|
| Projekat Rastko Gračanica - Peć: Istorija:Kokošinji rat |
Premijerno objavljeno 25. aprila 2000. okviru "Projekta Rastko - Biblioteci srpske kulture na Internetu".
Priređivanje i korektura Zoran Stefanović, vebmastering Milan Stojić (Tehnologije, izdavaštvo i agencija Janus, Beograd).
Ovo je ukleta knjiga, napisana o ukletoj godini. Poput grešnih duša i srpskih prognanika luta od e-mail-a do e-mail-a i neće se smiriti sve dok se ne nađe neko da plati njeno štampanje. Da je od lutanja otkupi.
Pročitaj i pošalji dalje!
Videti takodje:
Gruban: PHANTOM ON THE WANTED POSTER
Februar 999. Dan kao proljećni.
Krenuo sam sa Ikom (5) i Acom (4) pet kilometara uz rijeku.
Do mjesta gdje sam hteo da pravim sojanicu.
Vozi nas Acin tata Zoran. Sa nama je Acina mama Lili.
Zoran taksista nekada - obožavao je Bukovskog. Spremao se da piše knjige kao Bukovski - u pedesetoj.
Zato sam ga zvao Bukovski.
Za Iku to je njihovo prezime. Malog Acu zove Aca Bukovski, njegovu mamu Lili Bukovski.
Aca i Ika se igraju u pijesku.
Po nasipu pasu ovce.
Iza nasipa čuje se krkljanje, krik - glas podseća na ljudski.
Sumanuta žena, izobličena, razjarena, šutira zaostalu jagnjad.
Dvoje bijelih i jedno crno. Četvrto jagnje, crno, drži za vrat.
Jagnjad su sasvim mala, februarska.
Drugom rukom vuče raščupano dijete.
Dijete plače ali plač se ne čuje od urlika, od krikova, od bjesova žene .Tek poneku razabiram:
"...crkli...dijete i ja ...ulica ...veštica... crkli...i...i..!! "
Jagnje, visoko odignuto, stisnuto za vrat, batrga nožicama.
Baca ga. Jagnje se dočekuje na noge i pokušava da izmakne.
Presporo za njen bijes.
Uzima motku debelu kao ruka i udara ga po vratu.
Beživotno telašce baca u rijeku.
Trajalo je kratko. Mnogo kraće nego priča.
Uspio sam samo da Iki pokrijem oči.
"Zašto je teta bacila jagnje u reku?!" pita u kolima Aca Bukovski
"Mora da se kupa! "
Pisao sam priče o pijancima i patuljcima, šetao sa ćerkom pored reke i nisam imao pojma da je opet počeo jedan rat.
Bio sam u Bijelom Polju i spremao se da pođem na Pale, do karaule majora Kojića, onog što je okretao vola na Trebeviću kada su Ameri i Amerke htjeli da bace na nas prve bombe.
Autobus Bijelo Polje-Sarajevo čekao sam na izlasku iz grada, na mjestu gdje mi prolazi pored kuće.
Linija je privatna i komšiji sam javio, na mobilni, a kako bi drugačije, da mi stane pred kućom.
Izljubio sam se i krenuo.
"Pomaže bog, Miško! Oćemo li kod Radomira na Pale!?" viknuo sam.
Dočekalo me ćutanje.
Okrenuo sam se i shvatio da sam, osim šofera, jedini muškarac u autobusu.
Ni mesta za stajanje.
Gledala su me uplašena lica žena i djece.
Uputili ih put Sarajeva, da ih sklone od rata.
Istrčao sam.
Pred kućom otac je igrao šah.
"Ćale, izgleda opet je počeo jedan rat!"
"To jedino ti ne znaš", rekao je on i nastavio igru.
Prva je udrila u Danilovgrad.
"Šta ima novo u Danilovgradu?" - pitamo sa mobilnog dok čekam voz za Beograd."
"Kasarna gori. Djecu i žene smo poslali uz brda. Uzeli smo oružje i rakiju, skupili u centru grada a nemamo sa kim da se bijemo. Nema ni džandara. Utekli."
Iste noći je pogođen predajnik za mobilne.
Ima li iko mozga u taj Nato pakt!?
Nijesu mogli bolje utrefiti!
U sve su mogli da nam taknu, ali u obraz i mobilni se ne dira.
Bez mobilnog niđe nijesi dospio, do u dobrovoljce.
Voz stiže na vrijeme u prvo beogradsko ratno jutro.
Rat za početnike:
Praznim račun u banci, punim vodu, kupujem baterije za radio, plin za rešo, cigare za Bojanu, konoplju za kađenje i rakiju za gašenje, gas za lampu, bensendin i kafetin, iz podruma izvlačim bicikl.
Sa Gogoljevim putnim nalogom u džepu više nosim nego guram bicikl kod majstora u Bloku Sedamdeset.
I u Bloku Sedamdeset su se zakačili sa ovima iz NATO-bloka.
Majstor za bicikla sjedi zavaljen u stolici, obe su mu arkade razbijene a pored njega stoji čovek i drži mu pištolj uperen u glavu.
"Dobrojutro"
"Dobrojutro" procijedi majstor.
"Srećan rad."
"Viđi, nemoj i tebi da jebem mater!" obrecnu se vlasnik ljevora. Bilo mu je dosta zabave. Zatače utoku za pas i, duvajući, suknu iz radnje za opravku bicikla.
Majstor, iz čijih razbijenih arkada toči prva srpska krv prolivena u ovom ratu, priča:
"Sinoć me njegova žena, komšinica iz zgrade, zamolila da je za vrijeme uzbune odbacim po rođaku iz Surčina. Vozio sam je poslednjim benzinom. Njega kukavca, ljubomornog, neko naložio da se muvamo. A žena mu ima troje dece!"
Devedeset treće na Grbavici pitao sam čovjeka na prvoj liniji kod Vrbanje mosta šta misli o potpisivanju Vens-Ovenovog plana.
"Nikad ti ja, brate, nisam čuo za taj plan."
"Slušaš li vijesti?"
"Pravo da ti kažem, poslednje što sam čuo: Slovenija se otcijepila."
A bilo je to tri godine posle otcepljena Slovenije.
Ne uključujem televizor, ne kupujem novine, ne slušam radio.
Bicikl je popravljen i ja preko trenerice oblačim jedini komad maskirne robe što mi je ostao, sve žena bacila posle Dejtona - donje muške maskirne gaće.
Uniformu dopunjujem majicom Oklopni voz Krajina-ekspres. Na glavu umjesto šlema stavljam Ikinu šarenu kapicu i zajedno sa biciklom ulazim pred ponoć u poslednji tramvaj "sedmicu" na svoj prvi ratni zadatak.
Kod Cvetkove pijace izlazimo zajedno iz tramvaja bicikl i ja.
Bulevar je pust. Spuštam se Bulevarom, preko Terazija, prema Brankovom mostu.
U čitavom gradu isključeno svijetlo.
Ne okrećem pedale, vozim sredinom ulice, i pjevam:
"Amerika ovih dana,
biće zemlja partizana!"
Uzgred obilazim skloništa.
"Ja sam Bljuzgović, " kaže kockasti pred ulazom u štekaru, "aktivista u mjesnu zajednicu."
Od braće građevinaca napabirčio sam nešto stručnih izraza čije mi značenje nije baš jasno ali ih upotrebljavam k'o srpske mozgonje vilozofske :
"Aha, ovo je prenapregnuti beton, armatura je vjerovatno dvanaestica i to deset dvanaestica, noseći stubovi su OK. Čestitam majstore! Imate jedno od najboljih skloništa" - kadim kockastom.
Kockasti je srećan, maše repom, dobio je pohvalu, pohvalio ga je WAR PRESS.
"Ima li straha?"- pitam.
"Pomalo - kmeknu kockasti - ne bojim se ja za sebe, ali deca."
Pri tom stalno diže glavu prema nebu.
Kockasti ostaje poluotvorenih usta, a ja već na oklopnom biciklu, spuštam se prema Terazijskom grebenu u svoju prvu ratnu beogradsku noć.
"Bljuzgović, zapišite, aktivista, treća mesna zajednica!" dovikuje "Svratite obavezno!"
