakoše one riječi u početku da je ženskima kazao sve. Šta im je kazao? Je li to da će se iskrcati, ili da je Slavko dao prilog i uzeo ikonu! Slavko opet pročita, ali nije mogao razabrati, pa se naljuti i izađe da se udesi.

Lađa se dotle umjereno nagibaše s boka na bok, a odjednom poče jače, što Slavka navede da misli e je ušla među ostrva. On se brzo obuče, otvori kovčeg i opremi u nj ikonu, pa izađe na krov.

Kako se začudi kad vidje da je brod na pučini, da je cijelo nebo naoblačeno, da se dugi, golorebrasti Velebit sav zamaglio. Vali dopirahu dugački i nabujali, ali se ugibahu a ne lomljahu o brod. Dim je koso i nisko letio, a ne visoko i pravce ka krmi, kao juče. Mrnari razapinjahu platno nad krovom lađe i razvijahu gornje jedarce na srednjoj katarci. Poručnik, koji upravljaše tom rabotom, primače mu se veselo govoreći:

- Dobro je, zemljače! Na planini snijeg, a ovamo samo što nije udarila kiša, a vjetar je s boka, te ćemo, ako bog da, prije ponoći u Trst.

Na krmi sjeđahu ženske u razgovoru sa kaluđerima. Jelena mu priđe.

- Dobro jutro, Jelena. Kako ste spavali?

- Prilično. A vi, mladi gospodine? Vi ste odista došli pred zoru, kad ste dosad spavali.

Mi smo sjedile i čekale te do noći.

I ona ga gledaše malo prijekorno. Od velike želje da se opravda, Slavko se zatrča.

- Ja sam se vratio na brod prije nego što ste legli, ali...

- Kako to? - zapita djevojka, pošto očeknu da on nastavi, i videći da se snebiva. - Šta ali"! Šta je bilo?

- Ta ništa, ja vas ozgo vidjeh u razgovoru sa starim Bokeljem, pa nijesam htio... kako da kažem... Vidio sam vas u dobru raspoloženju, pa sam se bojao da ne pokvarim...

- Ama, šta da pokvarite?...

- Vidio sam da vas uveliko zanima Ivovo pričanje, pa nijesam htio da vam se pridružim, jer ne bih mogao odoljeti da ga malo ne ismijavam, a tim bih tebi učinio na žao. Eto, dakle, kakav me je razlog zadržao.

- I naveo vas da se vratite u grad?

- Ne! Čim ste vas dvije otišle, ja sam sišao dolje...

- I vrijeđao starca?

Slavko posumnja da se ona vidjela s Ivom prije nego što se iskrcao i da sad hoće da ga iskuša! Može biti da hoće da dozna za njegovo duševno stanje, poslije priloga... A da nije još Ivo i u njenoj duši raspirio plamen! Ta mu se pomisao prvi put nametnu i njegovo srce zaigra. Sjeti se svoga sna. Pomisli da je Ivo i njoj pisao ... Sve te misli proletješe kroz njegovu glavu za koliko bi udario dlan o dlan.

- U koje se doba krenula lađa jutros? - zapita on.

- Otkud ja to znam!? - reče djevojka iznenađena i zagleda mu se u oči, sasvim onako kao što je radila kad su oboje bili djeca.

Slavko se uvjeri da nije istina ono što je zamišljao i čisto bi mu krivo što nije istina.

On kroči, kao da se uputi u šetnju, i reče:

- Pa, poslužitelj mi kaza da ste rano ustale.

Ona ga zaustavi i uze za ruku:

- Molim vas, šta je vama? Slavku se opet nametnuše pređašnje sumnje, reče odlučno:

- Meni nije ništa, niti razumijem zašto vam za ovo njekoliko trenutaka izgledam tajanstven, sem ako ste vi već naklonjeni tome... Eno onaj stari jezuita ima asketsko lice; on bi mogao zamijeniti Iva. Onaj mlađi, bogme...

Jelena ga prekide:

- Vi ste odista starca vrijeđali, - rugali se njegovoj vjeri!

- Umjereno, sve umjereno! - prekide je Slavko. - Razgovarali smo o trgovini, o njegovim putovanjima po Levantu, o starim pomorcima, i tako koješta. A znate da mi kapetan kaže da bismo još mogli imati pogodno vrijeme samo, veli, neka se osnaži vjetar od kopna, i da bismo mogli stići u Trst prije ponoći.

Započe kiša, koja se brzo prometnu u pljusak.

Slavko glednu oko sebe, kao da se uvjeri e su sami, pa joj lagano stade pričati razgovore sa "dondom" i kako je uzeo ikonu i dao prilog, na što mu djevojka stište ruku i kroz oči izli svu svoju dušu.

Nakon podužeg ćutanja, a većma uzrujan, pa, čisto kao da sam sebe nagoni da govori, nastavi mladi čovjek:

- Sanjao sam da je stari Ivo sjedio baš ovdje, na ovome mjestu, pod rastegnutim platnom, pod silnim pljuskom, kao što je ovo sad, i da drži na grudima dvije Trojeručice... Nas dvoje stalo pred njim, pa se prekrstismo i cjelivasmo ikone! A on onda ustavši, uze nam ruke u svoje, pa reče:

" "U ime prečiste Trojeručice kojoj ste zavjetovali, vi... ste... sjedinjeni zanavijek! U njeno ime da ste srećni i blagosloveni!... Jelena, obori glavu.

- Još reče: "Vi se ljubite tako istinski i duboko, da i ne pomišljate e vam to treba i riječima iskazati. I sam bog zna kad bi to bilo, da vam ne bi vašega donda Iva."

Djevojka je na svaku riječ poviše glavu dizala, kao da ga hrabri.

I on se toliko ohrabri, da je zagrli.

Poslije godinu dana, Trojeručica. višaše u ložnici mladoga bračnoga para: Slavka i Jelene.

A legenda o čudu Bogorodice Trojeručice pričaće se u Rebeniku zadugo!

Snaga bez očiju

Za vrijeme Hercegovačkog ustanka (1875) Vaso Gorčinović, kožarski trgovac u Dubrovniku, mogao je imati oko pedeset godina. Vaso je bio rodom iz Hercegovine, iz trebinjskog kadiluka, pa kao dijete pobjegao je od siromaštine u Grad, gdje je najprije posluživao njekoga zemljaka, kožarskog trgovca, pa mu postao šegrt, pa s vremenom kalfa, pa s vremenom ortak, pa s vremenom naslijedio ga, što nije rijedak slučaj među hercegovačkim trgovcima po Primorju. Vaso se nije ženio, kao ni njegov gospodar i dobrotvor. I mnoge navike Vaso bješe primio od gospodara, na primjer, da se sam dugo šeta, da susreće Hercegovce koji silaze na pazar, da oštro drži sve postove, da se uveče dugo bogu moli, da u magazi sveti vodicu četiri puta u godini, da mnogo dijeli sirotinji, da ne jede jagnjetinu prije Đurđev dana, itd. Vaso bješe osrednjega rasta, širokih pleća, dugačkih obraza, sa blagim izrazom, velikih prosijedih brkova, koji malko zaoštravahu mekotu crta. Nosio je "tijesno" odijelo, ali uvijek crnogorsku kapu, a u ruci jaku drenovaču. Imao je momka u magazi i kuvara, obojicu Hercegovce. Kako se često večerom u njegovoj magazi skupljahu hercegovački trgovčići i radnici Dubrovčani, prozvaše Vasa "pretsjednikom vlaškoga koncilijabula"; pošto buknu ustanak prozvaše ga "vojvodom". Me-ću njegovim zemljacima vladalo je mišljenje da je ostao "čist kao od majke rođen", te da stoga njegova molitva ili kletva ima prijema u boga!

U isto vrijeme kad i Vaso Gorčinović, krenuo se iz zavičaja njegov brat od strica Mićo Gorčinović. I taj je posluživao godinu ili dvije po Dubrovniku, ali je bio nemirne naravi, nebojša i kavgadžija, te se nije mogao skrasiti ni u trgovini ni u zanatu. Zato stupi u austrijsku vojsku kao dobrovoljac. Za mnogo godina Vaso nije imao nikakva glasa od rođaka. Istom po svršetku talijanskih ratova, primio od njega pismo, kojim mu javlja da je postao oficir. Poslije su se dopisivali po jednom, po dva puta u godini, što je trajalo njekih dvadeset godina. Najposlije, kapetan Mićo Gorčinović piše bratu iz njekoga garnizona u Galiciji da je dobio "jeđupatsku bolest" u očima, koja se ne može izliječiti, zbog čega mora u pensiju. To je bilo krajem zime, a početkom proljeća kapetan Mićo stiže. Lako je zamisliti kako je bilo rođacima pri prvom sastanku, nakon trideset godina, otkako se rastadoše kao djeca.

Mićo je bio veoma krupan. Vrat, mišice, grudi, bijeli zbijeni zubi, gusti riđi brkovi pod kukastim nosom, sve to odavaše neobičnu mušku snagu. Glavno mu je obilježje bilo, na prvi mah, što se mnogo smijao. Svaka sitnica mogla ga je navesti na smijeh, a to dade Dubrovčanima povoda da misle e je kapetan malo udaren. Čuveni dubrovački filozof onoga vremena, Dum Ivan Stojić, jednom pred kafanom, kad je bila riječ o tome reći će:

- Može bit' da je udaren, a opet može bit' da ti čovjek ima baš od naravi moć kojom svačemu uhiti smiješnu stranu! Jer sve na svijetu, počinjući od boga, pa do onoga što može zamisliti njeki ofičo u pensiuni ima svoju stranu!

Razumije se po sebi da se rođaci ne razdvajahu. Kapetan se nastani u kožara. Zajedno su šetali i u kafanu išli. Više od jednom u šetnji Vaso bi čuo iza leđa ovake opaske:

- Ma, bogare ti, otkada je vojvoda Vaso tako spiritozan (duhovit), da mu se oni rođak smije k'o mahnit?

- Može bit' da je baš rođak spiritozan, pa se smije Vasu...

Ponjekad bi kapetan sam sjedio pred kafanom na Bersaljama. Tu je, takođe osamljen, često sjedio njeki mladić Dživo Dorić pravnik, sin jednoga obućara iz grada. Jednom kapetan zamoli mladića da mu da novine, pošto ih on pročita, našto se đak učtivo prikaza:

- Gospodine kapetane, dopustite da vam se prikažem, jer vas visoko poštujem!

Kapetanu stade i rukova se sa Dživom.

- A, milo mi je... A vi me poštujete? - Pa udari u smijeh.

Mladić je ćutke posmatrao vojnika. Gusta, kratko potšišana kosa, kratko ošišana brada i upredeni brci nemahu nijedne sijede. Dživo zamišljaše sve strahote, kroz koje je taj dobrovoljac morao proći, dokle je od nepismenog mladića postao kapetanom.

- Dakle vam je moj rođak Vaso već pričao o meni? - započe kapetan skinuvši crne naočari i brišući ubrusom crvene oči.

- Ta u gradu se zna dosta o vama, - prihvati mladić... Videći kako i sitnica golica kapetana na smijeh, Dživo se sjeti teorije kanonikove da taj čovjek, mimo ostale ljude, vrlo brzo vidi smiješnu stranu, a, može biti nju jedinu i vidi.

- E, što ti je malo mjesto, gde svakoga sva-što zanima! - dodade kapetan. - Moj gospodine, ja sam ti prošao kroza sito i rešeto!... Ha-ha-ha-ha, prošao kroza sito i rešeto!... Kako može čovjek proći kroz take stvari!?

Poslije toga predgovara, kapetan započe svoj životopis, začinjajući i žalosne i smiješne i ozbiljne događaje svojim vječitim smijehom. Cijelo ratovanje u Italiji izdržao je bez prekida; zatim rat pedesetdevete godine; pa danski rat, šesetdruge godine; pa pruski rat šesetšeste godine!... Bilo je strahovitih prizora, o kojima je govorio istim tonom, kao što je pričao, ka primjer, kako je rado pušio virginije cigare, sve dok mu ih ljekari ne zabraniše.

Ele, za pola časa kapetan ispriča Dživu cio cjelcat svoj život. Uostalom, očevidno, on bi se tako povjerljivo razgovarao ma s kim bilo, koji bi prvi naišao. Mladi čovjek dobi utisak da je veteran zdrava, srpska duša, nepokvarena kasarnskim životom kroz toliki tuđ svijet, - pamet bez velike dubine, sem koja je pojimala mnoge ljepote. Kapetanu se ne izmače nijedna riječca srdžbe zbog malog unapređenja, zbog toga što mu pri otpustu ne dadoše vojeno odličje. Iz toga pričanje osobito darnuše Dživa njeke opaske, kao na primjer: "I tako, moj mladi gospodine, ja ti u životu nikako uživao nijesam, sjem očima, a sada, eto, hoću i njih da izgubim!"...

Poslije tri nedjelje Mićo se iseli od rođaka, iako je ovome to krivo bilo: uze jednu sobu, kod njeke udovice na Pilama, ručavao je i večeravao kod svoga rođaka. Jutrom su zajedno išli izvan grada i dočekivali zemljake, pa onda bi kapetan sam otišao do Gruža i vratio se do pomenute kafane. Po čitave bi sate sjedio nepomičan, sa malko izvraćenom glavom, ali, čim bi mu se kogod pridružio, odmah bi počeo svoj grohotni smijeh. A poznao se bješe sa filozofom kanonikom, sa starim vlastelinom Borićem, i sa mnogim drugima. Osobito mu milo bješe društvo starog obućara, Dživova oca, koji se jedini sjećaše kapetana kao dječka.

Jedne nedjelje Vaso pozva i Dživa na ručak. Kapetan je sjedio u pročelju. Domaćin i njegov momak sa strane, a oba se držahu prema njemu kao kad je put sjedio za njihovim stolom.

Dživo opazi da je ta pretjerana pažnja dosadna kapetanu. A on najzad i reče:

- Ma, bogare ti (da rečem i ja po dubrovačku), zar sam ja kakav razmaženi gospodičić, te me toliko mazite? Zar ste zaboravili da sam se othranio profuntom?

Jako a pitko konavosko crno vino učini da Dživo prvi dade maha prepunosti svoga srca i izveze zdravicu kapetanu, nazivajući ga "junakom Kustoce, Solferina, Sadove", mučenikom osjećanja dužnosti, koji je čak svoj očnji vid na kocku stavio da se ne ogriješi prema čovječanskoj dužnosti. - "Jer, da je naš dični brat poslušao savjet ljekara, te otpustio bolesnog svog slugu, ne bi mu prionula grozna bolest, koja ga muči!"

Zatim se Dživo zanese u djetinjstvo obojice rođaka, napomenu junake iz njihova bratstva i plemena, zarobljenu Hercegovinu i njezine nade, istaknu čudnu sudbinu, koja je braću za četvrtinu vijeka razdvojila neizmjernim prostorijama, pa ih, "pod jesen života", opet sastavila, da se do kraja života nagriju na suncu bratske ljubavi!

Vaso je plakao od ganuća, a Mićo se grohotom smijao. Pa obojica, razdragani, počeše se sjećati davne prošlosti, pa otkriše namjeru, koju su dotle krili, - čim počne jesen, otići će zajedno u Hercegovinu i zadržati se dokle kapetan potpuno ne ozdravi.

- Jer, treba da znate, - reče kapetan Dživu - kao što u boga vjerujem, tako vjerujem da naše babe znaju mnogo štošta bolje nego li ljekari! Ja sam zapamtio kako je njeka naša baba liječila baš od očnih bolesti. Dođe bonik, leži u mraku kod babe i ona ga zapaja samo surutkom, koja čovjeka istruže, to znate, te jadnik bogoradi da mu se da, dajbudi, malo kaše. Aja! Baba ne da ama ničega "krušna". Najzad, jednoga jutra, posade bonika na nisku stolicu, pokriju ga po glavi, a baba podnese jednu veliku činiju s vodom. U činiji je tikva, u tikvu udjenuta zapaljena svijeća, i baba, mrmoljeći nješto, počne bacati trave na plamen. Dim od trave ujeda u oči bonika, i on stane ječati, i hoće da skrene glavu, ali ga dvojica čvrsto drže. I, vjerujte, ne prođe dva-tri minuta, a iz očiju počnu padati na svijeću i na vodu kao bijeli končići! To su sve crvići. A i ljekari kažu... zovu ih... kako ono? koji na njekim "sočinjavaju" gnijezda u očima.

Odjednom Vaso, udarivši pesnicom o sto, viknu:

- Čuješ, brate, trista mu jada, što sam ti rekao na trijezno, u četiri oka, to ću sad ponoviti na "pjano", pred ovim našim prijateljima!

- Aj, aj, - veli kapetan i udari u smijeh.

- Šta tu "aj, aj" po švapski, trista mu jada, veli Vaso, - pipajući po špazima... - Šta tu... pa! - i pruži mu krajcaru.

- Batali! - reče kapetan.

- Drž' to, kad ti kažem, neka vidi, ovaj Latinin šta može "Vlah"! Jakako, Vlah, Srbalj ... Dela, molim te, onako u dva maha ... vi to niste znali, Dživo?

- Ne znam o čemu je riječ, - veli mladić.

Kapetan uze krajcaru i previ je među prstima. Zatim ustade, raskorači se, pa je previ na drugu stranu i prelomi je u dva komada.

- O, brate, kakva je to baš snaga! - viknu mladić u čudu.

- A, šta sam ja rekao, a? - prihvati Vaso... - Šta njemu fali? Ono, recimo, što njemu fali, imam ja. Ja sam stekao, ja sam gospodar, pa mirna Krajina! Dakle, trista mu jada, šta tu vazda, nego neka se moj brat Mićo oženi, pa eto mu kuće, eto mu...

Dživo i momci zagrajiše kucajući se s njim.

- Zar nije grijehota - nastavi Vaso - da od ovakog junaka ne ostane poroda?

Kapetan brisaše naočari, a kad ih natače, na njegovu se licu pojavi bolni izraz. Vaso i Dživo postajahu sve više oduševljeni, a on je ćutao.

Najzad izidoše sva trojica.

Bješe divna noć. Na čivitastom nebu treperahu bezbrojne zvijezde. Nigdje svijeće po gospodskim drevnim dvorovima; nigdje žive duše po glatkom Stradunu, po kome odjekivahu njihovi koraci.

- Dubrovnik spava dubokim snom pod težinom svoje prošlosti, - šapnu Dživo.

- Oh, ala štiplje, ali štiplje! - reče kapetan.

- Oči? Je li? - pita mladić.

- Ništa, trista mu jada, proći će! - veli Vaso, - Živ čovjek sve podnese, osobito čovjek kao ti što si, taka snaga! - opazi Vaso.

- Snaga, da! - prihvati kapetan... - Sna-ga bez očiju! Ha-ha-ha!

I njekoliko puta ponovi taj izraz, dokle ga dopratiše do kuće.

Već sjutradan ču se da se ustanak širi na jugu. Nastade strah po Primorju, kakav se nije zapamtio od vremena francuske najezde. Oba rođaka iđahu i dalje na jutrenje šetnje da iščekuju glasnike.

U "vlaškom koncilijabulu", u Vasovoj magazi, sjem pređašnjih članova, počeše dolaziti još: kapetan, Dživo, i njekoliko mlađih Srba katolika.

To je trajalo otprilike dvije nedjelje, dokle ustanak ne zahvati i trebinjski kadiluk.

Malo pomalo, pojaviše se isuviše očevidni znaci da austrijske vlasti rado gledaju događaje na granici, a to ohrabri patriote, te počeše grajiti... Pa ne prođe mnogo, a vlasti počeše otvoreno potpomagati ustanak...

Duž cijelog Primorja obrazovaše se odbori; ustanoviše se bolnice za ranjenike; poplaviše proglasi, kojima se pozivlje omladina da se pridružuje ustanicima; novine počeše napadati na Srbiju i Crnu Goru što oklijevaju, kad, za tri do četiri nedjelje, vjekovno pitanje može biti riješeno!

Vaso i Mićo postadoše sasvim drugi ljudi, - podmladiše se, upravo podjetiše se, izgubiše svaku opreznost, svaku mjeru!

Najbolje se može prikazati ondašnje stanje duhova i stupanj srpske naivnosti ovim riječima kapetanovim, što ih izreče jednog večera u "koncilijabulu": veli "Snaga bez očiju."

- Sad već i ja vidim istinu! Rabota je dogovorna između Rusije i Austrije! Austrija će pristati da zarate Srbija i Crna Gora i ako ustreba, zagaziće i ona u rat da se stvori velika srpska država! Ne znam kakva će njoj za to nagrada biti, ali, zacijelo, tako je!

Ustanici počeše slobodno prelaziti na austrijsko zemljište, a Turcima je Austrija činila svakojake smetnje. Zatijem nastade još veće čudo, - dođoše dobrovoljci iz Crne Gore i Srbije, pa dođoše u pomoć i Garibaldinci iz Italije! Garibaldinci, do juče prokleto ime među Austrijancima, počeše gomilama dolaziti pod Dubrovnik i Boku! Za njima naiđoše dobrovoljci ruski, češki, slovenački. Ele, nastade prava "vavilonska kula". Ćesarski policajci drugovahu sa dobrovoljcima i ustanicima. Povoljne vijesti sa bojišta svečano se objavljivahu, - ćesarski komesari bratimljahu se i veseljahu sa patriotama!

Dživo, sa još njekoliko mlađih ljudi, bješe se dogovorio da idu. Uoči polaska cijelog je večera sjedio sa kapetanom pred kafanom, ali ne samo što ne kaza svoju namjeru, nego se navlaš vladao tako, kako će se sjutradan jače istaći njegovo pregaoštvo. Kad, po običaju, isprati kapetana do kuće, reče mu:

- Laku noć, kapetane. Zbogom. Može biti zbogom zanavijek!

Kapetana spopade njegov goropadni smijeh, a mladić, uvrijeđen, najbržim koracima otide svojoj kući.

Sjutradan, u zoru, pred gradskim vratima bješe na okupu četica mladih Dubrovčana i četiri Rusa. Njeki imađahu revolvere, njeki starinske pištolje, kremenjake; svaki je još imao u torbici džebane i hljeba.

Rusi bjehu šareno odjeveni; bilo ih je sa crnogorskim gunjevima i ruskim kaftanima, sa dalmatinskim kapama i ječermama; ali svi bjehu snabdjeveni ostragušama.

Četica se uputi trebinjskom cestom, a kad stiže na pojilo, dočeka je čovjek čudna izgleda. Na glavi mu bješe crnogorska kapa, na nogama opanci i široke šarene nazuvice, u koje je uvio plave oficirske pantalone. Na njemu bješe bluza, a sablju po kozački objesio preko grudi; oko struka široki kožni pojas; na boku, u silaju, revolver i lovački nož.

On stade preda njih, izvrativši malko glavu, i prikaza se:

- Pensionovani kapetan Gorčinović! Želim vam biti drug, ako me hoćete.

- Kapetane! - viknu Dživo... - Dakle... Svi se rukovaše s njim i odmah se uputiše. Rusi zapjevaše:- "Po čustvam brati mi: s toboj" - pjesmu dekabrista.

Kapetan se uputi razgovarajući se s jednim ruskim oficirom, koji je naročito istupio iz vojske da dođe u ustanak. Od ostalih njegovih zemljaka dvojica bjehu đaci, trojica plemići i jedan mašinista. Od Dubrovčana bjehu Dživo, jedan drvodjelja, jedan vlastelin, jedan bogoslov, jedan opančar, jedan kafanski momak i jedan mrnar.

Kad skrenuše sa kolskoga puta prečicama, na granici hercegovačkoj, kapetan se poče spoticati.

- Ej, - reći će on, kao u šali - prije trideset (i njekoliko godina, skakao sam ja ovuda kao koza, a sad!... Ko bi ikad rekao, najposlije, da ću ja vidjeti ove strane!... Ha, ha, baš ih lijepo vidim!

I on sjedne na kamen, pa obrisa dlanom suze, koje ronjahu ispod naočari.

Pred veče stigoše pod manastir Duži, koji bješe u rukama ustanika.

Oko manastira, u porti, po doksatima, u različitim gomilama i položajima, vidješe što se ni u snu ne sniva! Gotovo sve nošnje jevropske bjehu zastupljene, čujahu se gotovo svi jevropski jezici, - bilo je tu kaluđera sa kamilavkama, ljudi u šumadijskoj nošnji, Crnogoraca, Garibaldinaca sa crvenim košuljama i fantastičnim šeširima, Rusa u crnogorskim gunjevima i sa dalmatinskim crvenim kapama! Sjem toga, tu se mogla odabrati najljepša panoplija, koja bi predstavljala razvitak oružja! Bilo je šešana, kremenjača, dževerdara, srednjevjekovnog "trombuna", ostraguša, pištolja, revolvera, sabalja, čak i kopalja! Ali, bilo ih je dosta bez ikakva oružja. Novodošli snebivali su se zbog nemarnosti, kojom su bili prihvaćeni. Kapetan Mićo, propitujući za vojvodu, pođe pred njima da se prikažu.

Vojvodin momak povede ih u manastirsku trpezariju, gdje, usred velikog dima, nađoše još desetak glavara. Jedan omalen, mlad čovjek, jevrejskog obličja, usred opšteg ćutanja pisao je nješto.

Vojvoda, poslije njekoliko običnih riječi, reče:

- Šta da vam kažem, kad eto vidite i sami! Eto nema ni oružja, ni džebane, ni reda!

Onaj ruski oficir ispriča kako je donio dosta novaca, te se može nabaviti što bude trebalo.

- Novca imamo dosta, - reče vojvoda - ali kakva vajda kad reda nema, niti ga može biti!... Uostalom, razgovaraćemo o tome kasnije, a sad oprostite, jer evo imam žurna posla...

Rusi otidoše da potraže svoje zemljake, kapetan Mićo da nađe svoje bratstvenike Gorčinoviće, Dživo se pridruži Šumadincima koje nađe podalje od manastira, na jednoj jutrini, gdje se bjehu okupili oko jednog mladog tamburaša. Svi mahom bjehu veseli, baš kao i njihovi drugovi Garibaldinci. Brzo se poznadoše. Tamburašu bješe ime Vlajko Šapčanin...

Istom u sumračje sjeti se Dživo kapetana, te ga nađe u porti, gdje se živo razgovara s jednim sredovječnim, krupnim Garibaldincem. Oko njih posjedalo desetak Talijanaca, te slušaju prepirku, koja se vodila u istom talijanskom žargonu... Razgovor je bio strategijski i kao da se ticao napada na Trebinje. Talijan je padao u vatru, braneći svoje gledište, i uza svaku treću riječ vikaše: "Ali ja vas uvjeravam, keptene", - zašto li ga zvaše "keptenom", kad se talijanski kaže "kapitanijo"?

Mićo, Dživo, bogoslov, vlastelin, kavanar, mrnar i opančar prenoćiše pored ognja sa Šumadincima. Vlajko Šapčanin odlikovao se ne samo kao tamburaš i pjevač, nego i kao veliki đavolan.

Pred zoru diže se velika raja. Svi poustajaše i pođoše, ne znajući ni sami kuda, proglušeni različitim uzvicima u više jezika.

Zauzeše položaj na padini jednoga brda. Kroz maglu naziralo se Trebinje, a pod njegovim bedemima komešao se ljudski mravinjak. Doznadoše da se to brdo zove "Trojičina Glavica", i da će Turci pokušati da zauzmu manastir...

Kapetan sjede na panj i licem zaroni u pre-gršt. Dubrovčani stajahu oko njega; Garibaldinci odvojeno, Šumadinci odvojeno, Hercegovci i među njima vojvoda... odvojeno.

Na jedan mah nastade prasak pušaka i začu se graja: "Naprijed!" Pa onda svi bez određena smjera i reda, počeše pucati. Pa se odmah poremeti pređašnji raspored, a utledaše kapetana na njekoj njivi, odvojena od vojske. On se okretaše oko sebe, držeći sablju u desnoj a revolver u lijevoj ruci. Blizu njega ležaše njeko.

Ko bi mogao ispričati sve što je dalje bilo, ali pred podne zgrnuše se svi pred manastir, u zabuni, u zbrci, kakva se jedva zamisliti može.

"Turci bjehu suzbijeni", tako je išlo od usta do usta, a na svakome koji to tvrđaše moglo se poznati da tako govori što je od drugoga čuo! Govorilo se da ima oko petnaest ustanika mrtvih... Svi Dubrovčani bjehu živi, a odmah svi posumnjaše da je kapetan poginuo. Vojvoda izda naredbu da se svi ustanici koji nisu Hercegovci raziđu, da se sjutradan rano skupe u njeko selo na granici...

Lutajući tamo amo, Dživo doznade od jednog Šumadinca da je poginuo Vlajko Šapčanin, na njekoj njivi, gdje su bili samo on i onaj "slijepi kapetan". Dživu se steže srce, jer je uvjeren bio da je i kapetan svršio. Ali, na Dživovo veliko čudo, na unutrašnjim stepenicama manastirskim, naiđe na kapetana, sjeđaše isto onako, kao i prije boja. Dživo vidje da su mu pantalone ispod desnog koljena krvave...

Mladić viknu:

- Za ime božje, gdje ste? Vi ste ranjeni?

- Nije ništa, ogrebao se malo... No, pa šta je? gdje je vojvoda? šta će se sad? zašto smo se na vrat na nos povukli?...

Dživo mu kaza kakva je naredba izašla. Kapetan poblijedje i ustade, kao razjaren lav. Njeko ga pretječe ovom primjedbom:

- Ta zaboga, valjda vojvoda i ostali Hercegovci bolje poznaju ovdašnje zemljište!

Kapetan se okrete sarkastičnim izrazom i viknu:

- Zapljevat, što kaže Rus. Zapljevat na sve. Hajdemo natrag!...

Dubrovčani pođoše istim putem kojim bjehu i došli.

Pošto se odmakoše, navališe na kapetana da mu ranu pregledaju. Ne bješe opasno!; zrno mu je probilo list od noge, ali, po svima znacima, ne oštetilo žila. Zaviše mu ranu, kako su umjeli, pa onda s dosta muke stigoše u prvo selo preko granice, gdje će se odmoriti. Kapetan sjede pod jednim drvetom. Ostali počeše pretresati događaj, koji im već izgledaše kao neki san. Svi su govorili u jedan mah, ističući svaki svoj strategijski talenat i proročanstva. Tvrdo su uvjereni bili da će do njekoliko dana Srbija i Crna Gora oglasiti rat Turskoj!

Slučajno naiđe seoski pop te stade slušati, na jedan mah progovori:

- Kakva Srbija, kakva Crna Gora! Naša će vojska zauzeti Hercegovinu!

Na te riječi kapetan diže glavu.

- Čija vojska?

- Pa vojska našega cara, da čija? Da nije to u izgledu zar bi fratri oko Neretve i u Popovu Polju dizali narod na oružje? Pa zar bi se i vi, kao carski oficir smjeli miješati, da nije tako...

- Uf! - viknu kapetan hvatajući se za glavu, pa se diže i lagano priđe popu, te ga zapita:

- Zbilja, vi tako mislite?

- Nego kako? - reče pop, veoma začuđen.

Kapetanu nađoše u selu konja, te pođoše put Primorja.

Kad se mrak uhvati, kapetanova ogromna sjenka otegla se fantastična prema obzorju. Pogruženi i ćutke iđahu mladići za njim...

Što se gušći mrak hvatao, kapetan je na konju sve veći izgledao, dokle, najposlije, ne dobi takve srazmjere da izgledaše nješto natprirodno... I odjednom se Dživu učini da ono ne bješe živi stvor, da ne bješe "ona snaga bez očiju", nego da ono bješe jedan simvol snage srpskoga naroda, - snage bez očiju!...

Sjutradan oko ponoći u jednoj sobi oficirskog odjeljenja dubrovačke vojene bolnice, pucanj razbudi poslugu i jednoga ljekara...

Ljudi dotrčaše i konstatovaše da se ubio pensionirani kapetan Gorčinović, koji je toga dana primljen bio na liječenje!

Đukan Skakavac

Idemo iz škole ja i neki moj drug, pa se pred gradom sretosmo s nekim čovjekom u novim haljinama, težačkoga kroja, onako kako se nose primorski zagrađani, a ne seljaci. Čovjek je bio osrednjeg rasta, malene glave sa niskim čelom i riđim velikim brcima. Na gunju je imao medalju.

- Znaš li ko je to? - zapita moj drug takim glasom i izrazom lica da sam odmah pomislio da ću čuti nešto neobično.

- Ne znam, - rekoh.

- Ne znaš!? ... Pa to je Đukan Skakavac što je sad došao iz vojske, što je u ratu ubio francuskog đenerala! Ta ni o čem se drugom ne govori nego o njemu! Eno vidiš kako ga svijet gleda!

Zbilja, dvije-tri ženske obazriješe se za njim.

Moj drug uze pričati događaj koji je Đukana obesmrtio. Znao je sve potankosti, kao da je očima gledao, a ja sam opet sve vjerovao, kao da očima gledam. Kad najposlije on preduši od silnoga pričanja, prenerazim ja njega ovijem riječima:

- A znaš li ti da je Đukan moj kum. Žao mi je što nijesam znao da je on to, a ja bih ga ustavio i zdravio se s njim... Ali ja ću to učiniti prvi put kad ga sretnem, i on će mi sam pričati kako je bilo u ratu u Italiji!

Na licu moga druga mogla se čitati velika zavist, - i tako se rastanemo.

Doista, moj pokojni otac bio je kum sa Skakavcima. Mnogobrojna i imućna zadruga što je nosila taj nadimak živjela je u zaseoku, čas hoda od naše varoši. Skakavci su bili na glasu kao vrijedni i pošteni težaci, malo arumi i tvrdice. Govorilo se, doduše, da u toj kući uvijek ima poneki vidovit čovjek, a od njihovijeh odiva da su poneke vještice, ali kanda su to najviše razglasili "Svatini"...

Meni je glava bila tako puna junačkih djela Đukanovih da se začudih kad u kući zatekoh tetku i njenog postarijeg rođaka gdje razgovaraju o drugim stvarima, a ne o njemu. Ja sam nestrpljivo očekivao kad će se oni sjetiti glavnog predmeta, pa, videći da oni na to i ne pomišljaju, umiješah se u razgovor.

- Je li, boga ti, striko, poznaješ li Đukana Skakavca?

- Što ti treba znati? - zapita tetka, po svome običaju, oporo.

- Pa kažu, teto, da je taj Đukan ubio u ratu francuskog đenerala i da mu je za to car svojom rukom prikačio medalju!...

- Prikačiću ja tebi medalju, ako smjesta ne uzmeš knjigu i ne gledaš svoj posao!

Ja se odmaknem, ali ne toliko da ne bih čuo dalji razgovor. Ona nastavi:

- Zbilja, Krsto, je li istina to što se priča za moga Đukana? I ja sam to čula.

- A jadi ga znali, sestro. On to priča, ali ko će mu vjerovati! Ti znaš da svi naši lažu kad iz soldata dođu! Svaki je činio čudesa, svaki je govorio s carem.

- A je si li se ti sastajao s Đukanom?

- Jesam. Onomad smo pili zajedno. Bilo nas je desetak. Đukan brblja, brblja, nikad kraja. Mi ga prekidamo i zadirkujemo. Šantavi Lovro Balmas poče pričati kako je on u mladosti ubio pašu travničkoga... Zarekao se, veli, da će ga pogubiti, i on samo sam otišao u Travnik i smakao ga. Možeš zamisliti je li bilo smijeha! Drugi opet počeše lagati kako je sa trojicom drugova dočekao u klancu pedeset gornjačkih kiridžija pa ih oplijenio... Svaki je izmišljao po kakvu komendiju, samo da se Đukan sjeti da se rugamo, ali se on gradi nevješt.

- Ama najposlije zašto bi mu dali medalju? - zapita tetka.

- A đavo bi ga znao! - odgovara Krsto smijući se... - Može biti za to što ima jake zube... E, to ne laže, to sam vidio svojim očima. Turi krajcaru među kutnjake, pa je nagrize s obje strane.

- Tako ti boga! - reče tetka, očigledno misleći o nečem drugom.

- Tako mi boga, sestro! Nagrize krajcaru na obje strane, onako kao što bismo mi potvrđu koru hljeba!... E, jadan ti sam, da su mi njegovi zubi, a džaba mu sva njegova slava i medalja!

- A vele da je donio i novaca!

- Pa jeste. Ti znaš kakvi su Skakavci. Da staviš koga od njih navrh Velebita, on bi opet našao načina da iskamči odnekud i nekako koju paru... Ali nije lijepo od Đukana što hoće da se odijeli od zadruge. Otkad je došao, nije ni svraćao kući. Već je poveo parnicu radi dijela.

- E, moj Krsto, - prihvati tetka, - znaš li što 'no se kaže: "Ako smo mi braća, nijesu naše kese sestre". Đukan je punijeh dvanaest godina bio u vojsci, a oni mu ne poslaše nijedne pare. Zar je to lijepo od njih?

Po tome sam vidio da tetka zva o Đukanu mnogo više nego što sam mogao misliti.

Krsto slegne ramenima i pođe. Tetaka pođe s njim. U dvorištu oni su zastajkivali u živu razgovoru. Najzad Krsto otide ulicom, a tetka svrati u susjedstvo, k Marti udovici.

Ta tetka bila je meni i mojoj braći i sestrama i otac i mati i kućevni starešina. Bila je oštra i uporna, ali pravična i zauzeta za naše dobro... Toliko samo mogu da kažem, a toliko je i dosta za razumijevanje ove priče.

Udovica Marta, koju pomenuh, bila je žena od trideset godina, visoka, jedra, crnomanjasta, bijele kože kao da je u kavezu rasla. Po mome ondašnjem ukusu, to je bila najlepša žena u našem mjestu. Imala je samo jedno žensko dijete od četiri godine, sušta materina prilika, kojoj mi dadosmo nadimak Fifina. Marta i naša tetka pazile su se kao dvije rođene sestre.

Kad prvi put poslije toga sretoh Đukana, njegovo me obličje odbi. Sitne a mutne oči uvukle se duboko pod nisko čelo kao dva razbojnika u zasjedi. Pogled mu je strašniji izgledao zbog gustih obrva. Kako je brijao bradu, ostala mu je sjenka od brijotine, te su mu obrazi imali dvije boje. Preplanuli vrat bješe snop samijeh žila. Ruke sve do kraja prstiju bjehu mu rutave.

Drugi put sretoh ga pijana. Nije posrtao, nego je išao raskoračen, jedva vukući noge, a u sebi je nešto bobotao.

Ja to ispričah u kući, a tetka me jako izgrdi.

Treći put sukobim se s Đukanom u našoj ulici. Bilo je u sutonu. Nijesam mogao vjerovati svojim očima, ali morao sam vjerovati. Đukan je izišao iz Martina dvorišta, i vidio sam nju kad je zatvorila vrata.

Sav usplahiren dopadoh u kuću. Moji baš sjeli da večeraju. Ja zaboravih i da nazovem boga, nego započeh:

- Znate šta sam sad vidio!... Đukan Skakavac izišao je iz kuće tetke Marte!

- Evo ti potvrde za to! - reče moja prava tetka, udariv me što je bolje mogla dlanom po obrazu ... - To ti je u isto vrijeme i večera!... Odmah idi lezi!

Morao sam se pokoriti. Dugo sam se okretao i prevrtao u krevetu, dokle sam se smirio i počeo razmišljati. Nijesam baš bio dijete, bilo mi je oko dvanaest godina, ali mi nikako nije išlo u glavu da bi se lijepa i bogata tetka Marta mogla zagledati u maljavog Skakavca, tijem većma što je odbila mnoge prosioce... A šta je opet navrlo tetki da ja gotovo ne smijem ni pomenuti Đukana!... Sve je to bilo suviše zagonetno.

Prođe nekoliko nedjelja. Ja sam često sretao Đukana i po varoši i pred kućom udovičinom. Dva ili tri puta zatekoh ga i u našoj kući, u razgovoru sa tetkom, ali me on nikad ne pogleda.

Razumije se da sam se dobro čuvao da ga ne pominjem pred njom, ali u naknadu govorio sam mnogo o njemu sa djecom, a govorio sam tako da ga oni počeše od srca mrzeti. To je kanda došlo i Marti do ušiju, jer od nekoga vremena poče okretati glavu od mene i sklanjati Fifinu, iako je znala kako ja to dijete milujem.

Najzad, jednoga večera u početku jeseni, tetka mi reče, da ćemo ja i ona docnije večerati jer da ima sa mnom nekoga razgovora. Kruta žena rekla mi je to koliko je mogla ljubaznije, te sam vidio da će se sa mnom postupati kao s malim domaćinom, što je rijetko bivalo a uvijek mi laskalo.