Ispod Palilulske pijace u zanatskom centru ispred dva solitera je Rusina kafana Blu Lajn.
Tu zatičem krizni štab Partije običnih pijanaca Bore Čorbe u punom radnom sastavu. Predlaže se vanredni kongres.
Bora turio mister Bilija u pjesmu. Pušta nam radne snimke albuma.
Uzaman se Gaga buni. Cijele noći lumpujemo uz "Čorbu".
Kafana je staklena, zbog toga smo je proglasili za nevidljivu. Ako mister Bili ima nevidljivi avion, što Partija običnih pijanaca ne bi imala nevidljivu kafanu.
Svanulo je iznad crkve svetog Marka.
"Dane, dane, đubre jedno,
ne sviće se tako.
Marš napolje,
pa pristojno svani!" recitujem.
"Viđi, nema važnijeg grebena od Terazijskog. Zaludu ti Romanija, Dinara, zaludu Jastrebac. Ako te nema na Terazijskom grebenu nema te niđe!" zaključuje ratni štab iz Rusinog kafea sastavljen većinom od Nikšićana.
Adam sa TV objavljuje: treba tražiti lokatore. Neprijateljski agenti i domaći izdajnici postavili. Omogućuju preciznije pogotke. Vlada u hladu Partije običnih pijanaca na to je odgovorila saopštenjem :"Ne gađajte kafane! Lokatori."
U zoru stižem kući. Tek podmazan bicikl uništio mi je jedine farmerke. Usput sam uspio i da ih progorim džokavcem.
Bojanu hvata očaj od nane.
Prepoznala je na mom licu rat.
Stanovi su se ispraznili a udvaranja skratila.
Neko je poslao ženu u zbjeg, neko muža u rezervu.
Oni koji su ostali moraju da se tješe.
"Kako možeš ne učinjeti vojniku kad polazi u rat. A svakoga mogu sutra pozvati. Evo ti telefon, zovni majku i pitaj je šta će ti reći. Tebe to toliko malo košta, a meni to tolko mnogo znači."
Počele su gradske žurke.
Prema Terazijskom grebenu uputili su se kurjaci.
"Nema boljeg lijeka za strah od smijeha!", objašnjavam ćerki gospodina Bljuzgovića dok sjedimo pred skloništem.
"Odavno je trebalo da TV dnevnik vode Karajlić i Baljak!"
"I Vanja, i Vanja!"dodaje ona.
"O džiu-džica efektu u propagandi sam pisao, no zaludu. Iskoristi energiju napada. Priznaj sve uvećano do apsurda i videćeš telesinu, sa TV sokoćalom umjesto mozga, naduvenu od mesišta punog antibiotika i hormona, kako se, lica zategnutog kao dječje dupe, pred tvoje noge stropoštava."
"Da, da, da, daaaa!" mazno, beogradski, odobrava gospođica.
"Mister Bili tvrdi: izazvali smo Prvi i Drugi svjetski rat. Ne zna, kukavac - ni englesko-burskog rata ne bi bilo da prađed Arkanov nije izljemezo jednog Bura. Ne bi ga oni ratili, da Serdar Jole na magarca ne stiže do Čikaga. Gdje si ti viđela rat bez Srba. I još se svijet tome iščuđava."
Gospodin Bljuzgović sjedi na stepeništu skloništa i s vremena na vrijeme poziva ćer da uniđe.
"Kad bi me čudom turilo za ministra vojnog", izlažem geostrategiju vođenja informativnog rata tu ispred štekare, "sva bi saopštenja počinjao sa SRPSKI IMPERIJALISTIČKI RAT ZA OKUPACIJU AMERIKE KAKO SJEVERNE TAKO I JUŽNE!"
Ćerka gospodina Bljuzgovića me gleda zaljubljeno i trepće okicama.
"Pecunia nervus belli" - "Srce je novac rata" šapćem joj.
Kad pred mozgonjama i pametarima lanem da volim tehno-klub "Industriju", to je ono mjesto gdje im djeca uteknu u jedan uveče a vraćaju se u svitanje, jednogodčad me sa žaljenjem i gađenjem šmekuju.
U čast ognjenih kokošiju što lepetaju iznad naših glava, na kojim jaše Meri Olrajtova, noćni klubovi sad rade danju.
Od dana (kojeg se gadim) kidam u noć "Industrije", u podrum Filozofskog.
"Od dva do sedam popodne Beograd je tehno-prestonica sveta. U to doba tehno se ne sluša nigde sem u Beogradu. Sada bi u Beogradu mogao da se organizuje Tehno-Vudstok. Ali oni koji imaju novca ne slušaju tehno. Tehno je andergraund i di-džejovi ne mogu da dobiju vize!" ujašnjava Ranko, sin mojih prijatelja, dok mi šerpasi po sceni.
Rođen one godine kada sam ja dodigao u Beograd.
Ranko je strejt: ne pije, ne puši, ne duva, i sluša tehno.
Objašnjava mi TTT teenage, techno punk, di-džej Marko, di-džej Dejan, ko je ko na sceni. Ne voli Goa trance, na plaži Go u Indiji nema više hipika, sada su tamo Gotranseri. Gotrans je mešavina tehna i indijske muzike. Šitina komerc. Ima melodiju, a on hoće samo ritam.
Posle je počeo tehno.
Igra mladih ratnika, uspravnih i spremnih da uz muziku sokoćala koračaju prema prvom vijeku bez straha.
A posle sedam smo otišli da miniramo arnautske sajtove po mreži.
"Radio je javio, pogođeni Savezni i Republički MUP" rekao je gos'n Buda, kad je došao iz kuhinje.
Eksplozije projektila u Klubu Književnika nijesmo čuli, ali zazveckale su čaše na poslužaoniku gos'n Bude.
Čim je čuo zveket čaša, Danijel Šifer je ustao, nazdravio srpskoj pobjedi i pozvao sve iz Kluba da branimo Brankov most.
Ali sem mene, odlučnog da budem svjedok njegove hrabrosti i žrtve za srpski narod, niko ne krenu.
"Dosta sam ti ja. Drugi nam ne trebaju. Idemo odavde pravo na Brankov most. Niđe drugo. Zamisli, kakva bi to bila vijest u novinama: Poginuli Jevrić i Šifer."
Dok ga provlačim kroz haustore i stepeništa put mosta, priča mi, voli Remboa i Bodlera i poljubiće smrt kad je sretne kao najlepšu djevojku. Humanista i filozof. Zet srpski. Stigao da brani Beograd. Zeta su Srbi vazdan čašćavali vinom, pa sve malo-malo zastane, otoči.
Požurujem ga. Srušiće most bez nas. Ta bruka da pukne.
Na mostu nikog. Povukle su se patriotske snage i narodna inteligencija.
Ali sa mosta je odličan pogled na zapaljene zgrade MUP-a.
Nije istina da samo lepa sela lepo gore.
Odatle prema MUP-u. Beloglavom Mupu zapalili gnezdo.
Stigli smo na dvesta metara od zapaljenih zgrada-dalje ne daju novinarima.
Dolazi Vlajko Stoiljković, ministar murije.
"Ja sam sa Vlajkom" skresa jedan u civilnom i prođe.
"Ja sam sa Šiferom", gordim se i prođem gurajući veselog zeta pred sobom. Drugi novinari su ostali daleko.
Komadi lima padaju sa jedne na drugu stranu ulice. Ima povrijeđenih policajaca.
Šifer hoće u zapaljenu zgradu Saveznog MUP-a.
"Nemojte, gospodine", moli vatrogasac, "Opasno je."
Šifer, sa suzama u očima, duboko potresen, između dva otakanja, dozirano patetičan daje izjave za TV kuće, brižno odabrane.
Požar je sa obe strane ulice. Vatra pravi plameni tunel nad Knez Miloševom sa Bigzom u pozadini. Širi se prema toplani bolnice i skladištu sa mazutom.
Gazimo preko vatrogasnih cijevi - patike su mi odavno mokre.
Šifera sve zanima, a ima i dobre cipele.
Sa komadom projektila u jednoj, a profi-aparatom u drugoj ruci, muva se tuda oko nas, i slika. Kao da se ne događa ništa, sjedokos, u trenerici, šetka se među vatrogascima. Sa kim je ovaj ufurao, kontam.
Lice poznato, ali ko je ne znam.
Kako džandar naiđe na njega tako ga tapne po ramenu.
Na kakvu se šemu ovaj provukao pored dva reda murijaša.
"Ja sam Jevrić", velim mu.
"Ja Željko Samardžić."
Željko živi u televizoru. Njegove pjesme i skromnost obožavaju mame. Mega-folk-zvezda. Stanuje tu na ćošku.
Deo projektila mu je uletio u stan.
Na licu ima mir ratnika.
Pitam o ratu.
Zadiže trenericu i tu pri svetlosti dva zapaljena MUP-a pokazuje nam ožiljke veličine čaše, ulaznu i izlaznu ranu, metak od protivavionca. Uspomena iz Mostara.
"Smrtica uči skromnosti. Postmodernisti još ne znaju da su smrtni", dobacuje Ilja Moljak, Crveni Kmer.
Primiče se zora.
U porodilištu prema nama nailazi medicinska sestra. Počinje da plače i pada na rame Šiferu. Šifer je tješi. A onda i njemu grunuše suze. Plače sestra, al' plače i Šifer. Sestra se nekako smiri, al' Šifer - jok. Na kraju ona njega tješi.
U porodilištu se u trenutku eksplozije nalazila jedna žena u eklampsiji. To je najteža što se desi. I uspjeli su da je animiraju.
Trudnice su gledale požar. Približavao se skladištu za mazut. Panika. Svaka žena u trenutku uzbune htela je svoju bebu. Znali su da su bebe u bolnici, a opet su gađali!
Kola-te-ral-na štetica, manje-više.
Sviće. Bebe su u skloništu, na sigurnom.
Na vrata bolnice lupa budući tata sa trudnom ženom.
"Ne radimo!"
"Kako ne radite!? Porodi mi se žena!" kaže i šutira vrata.
Budući tata je imao frku da mu se žena ne porodi u kolima. Nije čuo eksplozije. Nije vidio plamen. Počeo je da psuje i tek onda primetio plamen kako se približava bolnici.
Stigao je Bane iz Beča i na Trg doveo Madlen iz Krnjače. Madlena ima slameni šešir sa dvije rupe kroz koje su proturene uši. Madlena ispod repa ima provučenu metu - target. (Ako prdne ode meta!) Djevojke joj karminom mažu usne. Za sav novac kupujem narcise za Madlenu. Na ovakvo vrijeme, to je patriotizam. Kitim je cipcijelu. Madlena radosno njače.
Ulicom prolazi hor djevojčica u bijelom.
Repuju ošišani do glava naliveni pivčugom, čuvari kenjare sa Cvetnog Trga, hajduci sa Terazijskog grebena.
U novogovoru Planete Lihvara Kolatelarna Šteta - su mrtvi Srbi.
Kolatelarna šteta u izboru švapskih lingvista - proglašena je za najružniju riječ godine!
Krilato magare okićeno cvijećem nadlijeće Trg.
Uplašena repovanjem, magarica se upiškila.
Obilazimo zajedno terase kafana.
Ja, čuveni badavadžija, pijem na račun magaruše na čijim je leđima čaršaf iz hotela "Hajat"sa natpisom:"Wellcome home Madlena."
"Drago joj je da se vratila kući", objašnjavam okupljenima.
"Zaželjela se Đevđelijske 17, gdje je kao devojčica jedina imala svilene roze gaćice. Pokazivala ih Tasi Kauboju za dinar. Zato su je zvali Luda Lena. Stigla luda vremena pa se vratila Luda Lena sa Bulbudera. Poželjela se krezavih naših taraba. Nema toga Amerika."
Lena maše repom i mezeti cvijeće.
Odvoze je micubiši džipom uz aplauz okupljenih.
Probudilo me pomeranje tla. Gađalo Toplanu na Novom Beogradu. Spavao sam u trenerici pored uključenog televizora kad je zadrmalo. Uskočio sam u patike i krenuo na jutarnji džoging prema Tošinom splavu.
Od kada je izbila frka između Nato Bloka i Bloka 45, novobeogradske komšije proglasili Tošin splav za atomsko sklonište na Savi. Ako padne, voda je okolo, nema gelera.
Zatičem ih razočarane.
Spremili roštilj: kad bomba padne u Savu, peku somove.
No, nijedne ne promaši. Zalud pripreme.
Ulazimo u čamac. Sa rijeke se pogođena Toplana bolje vidi. Stižemo do Ade Međice.
Sa sojenica između grana drveća proviruju razbarušene mamurne glave srpskih domaćina.
Dolje na zemlji vide se ostaci sinoćnjeg pokolja prasića prouzrokovanog napadom NATO-pakta.
Svi od bombi beže pod zemlju, samo se Srbi po drveću kriju.
Ujutro taksista me vozi u redakciju. Pitam ga kako mu ide posao od kad smo zaratili.
"Kakav rat!?"
"Pa, ovaj rat. Od kako je počelo bombardovanje!"
"Kakvo bombanje. Jebalo te bombanje! Za sedam dana poginulo manje ljudi nego što bi zveknulo na ulici da ima čorbe!"
Svaka vojna na početku izgleda kao SVADBA...
A onda crna jorkširska svinja Jozefina prihaja.
Dama s licem sovuljage doletjela je na ognjenoj kokoši.
Smrt je došla s neba u rudarski grad u kom je zatvoren rudnik.
Prijetnja i to ozbiljna Novom svjetskom poretku. Silikonskoj dolini. Akcijama koka-kole.
Naređenje je izdala sova sa repom miša u ustima.
Ognjene kokoši su snijele ognjena jaja smrti na Aleksinac, mjesto gdje sam dan prije htio da pošaljem dijete u zbjeg.
Iz Aleksinca mi se javlja tazbina:
"Živi smo. Preko Brankice (3) palo staklo. Ne samo da je nije iseklo nego se nije ni probudila od eksplozije. Ni ona ni Nikola (5). Odneli su ih u sklonište i tamo su nastavili da spavaju. Bracko je krenuo da dovede oca i majku, ali je naišao na ranjene žene i odvezao u bolnicu. Gađali su i kod Tesnog sokačeta."
Tesno sokače je najuža i najkraća ulica u Jugoslaviji. Komšije nisu htele da pomjere ograde. Kroz Tesno sokače može samo Fića ili Reno 4 .
Deda Stajić prođe Renoom, ali paša Bracko Opelom mora okolo.
Jes' dobar Opel, al' nije za Tesno sokače.
Kad god sam dolazio u Aleksinac smijao sam se priči o Tesnom sokačetu.
To je miran kraj sa porodičnim kućama punim muškatli.
Nigdje na svetu nisam vido više muškatli nego u Aleksincu. Opasan neki narod, voli cvijeće. Pogotovo muškatle.
Što naročito, kažu, iritira gospođu Olrajt. Dok je živjela u Beogradu, njena majka je zaludu pokušavala da zapati muškatle, na svačijem prozoru ne uspijevaju.
Gađali su između pijace i Doma zdravlja.
Ulicu do glavne.
Tu su zanatlije, pijaca za čoveka seljaka, doktor za bolesnika, ćevabdžinica da se nešto pojede s nogu.
Čim je pijaca, tu su pijačne kafane. Lokatora koliko hoćeš.
Nema šanse da ih odatle možeš dislocirati.
Domaćice promiču sa torbama punim zeleniša.
Tamo se zaglavio traktor. Onde se prodaje rasad za kupus. Možeš mislit! Bande!
Jedan bogami i vile donio, a vile su ti u srpskim rukama opasno oružje. I to ih prodaje javno.
Opasan svijet. Teroristički srpski bandit prodaje nogu praseću.
Drugi iznutricu, čvarke, zatop čak.
Radi kamuflaže prodaje se rasad od cvijeća.
Aleksinac, zgrada kraj pijace, stan 26:
Vrata odvaljena, izbijena zajedno s okvirom, leže na hodniku.
Na vratima krvavi tragovi ruku.
U hodniku četiri para cipela i jedne papuče. Sve krvavo.
Direktno naspram fotelje je rupa na zidu. Veličine točka od bicikla.