Sjećam se da je toga dana duvala silna bjelojužina.

Pošto naredi djecu, ona se ogrnu, naredi i meni da se ogrnem, pa pođosmo. Tek pošto izađosmo iz dvorišta progovori ona:

- Idemo k Marti... Ona se udaje za Đukana. Sjutra će bita prvo oglašenje. Do tri nedjelje vjenčaće se... Ti ćeš im biti kum.

- Zar ja!?

- Zar ti!? - okosi se tetka... - A što ne?! Vi ste odavna vezani kumstvom sa Skakavcima. On te je sam izabrao.

- On? ... A tetka Marta?

- Pa i ona, razumije se... Sad nemoj da ulaziš nakostriješen u tuđu kuću, a tobož prvi put u pohode kumovima.

- Ah, jadna Fifina! - rekoh nehotice.

- Šta jadna Fifina! - ciknu tetka. - Što će faliti Fifini? Gledaj ti, molim te, pametna, zrela čovjeka, koji zna šta kome dolikuje, koji umije žaliti tuđu djecu!... Ovo je baš da se čovjek i preko jada nasmije... Šta ti najposlije imaš protiv toga čovjeka, a? Ja znam sve što ti djeci govoriš, ali kaži šta ti imaš protiv njega?... Nije ti mio, to je sve, a to je ništa!

Tetka ućuta za nekoliko trenutaka zagledavši mi se dobro u oči pa nastavi:

- Dobro! Recimo nije najbolji. A bi li ti želio da se Marta uda za kakvog... Latinina?

- Bože sačuvaj! - viknuh ja zaprepašćen.

- Eto vidiš! A to bi bilo da nije Đukana, jer među ženicima našega zakona osim njega nema za nju prilike. On se sad odijelio od svojih, on je bogat, mlad, bio u svijetu, pa šta ćeš više!... Marta je inokosna, i treba da se uda, a Latini navalili sa sviju strana da je prose... Razumiješ li sad zašto se ja toliko zauzimam za njega?

- Razumijem, teto! - odgovorih dirnut, jer sam dobro znao kakva je ona fanatična pravoslavka, te sad već nijesam sumnjao da pametno radi.

I tako mi veseli uđosmo u Martinu kuću.

Kuća je bila na dva poda. Donji je služio kao podrum. Iz njega su izvodile drvene strme stepenice. Vjetar je tako silno duvao da tek kad mi dođosmo pred gornja vrata, Marta ču korake i reče: "Evo ih", pa nam pođe u susret. Đukan je sjedjeo za postavljenim stolom, na kome je gorela "lukijerna" sa tri plamička, ali je slabo osvijetljavala veliki prostor, koji je bio samo pri kraju pregrađen.

Pošto nazvasmo boga, reći će tetka svečano:

- Evo vam kuma! Srećan vam bio!

- Da bog da! - prihvati Skakavac, pa ustade i zapuši mi usta svojim oštrim brčinama. Sjećam se da sam pomišljao kako će to neprijatno bosti puna lijepa usta Martina. I ona se poljubi sa mnom.

Đukan započe:

- Sjedi, đače, mudroslovče, pa nam kaži svoj žvr!

- Koga mu đavola znači "žvr", - rekoh u sebi i; glasno odgovorih:-Hoću samo da vidim Fifinu. - I otidem ka krevetu, te poljubim dijete.

- Zaspala je već, - odgovori Marta, pa okrenuv se tetki nastavi: - On je sa njom komendijao cijelo veče... Bože, šta s njom radi! Uzme je, pa je digne uvis, vrh sebe, pa okreće njom, pa čini da se premeće.

- Dakle, hoće k njemu? - pita moja tetka.

- Još kako! Zove ga ćaćom. Sve pita: đe je ćaća?

Marta otide u pregradak, gdje je bila kujna, pa sa svojom najamnicom Tomkom iznese večeru.

Posjedasmo svi otrnuti, jer je duvalo malo manje nego na ulici. Sva tri plamička vrtjela su se u kovitlac, te ih je svakoga trenutka trebalo zaklanjati rukom da se ne ugase.

Skakavac se opet obrati meni:

- Dakle, kume, šta učiš?... Znaš li već latijanski i talijanski i srbljanski?... Zbilja, razumiješ li tudeški?

- Pomalo, - rekoh.

- Aja, ne valja tu pomalo, nego treba baš onako... žvr!

- Ama, šta ti je to žvr? - rekoh. Udovica prsnu u smijeh i dodade:

- I ja mu to ne razumijem!... To baš nije ni lijepo!... Svaki čas "žmr", "žmr"!...

Skakavac se malo namršti, pa, pruživši ruku, diže pun veliki vrč vina. Kanda nam je htio pokazati svoju snagu, jer zadrža nekoliko trenutaka teški vrč u pruženoj ruci, a drugom je gladio brke. I onda reče:

- Žvr je sve, pa i to kad čovjek hoće da se napije i da nazdravi... Dakle, babo moja, žvr! - I Đukan, mrdnuvši obrvama na Martu, nagnu vrčem.

Tetka me gurnu nogom, jer vidje na mom licu izraz negodovanja što on pije iz velikoga suda. I on kao da to opazi, te pružajući Marti vino i pošto donjom usnom ože brk, reći će:

- Na, babo! Mi ćemo ovako po starinsku, a ova finija čeljad, ako će, mogu i čašom, - eto ih pred njima... I to je žvr!

I tetka se napi iz zajedničkog suda, pa sam morao i ja.

Odmah zatijem, Đukan zapodjenu razgovor o domaćoj privrjedi. Kaže da će prije svega kupiti dobru mazgu. Zatijem, veli, prodaće sve svoje zemlje u zaseoku i pokupovaće druge u blizini Martinog imanja, da ga zaokrugli. Marta je u dobroj godini nalazila do sto barjela vina i desetak barjela ulja, a i njegovo će toliko donositi. To je, boga mi, dohodak - žvr! A kakav će već dohodak biti do nekoliko godina, pošto on sve ljudski obradi i pošto umnoži imovinu! To će biti tri puta žvr! Jer on neće prodavati vino i ulje u nevrijeme kao što čine "naši dronjavci", u nevrijeme kad Talijanac i Ličanin kupuju pošto hoće oni, nego će ga prodavati pri kraju ljeta, kao što rade gazde... Uopšte, on će pokazati da je ostao dobar težak, iako se dvanaest godina klančao po kasarnama i po bojištima; - pokazaće da zna "šta misli zemlja i voćka", iako već neki zlurado tvrde da se on odvikao od težačkih poslova te da nije više ni za što nego da grije klupe po krčmama!...

Dugo je trajalo to njegovo razlaganje, ispresijecano nebrojenim "žvrkanjem" da cijelo vrijeme Marta nije očiju s njega digla. Ja sam opet nju posmatrao. Spočetka, ona mu ni jednom ne upravi pogleda milošte, nego ga je gledala s nekim čudnim izrazom, kao da nešto očekuje, ali, malo pomalo, kad se vino poče odazivati, kad mu se zarumeniše jagodice, te mu i pogled postade najprije određeniji i slobodniji, pa onda i umiljat, onda udovici se oči zažariše.

Tomka dođe da odnese sudove. Bila je to zdrava, snažna plavuša od petnaest godina, a u najmu kod Marte iz djetinjstva. Ona nešto šapnu gospodarici, pa dodade glasno:

- A što se mrznete ovdje, kad na ognjištu bukti velika vatra!

- Boga mi, pravo kaže, - rekoh ja i otidoh kujnu. Tomka siđe u podrum da donese još vina.

Njih troje još su razgovarali, pa dođoše k meni i posjedaše oko ognjišta. Đukan svuče gunj, ogrnu se njim i diže dlane prema plamenu. Iz širokih rukava promaljale su žilave i rutave mišice.

- Ej, da mi je kadgod bila ovaka vatra!... Da mi je bila onda kad sam poslije boja, gladan i umoran, ležao među mrtvijema i ranjenijema na vlažnoj zemlji!

- Uh, ne spominji! - reče Marta ježeći se... - Samo o tome ne govori!

- Znam, - rekoh, - tebi je već pričao, ali i ja bih rado čuo kako je ubio đenerala!

- Dok se dođe do đenerala treba žvr! - veli Đukan. - Šta je i šta bilo dok sam ja do toga došao.

- Pa pričaj, kume, molim te!

- Boga mi, kume, nijesu ti mišice suviše debele kao za junaka, - reče tetka.

To bi Đukanu kao da ga ko udari po obrazu. On je pogleda začuđen i uvrijeđen, škrgutnu zubima, zasuka rukav, ustade i raskorači se.

- Šta je, zaboga... šta hoćeš!? - jedva izreče Marta od straha.

- Žvr! sad će se vidjeti valja li što moja tanka mišica, - veli on. - Ček', ček', da vidite!

- Ama, zaboga, žena se našalila.

- I ja se šalim!... Ded' ti, kume, uhvati me iza šake... uhvati me obema rukama. Ti, Tomka, uhvati odmah do njega! Ti, Marta, kao najjača, drži za sredinu, a ti kumo, za mišicu, do ramena. Ded'!

Mi učinismo tako, više od straha, nego od sile.

- E, sad, kad rečem: jedan, dva, tri, vi uprite svom snagom, da vidim hoćete li previti ovu tanku mišicu! ... Nemojte se smijati, nego onako žvr!... Ded'!... Jedan, dva, tri!

Mi navalismo smijući se, pa onda baš zbiljski, ali nam je bila sva muka uzalud, baš kao da smo htjeli previti suho drvo.

- O, brate, ovo je zbilja đavolska snaga, - reče tetka... - Dosta! Što da se mučimo uzalud!

- Ne, nego još! - doda Marta, sva zajapurena. - Hoćemo baš da mu pokažemo!

- Još, još! - veli Đukan.

Ja zamotrih da on prstima lijeve ruke škaklje udovicu iza vrata. To me navede da i ja to isto pokušam na Tomkinu vratu. Djevojčica me pogleda, pa zaturi glavu smijući se, pa i ona stade vikati:

- Još! još!...

Najzad, sustali, posjedasmo, ali on ostade onako raskoračen, sučući brke, slušajući naše hvale, pa odjednom dohvati iza sebe s police tanjir, turi ga u usta i odgrize parče, kao što bi gladan čovjek odgrizao okrajak od pogače. I baci tanjir i okrajak posred kujne.

To je bilo za koliko bi udario dlanom o dlan.

- Ovako ću ja tebi, babo, pregristi grlo kad me najediš!... U mene ti nema pet ni šest, nego odmah... žvr! - reče smijući se, pa sjede.

Sjećam se vrlo dobro da me je ta šala neugodno dirnula, ali na moje veliko čudo udovica sa izrazom najveće poniznosti odgovori:

- Ti si moj gospodar, ali ja se opet nadam da ćeš mi biti dobar!

Tetka pogleda mene i Tomku, (sjedeli smo jedno do drugog), pa, videći valjda kako mi željno očekujemo nastavak ljubavnog tepanja, ona nađe za dobro da da drugi pravac razgovoru.

- Valaj, ako iko, ti ćeš, Đukane, živjeti sto godina, ali opet pričuvaj svoju snagu! Zube čuvaj za starost, a već za mišicu lako je... Jesi li ikad bolovao?

Đukan nagnu vrčem. Toga puta jedva je predušio, - pio je kao vo.

- Bolovao sam često u vojsci, ali nikad nijesam uzimao lijekova... Aja, brate, neka oni daju kome drugome, ali meni žvr!... Ono znaš, čim se razboliš, dođe veničar, pa te pregleda, pa ti propiše lijek. Ali, opet vam kažem, ja nijesam nikad lijek progutao, nego ako ga uzmem pred njim, ja ga zadržim u ustima, pa ga ispljujem; ako nema nikoga, ja ga bacim. Jer, bolan, oni grade sve lijekove od otrova. Šta je lijek nego otrov? Istina je da ti pomogne na prvi mah, ali poslije siđe u slezinu, pa tu ostane dovijeka.

- To nijesam znala, - reče Marta začuđena. Tetka se osmjehnu.

- Ja ti kažem - nastavi Đukan - da lijek nikad ne izlazi iz čovjeka, nego mu se skupi u slezini... Tako se kupi, kupi, kupi, pa ko ih mnogo pije nadme se kao tenac a u licu je žut kao limun.

- Jao meni, to je istina" - veli Marta. - A ja sam davala Fifini neke praškove zbog bubina.

- Rđavo si radila. Ali opet dijete će lakše prekužiti.

- Ama, kume Đukane, nečim se treba liječiti, - reče tetka.

- Treba, treba... Fifini treba davati zapaprene rakije, ako je istina da ima bubine. Pomalo, razumije se, jer koliko treba piletu? Vino i rakija i vatra i pijavice, to je lijek za sve. Doduše, kad je čovjek bolestan, treba i da gladuje.

- A od čega si ti bolovao? - upita Marta.

- Od vraga i njegova druga, - veli Đukan mršteći se. - Uvali mi se vrag u trbuh, pa me muči po dvije-tri ure... boga mi, i to cijelu noć. Ono što kažu, razvije se pupak, a nema koga da istrlja, a nema ni vina ni rakije, ni vatre. Muka živa! Dok sam bio kod kuće, bio sam zdrav kao drijen, ali u vojsci...

- Pa šta si radio, jadniče? - pita Marta bolećivo.

- Stisnem zube pa trpim. Eto šta! Dao bih talijer za oku vina, ali o tome nema ni pomena. Kad ne mogu ništa drugo, ja se trljam sam i štipam se svuda. Jer i to je dobro. Ništa bolje nego se dobro štipati, da krv uzavri.

- Sačuvaj bože i Bogorodice! - reče Tomka kao nehotice, ali takvim izrazom da svi prsnusmo u smijeh.

- A za probade i uboje najbolje su pijavice, - nastavi Đukan.

- To je istina, - potvrdi tetka.

- Jednom sam se u kasarni potukao sa soldatima Talijanima i Tudeškima. To je bilo u Veroni. Na nesreću, ne desi se u sobi niko od naših, a njih sedam-osam kidisaše na me. Bili smo se pesnicama, pa onda kundacima. Ja ih premlatih dvojicu, trojicu, ali, boga mi, i oni meni namjestiše rebra. I dva loša ubiše Miloša. Tako je trajalo dok ne stigoše neki naši. Ja sam se jedva na nogama držao, osjećao sam da, ako ovakav legnem i dopanem šaka ljekaru, da neću više ustati. Srećom imao sam nekoliko talijera, te zamolim nekog Sinjanina da me odvede do berberina. On me odvede. Ja izvadim Mariju Tereziju i pružim je berberinu i kažem: "Evo ti, ali da mi staviš pijavice ovako s nogu, da ih načičkaš svud gdje ima modrica". Pa onda se svučem i kažem zemljaku: gledaj dobro da mete pijavice svuda gdje su modrice, jer jarac talijanski hoće da prevari. Kad me Sinjanin vidje gola, stade se čuditi: "Jao, veli, pa ti si sav isprebijan!" Berberin opet odmahnu rukom. "Ne mogu ja vama za talijer da potrošim toliko pijavica. Tu će ih otići dvije pregršti"... Na to, neka ga đavo nosi, ja mu dadoh dvije Terezije... A moj brate, muka živa, i koliko je to trajalo. To je bilo žvr! Pa onda onako sa pijavicama na sebi vratih se u kasarnu. Razumije se da me više Sinjanin nosio nego što sam išao. Poslije dvije-tri ure skinuše ljudi pijavice s mene, ali nijesam mogao sjutra ustati. Veničar jarac poznade šta sam uradio, pa me tuži, te me osudiše na četiri nedjelje apsa. Odležao sam aps, ali sam iznio glavu, a da sam se dao ljekarima u ruke, bio bi žvr.

- O, majko božja, šta se s tobom radilo! - reče Marta i prekrsti se.

Na to se tek prenuše u Đukanu uspomene, a kako se svakoga časa mašao vrča, to su one vaskrsavale sve življe i življe. Jedna mi se osobito udubila u pameti. Pričao je o nekom svom drugu sjenovitu čovjeku, koji je imao "čudne moći". Taj je čovjek bio Furlan, dakle, iz zemlje gdje je od starine pomiješana slovenska i latinska krv. Bio je, veli, suv i crn kao đavo, očiju kao u zeca. Furlan, veli, zagleda se čovjeku u oči, zagleda se, zagleda, pa se počne izmicati natraške, a onaj u koga je gledao mora da ide za njim. Nema tu hoće ili neće, nego baš mora! Bilo ih je, veli, koji su se kladili s Furlanom da ih neće privući, ali je svaki izgubio opkladu. I sjedneš, veli, na zemlju ili na stolicu, ili legneš nauznak, svejedno; i smiješ se i govoriš što god hoćeš, a on samo stavi ruke iza leđa, pa upaoči onim pustijem očima, pa kad vidi da je vrijeme, a on se počne polako izmicati, a onaj drugi na jedan mah ublijedi i zanijemi, pa za njim, za njim, sve za njim, kao da ga je užem privezao. A mi naokolo da puknemo od smijeha.

- O, bože, svačega li ima na svijetu! - veli Marta.

- Ima toga i u nas, - ispravi tetka. - Pokojna baba Rogatića mogla je tako privlačiti očima stoku. Zagleda se tako u mazgu, ili goveče, ili magare, ili ovcu, a životinja ide za njom, kao što ti reče, kao da je privlače užetom.

- Ja, - nastavi Đukan... - Tako ti je to moj Furlan bio strah sve kasarne. Ali s jednim je bio žvr! s jednim je izgubio opkladu.

- A s kim to!? - zapitasmo.

- Sa mnom. Mene nije mogao ni maći smjesta. Gleda me, gleda me, a ja mu isplazim jezik i odmjerim rukom. Najzad se trgne i pođe nazad, a ja se iz glasa smijem, pa ni da se maknem. On se tome čudio i krivo mu je bilo. Tako je kušao dva-tri puta, pa kad vidje da ne može, on mi pruži ruku i reče da sam mu ja brat.

- Kako to? - pita Marta.

- Pa to da imam i ja njegov duv.

- A je li to istina? - opet će žena.

- Ja, boga mi, ne znam. Nijesam nikad pokušavao, ali bi mogao sad... Što da ne?... Sad ću se zagledati u Tomku... Sjedi, mala, mirno!

Tomka vrisnu i skoči.

To je bio povod novom smijehu i ponudama da se obredimo vinom. Đukanu su oči svijetlile kao u onoga Furlana. A i svi smo bili malo uzavaćeni. Čak i moja ozbiljna i umjerena tetka bješe crvena.

- Ama, molim te, kume, - rekoh ja dodajući vrč Tomki - da čujem već jednom kako je bilo sa onim francuskim đeneralom, jer to je za mene najveći... žvr!

I Đukan se nasmija kad ja, nakon kratkog zatezanja, izgovorih mu njegovu omiljenu riječ.

- Bilo je, sinak, evo ovako, - poče on i zaćuta tražeći nešto, pa skupi preda se čaše (koje ionako nijesu trebale), vrč i vatralj, jednu ljusku od jaja, izvadi nož iza pojasa, uze iz kutije nekoliko kresavica i bog ti ga zna šta još.

- Dakle bitka na Solferinu bila je na dan svetoga Antonija. E, sad pazite šta će biti. Ovo je rijeka. Vidiš li Marta? - zapita polažući vatralj.

- Vidim, Đukane.

- A ovo je most. Vidiš li kume? - i po-loži nož preko vatralja.

- Vidim, kume.

On brzo načini nekoliko gomilica od pepela i pobode od tih kresavica, pa onda razredi čaše, ljusku i ostale stvari, pa poče objašnjavati.

- Ovo su Francuzi, a ovo su Talijani, a ovo smo mi... ne, boga mi, nego su ovo Talijani, a ovo smo mi.

- Dakle, vi ste pod brdom? - pita Marta.

- Svi smo pod brdom! -.. Samo slušajte!... Evo... - I nastade taka zbrka riječi i pokreta, nastade takvo premještanje "pomagača", da ni najtrijezniji ne bi ništa razumio. Doduše, ja i Tomka marili smo za to koliko za lanjski snijeg, jer mi upotrebismo tu priliku da se nekoliko puta cmoknemo. Ali u neke viknu Đukan:

- Pazi, kume, sad će poginuti đeneral... Dakle, ja sam ovdje, a on je tu, a ovo je šanac, a ovo su konjanici!... E, sad vidi!... Padaju ljudi, padaju oko mene, kao muve! Vidim ja jarčinu... imao je bradu kao jarac, a na njemu crvene pantalone, te ti se zaletim te žvr!

I Đukan zvrčkom pogodi kresavicu, koja odleti preko plamena.

- Živio, moj sokole! - viknu Marta.

- Živio, kume! - viknuh ja.

To je dalo povoda tetki da se sjeti naših starih junaka, naših primorskih i kotarskih serdara i četnika, Jankovića, Smiljanića, Mandušića i ostalijeh. Ali je slabo ko slušao. Vrijeme je već bilo da se raziđemo. Meni je glava kružila, te ne znam kako sam otišao i legao...

Otada pa do Martine svadbe, svakoga dana, ja i tetka iđasmo na večeru i na sijelo k njoj. I svakog bogovetnog večera, sve je išlo istijem redom kao i prvog. Fifina spava, Đukan započne ozbiljan razgovor o domaćim poslovima i o privrjedi, tetka i Marta pomalo se o tome prepiru, pa onda se navrstamo oko ognjišta, gdje primorska crvenika učini svoje, gdje se Đukanova žestoka mašta razuzda, te nam se ređaju prizori kakvi se ni u snu ne viđaju.

Đukanovi pogledi na svijet, njegovo mišljenje o ustanovama i svijem ljudskim uredbama, mnogo su ličili na njegove nazore o higijeni i medecini. To su bile krnje i površne misli mlada težaka, otrgnuta od svoga rala i motike, odvedena u tuđ svijet, provođena kroz neslućenu i beskrajnu panoramu, koju mu niko nije objašnjavao, upregnuta u jaram kome nije razumijevao ni povoda ni smjera, proglušena tuđim jezicima, zajažena svijem tuđinskim, počinjući od hrane i odijela, pa do vavijesti o dužnosti, o bogu, - krnje i površne misli, koje su se neprirodno razvile u kasarni. On je uvjeren bio da je naš narod i naravstvenošću i umljem snažniji od svojih gospodara, ali su ovi posljednji silniji zato što su lukaviji, zato što su obrazovaniji. Obrazovanje nije ništa drugo do prepredenost i lukavstvo, dakle žvr! On se bojao one tajne sile kojoj je izvor u redu i zaptu - bojao se, ali je nije poštovao. Sve je bilo zbrkano u njegovoj glavi od prvobitnih domaćih predanja i naivnih vjerovanja do onoga što je u tuđini naučio ili nazrio iz suvremenog napretka.

Naravno, ja sad to razumijem, ali onda sam kroz Đukanove riječi, malo pomalo, stjecao uvjerenje da je zbilja tako. Ljudi od zakona i činovnici bili su gori od ljekara, popovi pak najgori. Sve su to varalice i levente, koji kako postaju prepredeniji i proždrljiviji, to se penju na viša mjesta... Sve je to žvr, koji, kad bi čovjek mogao, najbolje bi učinio da jednom snažnom zvrčkom otpravi u nedođiju.

Tetka, Tomka i ja, manje više podlijegali smo njegovu uticaju, ali Marta prionu svom dušom uz njega. Za divno čudo, ta stamena žena, koja bješe pristala da se uda jedino zbog nekih razloga, poslije malo vremena predade cijelo srce i dušu tom energičnom i fantastičnom čovjeku.

Jednoga večera, već pri kraju sijela, Marta ispriča kako se počeo javljati neki pokojni Anto Svambiša, čija je kuća bila treća ili četvrta u redu do njene. Taj Anto bješe siromah nadničar, čestit čovjek, a umro je naglo od plućne upale, ostavivši ženu sa mnogo sitne djece. Anto se počeo javljati sedme noći poslije smrti. Čim žena s djecom legne, odmah nešto počne vrdati po kući i ugledaju bijelu priliku u pomrčini. S početka žena je mislila da joj se samo prizire, ali kako se avetinja redovno javljala, ona dozove drugu ženu da s njom spava, i ta se žena kune svačim na svijetu da je poznala Anta, da je vidjela kako lomi ruke nad djecom.

Tetka nije to vjerovala, - ne zato što nije vjerovala da se mrtvi Latini ne dižu iz grobova, nego, veli, Antova je udova poznata lažljivica.

- Ama, zašto naši mrtvi ne ustaju? - zapitah ja.

- E, tako je bog odredio, - odgovori tetka. - Po tome se vidi da je "stari zakon" bolji!

- Ko ti ga zna je li baš i tako! - veli Đukan... - I naši se javljaju u drugim prilikama, recimo, kao psi.

- Ne govori, bolan, tako! - prekori ga Marta. - Zar ti, bolan, nije grjehota da tako govoriš za našu vjeru!?

- Ama, žvr, što je istina, istina je!... Što ja znam, to mi ne mogu iz glave izvaditi svi popovi i kaluđeri i vladike!

- Pa de, šta znaš? - zapitah ja.

- Znate li kad ono udariše crne ospe po našim krajevima? To je bilo upravo godinu dana prije nego me uzeše u vojsku. Dakle nijesam bio dijete. Bilo mi je devetnaest godina. Bolest je najprije ovdje počela, pa se rasprostrije i po selima. U nas je prvi umro Nikola Kamčina, pa onda za nekoliko dana umrije više od deset duša, što djece, što odraslijeh. U našoj kući razboli se samo pokojni Sišo, moj rođak i vršnjak. On je bolovao samo četiri dana, pa preminu... To je bilo nekako oko Preobraženja. Ja sam pudario u gornjim vinogradima. Kući nijesam dolazio, te nijesam bio ni na pogrebu... Ele, sjedim ja u sutonu pred pudaricom, tužan i zamišljen. Uza me je, kao uvijek, dvocijevka. Na jedan mah zaškripa nešto daleko na ulasku vinograda. Pogledam ja, a ono nekakva grdna crna psina. Šunja se, oborila glavu, a podvila rep. Vidim da nije pseto iz našeg sela, jer ih poznajem sve, a vidim opet nešto neobično krupno... Otkuda ga đavo donese! mislim sam u sebi. Ono se lagano primicalo, kao da je njušilo trag. Ja nategnem dvocijevku i podignem je oprezno da nanišanim a u sebi pomislim: "Odakle si, da si, bićeš gazdi pečenje!" ali u koji mah nanišanim, u taj mah psina sjede, iskezi zube i raskoluti ovolike oči... Meni klonuše ruke, kosa mi se nakostriješi, a srce da iskoči iz grudi. Onda pseto, uzdignute glave i repa, potrča k meni. Ja klekoh i pokušah da nanišanim, a ono opet kao i prije čučnu i iskezi zube. Kad spustih pušku, ono već ne pođe k meni, nego se vrati lagano, jedva idući, kao da je isprebijano.

- Takav me strah obuze da nijesam smio sam prenoćiti u kolibi, nego otidem k drugom pudaru, koji je bio na puškomet od mene. U putu sam se razabrao. Vidim da nije ništa drugo, nego zalutalo pseto!

- I nije moglo ništa drugo biti, - veli Marta.

- Čekaj, molim te!... Otidem k čovjeku, ali mu od sramote ne kazujem šta je, nego velim, obuzela me sjeta, pa došao da razgovaram. Tu i prenoćim.

- Sjutradan, u isto doba, na istom mjestu pojavi se crna psina. Ja sam bio sasvim miran i priseban. Pseto se primicalo kao i prvi put, njušeći trag... Pustiću ga, mislim, na šest koraka od sebe, pa ću ga gađati u grudi. Kad se toliko primače, ja nanišanim, a ono čučnu, iskezi zube i zakapa krvavijem očima i zaprijeti mi šapom... Meni kapa otide uvis, pa skočim natraške, vičući: "Kumim te bogom i samrtnim časom, ako je u tebi Sišina duša, javi mi se!..." Čim ja to izgovorih, pseto zaurlika tako strahovito da me i sad jeza hvata kad se sjetim... I smjesta ga nestade, kao da ga zemlja proguta. To je sve istina, tako mi ove krvi Hristove. Ali što je najčudnovatije, ja nijesam na Sišu pomišljao dokle onako ne skočih, i one mi riječi same izletješe iz usta...

Ta nas je priča užasno potresla. Sjećam se da sam se pribio uz tetku kad smo se vraćali, a ona dva-tri puta u sebi ponovi:

- Ne kaže se uzalud da su Skakavci vidoviti!

II

Da je Đukan ikako mogao izbjeći crkveni obred, on bi to najradije učinio, jer sve je to "žvr", a osobito ono okretanje oko stola privezanijeh ruku i sa vijencima na glavi. Razumije se da je tetku i Martu veoma ljutilo tako ismijevanje svetijeh stvari. Dalje on je tražio da se vjenčaju u kući, na što je Marta, nakon duge prepirke, i pristala, ali ne pristade lop, jer, veli, to ne može biti bez naročitog dopuštenja vladičina, a za to, opet, treba imati dobar razlog. Đukan nazva, popa najmanje dvadeset puta "jarčinom", a uvjeren je bio da se pop ne da presloviti zato što mu nije ponudio veliko mito. Najzad, na sve jade, uglavismo da će vjenčanje biti nekog malog jesenjeg svečanika, koji se primicao. I za sve ostalo utvrdismo, a razglasismo da će svadba biti tek na božitnje poklade.

U toku toga pregovora, jednom prekipje tetki, te viknu:

- Ama, Đukane, ti kao da se stidiš što uzimlješ Martu, ili hoćeš da u svemu budeš mimo ljude!

Ali je Marta utiša.

- Nemoj, seko, molim te! Čovjek ima svoju ćud, a odvikao se od naših običaja, pa šta ćeš mu!

Marta je sve njegove nastranosti opravdavala tijem što on ima svoju ćud, iako joj se često na licu moglo čitati kako je teško uvrijeđena njegovijem postupcima i riječima.

Uoči svadbe, u prvi mrak, iznenadi nas Đukan svojim dolaskom. Bio je veoma zbunjen. Pošto posjedi, govoreći koje o čemu, on zamoli mene i tetku da pođemo s njim k Marti. Putem ne htjede kazati šta mu je.

Marta| se začudi i uplaši. Baš se spremala da legne.

Đukan započe:

- Hoće ćaćetina da dođe sjutra!... Pomislite, to mi je večeras poručio, - nema ura da sam primio poruku!... Eto šta je!

Marta pogleda nas, kao tražeći da joj objasnimo, a na to tetka prsnu u smijeh i krsteći se odgovori:

- Pa, čovječe božji, zar je to tako nešto strašno da treba da nas okupljaš u ovo doba i da nam to kažeš takijem licem!? ... Budi bog s nama!

- Ama, zašto se on u pošljednjem trenutku predomislio? - zapita Đukan. - Ne razumijete vi njegovu pulitiku! Tu ima nekakav žvr, i ja sam došao da se s vama razgovorim o tome.

- Nemamo se tu šta razgovarati! - reče tetka. - Ako je tu kakva pulitika, to je njegova sramota, a tvoja je dužnost da ga pričekaš kao oca. Što se u potonjem času predomislio, to je pametno učinio. Pravo da ti kažem, zazorno bi bilo i dugo bi se spominjalo da se Marta nazvala tvojom, a da se i ne pozna ni s kim od tvojih! Ta me pomisao mučila, a nijesam je nijednom iskazala.

Marta briznu u plač.

I Đukanu se ražali, te se odjednom sjeti svoga djetinjstva i kako je u ljubavi živio s bratom Jovom i Glišom. Osobito je hvalio Jovinu ženu Katu, koja je prema njemu bila kao sestra. Te nježne uspomene Đukan završi pitanjem:

- A kako bi bilo da okvasimo pusto grlo?

- Ni kapi! - reče tetka odlučno i ustavi Martu koja se krenu... - Hajdemote! I pođosmo.

Pošto se na ulici razdvojismo od njega, tetka se prekrsti govoreći:

- O, bože, luda čovjeka!

Tada prvi put izreče preda mnom tu riječ, koju je poslije često i javno ponavljala.

Sjutradan ustadosmo rano. Nebo je bilo natušteno, a od mora je duvao mlak vjetar, obični preteča duge kiše.

Tetka reče zlovoljno:

- Ovo je baš kao da je Đukan od boga izmolio da mu bude gluha svadba! Žalibože novijeh haljina, ali ćemo se ogrnuti.

Kad zvona prvom oglasiše jutrenju, nas dvoje uputismo se k nevjesti i zatekosmo je gdje cucka Fifinu na krilu i plače. Bila je blijeda kao smrt. Tetka udari u šalu, na koju se Marta osmjehnu, ali su suze jednako tekle. Cijele noći, veli, sanjala je prvoga muža. Bio je, veli, tužan što se preudaje i prorekao je da će izgubiti Fifinu...

Đukan dođe poslije drugog oglasa jutrenje. Bio je u novim haljinama sa medaljom na gunju, sa povećim bjelokorcem za pojasom, a ogrnut izlinjalom kabanicom, koja je imala kukuljaču. On uđe veseo. Čim uđe, uze Fifinu i poče je nosati zviždeći vojničku koračnicu. A na pretrg je govorio:

- Što si se, babo, prepodobila!... Da ti je ovo prvi žvr, hajd' hajd', al' ovo ti je drugi!... A kad će tebi, Fifino, biti žvr? - I uze da ljubi dijete.

Ja mu rekoh:

- Kume, ti si veseo i stoga što je ovako vrijeme, što ćemo proći gotovo neopaženi!

- E, to si pogodio, kume! Kiša je berićet i na ovakav dan! I moj se ćaća, pričaju, vjenčao kišljiva dana, pa mu je žena bila rodna.

- Evo je! Sad će kao iz kabla, - reče tetka, posmatrajući prve krupne kaplje što počeše udarati u prozore.

- Pa, da idemo! - veli Đukan, predajući dijete Tomki. - Ona će jarčina brzo sažvakati jutrenju, pa bi se mogla naljutiti ako ne dođemo na vrijeme.

- A ja sam mislila da još pričekamo. Ko zna mogao bi ćaća ranije doći, - reče Marta.

- Aja! - prihvati Đukan ogrnuv se u najvećoj žurbi. - Ako dođe tek pred ručak. Hajdemo, kumiću.

U taj mah začusmo bahat na ulici, te sve četvoro pohitasmo na prozore.

Visok čovjek, ogrnut kabanicom, sa kukuljačom na glavi, jahao je na mazgi. Za njim su išla dva čovjeka i dvije žene, pa druga natovarena mazga i za njom gončin.

- Tako ti boga! - reći će tetka, - ovo je stari Mijat sa Jovom i Glišom i njihovijem ženama!... Sva moba, - pravo veselje!

- Blago meni i dovijeka! - reče Marta.

- Jarčine od jarčina, svetitelja im njihova! - viknu Đukan lupnuvši prozorima.

- Molim te, Đukane, ne čini komendija, nego idi ocu i braći u susret, kao što dolikuje! - viknu tetka.

_ Ko da im ide u susret?! - viknu Đukan i škrgutnu zubima... - Zar ja?... Sad će biti žvr, da će se pripovjedati dokle je ljudi.

Đukan bješe pozelenio.

Meni srce zalupa, te, čisto nehotice, izvučem mu nož iza pojasa.

Ali Marta dopade, istrže mi nož i turi ga ženiku opet za pojas, a u isti mah poljubi ga u ruku i pogleda ga takvim očajničkim pogledom da se i sam Đukan trgnu. Tetka, ja i Tomka oblijekolismo ga, govoreći svi u jedan mah i preklinjući ga da se stiša.

Skakavci su već. bili u dvorištu.

Mi svi, onako u gomili i vukući Đukana, krenusmo se niz stube.

Srećom sukobismo se s njima u pomrčini "konobe", a proglušeni grajom: "Srećno veselje, da bog da... Kamo ženik? Kamo nam nevjesta?"

I mi svi, osim Đukana, proglušismo njih otpozdravima: "Dobro nam došli!... Sa srećom da bog da!... Evo nas, evo nas!"

I nastade opšte cmakanje. Meni se čini da sam se tri puta poljubio sve s jednijem.

Pošto su se i Skakavci snebivali, to Đukanova mrzovolja prođe neopažena. Pa onda, trebalo je i hitati, jer je služba morala biti pri kraju. Dakle, čim se gosti obrediše rakijom, a momak njihov unese darove (pečenice, pogače, burače vina i rakije), odmah se uputismo, ali ne kao što smo prije nekoliko trenutaka smišljali, nego svečano. Najprije pođe starac Mijat s Jovom, pa onda ja i Đukan, pa Gliša sa nekim, pa nevjesta sa jenđama i tetkom. Kao za prkos Đukanu, kiša prestade i ukaza se malo problijeska na nebu. Svi prozori u susjedstvu bjehu načičkani glavama, te počeše sipati na nas bajami i slatke bobice...

Đukan je ječao, škrgutao zubma i prizivao sve nebeske sile da ih počasti. U neki mah ja se pobojah da ne pobjegne, te ga uhvatih za ruku i počeh mu govoriti ma šta, samo da ga s druge strane proglušim. Najposle on natače kukulj, ali tim učini gore, jer se začuše uzvici: "Eno, ono je mladoženja onaj što je pokrio glavu!" Bilo je i ljudskih pozdrava, kao: "Sa srećom svatovi", ali, boga mi, bilo ih je i svakojakih. Jednom čak i striko Mijat obazrije se i pljunu preko ramena, jer ču gdje neka Latinka viknu:

"Sklanjajte dicu, jer su u Skakavaca urokljive oči."

Od silnog jeda Đukan već bješe malaksao, te je potpuno izgledao kao osuđenik koga vode na pogubljenje.

U crkvi opet dočeka nas gomila i tišma. Pop je zbilja bio ljut kao što je Đukan predviđao, te poče izgovarati svete riječi kao što bi izgovarao kakve grdnje. To malko ublaži Đukana; čak se jednom i osmjehnu. Al', kad nastade onaj "žvr" oko stola, onda sam se sasvim ozbiljno bojao da će Đukan "zamlatiti jarčinu" ili da će pobjeći.

Kad pođosmo iz crkve, udari pljusak kao iz kabla, te se vratismo kući bez reda i trkom. Kad se primakosmo kući, doprije nam iz nje silna graja. Tomka se s nekim svađala, a od velike ljutine bješe joj se izmijenio glas.

Svi se zaustavismo na donjem spratu u konobi da nam se ocijedi voda sa haljina. Kao što kazah u početku, u toj su suvoti bile vinske i uljane bačve. Na ulasku gorio je fenjer. Tetka istrča sama gore, te se začu vrisak djece i prigušena grdnja odraslih, a domalo siđe čitava povorka ženskadije svakoga doba...

Ja tek onda opazih da nema ženika među nama i dadoh znak tetki.

Kao što bješe obično, ona se brzo pribra i šapnu mi:

- Trči, ako boga znaš, nađi ga i reci mu... reci mu nešto, kako znaš... da je to sramota, nek ide odmah kući!

Ja potekoh izvan i sretoh se s Đukanom pred dvorištem. On je išao oborene glave i kao prebijen, a pod onim silnim pljuskom ne samo da bješe spustio kukulj, nego je i kapu snimio, te mu je voda curila niz glavu.

- Šta to radiš, kume, ako si božji! Je si li pri sebi!?

On stade gledajući me zamućenim očima, pa odmahnu rukom.

- Tebi je zlo? Hajdemo u kuću! ne stoj na kiši! - nastavim ja.

- Neće mi biti ništa od vode, ali mi glava gori kao usijana. Vidiš da sam kao otrovan. Sad da popijem samo čašicu rakije odmah bi pobijesnio.

- Pa kad je tako, nemoj da piješ, molim te!... Pomišljaj na jadnu ženu, koja tek što što se nazvala tvojom, pa da na današnji dan dočeka kakvu strahotu od tebe! A jadnica sve strijepi da ćeš joj zacrniti današnji dan! A nije, kume, zaslužila, tako mi boga, jer je ona čestita žena, a, povrh svega, luduje za tobom.

Ja se sam začudih svojoj rječitosti. Kanda se i Đukan tome čudio, jer me je posmatrao prije nego što odgovori:

- Ja se bojim, kumiću, da će mi se đavo uvaliti u drob, - znaš ona moja bolest, za koju sam ti pričao! Već me probada s jedne strane u slabinama.

- Pa, dobro, strpi se još malo. Glavno je već prošlo, a oni se neće moći dugo baviti, jer je dan kratak.

Đukan se osmjehnu.

- Ne poznaješ ti Skakavce, oblaporne jarčine! Neće se oni s mjesta maći, dokle ne požderu sve što su donijeli!

- Pa šta da se radi, ako boga znaš?... Oni te gore čekaju i čude se... Pomisli samo kako je Marti!... Idi gore, pa lezi!