Tuda je TO uletjelo.
Na stolu su ostali: piksla puna pikavaca i krvi.
Krv se već sasušila jer je po njoj pala prašina.
Šolja za čaj, tacna na kojoj je bila šolja, kašika velika, supena, vezeni stolnjak - sve je puno krvi.
Podižem šolju punu maltera i sasušene krvi. Mišo slika. Podižem kašiku. Od komšija uzimam kesu, spremim sve to, da ponesem u Beograd, da pokažem... Jebem li vam, da vam po sto puta jebem majku, pasja kopiladi, koja ste ovo zamutila!
Donose mi kesu i ja uredno slažem: i pikslu, i krvave pikavce, i kašiku krvavu, i tanjirić, i šolju...
Ostavljam. Muka mi je. Ne mogu da putujem u kolima dva sata sa tim in-vent-arom zla.
Čovjek udara krampom po ruševini.
Žena uredno stoji do njega sa pletenom korpom za pijacu. Izvlače i slažu sitnice.
"Evo, ovde su igrali karte... tu ih je zateklo... ovde smo ih iskopali... dvojicu staraca... tamo je još dvoje.. nismo stigli... ima ih ispod nas."
Ispod ruševina proviruje razvaljeni ormar. Odijela okačena na vješalice. Otkopavamo odijela.
"Ovo je zamrzivač, a dublje ima još ..." i pokazuje mi razasute kese sa mesom koje se već osjeća.
Pišem izveštaj poreskom obvezniku Ajove.
Uništeno: zalihe smrznutih kopriva i graška, smrznute kokoške...
Uspjeh protiv neprijatelja što je objavio imperijalistički rat za okupaciju Amerike, kako Sjeverne tako i Južne!
Uništeno je 400 stanova, stotine kuća ostalo bez krova, dvadest do temelja srušeno. U jednom napadu!
Srba mehaničar, stoji ispred srušene kuće:
"Gde li ću sada da stanujem, jebem li ga?!"
Ispred Tesnog sokačeta, razvaljen koš. Tu su se igrala djeca.
U fići spljoštenog krova, izbušenog gelerima, stižu Saša i Rada Jonić.
Rada je stomatolog.
"Šta je, Jevriću, boli li te zub?", dobacuje mi i smije se.
Stojimo ispred razrušene zubarske ordinacije.
Zovu nas u kuću. Penjemo se na sprat.
Na stolu još stoji posna večera. Puna maltera. Sve je palo. Samo su na zidu ostale tri ikone i kandilo.
Nestalo je struje, pola kuće urušeno, ali se kandilo nije ugasilo.
"Bio je čisti ponedeljak. Sve sam očistila u kući", smije se Rada.
"I ja sam opajao zidove!" hvali se Saša.
Osmijeh ne silazi sa lica. Ni jednom ni drugom.
A onda nas uvode u sobu.
Imaju četvoro djece.
Preko dječjih krevetića nije palo staklo, nego čitav prozor, eksplozija izbila. Ali ni jedno od djece nije povrijeđeno.
"Mi smo izbegli giljotinu!" stresa se Rada.
Zatvara oči, drhti. Traje trenutak. Skoro veselo, vadi meso iz zamrzivača, trpa u torbe. Nije se još otopilo.
Stotinu osamdeset novinara šnjuva gradom.
Aleksinčani, navikli na velike nesreće, na novinare gledaju kao na vrane što se poslije svake nesreće pojave.
A velike su nesreće u Aleksincu česte. Navikao se na njih narod.
Kad u Aleksincu pogine po šesnaest, po devetnaest, po trideset rudara, onda novinari dođu, slikaju i odu. Pojave se udovice. Podijele stanovi.
Poslednji put kad je poginulo devedeset rudara, rudnik je zatvoren. Ali leševi rudara nisu prestali da dolaze. Preživjeli su nastavili rad u sokobanjskim rudnicima.
Grad izgleda kao da je usred njega eksplodirao metan.
Aleksinac to prihvata sa mirom koji izaziva prskanje u kapilarima.
Ispod ruševina izvlače dvanaestog poginulog.
Kada su bokserske tuče dobile pravo građanstva i ušle kroz TV ekrane, kroz sokoćala, u kuće, bokseri su morali da dobiju bokserske rukavice, dobiju kacige.
Kada je rat postao TV produkt, ograničen je broj mrtvih, ali lovci vole krv žrtve: prečesto krše TV-pravila ratovanja. To zove kolatelarna šteta.
Kola-tela-rrrr-naaaa!
"Kolumbo, jebem li te radoznala!" psuju Srbi.
U press-centru srećem sa ruskim novinarima Draška Markovića, sina Hemingvejevog komandanta u Španiji.
"Odakle dolaziš?", pita me.
"Iz Aleksinca!"
"Zašto su gađali Aleksinac" pita Ruskinja.
"Pod komandom generala Černjajeva u Aleksincu je ratovao poručnik Rajevski (Vronski) kojeg je voljela Ana Karenjina. Poginuo je kraj Adrovca. Srce mu je sahranjeno u manastiru Svetog Romana. Geostratezi Natoa znaju da je Srce Vronskog, Srce Rusije. Zato su gađali Aleksinac, koji je Vronski volio kao Petrograd. Nisu gađali Aleksinac - već Petrograd. U manastiru Svetog Romana pričaju o čudu: na mjestu gdje je sahranjeno srce Vronskog pojavile su se kapljice krvi!"
Plače Ruskinja al, plačem i ja. Nisam ni ja lošiji zet od Šifera.
"Šta je bre, Jevriću, što sliniš" pita ratni reporter Rade Bošnjak. Deset godina za ratom zajedno lutamo.
"Ruskoj duši fale srpska muda.", kažem i tješim uplakanu Nađu.
Ona mi se naslanja na rame.
Ko za Titinog zemana, sve se kafane zatvaraju sa prvim mrakom. Ako je Nato zatvorio kafane, nije dežurstva. Savjesni građani i radnička klasa čuvaju društvenu imovinu. Dok obiđeš sve dežure, eto zore.
Sjednem lijepo na biciklo, pa od dežurnog do dežurnog. Okadim se konopljom pa kod pjesnika Mariokova. On se junački bori sa talasima najveće ruske rijeke - vodke .
Gdje god na dežuru uvratiš, a ono hrane i pića kao da je slava ili četrdesnica.
Šta sve nećeš zateći na dežurstvu: pite, kisjeli kupus, pečenje, pršut. Trista mandži. Ako dežurstva potraju, produraće se.
Specijalna škola za djecu ometenu u razvoju nalazi se u drugoj zgradi od Vojne gimnazije, blizu zabranjenog grada. Organi su odredili: objekt od vitalnog značaja mora imati dežuru.
Tri učiteljice čuvaju školu, a ja čuvam učiteljice. Kad je otadžbina u opasnosti svi su joj potrebni.
Gledamo "Rat i mir" u tri ujutru.
"Zvali su iz Opštenarodne odbrane i rekli da izađemo napolje i potražimo lokatore. Postoji sumnja, neko je bacio lokatore u dvorište. Doći će i njihova ekipa da nam pomogne u traženju!", prenosi nam poruku gospođa Beba, žena Peđe Isusa.
"Ko je ta "Vazdušna opasnost" da ona prekine prvi bal Nataše Rostove!" ljuti se.
Gospođu Bebu, poratni život je naučio da naređenja vlasti treba ispoštovati. Što su gluplja - tim prije. Naravno formalno, ne razmišljajući o njima.
Izlazi u dvorište osnovne škole "Anton Skala" i počinje da se odmjereno šeta pored ograde.
Učiteljicama, da ih ne bi paničili, rekli su da izađu napolje i traže lokatore.
Razumio sam poruku: može se desiti da gađaju gimnaziju.
A Nataša se spremala za bal.
U dvorištu Bojana je pronašla ježa. Huktao je kroz nos.
Kada sam je vidio kako se šćućurila na mesečini i igra sa ježićem znao sam da su avioni proletjeli.
Vojna Gimnazija je za noćas ostala.
Posle odluke Luiz Arbur i Haškog Tribunala da se obustavi dalji postupak nad njim, Gruban je od tuge omršao.
Godinama se Gruban dovijao kako da dospe do apsane, no zaludu.
Odluka Luiz Arbur da ga skine sa ćeralice prosto ga je dotukla. Psovao je Musolinija i Bilija, vrijeđao crnokošuljaša Bestu i Luiz Arbur. Ali ipak ni poslije toliko godina rada protiv Novog Poretka nijesu htjeli da ga hapse.
No, od kako je počeo srpski imperijalistički rat za okupaciju Amerike, kako Sjeverne tako i Južne, Gruban nije slazio sa magarca. Vas je svinuo. Oči su mu zažagrile. Po cipcijeli dan jahao Terazijama na Hegesiji i držao govore - patriotske i ostale.
Formirao je štabove odbrane, huškao i bunio, ko vazda.
"Nema važnijeg grebena od Terazijskog grebena. To je najvažniji srpski greben." učio je
Jaše na magarcu, pjeva svoju omiljenu pjesmu iz onoga rata:
"Aj zaratile dvije velesile
Amerika i srez Nevesinje!"
Prvi put su ga svi radosno pozdravljali. Grubanu su grunule suze.
"To sam čitavog vijeka i čekao - rat s Amerikom."
Gledao je parole i uživao.
Svaka je bila ko da je on umotvorio.
Igralo mu je srce. I u njega i u Hegesije.
Na trgu su Hegesiju i Grubana obasuli cvijećem.
Ko što im dolikuje, što im kao prvoborcima pridopada.
"Valim ti Bože, sad kad smo s Amerikom zaratili, oće li mi dat penziju" pita se Gruban i baca prvi put sedlo na magarca.
"A i Hegesija je zaslužio noseći me kroz ove bune i ratove da mu se dadne za sijeno."
Bitka na nebu kao nad Staljingradom, a na zemlji ujutru ruševine.
Ovo je rat iz dvadeset prvog vijeka. Rat kompjutera. Kao što je tehno muzika, muzika kompjutera bez riječi, tako je i ovaj rat bez priča.
Osim onih o čudesnim spasenjima.
O dodiru ruke što nas čuva od lukavago.
Prijatelji, nepoznati, ratnici, djeca, donose mi i pokazuju komade projektila. Svake noći se iznad naših glava rasprskava.
"Evo ovde sam stajao ...eto tu se zarilo...evo ovdje je puklo!"
I u selo Potrk palo, dojavljuju mi.
"Eksplodiralo joj dupe al nije glava".
"Pa šta ste s njom uradili?"
"Iskopali je i ponijeli na Nikšićku pijacu. Sjekiramo Nikšićane."
Nikšić nije gađalo.
"Gađajte i nas, nijesmo gubavi", donijeli su Nikšićani parolu na Most.
"Šta to radiš, Rašo?"
"Kopam rov, ako dođu Natovci."
"A što tu pored kuće. Idi gore pod šumu."
"Neću ", kaže Rašo, " bojim se lije."
Mihailo Jevrić je jedan dan mlađi od rata.
Nikola Jevrić je pet meseci stariji od rata.
Nas trojica smo sada, dok se tate ne vrate sa vojne, muške glave. Ostali: Đina (4), Anđela (4) i Marija (6) dobro nas slušaju.
Očekujemo još jednog gosta, dragog i još nepoznatog da u naš dom dođe. Kada on dođe, valjda će rat biti daleko.
Lutao sam za ratom do Karinskog Mora i vrhova Velebita, od Dinare do Romanije. Rat je došao sada k meni, nadomak sela pod Lisom, odakle sam odavno otišao.
Džadom promiču džandari u crnim i vojska u maskirnim uniformama.
Niko ne priča o onom ratu gore, svi se boje onog što može da se desi na zemlji.
Svake noći sanjam selo u plamenu... udarce nogama u vrata... ne vidim oznake... čujem samo udarce... krike... razvaljena vrata.
Sanjam leševe iz Mrkonjić Grada, opet preturam po njima, san je strašan i stvaran, bojim se da među njima ne pronađem draga lica.
Gledao sam mješovita sela slična našem kako gore.
Svake noći čujem blejanje crnog jagnjeta.
Vidim mahnitu ženu s motkom.
Deset godina su se moji plašili za mene sada se ja plašim za njih.
Strah-bol u potiljku iz dana u dan sve jači. Blejanje sve glasnije. Nauk, koračaj prema strahu i ne boj se bola, ovde ne važi.
Prvi put shvatam svu bijedu života u pozadini dok rat traje.
Kada se ispod vrhova Prokletija neko od kika ili tata vrati, polazim za našom vojskom put planina i Rugove istim putem kojim je prolazio đed i đedovoga đeda đed i svi Srbljaci.
Godine 1899. Arnauti su popalili sve srbljačke, vasojevićke kuće. Ni kokoška ostala nije. Vrijeme se u Donjim Vasojevićima dijeli na prije i poslije Kokošinjeg rata.
Mnoge porodice su dvadeseti vijek dočekale u pećinama: Goraškoj, Trivunskoj Petnjičkoj u trivanskim i kaludarskim pećinama i škrapama.
Jevra je svoja četiri sina podnjivila u pećini na obroncima Prokletija.
Poslije stotinu godina opet je Kokošinji rat.
Ognjene kokoši s neba siju ognjena jaja.
Pod obroncima Prokletija unuci unuka Jevrinih prte preko pasa dubok snijeg prema Rugovi.
Nikada, kažu, Kapu od Kaludre nije čuvala ni jedna vojska do Kaludra sama.
Za Kaludru se čuje samo u zlim vremenima.
Kad je zapale Arbanasi.
Kad zla vremena prođu, na Kaludru zaborave i beranski lovci.
Ni oni ne znaju gdje je Kaludra.
Tamo iza Kape od Kaludre, na dijelu koji prelazi državnu granicu Crne Gore, OVK je imala baze.
( Na adresi: www.fas.org - jednom od para-Cijinih sajtova na mreži našao sam mapu od 24. 04. 1999. na kojoj je zeleno označen dio teritorije Crne Gore pod kontrolom OVK! )
U dubokom snijegu pod jelama se čuju gusle.
Čuju se gusle u dubokom snijegu a niđe kurjaka da im odgovori.
Mister Klark je rekao:
"Rušićemo mostove između Srbije i Crne Gore."
Madlena Olrajt je od zadovoljstva ispljunula repić miša koji joj je virio iz usta.
"Nema tog eksploziva mister Klik Klak što može te mostove srušiti..."
"Rušićemo mostove. Don't go!" poručuje Klark sa TV ekrana.
"Ništa ti nećeš srušiti! Vidiš li Nikolu i Đurđinu, što su se oko mojih nogu savili dok im otac u snijegu na Prokletijama ponad Patrijaršije, čuva Crnu Goru. U njima su mostovi, stoko bledolika, što tomahavkom mašeš iznad glava djece!"
Na stanici kupujem kartu.
"Dajte mi kartu do poslednje stanice."
"Do Prijepolja?" pita službenik.
"Sve naše prve ljubavi i prva pića dešavali su se u vozu od Bijelog Polja do Beograda. Poslednja stanica toga voza bio je i ostaće Beograd - za nas koji iz Crne Gore dolazimo!"
"Ali voz ide samo do Prijepolja!"
"Ništa ti ne brini, dobri moj. Daj nam dvije trećom klasom do Beograda."
"Kako hoćete, ali bacate pare jer voz ide samo do Prijepolja!"
"Ne putuj, rušićemo mostove!" klikće Klik Klark, mister Kik Kak.
"Tomahavkom mostove Jevanđelja Miroslavljevog ne možeš urušiti. Zato i krećem na put."
"Don't go!" kaki Kik-Kak.
"I must go, moram da idem, žena mi je učiteljica, a ministar Jovo naredio: da se vrate iz zbjegova i požarče po školama!"
U Prijepolju na stanici prozori polupani. Pusto je. Nema ni punkta džandarskoga đe vataju kotrobanske krijumčare.
Sami smo Bojana i ja. Samo se u prizemlju čuje zveket stakla. Stara žena, čuvarka nužnika, pognute glave čisti polomljeno staklo.
Izlazimo iz stanice. Ni ispred nikog. Ne čuju se ni ptice, ni automobili, ni ljudi.