- Aja! Kaži Marti i tetki da mi je zlo, te da sam otišao vašoj kući da letnem.

- Dobro, - rekoh. - Pričekaj samo da im kažem, pa ću odmah doći da te ispratim.

Dok sam se penjao, zače mi se pomisao da kažem sve njegovoj snasi, Kati Jovovoj, koju je on jedinu jutros hvalio.

Sva tri Skakavca sjedela su oko ognjišta u živu razgovoru i pijući rakiju. U velikoj sobi žene se zbile u uglu oko Marte.

Ja izazovem Katu i kažem joj šta se zbiva sa djeverom.

Bješe to žena otprilike od četrdeset i pet godina, omalena, živolazna, pitoma i mila lica, na kome se ogledala mirnoća i pamet.

Ona samo malko mrdnu obrvom i otide niz stube bez žurbe.

Ostale žene, sjem Marte, pođoše k meni i zaokupiše me pitanjima.

Ja im počeh pričati šta je, ali u isti mah zatutnjiše koraci uza stube. Đukan je išao s Katom. Ona mu je nosila kabanicu i kapu. I ova s blagim osmijehom započe:

- Evo, hoće brajo da se razboli, ali to ne damo! Ženik ne smije da je bolestan... Hajde, brajo, k vatri, pa ćeš vidjeti kako će to brzo proći.

- Hoću, hoću, poslušaću te, - veli Đukan, s izrazom pokorna djeteta.

Ja sam gledao Martu, koja bješe ustala vrlo uzbuđena, pa kad vide kako se on ponaša s Katom, ona se prekrsti.

Kata mu stavi stolicu kraj ognjišta i reče svojima:

- Nemojte ga dirati ni dražiti, jer čovjeku nije dobro.

Mijat odmahnu glavom, pa napi:

- Ej, šta ćeš, provinio se čovjek za toliko godina u lastvovanju i u gospoštini, pa mu sad naškodi i kad malo pokisne!... Ali, opet, Đukane, da si mi zdrav, neka ti bude srećno veselje!

- Bog ti dao zdravlja, - prihvati Đukan, sastavivši podbradak s grudima.

- A što se klanjaš kao da si ti nevjesta! - veli mu Glišo. - Što se, bolan, stidiš?

Đukan lagano diže glavu, zavali mutnijem očima na njih, ali mu Kata stavi ruku na rame i odgovori:

- Ne znam ko bi ovdje imao koga da se stidi, kad bi vrijeme bilo da se to raspravi!... Ali pomišljajte, ljudi, da je dan kratak a nama daleko konak i da ne bi zgoreg bilo da se već posijeda... Hajde, zbilja, ljudi, haj'te sijedajte.

Na to svi, pa i Đukan, izađoše iz kujne te se posadismo.

Đukan sjede između mene i Kate, prema nevjesti.

Domalo nastade žvakanje, - ono užasno žvakanje prostijega svijeta koje nam najbolje napominje koliko smo odmakli od naše niže braće životinja.

Samo Đukan i Marta jedva što se zalagahu.

Pljusak je jednako trajao.

Najzad, nakon dugog ćutanja, Mijat napi mladencima i iskiti blagoslov.

To isto učiniše Jovo i Glišo.

Đukan je održao riječ, nije ni okusio vina.

Kad se počeše češće obređivati, onda uzavri žagor, onda pokuša Mijat da pecka Đukana poradi diobe, ali već Đukan nije dizao očiju.

Još je malo trajala graja, pa odjednom, kao na nečiju zapovijest, utiša se, te zavlada nesnosna zapetost koju prekide Kata natjeravši Đukana da legne i svoje da idu.

Čim Skakavci otidoše, Đukan ustade i otide k vatri, pa naredi ženi da ga izuje i raspaše, pa pripari dlane i tabane tako blizu plamenu, kako ne bi niko drugi izdržao. Tako je ćutao više od pola sata, pa onda zaiska zabiberene rakije da počne tjerati "vraga iz droba". Do noći, dokle smo mi sjedeli, popio je valjda oku rakije.

Tetka se vrati kući vrlo snuždena. Dugo je stojala na prozoru, gledajući kroz kišu osvijetljene prozore Martine.

Ja sam sjedio iza nje tobož učeći zadatak. U jedan mah ona srdito zatvori prozore i reče kao za sebe:

- Daj bože da bude na dobro!... Idi lezi a sjutra nipošto da ne svraćaš k njima!

III

Sjutradan mi tek ustali, a dođe k nama kum Đukan. Dođe u izlinjalom, iskrpljenom i prljavom težatnom ruhu, koje mu je bilo dugačko i široko, - očevidno dronjci prvog muža Martina. Kapa mu je bila pljesniva, za opancima se vukla oputa. U licu je bio veoma žut, ali uđe smijući se i s veselijem uzvikom.

- Dobro jutro svima i svakom obaška!

- Bog ti dao dobro! - prihvati tetka, zastajući poslije svake riječi, posmatrajući ga začuđena.

Mi djeca samo što se zglednusmo, pa prsnusmo u smijeh.

Onda i tetka ne moga odoljeti, nego okrete glavu, tobož da traži stolicu. To me posokoli, te ga zapitam:

- Kume žvr! kakav si to?

- Šta, kakav sam? - pripita on mršteći se.

- Kako si se to obukao?

- Kao što dolikuje težaku težatnog dana, kume žvr! - reče on i sjede. - A što si to mislio, bolan? Ti si mislio: sad je Skakavac zapao u tuđe dobro, pa će da se kicoši, da lastvuje kao pravi lacmanin?

- Bože sačuvaj, da sam ja to pomišljao! - rekoh ja crveneći. - Ni na kraj pameti mi to nije bilo, nego...

Tetka me prekide i odmahnu rukom:

- Jesi li za kavu, kume Đukane?

- Kakvu kavu! - viknu on uvrijeđen. - Tako ti boga, kumo, sprdaš li se i ti sa mnom kao ova đeca? Zar težak koji se krenuo na rabotu da srče kavu?

- Ama, čoče, niti se rugam s tobom ja, ni djeca, - započe tetka dostojanstveno, kao što je već ona umjela. - Ti se nijesi krenuo na rad, neto si mi došao u pohode. Pravo da ti kažem, malo mi je čudno...

- E, onda zbogom! - viknu Đukan i đipi.

- Ama, stani čovječe, šta ti je jutros! - viknu i tetka smijući se i stavi mu ruke na ramena. - Zar da se zavađamo jutros, - prvog jutra poslije tvoje svadbe, u mojoj kući! Bog s tobom, kume! Sjedi, pa razgovarajmo.

- Ama zašto se čudiš što sam došao? - reče on i sjede.

- Ja se tome i ne čudim. Ja to nijesam rekla.

- Kako da nijesi rekla!... Ali sad sve-jedno, samo mi je čudo što se i ti držiš bapskih tandara! Ja sam, boga mi, mislio da ti to ne zarezuješ!

- Kakvijeh bapskih tandara!

- Pa takvijeh! Kao i ona. Bolan, jutros je bio u kući pravi žvr! Ona me proglušila najprije sitnijem riječima, pa onda ih je zalila suzama. Bio je pravi pljusak, baš kao i juče. Te, ne znam, ne valja ovo, ne valja ono, - trista nekakvijeh ženskijeh regula! Najprije joj ne valja što oblačim njegove oderine. "I da nijesu njegove, veli, opet nije lijepo da na današnji dan izlaziš kao kakav prosjak, da se prerušiš kao radi žalovanja! Teško meni, sav će svijet to pomisliti i bićemo za priču i gradu i zagrađu!" Pa onda, kad se uputih, pita me: kuda ću. "Idem, rekoh, do kume, da se s njom posavjetujem za nešto." "Ne zaboga!" viknu ona. "Nije u redu da jutros svraćaš u kumovsku kuću! To se ne čini. I zbog toga iznitiće se priča!" I onda: kuku njoj! teško njoj! - kažem ti, pravi žvr! Ja mislim i sad slini!

I Đukan obrisa palcem jedno oko, pa drugo, jer i njemu, kao god i tetki i meni, bjehu navrle suze.

Tetka i ja pogledasmo se. Meni dođe da opet prsnem u smijeh, ali se savladah.

- Pa, jadan Đukane, zar ti nije od boga grehota da je tako ucviliš prvog dana! - poče tetka silno uzbuđena. - Kaži mi, zašto to činiš? Ta, eto, i ti se sad kaješ!

Đukan nadu obraze i zamaha glavom.

- Nije to bez razloga, kumo! Poznajem ja žensku ćud! Treba njoj, odmah - namah, pokazati da sam ja gospodar, da se moja ne poriče kao ni carska! Treba njoj smjesta udariti žvr! Jakako! A, boga mi, ne krijem ti da je i mene zaboljelo u srcu od njenijeh riječi! Ali, da se kajem, ne kajem se, jer, opet kažem, poznajem vašu ćud, znam kako treba sa ženom!

- Jada mi ti poznaješ žensku ćud! - reče tetka zamišljena. - Hajde, da odem ja malo do nje, da je umirim!

- Šta? - viknu Đukan. - Da ti sad ideš k njoj, da... !? Još bi to trebalo! A ja, lulavac, mislio sam... Boga mi i svetog mi Nikole, moga krsnog imena... uvijek sam mislio da si ti po pameti kao njeka muška glava! A oprosti što ti to kažem, ali... evo... vidiš... kao što sam prije rekao, ja sam baš došao da se s tobom posavjetujem oko domaćih poslova.

Tetka se promijeni u licu kad joj Đukan nače njen ugled, ali se odmah savlada. Pa onda se tek sjeti da smo mi djeca slušali što nije za nas, te nam mrdnu glavom da izlazimo. A, inače, bješe već vrijeme da se ide u školu. Ja se rukovah s kumom i pođoh, ali ona reče:

- Ded' otrči i donesi kumu rakije. Rano je još. Stići ćeš na vrijeme u školu. Donesi i smokava.

- To mogu, - veli Đukan. - A znaš šta? Neka kumić trkne časkom do nas, pa neka donese cjelica, - od onijeh davnijeh cjelica, što su one gube juče donijele, tobož na dar.

- To ja ne dam, - veli tetka ošinuvši ga pogledom. - Imamo i mi cjelica, i rasplaćenica, kakve su da su. Hajde, dijete!

Kad se ja vratih s mezom i pićem, Đukan je pokorno primao njene savjete. Ja naiđoh kad je govorila ovo:

- Kume Đukane, poslušaj ti mene, prođi se zasad svake novotarije, radi sve kao i drugi ljudi, bar dokle ne središ ljetinu, dokle i vino i ulje ne bude u konobi. Dotle će i proleće, a dotle imaćeš vremena i da razmisliš i da pronađeš kako će biti najbolje, ako baš budeš htio prodavati svoju baštinu, pa da kupuješ drugu do ženine. Osim svega sad su ljudi slabo pri novcu, sad je svak u najvećem poslu.

- To pravo kažeš, - reče Đukan. - A šta mi veliš za životinje i za najamnika? Da idem sjutra u Klanac?

- Idi. To se ne može odgađati. Kupi dobru mazgu i nađi kakva radišna mlada čovjeka, jer su ljudi iz gornjih krajeva u najmu bolji od naših.

Ja pođem u školu.

Na Martinim prozorima kapci su bili pritvoreni. Na vratima od dvorišta stojala je Tomka, držeći u naručju Fifinu. Obe su bile blijede i žalosne. Ja poljubim Fifinu i htjedoh da zavrgnem razgovor, ali mi se učini da škrgnu kapak i da Marta viri iza njega, te otidem vrlo neveseo, razmišljajući prvi put u svom vijeku o stvarima suviše krupnijem za moj mozak. Za mene već nije bilo sumnje da je zli udes nanio soldata u tu primorsku kuću, u kojoj se dotle živjelo skromno i zadovoljno, u kojoj se bog prizivao zaista od srca. Krivo mi je bilo na tetku, na Martu, na mene, a najviše na udes, a za divno čudo, nijesam mrzio Đukana, jer mi ga je pravdala njegova ćud. "Šta je on kriv što je lulavac?"

Đukan sjutradan otide na sajam, a dva dana poslije toga, Marta i Fifina bjehu na ručku u nas. Žena se nevjerovno preobrazila za to kratko vrijeme; lice joj je bilo nažuto, oči upale, usne blijede; na mahove bi se zagledala kao uplašena i pomalo trzala. Opazivši da je ja pažljivo posmatram, ona mi se potuži kako je prozebla na dan vjenčanja. Pa odmah uze hvaliti muža kako je bolećiva srca, kako joj ne da da izlazi, kako je čuva od promaje i nagoni da pije paprenu rakiju. Ona je sa zanosom govorila o tome čudotvornom lijeku. Uopšte ona je nesvjesno ponavljala mnoge njegove misli, uvjerena da govori iz svoje glave. Ona ga je uvijek pominjala s miloštom, - moj Đukan, moj dobri Đukan, što 'no reko moj pametni Đukan! I jednako se govorilo o njemu, ni o čem drugom nego o njemu, o njegovoj prošlosti, o njegovoj rodbini, o njegovim nasnovama. Doduše bivalo je trenutaka kad bi se njih dvije ćutke i sjetno zagledale jedna u drugu. Baš nakon jedne takve tišine Marta izgovori kao za sebe: "Ono, boga mi, valja istinu reći, mučan je čovjek, teško mu je naći kraja, ali, opet, dobra je srca i bistar je kao munja. Pa, najposlije, on je gospodar. Je li tako?"

- Razumije se, - veli tetka zamišljena.

- Pa svi su oni (Skakavci) taki! Svi su malo arumi, ali gotovo svi lijepo žive sa ženama. Eno Kata Jovova - vidjela si na svadbi - prosto caruje nad svima. Da mi je znati kako ona to umije.

- A ono jest mudra žena! - potvrdi tetka.

- Baš mudra! Blato njoj! Moj je Đukan u zvijezde kuje! Kaže da je njemu trebala onakva žena. Bože moj, što bih ja pregorjela da mi se češće s njom sastajati!... Ali, opet, u boga se nadam da ću i ja umjeti sa mojim Đukanom kad mu bolje poznam narav. On sam kaže: "Ti samo stisni zube kad meni dođe moj žvr, pa ću se ja odmah raskraviti!"

- Đavo mu odnio taj njegov žvr! - veli tetka smijući se. - Suviše je rano!

- Ama, šta ćeš kad mu je to od boga! - na-stavi Marta. - I onda, najposlije, svaki čovjek ima svoj žvr, - kaže moj Đukan, - a tako i mora biti!... Ali da si ga vidjela kad se praštao! Vjeruj bogu, ni mati ne bi bila milostivija kad se razdvaja s djetetom. Pa nije da je ižljubio Fifinu, nego kao da će je pojesti. Nađi mi drugog čovjeka da tako miluje tuđe dijete! - završi Marta i oči joj zavodniše i na njenom licu zasija nadanje nekog neiskazanog blaženstva, te je u tome trenutku bila ljepša na oči nego ikad.

Marta se nadala da će Đukan doći tog dana oko zaranka, te otide da mu zgotovi večeru. Kad je već. bilo vrijeme da stigne, iziđem ja te se stanem šetati po ulici, jer sam želio da mu vidim mazgu. To je bio znatan događaj u Martinim domaćim poslovima, jer otada će, nakon više godina, sama pribirati ljetinu; dotle joj baštine bjehu u napolici. Ja sam hodao dokle se ne uhvati suton. Marta je često promaljala glavu kroz prozor i uzvikivala: "Eda ga?... Bože moj, šta li je s njim, a rekao je da će doći za vidjela!" Najzad poče slutiti i kukati. Doista mu se nešto dogodilo - neki žvr!

Boga mi i mi smo legli i ustali u toj bojazni, ali nas o sunčanom uranku umiri Tomka. Ona dopade s izrazom koji je nagovještavao velike novosti, ali ništa strašno. Mi baš sjeli da doručkujemo.

- Nu, šta je novo? - pita tetka. - Je li ti došao gospodar?

- Došao je sinoć kasno i bio je... (Tomka zausti da nešto rekne, pa se predomisli i nastavi): - Dojahao je na mazgi, a najamnik na magarcu... Mazga je lulava, magarcu je otsječeno pola uva, a Kursup je beštija! (U tome nadimku Kursup, ja sam izmijenio jedno slovo, ali je Tomka izgovarala kako treba.) Sinoć kad dođoše, mi siđosmo u dvorište s fenjerom. Gospodarica je sve dotle plakala, misleći da je gospodar poginuo. Gospodar je bio pijan; on odjaha, a mazga se poče ritati, umal što ne ubi gospodaricu. Pa ona se ritala sve dalje, sve u krug, kako je on vukao za oglav. Kako je udarala pločama u zid, sve su varnice vrcale. Sreća što gospodar nije ispustio oglav, a inače bi nas bila sve pobila, jer smo ja i gospodarica stajale kao skamenjene. A može biti da bi Lulina koga i ujela, jer Kursup kaže da i ujeda.

- Ja te ništa ne razumijem! - prekide je tetka. - Ti si sve zaplela! Pominješ nekakva Kursupa, nekakvu Lulinu, kao da ih ja bogzna od kad poznajem!

- Ama Kursup je taj dobrosrećni najamnik. Da ga samo vidite kakav je! Čim su ušli gospo-dar viknu: "Drž', Kursupe, prihvati Lulinu, a Kapurala odmah ućeraj u staju!"

- Kapural (kaplar) je igle magarcu? - zapitah ja.

- Kapural je magarac, nego šta! - reče Tomka s takim izrazom kao da se to po sebi razumije.

- Dobro, šta je bilo dalje? - pita tetka.

- Šta je bilo dalje? Svašta. Lulina se sve jednako ritala i optrkivala kao u vršaju, gospodar je vikao, a Kursup se previjao od smijeha, dokle mu se najzad gospodar ne primače, te ga udari nogom tako silno da se odmah preturi. Onda mu gospodar viknu: "Što mi se tu keziš, magareća bagro, što ne uzmeš motku da smiriš Lulinu!" Onda Kursup dohvati motku, pa poče lijemati Lulinu, dokle se nije smirila. Sva je drhtala i znoj je probio. Onda joj skidoše samar, pa je istrljaše i uvedoše u stojnicu.

- A Kursup nije ništa rekao kad ga je Đukan udario? - pitam ja.

- Jest rekao: "Bogme, gospodaru, i ti se ritaš kao i Lulina!" Pa se udario smijati kao lud. A lud i jest! Kažem vam: prava beštija!

- Budi bog s nama! - reče tetka krsteći se. - A Marta? Šta veli Marta?

- Gospodarica nije ništa govorila dokle ne uđoše u kuću, pa onda se poče jadati. Kaže: "Što si doveo ludu mazgu da pogine kogod, može biti ja ili dijete!" A on kaže: "Ono što je lulavo, ono i valja. Ja neću mrcine oko sebe nego žvr! Ja sam izabrao, što sam htio, i mazgu, i momka, ja sam gospodar!" A ona kaže: "A što nadijevaš životinji i čovjeku imena od komendije?" A on viknu: "Dosta!" i zaškrguta zubma. Gospodarica nije ništa okusila, nego je plakala. I Fifina je plakala. A Kursup je...

- Je li te Marta k meni poslala? - prekide je tetka.

Tomka se trže i udari se dlanom po čelu.

- Jao meni jadnoj, šta ja radim! Ubiće me gospodar! On me je poslao da mi date vaš maljić; naš se izgubio. Hoće sad da potkivaju Lulinu, jer joj sinoć otpala ploča.

Ja otrčim, nađem joj maljić i pođem s njom. Gotovo u trku mi se razgovarasmo:

- Dakle, tako, Tomka. Đukan je, veliš, bio pijan i grdio Martu?

- Umalo što nije stavio ruku na nju. A rekao joj je: "Jezik za zube, babo, ili će sad biti žvr po tvojim leđima!" Pomisli, da je bije šesti dan poslije vjenčanja. Ali, boga mi, danas sjutra to će biti. I na mene se okašao. Rekao mi je jednu grdnu riječ. Boga mi, ako mi još jednom reče, pljunuću mu u brke, pa da je on ubio stotinu dženerala! Jer ja mu nijesam žena da mi može svašta govoriti!

- A šta ti je rekao? - pitam ja i zaustavismo se pred vratima našeg dvorišta.

- Ništa, - veli djevojka mršteći se.

- Nemoj se ti šaliti glavom, - počeh ja. - Ma šta ti rek'o nemoj da pljuneš na nj, jer bi te on na mjestu ubio! Vidiš, bona, da je on zvjer... A, šta veliš, taj Kursup je nakaza?

- Videćeš kakav je! Nije meni do ramena, a zubi mu ovoliki. (Tomka pokaza nokat na palcu.) A što je pojedljiv to je za pripovijest. Žvaće lagano, melje - melje, nikada kraja! Ja sam večerala i oprala sudove, a on nikako ne prestaje. A svačem se smije. Onamo u kamari gospodar tutnji, psuje boga i Bogorodicu, gospodarica i Fifina i ja ceptimo kao prutići, a njemu to smiješno, beštiji jednoj!

- A jeste li što razgovarali?

- Ja sam ga pitala odakle je, a on mi kaza... ne znam kako se zove to mjesto ispod Velebita. Veli: rođen je u planini. Veli: da je nahod. Kad je bio dijete, kaže, da je hvatao žive vučiće. Bio je čobanin, pa je služio po krčmama i kod nekijeh popova. Još priča da je umak'o od vojnice, da se krije, da mu ne mogu naći krštenice i... ko ti ga zna šta još. Ja mislim sve laže.

- A nije ti ništa rekao na to što ga je Đukan udario?

- Pa jeste. Kaže: "Zato je gospodar, pa neka bije! Neka on mene hrani i odijeva i plaća, kao što smo se pogodili, petnaest talijera na godinu, pa neka bije koliko god hoće. Volijem, veli, da me čovjek tuče, neg da me kakav mlakonja miluje. A gospodar Đukan baš je žvr čovečji!"

- Idi sad! - rekoh joj. - Ako te uskara, reci da se i naš maljić bio zameo, pa da smo ga tražili!

Tomka otrča, a ja pođoh lagano za njom. Čim ona uđe u dvorište, diže se silna graja. Čuh vrisak, rzanje, lupatanje vrata, neke nepoznate glasove ljudi a među njima i Đukanov koji sve nadvika. On se derao:

- Šikuljo od šikulje!... Rastrgnuću te! Crijeva ću ti prosuti... I - ša! šikuljo!

Ja potekoh. Srce mi je bilo da iskoči. Zamišljao sam užasnu kasapnicu - Martu i Tomku gdje se u krvi valjaju.

Zastadoh pred vratima. Marta je vikala s prozora:

- Nemoj, Đukane, ako boga znaš! Mlado je ludo, možeš pokarati, ali...

- A šta mi ti tu popuješ! - viče Đukan. - Šta mlado ludo, apostola joj njezinog! Zar ona jedina u ovoj kući da nema žvr od mene. Treba joj ura da dođe iz susjedstva. Ja joj kažem da je šikulja!

Tomka ciknu:

- Nijesam ja to! Nije niko od moga roda to! Ne smiješ ti mene...

- Muči, jadna bila! - viknu neko.

- Muči, de! - dodaje Marta. - U kuću hajde!

- A što da mučim! Nijesam mu ni žena, ni sestra, ni kći da može sa mnom činiti šta hoće, da mi može svašta govoriti! Najposlije ja nijesam u najmu kod njega, nego kod tebe. Ja izlazim odavdje s ovijeh stopa!

- Idi! I bolje za tebe! - veli Đukan.

- Otići će, ostavi je sad,- veli Marta.- Ja ću, koliko danas, poručiti njezinijem da njeko dođe po nju. Ja ne mogu sad na ulicu s njom, kad je od djetinjstva kod mene, kad mi je o duši.

Nastade malo tišine.

Ne znam da sam ikad dotle onako bio uzbuđen i da mi je kadgod za nekoliko trenutaka onolika sila misli u glavi se rojila! Sav sam drhtao od gnjeva i učini mi se da tek tada poznadoh pravu ćud Đukanovu. Njegove riječi "zar ona jedina da nema žvr od mene" pokazivahu jasno šta on hoće, što mu je u krvi, - hoće samovlast bez granica! A što je najgore, on je očevidno u podložnosti prema sebi barabario Martu, Tomku, Kursupa, Lulinu i Kapurala! Sve je to njemu potpuno barabar!

Đukan započe promuklim glasom:

- Hajde, Kursupe, uzjaši, nek joj bude teže dizati g...! A ti, Mijate, nemoj šmedlati oko nje, nego joj odmah digni zadnju nogu!... Lulino, mir!

Odmah zatijem čuh hrzanje, žagor i smijeh njekog čudnog debelog glasa, što je tutnjio kao da iz badnja dopire.

- Mir, Lulino, apostola ti tvoga! - viče Đukan. - A ti, dronjo, nemoj šmedlati, rekoh li ti! Stoj sa strane i drži čvrsto. Ne može ti ništa. Kursupe, beštijo, na sapi se izmakni pa prilegni! Drž' de!... Haj, Lulino, haj ne znaš ti još s kim imaš posla!. .. Lu-li! Lu-li! Lu-lino, hop-la!

Ja promolih glavu.

Imao sam šta i vidjeti!

Đukan stegao oglav i gleda Lulinu u oči, mrmoljeći nešto. Njeki zdeponja uzjahao na nju i uhvatio je za grivu. Njeki Mijat, nadničar iz susjedstva, postariji suh čovjek, pokušavao je da joj digne stražnju nogu. Na drugom kraju dvorišta Kapural je mirno preživao i kao da je s prezrenjem posmatrao sve to.

Iz kuće se čulo jecanje Tomkino i Martin glas.

Odjednom Lulina se ritnu tako đavolski da umalo ne odbi vilicu nadničarevu. Čovjek kroči natraške psujući, onaj na njoj otskoči za. dvije pedi i bubnu glavom o njenu glavu, pa se poče smijati, a smijeh mu je nalikovao na lajanje kakvog starog tornog psa; Đukan je stade udarati nogom u slabine i vikati:

- Dur, Lulino, dur! A nećeš na lijepo, je li? A hoćeš sa mnom da se vučeš klipka, je li? A hoćeš da poznaš šta je žvr, je li? ... Eva ti žvr! Evo ti žvr!

- Nemoj, gospodaru, tako ti svetog Jovana!- viče Kursup klimatajući na njoj. - Nemoj više, nagrdićeš je!

Mijat se češkao po glavi, pa kad se Đukan smiri, započe:

- O, brate, zle zvijeri! O, brate, da bog sačuva! ona će najposlije ubiti njekoga!

- A šta mi tu naričeš kao ženturina! - viknu Đukan. - Ubiće, poješće ne znam koga ako ne kakvog mrtvika kao što si ti! Ne znaš ti šta je moj žvr! A, Kursupe?

- Ne zna, jašto nego ne zna! - zabobonja zdeponja odmičući se opet na sapi.

- A sad ćemo drukčije, - nastavi Đukan. - Ded' ti, Mijate, drž' za oglav, drž' čvrsto a ja ću je potkivati, ikonu joj njezinu. Ali najprije da je okrenemo na drugu stranu.

Kad to učiniše, rabota poče napredovati. Lulina, mlada, snažna doratuša, strigla je ušima i valjala očima kao da traži svoga strašnoga gospodara. On pak, uz neprekidno tepanje i psovanje, pribijao je klince sve jače i jače. Kursup, češkajući je po glavi, ponavljao je svaku riječ Đukanovu, te ko bi ih slušao a ne vidio, mislio bi da Đukan govori pred kakvom pećinom što odjekuje.

Tada mi je tek bila zgoda da dobro vidim Kursupa. Bio je to mladić, gotovo u pravom smislu riječi, širi nego duži, pravi "bobov snop" - što'n se kaže. Noge mu bjehu kratke, vrat kratak, glava velika i obla, nisko čelo, plave i buljave oči, usta mal' da ne od uha do uha, zubi plosnati i kao snijeg bijeli. Imao je bujnu kao povjesmo bjeličastu kosu, a inače bješe ćosast i riđih, čekinjastih obrva. Na prvi pogled izraz njegova lica činio se zvjerski, ali je to bilo veoma ublaženo bezazlenijem izrazom očiju, koje kao da su se neprestano nečem čudile i očekivale povod smijehu. Ali prostrani koš, oble mišice i bivolski vrat, napominjahu snagu orangutana; vidjelo se da u onoj tjelesini spava silna snaga, koja, probuđena strašću, može počiniti čuda. Kursupu je moglo biti najviše dvadeset i četiri godine. Odijelo mu bješe gornjačkog kroja, sve iskrpljeno; bio je bos, sa prstom gliba na stopalima.

Lulina se opet ritnu, aši Đukan ne ispusti nogu, nego joj još trgnu repom, te ona zarza od muke. U isti mah Kapural zanjaka, a kroz prozor doprije jači vrisak Tomkin.

Ja pobjegoh noseći utisak kao da su Martinu kuću opsjeli sami đavoli, sa svojim poglavicom Velzevuhom i da je Tomka prva žrtva te nečastive najezde, - prva, ali, po svoj prilici, ne najnesrećnija!

Istoga dana uveče cijelo je susjedstvo slušalo kako je Đukan lijemao Kursupa i kako se on derao i molio: "Ne po trbuvu, ćaća moj! A-jao! udri kud god hoćeš, samo ne po trbuvu, ćaća si mi moj!"...

Ja ga sretoh sjutradan kad je vodio Lulinu i Kapurala na pojište. On se gegao držeći oglav i zviždukao.

- A što ne uzjašiš, Kursupe? - zapitah ga kao da smo stari znanci. On mi namignu i reče:

- Čekaj dok iziđem iz ulice, pa ću na Lulinu, pa ću sve zečki! - I udari u smijeh kao lud.

- A, što te bio gospodar sinoć?

- A, što ga je volja! - veli Kursup, slegnuvši ramenima.

- A, što bi učinio da te ko drugi udari, - recimo ja?

Kursup se nakostriješi i škljocnu zubma, te me čisto trnci poduzeše. Pa onda. uzjaha na golu Lulinu i odigra u sav trk.

Razumije se da su Kursup, Lulina i Kapural, kao god i njihov gospodar, bili predmet razgovora i šale, najprije u našoj ulici, pa sve dalje. Đukana već nijesu drukčije zvali nego "Žvr", ili "Martin Žvr". Osim toga, ta riječ, kao god i u ustima Đukanovim, značila je stotinu stvari. Žene su vikale djeci: "Žvr te odnio, da bog da!... Daću ja tebi žvr! Ne znaš ti kakva sam, kad meni dođe moj žvr!" Jednog krupnog težaka prozvaše Žvrkalinom. - Đukan je to često slušao, ali ne samo da se nije ljutio, nego bi se uvijek osmijehnuo kad bi čuo svoju omiljenu riječ. Jer (nijeste, valjda, zaboravili) da je "sve na svijetu žvr!"

Dječurlija odmah krsti Kursupa i drugim nadimkom; nazvala ga G .. novaljem!

Drugog dana otidoše gospodar i momak prvi put u polje. Otidoše zorom i sa srećom.

A istog dana poslije podne, kada sam se vraćao kući, začuh u Đukanovom dvorištu lavež pasa i vidjeh Martu, moju tetku, Tomku sa Fifinom u naručju i dvije postarije, nepoznate ženske. Ja zastadoh. Tomka je ljubila dijete gušeći se od plača. I ostale su ženske brisale oči. Jedna od dviju nepoznatijeh ženskih držala je oglav, a za njom je stojalo magare, natovareno šarenijem kovčežićem i sprtvom. Tomkin prtljažić! Tomka me pogleda ne može biti žalosnije i mahnu glavom, a ja otidoh da se ne zaplačem pred ženskim glavama!

Dugo sam sjedio u našem dvorištu, sjetan i zamišljen. Najzad vrati se tetka vodeći za ruku Fifinu. Za njima je išla jedna od onijeh dviju ženskih, kojoj se začudih kad je videh izbliza. Bila je to stara djevojka, što se poznavalo po crvenoj kapici, oko koje bješe savila prosijede pletenice. Kapica joj bješe načičkana silesijom đinđuva, pulica i banovaca. Na njoj bješe košulja sa crvenijem vezom oko grla, duž grudi i širokih rukava, bio zubun, nova tkanica i nova klečana opregača. Nijesam se začudio ni njenoj nošnji, ni tome što je stara djevojka, nego njenom obličju. Bila je povisoka, suha kao ukljeva, žute kože kao limun, suviše otegnutijeh obraza, crnijeh utonulijeh očiju, koje su sijale kao da bješe u groznici.

- Ko je to? - zapitah lagano tetku uzimljući Fifinu k sebi.

- To im je nova najamnica, - odgovori tetka, mrdnuvši obrvama naviše.

- A Tomka ode?

- Ode! - reče ona, pa odmahnu rukom i uputi se u kuću.

I njoj je bilo veoma žao Tomke.

Ja stadoh razgovarati Fifinu, kojoj očice bjehu pune suza. Fifina je bila blijeda i zadavala rakijom i biberom, jer u pošljednje vrijeme jednako je poboljevala, te su je jednako zapajali Đukanovijem omiljenijem lijekom.

Nova najamnica stajaše prema nama, prekrštenijeh ruku i oborenijeh očiju, s izrazom kao da će odjednom zalelekati.

- A odakle si, sejo? - zapitah je najposlije.

- A, mi smo ozgo... iz gornjijeh mjesta, - odgovori ona otežući.

- A kako ti je ime?

- A, ime mi je Anđelija.

- Anđelija "četovića"?

- A tako, Anđelija... samo Anđelija. Po tome razumjedoh da je nahotkinja, - jadno starogonče, što je od djetinjstva izmećarilo nemilu i nedragu, dokle ne doprije do Đukana. Nakon kratka ćutanja opet započeh:

- A hoćeš li se moći obiknuti u Primorju?

Anđelija kanda ne razumjede odmah pitanje, kanda se domišljala šta to znači, pa odgovori otežući kao i prije:

- A bog je svuda, i krštene su duše svuda! A ja kad čujem zvona, ja... - ne dovrši što je započela nego se prekrsti i zapita me plašljivo:

- A jesi li ti od naše ruke (pravoslavni)?

- Jesam, - rekoh, - ali ovdje ima mnogo više "njihovijeh".

Anđelija diže ruke, kao da hoćaše reći: "Ne pominji mi to", pa se odmače i s dubokim uzdahom sjede na kamenu klupu i zagleda se u zemlju.

Gdje li kum Žvr nađe tu "lulavu" usidje pitao sam sam sebe. Već vidim da on hoće da se opkoli samo "lulavijem" i "arumijem"; već mi je jasna stvar da on barabari i krštene duše i stoku, da pred njegovijem očima Marta, Fifina, Kursup, Lulina, Kapural i sad ova Anđelija, samo su podložnici, kojima je glavna dužnost potpuno jednaka, naime, slijepa pokornost i poštovanje njegova "žvr-a", ali gdje on natrapa na ovo čeljade?

- Je li, boga ti, - rekoh, - gdje tebe nađe moj kum Đukan?

Anđelija se malo namršti, kao da joj bi krivo što je trgoh iz dubokih misli. Jedva odgovori:

- Ja sam bila u najmu u Žitniću kod jednoga.

- Pa si izišla iskraj toga i tražila službu i naišla na Đukana, je li? - pomogoh joj ja, ne bi li se što prije objasnila.

Ona zavrti glavom.

- Aja! Đukan je do'dio u selo, pa je kupio psa, pa mi je reko da ga dovedem, - to toliko.

To mi je bilo nejasno, ali se sjetih laveža u dvorištu; to mi je bilo preče, te nastavih:

- A tako! Dakle, ti si dovela psa? Je li koliki? Kako mu je ime?

- Bogme, nije mali. Mi smo ga vabili Zeljov, a on neka ga vabi kako god 'oće! - reče Anđelija, pa diže ruke i pljunu.

Mene spopade smijeh. Doista, ona je to slučajno rekla, ali mi to napomenu njegovu maniju da svakom i svačem predijeva imena. Smiješno je, dakle, bilo što se činilo kao da ona to zna.

Anđelija ustade i opet duboko uzdahnu.

- Da vodim dijete? - veli. - Mogla bi se | karati gospodarica.

- Dobro, idi ali mi, čoče, ne reče kako si se pogodila za najam.

- Ja se nijesam pogađala; to toliko što mi reče: "Dovedi Zeljova, pa možeš ostati kod mene. Ja sam se oženio."

- Aha, dakle, ti si poznavala i od prije Đukana?

Usidjelica sva pocrveni i reče zbunjeno:

- Pa jesam... onaj... bila sam u najmu kod njih, kod strica Mijata, kad je Đukan bio dijete.

Kad to reče, pogleda plašljivo oko sebe, pa u mene, čisto strahujući da je još što ne pitam, te odvede Fifinu.

Toga večera dopirala je iz dvorišta Đukanova silna graja, kao da se đavoli žene, što'no rijek. Čulo se rzanje, njakanje, lajanje, glasina Kursupova, a nada sve psovanje i vika Đukanova. Osim ostaloga, čusmo jasno gde dovikuje psu:

"Tambur, mirno!... Lezi, Tambur!" Pa onda, dva-tri puta zovnu: "O-o-o, Đinđuvija!"

Dakle, najamnicu prozva Đinđuvijom, a Zeljova Tamburom!

Otada za mnogo vremena nijesam izbliza vidio ni Đukana, ni Kursupa, jer su uvijek zorom odlazili u polje. Viđao sam ih kadikad s večera, kad su se, kao i ostali težaci zagrađani, vraćali. Đukan bi uvijek na pomol ulice potjerao Lulinu u trk, te bi njegova nerazdvojna dvocijevka otskakala mu na plećima, a pod nogama mazginim vrcali bi kamičci. Žene su sklanjale djecu, grdeći "lulavog žvr-a", a, boga mi, mnogi su mu ljudi prijetili u oči da će se razračunati s njim. Za njim bi kaskao Kursup na Kapuralu, a za njima Tambur. Ako bi se desilo djece na ulici, odmah se digne uhakanje i graja. Djeca viču: "o-la-la! o-hoj! Eto Kursupa, G .. novalja, Bubote! Juriš na njega!" A Kursup, kezeći se, vraća im milo za drago, pominje im majke i oceve. A Tambur laje, pribijajući se uz Kapurala. Ali ako samo jedna kamenica pogodi Kursupa, ili Kapurala, ili Tambura, on onda odjaše, pa zasiplje bubuljima kao gradom. Često je i kakav nevin stradao, često je zbog toga bilo dernjave i prijetnje po cijeloj ulici.

Ali i kad ih nijesam viđao s večera, ipak sam ih uvijek čuo poslije prvog mraka. Obično čim večeraju, nastane graja i lupatanje. Đukan psuje "babu" ili Đinđuviju, ili Kursupa; ili lijema momka, Lulinu, ili Kapurala, ili Tambura. Ma ga opet da se na nekim iskali, bije magarca, a Kursup oboje.

Doduše, iako se uopšte mislilo da bije i Martu, iako se često čuo njen vrisak, opet se to nije pouzdano znalo. Marta bi planula kad god bi to kogod pomenuo i klela se djetetom da to nije istina. I moja se tetka prepirala sa ženama iz susjedstva tvrdeći da to nije istina.

Tako je trajalo još nekoliko dana, dokle ne započe berba. Onda Đukan s momkom i s nadničarima poče sasvim kasno dogoniti kljuk. Kola se u ono vrijeme još nijesu upotrebljavala u nas. Ljetina bješe dobra za pripovijest. Đukan kao da se bješe smirio. Marta i Đinđuvija imadijahu pune šake posla ispirajući i namještajući bačve i kace. Fifina je većinom danjivala u nas.

Martu sam rijetko kad viđao, - ponjekad na prozoru. Bila je svakog dana bleđa i žalosnija, ali uvijek bi mi se javila s osmjejkom. Jednom je zastadoh namrštenu, zamišljenu, ali čim me opazi, poče se smijati i poče mi pričati o Kursupovim glupostima.

Kad je već sav kljuk bio u konobi, te Đukan i Kursup počeše ranije dolaziti, nastade opet pređašnji život.

Pa onda započe kiša, - beskrajna primorska kiša pred zimu.

Đukan se poče klancati po krčmama i pijan dolaziti kući. Dolazio je oko ponoći, pred zoru, ustajao pred podne, jeo kad ga je volja i što se zateče, a uvijek uz viku i psovku. Bilo je glasova da se bije po krčmama, da su mu nekoliko puta "izmjerili rebra".

Kursup je po cio dan ležao u staji, pored Luline i Kapurala, pa, kad nije spavao, onda je pjevao. Razumije se da bi često uveče dobio svoj obrok od Đukana, te bi otkukao pjevanje.