Idemo pješke ka mostu.
Na mostu dvije rupe. Kroz rupu na mostu gledamo u Lim. Dok ja merim prečnik rupa - zvuk aviona.
Iza mosta je benzinska pumpa, a ispred nje policijski punkt.
"Avioni! Trčite!" deru se momci u uniformama.
Trčimo, no zaludu kad nam je torbak prevelik, a ne dovijamo se (što ti je čeljade na mostu zatečeno) da ga ostavimo.
Avion produžava niz Lim. Čuje se eksplozija kod Bistrice.
Prošlo je!
Sto metara dalje od mosta čekamo prevoz za Beograd. Zalud stopiramo.
Nizbrdicom pored nas prolazi bager.
Nikad nisam vidio bager da ide niz put preko sto na sat. Moraš se naći na ovakvom mjestu na ovakav dan da bi to vidio.
Iz istog smjera dolazi i jurodiva žena, preplanula, u crnoj majci kratkih rukava, gura ispred sebe kolica sa djetetom.
Čula, gađali ćupriju pa krenula da vidi.
Mladi momci, pokušavaju da joj objasne šta se dešava.
(U Murinu, u Crnoj Gori, kad je gađan most, trojicu su tako ubili.)
Dolazi autobus. Lokal. Jedino lokalom se kroz rat putuje.
Svi će tu do prvog, do drugog sela.
"A vas dvoje?" pita kondukter.
"Mi do Beograda."
Na Limu kraj brane srušeni željeznički i drumski most.
Željeznički je zvoknuo avion koji smo vidjeli.
Malo dalje, seoski most preko rukavca jezera, seoski most od dvije šine.
I njega gađalo.
I nije srušilo! Samo se jedna šina iskrivila, ali most stoji.
I gledamo čudo.
Preko njega baba prevodi jare!
Živjela baba!
Živjelo jare!
Za mnom čitaoče!
Opet lokal, korpe, motike, šajkače, sjeme, i uniforme.
Lokalom stižemo do iza Kokinog Broda. Na najljepšem mostu na putu od Bijelog Polja do Beograda osam rupa. Most ima četiri luka. Visok je pedeset metara. Po sredini ostao je čitav samo komad širok dva metra. Preko njega trčeći prelazimo.
Iza mosta čeka nas sledeći autobus-lokal.
Dopadaju mi se rupe. Izgledaju kao oči na asfaltnom licu mosta.
S bojom planinske reke.
I opet avioni.
Klik-Klark, Klik-Klak, Kik-Kak kokodače, skakuće na jednoj nožici po sokoćalu da ga vas svijet vidi:
"Rušiću, rušiću...iću...ćiću...ću!"
Na ćupriji osam rana ali se još drži.
Ostalo dva metra.
Lokalom stižemo u Užice a iz Užica, s hajducima iz Srpske, trebinjskim autobusom krećemo dalje.
Oni su obvikli na ratne drumove, znaju kako se kroz rat putuje.
Već dva mjeseca Aleksinac živi po podrumima.
Rudarski grad u kome je rudnik zatvoren, opet je posjetila smrt.
Ruševine su raščišćene, kažu, zidaće. Ali prva dama ostavila je otisak svog prsta na svakom čelu. Na prvi jauk sirene grad odlazi pod zemlju.
"Ugasi tetu, ugasi tetu!", preplašeno moli devojčica iz Tesnog sokačeta u Aleksincu .
U sokoćalu Sova i Smrt.
Dijete je zapamtilo lice gospođe Olrajt.
Dok odrasli blenu u televizor, djevojčica plače.
"Ugasi tetu! Ugasi tetu!", vrišti i pokriva se ćebetom.
Isključujem televizor i pitam je:
"Šta će ti ćebe?"
"Da me ne vide Natovci, da me ne vide Natovci."
Sjutradan u manastiru Lipovcu kraj Aleksinca krštavamo trećeg sina a četvrto dijete mog kuma Peke Đorđevića - deliju Bogdana.
U Nišu eksplozije. Rano jutro. Obilazim grad. Tek u deset polazi autobus za Prištinu.
Vodovod je išao preko pogođenog mosta na Nišavi. Iz presječene cijevi šiklja voda. Liči na prerezanu venu, lije krv. Vodovod - krvotok grada su prekinuli.
Industrijska zona Niša još je u plamenu. Gađali su je po ko zna koji put.
Na izlozima oko stanice i po Kvantaškoj pijaci najloni umjesto stakala. Izgorio duvanski kombinat. Ko ratuje bez duvana.
Nema riječi, samo krik i kletva. U krugu Medicinskog centra sa ministrom vjera Milovanom Radovanovićem razgledam spaljene automobile. Psujemo oba. Tu su i dvije izgorjele prodavnice Pogrebne opreme.
Hoću da slikam ministra ispred izgorjele prodavnice pogrebne opreme, al' neće moći.
Grad je opozicioni, a direktor Medicinskog centra, socijalista, zabranio slikanje bez dozvole, zbog lokalnih novinara.
Prolazio sam sačekuše turske i rvatske, prolazio Arkanove i Brnetove straže, zasjede Mladićeve i srpskih džandara, ali hajde, junačko perce novinarsko, prođi sačekušu pijanog bolničkog stražara!
Uzalud ministar!
Prodavnice pogrebne opreme su uvijek bile objekti od strateške važnosti za Srbe!
Bježeći od većeg belaja Srbljaci su dodigli u Vasojeviće. Inokosi među Vasojevićima, nikad nisu imali dovoljno zemlje.
Moj pokojni đed i đedovoga đeda đed, pojašu na planinsko konjče, stave u bisage so i kroz Rugovsku klisuru, pred kraj zime, spuste se u Metohiju, obiđu odive.
Iz Peći natovare žito pa pješke ispred konja.
Od đeda Nova sam primio nauk: nema veće bratske milosti no usred zla zemana obići odive, obići sestre, i evo me na putu.
Krećem iz manastira Lipovca put Gračanice, Dečana i Patrijaršije.
Putujem bez ausvajsa đenerala Ace.
Prestao sam da brojim srušene ćuprije. Od Niša do Prištine putujem osam sati. Opet sam u autobusu Benkovac-Bijeljina. Autobus na putu nikog ne ostavlja. Puši se. Maskirne uniforme, žene u crnini, flaša s rakijom kruži od ruke do ruke. Pred svakim mostom skrećemo na zemljanu zaobilaznicu, tek probijenu.
Pored druma puštena stoka. Muču bivolice.
Stanica u Prištini liči na gnojav prišt.
U torbaku su mi vino i knjige za Darinku Jevrić.
Davne sedamdeset druge na pozornici Ratkovićevih večeri, sva u belom, duge plave kose, visoka kao Prokletije, pojavila se pjesnikinja, gospa slavijanska, Darinka Jevrić.
"Joj, ako zaleleču Dečanska zvona,
pa ti se lik sa freskama pomuti"
prizivala je zvona manastira dotad neznana pjesnikinja iz Peći.
Povukla Dečanska zvona, otpočela svetkovina bola.
A kada zvone Dečanska zvona, čuje ih čitava granica, ona najtvrđa srpska granica od Brskuta, preko Lijeve rijeke do Berana.
Najtvrđa je granica gdje su najviše srpske planine. Gdje je neprijatelj najljući. I poslednje čobanče tad zna šta mu je činiti.
Ujutru sam je drugi put vidio na bjelopoljskoj autobuskoj stanici: sjedela je u farmericama na trotoaru sa Vesnom Parun. Pile su zidarsko pivo i čekala autobus. Ispred njih je na novinama bilo postavljeno meze: šrafovi, navojnice, ekseri - Dara u gvožđari kupila.
Nazdravljale su jedna dugoj i smijale se.
Skoro tri decenije taj smijeh sam stavljao pod glavu: po štajgama, zatvorima, liftovima, rovovima, izgorjelim kućama...
U Prištini su sve radnje razbijene i odavno odrađene. Šunjam se gradom tražeći gdje bih mogao da kupim cvijeće. Na moje pitanje dobijam sažaljiv pogled.
Na pijaci - trotoaru blizu hotela"Grand" prelijepa starica prodaje jabuke i cvijeće.