Đinđuviju sam često viđao na prozoru, gdje nalakćena tužno gleda u zamućeno nebo.

Marta se nikada nije viđala.

Jednoga vjetrenog večera, baš kad htjedosmo leći" došunja se Đinđuvija, kao kakva utvara. Bila je žuća nego obično i sva je drhtala.

- Šta je? - viknusmo uglas ja i tetka... - Šta se dogodilo?

- A ubi je gospodar! - jedva izgovori ona.

- Koga, jadna ne bila!... Govori brzo! - viknu tetka.

- A gospodaricu!

Mi potekosmo.

Pred vratima je ležao Kursup potrbuške i jecao. U konobi bješe pomrčina. Gore se ništa nije čulo.

- Đukane! - viknu tetka izvan sebe.

Začu se stenjanje i Martin glas.

Mi se popesmo kroz pomrčinu.

Na stolu je gorela lukijerna. Đukan je hrkao, obučen na krevetu. Između dvaju prozora sjedeći na podu, a leđima prislonjena uza zid, blijeda kao smrt, iskolačenijeh očiju, prislonjena bješe Marta.

- Jao meni, je li živa! - vrisnu tetka i pade na koljena pored nje... - Marta! Marta!

- Čujem, seko, - šapnu bijedna žena.

- Jao meni, jesi li ranjena?

- Nijesam, - šapće ona. - Pomozite mi da ustanem...

Mi je s mukom podigosmo i privedosmo ka krevetu. Tetka je poče svlačiti i razgovarati potiho, a meni naredi da iziđem, te da je pričekam u dvorištu.

Kad iziđoh, a ono Kursup i Đinđuvija sjede ćutke i snuždeni jedno do drugog. I ja sjedoh bez riječi. Ostali smo tako, ja mislim više od jednog časa. Vjetar je duvao na mahove, a čulo se preživanje i režanje Tamburovo.

Kad tetka izađe, ja je zapitah:

- Šta je, ako boga znaš! Je li je nagrdio? Tetka je ćutala. Tek kad uđosmo u ulicu ona reče:

- A nije to, nego..., ali ti ne razumiješ ženske stvari... nije je bio kao što reče ona smetenica, nego je malo karao, a ona je u drugom dobu.

IV

Bješe nedjelja. Ja sam se vraćao iz crkve. Pod zimnjom vedrinom, koja jedva već bješe nastala, staklila su se lomna primorska brda, isplakana beskrajnijem pljuskom. Pod nogama škripao je pijesak. Koga god sam sretao i spazio, svak bješe veseo, kao da je iz tamnice izišao. Ljudi su se najvećma razgovarali o silnoj šteti što su duge kiše nanijele maslinskoj ljetini; tješili su se da će vedrina potrajati, te da će dajbudi nješto napabirčiti od blagoslovena roda. Ženske su se raspitivale za bolesnike, jer zimnja vlaga bješe takođe donijela groznice. Ali je mimogretke bilo razgovora i o svadbama, moglo se čuti ljubavnog peckanja momčadije i djevojačkog kikotanja. Sjećam se da sam bio vrlo veseo.

Sa vrha naše ulice ugledah čitavu hrpu žena gdje se sunčaju, a iz Martina dvorišta iziđe neka omalena lacmanka, idući mi u susret. Ona se ustavi pored žena, pričajući im nješto. Ja se veoma začudih kad je poznadoh. Bješe to opštinska babica, čuvena i kao ljekarica. Ja ubrzah korake, ali me zaustavi jedna susjeda.

- Jadna tvoja kuma! - veli. - Baš nijesam srećne ruke. Eto joj vajde od udaje, od drugog čovjeka!

- Šta je bilo? - zapitah uplašen.

- Kako, šta je bilo? - veli žena gledajući me nekako čudno.

- Ama šta je to bilo? - viknuh ja. - Kunem ti se bogom da ništa ne znam!

- Pa, valjda, znaš, da je Marta pobacila, zato što je Žvr (ono pseto!) udario nogom u trbuh! Sad joj se dalo na gore. Fifini se rastrovala utrobica, pa je jednako u konvulšijunima. "Kumara" kaže da se boji e dijete neće dočekati sjutrašnjeg dana.

Ja potrčah bez duše k Martinoj kući. Iako nijesam razumio šta je Marti - jer nijesam razumio onu riječ, iako sam mislio da susjeda pretjeruje, opet sam vjerovao da je zlo. Tada sam razumio zašto je tetka bila jednako zlovoljna, zašto gotovo nije izbijala iz kuće Martine, za sve ono vrijeme, dokle je kiša padala.

U dvorištu ne bješe nikoga. Tambur je kunjao u drvenoj štenari. Iz stojnice dopirao je glas Kursupov, kojim je tepao Lulini i Kapuralu. Na ulasku mračne konobe gorio je fenjer, kao ono na dan svadbe. Kad uđoh, zaguši me miris od vina. Odozgo dopirao je nječiji glas. To nije bio običan govor, nego mi je napominjao učenje kakvoga đaka. Pošto tako postojah, pretvorivši se sav u uho, poznadoh da je Đukanov glas i učini mi se kao da molitve čita. Njeko se iskašlja i poče trti nogom podinu, pa se nasmija i stade nješto govoriti. To je bio glas moje tetke. Hiljadu misli proleće mi glavom.

Vratim se u dvorište i zovnem Kursupa. On iziđe iz stojnice zviždukajući. Jedva ga poznadoh. Na njemu su bile nove novcite haljine primorskoga kroja, a bješe se umio i ošišao. On mi se primicao svojim vječitim, blesastim smijehom, pa se raskorači preda mnom.

- Gle, boga ti, kako si lijep! E srećne ti nove haljine.

- E vala ti, - veli on.

- A kako je gospodarici? - zapitah.

- A ona leži... Hoćeš li ti sjutra s nama da kupimo masline?... Gospodar je rekao da će te zvati. Ti ćeš uzjahati na Kapurala a ja ću ići pješke.

- Dakle, gospodarica leži? - prekidoh ga ja.

- Jakako, - reče Kursup i poče opet zviždati.

- A je li istina da je Fifina teško bolesna?

On slegnu ramenima ne prekidajući zviždanje.

- A je li istina da je kuma pobacila? Kursup se zagleda u mene začuđeno, pa udari u smijeh.

- Što se smiješ, beštijo? Zar je to nješto smiješno?

Kursup me odmjeri od glave do pete, pa poteče k štenari i odriješi Tambura držeći kraj od sindžira u ruci i stade drškati psa na mene. Tambur mi se najprije primicao mašući repom, pa poče lajati. Na to se otvori prozor i promoli žuta glava Đinđuvijina. Ja joj dadoh znak da ćuti, ali ona okrete glavu, kazujući onima unutra ko je, pa mi reče da me zovu.

Tada se uvjerih da me je susjeda slagala, te potekoh uz mračne stepenice.

Ali u velikoj, meni dobro poznatoj sobi, zatekoh čudan prizor. Na širokom bračnom krevetu, pod ikonama, pred kojima goraše kandioce, ležala je Marta, upravo većma je sidjela sa mnoštvom jastuka pod plećima. Da nijesam znao e je ona, da nijesam poznavao njenu crnu kosu i oči, ne bih je poznao, toliko se bješe izmijenila, - prava avet. U drugom uglu, na krevetiću, virila je ispod pokrivača blijeda glavica Fifinina. Pored nje sidjela je tetka, držeći jednu ruku pod pokrivačem. Između kreveta, pod čađavom slikom ruskoga cara, Đukan uzjahao na stolicu, držeći na njenom naslonu njeku veliku ukoričenu knjigu, koju sam ja vrlo dobro poznavao, jer bješe jedina u kući, jer sam je bogzna koliko puta čitao. To bješe Kačićev: Razgovor ugodni naroda slovinskog. Rijetka je u Primorju kuća bez te knjige.

Ja se snebih. Nijesam znao kako da počnem, ni kuda ću pogledom.

Đukan mi klimnu glavom, Marta, gledajući me ispitljivo, osmjehnu se i započe:

- Hodi, kumiću, sjedi do mene na krevet. Hvala ti. Baš mi je milo što si došao. Jesi li bio u crkvi?

- Bio sam, - rekoh sjednuvši na njen kre-vet, čelo nogu.

Ona me opet stade posmatrati. Đukan, oborivši oči na otvorenu knjigu, poče mrmoriti u sebi, pri čemu je mrdao obrvama, a brčine mu treperahu. Tetka me ne pogleda, baš kao da me ne bješe ni opazila, nego je sjedila licem okrenutim prozoru.

- Je li bilo dosta svijeta u crkvi? - započe Marta.

- Bogme nije, - rekoh. - Vrlo malo! Đukan sklopi knjigu, pa stade hodati, mašući njom. I on započe:

- A neće, bolan, naše jarčine da idu u crkvu. Kako se mi bogu molimo, onako nam i pomaže! A tamo u svijetu, Tudešci i Talijani vrve na bogomolju kao ovce na so!

Marta je pratila svaki njegov pokret. Kad on ućuta, ona uzdahnu i htjede nješto da reče, ali on nastavi.

- Istina, moglo bi se to isto i meni prigovoriti, ali ja ne idem u crkvu samo zbog popine... Boga mi, samo zbog njega, jer ga mrzim, a da je kakav drugi, recimo da je kakav stari kaluđer, ja bih od miline išao svakog svečanika.

- Ama ne ide se u crkvu radi popa, neto radi boga, - reče žena umiljato, kao uvijek kad je s njim razgovarala.

Đukan joj se primače i stade je milovati po kosi. U tome mahu po izrazu lica toliko se bješe preobrazio da bješe mio čovjek. Ali u isti mah meni se predoči njegov grozni, nečovječni postupak. Naslućivao sam šta znači ona kobna riječ, pa onda sjetih se njegova ponašanja sa Tomkom, njegova kinjenja Đinđuvije, Kursupa i stoke. Bio mi je odvratan.

Bona žena uze ga za ruku i, s izrazom kao da bješe u svesrdnoj molitvi, prošapta:

- Je li istina, Đukane, što kažem?

- Istina je, moja dobra, moja mila Marto, - odgovori on, zatutkavajući pokrivač oko nje. Pa dodade uzdahnuvši: - Ti uvijek istinu govoriš, ti uvek pravo imaš! Ja ću tebe uvijek slušati. Kad da bog i Bogorodica da ozdraviš ti i dijete, ja ću ići u crkvu. Viđećeš da ću ići svake nedjelje. Pa ići ćemo sve troje. Jer, bolan, ja vjerujem u boga, - ti nijesi nikad čula od mene, da ga se ja ne bojim! Jer, bolan, ja nisam od onijeh koji kažu da je i to žvr! Jer kad svemu na svijetu ima starješina, onda ima i svijetu starješina! Je li tako?

- Tako je! - potvrdi Marta.

- A ima gubavaca koji se ne boje boga. Ja sam zapazio da se ti ljudi boje svakoga drugog. A ja vjerujem u boga i majku božju i sv. Nikolu i u sve ugodnike božje. (Đukan snimi kapu i prekrsti se triput gledajući sa strahom u ikone.) A svi smo grješni! Kaži mi, ko nije grješan? Zar ovi Latini što jednako ližu oltare, zar onaj pupavi šjor Krštan što svakog jutra ide na misu, a daje novac na dobit, sa dvadeset od sto? Aja, aja, ja nijesam taki. Ja sam zao, opak čovjek, jer mi je to u krvi, ali se bojim bota u dubini duše i dao bih svoj život za svakoga ko mi je mio!

Glas mu je drhtao. Oči mu se napuniše suza. Marta ga gledaše sa neiskazanom predanošću, a suze joj se kotrljahu niz lice.

Đukan joj obrisa oči, pa zapita nježno:

- Zbilja, hoćeš li da poručim za Katu Jovovu da dođe da ti bude u društvu?... Mogao bih ja danas poslije ručka da otidem za nju.

Marta odmahnu rukom pokretom koji je značio: ostavi, poslije ćemo o tome govoriti.

- A hoćeš li da ti štijem dalje? - nastavi Đukan.

Marta potvrdi glavom.

- A znaš šta? - doda Đukan. - Neka kuma i kumić ostanu na ručku s nama.

Marta se osmijehnu i opet potvrdi. Onda Đukan zovnu tiho:

- O, Anđelija!

Stara djevojka (koju je gospodar doista prvi put zovnuo pravijem imenom) dođe lagano iz kujne i stade pred nama oborenijeh očiju.

- Hoće li biti dosta ručka za sve nas što nas je ovdje? - zapita Đukan.

Sluškinja se namršti i slegnu ramenima.

- Ja mislim ima u kući dosta pirinča. Dodaj koliko treba! - nastavi on.

Đinđuvija kao da je nješto premišljala. Najzad progovori:

- Aja ko velju... ko znaš... najposlije kako znate! - završi srdito i raskolači oči na Martu i Fifinu, pa se, kao zgrožena, trže i otide brzo.

Đukan sav preblijedi i zagleda se za njom. Ali ga Marta opet uze za ruku i reče mu:

- Hajde, bolan, štij mi onu pjesmu o Sken-der-begu.

Za vrijeme toga razgovora Đukan mi bješe zaklonio tetku i Fifinu, te, kad se on odmače, vidjeh da nam je tetka okrenula leđa i sasvim se nagla nad djetetom. Marta se uzvijeri i s nategom sjede. Đukan, koji ništa od toga ne bješe opazio, uzjaha ponovo ia stolicu, rasklopi knjigu i započe deklamovati:

"Sanak snila Vojslava kraljica,
vjerna ljuba kralja od Epira.
Sanak snila, u snu je vidila
da je ljuta omaja porodila..."

- Ps! - učini tetka i diže ruku, ali Đukan ne opazi ni to, te nastavi:

"Krila su mu Epir pokrivala,
Carigradu glava dopirala..."

- Prekini, zla ti pjesma! - viknu tetka... - evo opet konvulšiun (fras).

Marta ciknu mučeći se da siđe s kreveta. Ja i Đukan potekosmo Fifini.

Dijete sklopilo oči. Kapci mu, svaki mišićak na obrazu, uši, podvaljčić, vratne žile i grudi počeše drhtati, ali sasvim onako kao što drhti meso mlada jagnjeta kad je razuđeno odmah posle zaklanja.

- Jao meni, eto umrije! - zakuka Đukan hvatajući se za kosu... - Jao meni, dajte svijeću!... Anđelija, donesi svijeću!

Začu se užasan vrisak iza mojih leđa, i Marta se sruši kao gromom ošinuta.

Nastade neopisan metež i vika.

Najzad, pravijem zapovjedničkim izrazom tetka poče izdavati naredbe.

- Mir, - viknu ona. - Smirite se, nije dijete još u opasnosti. Đukane i ti Anđelija, odnesite Martu na krevet, poprskajte vodom i ostanite pored nje!... Ti (okrenuvši se meni) odmah otrči po doktora Verdu! Već znaš gdje nastava. Kaži mu neka odmah dođe... Ja sam luda bila što nijesam odavno to učinila!... Idi brzo!

Trčeći niz stepenice, čuh Đukana gdje govori plačnijem glasom:

- Po bogu da si mi majka i sestra, radi što znaš i kako god znaš!... Ja sam, bolan, prava beštija, gori od Luline!... Što si me slušala?

Ja trkom pređoh našu ulicu, ne obzirući se na zapitkivanja žena, što se sunčahu. Tako sam trčao sve do bedema a onda pođoh nešto lakše, kroza splet uličica primorskoga grada. Tada sam pravo osjetio kako sam ljubio Fifinu. Od sustalosti i uzbuđenja, u trijemu ljekareve kuće ne mogoh odmah odgovoriti njegovoj sluzi.

- Nije u kući, - reče mi sluga. - Po svoj prilici on je sad na velikoj misi u katedrali, a inače u ovo doba on je uvijek u kasini.

Otidoh u kasinu gdje ga ne bi, a odande u sabornu crkvu, koja je bila dupkom puna. Bješe tek na polovini službe, a tišina i pribranost bijahu take da se nijesam usudio proći kroz redove klupa. Uzalud sam pogledom tražio po desnom odjeljenju pred velikijem oltarom, gdje sjede plemići i viši činovnici. Ne ostade mi drugo nego da čekam dok se služba svrši, te iziđem i stanem hodati ispred crkve. Najzad, kad svijet navrije iz nje, jedva ga nađoh u gomili.

Bješe taj doktor Verde visok, ličan starac, bijele brade gotovo do pojasa, a od starinskog čuvenog vlasteoskog doma.

- Šta je? Ko je bolestan kod vas? - zapita me starac ljubazno, videći moje veliko uzbuđenje.

Kad mu ispričah šta je, on, pogledavši na časovnik, reče:

- Ne poznajem tu familiju. Uostalom svejedno, doći ću poslije ručka. Sad je već prošlo jedanaest.

Ali ja ga zaokupih moliti takom toplinom da i preko volje pođe sa mnom. Išao je vrlo sporo. Često se zaustavljao sa poznanicima. Najzad stade raspitivati za bolesno dijete. Ja mu ispričah koliko sam mogao, čuvajući se da ne pomenem babicu i još manje liječenje zabiberenom rakijom. Kažem da je od početka jeseni poboljevala od groznice, a sad, u razmaku od desetak časova, da je imala dva nastupa konvulsija, pošljednji nastup jači. Zatijem počeh pričati o Marti i njenijem neprilikama, kao i to da boluje od nazeba. Ali, videći da me ne sluša ni na jedno uho, ja ućutah.

Kad stigosmo, Kursup je sjedio pred kutnjim vratima, zlovoljan, pa ni da se pomače.

- Digni fenjer, pa svijetli pred gospodinom uza skale, - rekoh mu.

On opsova kroza zube, pa ustade i otšunja se u stojnicu.

Ja onda potekoh i digoh fenjer, ali u tome začuh jecanje u mračnoj konobi. U uglu, pored rpe maslina, sjedio je Đukan na zemlji, sastavio glavu i koljena i jeca. Ruka mi zadrhta, umal' ne ispu-stih fenjer. I rekoh:

- Svršeno je, gospodine doktore!... Doista je dijete umrlo!

- Pa, hajde, kad sam već tu, - reče on mrzovoljno. - Ovaj vinski miris, ovo je nezdravo, a, kako vidim na tavanici nema štropa!

I on oprezno iđaše za mnom uza strme stepenice.

Čelo glave Fifinine stajala je Anđelija sa zapaljenom voštanicom u ruci. Tetka je činila neke čudne pokrete, a Marta je klečala na podu zaronivši glavom u dušek.

Ženske ne skretoše glave na naše korake.

Jadna Fifina u samoj košuljici bješe zakovrnula, a ruke i noge trzahu se silno. Zjenice joj utekle naviše, te se vidjela samo bjelina očiju. Zubi joj bjehu čvrsto stisnuti, nozdrve raširene i crvene; lice joj je igralo.

Ljekar dade znak tetki da ne dira malu mučenicu, pa je stade mirno posmatrati. Dugo je tako posmatrao, pa se malo namršti i otide da sjede za veliki sto, zovnuvši prstom tetku. Njih dvoje uzeše šaputati i on pokaza glavom na Martu. Najposlije on izvadi iz šlaga lisnicu, otkide listak i stade lagano bilježiti pisaljkom. Zatim njih dvoje pođoše Marti.

- Ustani, Marta! - veli joj tetka podižući je. - Evo g. dotura!... Hajde mani je, hajde lezi! Protiv božje ne može se ništa, nego treba da čuvaš svoj život.

Nesrećna žena posluša nesvjesno, ali kad ugleda dijete u samrtnim mukama, ciknu i stade čupati kose vičući:

- Jao! ne dajte!... Jao, Anice, milo dijete, tata te zove, je li? Tata me proklinje?... Vidiš li, drugo, onaj moj san?... Jao, bože i Bogorodice, uzmite mene ja sam kriva, ja sam kriva!

Jedva je malo smirismo i natjerasmo da legne.

Ja sam opazio da se ljekar veoma iznenadio kad je vidio lice Martino. On je uze za bilo, pitajući nešto tetku talijanski, ali u taj mah Anđelija vrisnu.

Svi potekosmo onamo.

Fifina izdahnu.

Ljekar pobježe.

Nastade užasan prizor.

Za tili čas napuni se kuća žena. U tišmi vidjeh i Kursupa gdje se vrze i plače obilato. Gomila jedna natušti se oko djeteta, druga oko Marte, grajući sve uglas, proglušujući jedna drugu. Tetka pridržavala je Martu i sa izrazom najveće srdnje vikala je nešto, pokazujući rukom. Najzad ja razabrah gdje kaže da se otvore prozori. I ja učinih to. Pa onda me tetka zovnu i šapnu mi nešto. Razumjeh samo toliko da pomenu Anđeliju. Ja otidoh.

Stara djevojka tako je užasno jecala da joj se ruka s voštanicom trzala. Žene, mjesto da joj uzmu svijeću iz ruke, držahu je da ne padne nauznak. Ona je izgovarala nješto na pretrg, nješto, što je doista zadovoljavalo radoznalost žena. To sam poznao po njihovijem licima. Pa onda, dvije-tri prekrstiše se, kao od čuda. Njene, inače strašne zjenice, bjehu se nevjerovatno raširile.

Ja joj se primakoh i uzeh svijeću, pa je stadoh gurati da se odmakne.

Ona pođe, ali ne prekide, nego čuh:

- Grijeh!... Grijeh... mu je... na... duši... Đukanu!... Sve... će... on... platiti... Bogu!... Sve ... sve... i za mene... i za nju... i za njih!... Ja viđu boga! Ja viđu boga!...

Malo pomalo, graja se utiša i zamijeni je tiho jecanje.

Na jedan mah Marta sjede na krevetu sa izrazom straha. Ona se zagleda u Kursupa i viknu:

- Đe ti je gospodar?

Nastade takva tišina da bi se čulo da muha prozuji.

- Ja ne znam! - odgovori Kursup zvjerajući oko sebe, čudeći se što su toliki pogledi uprti u njega.

- Đukan je u konobi, - rekoh ja.

- Aja! - veli Kursup mašući glavom. - On je poprijed izišao, kad ono poče lelekanje.

- Brzo idi, nađi ga! - viknu jače Marta.

- Ja ću, kumo! - rekoh. - Ja ću ga brzo naći! Marta me pogleda takim izrazom kao da sam je spasao.

Onda lagano zaokruži glavom i dodade tužno:

- Jao meni, šta je s njim!... Jao meni, drugo moja, sad me je velika briga za njega!... Bojim se da ne učini što od sebe!... Vi ne znate kako je on to dijete ljubio!... Jao, moj dobri, jadni Đukane! ... Idi, kumiću, bog ti dao!

Tetka dodade:

- Hvala vam, žene, što se nađoste u nevolji! A sad bi dobro bilo da nas ostavite same.

Diže se mala graja, pa za tren iziđoše.

Kako sam išao za njima, čuh razne primjedbe, ali samo dvije privukoše moju pažnju.

Jedna glasno govoraše:

- Ču li ti kako Đinđuvija sebe petlja u nešto, u nekakav grijeh! Kaže da joj je kriv Đukan. Šta to može biti?

Zaista i ja sam se pitao šta znače čudne riječi stare najamnice.

Druga žena otpoče jetko:

- Ćeraju nas, bolan, jer rkaći ne kupaju mrtvaca kao mi, niti oni dadu da mi gledamo.

Oko toga nastade spor. Jedna je tvrdila da su rkaći kao god i bunjevci pravi kršćani...

Dugo sam tražio Đukana. Najzad ga nađoh u krčmi. On je sjedio nalakćen pred punijem bokalom, ali još ne bješe okusio vina. Kad kazah rašta sam došao, on okrete svoje mutne oči u mene, pa me zadugo gledao, čisto kao da se domišljao ko sam ja. U neke posumnjah da je pomjerio pameću. Ali odjednom, briznuše mu suze i on pade glavom na prekrštene ruke, plačući gorko i naričući nejasno.

Nakon četvrt časa pođe sa mnom. Jedva se popeo uza stepenice, jedva dođe do Martina kreveta, gdje pade na koljena.

Ona mu položi ruku na glavu. I tako dugo ostadoše.

V

Vidjeli smo kako je snaha Đukanova, Kata Jovova, spriječila veliku bruku na dan njegove svadbe i kako su je u velike poštovali i svekar i muž i djeverovi, a najviše najarumniji od sviju Skakavaca.

Da ne bi te razumne žene, sam bog zna kakva bi nereda bilo u Martinoj kući na dan pogreba! Marta je ležala gotovo onesviješćena; Đukan se previjao u kujni, jer mu se bješe "vrag uvalio u drob"; Anđelija je sjedila u mračnoj konobi nijema, nepomična, gluha na svačiji poziv. A ženske navalile sa zluradom ispitljivošću, jer ih je kopkalo da doznadu za tajnu stare "Đinđuvije".

Ali Kata Jovova bješe ne samo dobra i pametna, nego i neobično vješta. Ona je imala spreman osmijak za sve, - i za ono što je smiješno, i za ono što je tužno, i za pametno i za bezobrazno. Njekoliko zgodnijeh riječi i njima prikladan osmijak, pa svak bješe miran.

- Jadne ne bile, vi ne poznajete Anđeliju, zato joj se čudite! - rekla je ona ženama. - Anđelija je dobro žvrknuta. Ona je uvrtjela u glavu da je sve grijeh, pa i ženiti se i udati se, a najviše udovici preudati se, te je uvjerena da je bog Martu kaznio! Zato ona vikaše: "Viđu boga!"

Tako bi umjela zabašuriti i koja druga ženska glava, ali bi joj nedostajao Katin izraz očiju i lica, njeno osmijevanje, njena mirnoća, njen prirodni, neusiljeni prijelaz na drugi predmet razgovora, što sve skupa mnogo većma utiče nego riječi.

I sve žalosne potrebe Kata je svršila lako, u tišini, kao mimogred. Naravno, da joj je moja tetka bila u svemu pri ruci, ali se tetki mililo da graje i kad ne treba. I tako, hvala Kati, svrši se što mrtvacu treba u redu i pristojnosti. Osim svega, Kata je divno zamijenila bolesnu majku, - ona je tako umješno naricala da je izmamila suze i samome popu.

Đukan, u dronjavim haljinama, u licu kao zemlja, poguren, neobrijan, privlačio je svačiju pažnju i navodio svakoga na čudne misli. Nije ništa govorio, nego je samo ječao.

U povratku, pošto Kata pusti da izduši silna tuga bone žene, nađe opet zgodan osmijak i reći će Marti:

- Crna seko, što najposle da toliko tuguješ! Da je ostala u životu, lijepu bi sreću dočekala! Dočekala bi ono što i ti i ja i svaka žena!... Bolje je ne biti, nego biti žensko!...

Metež je trajao u kući još jedan dan. Kata je imala na oku Anđeliju, koja za sve vrijeme ne bješe ništa okusila, osim, može biti, vode, niti se kud makla iz mračne konobe. Kata joj nije ništa pravce govorila, nego je namjerno jadikovala da nema ko da u kući pomogne, da učini ovo ili ono. Najposlije, drugoga dana poslije podne, baš kad sam ja naišao, Kata joj reče:

- Anđelijo, po bogu sestro, imaš li ti duše, bojiš li se boga?... Samo mi to kaži: bojiš li se boga?

Na to se Anđelija trže i ustajući: s nategom započe preneražena:

- Veliš li da se ja ne bojim boga?

- Pa ti! Da ga se bojiš, bi li ti ostavila bonu gospodaricu, kojoj nema ko ni vode dodati?

- A đe je on? - zapita plašljivo sluškinja.

- I on je u kući, ali je bolestan. Čuj, de! (Kata joj nješto prišapta, na što Anđelija planu:)

- Aja, bogme! Neka oni plate što je moje, pa idem s ovijeh stopa!

Kata joj okrete leđa i pođe uza stepenice, govoreći:

- Dobro! Dosta! Platiće se ono što je tvoje, pa idi s istijeh stopa i ponesi grijeh na duši da si ostavila dobru svoju gospodaricu u najvećoj muci! A i svijet će pljuvati na tebe s toga, ne boj se!

Onda stara djevojka briznu u plač.

- Da si mi po bogu sestra, ne govori tako! Evo, poslušaću te!

I otide za njom.

Ja se pritajah na vratima.

Gore, pošto prestadoše njihovi koraci, nastade tihi razgovor i jecanje. Iza mene Tambur je na izmjenu režao i urlikao, ali istiha. Pomislih da će biti gladan, i zaista, kad pođoh k njemu, on ustade i umilostivi oči. Pođem k stojnici, ali me odonud srete prigušeni lelek. Kursup je plakao i zapjevao:

- Jao meni, jadan ti sam! Teško meni i dovijeka!

Nijesam se nadao da je Kursup tako meka srca, ali bi smiješno bilo da ga ja tješim, te pođem gore u kuću.

Đukan je sjedio iza kreveta Fifinina do prozora, a tetka i Kata pletijahu do Marte. Oni prekidoše neki razgovor. Ja započeh:

- Mora da je Tambur gladan, jer sve urliče! Kata odgovori:

- Ja sam rekla sluškinji da mu umijesi mekinja... O, Anđelija! Odnesi psu jelo!

Anđelija pronese zamijesu.

Nastade opet ćutanje, isprekidano uzdasima i Đukanovijem ječanjem. Najposlije Kata nastavi pređašnji razgovor:

- Mijat je siguran! On može sjutra početi. Sad bi dobro bilo da nađeš tri četiri kupljača, pa da prionete, kad je bog dao ovako suho vrijeme! Dosta je bilo dangube! Grjehota bi bilo da i dalje propada blago božje? Je li tako?

- Tako je, - potvrdi tetka.

- Pa da idem, kad ti veliš, da zađem po komšiluku, - reče Đukan i okrete glavu prema Marti...

- Bogme, kako koji dan sve će biti skuplji, a red je svršiti, - dodade Marta.

Marta zamaha glavom i započe slabim glasom:

- Neću da on ide! Neka zađe Kursup po komšiluku, pa neka zovne Ivaniju Žvrkalinu i sina pokojnog Anta i dječurliju Mijatovu. Oni su uvijek u mene radili. Neka ih samo zovne, pa ćeš se ti s njima pogoditi, Kato... Idi zovni Kursupa!

- A ko zna đe je Kursupina? - veli Đukan. - Ja ga nikako ne viđam!

- Ja ću vam ga sad poslati! - rekoh i iziđoh. Iziđoh smućen, jer me nemilo iznenadi što se Marta u jeku svoje žalosti i u onome stanju može baviti običnijem, domaćim poslovima, a, što je još gore, samo misli o njemu i o njegovu ugledu. Upoređivao sam je sa glupijem Kursupom, koji krišom leleče za Fifinom, i iz toga upoređenja Marta mi se snizi pred očima. Kad se primakoh, čuh opet njegovu kuknjavu, ali čuh i Anđelijin glas. Zaustavih se pred mračnom stojnicom. Ona ga je, valjda, tješila, a on je naricao, upravo njekoga je kleo.

- Da bog da svi pocrkali! - reče Kursup. Jadnik! rekoh u sebi, kune gospodare što nijesu umjeli čuvati Fifinu.

Anđelija zamrmori nješto, a on se izdera na nju:

- Tri dana se davim suvijem kruvom! Da bog da crkli i oni, kao što je crkla Vivina!

- Kursupe! - viknuh užasnut.

- Šta je? - odazva se on istijem glasom.

- Kako ti to govoriš, beštijo jedna! Ako ja to kažem gospodaru, znaće ti rebra. On poteče k meni, vičući:

- A šta ti tu prisluškuješ, rastriženjače, apostola ti tvoga! Ček', da ti pokažem koliko se bojim i tebe i lulavog gospodara! Stan' da...

Ali mu riječ zape u grlu. Njeka rutava ruka povrh moje glave ščepa ga za grlo, te mu iskočiše oči i stade krkljati. U isti mah. njeka druga suha ruka uhvati Đukana za kosu i povuče ga natrag, i to baš u mahu kad Kursup istrže nož iza pojasa i zamahnu njim u trbuh gospodarev.

Sve je to bilo za trenutak, bez i jedne riječi. Anđelija se zagleda u Đukana svojijem strašnijem očima, izrazom odvratnosti, čikanja i preziranja. Usred toga užasa, ona je tek bila pravi užas, - bila je utvara, avetinja, kakva se ni u snu ne viđa. I Đukan, krvožedna zvijer, gotov da ponova kidiše na slugu, ustuknu pred njom. A ona mu se primače, mičući blijedijem usnama, ali se nije čula ni jedna riječ. Onda Đukan okrete glavu i otide pred kutnja vrata, pa sjede. Ja otrčim u kuću i krijući se od Marte dadnem znak Kati da iziđe. Nijesam mogao govoriti, nego sam je vukao. Zatekosmo ga na istom mjestu. Vrata od stojnice bjehu zatvorena.

- Šta je to bilo:? - zapita žena.

On diže glavu i stade nas gledati kao da se budi iz sna, i ja joj ukratko i na prekid ispričah šta se dogodilo.

Žena se prekrsti i sjede do njega, a meni dade znak da uđem u kuću. Srećom, tetka je bila u razgovoru s Martom, te ne vidješe koliko sam uzbuđen. Primaknem se prozoru, otvorim ga i vidjeh njih dvoje bolje. Kata se jednom rukom podbočila, a drugom uhvatila za čelo, pa mu nješto govori. A on sluša oborene glave. To je poduže trajalo. Najposlije Kata otide pred stojnicu i zovnu momka, koji lagano otvori, blijed kao smrt. Nije mu dugo govorila, i on pođe za njom oborene glave kao stidna nevjesta, pa stade pred Đukana i poljubi ga u ruku.

Ja se oprostim s Martom i pođem kući. U prolasku zatečem njih dvoje na istom mjestu, a na ulici vidjeh Kursupa gdje se gega i zvižduka. Pošao je da traži kupljače.

Sjutradan gospodar i sluga sa najamnicima otidoše da kupe masline, a Mijat je u konobi gnječio one gnjile. Anđelija je pomagala Mijatu, pazila da se voda ne ohladi. Kata i tetka bjehu pored Marte.

Tako je trajalo dokle se Marta počela pridizati, a Kata je ostavi kad joj se snaga dobro povrati.

Za cijelo to vrijeme Đukanu ni jednom ne dođe njegov "žvr", nego je bio uzoran muž i domaćin, tako da i moja tetka poče vjerovati e se "iz temelja" izmijenio, kako govoraše Marta. Na Kursupu se iskaljivao samo u polju, od Anđelije se klonio, sa ženom je postupao da ne može biti bolje. Ali, pošto sredi pošljednji dio ljetine, kad nastade prava zima Đukan poče opet zalaziti u krčmu. Dva-tri puta sretoh ga pijana. Pa onda, jednog večera, diže se graja u kući, sasvijem onako kao i u pređašnje vrijeme. Opet se ču vekanje Đinđuvijino i Kursupova dernjava: "Ne po, trbuvu, ćaćo moj!" Opet je sjutradan Marta krivila sluge, a pravdala njega! I to je sad išlo redom svakog bogovjetnog večera.

A jednom, oko ponoći, (bješe oko Bogojavljenja), probudi nas Kursup, zapomažući:

- Pogibe gospodar!

Taj nas glas nije iznenadio ni ražalostio bogzna kako. Potekosmo raspitujući o pojedinostima.

Probo ga, veli, nožem neki Arambašić u krčmi kod "Tri krune". Sporječkali se nješto, pa Đukan ćušio Arambašića, a ovaj njega nožem u bok. Donijeli su ga kući jedva živa...

- Dakle, živ je! - viknu tetka čisto nezadovoljna.

Nađosmo oko njega, osim Marte, njekoliko ljudi. Na krevetu bješe bara krvi. Đukan je ležao na zdravom boku, sa zavaljenom glavom. Jedan od ljudi ispiraše mu ranu vodom i rakijom.

- Je li pri sebi? - pita tetka vukući Martu nastranu.

- Ajao meni! - tuži žena... - Ubiše ga prava, zdrava! Evo svi svjedoče da nije kriv!

- Boga mi, mi to ne kažemo! - reče jedno momče.

- Ama je li pri sebi? - ponovi tetka.

- Ama kako nije! - odvrati drugi. - Nije ga progrizilo, nije mu ni utrobicu dohvatio, - ni đavola mu! A gledaj kako je gojan u bokovima.

Cijelu noć smo proveli pored ranjenika. Ljudi su takođe sjedili i pili.

Đukan nije htio ljekara, nego se liječio rakijom spolja, a vinom iznutra. "Rljudao" je do polovine proljeća, pa se brzo pojmi i osnaži, te mu se povrati i stari "žvr".

Toga ljeta često sam s njim išao izvan grada, njekad u lov, a njekad obilazeći rod. I sve njegove baštine poznadoh sjem "gornjih vinograda", a tu me najviše želja vukla.

VI

Na Preobraženje, zorom, Đukan dođe u naše dvorište i stade me dozivati.

- Hajde, veli, da idemo u gornje vinograde, da vidimo ima li šarka!

Đukan je bio u težatnom ruhu, sa razdrljenom košuljom, sa dvocijevkom o ramenu.

Tetka me pusti. Kursup izvede Lulinu i Kapurala. Tambur je išao za njima.

Đukan me podiže na sapi Lulini, preporučivši mi da se čvrsto držim za krstine od samara, a on uzjaha preda me i Lulina pođe kasom. Kad iziđosmo iz ulice, Đukan reče momku da tjera u sav trk. Zdeponja se poleguši i potjera što je bolje mogao. Tambur je lajući za njim trčao. Đukan stade vikati: "Aha, bolje, bolje, magarče na magarcu". Pa onda mi još jednom preporuči da se čvrsto držim, te obode Lulinu i ona poteče tako bijesno da sam ja otskakao za pedalj. Tako smo trčali dokle ne ostavismo "dva magarca" daleko iza nas. Kad pođosmo korakom, on započe:

- Duvaj, duvaj, puculjo! Dva dana nijesi nikud makla!

Kad sunce granu, stigosmo pod gornje vinograde, koji se zelenjahu po brdeljcima. Na najvišem vrhu bješe crkvica "Gospa od pomišljaja". Gdje i gdje iz pudarica izvijao se dim. Po međama bilo je maslina i pitomih voćaka.

- To li je Gospa od pomišljaja, gdje se mnogo priviđa? - zapitah.

- To je, - odgovori on. - Koliko zahvata crkovina, nema toga brkonje koji bi kadar bio prenoćiti na njoj!

Ja sam dosta slušao o toj sjenovitoj crkvi, u kojoj svaku noć sama zvona zvone, same se svijeće zapale, njeki tajanstveni sveštenik služi službu, kojoj prisustvuju pokojnici iz okoline, što imaju da otkaju smrtne grijehove.

Odjahasmo. Kursup povede životinje uzanom i krivudastom putanjom što se penjala kroza suhomeđe. Sa pola brijega uvratismo u Đukanov vinograd, koji je mogao imati do desetak motika; bješe dobra crnica zemlja, čokoće čvorasto i snažno. Otidosmo pred pudaricu, pod veliki lisnati orah. Kursup rasamari životinje i donese torbe. Đukan izvadi iz jedne prostranu ponjavu, koju pruži po travi. Pa iz nje izvadi Kačićev "Razgovor ugodni", koji baci na ponjavu. Iz druge torbe izvadi somun i sirac i buragu vina, a meni reče:

- Hajde, birkaj ako što nađeš, pa kad se nazoblješ, vrati se da činimo žvr!

Ja i Kursup birkali smo, dokle smo se siti najeli. Uzgred, on mi je štošta pričao, među ostalijem stvarima i to da će njeki od Skakavaca biti na svojim baštinama, te da će doći na razgovor Đukanu. A tu je uvijek njihov pudar Bubalo.

- A bi li ti smio noćiti u crkvenoj ogradi? - pitam ga ja.

On reče da bi kad bi imao dlake od crna psa i ne znam šta još. Pa mi uze pričati o avetinjama koje su mu se javljale u raznijem prilikama.

Zatekosmo Đukana gdje leži nalakćen i čita glasno Kačićevo pričanje "o bosanskim kraljevima". Ja legoh pored njega, a Kursup je stojke slušao njeko vrijeme, češkajući Tambura, pa u jedan mah, kad ču riječ "Kotromanović.", udari u goropadan smijeh, pa sjede podvivši noge na travu. I što je dalje Đukan čitao, to se momak sve većma smijao, a, na moje veliko čudo, Đukan ni glave ne obrnu na to. Najzad Đukan sjede, napi se rakije i dade Kursupu.

- Ama što se smije tako? - zapitah ja.

- Što je bezjak! - veli, Đukan, pogledavši Kursupa ljubazno. - Nema on, bolan, pameti ni koliko Kapural.

Kursup udari u još veći smijeh, pa veli:

- A da zašto su knjige, neto da se ljudi smiju!... De, boga ti, čati još malo, kako je onaj kralj ... ha, ha, ha, ha!

Đukan uze potanko pričati čiji je koji vinograd. Pa onda se sjeti svoga djetinjstva i svojijeh drugova, te završi s uzdahom.

- Poslije, kad se odmorimo, otići ću k crkvi, pa ću ti odande pokazati naše selo. Vidi se kao na dlanu. Sve ću ti pokazati...

- A je li se tebi kadgod što prizrelo ovuda?

- Meni nije, ali jest bratu Jovanu, ali nikom gore što ćaćetini. Kad je jednom išao iz grada pješke, pa dopre ondje gdje mi odjahasmo, veli, čuje korake ozgo. "Pogledam bolje, veli, i vidim u mraku tri čovjeka bez glava! Kad ja to viđu, reče, imadoh još toliko svijesti da pljunem iza sebe preko ramena, pa dadoh maha nogama. Jedva doprijeh živ do kuće."

Kursup se opet zaceni i pita: "O sveca im njihova, kako mogu trčati bez glave?"

Đukan nastavi:

- Svud se viđa ponješto, ali ovuda najviše, zato što su u staro vrijeme bile velike šume, pa su bile zasjede. Ljudi su dočekivali gornjake i ubijali ih. A kad čovjek umre bez pričešća, onda ne može sjen da mu se smiri.

Đukan nam je dugo pričao o ustravicama.

Sunce bješe otskočilo i pripeklo. Kosovi su pjevali, popci cvrčali. Po vinogradima, kroz zelenilo blijesnula bi gdjekoja cijev puščana.

Kursup prvi zaspa do Tambura. I Đukan leže. Ja sam dugo sjedio. Zvono zazvoni. Sa raznijeh krajeva ljudi su se penjali crkvici i ja sam živo zamišljao kako se noću istijem načinom prikupljaju pokojnici...

Najzad i ja se pružih nauznak i zagledah se u neizmjerni čivitasti svod nebeski. Od toga me obuze nesvjestica, te zaspah.

Doista sam dugo spavao. Dva pucnja, jedan za drugim, trgoše me, te skočih.

Kursup je trčao u pravcu kuda je bila naperena puška.

- Šta bi? - zapitah uplašen Đukana.

- Ništa! Gađao sam kosove, tek toliko da ispraznim pušku... A evo ih, evo ih! Sad će biti žvr!

I on se obazrije pogledavši na nebo i dodade: "O, bože, o sveti! Ilija, ne dajte!"

Daleko na zapadu, za golim brdima, kao kakav golem jezik promaljao se crn oblak. Spočetka lagano pa sve brže, crnina se primicala primorju Đukan je netremice posmatrao, pa: nadu obraze i reče:

- Oh-oh-oh" a ja nemam trojica!

Ja sam otprilike razumio da se boji grada, toga biča božjega za primorsku ljetinu. Kursup donese dva užasno iskrvavljena kosa. Jedan je još otvarao i zatvarao oči i kao da uprije prijekoran pogled na Đukana, pa izdahnu. On ih uze, tegnu ih na dlanu i baci daleko. Zatijem se okrete k crkvi i viknu:

- O-o-o, Bubalo!

- Oj, oj, - odazva se Bubalo odnjekud.

- A imaš li trojica? - viče Đukan. Nakon duga zastoja pudar odgovori:

- A imaće desetak!

- Pošalji mi četiri, - viknu Đukan, - a evo ti šaljem; banovac ((groš).

Kursup uze novac i otrča uz brdo. Đukan napuni pušku samo prahom, pogledajući svaki čas na nebo, na kome se oblak raširio.

I reče:

- A ja, magarac, da zaboravim da je danas Preobraženje, kad one uvijek čine da se preobrazi nebo!... Da zaboravim ponijeti trojica!... Baš sam gori od Kursupa!

Kursup dotrča, noseći u kapi nješto, što istrese na ponjavu. Bjehu četiri bijele gukice.

Đukan se prekrsti, pa razvi jednu bublicu. Bjehu to dva komadića svijeće, ukrštena i svijena. I on stavi u svaku cijev po jednu.

Ja se tada sjetih onoga što sam već davno znao. Na Trojičin dan, težaci donesu u crkvu svjećica, pa ih na liturgiji posle jevanđelja savijaju. Ti su purci namijenjeni da gađaju vještice koje vode ljetnje oblake. Vještice se samo boje Trojičina purka; njišta ih drugo pogoditi ne može.

Oblak već bješe pokrio sve gornje vinograde i drugi kraj prema njima. Kako je crnina letjela nad nama, tako se sjenka prelijevala preko zelenijeh vinograda.

Đukan ustade.

Svud po vinogradima stajali su ljudi gologlavi, sa naperenim puškama put neba.

Na jedan mah zagrmi nad nama. U isti mah zazvoni ka crkvi, groknu grozd pušaka i iz dva-deset-tridest grla diže se urlikanje...

Đukan je nanišanio u okrajak oblaka takom pažnjom i izrazom, kao da baš vidi nekoga, pa samo čeka da mu se zgodno naperi prema cijevi.

Najposlije i on opali, i sva se trojica stadosmo derati iz svega mozga.

- Eno je!... Eno ih dvije-tri! - vikao je Kursup užasno uzbuđen, dokle je Đukan uzdrhtalim rukama ponovo punio pušku. - Brzo, gospodaru, ako boga znaš. Ovoga puta bar jedna umaći neće!...

Grad se prosu na drugoj strani i samo dohvati okrajke gornjih vinograda. I meni se mašta toliko rasplamtila da mi se zbilja činilo e vidim njeke krupne ženske slike u oblacima.

Kursup ih je opet grdio najgadnijim riječima.

Đukan se opet prekrsti i opali.

Tako je poduže trajalo. Pucnjava i dernjava na sve strane.

Oblak se povijao, spuštao, dizao, kao kakva golema avet. Malo pomalo, oblak se izdulji i otplovi kroz plavetnilo nebesko, noseći užas drugim krajevima primorskim.

Svi vinogradi oko crkve bjehu pošteđeni.

Đukan sjede iznemogao. Zadugo riječi nije progovorio. Kursup, blijed kao krpa, započe:

- Ej, silo nebeska! Da ne bi tebe, gospodaru!...

Đukan ga mrko pogleda, a mene još gore, pa leže potrbuške i stade nešto gunđati. Najzad počesmo ćutke jesti. Zatijem legosmo opet do "popasnijeh doba." Onda Kursup odvede stoku na pojište, a Đukan mi manu glavom da idem za njim ka "Gospi od pomišljaja".

Put je bio strmenitiji, ali širi no do polovine brijega. Vinogradi su bili bolje omeđeni i zadračeni: čokoće i masline snažnije, te se na prvi pogled poznavalo da je zemlja. davno obrađivana.

On je lagano išao preda mnom, pognute glave. Kako ne bješe riječi progovorio poslije grada, to sam pomišljao da je zlovoljan zbog štete, jer je Martinih i njegovijeh vinograda bilo na drugim krajevima, koje je, može biti, grad obio. Ali, odjednom, poče on zastajkivati, ječati i škrgutati zubima, te posumnjah da ga je spopala ona njegova obična muka u utrobi, ili kako je on govorio, "da mu se vrag uvalio u drob". Čudio sam se zašto je pošao ako je osjetio bolove; i baš otvorih usta da ga zapitam, on stade, okrete se i zagleda se u me mutnijem zlobnijem očima.

Prva mi je pomisao bila da je svršeno sa mnom! Šta znam! Možda ga je spopao najveći "žvr" te traži krvi. Moje uplašene oči skrenuše se na dvocijevku i na ruke mu, koje su mlitavo visile.

On to, valjda, poznade na meni, jer razvuče usne i reče:

- Ej, kumiću! U tebe je srce kao u zeca! - pa se okrete i pođe sastavivši ruke na krstima.

- A kao zašto to misliš, kume? - zapitah ga uzdrhtalijem glasom. Ali mi već glas ne drhtaše od straha, nego od gnjeva.

- Hm! Zašto? Zato što je istina! Ti po cio dan mrmoljiš: br-br-br, - učiš se još sad kako ćeš varati svijet!... Svi ste vi takvi, svetitelja vam vašega, vi što prodajete riječi! Svi ste vi žvr! Gori ste od ženetina!...

- Može biti da se varaš, kume? - viknuh ja takvim glasom da se on okrete iznenađen.

Ja sam sav ceptio. Oči su moje pravo gledale u njegove. Ruka je moja spremna bila da dohvati zgodan, obao kamen, koji bi ga zviznuo posred čela, prije nego što bi se mašio dvocijevke...

On samo odmahnu glavom, pa pođe dalje, onako mlitavo, kao i prije.

Nakon njekoliko trenutaka, zapita me kroza zube:

- A viđe li tetku, viđe li?

Ja pomislih da je pomjerio pameću.

On se okrete i zapita me, doduše, snebivajući se:

- Tako ti boga, tako ti svega na svijetu, pravo reci, poznade li je?

- Ama koga, jadan ne bio? - pitam ja u čudu.

- Ama tvoju tetku, bolan!

- Ama, kakvu tetku, Đukane!? Đe je ona? ... I stadoh se obzirati.

On zatrepta očima mrdnuvši glavom naviše, na nebo, pa otide bržim koracima.

A ja ostadoh kao ukopan! Bi mi gore nego da mi je rekao najpogrdniju riječ, gore nego da me je udario, jer razumjedoh šta je htio da kaže. Vidio je moju tetku među vješticama i uvjeren je da sam je i ja vidio.

Ne znam kako sam se popeo na vršinu "Gospe od pomišljaja". U svakoj drugoj prilici zanio bi me čarni pogled sa toga visa, ali onda se zabavih o svome jadu i sramoti. Pući će bruka! Marta će povjerovati, bolje nego da je svojijem očima vidjela! Ko zna! Možda će grješna smetenica posumnjati da joj je tetka "izjela" Fifinu. Kursup će potvrditi najtežim zakletvama da je i on poznao tetku u oblacima!... Ako se dođe do suočenja, meni samom neće vjerovati da je nijesam vidio i ja ću ušeprtljiti! A najposlije - (najposlijeiakarce! kako kažu Primorci) - jesam li baš načisto da je nijesam vidio?...

Naravno, sad, pišući ove uspomene, ja se smijem ondašnjem mome uzbuđenju, ali ja sumnjam da sam ih jačih doživio.

Đukan je sjedio iza oltara, nalakćen, zamišljen, gledajući svoj zaselak, čuven zbog vidovitijeh ljudi i žena vještica.

Ja sjedoh na protivnu stranu, pred ulaskom u malu ogradu oko Gospe.

Mozak mi je kružio, suze su mi tekle, bilo mi je kao kad sahranih oca. Neizmjerna pučina morska, prosuta ostrva, brdeljci zaodjeveni zelenilom, gole "zamišljene" glavice, suri bedemi našega starog grada sa ponositijem ranama što mu ostadoše od divljačkih navala, sve se to zbrka pred mojim očima. Ali, malo pomalo, u večernjoj tišini, prema suncu na zahodu, sve mi to različje postajaše jasnije i moji se živci umiriše, samo osta nijemi bol.

Ustanem i zvirnem kroz prozor u starinsku crkvicu. Bješe obična latinska kapela, sa jednijem oltarem i potavnjelom slikom Bogorodice, pred kojom je gorjelo kandilo. Na stenama i platnima vidio se trag vremena; klupe bjehu puka crvotočina; krovu bi takođe trebalo opravke, ele u onoj samoći, a na visu, "Gospa od pomišljaja" zaista bješe bogomolja za noćne utvare!...

Stresoh se pomišljajući ia to... Pitao sam se otkud joj to čudno, "ubetno" ime?

Đukan je sjedio, jednako nepomičan, zamišljen. Kad ga trgoše moji koraci, on me pogleda tužno. I poče:

- Tako mi Savaota, kume, ti ne znaš kako mi je krivo, ti ne znaš šta bih pregorio da nijesam vidio što sam vidio!

- Tako ti Savaota, kume, - rekoh ja njemu na pretrg - ne griješi duše!... Moja je tetka oštra žena, ali je pobožna. Ona svakog svečanika ide na jutrenje, na liturđije i na večernje. U našoj kući uvijek gori kandilo. Ona nikad nije legla ni ustala što se nije bogu pomolila.

Ona...

Ne mogoh dalje, jer me zaguši plač.

On pođe preda mnom najbržim koracima.

Kursup bješe već osamario mazgu i magarca.

- Ti ćeš ostati ovdje s Tamburom. Naloži vatru. Nemoj da zaspiš odmah! - reče mu.

- Neću, - veli Kursup češkajući se, - ali, ovaj, što ću za sjutra. Ima nješto kruha i sira, ali...

- Biće ti dosta, magarčino proždrljiva, a ja ću doći zorom!... A je li? Jesi li ti poznao koju od vještica?

Ja sav preblijedih.

Kursup blenu u nas.

- Jesi li poznao koju, beštijo? - ponovi Đukan.

- Ja, boga mi, nijesam... A, ja, ja, jesam, jednu!... Bješe stara, hroma... čini mi se...

- Dobro, dobro, ako je kad vidiš u zagrađu, pokazaćeš mi je, - završi Đukan, i on usjede na Lulinu a ja na Kapurala, i ćutke vratismo se kući.

Nijesam mogao odoljeti da ne kažem tetki, a i on ženi, te se zavrže krajina između obje kumovske kuće.

Da se bunjevci ne sjete, krajina je bila iz potaje, sasvijem "gluhna", ali su u nevidjelici strijele letjele iz oba tabora. Ja sam se zdravio s njima, ponjekad i uvraćao, ali tetka nikada.

Tako je trajalo punu godinu, a pri njenom kraju, ja otidoh u svijet...

Đukan je još živ.

Pošljednji put sam ga vidio prije tri godine, kad je navršio sedamdesetu. Nijedne bijele ne imađaše na glavi, zubi mu bjehu svi zdravi, oči one iste razbojničke, samo što se malo pogurio i što mu se koža smežurala. Martu je sahranio prije petnaest godina, i uzeo pomlađu najamnicu, koja se boji i njegove sjenke, a u isto vrijeme i pretvara se, jer se nada da će je uzeti. Jedino što je prodao gornje vinograde, a inače je sačuvao svu baštinu. Dohodak troši nemilice. Ručali smo zajedno i pili sve do noći. Mene je na mahove sjeta obuzimala, sjećajući se Marte, tetke moje, Kate Jovove - sve upokojenijeh , a Đukan je govorio o njima mirno i hladno. Kako sam se ja često navraćao na te sjetne razgovore, on me jednom prekide:

- More, govorimo o veselijim stvarima, što si napopao mrtve! I to je žvr!

- A bojiš li se ti smrti, kume? - zapitah.

- A šta da! se bojim, ikonu joj njezinu, kad joj ne mogu umaći!... Doći će, pa će spetljati, pa onda je žvr!

- Pravi i pošljednji žvr! - rekoh kucajući se s njim.

Ljudi i prilike u Gulinu

Proteklo je šest godina otkad su narodnjaci na upravi gulinske općine, otkad su u svom programu obećali da će srušiti staru klanicu, a sagraditi novu. Za to vrijeme narodnjaci su uveli u običaj trobojke, kokarde, sijela, besjede i igranke u čitaonici. Nabavili su štampariju i izdavali jednom u nedjelji list Gulinski napredak; ustanovili tamburaško društvo; počeli su zidati narodno pozorište i obrazovali su požarničku četu. Dakle, unijeli su dosta novina u stari grad, ali klanica ostade gdje je ostaviše Mlečani, gdje je vijekovima gušila Gulin.

Većina građana krivila je za to Keka Ceranea i Josipa Tinkića. Nijesu to tvrdili samo talijanaši, nego su to priznavali i njeki viđeniji narodnjaci. Ali, pošto je ta stvar tumačena na stotinu načina, pošto je bila uzrokom beskrajnih zavada, a niko joj ne mogaše uhvatiti kraja, to će najpametnije biti da je ni mi ne raspravljamo. Ali treba da progovorimo o pomenutoj dvojici najznatnijih gulinskih ljudi.

Prvo ću o Keku Ceraneu, kao zaslužnijem za narodnu stranku, a, bogme, i kao o plemiću.

Keko je talijansko ime od milošte (Frančesko, Keko) a Ceraneo ni u kom jeziku ne znači ništa, jer je reč postala od prezimena Ceranić. Bosanski vlasteličić Vlatko Ceranić, u polovini petnaestog stoleća, dobježe u Gulin, te njegovi najbliži potomci, po običaju, iščaure se u Ceranee. Tako su postali Politeji, Cetineji, Šišgoreji i bog te pita kakvi još "eji!" Loza Ceraneja dala je Gulinu niz svećenika, sudija i srdara (starješina u narodnoj vojsci). Nijedan od Ceraneja ne ostavi velika spomena, ali su njeki ipak bili znatni. Keko, sin Baldasarev, prvi je Ceraneo koji se rodio pod austrijskom vladom. Bio je jedinac. Vaspitan je i proveo je djetinjstvo kao i ostali primorski plemići, naime, pored maženja roditelja, sestara i nebrojnih tetaka, izučio je kod franjevaca osnovnu školu, zatijem, u istom manastiru, nješto latinskog i talijanskog jezika, nješto istorije, geografije i matematike. Sve školovanje trajalo je šest godina. Poslije očeve smrti, Keko se sprijatelji sa mladijem advokatom Borkićem, koji donese iz Padove najljepši kroj haljina, najzvučnije i slobodoumnije fraze, te kad buknuše bune u Italiji i u Mađarskoj, kad se na sve strane razlijegnu uzvik: "Dolje tiranija! Živjela sloboda!" novi duh provija i kroz uspavani Gulin, a na čelu pokreta stade Keko Ceraneo. Usred te vreve u Gulinu se proslaviše dvije neobične svadbe: advokat Borkić uze Kekovu sestru, a Keko se oženi kćerju njekog zlatara Krtajića. U zanosu prvijeh mjeseca bračnog života oba mlada slobodnjaka lakše podniješe propast carstva slobode. Reakcija je trajala dvanaest godina i zagorčila je život Keku. San-markini (ljudi staroga kova) mrzjeli su toga otpadnika, "obuzeta demonom slobode". Plemićke mrzjele su lijepu Stelu, Kekovu ženu, koja je još imala nesreću da bude nerotkinja. Ali Keko dočeka vrijeme osvete. Kad car dade ustav, kad u Primorju nastade borba protiv talijanstva, Keko stupi u prve redove narodne stranke. Mnogo je doprinio njenoj pobjedi u Gulinu, te već u prvoj izbornoj pobjedi, da je htio, mogao je postati općinskim načelnikom, ali on tu čast ustupi Josipu Tinkiću.

Tinkić je bio preduzimač i obogatio se građenjem tvrđava na Primorju, za vrijeme talijanskih ratova. I prije nego što nastade narodni pokret, on izide na glas kao učen samouk, a kad se umiješa u borbu, on iznenadi svoje zemljake bujnom rječitošću. To je bio govornik po milosti božjoj. Kadar je bio da govori kad god hoćeš, o čemu god hoćeš, i koliko god hoćeš! Imao je zvučan, baritonski glas i lice puno izraza. Često se dešavalo da je čitav zbor oko njega plakao, ili se smijao, ili urlikao od gnjeva...

Oba ta prvaka imađahu obilježje svota porijekla. Tinkić, sin jednoga mesara, bješe osrednjeg rasta, plećat, snažnijeh mišica, vrata kao u bika, lica duguljasta. Keko je bio elegantan, žilav, finijeh crta, spor na riječi, a inače slabo je govorio "slavjanski".

Zli jezici tvrdili su da su oba prvaka, za šest godina otkad su u općinskoj upravi naknadili štetu koju su pretrpjeli trošeći za narodnu stvar. Gulinski napredak dokazivao je bez prestanka da su, zbog narodne stvari, obojica upropastili svoje imanje, a La Patria, koji je u Zadru izlazio, dokazivao je protivno.

Međutim proteče šest godina vladavine narodnjaka nad Gulinom i raspisaše se po drugi put općinski izbori.

Narodnjaci isturiše program, kome je prvi stav glasio: "Mi ćemo, u najkraćem roku, kao što zahtijeva duh vremena, srušiti staru klanicu, a podići novu, izvan gradskog opsega..."

I Talijani se prenuše. Nakon šest godina mrtvila, ustadoše svi kao jedan čovjek, pokrenuše žestoku agitaciju i stadoše javno bijediti Keka, Tinkića i sve ostale vjećnike da su u pošljednje vrijeme prožeti duhom nazadnjaštva.

Ovdje treba malo objašnjenja.

Svi gulinski općinari, bez razlike vjere i stranaka, svi stanovnici grada Gulina i njegovijeh dvaju zagrađa i onijeh deset sela što mu pripadaju, svi oni silno mrze novotarije, kao što su: kokarde, zastave, sijela, igranke, besjede, tambure i Gulinski napredak! Ta mržnja protiv svake novine, to im je zajednička odlika. Ali pored svega toga, svima imponuju fraze "duh vremena, duh slobode, duh napretka", te se može reći da im je i to zajednička odlika. Neka đavo razumije kako se to slaže, ali tek je u Gulinu tako. Sam uzvik: "U ime napretka!" u zgodnoj prilici, a izrečen južnjačkom žestinom, utječe kao njekad, u "srdarska vremena" poklič: "Ha, braćo, za viru Isusovu!..."

Agitacija protiv narodnjaka uze takav mah da se glavešine te stranke ozbiljno zabrinuše. Tinkić poče šetati po trgu, pred vijećnicom. Šeta čovjek, a ne vidi ni ko ga pozdravlja, niti ko ga podrugljivo posmatra. Keko je neprestano bio po okolini, iako ne bješe vrijeme ni poljskom radu, ni lovu. Dva narodnjačka advokata, jedan pekar, svi njihovi popovi, učitelji, trgovci, posjednici i zanatlije, bjehu zabrinuti. Krupni kasapin Matija Bukara, vijećnik i kolovođa u svakoj narodnjačkoj demonstraciji, stade se češće opijati. Lovro Betinar, nadimkom "Striko razlog", trgovac brodarskih pribora, pomalo i kamatnik, poče se zatvarati u svoj mračni dućan. Oba općinska pisara, panduri i poslužitelji počeše učtivo pozdravljati uglednije Talijance...

Bilo je, dakle, i suviše znakova da se u Gulinu sprema oluja. Ali deset dana pred izbore, kad izađe proglas talijanske stranke, tek tada se razumjede kakav će lom nastati. Njeki neutralni građani, sluteći da bi moglo biti krvi, otputovaše iz Gulina.

Proglas je bio metar visok, malo manje širok, sa krupnijem slovima, koja se mogahu čitati na petnaest koraka rastojanja.

Po svijem rogljevima i vidnijim mjestima, na svakom pozitku i praznom prostoru, u stotinama primjeraka, proglas osvanu po Gulinu. Evo vam njekolika stava iz njega:

... "Braćo birači! Za ovih šest lita uprave narodnjačke, za to dugo vrime, koje će crnim slovima biti zabiliženo u povisti Gulina, poriz je narastao do vrška, a mi smo to snosili bez vikanja, u nadanju da će općinska uprava ispuniti svoje svečano tri puta ponavljano obećanje da će ukloniti iz naše sridine gnizdo zaraze i šporkarije, da će uništiti nemili spomen nazadnjaštva, da će zbrisati sramotni žig sa junačkog čela gulinskog, drugim ričima, da će srušiti staru klanicu a sagraditi novu. Misto toga, narodnjačka uprava umirila nas je praznim ričima i nemilice je trošila naš krvavo stečeni novac za svrhe gradu štetne, ali njoj korisne! I oni imaju obraza da nam ponovo obriču građenje klanice, da nam bacaju taj mamac, koji je za nas uvrida i izazivanje!... Zato, braćo birači, pošto svi istinski ljubite svoj zavičaj, pošto niko od vas ne želi da mu na čelu ostane neizgladivi Kajinov znak, to svi, kao jedan čovik, glasajte za potpisane kandidate prave dalmatinske stranke, koji će doista i u najkraćem roku sagraditi novu klanicu!.. Složno, braćo, u ime slobode i napritka!"

Proglasi su bili prilijepljeni njekim đavoljskim ljepkom, tako da su ih panduri samo struganjem mogli uništiti sa zidova i vrata općinskog doma.

Utisak je bio silan.

Usred toga meteža, sjutradan poslije pojave proglasa, Tinkić sazva općinsko vijeće.

*

To je bilo četrnaestoga marta, na dan sv. Matilde, koja se u Gulinu smatra kao vijesnica proljeća, ali koja te godine donese silnu jugovinu s pljuskom. More je bješnjelo. Golemi vali razbijahu se o bokove lađa i zapljuskivali su obalu. Sa sviju kuća točili su mlazevi, a sa krova stone crkve padali su pravi slapovi.

Osam prozora velike općinske dvornice, što na more gledaju, bjehu zatvoreni kapcima. Na drugoj strani bila su četiri prozora, koje nije trebalo zatvarati, adi su stakla bila zamagljena, te poslužitelji zapališe lampe.

Prvi dođoše Tinkić i Striko Razlog, a zatekoše tajnika i dva pisara. Naskoro počeše dolaziti i ostali, pojedince, ili u manjim gomilama. Svi su ulazili ćutke i očekivali da načelnik započne razgovor.

Vazduh je u dvornici bio tako zagušljiv da su debeli članovi vijeća, naime: načelnik, tajnik, kasapin, oba advokata i tri popa s mukom dihali.

Baš kad se Tinkić maši za zvonce, uđe u dvornicu Keko, hladno pozdravi i sjede u prvi red, prebacivši nogu preko noge. Tinkić otvori sjednicu sa njekoliko isprekidanijeh riječi, a sa izrazom kao da će zaplakati.

To je porazilo vijećnike, koji su se nadali da će ih vođ ohrabriti ili, barem, da će ih kitnjastijem govorom utješiti za sve žrtve koje su podnijeli radi slobode i napretka Gulina, za uvrede i uniženja, koja se eno čitaju u protivničkom proglasu! Napali su se da će iz njegovijeh usta čuti gromke, zanošljive riječi, ovako:. .. "Ne, braćo, mi ne padamo, mi ne bježimo sa bojišta, nego pred nerazmišljenim, bijesnim jurišem zaslijepljene gomile, mi se privremeno povlačimo u tvrdi grad naše savjesti, držeći visoko našu zastavu, spremajući se da opet itd..." Ali kad je eto veliki govornik klonuo duhom, vijećnici se pokunjiše, te se činilo da su se skupili na mrtvački obred. I svima se nametnu ga nemila misao da je tu opijelo i njihovoj vlasti i narodnjačkoj stranci.

Usred grobne tišine, tajnik poče čitati kojekakve sitnice, što bijahu na dnevnom redu, na koje niko ne obraćaše pažnju.

Jedan od poslužitelja unese poveće pismo i stavi ga pred Tinkića. Ovaj, pročitavši natpis, trgnu se malo, pa okrete pismo sa strane pečata, zatandrka zvoncem.

Tajnik ućuta. Svi naperiše uši.

- Gospodo! - poče Tinkić jedva čujno - ovo je pismo upućeno vijeću sa natpisom da je u njemu... ponuda za građenje nove klanice. Diže se graja:

- To je bezobrazno!

- To je podlo izazivanje!

- Nemojte ni otvarati pismo, nego ga bacite kroz prozor!

Matija kasapin nadvika sve:

- Kažite vi meni ime toga šaljivca, pa da vidimo hoće li do večeras imati sva rebra na mjestu!

Striko Razlog ustade i započe svojim piskavijem glasom:

- Gospodo časna, držimo se razloga! Po razlogu ja nijesam zato da se pismo ne otvori; ja nijesam za to da se ono baci kroz prozor; ja nijesam za to da se njekom rebra...

- Kaži zašto si! - viknu mu advokat Borkić.

Keko Ceraneo ustade i reče prosto i mirno tajniku:

- Otvorite tu knjigu i štite. Debeljko razreza zavoj, iz koga izvadi dva pisma. Pošto pregleda natpise, reče:

- U jednome je ponuda, u drugome ime nudiočevo.

- Ime nudiočevo!... - povikaše njeki.

- Ne, nego najpre pročitajte ponudu kao što je red, - veli Tinkić.

Tajnik poče čitati:

"Slavnom općinskom vijeću.

"Među reformama koje je narodna stranka za ovijeh šest godina izvršila, koje su Gulin podigle kulturno i zdravstveno, nažalost ne može se uvrstiti jedan rad, koji je takođe bio od prijeke potrebe. Znajući šta je sve tome na putu stajalo, nije mi ni na kraj pameti da za to krivim pretstavnike narodne stranke, ali duboko žalim što joj protivnici mogu zamjeriti taj jedini neuspjeh, i što zbog njega smiju jurišati na cijelu narodnu stranku! Zato, imajući na umu staro, okušano pregaoštvo narodnjaka; imajući na umu da se može dobro svršiti i ono što se u dvanaestom času započne, ako se oko toga uloži sve potrebno pregaoštvo; vjerujući da je svaki član vijeća duboko prožet osjećanjem e se pitanje klanice tiče i njegova obraza, - imajući sve to na umu, čast mi je podnijeti slijedeći prijedlog za građenje nove klanice, pod uslovom da, ako se prijedlog usvoji, da se odmah, već sjutra, šesnaestoga marta, pristupi polaganju temelja..."

Ljudi se zgledaše. U svakom pogledu čitalo se pitanje: "Je li ovo šala, ili zbilja?..."

- Čitajte pogodbe! - naredi Tinkić. One su bile kratke i jasne, i tako povoljne za općinu da je nudilac mogao imati sve drugo pred očima, samo ne svoju korist.

Tinkić preleti pogledom po vijećnicima i započe:

- Gospodo, ja predlažem da se ova ponuda načelno usvoji odmah, prije nego što se otvori drugo pismo, te doznamo ime nudiočevo i kakvo nam jemstvo pruža. Tijem ćemo dokazati da nas nijesu rukovodili kojekakvi smjerovi kad smo odbijali pređašnje ponude, koje su sve mahom ličile na ucjene.

Advokat Borkić ustade:

- Ali, g. načelniče, ako ovo bude prosta podvala, ako bude izmišljeno ime, ili ime kakvoga fakina?

Ustade i Razlog, ali ga zaćutkaše. Tinkić odmahnu rukom.

- Ako to bude, onda će biti jedna sramota više na rabošu naših protivnika... Ponavljam: predlažem da se ova ponuda načelno usvoji. Ko je za moj prijedlog, neka izvoli ustati.

Svi poskakaše.

Tajnik brzo otvori drugo pismo, pa jedva izgovori od uzbuđenja:

- Gospodo, nudilac je... gospodin... Ceraneo!

Svi se ubezeknuše, pa se svi pogledi stekoše na okruglastu glavu Keka Ceranea, koji se malo zbuni.

Tinkić se prvi osvijesti, pa udariv se po čelu, reče kao za sebe: "Pa kako se nijesam odmah sjetio!" I ustade, pa viknu:

- Živio naš plemeniti Ceraneo!

Burno jednoglasno "živio" zaori se po dvornici. Uplašeni poslužitelji i panduri upadoše unutra.

Matija kasapin riknu sam:

- Živio šjor-Keko! - pa naglo otvori prozor do pretsjedničkog mjesta, zbog čega vijećnike zadesi drugo iznenađenje, jer vjetar bješe utolio, a kroz pavedrinu sijaše sunce. Matija poče vikati s prozora:

- Živio naš dični načelnik! Živio naš dični Ceraneo! Živjeli narodnjaci! Živjela klanica!

- Živjeli, živjeli, živjeli! - zaori se u dvornici mnogo jače nego prije, jer se pridadoše glasovi poslužitelja i pandura.

Brzo mlađi otvoriše sve prozore nad trgom. te u sunčanoj svjetlosti, kojom se ispuni mračna dvornica, sva lica vijećnika, koja su dotle izgledala kao mrtvačka, sinuše kao u njekoj apoteozi.

Jedan od popova diže ruke kao da blagoslovi,

Kasapin htjede da ponovo viče, ali tajnik, koji se ničega nije tako bojao kao promahe, zatvori prozor, pa zađe za leđa načelniku i uzrujanoj gomili stade davati znakove da se stiša, pokazujući na vođa.

Zbilja Tinkić bijaše zakovrnuo očima a prste provlačio kroz kosu, što su bili nesumnjivi znaci da ga je obuzeo besjednički žar. Ali tri vijećnika, valjda ne opaziše to, te ustadoše da traže riječ.

Majstor Pipilo započe:

- Ja ne razumijem jednu stvar, gospodo. Ako usvojimo ponudu g. Ceranea, kako bismo mogli početi građenje nove klanice, kad su izbori već raspisani!...

Striko Razlog prekide Pipila:

- I ja sam htio da o tome govorim. Prije svega, ako ćemo se držati razloga...

- Dosta više sa tvojim razlozima, - viknu mu Borkić... - Sjedite svi. Nije vam data riječ. Treći vijećnik, kovač Oštriga planu:

- Ni vama, ali je vi sami uzimljete, zato što ste advokat... Ja hoću da govorim... Ja poštujem g. Keka, ali... ali...

- Ali šta? - zapita Keko ponosito. Mjesto Oštrige odgovori Pipilo:

- Nemojte se srditi, šjor Keko, ali mi nalazimo da ne bi pravo bilo da vi propadate zbog općine. Očevidno, sa ovakom ponudom, vi ćete se upropastiti!

Onda se čuše riječi, koje napominjahu njeki prizor iz rimske istorije. Keko se uhvati za kaput.

- Slušajte! Makar i ove haljine sa sebe prodao, klanica će se ozidati!

Diže se prava bura od tapšanja i uzvika: - Slava ti!... Živio!

Od te graje trže se iz zanosa Tinkić i započe svoj čuveni govor, koji je odjeknuo po cijeloj Dalmaciji, jer ga je donio u cjelini Gulinski napredak. Sjećaš se klasičnog početka: "Gospodo, ovo je dan koji stvori Gospod da se uzradujemo i uzveselimo u njemu, kao što se kaže u Svetom pismu! Ovo je dan čudan, nepredviđen, neobjašnjiv, dan koji će se isticati kao najsvjetiji u ljetopisu Gulina, - dan, kad su na vidjelo izbile sve nevjerovne suprotnosti, koje visoko dižu događaj što doživjesmo, dižu ga onamo, gdje je mjesto idealima! Sve se steklo, gospodo, da se danas u svoj težini pokaže jedan svijetao karakter, jedna muška volja, jedno plemenito srce! Mi smo, braćo, i do sad visoko cijenili rijetke osobine našeg okušanog prijatelja i pobornika, našeg dičnog g. Ceranea, ali tek danas data nam je mogućnost da potpuno priznamo pravu vrijednost njegovu!..."

Odavno nije Tinkić tako zanio slušaoce, odavno nije ni tako dugo besjedio, jer bješe već prošlo podne i trijem bijaše pun sluškinja, koje otpraviše zabrinute domaćice... (Ko zna šta se sve moglo dogoditi! u onako mutno doba!...) Najposlije, kad Tinkić splete pošljednji vijenac u slavu Kekovu, kad uzviknu završno "živio", zatutnji na trgu strahovita grmljavina.

Svi potekoše ka prozorima, ali ono što vidješe bješe najveće iznenađenje.

Svijet je zagušio trg. Pred gomilom se navrstali tamburaši, a pred njima se ukrutio Matija kasapin, držeći golemu trobojku. - Njemu je sinula veličanstvena misao u početku govora načelnikova, te umače iz vijećnice i imade vremena da razglasi događaj po gradu, da okupi muziku i do tri stotine vatrenijeh narodnjaka.

Čim se Tinkić pomoli, Matija zavitla trobojkom, gomila stade klicati a tambure zasviraše "Tinkićev marš".

Tinkić bješe tako iznuren da se jedva držao na nogama, ali je opet morao da besjedi. Srećom, tajnik je imao vanredno pamćenje, te mu poče iza leđa došaptavati veći dio rečenica koje su se malo prije čule u dvornici i koje učiniše silan utisak na iskupljeni svijet...

Odmah zatijem uredi se povorka. Najprije stjegonoša, pa Tinkić sa Kekom Ceraneom, pa vijeće, pa tamburaši, pa gomila.

Uveče su mnogi narodnjaci osvijetlili svoje domove.

Sjutradan bilo je svečano polaganje temelja novoj klanici, opet kraj mora, ali na dva puškometa od ozidane obale.

Temelj je bio okićen trobojkama i zelenijem granjem. Poslije Tinkića govorili su još Borkić i Oštriga. Narod se častio i veselio do mraka.

Proglas talijanaški bio je zastrt drugim mnogo većim, koji je noću izradila općinska štamparija, u kome su se Gulinu obećavala zlatna brda, ako opet povjeri općinsku upravu narodnoj stranci.

A osam dana nakon toga, na biralištu, pojavi se neznatna manjina narodnjačkih protivnika. Tinkić i svi pređašnji vijećnici bjehu ponovo izabrani. Na dan izbora, Matija Bukara nije se trijeznio. Tek, tek, namigne njekom poznatijem i kaže: "Hvala bogu, sad ćemo tek imati novu klanicu!" pa udari u smijeh.

Odonda su protekle tri godine.

Nova klanica porasla je u visini za jedan metar. Gulinci opet najviše krive Tinkića i Keka Ceranea, opet prijete da će općinsku upravu povjeriti "pravoj dalmatinskoj stranci".

Ko zna! Što bude, javiću vam.

Uskrs Pilipa Vrlete

U daljini djetinjskih uspomena, često mi se privađa i tvoje obličje, striko Pilipe! Progovara mi tvoja kosmata glava, gledaju me tvoje grahoraste oči, smiju se tvoja usta, nad kojima trepere hajdučke ti brčine. Rast tvoj osrednji bješe sušta snaga i hitrina! Pamtim te u suknenim benevrekama, grudnjaku plave boje, u gunju od mrkadine, - sve od domaćega tkanja a starinskoga kroja.

U čaru djetinjskih uspomena, rado te prizivljem, striko Pilipe, jer kao što pri tvojem tijelu ne bješe ničega suvišnoga, tako ni u duši tvojoj ne bijaše ni trunke himbe, ni zle primisli, koje bi smetale njenoj slobodi! Kad bi ti udario u šalu, kad bi se od osmijeha zbrčkali tvoji preplanuli i obrijani obrazi, kad bi sinule tvoje očice, kada bi zatreperile tvoje brčine, tada, nama djeci, ti bješe najmiliji, pa se grabismo ko će prvi na tvoje krilo. A ti bi obično uzviknuo: "Hodite k đedu svi redom! Hodite, trista vam ništa! Sve ću vas redom poženiti i poudati!" I svojim snažnim mišicama, kojima si lako dizao bremena od pedeset oka, dizao si nas, jedno za drugim, kao perca.

A i odrasli su te ljubili. Tvoji drugovi, težaci zagrađani, rijetko su te mimogretke pozdravljali, nego bi se gotovo svaki zaustavio da se s tobom porazgovori, posavjetuje, jer iako nijesu vjerovali da si najmudriji, vjerovali su da od tebe dolazi blagoslov, da je dobro ono što ti odobriš.

Starije žene opet rado su se šalile s tobom, "brajo Pilipe!" Među njima bješe riječ, kao poslovica: "Brajo Pilip sve mlađi, sve ljepši, a uvijek kao svat". Na to si im obično odgovarao: "Pa, trista vam ništa, i jesam mlad udovac. Zar mi je to njeka starost, šezdeset godina!"...

Doduše, bivalo je prilika kad bi ti drukčijim glasom uzviknuo tvoju najmiliju uzrečicu "trista ti ništa" Tako te vidjeh u našoj kući kad si razabrao da je vladika blagoslovio vjenčanje Danilovića, koji je živio u grijehu sa sestrom od tetke! Ti, Pilipe, zanijemi od čuda, pa te obuze srdžba, vikao si: "Kakav vladika, trista mu njegovijeh! Zar vladika može dopustiti ono što bog zabranjuje."

A bivalo je, Pilipe, da ti plačeš kao malo dijete, a mi svi oko tebe da se smijemo. A što da krijem!? Ti si ljubio vino, kao i svaki Primorac, a, kao i svakom čovjeku, u vinu se pokazivala tvoja prava ćud. A tvoja prava ćud bila je bolećiva, te čim bi se napio, odmah bi udario u tužnjavu, sjećajući se svakoga zla koje si podnio i ti i tvoji susjedi poznanici i... bijeli svijet!