Lako se pogađamo.
Ja njoj sve pare iz novčanika, ona meni sve cvijeće.
Svakoj ženi koju uzgred srećem poklanjam po cvijet.
Arnautka čeka pred prodavnicom u redu za hleb. I njoj davam cvijet. Ostavlja na mom licu pogled što boli.
Dolazim u smiraj dana sa naramkom cvijeća u rukama.
U hodniku baterijska lampa. One sa druge strane ne vidim.
"Ko si?"
"Srbin. Gdje živi Darinka?"
"Inka-Dar, carica, ko je ne zna, dava nam pljuge!"
U sobi punoj cvijeća pričam joj o crnom jagnjetu. O ženi.
Dok po Prištini padaju bombe, devet dana prizivamo u pomoć Riječ: Brane Petrovića, Milana Nenadića, Ranog Jova - Ranka Jovovića. Čaše nam stihovima svojim puni Boginja proljeća a ćerka boga Groma, velika pjesnikinja jezika našeg - Vesna Parun.
Nazdravljamo za Mladog Ratnika - Ratka Mladića i sve Mlade Ratnike, noćas po zasjedama na srpskom Kosovu.
Tu nas zatiče vijest - ubijeni zet i sestra Moše Odalovića. Ognjeno jaje kokoš je snijela na njihov dom.
Ne mogu da jedem, svakog dana mi je sve lošije, blejanje počinje kako zatvorim oči.
Molim je da ide za Bijelo Polje.
Ona ostaje a ja krećem dalje.
Vukući se za ratom često sam stopirao s umornim ratnicama koji se posle petnaest dana provedenih na liniji vraćaju kući.
Nikad u istoriji nije bilo vojske koja je stopom put smrti putovala. Prolazili su pored njih u autima od stotine konja - sponzori. Izvoznici šuma sa planina Starine Novaka i uvoznici Subotičke smrti - rakije od marke, i manje.
Tako je umorni ratnik vidio svakog ko je prošao pored njega.
Dešavalo se skoro na svim drumovima Srpske.
Za onim ko ne stane, odjekne rafal.
Ili u njega.
Na Jahorini, umorni ratnik ubio je šofera koji nije htio da stane.
Ubicu su vezali za kola i vukli do Pala.
Preživio je ali se nikada otrijeznio nije.
Kao i uvijek, stopiram do prvog punkta. Punkt je napušten ali u razlupanoj radnji vidim fotelju. Iznosim je i sjedam pored puta. Ne stopiram stojeći. Polako dolazi mrak. U smjeru Peći gotovo ne prolazi niko. Ostalo mi je još nekoliko sati do četrdeset.
"Četrdeset mi je godina. Gadne godine..." kaže Ahmed Nurudin.
Ako se do četrdesete nisi obogatio, nećeš nikad.
U rancu mi je hljeb što mi je Darinka pred svitanje za puta ispekla od žita sa Metoha, u soliteru stijeni, u keliji.
I flaša vina "Mostarska žilavka", uspomena na neku sestrinu ljubav iz šezdeset i pete. Kao poslednji klošar, snimio sam je još kad došao i drpio, kad sam kretao, s izložbenog mjesta na vrhu kuhinjske vitrine.
Od dokumenata imam samo koricu od primjerka "Heroja" na kojoj me je Kapor nacrtao na oklopnom biciklu.
Šta bi rekao đeneral Aca, zadužen za kretanje novinara, da zna s kakvim dokumentom putujem?
Nemam ni novca ni novčanika.
Od kada je počelo, smršao sam bar deset kila .
Od stvari imam telefonski imenik i farmerice u torbi.
Na ruci - Darinkina brojanica.
I mnogo mi je dobro u toj fotelji na napuštenom punktu ispred razbijene i po svim propisima do kraja odrađene arnautske radnje.
U sam sumrak nailaze mladi ratnici na kamionetu.
Pokazujem prstom, pitam može li se gore, na karoseriju. Staju. Penjem se. Sjedam na gume.
Počinje kiša. Umjesto marame, vadim farmerice i obavijam ih oko glave.
Kod Slatine oni skreću a ja se skotrljavam. Mrak je.
"Pomaže bog, zasjedo srpska!"
"Ko ide?"
"Putnik."
"Odakle dolaziš, putniče?"
"Sa daleka sam puta, krenuo sam davno. Biće sada skoro deset godina. Sa Jovanom Raškovićem od Kule Janković Stojana. Od manastira Dragovića, i manastira Krke."
"Šta imaš u rancu, putniče?"
"Imam hljeb i vino."
"Kakav je tvoj posao, lopino!"
"Mažnjavam priče!"
"Valjni nam jednu priču, ali sa Kosova, landaro srpska, što sam kroz noć Kosovsku putuješ!"
"Ja o životu na Kosovu malo znam, nisu me mnogo vodili putevi ovamo, ne kvarim poslove rodu svom. Ali znam jednu o smrti."
"Pričaj, putniče, šta znaš o smrti."
"Znam kako je umro najveći Pećanac!"
"Ko je najveći?"
"Progulio je kroz obruč posle propasti Topličkog ustanka i u svoj dnevnik zapisao: "Evo me, nalazim se na dvadeset kilometara od Sofije i radim od njihovog naroda ono što oni od mojeg."
"Kako je umro, putniče?"
"Pričao mi je od Prokuplja Zeka:
Stiglo je četrdeset treće godine naređenje vrhovne komande - glava staroga hajduka potrebna za oltar otadžbine. Došla su trojica najljepših srpskih oficira da ga strijeljaju. Stoje pred njim i plaču. Ne pitaju ga ima li poslednju želju, već li ima poslednje naređenje, spremni da svako izvrše.
"Imam. Ova sijeda četnička glava nije zaslužila metak, nego kamu. Ko od vas trojice ima ruku da je posiječe i odnese na dar domovini?"
Najljepši od njih obriše suze, stane mirno:
"Imam ja, vojvodo!"
"Hajdemo, sine, znam da imaš laku ruku."
"Ova ti valja, književniče!"
"Lako je izvaditi kamu. Izvadi grlo!"
"Kako te zovu zasjede srpske, pijano piskaralo?"
"Jevro, Nebojša, tako me zovu. Ministar sam za dezinformacije. Čuli ste za Vladu u hladu Partije običnih pijanaca."
"Đe ti je auto, ministre?"
"Nemam auto. Imao sam oklopno biciklo dok smo na Ilidži ratovali, ali su ga prodali Brnetovi četnici za gajbu piva Hrvatima na Kobiljači."
"Jesi li kršten, Jevro?"
"U manastiru Krka su me krstili srpski pjesnici i kaluđeri."
"Jesu li sigurni drumovi?"
"Jesu, mladi ratnici."
"Šta se pjeva sa one strane Drine po srpskim zasjedama?"
"Svud su straže,
Svud su straže
Onih koje traže!"
"Odkud noćas kod nas da naiđeš?"
"Koliko je sati?"
"Prošla je ponoć"
" Napunio sam četrdeset noćas. Došao sam da s vama proslavim četrdeset godina. Ovo vino što mi je spremila sestra da otvorimo. Petnest godina u njemu stoji sunce sa Neretve. Odlomite po komad hljeba. Vas sam odabrao, mladi ratnici, da sa vama četrdesetu dočekam. Ima li boljeg mjesta nego u sačekuši pokraj druma. Ako već ne možeš da izabereš vrijeme kada ćeš se sa smrću sresti, valjda možeš mjesto i robu za ukop. A vi ste izabrali najljepšu srpsku riječ - Kosovo. Najljepšu robu - uniformu ratnika, koji nejač srpsku čuva od noža kačaka. Dobro mjesto za žurku" pričam iz mraka pozornice.
Pričam da bih zaglušio blejanje crnog jagnjeta okrvavljene njuške.
"Živio, ministre, i neka ti je srećan rođendan! I ne boj se dok si s nama!"
"Kako da se ne bojim, brate! Ako ne prekinu sa bombardovanjem, pući će mi jetra!"
"Dajte mu tu flašu i vodite ga tamo u sobu. Nemoj da izlazi do zore", iz tmuše naređuje glas.