Spominjem se dobro šta si u jednoj takoj prilici govorio za svoga Luku: "Nije, da kažem, rđa, nije nepošten, nije lijen, nije protivan bogu, ali nije pristao među ljude. Bleka, trista mu ništa, pa to ti je! Ma na koga se uvrgao! Za razgovor nije: za svjet još manje; da nješto upravi ili uradi iz svoje glave, to najmanje, pa na kome će kuća ostati!?" A za snahu, Lučinu ženu, reče: "Pera je i radna i poslušna i pametnija nješto od one bleke. I poštuje mene i ljubi onu bleku, ali je s njom ušlo proklestvo u kuću, jer i Sveto pismo kaže da je žena nerotkinja proklestvo"...

Nada sve, Pilipe, bio si bogomoljan mimo Primorce obaju zakona. U tome ti bješe odvojio od tvojih vršnjaka, akamoli od podmlatka. Tvoji vršnjaci: Nikola Slamuša, Jovan Krpuša, Jakov Korda i Triva Pozdrp već bjehu počeli mrsiti srijede i "tratiti" dobar dio božitnjeg i Petrova posta, a ti si se ne samo uzdržavao od mrsa, kako crkva zapovijeda, nego si pride postio po nedjelu: Pokrovu, Vračevima, Aranđelu i Savi. Osim toga, jednoničio si uoči velikih praznika. Osim toga, uz cijeli veliki post, kad je Primorcu najteži rad, kad bi se uveče loman vratio od kopanja vinograda, nikada večerao nijesi, što ne bi prije položio četrdeset metanija pred ikonom Bogorodičinom, koja je visila nad tvojim krevetom. Dokle bi ti ničice padao, šapćući starinske bošnjačke molitve, dotle bi Luka i Pera sjedjeli kraj ognjišta, nestrpljivo očekujući večeru. A što mi je za čudo, Pilipe, nijesi se ponosio svojim bogomoljstvom, nijesi druge oštro osuđivao zbog otstupanja od starinskih pravila, kao što rado čine prosti ljudi bogomoljci, nego si kroz prste gledao tuđe grješčiće, samo što bi ponjekad blago savjetovao: "Nemojte tako, trista vam ništa. Nijesmo na svijetu za hiljadu godina, nego za trenutak!" Kad bi se govorilo o bezakonju koje uzimlje maha, ti bi završio: "Valaj, neka radi svijet što god hoće, opet će se on bogu okrenuti kad mu nevolja dojadi. Tako je bilo i prije Isusa"...

I ti, Pilipe, pravedniče i bogomoljče moj, dobra dušo, ti, koji si sa tvrdim nadanjem očekivao "mirnu, nepostidnu končinu bez boljezni", ti svrši onako žalosno da ostade za priču!

*

One godine, nakon vanredno dobre ljetine, nastadoše mesojeđe vrlo rano i započeše veselja, kakva dotle ne zapamtiše u Ribniku. Građane i zagrađane, težake i lacmane, bogate i uboge, mlado i staro - sve obuze pomama. Po zagrađu puška nije predušivala. Toliko svadaba nije prije bivalo ni za tri godine. Zanatlije se ne triježnjahu po krčmama, s večera do zore pjesma se orila po ulicama: jutra ne osvitaše, a da se njekome ne čuje pust glas, jer se krv mladićka nemilice proljevala... Četvrtkom i nedjeljom od podne, tijesne ulice ribničke bijahu pune nakarađene mladeži, a kako se primicahu dani otpaštanja, tako je i pomama rasla, te pošljednjeg dana nijesi mogao sresti ni dijete, ni babu, ni starca, unjekoliko ne prerušena. Šta ćete više, kad Pilip Vrleta obavio glavu čalmom, a za čalmu zadjede kitu ruzmarina, a za pojas golem bjelokorac, predvodeći desetak Slamuša, Kordića, Krpuša i Pozdrpa. Pošljednji je išao Luka "Bleka", sa velikim mješčićem vina o ramenu.

U onolikoj vrevi, Pilip i družina ne svraćahu pažnju na sebe, dokle se ne sretoše sa maškarama, sa pravijem maškarama, koje nošahu slamenoga Krnevala, obučena u šarene latinske haljine, sa visokim klobukom na glavi. To se desi pred gradskim vratima. Tada Pilip istrže nož, vičući:

- Stoj, trista ti ništa! Stoj, lacmanski sine! Ko si ti?

Maškare, poznavši Pilipa, zabezeknuše se, a kad on ponovi pitanje, onda stotinu grla viknu:

- Trista ti ništa, ovo je Krneval!

- Je li ovo onaj iz Mletaka, trista mu njegovijeh!

- Jest! jest, Pilipe!

- A tebe sam i tražio, lacmanski Krnevale! Kamo harač, bre!

I Pilip zavitla nožem, a Krneval sav uzdrhta, a u gomili se zaori smijeh.

- Ne sijeci ga! - viknu "veliki sudija", vođ maškara. - Hajde s nama da mu najprije pročitamo presudu.

I povorka se isuka iz gradske šupljaje, pa se raskola oko Krnevala.

Doduše Pilip i njegova četa ne učestvovaše u spaljivanju Krnevala, koje je, po običaju, izvršeno bilo u prvi mrak, na Velikom trgu. U to doba, Pilip, Krpuše, Korde, Pozdrpi, sjeđahu u prostranom dvorištu braće Krpuša. Pilipu bješe doba plaču i tužnjavi, te je toga večera kukao samo za starijem vremenima i vitezovima. Tako su poslije pričali.

*

Prođe i to, kao i sve, a "lišcu se brzo vidje opašce" (naličje)! Nakon bučna veselja, u gradu i zagrađu zavlada mrtva tišina i sumornost. Svak se latio svoga obična posla, a, trijezneći se, svak se i prepade, jer prvijeh dana posta, svakog večera, poslije "blagoslova", latinski popovi grmljahu sa propovjedaonica proričući propast Ribniku, zbog njegove raskalašnosti, zbog trinaest što mrtvijeh, što ranjenijeh ljudi. Govorilo se da i starac kaluđer "sočinjava oštro slovo", koje će izgovoriti prve posne nedjelje, da će u njemu iz daleka, ali jasno prigovoriti Pilipu, i svijem Slamušama, Krpušama, Pozdrpima i Kordićima...

U tome proteče šest dana; a na osvit nedjelje zabijesni taka strahovita bura da je malo ko iz kuće izašao. Toga dana do podne, mi djeca, ne odmicasmo se od ognjišta. Vjetar je duhao neiskazanom silinom, jurišajući na krov, na kapke, na dimnjak. Tetka je tutnjila po kući, raspremajući sa najamnicom. Kad pred ručak i ona sjede kraj vatre, ostade za dugo mučaljiva, namrštena. Jednom progovori, kao za sebe: "Bože moj, je li brajo Pilip bio u crkvi?...

Baš mi ručali na ognjištu, kad bahnu Luka Pilipov, blijed, zadihan i smrznut.

- Otkuda ti po ovakom vremenu, ako boga znaš? - zapita tetka razrogačenijeh očiju.

Luka sjede, okrete glavu od nas i otre dlanom oči.

Bješe mu ispod četrdeset godina, visok, suh, riđ. Jedino brčinama napominjaše oca, ali se brci ne slagahu sa njegovijem mlitavijem pogledom.

- Ama otkuda ti, bolan? - pripita tetka.

- Eto, do'odim od kaluđera, žalokanj ti sam! - odgovori on.

- A šta si radio kod kaluđera?

- Borme, zvao ga da pričesti ćaću! ... I briznu u plač.

Zanijemismo od čuda. Tetka jedva progovori:

- Šta govoriš bolan? Zar se ća naglo razbolio?

- Nije naglo, žalokanj ti sam! Leži logom ... od onoga, eto ti!

- Ama otkada, jadan?

- Ama od maškara, eto ti.

- O, Gospode! M, ti dolaziš sedmi dan da mi javiš, i to kad je pri skončanju, ako je istina?

- A nije on dao. Ti znaš njega. Velim mu ja: "Hajde, ća..."

Tetka ga prekide:

:- Ama-šta je Pilipu? Je li punta? (zapaljenje).

- Nije punta. Ne može da diše, a kupi mu se duša u grudima, sve kao klupko, evo ovako. Tetka ustade.

- Dajte mi, djeco, ogrtač. Brzo ... A ti, Luka, koješta bulazniš. Kakvo klupko. Zar je duša kao konac?

- Ama, ne velim to ja, tetka, žalokanj ti sam, nego to kaže strina Marija Slamušina. Ona ga je liječila. Kuvala mu je piriku i vruću puru, stavljala mu na grudi, pa ništa ne pomaže.

- Pametni ste vi svi, znam vas ja, - završi tetka i strča niza stube.

Luka blenu u nas, pa strča i on.

A ja se ogrnuh, pa za njima.

Vjetar bješe utolio za koliko njih dvoje prijeđoše dvorište, a kada ja stupih na ulicu nadu se svom silom. Nigdje žive duše ne bješe vidjeti. Svi kapci na kućama pozatvarani. More je bješnjelo.

Na domaku kuća Slamušinih, sretosmo se s kaluđerom i crkvenjakom koji se vraćahu. Tetka i kaluđer progovoriše nješto. Onda me ona ugleda. Gledala me oštro za njekoliko, pa samo zaprijeti glavom i otide dalje.

U dobro mi poznatoj gornjoj kamari bješe oko kreveta desetak ljudi i žena. Pera, suha, crnomanjasta žena, držaše čelo glave zapaljenu voštanicu.

Razmakoše se.

Pilip je sjedio, naslonjen na mutav u trubu savijen. Bješe skroz preobražen. Tamni, upali obrazi, obrasli u bradi od njekoliko dana, oči usijane, čelo prepuno bora.

- Šta je, brajo Pilipe, bolan! Šta si se toliko prepao? - započe tetka.

- A nijesam se prepao, trista mu... nego mi je krivo što će svijet pričati! - odgovori on s nategom.

Tetka ugasi svijeću, pa dade znak ostalijem da se odmaknu.

- Šta imaju da pričaju? - veli ona. - Ma, što ne legneš lijepo, nego tako previjen?

- Ne može. Gore mu je onda - prihvati snaha, a on zamaha prstom i veli:

- Šta će pričati!... Eto ti, kako je stari Pilip pod starost išao u maškare, sram ga bilo. Kako ga je bog kaštigao...

- Molim te, brajo Pilipe, ne govori lude riječi. To nije nikakav grijeh.

- Ne, snajo, ne, grijeh je!... Ja dobro znam... Prekide ga tutanj nječijih koraka uz drvene stube i uđe stari gluhi Jakov Korda, najviši čovjek zagrađa ribničkoga, drug Pilipov od djetinjstva.

- Ha! - učini gluvonja raskoračivši se. - Šta je, Pilipalo, stara kozurino? Ti si vazda bio strašljiv kao koza!

- Bog s tobom! - viknu tetka, ali on nastavi:

- Nije mu ništa, kad ti kažem. Daj vode da ga polijem, pa ako ne skoči, evo glave.

Njeki se počeše smijati, ali se bolesniku namršti čelo, a onaj gluhi đavo, ne mareći ni za što, primače se i viknu iz svega grla:

- Zbilja, kako se čuješ Pilipalo?

Pilip nas iznenadi viknuvši gotovo kao i Korda:

- Još malo, pa dobro! Ali, i ti ćeš za mnom, prije nego što misliš!

Od naprezanja iznemože i zakovrnu očima. Pera zakuka. Jedan Krpuša pripali voštanicu na kandilu. Sve se prekrstiše.

Bolesnikove grudi užasno se nadimahu, pa poče tiše dihati. Njeko šanu:

- Sad će!

Ali odjednom Pilip pogleda nas i zapita:

- Đe je Luka?

- Evo me, ća - odgovori kroz jecanje Bleka.

- Ne muči ni sebe, ni ove Ljude. Neću noćas umrijeti. To mi je sad rekla pokojna ti mati. Svi se zgledaše. Gluhi Korda prodera se:

- Ama šta govori Pilipenda?

- Veli da ga ostavite na miru! - viknu tetka, pa izgura mene prvoga, pa sve ostale.

U dvorištu Krpuše, Slamuše, Kordići i Pozdrpi u malo ne dođoše do ruku, jer gluvonja viknu:

- Ode Pilipenda, ode! I pravo je vala! Neka ga vrag nosi!

- A kao zašto je pravo, stara tovarino! - izdere se Nikola Pozdrp, pašenog Pilipov... - Ti si ga i naveo na grijeh. Ti si ga nagovorio da ide u maškare.

Bilo bi pokora da ih žene ne razdvojiše.

Ali prođe šest nedjelja posta, a stari, žilavi Primorac nikako da se s dušom rastavi. Luka i Pera dvorili su ga svojski, ali na mahove oboje bi se zagledalo u njega, kao da pitahu: "Boga ti, ća, hoće li se to kad svršiti?" A "ća", odgovarajući glasno na njihova nijema pitanja, govoraše: "Boga mi, đeco, i ja jedva čekam da svršim, ali ne mogu na silu!"

Ja sam s tetkom još dva puta bio svjedok kad su mu palili svijeću.

Svijet se poče baviti čudnijem događajem. Odnjekuda pođe glas da je Pilip morao nješto teško zgriješiti (osim maškara), te se neće moći sa svijetom rastati, dokle se javno ne ispovjedi. Malo pomalo, to postade mišljenje cijeloga Ribnika. Po svoj prilici, to su vjerovali Luka i Pera.

Bilo je govora da se to bolesniku pomene, ali pred onijem mučeničkim licem, pred onijem blagim pogledom, pored uspomena na njegovo prošlo življenje, niko ne imađaše srca da to učini. Moguće je da bi stari Korda kadar bio to napomenuti, ali ga ne puštahu u kuću.

I tako, striko Pilip, sveti čovjek, na kraju života potpade ružnoj sumnji.

Najzad, na veliki ponedjeljak, Pilip suviše oslabi, te se svakoga trenutka očekivalo njegovo skončanje.

Ali Pilip dočeka i Uskrs.

Osvanu divno proletnje jutro. Crkvena porta bješe dupkom puna. Kad zvona zabrujaše, kad se zaori pobjednička pjesma "Hristos voskrese", kad sveštenik pred narodom uđe u crkvu, tada ja i tetka, među pošljednjim bogomoljcima, ugledasmo Luku Pilipova.

Ne bismo se većma začudili da ugledasmo glavom Pilipa.

Luka je metanisao. Ispravljajući se, on je dizao ruke k nebu i izvrćao glavu, kao što nikad od nikoga nije mogao vidjeti u Ribniku. Svi okoni gledahu ga u najvećem čudu.

Tetka i ja jedva se progurasmo do njega. Ona ga povuče za gunj. - Šta je, Luko, bolan? Je li ćaća živ? On se najprije zagleda u nju, kao da ne razumijevaše šta ga pita pa uteče iz crkve.

Mi se nadadosmo za njim.

- Stani bolan! Stani za trenutak! Najzad se ustavi i stade zvjerati oko sebe, kao da se boji nječega.

- Šta je, Luko, ako boga znaš?

- Ne znam - poče on, obzirući se... Velika je stvar ... Ća me je poslao u crkvu ... Zakleo me je svačim na svijetu da idem... Rekao mi je: "Idi, sine; pa kad zazvone zvona, kad se zapoji "Hristos voskrese", onda ću i ja vaskrsnuti... Bog mi je učinio milost da umrem u trenutku kad pravednici umiru!"

Luka otrča.

Tetka ostade kao ukovana., pa joj lice sinu, prekrsti se i reče:

- Slava tebi, Gospode... Dobri moj Pilipe, blato tebi!

I pođosmo najbržim korakom za Lukom. U dvorištu zatekosmo Peru, gdje cijepa drva.

Tetka se naslonila na dovratak i stavi ruke na grudi.

- Šta je, Pera? ... Je li preminuo? Pera slegnu ramenima, baci sjekiru, pa sjede na kladu i briznu u plač.

- Šta je? Govori.

- Nije umro. Ne može da se rastavi s dušom, - odgovori žena kroz jecanje.

Onda i tetka sjede da plače...

Koliko smo tako čajali, ja ne znam, tek me trže žagor s ulice i tutanj koraka.

Uđe prvi gluhi Jakov Korda, a za njim Slamuše, Krpuše, Korde i Pozdrpi - njih desetak.

Pred kutnjim vratima, Jakov se okrete i raširi ruke rekavši:

- Hajdemo, braćo! Na moju dušu sav grijeh!

Tetka vrisnu i htjede poteći prije njih, ali iznemože. Oni ustrčaše uza stube. Ja se popeh pošljednji.

Pilip je ležao kao i vazda. Luka je sjedio na kovčegu.

Pošto opkoliše krevet, Jakov stade čelo nogu, raširi ruke i stade vikati:

- Ristos voskrese, Pilipe brate! Ristos te zove, Pilipe brate, a mi ćemo da izvršimo stari običaj, pošto ne možeš da se rastaneš s dušom...

Pilip ga. gledaše užasnut. Pogleda naokolo, pa malo diže ruke.

Grozni starac dodade:

- Praštajte se s njim, braćo, pa da ga prihvatimo.

Diže se potmula grmljavina od glasova:

- Oprosti, Pilipe!... Praštaj, Pilile!... Zbogom, striko Pilipe!...

Za divno čudo, ni tetka, ni Pera, ni Luka, kao da nemahu moći ni snage da progovore, ni da mrdnu, premda im se vidjelo na licu da se protive, te u tren božji Kordići, Pozdrpi, Slamuše, Krpuše spopadoše bonog, iznemoglog starca i ispraviše ga, a on zatrepta očima i glava mu klonu...

Onda ga naelak spustiše i počeše ga redom cjelivati. Tetka, Pera i Luka zakukaše, a ta mi kuknjava i dan danji odjekuje u ušima, moj nezaboravljeni striko Pilipe!

Vodene sile

Zimnjeg večera, poslije osam časova vožnje na kolima po jaku vjetru, stigoh u primorski grad X, u kome sam prije toga bio još jednom u djetinjstvu. Noćih u gostionici i ustadoh rano da obiđem grad. Nebo osvanu vedro, vjetar bješe utolio. Obiđoh mjesto za nepun čas, pa otidoh na obalu. More je bilo još malo nemirno; vali su se pjenušili, ali sve manje i sve sporije valjahu se ka obali. Pristanište je bilo puno brodova jedrenjaka. Meni je veoma ugodno naći se tako rano u kakvu pristaništu i posmatrati buđenje prirode i mrnarskog ljudstva. Ali tek što sjedoh, navrnu mi se njeki čovjek, nudeći mi krijumčarskog duvana. Uzalud sam ga odbijao, on me je molio da kušam bosanskoga, crnogorskoga, arbanaskoga - od svake te vrste imao je pomalo savijena u harti'cama, koje je vadio iza šarenoga pojasa. Bijaše čovjek čudna obličja i odijela, te da nije govorio "naški", primorski, ne bih rekao da je Primorac, a po nošnji ne bih mogao pogoditi koga je staleža. Visok i suh, ćosav, dugačkih obraza, crvene kose i obrva, većma ličaše na Nijemca, nego na Dalmatinca. Imao je na sebi mrnarsku bluzu i kapu, turski pojas, suknene težačke čakšire i opanke, sve to iznošeno, izlinjalo. Kad se jedva uvjeri da mi ne treba duvan, onda mi ponudi drugu uslugu.

- Hoćeti li, šjor, da vas provezem po moru, - da vas odvezem u dragu?

- U kakvu dragu?

- U našu, ovamo nalijevo. Svaki stranac ide da je vidi.

- A šta ima da se vidi u njoj?

- Ljepota od naravi, šjor! Velike stijene, pećina i ... onako, velika ljepota!

- A imaš li svoj čamac i je li spretan?

- Kako ne bih imao, kako da nije! Ja vozim ovu gospodu.

- Ma ti nijesi odavde?

- Kako da nijesam, bog s vama! I otac mi se rodio ovdje i djed, - samo da zapitate za familiju Sep.

Sep! Nikada ne bih pomislio da ima tako prezime u Primorju. Govoreći, Sep je mrdao i rukama i nogama, bekeljio se, treptao očima, - pravi majmun. Prohtje mi se da ga posmatram, te više zbog toga, nego da vidim dragu, pristadoh na njegov prijedlog. Rekoh mu:

- Idi spremi čamac, ja ću odmah doći.

- Eno ondje, šjor, ispod onoga Talijanca. Samo gledajte gdje ću ja sići, - reče Sep i otrča pravcem ka jednom tovarnom talijanskom brodu, i tu se spusti sa izidane obale.

Kad ja dođoh, a to Sep sjedi na sredini velike tovarne barke, kojoj, i kad je prazna, trebaju najmanje dva veslača. Ali, prije nego što nješto rekoh, odobrovolji me on svojim majmunskim pokretima i izrazom bezobraznosti i plašnje. Začavrlja:

- Ovo je sigurnije, šjor! Moj je čamac na opravci, a ovo je sigurnije. Ništa se ne bojte, samo sjedite, pa ćete vidjeti da ćemo letjeti kao strijela. Izvolite, evo, na!

Oduva prašinu sa daske na krmi, spopade glomazna vesla i skretaše barku bokom ka stepenicama da mi, tobože, bude lakše ući.

Uđoh i sjedoh na krmu. Sudeći po Sepovim uzanim grudima i slabim mišicama, zamišljao sam da će se velika barka jedva odmicati, nadao sam se da će mi ta borba tananog Sepa protivu silnog tereta biti zabavna, ali kočoperni đavo bješe kud i kamo snažniji nego što se činilo. Sjede prema meni, baci kapu i zavrnu rukave, oduprije se stopalima i zavesla; nabrekoše mu mišične i vratne žile, crvene pjege na obrazima raskolaše se do grudi, bijele oči izbuljiše se da štrknu, krupne kapi znoja navriješe, ali barka zbilja lećaše kao strijela. Za časak izađosmo iz pristaništa. Sep prekide veslanje da bi mogao rukom pokazivati brodove, putove što izvode iz grada u okolna sela, crkve, groblje na lijevom kraju. Doznadoh sav skorašnji ljetopis gradski, - ko je umro, koji je trgovac bankrotovao, kakav se grozni skandal dogodio sa njekom opštinskom babicom, gdje su se sukobili žbiri i kontrabandijeri iz grada, itd.

Sep naveze nadesno. Nakon pola časa uđosmo kroz tijesnac, kroz koji je more prodrlo i načinilo mali gotovo okrugao zaton, zatvoren visokom, okomitom liticom. U toj prirodnoj ogradi, svuda naokolo, ispred gole litice izdigla se bješe druga niža ograda od tanke magle. U zatoniću more bješe mirno, glatko kao ogledalo. Jedna polovina bješe u sjenci, druga jako osvijetljena te se boje preljevahu. Baš na sumeđi sjenke i svjetlosti, za čovječju visinu nad morskom površinom, zinula osrednja pećina. Videći na mome licu da sam ugodno iznenađen, Sep brzo uputi barku ka pećini, a mene zapita, sav blažen:

Je l' te da vas nijesam prevario da je naša draga ljepota od naravi? Svi stranci ovamo dolaze!

Opazih gdje pri vrhu jure gomile sitnijeh riba, a dublje zamijetih krupnijeh gruja, lica, kostelja, zubataca. Čudio sam se što nema ribara, ali mi Sep objasni da je draga bogata ribom samo njekih dana, ponjekad samo za njekoliko časova, pa i za kraće. To se, veli, ne može nikada predvidjeti i bog sam zna od čega je to, uopće iz riječi Sepovih mogao sam razabrati da draga nije čista od nečistih sila.

Pod pećinom nije se imalo šta vidjeti. Sep se prope i viknu: "O-o-o!", ali je odjek bio slab. Ja nazrijeh kroz maglu, na drugoj strani, uzanu stazu, koja se lomila na novet uz golu liticu. Rekoh Sepu da vozi onamo. Staza je bila suviše vrletna, na mjestima je lazila preko golih, glatkih krševa.

- Kud izvodi ova tražina? - zapitah Sepa kad stigosmo.

On slegnu ramenima.

- Sigurno nikud. Po svoj prilici, to su njekad načinili ribari, tražeći gore drva.

Ja iskočih iz barke i počeh se penjati. Sep me stade preklinjati da se okanem vratolomije, a kad mi u tome kliznuše noge, začuh kao groktanje svinjsko, - na to je nalikovao smijeh Sepov. Još jednom pokuša da me odvrati od daljega penjanja, pa pođe i sam za mnom, pa me preteče, pa pouzdan, lak, čas mi pružaše ruku, čas me opominjaše.

Gore bješe prostrana poljana; na ivici njenoj, daleko od mjesta gdje izađosmo, bješe koliba, pred kojom sjeđaše njeko. U dnu poljane vidio se zaselak. Ne bi mi žao truda, jer je pogled bio lijep na morsku pučinu, na ostrva i na grad. Učini mi se da će pogled biti ljepši od kolibe, te se uputih k njoj. Sep me stade odvraćati, pa pođe. Pred kolibom sjedio je postar težak i krpio je mrežu. On izvadi iz usta lulicu i pogleda nas crnim velikim očima, pogleda nas trenutno, zlijem pogledom, kakav se ne zaboravlja. Vidjeh na Sepu da se nješto snebiva, ali se usilova i nazva:

- Valjen Isus, Lovriću!

Stari nješto promrmlja, a mi mu okrenusmo leđa gledajući preko drage. Sep poče živo objašnjavati o morskim strujama, pličinama, grebenima, - poče pokazivati kuda prolaze parne i veće lađe, a kuda manje. Ja sam mislio o njegovu zagonetnom pretvaranju, jer očevidno mi bješe da je on dobar znalac gornjega kraja kao i staroga Lovrića, s kojim ne bješe u prijateljstvu, a onamo se gradio da nikada nije bio gore. Našto to?

- Ti si bio više puta ovdje? - zapitah ga.

- Baš i nijesam! - odgovori Sep, prekinuvši svoje predavanje o moreplovstvu, pa ga nastavi.

- A poznaješ ovoga staroga? On slegnu ramenima i dodade pokazujući na zaselak.

- Pa ono su Lovrići!

Stari je sjedio prislonjen leđima na kolibu; noge mu bjehu pružene a pokrivene mrežom, koju je krpario drvenim šiljcima. Svakog je časa vadio lulicu iz zuba i pljuckao. Bio je dugačkih obraza, obraslih prosijedom, od njekoliko dana nebrijanom bradom. Imao je orlovski nos, zdrave, lijepe zube i, kao što već rekoh, nemio pogled. Bio je u primorskoj, težačkoj nošnji, dosta čist.

Odjednom Lovrić diže glavu.

- Koji vas je vrag doveo ovamo? ... Jeste li iz grada?

Ne znađah pitaše li mene, ili obojicu. Sep odgovori:

- Došli smo da vidimo ima li ovuda kakva kontrabanda, jer smo doznali da ovamo ima. njekih starih lupeža, jataka kontrabandijerskih.

To rekav, Sep se pruži potrbuške i podnimi se na dlane prema Lovriću, i stade ga gledati čikajući.

Lovrić se sarkastično osmijehnu, u njegovim đavolskim očima bješe sarkazma, preziranja, prijetnje. Iako star i nepomičan, činjaše mi se onoga časa kao spreman da kidiše na Sepa. A ovaj se malo strese. Nevjerovnom mirnoćom stara odgovori:

- Križa mi, moglo bi biti da si ti žbir, ali je bezobrazno od tebe da to kažeš za gospodina.

Načiniv ljubazno lice, okrete se meni:

- Vi ste sigurno iz... ?

Kazah mu se. On mi ponudi sklenicu s rakijom, a kad ja odbih, zaiska mi duvana da napuni lulu. Sep uze zviždati, pa zapita:

- A mene ne nudiš?

Stari se načini da ne čuje i nastavi razgovor sa mnom. Sep nastavi zviždukanje. Odjednom viknu:

- Što gledaš preko mene, a? A, stari đavole? Vidiš li vodene sile, ne?

Lovrićev zli pogled bješe zbilja upravljen preko glave Sepove. Ovaj sjede i podvi note. Stari se okrete meni:

- Jedno je što čovjek vidi a toga nema, a drugo je što ne vidi a toga ima! A ovo je fakin, gad od gada!

;Sep zapjeni. Istinski se naljuti, ali se ponovo usilova da prijeti:

- A ti si mi plemić od plemića, je li, lupežu stari!... Nemoj ti, znaš... nemoj jer ti neće pomoći tvoje vodene sile!

Ja se umiješah:

- Šta je vama? Kakvi su to razgovori? Kakve vodene sile!?

Sep ustade govoreći:

- Pa on to kaže. On ima s njime posla. One su mu i uzele noge!... Vi ne znate da su Lovriću obje noge uzete, te ne može ni na koljenima laziti, a ipak viđa se svuda ovuda. Kažu: nose ga vodene sile!

Lovrić ga gledaše s neiskazanim preziranjem. I reče mirno:

- Odnijeće tebe vrag, a prije, a poslije! To ti se piše!

Sep se uzvrpolji i očigledno ne znajući šta će reći, zabrblja:

- Eto gospodin ne vjeruje da ima vodenih sila!

Lovrić se zagleda u mene. Sep mi je davao njeke znakove rukama. Najposlije rekoh:

- Pa, molim te, prijatelju, objasni mi, kakve su to vodene sile!

Lovrić pokaza rukom maglu oko zatona.

- Dakle, ti maglu zoveš vodenom silom, - rekoh, smijući se.

On zamaha glavom i započe:

- Ono su one! Vidite kako su zahvatile cijelu dragu? Juče su bile na drugom kraju, večeras, noćas, sjutra biće ko zna gdje i činiće što ih je volja... Vidite da nad cijelom dragom nema ni jednog jedinog galeba, iako je u ovo doba ribe izobilja... Je l' te da ima puno riba? Vi ste se provezli onuda? A 'tice znaju, galebovi znaju dobro šta su vodene sile, jer one idu u kovitlac sve ovako.

I pokaza prstom kako se savija gužva.

- Dakle, one se uvijek vide, uvijek su kao magla? - zapitah ga.

- A, to ne. Ponjekad se izvije kao najtanji nit, kao paučina, i to je jedna vodena sila. Ponjekad ništa ne vidiš, samo ih čuješ.*) Ali ovo je sad njihovo zborište. Ovo će biti takva oluja, da će se pušiti nebo i zemlja!

Sep je slušao sa razjapljenim ustima. Meni je već bilo dosta. Bacim starom napojnicu i uputim se.

- Molim vas - viknu Lovrić i diže uvis tri prsta. - Stanite malo. Kad uđete u brod, vi, gospodine, uhvatite se sa tri prsta desne ruke za grlo, i držite se tako sve dokle se ne izvezete iz drage, a vozite sredinom!

- Dobro, dobro! Zbogom!

Dok silažasmo, svašta mi se vrzlo po glavi o tijem ljudima, ali ništa nijesam mogao izvesti načisto. Za Lovrića sam i na prvi pogled pomislio da je pijanica, ali ni po čemu nijesam mogao suditi da je pomjerene pameti. Ali tek mi je Sep bio zagonetan. Po svemu mi se činilo da Sep vjeruje u "vodene sile" kao i to da je Lovrić vidjelac.

Htio sam da odmah stvar razbistrim, zato, uskočiv u brod, počeh:

- Tako ti svetoga križa, Sepe, da mi nješto pravo kažeš!

- Molim vas, šjor, da ništa ne govorimo, dokle se ne izvezemo iz drage, - odgovori Sep.

Ja digoh oči, (jer stupajući u brod, ne bjeh pogledao Sepa), i što tada vidjeh učini da prsnem u smijeh.

Sep je lijevom rukom držao vesla, a trima prstima desne ruke, tačno po propisu Lovrićevu, uhvatio se za grlo.

Odavno mi ne dođe da se tako slatko nasmijem, i moj se smijeh razlijegao po pustom i "ubetnom" zatonu, posred "vodenih sila".

A Sep me gledaše sa mržnjom, što obično biva kod prostih ljudi kad ismijavaš njihove predrasude.

Najzad on "zašija" lijevijem veslom. To je bilo sasvijem u redu da skrenemo, ali kako će odmicati tolika brodina, kako li će veslati teškijem veslima, ako se bude držao propisa!?

Nijesam dugo čekao odgovora. Sep morade spustiti desnu ruku i njom uzeti drugo veslo, ali nakon prvog odboja, on se opet brzo uhvati za grlo. Da bih ga odobrovoljio, priđem i uzmem desno veslo.

Tako smo veslali ja i Sep; on lijevom rukom, a ja objema; on držeći se za grlo, a ja smijući se iz grla.

I tako iziđosmo iz zatona.

Sep duboko uzdahnu, prekloni glavu i spusti ruke niza se.

Tako je ostao valjda pet minuta.

Sa širine poče pirkati postuden vjetar. Nebo je bilo svuda vedro kao i pri polasku, samo oko sunca uhvatila se tanka maglena mreža.

- Kakav li će biti ovo vjetar, Sepe? On kao da ne ču moje pitanje, nego lagano diže glavu i reče:

- Gdje zapovijedate da vas iskrcam?

- Ondje, gdje si me i ukrcao.

I on prionu svojski, upravljajući brodinu ka sredini obale, dokle je bilo razmaka oko sto sežanja.

Poznao sam da jedva čeka da me se otarasi. Odjednom, Sep načini ljubazno lice i započe:

- Ako zapovijedate, šjor, da vam nabavim još boljeg duvana?

- Hvala, Sepe, ne treba mi. Ali ako hoćeš da ti dam dobru napojnicu, kaži mi šta ti imaš sa starijem Lovrićem?

- Kako, šta imam sa Lovrićem!? - ponovi Sep i njegovo dugačko lice postade duže, baš kao da ne razumjede, e "imati šta s kim" znači biti u zavadi.

- Tako mi svetog sakramenta, nemam ništa s njim!

- Kad si se ti s njim pošljednji put sastao?

- Ja s njim? - zapita Sep, tobož u čudu, a na licu mu se proli strah. - Tako mi...

- A zašto si ga onako grdio?

- A-a, to vi mislite! - veli Sep razvlačeći tanke usne, pa skrenu zjenicama nastranu, kao što čini čovjek kad se domišlja. - Znate... ovaj... Lovrića treba razdražiti, ako ćete da vidi ono, da govori ono...

- Tako! - rekoh podrugljivo. - Čudna stvar! Treba ga psovati da postane vjedogonja!... Dakle, Lovrić nije lud, nego od istine barata sa vodenim silama? Dakle, zbilja ima vodenih sila i ti vjeruješ u njih?

Sep se prepodobi i stavi obje ruke na grudi.

- Tako mi svetoga križa i presvetoga sakramenta, šjor! - ali se zbuni, nije znao šta će potvrditi tijem teškim zakletvama. Pa onda pade u vatru i zasu riječima:

- Molim vas, šjor, sve će vam mjesto kazati da Lovrić, na primjer, pogađa, na primjer, svaki fortunal (oluju). A najposlije nemojte vjerovati na moju riječ, ni na čiju, nego ćete vidjeti. (Sep izvrati glavu k nebu.) Eto, na primjer, nema nikakva znaka o promjeni vremena, a vidjećete noćas. Tako je on rekao...

To su bile pošljednje riječi između nas dvojice...

U kafani nađoh se sa jednim poznanikom kome ispričah doživljaj.

- Ah, taj šarlatan Sep! - reče poznanik. - To je ne samo najveći nego upravo jedinstveni kontrabandijer u našem mjestu. On je pravi mučitelj carinskih stražara... Poznajem i Lovrića. Za njega zbilja postoji legenda da ga viđaju na najudaljenijim krajevima, a da sam ne može da ide. Ja mislim da on nije baš sasvim uzet, već da može da se vuče. Ali glavno je to da je baš taj Lovrić priznati vođ kontrabandijera. Moguće da se on pretvara da je lucnut, a može biti da i jest. Iz toga što ste vi ispričali ja zaključujem da je Sep morao odati stražarima njekoga od svojih drugova, a da sa sebe skine sumnju, što nije rijedak slučaj među tom vrstom ljudi. Tijem se samo može istumačiti njegovo ponašanje, koje pokazuje da mu savjest nije čista. A Sep i mrzi Lovrića, i boji ga se u isto vrijeme.

S večera se promijeni vrijeme. Oluja je bivala sve to jača. Oko ponoći nastade pravi urnebes. Ja sam s prozora posmatrao mračno pristanište, gdje su vali prepljuskivali lađe.

Dakle, Lovrić je ipak pogodio da će "vodene sile" iste noći načiniti veliki "fortunal".

Ne znam koliko je oluja trajala, jer sam legao, ali znam da nijesam nikad imao strašnijih snova.

Cijele noći imao sam posla sa vodenim silama, koje su me pohodile u nevjerovatnim oblicima. Bilo ih je tankih kao paučina i debelih kao mišica. Sve su me kinjile, a jedna najviše. Ta najveća mučiteljka imala je veličinu i oblik gusjenice a glavu Sepovu.

I kad se probudih, prva mi je riječ bila:

"S vragom vjedogonje i vodene sile!"

Jako i Ivanka

Evo me u zavičaju, poslije mnogo godina, a usred zime!

Svakog jutra sjedim u kafani Kod galeba, gdje mi je pred očima cijelo pristanište, gdje vrvi svijet po obali. Dugo posmatram vječno more i propadljive moje zemljake.

U kafani je gospodar i sluga Jako Borkić, živi ljetopis našega starostavnoga grada. Otkad pamtim Jaka (bogme odavno!), uvijek je bio suh, živolazan i brbljiv; sad je sijed, nješto gojniji i tromiji, ali na jeziku nije popustio. Sad je kafanar, a pamtim da je bio vladičin poslužitelj, bakalin, senzal, općinski listonoša - sve u svoje vrijeme. Nije se okućio i pomalo prezire ženske. Da je priličio prostodušan, naprasit i na mahove pretjerano pobožan, to se već po sebi razumije kad je govor o primorcu.

Kao svaki živi i mrtvi ljetopis, Jako je u pričanju proliven, uvijek počinje od Adama i gubi se u beskrajnim potankostima. Jedanput prođe obalom njeki debeli kanonik, sa zaturenim klobukom, sa izrazom kao da će započeti propovijed...

- Digo, Jako, ko je ovo?

- Ovaj pop, je li? Ovo je sin, ako se sjećaš, pokojnoga Šimete papudžije, što je imao radnju na loži, što je umro...

- Ej, diavolo, Jako, što odmah ne kažeš da je to njekadašnji Bortoleto! Ta on je moj vršnjak, ta on je dosta bubotaka dobio od moje ruke! Sjećam se da sam ga ja naučio plivati! Dakle, on je već kanonik!

Od Jaka doznah kako se s vremenom nestašni Bortoleto (mali Bartuo) iščaurio u ozbiljnog don Bortula, kako je danas "dunbok" bogoslov i najbolji propovijednik u jeparhiji i najveći ljubimac starih gospođa! Sve je to lijepo, Jako brate, ali da mi je znati obuzme li ga kadgod luda želja da iskoči iz one svoje "dunbine", da zbaci one mantije, onu ozbiljnost, one puste godine, pa da opet, ma i za časak, postane "galiotić"!?...

- A ona gojazna, crvena baba što se jedva kreće, ko je ono?... Ta je li moguće, Jako brate! Ono je šjora Matijeta, njekadašnja divna, tankovijasta Matijeta, tako prozvana od đentilece (od milošte), čuvena zbog ašikovanja i skandala! O, Gospod je ubio, kao što je i ubio!...

- Eno i staroga Pijera, koga sam poznao po golemom nosu, koji je izdržao borbu s vremenom! Ala se Pijero zbrčkao i pogurio, ala je dronjav! Kad pomislimo, Jako, da je on bio najbogatiji trgovac, najzaneseniji političar i najveći gladun, onda vidimo šta znači predati se velikoj politici i nizokim ženama! Ali, opet, Jako brate, svi smo grješni! Na, podaj mu njekoliko šoldi!...

Vrijeme je ponjekad kao usred proljeća iako je tek početak januara. Tada su vrata i prozori širom otvoreni, te se kafanica ispuni suncem i morskim dahom. More je glatko kao neizmjerno ogledalo. Nad njim kruže jata galebova, po njemu krstare brodići, na kojima veslaju kremenite, okretne ostrvljanke, te "bijele udovice". Na kopnu i po brodovima vri primorski govor, čakavština i melezna talijanština.

Takoga lijepoga jutra Jako i ja najbolje osjećamo da smo sinovi mora i sunca, te nas obuzme svaka "ispraznost", ponjekad i "nepodopština".

On je najpobožniji izjutra, ranije, dokle nema mušterija. Jednom uranih i ja te ta zatekoh gdje čita knjigu: Životi svetaca i svetica božjih,, izdanje Svetojeronimskog društva. Jako mi stade pričati što bješe pročitao, - život njeke svete djevice, iz prvog doba hrišćanstva, koja se bješe zavjetovala Isusu da će do smrti ostati djevojkom. Ali njeni roditelji, neznabošci, silom je udadu za njekog rimskog vojnika, takođe poganina. Sad, kao što već zamišljate, nastaju priključenija, koja se u naše vrijeme visoke moralnosti ne smiju iznositi u priči, a kojima prosto kipte starinske naivne knjige, osobito žitija svetih otaca. Jako mi, veoma potanko, rasprede dramatičnu peripetiju kako pobožna djevojka brani svoj... zavjet! Razumije se da ga je, pomoću Hristovom, ne samo odbranila, nego je i muža obratila u pravu vjeru i nagovorila ga da ostane "djevičan", te se oboje posvetiše.

Kad on svrši, ja izvalih njeku primjedbu, koja ga za trenutak nemilo iznenadi. Najprije se zagleda u mene, pa stade zvjerati oko sebe, kao da se boji kakve strahovite kazne božje. Ali, drugoga trenutka, obuze ga takav smijeh da se uzalud krstio, uzalud udarao prstima po "gubici", - jača je bila primorska ćud od straha božjega!

Njekog jutra lak vjetar ježuri morsku površinu, te sitni vali pjenuše i klopoću o izidanu obalu, do koje nema više od petnaest koraka od kafane. Takoga jednoga jutra bio sam malo zajedljiv, te sam ismijavao njegova galeba nad vratima (rad jednoga mazala iz mjesta), a to Jaka toliko ražljuti da mi napomenu njeki događaj iz moga djetinjstva, događaj koga se veoma stidim.

Ponjekad, bogme, bura zviždi i izdiže vodene brjegove, koji se razbijaju o kamenje i zapljuskuju pustu obalu. Tada najviše ćutimo, ili on priča za nesreće na moru, koje je zapamtio, ili izmislio.

Dosadno nam je samo kad kiša pljušti, kad se kroz prozore naziru maglovite prilike. Onda zlo govorimo o svakom i svačem, najčešće i najradije o Sueckom prokopu i o dalmatinskim željeznicama.

Jer oni veliki njekadašnji radovi u Misiru, ono spajanje dvaju mora, pa onda vezivanje Šibenika, Spljeta i Knina željezničkim prugama, to su uzroci mal'ne sviju bijeda što pošljednjih godina zadesiše Primorje! Kako to? zapitaćete. Vjere mi, ne znam, ali sve nedaće i nesreće, - nerodne godine, bolest vinograda i maslina, influenca, trusovi, poplave, oluje, sve to Jako pripisuje najviše prokopu Sueckog kanala. I nije sam on koji to tvrdi! Niko ne razumije u kakvoj vezi može biti Suec sa tijem pojavama, ali svak vjeruje da od njega potiče svako zlo. A otkako je sagrađeno ono malo željeznice kod nas, odonda su se ljudi propili, ženske su se pokvarile, itd.

Jednog takvog kišovitog jutra, Jako je bio veoma sjetan, a ja opet tako nervozan da bih tražio zavade. On mi poče ređati litaniju nedaća koje su ga pratile u njegovim mnogobrojnim zanatima; jadao se na sudbu i na ljude, a od ljudi najviše na pokojnoga biskupa Boskola, kome, čim se zabiskupio, prvi posao bješe da istjera Jaka iz dvora. Ja stadoh tvrditi da naš grad nikada neće imati duhovnog arhipastira kao što bješe pokojni Boskolo, - nikad čovjeka onako učena, milosrdna i čista života. S početka Jano me posmatraše u čudu, - jer niti je Boskolo imao pomenute vrline (baš na protiv!), niti je kad kome palo na um da ga hvali pred Jakom, - a kad vidje da se ja ne šalim, poče on vikati kao pomaman. Što sam ja većma veličao nesrećnog biskupa, to ga je Jako većma grdio, tako strasno kako samo može primorac kad se zaboravi. Riječ po riječ, doprijesmo do gustih, dođe do toga da Jako viknu: - Ko god hvali Boskola, on je kao i on! I još ću ti to reći: ko hvali moga najvećeg neprijatelja, taj će najbolje učiniti da ne unosi svoje stope u moju kafanu, jer, blažene mi djevice, moglo bi svašta biti!

Sam bog zna kako bi svršila naša svađa da ne uđe njekoliko ribara. (Zaboravio sam u početku kazati da Kod galeba ne svraćaju gospoda, nego mrnari, fakini, radnici i ribari.) Jako je vrčao na mene još i sjutradan, a trećega jutra ne bješe već traga srdžbi.

Jednom bila je nad morem vedrina, a nad kopnom uhvatio se crn oblak, iz koga je, na mahove, duvao studen vjetar. Ja sam posmatrao titranje svjetlosti i sjena na vodenoj površini, ono treperenje i lamanje sunčanih zraka, koje biva kad je nebo nejednako i koje čini da se preplijeću neiskazane boje.

Na ribljem trgu koji je odmah iza Galeba ču se velika graja, - smijeh, grdnja, tutnjava.

Obalom prođe hitno njekoliko ljudi i žena, pa minu stasita djevojka, koja mi glavom, rastom i ponositim držanjem napomenu kakav antički kip. Bila je u zagrađanskoj nošnji, bez gunjića, te joj iz širokih rukava od košulje promaljahu oble, bijele mišice. Nabrekle grudi pokrivaše bijela premetača, a nabrana, plava suknja padaše do povrh članaka, te su se vidjele crvene čarape i crne mestve na malim stopama. Obrazi joj bjehu blijedi, a ispod crnih očiju, sa izrazom sustalosti, bjehu modri koluti. To sam sve trenutno vadio.

Jako je bio u sobičku iza tezge, te ne mogoh doznati ko je lijepa djevojka. Utoliko diže se urnebes na trgu, te potečem onamo i ugledam običan događaj. Dvije fakinjače uhvatile se za kike, a oko njih se zbio svijet da se ne bi razdvojile. Stasita djevojka stojaše poizdalje, muškobanasto, raskoračena, sa rukama sastavljenim na krstima. Imala je lijepa usta i zdrave bijele zube, ali nos pojak. Ali samo prvog trenutka vidje mi se taj mali nesklad, a što sam je duže posmatrao, to sam se većma divio krasnim srazmjerama njenog tijela, eleganciji i čeličnoj snazi. Izraz lica bješe drukčiji nego prije kad minu obalom. Oči joj sijevahu; obrazi, pokrenuti smijehom, bjehu svježiji; pod gustim, crnim pletenicama, koje je savila u vijenac, isticaše se čelo, glatko, pravilno.

Oko fakinjača bivao je sve veći metež, a one već zanijemile i zapjenile od bjesnila, samo što se vuku za pletenice. Najzad stiže njeki stari općinski pandur, ali čim se umiješa u gomilu, njeko ga povuče za sablju, njeko mu pribi kačketu na oči, njeko ga munu u rebra. Opazih gdje i ona čudna djevojka zamahnu dva puta na njega, ali ga nije mogla dohvatiti. Panduru, najposlije, prevrije, te poče šamarati nalijevo i nadesno, bez razbora, a onda svi kidisaše na njega i rđavo bi prošao da ga nebo ne uze u zaštitu, da iz onog crnog oblaka ne udari silan pljusak.

Pobjegoh natrag, praćen ženskom vriskom i tutnjavom koraka. Za mnom svjetina jurnu u kafanu. Jako diže ruke i stade vikati, bojeći se da mu ne porazbijaju stakla na vratima i na prozorima. Odjednom poblijeđe, stište pesnice i poteče na njekoga, vičući:

- Napolje, k...! Zar i ti smiješ ući u moju kafanu!

Gomila se razdvoji, a ona stasita djevojka pogleda s mržnjom njega i okone, pa izide na pljusak.

Osuše se svakojake gadne dosjetke. Mene zabolje u srcu. Ne pamtim da sam kadgod bio onako izbezumljen i ožalošćen kao onoga trenutka, vidjevši veliki grijeh - oskrvnuće ljepote.

Odmah sam razumio da je nesrećnica "žrtva Sueckog kanala i dalmatinske željeznice _ali me kopkalo da doznam što podrobnije o njoj. I doznao sam koliko je dosta. Zvala se Ivanka B. Ostala je nejaka iza roditelja, koji umriješe od crnih krasta, one godine kad je u našem gradu bio veliki pomor od te bolesti. Ivanku je odgajila njeka samohrana tetka, velika pijandura...

*

Njekoliko dana poslije toga, pred veče, stojao sam na obali i posmatrao pristanište. Vazduh je bio veoma tih, a more malko uznemireno, te sam sa uživanjem udisao njegov životvorni dah. Za brdom, što se izdiglo nad drugom obalom, nebo bješe u plamenu, večernje svjetilo gasilo se postupno. Po tovarnim brodovima bilo je graje; kočoperni biči (brodski psi) lajahu, sa malih ognjišta na krmama izvijao se dim, mrnari zatvarahu krovove i izvlačahu mostove. Na obali ne bješe nikoga.

Na desnom kraju obale, gdje nije bilo brodova, pojavi se njeka prilika koja mi se kroz suton učini natčovječne veličine. Dugonja je išao lagano, samom ivicom, pa stade, hitnu nješto u vodu i sjede na obalu. Onda se sjetih da će to biti njeki Nikić, mlad, visok i okošt mangup, koga sam poznao Kod galeba prije njekoliko dana i koji mi bješe već njekoliko usluga učinio.

Za čudo mi je bilo što se ne pale fenjeri, jer se mrak naglo spusti, kao'no ti zimnjeg večera. Po čivitastom nebu zatreperiše zvijezde, neobične veličine; more stade bučnije šumiti, - pouzdani znaci da je južni vjetar na domaku.

Ja se uputih ka Nikiću, a u isti mah, s protivne strane, uputi se k njemu druga njeka prilika, koju mi je lako bilo poznati po bijelim grudima, po širokim bijelim rukavima od košulje. Ona prva stiže ka Nikiću, a on je stade odgoniti, grdeći je najružnijim riječima. Ivanka se okosi na njega, a on skoči da je bije, ali ga ja ometoh, viknuvši:

- Ej, Nikiću, šta je to?

- Ma kako neću, gospodaru, zaboga! I ovako nemam sreće, a još kad mi dođe ovaka!

Ivanka skrsti ruke i nasloni se na kameni stub, o koji se vezuju brodovi. Gledaše nas prkosno, - pogledom nas čikaše obojicu. Nikić je držao strunu sa udicom i pažljivo gledao ustalasano more.

- Pa evo sam i ja došao, a može biti da ti i ja donosim nedaću!

Nikić razvuče ćosaste usne, a njegovo otegnuto, pjegavo lice zbrčka se. I reče:

- A to ne, gospodaru! Drugo ste vi, a drugo je ona!

Ivanka se prezrivo nasmija.

- A što ne gore već fenjeri? - pitam ga ja.

- Zato što će skoro granuti mjesec! Eno već promalja!

Na istoku zbilja bješe već problijeska.

- Kako bi bilo, Nikiću, da se malo provozamo po moru.

- Ako zapovijedate, šjor! Ima malo porimljavine, ali to nije ništa!

- Baš zato i hoću! Kad je tišina, onda ne marim!

- Dobro, evo me odmah, - veli Nikić izvlačeći strunu sa udicom, pa je obmota i diže gunj na kome je sjedeo, dodavši: - Idem kod jedne talijanske jarčine da uzmem kaić pod fit (čamac pod najam). Ali mi ga neće dati za manje od krune.

- A što ideš kod tuđih jarčina, kad ima baraka i kod naših?

- A zato što su njihovi spretniji i čistiji. Ali, ako zapovijedate, ja ću...

- Idi! - rekoh mu. - Dovedi kakav hoćeš! Kad ostadosmo sami, Ivanka se ispravi.

- Zašto ti ideš bez gunja? - zapitah ja. - Zar ti nije hladno?

- A zar me vi žalite! - prihvati ona, gledajući me već kako joj dolikuje. - Kupite mi jednu guću (pleteni gunjić).

Umiljati a zvučni joj glas bješe u skladu sa ličnošću.

- Poznaješ li ti mene? - zapitah je.

- Poznajem vas po familiji. Vi ste... (kaza mi ime). Svakog jutra dolazite kod onog smrdljivca Jaka!

- Zašto ga grdiš?

- A vidjeli ste prije njeki dan! - reče ona i namršti se.

- Ja sam ti poznavao ćaću. Kažu mi da sad nemaš nikoga svoga, osim jedne tetke.

- Nek vrag nosi i nju jednu! - viknu Ivanka. - Sita sam već svega i ovakoga! Ovdje je svijet postao gadan, kakvoga nigdje nema! Ja vidim da odavdje bježi svak ko je pametan.

Nikić je veslao što je brže mogao. Bješe osrednji čamac, elegantan, bijelo obojen.

- Evo me, šjor! - viknu on, primičući brodić ka obalskim kamenim stepenicama, baš ispod nogu djevojčinih... - Izvolite! Ona jarčina talijanska tražila je iznajprije dvije krune. Jedva najposlije popusti. Da ima još njeko pa da veslamo u dvoje, jer vali baš nijesu maleni.

- Šta ću mu sad! - rekoh ulazeći. - Hajd' naprijed!

- Pa mogla bih ja veslati ako zapovijedate, - veli Ivanka.

Nikić joj viknu:

- Nosi te vrag, beštijo!

- Baš si beštija! - povrnu ona... - Što ja ne bih pošteno zaradila štogod. Ja bolje veslam od tebe.

Nikiću je krivo bilo što nema koga na obali da vidi tu komendiju. To sam pročitao na njegovu pakosnu licu i to me najviše navede da primim njenu ponudu.

- Hajde s nama! - rekoh.

Ona uskoči, pogleda Nikića pobjednički i svojim snažnim mišicama spopade desno veslo. Složiše stojeći pognuti i leđima okrenuti meni. Ja uzeh krmu. Nikić je bio u velikoj zabuni, jer osim što je bio iznenađen mojim postupkom, bojao se da će se osramotiti, da će malaksati pored nje.

Što smo se većma udaljavali od obale, to je porimljavina bivala jača, te se brodić propinjao i presijecao vale. Dva-tri puta zapljusnu voda s kljuna i prosu se pred noge veslarima. Oboje bjehu veoma zadihani. Nikić većma. Dva put čuh Ivanku gdje mu oštro podviknu: "Dublje veslom!" Ja sam krmio rasijan, raznesen čudnim mislima. Odjednom okrete se ona k meni i reče takođe oporo: "Krmite pravo"! Ja se postidjeh i sav se predadoh svome poslu. Otada, nas troje, toliko različnih u svemu, imađasmo jedan jedini smjer, koji nas potpuno obuze, i meni dobro bi od toga jakog osjećanja da smo sve troje, ma i za kratko vrijeme, izjednačeni! Svrh svega, milo mi bješe što Nikić osjećaše nadmoć nesrećnice.

- Ma dokle ćemo ovako? - zapita on hučući.

- Do drugog kraja! - reče ona odlučno, pa se okrete i pripita mene:

- Je l' te?

- Da! - rekoh.

Čamac se i dalje propinjao. Žao mi bi pomišljajući da bi jedra, goloruka djevojka mogla opasno prozepsti. Na domaku brijega more postajaše tiše. Nakon još dvadeset dobrih odboja, kljun se zari u pješčano dno. Nikić iskoči na obalu i privali težak kamen na konop. Ivanka sjede na dno čamca blijeda i suviše oznojena.

Tad vidjeh prizor koji neću nikad zaboraviti, koji će mi uvijek napominjati da u svakoj beštiji ljudskoj ima nječega i anđelskoga! Nikić, takođe oznojen, ogrnu Ivanku svojim gunjem, pa se potuli da se skloni od struje. On je to učinio kao što bi učinio ma kakvu drugu najobičniju stvar, ne očekujući ni zahvalna pogleda, koji mu ona i upravi, pocrvenivši.

- Bravo Nikiću! - rekoh davši mu cigaretu... - To mi se dopada. Treba biti kavaljer.

On namignu i pogleda me tobož obješenjački, ali mu izraz lica pokazivaše potpunu nemarnost.

Mjesec bješe granuo, golem pun mjesec, prema čijoj se svjetlosti gola sumorna brda nad gradom, grad i zamagljeni zrenik prikazivahu kao da su iza kakve koprene, u velikoj daljini. Na uzrujanoj površini vodenoj tvorahu se srebrnaste dugačke brazde, tamni koluti, brješčići i uvale, a svemu se tome mijenjahu boje svakog trenutka. Sve troje posmatrasmo ćutke. Na zvonari stone crkve poče izbijati časovnik. Sve troje brojasmo šapatom otkucaje, premda smo tačno znali koje je doba.

- Osam! - reče Ivanka... - Kako potmulo zvoni kao iz kakve jame!

Ja okretoh leđa gradu i stadoh posmatrati pješčanu obalu što bješe pred nama. Nad njom se izdiže kameniti brijeg, po kome se, gdje i gdje, crni smrekovo grmlje. Na njekih pedeset koraka, lijevo, bješe poljanica i na njoj zatravljena humka, a iza nje velik drveni krst.

- Ondje je sahranjen njeki utopljenik! - rekoh ja.

- Nije ono grob, nego je onaj krst za uspomenu usadio pokojni Marko Buva, - veli Nikić. Ivanka dodade:

- Zato što je ondje bilo priviđenje!

- Kakvo priviđenje?

- Ondje su sjedjeli sveti Nikola i sveti Špiridon, u pomoći nam bili! - odgovori ona i prekrsti se a na licu joj se pokaza velika zbilja.

Onda i Nikić skide kapu i prekrsti se pravoslavnim načinom.

- Zar ti to vjeruješ, Ivanka? Vidjeh da se začudila gdje je zovnuh imenom, pa slegnu ramenima i reče:

- Čovjek se kleo da je istina, a ja ne znam zašto bi lagao za take stvari.

- E, može biti! Pa ded' mi ispričaj kako je bilo!

Ona me pogleda ispitljivo, pa skrenu oči na krst.

- Ja ne znam kako je bilo, samo znam kako mi je on pričao. Bila sam dijete ali sam od njega slušala.

- Pa to! Da čujem!

Ona poćuta, jednako gledajući krst. Najzad poče, ali njekako preko volje:

- Biće otada pet-šest godina...

- A, biće i deset, - prekide je Nikić, na čijem se licu ogledala zapetost pažnje.

- Prije njekoliko godina - nastavi Ivanka ne okrećući glave - pokojni dobri Marko Buva, jedne noći bez mjeseca, ribao je sam ovuda. Marko zaspa i pusti brod kurentu (morskoj struji), a kurenat ga odnese tja onamo! (Ivanka mahnu rukom preko ramena.) Dokle je to bilo, Marko vidje u snu njeku priliku koja iđaše po moru, a iđaše pravo k njemu. Čovjek se trže od straha, ali kad otvori oči i sjede, onda vidje da to ne bješe samo san, nego odistine prilika se primicaše, idući po vodi kao mi po tvrdini! Jadnik se ukočanji, jezik mu se zapetlja, oči mu se pomutiše, ali se brzo pribra, jer razabra da to ne bješe zla utvara, nego baš sveti otac Nikola, na pomoći nam bio!...

- To je istina. Sve je tako bilo! - šapnu Nikić obazrijev se u velikom strahu.

I mene podiđoše trnci.

Ivankino lice živnu, oči joj sinuše i ona nastavi neobičnim žarom:

- Poznao je sveca po ikoni! Na njemu je, veli, mitra i zlatne haljine, a zlatnu štaku držaše visoko u lijevoj ruci. Svetac blagoslovi Marka (blago njegovoj duši!) pa pođe pred brodom, a brod stade letjeti za svečevim stopama kao strijela...

Od velikog uzbuđenja djevojka zastade i obrisa dlanom suze, pa glasom u kome odjekivaše očajanje i nadanje i silna vjera uzviknu:

- O, bože, milostiv budi i nama grješnima!

- Hoće, ako bog da! - reče Nikić sve većma uplašen.

Ona nastavi:

- Kad su bili nasred kanala, stade svetac i stade brod za njim, a odonud, od druge strane kanala, ukaza se druga prilika, koja se primicaše, najprije sporo, pa brže i brže. Marko vidje da je starac, po rastu i odijelu sasvim kao sveti Nikola, samo duže sijede brade. Onda sveti Nikola raširi ruke i uzviknu:

- A đe si mi već, dragi brate Špiridone!...

- To je bio naš sveti Špiridon! - objasni Nikić, okrenuv se k meni.

Ivanka ga pogleda prijekorno.

- Naš ili vaš, zar to nije svejedno! Zar oba ne čuvaju pomorce i ribare bez razlike!?

- Tako je! - potvrdih. - Nastavi, živa bila.

- Onda sveti Špiridon odgovori: "Oprosti, brate, ali sam imao posla spasavajući jedan grčki brod, čak tamo pod Krfom." Pa onda se sveci zagrliše i ižljubiše tri puta. Pa onda sveti Špiridon zapita:

- A ko ti je ovaj dobri čovjek? Valjda si ga spasao?

- Ovo je njeki Marko Buva, koji je uvijek bio zavjetan i tebi i meni, koji nas je uvijek poštovao, - veli sveti otac Nikola... - Spasao sam ga više puta, ali noćas nije trebalo, nego mu se noćas javih najprije u snu, pa u istini, i dovedoh ga da nas vidi i čuje. Hajde da ga blagoslovimo, pa da izidemo na kopno da se odmorimo i porazgovorimo.

- Onda oba sveca digoše uvis desnice i blagosloviše Marka Buvu sa tri prsta, tri puta.

Pa otidoše eno onamo, na onu ledinu i sjedoše, a velika svjetlost sinu oko njih.

Ivanki potekoše suze i opet uzviknu kao ono pređe:

- O, bože, smiluj se nama grješnim! Pa zaroni licem u pregršt, i ostade tako. Bio sam veoma potresen. Bješe mi neobičan čar slušati onu divnu legendu iz onih grješnih usta i vidjeti njenu čistu vjeru i suze pokajnice! I rekoh:

- Doista je pokojni Buva bio dobra duša. Nikić prihvati:

- Dobar kao kruh, ali mu gospoda ne povjerovaše. Ni biskup nije htio vjerovati priviđenju, nego je govorio da je to Marko sanjao, ili da je bio pijan. Zato je Marko žalostan umro, jer je želio da se na onome mjestu sazida crkvica.

Ivanka naglo ustade i zbaci gunj rekavši:

- Gospoda kao gospoda! Oni vjeruju samo onda kad vrat dođe po njih!

Ona je to izgovorila nevjerovnim izrazom prezrenja i mržnje.

I ostade namrštena sve dokle se ne iskrcasmo na gradsku obalu, a primivši nagradu za veslanje, jedva šapnu "hvala" i udalji se hitno.

Boškov post

Svake godine, na kraju uskršnjega posta, Boško Krivošić izgledao je kao avetinja, jedva je vukao noge. To je bivalo stoga, što se Boško strogo po tipiku vladao za sve vrijeme "dušepolezne četirdesjatnice". Već po tome, Boško je bio bijela vrana, ali pravu i potpunu nastranost njegovu činilo je to, što je on, za cijelo ostalo vrijeme, bio vrlo rđav hrišćanin.

Boško je odrastao na Ribničkom Brdu, među nepristupačnim krševima. Tu je bila krovinjara njegova oca Jakova, koji se bješe doselio odnjekud ispod Velebita, nastanio se na osami i vrleti kao orlušina, ženu izgubio odmah i podigao tri sina. U početku, pričalo se, Jakov je bio vrijedan nadničar, ali kad sinovi izrastoše, slobodni i divlji, kao orlići, postadoše najvještiji, najodlučniji krijumčari okoline ribničke, a otac im bješe arambaša. Toliko se znalo, a inače o toj zagonetnoj porodici, koja se nije miješala sa zagrađanima, nije se znalo ništa pobliže.

Bio sam dijete kad najmlađi Krivošić, Boško, postade uljez i naš susjed, kad ga Božica Vranjčevićka izabra za muža i tijem izborom iznenadi cio Ribnik! Zaista imao se svijet čemu čuditi. Ona je bila lijepa udovica od dvadeset i njekoliko godina, bez djece, imala je kuću i vrt, bila je dabra tkalja. Otac joj, Marko Mičić, pretržnik, imađaše nju jedinu, te joj odabra njekog Loju Vranjčevića, dobra ali bolješljiva čovjeka koji umrije njekoliko mjeseca poslije svadbe. Nakon malo vremena i Marko otide za zetom. Onda navališe prosioci, ali ih udovica redom odbijaše. Bila je veoma sumorna i skrovita, i svijet se naviknu na misao da se doista već neće preudavati, kad ono jednoga jutra puče glas da je primila prsten Boška Jakovljeva Krivošića.

Vjenčaše se pred božićni post. Svadba privuče u crkvu silnu gomilu svijeta obaju zakona, jer je svak htio da izbliže posmatra čuvene divljake i kontrabandijere. Pop bješe stavio pogodbu da će izvršiti obred poslije leturgije, koju će otstojati sva četiri Krivošića, jer ih mati crkva bješe željna. Tako je i bilo. Stari Jakov stajao je bliže sredini crkvenoj, a sinovi u jednoj vrsti od njega do stijene, sve po starešinstvu: Ilija, pa Marko, pa Boško, svi visoki i snažni, kratko ošišani, jednako odjeveni. Jakov je momački nosio svojih šezdeset i njekoliko godina, a vižljastog Boška osobito su krasili tanki brčići nad lijepim ustima i bisernim zubima. Sve je to moralo biti fatalno za udovicu. dvije godine stariju od mladoženje, četiri godine kajačku za bolješljivim mužem. Ilija i Marko bjehu smjeđi, brkati, krućih crta, sličniji hajducima. Kad bi se za vrijeme službe Jakov prekrstio i pognuo, sinovi se još dublje preklanjahu pred Gospodom, kao klasje vjetrom povijano, ali čim bi crkvena vrata škripnula, čim bi se kakav radoznalac stao proturati kroz tišmu, odmah bi se sva četvorica trgnula i pogledala iskosa. I nastade preokret u javnom mišljenju, gotovo svak stade udovici povlađivati. Zašto, brate, da se iskorijeni onaki zdravi soj ljudski i pravoslavski? I ko to zna da Ilija i Marko, koji su prevalili tridesetu, ne bi bili dobri domaćini kad bi se otrgli od meteriza, gdje su proveli djetinjstvo i mladost bez ženske nježnosti?... Hajde, najposlije, da se pričeka kako će Božica obršiti!

Boško uze zanat pokojnoga tasta. Jutrom rano, podalje od zagrađa, dočekivao je seljake i kupovao od njih živinu, voće, zelen, sitnu stoku, drva, domaće rukotvorine, sve što seljak gradu nosi. Posao mu pođe od ruke, tijem većma što je u pređašnjem zanatu bio u vezi sa okolinom i poznavao u glavu sve znatnije domaćine. Zamjeralo mu se što su mu najstrašnije psovke bile najmilije uzrječice, što je sa seljacima bio osorljiv i nasrtljiv, što je večerom gotovo redovno bio trešten pijan, te djecu rado plašio škrgutanjem zuba i razbojničkim pogledima. Obično bi se raskoračio i izvratio glavu, pa bi se derao:

- Hodi ti samo Krivošiću u šake, pa da vidim spasava li te bog! - Tako bi se bakočio i u susjedstvu, gdje slučajno nije bilo nijednoga brkonje. Ali, i trijezan i pijan, većinom prema ženi bijaše nježan, te se često moglo čuti na ulici njegovo tepanje: "Božice, banice, hodi ti k svome Boškulu. Samo ti slušaj svoga Boškula, pa da vidiš smje li te ko krivo pogledati, boga..." I ona se skroz preobrazi, dobi zdravu boju lica, postade vedra i razgovorna. U razgovoru sa susjedima i sa svojom rodbinom branjaše Boškula: "A što? Čovjek se povazdan muči, pa što mari da se s večera proveseli. Ono jeste ružno što psuje, što neće u crkvu, ali još se nije upitomio!" Jedino je strahovala za njegov život, i baš licem na badnji dan, pred večeru, umal'se njena slutnja ne obistini, jer na vrhu naše ulice opkoli Boška živa gužva, iz koje se čudom spase, iznijevši samo krvavu glavu i njekoliko masnica. Božica je stoga išla na zavjet Gospi od pomišljaja, koja vlada na jednoj glavici, čas daleko od Ribnika.

Tako im prođe cijela zima, sve do pošljednjega dana mesojeđa. Pošljednjeg mrsnog dana, mladoženja pozva na večeru oca i oba brata. Do ponoći proglušiše susjedstvo rikanjem i puškaranjem, a sjutradan Boško osvanu skroz drug čovjek. Ide oborenih očiju kao kakva nevjesta, nazivlje boga svakome, krsti se čim čuje zvono, sa seljacima "brate i bratikoviću moj", zaklinje se "borom", psuje samo mačku! Svak pomišlja: "Poludio je." Božica je brižna i sumorna i izbjegava svaki razgovor. Tako je trajalo i drugi i treći dan, a čudo ne prestade, kao što poslovica tvrdi. Djeca se oslobodiše i počeše ga dirati. Jedan viče: "Bjež', eto onoga žvrknutog Krivošića!" Drugi odgovara: "Ne boj ga se valaj ni koliko babe Antice, jer je sad počeo dobri život, hoće da se posveti!" Bošku dođe da prizove sve sile nebesne, da dohvata bubulj, ali se na vrijeme savlada, udari se prstima po usnama, pobjegne od iskušenja.

Na sva pitanja Božica sliježe ramenima i odgovara: "O, brate, čudna svijeta! Čovjek posti i bogu se moli, a ono sve udarilo: "Lud je!..." "Lud je onaj ko to kaže!" Ali pored svega njena naprezanja da se pokaže mirna, vidjelo se da je brižna. Najposlije ona otpetlja torbu pred mojom tetkom. To je bilo druge nedjelje posta, kad vidjesmo Boška u crkvi. Poslije podne, dođe Božica u naše dvorište da se sunča i evo šta ispriča mojoj tetki:

- Kao što znaš, ćaća i brajo i braco večerali su sa nama na poklade. Boga mi (šta da krijem?) jeli su kao vukovi, a pili su kao hajduci. Brajo Ilija, ja mislim, deset puta reče: "Dede, braćo napunimo vreće, jer za četrdeset dana neće masan zalogaj kroz naše grlo!" Ćaća je pričao kako je tamo u planini, đe je on rođen, kako je on odonud pobjegao zbog krvi. To je, znaš, meni pričao, jer su oni sve to znali. Ubio je, znaš... to on, ćaća... njekog čobanina, pa je morao pobjeći. I razgovarali su o svojima rabotama, već znaš o kojima, i dirali su Boškola da se tobože pored mene razmekušio, da spava golotrb, i sve tako. Ali, pravo, sve je to bilo u šali, onako po domaću, a braco Marko me grlio i govorio da sam ja njegova zlatna snaha. Boško je već bio dobro nakresan, ali oni su se dobro držali. Najposle stiže i njih vino, i onda počeše svašta trabunjati. Mene njekoliko puta stari zapita jesam li ja prava pravoslavka, a kad mu ja kažem da jesam, on maše glavom i namiguje na krevet. Hajde sad ti razumi šta je to! Pa onda, svi počeše zanositi, sve tako nješto. Ćaća reče da se on uz časni post čisto podmladi, zato što ga izvršuje kako valja, kako su stari kaluđeri narod učili. Kaže: "Više ti pomaže suhojadenije (zapamtila sam tu riječ!), nego da se pilićima hraniš. Ali, veli, ne pomaže ni suhojadenije, ni ostali post, bez metanija. Što više, to bolje, ali trista na. dan najmanje. Ali, veli, ne pomažu ni suhojadenije, ni ostali post, ni metanija, ni molitve, ako se čovjek samo jednom prevari!" I kad to ćaća reče, opet na;mignu na krevet.

- Brajo Ilija šapnu nješto Boškolu, a on pocrveni sav kao rak i, udarajući pesnicom o sto, poče se zaklinjati da će sve raditi kao što je navikao od djetinjstva.

- Jao, drugo moja, sva pretrnuh kad to čuh! Pomislih: "Odvedoše mi ga banđenici. Opet će s njima u meterize, opet će u kontrobanad". Ali mi laknu kad stari nastavi svjetovanje, kad reče Bošku:

"Ostavi se psovke, sinko moj. Prije svega ne diraj boga, ni njegove ugodnike, za sve vrijeme do Uskrsa. Poslije ... a šta ću ti ja?... Svi smo grješni, možeš, recimo, onako, kad si mnogo ljut, pomalo i opsovati. Ali zapamti, te zapamti: ne pomažu ti ni suhojadenije, ni metanija, ni ono, ako se psovke ne ostaviš".

- Brajo Ilija dodade: "Kad se posti srbaljski, baš onako starinski, onda čovjek malo i oslabi, ali, poslije Uskrsa, vrati mu se snaga četrdeset puta viša, jer anđeli mjere sve na drame šta je ko izgubio, pa mu namire četrdesetostruko! Pa onda, brate, ko manje, ko više, svak nosi breme opačina na leđima. E, hajde, preko godine, ne posta, ne moli se bogu, psuj, ukradi i udari i ubij, pa se to nagomila, a breme treba rasprtiti, ili će pretegnuti. Je li tako, snašo?"

- I sve tako, drugo moja, sve mene pitaju: "Je li tako, je li ovako", a ja sve potvrđujem, iako mnogo šta ne razumijem. A Boško se ljuljaše na stolici, pa sve uzdiše i zaklinje se da neće napustiti starinske običaje.

- Najposlije ispratismo ih do ulice. Stari nam reče na polasku: - "Haj'te, djeco, u korizmu (u post) sa srećom. Recite: korizmice, čistunice, blagodatnice, pomiluj nas". I otidoše klateći se ulicom.

- Kad se vratismo u odaju, Boško opra noge, pa se umi, pa isplaka usta i grlo, a sve to govoreći: "Korizmice, mučenice, pomiluj nas". Najzad mi reče da mu pružim velencu na kovčeg, da mu stavim podglavač i pokrivač. Ja ga u čudu zapitah: "Našto to? Zašto da ležiš na tvrdu i da zebeš?" On me ružno pogleda (prvi put otkad sam mu žena tako me pogleda), pa uze sam šta je tražio i pruži se na kovčeg. Samo što reče: "Zbilja ima Ilija pravo!" Pa ućuta i do malo zahrka...

- Teško mi je bilo, drugo moja, jer tada tek razumjeh njeke riječi i prigovore, ali opet, zahvalih bogu od sveta srca što ga ne odvedoše, kao što sam cijelo veče strahovala.

- Kad se probudih pred zoru, čuh nječije teško dihanje, škripanje dasaka i njeki šapat. Krv se smrznu u meni, jer mi se učini da je tu više zlikovaca, te da ga dave. Jedva prikupih snagu, te skočih i viknuh: - "Ko je to?" Boško uzdahnu i odgovori: "Lezi, ženo. Nemoj me buniti baš u početku!" - "Ma, šta to radiš, Boškolo moj? Šta je s tobom, za boga?" - vrisnuh ja. - "Ništa rđavo, ženo božja!" - veli on ponizno. "Molim se bogu, kao što je red ovijeh teških dana. Lezi, molim te, i nemoj me buniti!" - "Ma, mogu li ja ustati, i tako mi se više ne spava?" - "E, možeš, ali me ne diraj" I čuh gdje u pomrčini sam sebi kaže: "E, sad moram nanovo početi", pa opet nastade teško njegovo dihanje, škripa dasaka i šaptanje.

- Napipah kresavice i zapalih svijeću. On je stajao prema ikoni, leđima meni okrenut, obučen, ali gologlav i bos. I vidjeh šta radi! Prekrsti se, pa se previje i dočeka na dlane, pa klekne i kucne zemlji o pod, Tako postoji pa se naelak ispravi, a jednako šapuće. Razabrah gdje veli: "Bože i sveti Đurđu, oprostite i smilujte se! Jedanaest!" Pa onda: "Majčice Bogorodice, pomozi i ti! Dvanaest!..."

- Ma što: jedanaest, dvanaest?! - zapita je moja tetka.

- Ma, brojaše metanija! Sve tako, izgovori po jednu molitvicu, pa dodaje broj. I ja ostadoh na nogama i počeh se krstiti i klanjati se, jer me obuze njeka milina... Istinu pravu da ti kažem, najprije posumnjah da nije poludio, pa onda, sjetivši se sviju njihovijeh sinotnjih razgovora, smirih se; pa onda, ražali mi se vidjevši kako je skrušen pred bogom. Stoga i mene obuze kajanje. Najposlije on ovako završi: "Isuse Riste, za tvoje velike muke, primi i ovo malo mučenje i kajanje roba tvoga Božidara Krivošića! Amin! Stotinu." I onda sjede, iznemogao. Tetka pršte u smijeh.

- Pa šta je onda bilo? Molim te svrši, jer ja vidim da ste oboje ludi!

- Ništa. Sjedjeli smo dugo bez riječi. Onda ja, kao obično, donesoh mu kruha i sklenicu rakije. On odgurnu rakiju, pa, oborenijeh očiju, veli: "Nosi prokletnicu. Zar ti još ne vjeruješ da ću držati suhojadenije?" - "Ma ja ne znam šta je to!" - rekoh sklonivši rakiju. "Ja ne razumijem te vaše riječi" - "Pa, samo ti se kaže. Suho jesti, a ne vareno, nego kruha i smokava, kruha i oraha, kruha i luka i čiste vode!" - "Pa dokle tako, ako boga znaš?" - "Pa ovijeh šest dana, do neđelje, i onda ću pomalo i vruća, razumije se posna." - "Ma razboljećeš se, čovječe." - "Prođi se, ženo!" - veli. "Sveti oci isposnici jeli su korijenje, pa su živjeli po sto godina." A bio je lijep i njekako mio onako blijed i skrušen, te mi dođe velika želja da ga poljubim, ali nijesam smjela. Polazeći reče mi: "Ti zgotovi štogod za sebe, jer, najposlije, kakvih ti grijehova imaš na duši!?... Eto, više ti nemam šta pričati. Kako je prvoga dana položio sto metanija ujutro, sto u podne, sto uveče, kako je prvoga dana suho jeo, tako je izdržao sve do nedjelje. A od nedjelje jede graha, zelja, krompira, što mu zgotovim, ali ni vina, ni rakije ne okuša, a uvijek polaže trista metanija.

- I spava na kovčegu? - zapita tetka.

- I spava na kovčegu, - potvrdi Božica porumenivši, pa premetnu razgovor na druge stvari...

Naravno, do noći je sve susjestvo znalo za te potankosti, a sjutradan i cio Ribnik, te se djeca i dokonjaci obezobraziše i stadoše kinjiti čudnog isposnika. Na svakome koraku sretahu ga izazivanja, svakojaki prigovori i poruge, koje je on dugo gutao bez odziva, pa ih poslije poče zarezivati na raboš. Stisne zube Boško, sav pozeleni i uzdrhti, pa viče: "Čekaj ti, petljo, proći će i korizma, akobogda! A Krivošić ne ostaje dužan nikome!" U susjestvu njeke se žene bjehu opkladile da Boško neće sve izdržati, da neće izvršiti jednu tačku svota posnog programa, ali, po pričanju Božičinu, on izdrža sve... Velike nedjelje opet održa suhojadenije i pričesti se. Ne bješe mnogo iznemogao, bješe malo bljeđi, i to je sve. Kako se pak nagomilalo mnogo "dugova" i kako se žena s razlogom bojala da će se Boško na sami blagi dan oduživati, to poruči po braju Marka, koji dođe na Uskrs, poslije jutrenje. Omrsiše se sve troje i braća se odmah opiše. Božica ih je neprestano nudila, samo da Boško ne bi izašao. Krivošići su pili, pjevali i psovali cio dan, a sjutradan Boškulo započe svoj pređašnji život, sve u dlaku kao i do poklada, počinjući od jutarnje osorljivosti do večernjega bakočenja po ulicama i u susjestvu. I odužio se prilično "petljama" i opet natovario "breme opačine" duž godine, da ga rasprti u "korizmici mučenici"...

Tako je bivalo svake godine. Za četrdeset dana uskršnjega posta Boško je bivao živi primjer starinskoga pravoslavlja koje se u Ribniku održalo samo u krovinjari Jakova Krivošića; a za trista i dvadeset pet dana bio je, po riječima popovim, prava sablazan pravoslavnoj pastvi...

Godinama je to trajalo. Vrijeme učini svoje. Jakov umrije, Ilija pogibe u jednom sukobu sa carinarima, Marko se otseli, krovinjara se sruši, Božica pogrubje, ne dočekavši materinske radosti, Boško je sve većma pio i psovao...

Pošljednjih godina života teško je izdržavao korizmu, te čim bi ga ko srio, odmah mogaše poznati na. njemu koja je nedjelja posta protekla! Pošljednje nedjelje "suhojadenija" bijaše podbuhnuo, žut, pognut, utonula trbuha i jedva je noge vukao. Svijet bješe oguglao na njegovu nastranost, te bi ga rijetko ko dirao, pitajući ga: "Kako je korizmica?" A on bi dobrodušno odgovarao: "Korizmice, mučenice, čistunice, pomiluj nas uvijek i dovijeka amin!"

I do kraja vijeka svoga održa ćaćinu nauku.

Pijero i Dzandza

Uglavnom, ispričaću vam samo jedan dan iz života njihova.

Pijero se probudio u četiri časa izjutra i spremio se za trenutak. Dzandza (izgovori "dz" kao u riječi "dzindzov"), promeškolji se na krevetu i započe:

- Bon đorno, Pijero. Kakvo je vrijeme?

- Bon đorno. Pada kiša.

- O, bože, pa dokle će?

- Do Božića, kao i lani.

Po živosti njegovih pokreta, po tek progrušanoj crnoj bradi i kovrdžastoj bujnoj kosi, ne bi čovjek Pijeru dao više od četrdeset i pet godina, a on je ljetos navršio šezdeset petu godinu. To niko nije mogao vjerovati na prvi mah. Obrazi mu bjehu okruglasti i preplanuli, nos pojak, vrat žilav, rast osrednji.

- E, pa - pa! - reče Pijero ženi, pa pripalivši svjećicu, koju je uvijek u špagu nosio, otide u drugu sobu, gdje je na čukljama visilo više ogrtača; izabra tanku navoštenu kabanicu za kišu, te izađe.

Sa prostranog hodnika, Pijero strča niz njekih stotinu stuba od kamenijeh stepenica, koje su se lomile tri puta na lakat, jer je stanovao na trećem boju starinskog dvora izumrlijeh plemića Kosorića (Cossorichio). Na svedenom izlazu, pošto otvori teška vrata, ugasi svjećicu i otide Krivom ulicom, koja se tako zove ne stoga što je jedina kriva u primorskom gradu S. (u kome se događa sve :ovo što vam pričam), nego zato što je najkrivlja od sviju, što je nalik na latinsko S.

Pijero svrati u kafanu Kod lengera, na sastavu Krive i Biskupove ulice, koja se kafana od pamtivijeka najranije otvara. U njoj zateče četiri čovjeka za jednim stolom.

Pijero sjede odvojeno.

Kafanski momak, visok, crn kao đavo, Đakomo Moro (koji je inače rođen zagrađanin, a talijanski naučio kao odrastao), donese podnos, a u drugoj ruci golemi ibrik, jer je Pijero htio da mu se kafa siplje pravce iz suda sa ognjišta. Đakomo nasu zdjelicu, pa se poizmače, a Pijero, miješajući, uze dijela u govoru o vremenu, o lovu, o cijenama žitka, o skorašnjim gradskim događajima. Đakomo se takođe pleo u razgovor.

- Ja, ja, ja! - reći će Pijero, ustavši. - Da se ide. Da vidim najprije šta se radi u pekarnici.

I žustro izide.

Onda, od one četvorice, njeki riđi brkonja reče gnjevno:

- Idi bestraga ti i tvoja pekarnica i tvoja gostionica i tvoja brašnara i tvoja poslastičarnica.

- O ho-ho! - udari u smijeh njeki ćosasti debeljko... - Šta je to tebi jutros, Antune! Nijesi mu valjada, i ti što uzajmio.

- Ima zub na Pijera - veli jedan od mlađih drugova.

- Zašto? - pita najmlađi. Brkonja planu:

- Idite svi s vragom! Šta se pretvarate! Zar mi, koji se grčimo od zore do mraka, zar nijesmo više gladni nego siti? A kad Pijero hoće da bankrota, kad se počne prenemagati po dva-tri dana u krevetu, onda se, brže bolje, slete oko njega preturi, ađunte, impjegati, avokati, ljekari, popovi, pa, mile-lile oko njega, žale ga, tješe ga, tepaju mu, pa drž' oko dužitelja. I, dva i dva četiri, Pijero je spasen.

- Isusa mi, to su riječi kao iz jevanđelja! - viknu Đakomo... - U zdravlje prepelica, jarebica i zečeva i bonbona Pijero uvijek ispliva!

Brkonja, po zanatu kovač, primače se debelom i ćosastom mesaru i nastavi:

- Molim te, brate Bortule, ali, recimo... ne daj, bože!... da. ti dođeš na tanko, da moraš bankrotati, šta misliš: bi li ti ko pomogao? bi li se za tebe gospoda onako svojski zauzela?

Bortul pocrveni, a oči da mu štrknu, i promukao reče:

- Ja znam da ne bi!

- Eto vidiš! - viknu kovač i udari pesnicom što je jače mogao ... - Trista mu sakramenata, ti si sin ovoga grada, i svak te zna kao poštena zanatliju, i otac ti se ovdje rodio i stari su tvoji, kao i moji, krv prolijevali za republiku i gospodu, pa, ne daj bože nevolje, niko prstom ne bi mrdnuo za tebe.

Svi zagrajaše. Đakomo ih nadvika:

- Eto vam za primjer Škalete. Najbolji vam je primjer Škaleta. Sjetite se Škalete.

Taj nesrećni Škaleta pade kao ulje na vatru, te buknu pravi požar južnjačke naglosti. Bortul tresnu objema pesnicama i, gotovo ugušen, stade se derati:

- Jest, pravo kažeš. Dosta se sjetiti Škalete.

Dalje se ništa nije moglo razumjeti od silne graje. Svaki je vikao iz svega mozga, proglušujući jedan drugoga.

Ali utoliše odjednom, pa svi posjedaše i poručiše rakije. I jedan započe sad sasvijem mirno:

- A šta bi Dzandza radila da se Pijeru štogod desi!?

Bartul uzdahnu:

- Ona je baš krasna žena... I, čujte, ljudi, tako mi krvi Isusove presvete, da se, recimo Pijeru što desi, da Dzandza ostane na ulici, meni bi to tako žao bilo, kao kad bi se mojoj Mandi to dogodilo.

I sva petorica udariše u beskrajne hvale Dzandzi Pijerovoj. Svi se nadmetahu ko će je većma veličati.

A ne osta ni na tome, nego Đakomo završi:

- Što se tiče dobrote srca, ako ćemo pravo, Pijeru nema para na daleko. Druga je stvar što on nema pameti, to je za njega najgore, ali što se tiče duševnosti, tu mu skidam kapu.

- Evala ti, momče, za tu riječ, - viknu ćoso... - Pameti Pijero nema, koliko ni kokoš, ali je poštena duša.

- Da to nije, ne bi ga sirotinja blagosiljala, - doda Đakomo. - Najposlije, ako je koga zakačio, siromaha nije, nego kakva bakonju. A šta je nama do njih...

Čitaoci vide e je potrebno da se u njekoliko dopune i razjasne ti razgovori.

Antonio de Cokolo, otac Pijerov, izdanak starog plemićkog doma zadarskog, kao i mnogi drugi gladni vlastelići, za vrijeme francuskog osvojenja Dalmacije, dočepa se državne službe. On postade decimar u S., naime onaj što kupi "porez u prirodi". To je bila dobra služba. Ali kad ćesarovci presvojiše Primorje, otpustiše iz službe sve te činovnike pa i Cokola. Nesrećnik se bješe skoro oženio i imao sina, te je životario kojekako. Kad je Pijeru bila šesta godina, umrije mu mati, a zatim napriječac i otac. Pijero se pribi kod siromašne materine rodbine, gdje je rastao bez škole, bez nadzora, bez topline. Kad se Pijero dohvati malo snage, postade trgovačko slušče. Najzad se skrasi kod nekog Figarinija, poslastičara, kome ugodi, te uze za ženu jedinicu mu Dzandzu, a poslije smrti tastove naslijedi radnju i nješto gotovine.

Radnja je Pijeru išla prilično. Žena je mijesila slatkiše, a on i sluga Lorencino prodavahu. Pijero nije bio potrošljiv, ni kafanski čovjek, strasti nije imao, osim lova.

Samo u jednoj stvari Pijero je bio neumjeren, u silnijem nasnovama. One su se rojile u njegovoj glavi, te je vječito smišljao poduzeća koja će ga brzo obogatiti. U svašto se miješao, za svaki je posao razbirao. Najprije je htio da postane udioničar ugljanog rudnika, koji otskora bješe obreten u sjevernoj Dalmaciji, ali, vidjevši da svak zazire od te novotarije, trže se. Poslije je namišljao da organizuje plovidbu malijeh parobroda između S. i Trsta, ali u tome ne uspje. Zatijem je naumljao da organizuje društvo za sušenje sardina, ali ni za to ne nađe odziva...

Dzandza, odana svom dušom i u svemu pokorna, nije mu se protivila, ali nije se ni zanosila njegovijem snovima. Ali najposlije i ona privoli, neka se lati čega hoće.

Pijero se, što'no reku primorci "pusta od kraja". Prvi mu je posao bio da zakupi gradsko pozorište za godinu dana. U tome izgubi gotovo svu ostavinu pokojnog tasta. Zatijem podiže fabriku rezanaca, i u tome poslu izgubi gotovo sve, što Dzandza bješe zaradila i uštedjela. Poslije upropasti i sebe i drugove njeke u parnom mlinu. Poslije otvori veliku modernu pivnicu, koja je prilično napredovala za njekoliko godina, pa odjednom zakržlja i prijeđe u druge ruke, u kojima opet procvjeta pod starijem imenom: Nova pivnica.

Nakon tijeh nesrećnijeh pokušaja dođe na nesrećniju misao da drži više radnja u jedan mah, i tu je tek propadao i petljao.

Pijero bješe mio gospodi kao veoma ljubazan i predusretljiv čovjek. Samo ima li Pijero novaca, ne treba se gospodi brinuti gdje će naći zajam bez vraćanja. Osim toga od silnoga njegova lova, malo se što iznosilo na njegovu trpezu (Dzandza nije marila za divljač, a Pijero, kao i svi pravi lovci, još manje), neto se raznosilo po gospodskim kujnama.

I tako je taj čovjek petljao oko sebe neprilike i vječito se koprcao među njima, a kad bi se već toliko spleo da nema izlaska, onda bi, kao ono pravedni Jov, poželio da ga nestane! Za dan, za dva, tri, prema veličini katastrofe koja se primiče, Pijero se ne razgovara ni s kim, nego samo griska ugašenu virginiju. To su svakome bili znaci da se primaklo kakvo krupno plaćanje. Dzandza samo grca u sebi i izbjegava svako pitanje. Zatijem, jednoga jutra, Pijero ne ustaje u četiri časa, kao obično, neto leži, ne miče se, ne govori, samo žmuri, ili gleda u tavanicu. Dzandza, vrativši se iz crkve, donese mu kafu i virginiju, bez riječi ostavi to pored njega i otide. U podne, opet svrati k njemu, opet bez riječi iznese nedodirnutu kafu i donese mu zdjelu juhe. Onda ruča sama i svjetuje se sa svojom starom sluškinjom. Opet otide za poslom i pred veče dovede staroga don-Martina, svoga ispovjednika. Pijero jedva odgovori na popov pozdrav, ali to starca ne buni, nego zasjedne i zavrgne običan razgovor sa Dzandzom baš kao da je došao u obične pohode. Njih dvoje navijaju, navode, dok se njekako razgovor ne zakači za stvar koja im je jednako na umu, kao i Pijeru. Ali to mora biti, tobož, slučajno. Onda Pijero plane:

- Ma sve je uzalud! Nema tu pomoći, te nema! Plaćati se mora, ili ću na tambur! Kambijala (mjenica) je prekosjutra! Svršeno je sa mnom!

- O-ho-ho! - veli pop tobož u šali... - Odmah krupne riječi. Odmah očajanje... De, de, najprije da čujemo kako stoji stvar.

Pijero sjedne i mrzovoljno ispriča sve, iskreno i jasno, pa opet hukne i legne, i ne bi mu već ni kliještama izvukao riječ.

Pop i Dzandza otidu u drugu sobu, gdje se dogovaraju šta će i kako će. Obično podijele uloge. Pop trči k preturu i advokatima, a Dzandza k ostalijem prijateljima koji mogu biti od pomoći. Ako je povjerilac mještanin, onda ga nenadno opkoli četa gospode i navali na njega molbama i svakojakim razlozima. On se s početka uporno brani od silnog juriša, ali kako zatočnici Cokolovi dovlače sve jače i jače baterije, tako i on, malo pomalo, malaksava, popusti i pristaje na kratak odgađaj, ali oni hoće dugačak, ponjekad predlažu kompromis koji je u opreci sa svijem uobičajenim trgovinskim pravilima. Ponjekad je stvar suviše zapletena, te sav zbor "pretura, ađunta, impjegata, avokata, ljekara i popova" (kako onaj reče kod "Lengera") otide u Krivu ulicu, u stari dvor Kosorića, na treći boj, gdje Pijero leži i gladuje. Razumije se da cio grad govori o tome. Bivalo je da taj zbor jednoga dana tri puta ide od dužitelja k dužniku i obratno. Najposlije, ta borba, kao i svaka, primakne se kraju. S jedne strane mnogo se tražilo da bi se polovina dobila, s druge strane malo se popuštalo da bi se što više očuvalo i, obično, prebije se napolak.

Ako je povjerilac u drugome mjestu, onda se radi žicom, te je često bivalo da takoga dana niko drugi ne može upotrijebiti telegraf...

Kad se nagodba svrši Pijero urani i otide u lov. Tako sjutra, tako prekosjutra, tako onoliko dana koliko je ležao.

Tako je s Pijerom bivalo gotovo svake godine za pošljednjih petnaest godina bračnog života...

Pekarnica je bila na kraju Biskupove ulice, koja se tako prozvala zato što je tu njekakav biskup pao mrtav od kaplje. Na mjestu nesreće, u zidu izdubljena je panjega, a u njoj je kip ne znam koga sveca, zaštitnika od prijeke smrti. Sluteći po izlinjalosti svečeve prilike, to je moralo davno biti, ali je mjesto i danas "ubetno". Ko god strahuje od kaplje, taj mimogretke prilaže po koji novčić u kutiju. Ko se pak, ma kako, zamjeri tome svecu, toga, pa i ne bio ugojen, neće mimoići kaplja. To se bar povijeda, i u to vjeruju svi građani i zagrađani, pa i Pijero. Ali on, jednom, uoči svojih "kritičnih dana", prolazeći tuda kao obično, sjeti se dvostruke moći svečeve, te isplazi jezik i pokaza, mu pesnice. Na nesreću, bilo je svjedoka, i ko zna kako bi to prošlo da svetac i zemljaci ne uzeše na um duševno stanje Pijerovo...

A sad hajdemo za njim.

Pijero stiže u četiri i po časa u pekarnicu, u kojoj su bile dvije izdubine. Tri momka rabotahu oko velike, njeki starkelja oko male. Ona trojica turala su, prevrtala i izvlačila i slagala somune i "štruce" (vekne) bijela i mrka hljeba. Starčić je pekao poslastice. Pijero posmatraše, zapitkivaše, izdavaše naredbe. Odjednom, okrete se jednome od pekara, njekom snažnom mladiću u seljačkoj zagorskoj nošnji.

- Je li, harambašo? - zapita ga Pijero namršteno. - Ti si juče uzeo postole kod Lovrića i rekao si da ću ja platiti. Je li istina?

- Jest, - prošapta momak i obori glavu.

- Pa kako si smio, oca ti lupeškog, kad znaš da si uzeo platu za cio novembar unaprijed, i danas je tek četrnaesti. Znaš li ti da bi te sad mogao otpraviti u šljepić, a?

- Znam, valaj, i pravo bi bilo, - veli Zagorac i niže se prekloni. Pijero spopade lopatu.

- A znaš li ti da ću ti sad isprebijati rebra, pa onda te otjerati tamo gore, u tvoje Zagorje, u tvoje lupeško gnijezdo, odakle si i došao.

Zagorac kleče i osloni se na ruke pa se stade derati:

- Udri, ćaća moj!... Udri, posvetila ti se!... Udri, valaj, izlomi svu lopatu o moja leđa, samo se ti ne srdi i ne kopni zbog mene, jadan ti sam!

- Nosi te đavo, strvino jedna! - viknu Pijero i baci lopatu...

- Aja, ćaća moj! - nastavlja grješnik i udari čelom o pod... - Ne mičem ti se odavde, dokle mi ne oprostiš... Ja, ko velju, obosio sam, pa uzeh obuću od Lovrića, a ko velju, majčica naša, šjor Pijero neće zamjeriti...

Pijero se primače s leđa starčiću, koji je pekao poslastice, kucnu ga po ramenu a drugom rukom uze jedan zagoreo roščić.

Radnik se srdito okrete i unese gospodaru svoje majmunsko, pakosno lice, - lice zbrčkano, sa sijedom francuskom bradicom.

- Koza vuole! - iskezi se on, a oči mu sjaktile kao u zvijerca.

Pijero gledaše Talijanca sa prezrenjem, pa, preteći roščićem, poče mu čitati "svijeh sedam sakramenata". Ali onaj njega posmatraše netrenimice za njekoliko, pa slegnu ramenima i okrete mu leđa.

Kad Pijero otide, onda stade cerekanje one trojice. Zagorac; podiže ruke i poigra. Jedan od drugova reče kroza smijeh:

- Ti baš mukte dođe do obuće. Svi umijemo s njim, ali niko kao ti.

- Ovaj stari magarac lje ne umije, - reče drugi: pokazujući! palcem Talijana... - Ovaj neće boživati ovdje...

Pijero izide iz grada kroz primorska vrata. Veliki pristan bio je pun brodova jedrenjaka. Na drugome kraju, gdje se obala svija u manji i pouzdaniji pristan, dimljahu tri parna broda. More je bilo nješto malo mutno i sitni vali pjenušahu, a od njih je dopirala potmula tutnjava. Nebo je bilo tmasto i svuda jednako, ali ne natušteno, a i to bješe obilježje da bi kiša zbilja mogla trajati do Božića. On je poduže posmatrao sve to, pa se uputi desno, kraju obale, u svoje veliko skladište brašna.

U brašnari bijahu dva momka za; mjerenje, a u klijeti, odmah s lica, sjedjeo je pisar Toni X., čovjek od preko pedeset godina, golijatskoga stasa i oblika, rude brade do pojasa, koji je imao za sobom predugačku istoriju. Mladost je proveo u Americi. Vratio se u zavičaj bez pare i pameti. Muvao se njeko vrijeme dokon zarađujući najviše na kartama, pa, njekako uspje da se svidi bogatoj i lijepoj djevojci, koja i preko volje roditelja i na čudo svačije pođe za. njega. Pijero im je kumovao. Nakon tri godine raskošna života, Toni ostade opet "čist", sa pridom od dvoje djece, te se pribi uz kuma, koji mu je plaćao pedeset for. mjesečno, osim onoga što su ga kumčad stajala.

Toga jutra njih dvojica imali su posla oko pola časa, pa onda, kao obično, udariše u prisne razgovore.

- Šta ćeš danas za ručak, kume? - pita Toni.

- Ne znam ni sam.

- Pitam te zato, znaš, jer sam vidio gdje pronesoše divnijeh lokarada. Bolan, sve kao iza šake debele. Davno ih nijesam takih vidio.

- Lokarada, - reče Pijero prijatno iznenađen, jer je bio gaman na tu vrstu ribe. - Pa, znaš, šta ćemo! Idi ti i kupi kilogram dva... Doduše, trebalo bi pitati kuvaricu. Hajdemo zajedno do gostionice.

Dva kuma pođoše obalom istijem putem kuda je Pijero došao, samo što od vrata primorskih nastaviše pravo k malome pristaništu, gdje svrću parne lađe. Uzgred razgovarahu o nalozi stranih jedrenjaka, što bješe neobično u to doba godine. Govorili su o trgovini brodarskoj, o osobinama talijanskih i grčkih mrnara, o svemu što je s tijem u svezi, samo ne o poslovima koji su njima preči. Toni, veliki domišljan i znalac nebrojenih masnijeh priča i mrnarskih doživljaja, razveseli kuma.

U tome stigoše pred gostionu Ka putniku. U trpezariji, pokućar tek bješe pomeo pod i počeo brisati stolove i stolice. Kumovi sjedoše i Pijero naredi da dođe kuvarica. Nakon njekoliko uđe sredovječna, debela žena, široka lica i rasplašćena nosa, u ostrvljanskoj nošnji.

- Dobro utro, Muarija! - viknu Toni.

- Dobro utro, šjori puaroni! - odzdravi Muarija, razvukavši usne gotovo do ušiju, te joj sinuše pljosnati, bijeli zubi.

Pijera spopade smijeh, te se i njemu prohtje da govori čakavski. I on započe:

- A ča tjemo za, obid?

- A, po bogu, ča vi hotjete, kak vi zapovidite.

- Ima lokarad na peškariji, - veli Toni.

- A lokarde tje bit skupe. Pijero završi "naški":

- Hajde, uzmi sprtvu, pa idi s kumom. Živo. Ja ću s Lovrom za meso i ostalo.

Kad pisar pođe pred kuvaricom, Pijero mu doviknu:

- Čuješ, kume. Izberi dvije-tri dobre lokarde i pošalji ih kumi.

Onaj tobož htjede odreći, ali Pijero mahnu rukom.

Onda gospodar viknu pokućaru, koji se bavljaše svojim poslom u protivnom uglu:

- Ej, ti smrdljivče, gdje je ona druga nakaza?

- Spava, šjor, - odgovori pokućar.

- A ima li putnika u sobama?

- Čini mi se ima trojica.

- Idi zovi sobaricu.

Pokućar otrča.

Pijero izvadi bilježnicu i pisaše dokle se ne pojavi njeka tanka, blijeda i buljooka ženska, u plavu struku i haljini.

- Šta ima novo, Fani? - zapita je Pijero talijanski.

Na prvi pogled moglo se poznati da je Fani Njemica, ali kad poče kresati u Danteovu jeziku, onda tek potvrdi svoje porijeklo. Kako tako, ispriča gospodaru koje su sobe zauzete, šta je koji gost dužan, odakle je koji, i ostale sitnice. Najposlije on joj dade znak da odlazi.

Kako je Paško pokućar stojao iza "Fanike" i preko njenog ramena virio na gospodara, on se snebi kad ona otide.

Pijero ga pogleda.

Bio je taj Paško čovjek od trideset i njekoliko godina, omalen, suvonjav, crnomanjast. Dalmatinska košulja sa zaponcima i razrezanijem grudima, kao da je bila od crne svile, tako je bila prljava.

Pijero baš to gledaše, te viknu:

- A što si takav, životinjo jedna! Jesam ti stotinu puta rekao da te ne trpim takoga.

- Nemam druge košulje, blažene mi Gospe.

- A što lažeš, Gospa ti oči izvadila. Nije li ti prekjuče Dzandza dala moju košulju. Baš prekjuče. Misliš da sam zaboravio, pa kao veliš: "Izmamiću mu drugu".

- Jeste, gospodaru,. ali sam je dao u pranje.

- U pranje si dao čistu košulju a ovu... Odlazi! Vuci mi se s očiju! Zovni onoga drugog gada. Probudi ga, ako spava. A ti, ako mi se vratiš u toj košulji i neumiven, nadavaću ti nogu više nego što imaš godina.

Pijero uze hodati po dugačkoj a uzanoj trpezariji. Kiša poče pljuštati. Hodao je duže od pola časa, dok uđe odnjekuda omalen grbonja, ćoškaste glave, kriva nosa, - prava nakaza.

Pijero mu se duboko pokloni i započe:

- Neka oprosti vaša plemenitost što sam je uznemirio! Zaista to nije lijepo od mene, ali vidite... vidiš, drugi put, ja ću sam doći da te probudim, - izliću ti vjedro vode na tu glavurdu, gade čovječji!

- Nemojte tako, gospodaru! - veli grbonja povlačeći zlobno očima... - Sjedili su gosti noćas do ponoći, a ja nijesam od gvožđa!

- A, ne, ne, ti si od zlata, ti si zlatan... Dosta je ćakula, nego dede račun!

- Izvolite, - reče grbonja i izvadi iz špaga predvostručen list hartije, ispunjen stubovima riječi i brojeva. Pijero poče sračunavati. Grbonja izvadi iz pripasanog toboca pregršt sitna srebrna i mjedena novca, koji naslaga u stupčiće. Zatijem izvadi iz lisnice njekoliko banknota, koje poređa. Onda se izmače, prekrsti ruke na grudima, zažmuri jednijem okom, a drugim nanišani na gospodara.

Pijero je dugo sračunavao. Dva-tri puta odmahnu glavom i htjede nešto reći. Kad Pijero poče brojati novac, dođe Paško, čist kao kaćun, umiven i ulickan. Nosio je veliku sprtvu i torbu preko ramena. Grbonja. blenu od čuda vidjevši Paška gizdava, pa ga spopade silan smijeh.

Pijero se trže, ali, vidjevši šta je, osmijehnu se i on pa izide.

Svakog bogovjetnog jutra, u to doba, na tome putu, od gostionice do mesarnice, obuzimahu ga iste misli, naime: ako mu je sumnjiva korist od brašnare i pekarnice, od gostionice mu je sasvijem izvjesna šteta. Kradu ga Muarija, Fanika, Grbonja i Paško. - O tome sumnje nije! Kontrolisati ih teško je, uhvatiti ih u krupnijoj krađi još je teže, zamijeniti ih drugima, kakva vajda? Pijero je bio od starih dalmatinskih gospodara, kojima se činilo da nemaju pravo vlasti nad mlađima, ako ih ne mogu proklinjati "svojim hljebom." A i dalmatinske sluge, u ono vrijeme, radije su služile za hranu ma i za neznatnu platu. Dakle Pijeru samo za njegovu mobu trebaše čitava gostionica. U kući su on, Dzandza i sluškinja Luca, to je troje; u pekarnici su četiri čovjeka, to je sedmoro; u gostionici su kuvarica, sobarica, naplaćivač, pokućar i podrumar, to je dvanaestoro; u poslastičarnici je momak, to je trinaest grla! A kamo kum i njegova porodica, a kamo ostali paraziti, kamo Dzandzini štićenici!...

Pijero je brzo bio gotov na mesarnici, i tako isto na trgu, te otpravi Paška, a on otide u poslastičarnicu, koja se nalazila u sredini Krive ulice. Bilo je već sedam časova kad uđe u taj dućan od tri-četiri koraka dužine i toliko širine, sa "šljepićem" u pozadini. Police bjehu pune sklenica i sandučića, tezga bješe takođe prepuna, izlog je bio pravi uzor arhitektonske štednje i ukusa. Sve je to bilo kao što je tast ostavio. Madona na sredini gornjeg reda polica, pred kojom vazda goraše kandioce, imala je najmanje dva stoleća. U tome se zakutku Pijero uputio k životu, u njemu se zavolio sa Dzandzom, u njemu je proživio deset godina mirna života, te kad je god nogom tu stupio osjećao je da mu dušu snaži mir.

Tek pošto on sjede, izide iz tamnog sobička mala, bijela prilika, koja prošapta:

- Buon đorno, Pijero.

- Buon đorno, Lorencino, - prihvati Pijero, ne okrećući glave.

- Kako si spavao, Pijero? - pita Lorencino.

- Dobro. Hvala.

- Hvala Isusu i prečistoj djevi Mariji, - doda Lorencino pa ućuta i prekrsti ruke.

U onoj polutami, čovjek bi uzeo Lorencina za kakvog dominikanca. Bješe to starčić od šezdeset godina, sitan, slabe građe, obrijanijeh brkova, sa bijelom kapom, bijelim kaputom, pršnjakom i pantalama. Tako se nosio i ljeti i zimi. Služio je još kod pokojnog Figarinija, dakle bio je drug Pijerov.

Pijero već. riječi nije progovorio no zapali drugu virginiju i otide opet Kod lengera na kafu.

Dzandza ustade oko šest, spremi se dosta brzo, kleče kraj odra i izgovori jutrenji "pozdrav svetoj Gospođi", povuče za konopac koji je visio niza stijenu i koji učini da zatandarika njeko promuklo zvonce, i, najposlije, otvori kapak od najbližeg prozora, te stade prema staklu, između blijedog vidjela zimnje kišovite zore i dvaju plamičaka florentinske lampade.

U onome okviru, onako ozarena, bješe Dzandza elegantna pojava, koja napominjaše kakvu kaluđericu iz vlasteoskog roda. Bila je povisoka i suha. Prvi je utisak bio da imaš pred sobom otmjenu gospođu, onaku kakve zamišljaš da su ženske od stare gospodske loze, te je pogled tražio šta je još u skladu sa stasom. A sa tijem bjehu u skladu ruke tanke i bijele dugačkih prstiju, bujna crna kosa, spletena u vijenac, mramorasto čelo, divne crne oči i djetinja usta. Te ljepote začinjavahu ružnoću dugačkih utonulijeh obraza i grbasta nosa. Kad su njekad obrazi joj bila puniji i svežiji, Dzandza je zaista bila lijepa.

Čuvši korake pred vratima, Dzandza sjede i nalakti se.

Sluškinja Luca, krupna i ugojena baba, unese na podnosu silesiju stvari, koje oprezno položi na sto.

- Bon đorno, parona, - nazva stara, pa odmah okrete srpski: "Kako ste spavali?"

- Bon đorno, Luce. Pa nije loše. Samo sam sanjala čudne stvari.

Na podnosu bješe: čaša mlijeka, dvije prazne čaše, ibričić kafe, zdjelica kompota, kupica skorupa, putijerić šećera u prahu, dva jaja, slog "listića" za umakanje, ožice, mala i velika.

Dzandza se založi kompotom i stade srkutati vodu. Luca razbi jaje, te pažljivo odvoji žumance u jednu čašu, a bjelance u drugu. Dzandza izasu sav šećer povrh žumanaca. Luca razbi i drugo jaje i učini sve kao i prije, pa uze čašu i drškom velike ožice stade mutiti šećer i žumanca.

Tek tada sluškinja zapita:

- Dakle ste opet nješto strašno sanjali?

- Slušaj samo. Kao ljeto je, a ja i Pijero sjedimo u njekakvoj gradini, punoj zelenila i cvijeća i ptičijeg cvrkutanja. Ograđeni smo visokim, lisnatijem drvima, a, kao čini mi se, da u gradini ima još dosta stolova i dosta svijeta, ali mi ne vidimo i ne čujemo nikoga...

- Pa to je lijep san. Barem je početak lijep.

- Slušaj dalje, - veli Dzandza jedući... Sjedimo ti mi tako i veselo ćeretamo, kad li mi se odjednom vidje njeka golema kuća, dugačka, valjda, kao cio grad sa dvadeset, valjda, bojeva, sa milijun prozora, koji su svi bili rastvoreni, ali, za čudo, nije svijetlost kroza njih prodirala, nego je cijela kuća bila ispunjena mrakom. Ta se zgrada samo meni priviđe, Jer joj Pijero bijaše okrenut leđima. I baš kad ja htjedoh da mu kažem kakvo se čudo pojavilo iza njega, promoli se na jednom prozoru najgornjeg boja pokojni otac i mahnu mi glavom.

- O, blažena Gospo, budi nam u pomoći! - reče Luca, ježeći se.

- Je li da nije dobro? - zapita Dzandza uplašena.

- Može biti da nije ni zlo, - odvrati stara uhvativši se za podbradak... - Molim vas, šta je dalje bilo?

- Pijero se okrenu, ali u isti mah nestade pokojnog oca, a odonud doleti k nama njekakva ptica i pade na naš sto, i stade pohlepno kljucati mrve ispred nas. Mi se zgledasmo pa svratismo oči na pticu, koja se ni malo nije bojala, nego je željno kljucala mrve. I onda, odjednom svega nestade.

- Nu! Hvala bogu! - odahnu stara.

- Šta misliš, Luce?

- Nije rđavo, - reče stara odlučno. - Platite misu za duše od purgatorija jednu, a drugu za pokojnog oca posebno. To on od vas traži. Ište čovjek molitava.

Dzandza razrogači oči. Za njekoliko trenutaka gledala je netrenimice u prazninu, pa naglo ustade i pljesne rukama, vičući:

- O, bože! O, Isuse! O, Marijo!

- Šta je sad!? - reče Luca.

- Kako, šta je! Čudo jedno! O, bože, oprosti mi moju grješnu zaborav.

- Ama, šta je!?

- Je li danas četrnaesti novembar, Luce?

- Jeste ... čini mi se.

- Vidiš, danas je ocu sudnji dan. Na današnji je dan umro. Meni to ni na kraj pameti. Vidiš da ti imaš pravo, da je to opomena u snu. O, bože!... Daj pled. Najprije mi daj vuneni rubac. Eno već zvoni na Svisvetijem.

I Luca bješe poražena tijem otkrovenjem. Od silnog uzbuđenja ne reče ništa, nego premetnu gospođi preko vrata rubac, ukrsti joj ga na grudima i sveza na krstima. Zatijem je ogrnu pledom, ali Dzandza stade pred ogledalo i pokri njim glavu. Tako je sasvijem naličila na kaluđericu. Onda navuče rukavice, uze štit za kišu i uputi se gotovo nečujno, kao utvora.

- Zbogom.

Četrdeset je punijeh godina otkad se Dzandza udala, otkad stanuje u kući Kosorića, a otkad je služi vjerna Luca, i za sve to dugo vrijeme, sve je, uglavnom, bivalo kao što ste čuli i vidjeli. Uvijek, osim "kritičnijeh dana", Pijero je ustajao u četiri i s njom probaratao njekoliko riječi, uvijek je ona ustajala u šest i na onaj način doručkovala i, ponajviše s Lucom tumačila snove; uvijek je išla na ranu misu u "Svisvete".

Dzandza stiže prije početka službe i kleče na obično svoje mjesto, koje je nju uvijek čekalo, pa ma i bila naloga. Ta crkvica Svijeh svetijeh, jedna od najstarijeh i najmanje uglednijeh između šesnaest koje ima grad S., bješe u Papudžiskoj ulici, odmah drugoj poslije Krive. U to doba bješe u njoj oko petnaest duša, ponajviše ženskih. Dzandza ostade dva puta duže nego obično, jer je, po savjetu Lucinu, preslušala još dvije mise preko redovne, jednu za sve duše u purgatorijumu, drugu za pokoj oca šjor-Paola...

Iz crkve otide u poslastičarnicu, gdje Lorencinu ispriča san, pa s njim pregleda račun minulog dana. Odatle u gostionicu da pregleda sobe, pa siđe u kujnu da naredi Muariji šta će joj poslati za ručak i šta će dati kome siromašnom djetetu, koje se bude javilo s njenom ceduljom. Iz gostionice svrati kumu Toniju, to toliko da raspita za njegove. Iz brašnare otide u pekarnicu, te se pozabavi sa starijem Talijancem, koji je s njom bio vrlo ljubazan. Odatle otide da obiđe tri-četiri sirotinjske glote, a na kraju toga bješe već i podne.

A u podne tačno ručavalo se u Pijerovoj kući. Jelo iz gostionice donašao je pokućar i stara Luca. Dzandza stiže njekoliko minuta prije muža, a on, kao svakog dana, nađe juhu na stolu.

Lokarde su bile izvrsne, te je Pijero bio dobre volje. On je jeo naglo, oblaporno, kao vuk; naprotiv, ona je "šmedlala" kao mačka. Pijero joj ispriča ponješto od svojih jutarnih poslova i učini njeke primedbe o mlađima. I Dzandza povijedi njemu ukratko sve što je radila do podne, a onda muž otide da spava.

Dzandza otide u poslastičarnicu i odmah uđe u osvijetljen sobičak da mijesi. Lorencino joj uze ogrtač i predade joj bijelu opregaču sa premetačima i grudnjakom. Zatijem stade donositi sve što je trebalo, vrelu i hladnu vodu, šećer, začinke, bajame, jaja i ostalo. Sve je to bilo spremno i naredno, te je rabota išla kao časovnik. Dzanzi čak nije trebalo ni da mu kaže šta hoće, samo bi mrdnula glavom, ili svratila pogled, ne prekidajući razgovor. To bješe najprijatnije doba i Dzandzi i Lorencinu, koji je obožavao svoju gospodarku, koji je nju gledao rasti, koji je bio zaljubljen u nju kao djevojku, koja mu je težak udarac zadala izabravši Pijera! Od toga, pri tome slabom stvoru, ostade nježna sjeta, njeki magloviti ponos samoprijegora, bez imalo žuči, ljubav prečišćena bratskim osjećanjem. Dzandzi je laskalo i osjećala se ugodno pored njega. To je znao sav grad i oko toga je često bivalo šale i dosjetaka.

Oko tri časa svrati Pijero, to toliko da zapali, valjada desetu virginiju, pa otide opet da obilazi ostale radnje.

I Dzandza bješe već gotova. Sustala, sjede da se odmori i da popije kavu s mlijekom, pa natrpavši špagove slatkiša, otide u pohode u odličnije kuće...

A kad suton pade, kad se fenjeri zapališe, onda u poslastičarnici započe posijelo, kao obično u to doba dana. U onoj tjeskobi sjeđahu sa Pijerom zlatar iz susjedstva, njeki Barčić; bogati papudžija Rončić; propali plemić Bandini; sudski pisar Gracianić i bačvar Šperić - svi strasni lovci, a, osim bačvara, mahom sredovječni. Po starodrevnom i opštesvjetskom običaju sviju lovaca, i oni su pričali nevjerovne događaje i doživljaje, premda je svaki znao da mu ostali ne vjeruju. Ali u tome poslu lovačkog laganja, svi su prema Pijeru bili šeprtlje...

U gradu je takođe sve bilo kao obično u to doba dana. Nova pivara (koju je, ako se sjećate, Pijero osnovao) bješe puna odlična svijeta, naime, činovnika, oficira, bogatijeh trgovaca, plemića i posjednika. Kafana Kod lengera bila je puna ljudi iz srednjega staleža, zaduženijeh posjednika, nižih činovnika, manjih trgovaca, imućnijih zanatlija, podoficira, žandara, financijskih stražara. Tu su opet bili jutrašnji naši poznanici, ćosasti mesar, brkati kovač, sičijavi stolar i lijepi obućar. Oni su sad igrali "briškule". Na desetak drugih kafana u gradu i zagrađu i na obali, ne bjehu bez ljudske mješavine, - bez težaka, mrnara, vojnika i ljudi kojima se ne zna zanata. Po krčmama orila se pjesma i bogopsovka, kao obično jesenjih večera, kad je rodna godina. U čitaonicama srpsko-hrvatskoj i talijanskoj bješe takođe dosta ljudi, koji su bistrili malu dalmatinsku i veliku svjetsku politiku. Po kućama žene su gotovile večeru. Po ulicama bješe sluškinjica, koje su "divanile" sa mladićima. Blizu stone crkve, u starinskom prostranom dvoru Barakića, talijanska muzika držala je probe. Na protivnoj strani grada, pod bedemima, u magazinu braće Pušića, srpsko-hrvatska muzika imala je takođe probe. Tu je odjek nješto slabiji nego kraj stone crkve, ali je ipak silan, te se različiti glasovi metalnijeh sprava i tutnjava bubnjeva ukrštavahu duž staroga, zbijenoga, kamenoga grada S. U pristaništu mrnari su zviždali, dizali mostine, raspremali po krovovima brodova, grdili se naši sa talijanskima, talijanski sa grčkima, grčki sa našima...

Ele, u gradu S. bila je graja paklena.

Ali to su sve sitnice prema onome što će sad nastati. Molim vas, samo slušajte! Eno na stonoj crkvi izbija pet časova. To isto čuje se na još četiri zvonika, na raznijem tačkama grada i zagrađa. Odmah, nakon pošljednjeg otkucaja, na stonoj crkvi zaljulja se jedno zvono, pa drugo zvono, pa treće zvono, pa četvrto zvono. Matica svijeh petnaest bogomolja, kao što joj i dolikuje, prva šalje pošljednji večernji pozdrav blaženoj Gospi. Kćeri njene, ostale crkve i crkvice počeknu malko, pa odjednom sve uzavru, nadmeću se koja će biti revnija, što, naravno, zavisi od broja zvona. A svega zvona u S. ima četrdeset i pet.

Večernja zvonjava zateče Pijera na sijelu, među lovcima, a Dzandzu u pohodima kod g-đe ađuntovice. Pijero se baš u tome mahu najslađe smijao, a Dzandza i ađuntovica klekoše i pozdraviše blaženu Gospu, pošljednji put toga dana.

Ako u to doba stigne parna lađa i donese kakvog tuđinca iz daleke daljine, pa kad on čuje svu tu zvonjavu, zvižnjavu, svirku, tutnjavu, viku i dreku, pomisliće da je stigao u njeku golemu ludačku naseobinu, a ne u bogougodni primorski grad. S.

// Projekat Rastko / Književnost / Umetnička književnost / Proza //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]