Čitavu noć u mrak sobe ulaze pojedinačno i u grupama vojnici. Noću se ne putuje dalje. Svi stigli do ovog punkta u toku noći, tu sačekaju zoru.
Ne pali se svjetlo.
Samo žar od cigara ili plamen upaljača za trenutak osvijetli lice nekog od mojih slušalaca.
Blejanje je postalo nepodnošljivo. Jače od zvuka aviona. Glasnije od bombi koje padaju po Peći.
Ispred hotela Metohija dva konja i magarac pasu.
Na njima nema više mesa. Ostale su samo kosti, šklaparaju. Brada duga.
Jakna crna, sa nalepnicom - tri devetke.
Prolaze vatrogasci. Negdje gori.
Na zidu crvenim slovima napisano: Avione, avione, baci mi bombone...
Kod Dane, Darine sestre, kupam se i uzimam čistu preobuku.
Noćim kod Miloša Jevrića. Čitavu noć ne spavam.
Blejanje je takvo da ni sebe ni strica ne čujem.
Osjećam Mrtav zmijski kolut kako se oko vrata steže.
A lak sam.
Ispred njegove kuće ujutru viče luda žena. Iz sveg glasa.
I noćas je vikala. Čitavu noć.
Miloš me vozi do Dečana a on se vraća.
Hodam bos oko manastira, ali ne smijem u crkvu.
Opet čujem blejanje.
Za mnom ide dečak crn, a beskrajno plavih očiju. Ne skida ih sa mene. Sklonili su ga u Manastir. Dok traje liturgija pričam mu bajku.
Kaluđer ima plave oči. I dobro lice. Vjerujem mu.
Hoću da pričam s njim. Potrebno mi je da nekom ispričam o jagnjetu. Blejanje mi razbija mozak.
Hoću da vrištim.
Iguman je rekao: monah ima poslušanje, ne može da priča sa mnom.
Prema Patrijaršiji i Rugovi polazim bos.
Ubrzo nestaje ljudi.
Pored puta leži lešina magareta.
Naprijed mrtav konj. Ogroman šarplaninac vuče konjsku nogu.
Drugi vuče iznutrice. Iza je spaljena kuća. Svaki korak naprijed, režanje - oni strvine i kuću ne daju.
"Dabogda ti pasja pogibija pukla" dopire kletva ispod obronaka djetinjstva.
Zeljovi su dobro uhranjeni. Nikad tolike šarplanince nijesam vidio.
Ostavljaju meso i kreću prema meni. Prekasno je da krenem nazad.
Odjednom mi je smiješno: to je znači ta pasja pogibija.
Hodam polako, ni brže ni sporije no kako sam krenuo. Reže. Kako im se primičem, režanje postaje glasnije. Jedva primjetno, jedan, pa drugi povlače se u stranu, sasvim malo, potom sve više.
Hodam stopu po stopu.
Režanje postaje tiše.
Glavati šarplaninci odvlače komade strvine prema šumi.
S obe strane puta, prema vrhovima Prokletija, čuju se pucnji.
Poznajem zvuk smrti. Peta Betovenova na kalašnjikovu. Tri pojedinačna i dugi. Znam ko je pod vrhovima.
Bacam torbu s imenicima i farmericama pored puta.
Lak sam.
Prebiram po brojanicama i molim se.
U džepu sam našao crkveni kalendar.
Znam da sam ga uzeo iz Miloševe kuće.
Stajao je na stolu. Ali kad i zašto sam ga stavio u džep, odakle se obrela Darinkina brojanica na mojoj ruci!?
Molim se. Svaki deo mene je molitva.
I dobro mi je.
U manastirima sam se više zanimao vinom, pričama ajdučkim, no molitvom. Nije da se nisam molio. Molio sam se ali nijesam u molitvi pretjerivao kao pravi Srbin.
Moje bijedno spisateljsko pero tu zastaje.
Takvu dubinu molitve nikad nijesam osjetio.
Dobro mi je. Blejanje jagnjeta ne čujem. Želim samo da potraje.
U džepu imam bocu vina. Popio sam samo jedan gutljaj za pet sati.
(Svašta mi se dešavalo u životu, ali da popijem jedan gutljaj vina za pet sati, a prije toga sam bio u piću, to je u mom slučaju ravno čudu.)
Na nogama su mi krvavi podlivi.
Cijepam čistu preobuku, prvo maju a onda gaće i pravim zavoje za noge.
Želim samo da putovanje potraje što duže.
U Patrijaršiji kupujem deset svijeća, devet za žive, desetu za mrtve. Palim svijeće za dug život braće i odivića u zasjedama srpskim od Čakora do Tmušića. Molim se za one kojima ime znam. Na kraju, za dušu onima koji nisu više sa nama.
U potoku koji prolazi kroz dvorište Patrijaršije hladim krvave podlive.
A onda pravo do srpskih vidara, da podlive otvore, noge previju.
Nijedan me kamen ubo nije, ni pčela, ni trn.
Doktor gleda, oko ne vjeruje.
Na vrhovima prstiju tutnjim i zaustavljam prvi auto pjevajući "Spremte se, spremte..."
Sjutradan me Miloš vozi za Crnu Goru.
Doktorka je promiješala lijekove i stavila ih u veliku staklenu flašu.
Iz nje kapa u vene.
Kapa, kapa, kapa...!
Donose mi tek usiren sir. Krevet je topao, jorgan beo. Rat daleko...
Hoću da ustanem, hoću da idem dalje, moram nekome da kažem sve o blejanju, hoću da tražim patrijarha, moram put Hilandara...moram da idem po Zvonka...
"Trebaš njoj!" kao uvijek me matira otac - bolji šahista i dovodi u sobu Ikoniju
Malena me grli i kaže:
"Tajo, pričaj Vretenka!"
Sokoćalo javlja: OPET JE POČEO JEDAN MIR
Prolaze ljudi u traktorima. Otegla se kolona. Od Kule Janković Stojana preko Zapadne Slavonije i Ilidže, do Grbavice, od Knina do Principovog Grahova, od carskog Prizrena do Crne Gore.
Slavko Aleksić nosi pred kolonom veliki krst, dar ruskog patrijarha.
Uzalud tražim Miloša i Darinku.
Nema ih u koloni.
Miloša Jevrića su oteli Arnauti.
Darinka je odlučila da ostane.
Po Tmušićima Ikonija i ja dijelimo antidržavni materijal: Ikine bajke o Limskoj sireni, o patuljku Vretenku, o delfinu Joci.
A to je valjda i u demokratiji dozvoljeno.
U Bijeljini ločem sa Lalom, čamdžijom Zeke buljubaše .
Pričamo ratne.
"Za Srpsku sam ih prevodio noću, u vrijeme vazdušne opasnosti, preko železničkog mosta. Stići bježana ne možeš. A u njemu sto i dvaes kila. Jebo mu Tito mater, devedeset prve sam ih prebacivo iz Sarajeva za hiljadu maraka. Zapali za Srbijicu, dok su drugi ratovali, i moraju da plate. Mora od nečeg vojska piti. A sad više ne bježe, nego beže - nazad.
"Zašto sad hiljadu i dvesta - buni se onaj što je bježao, a sad beži - kad je bilo hiljadu?"
"Zbog jotovanja, zbog jotovanja, brate! Slovo J ti fali. A to košta dvjesta maraka više."
Oženio se skoro Lalo, al' ga snašo belaj.
Tašta mu posirovija udovica iz sela na Romaniji. Kuća im izgorjela pa i ona sišla sa ćerkom u Bijeljinu. Obukla crne helanke pa alaknula da traži muža.
On mi se jada na taštu, a ja mu pričam. Uzalud pokušavam da doprem do Kupusišta, do Darinke. Izdaju me javke, nikom se ne ide prema Gojnom Prištu. Na 038-41-483 javio mi se muški glas. Albanac.
Pritisli Lala mir i bračni život, a on uvijek ima ideju, robijaši su ti pismen svijet, rad je da me vozi na Kosovo.
Kujemo "ratni plan".
U Bajinoj Bašti ima ogranak udruženja neoženjenih seoskih momaka "Kutnji prag".
Zovemo Bobana Leštarevića da nam nađe zemljišni maksimum za taštu. I sve priključne uređaje.
Stiže i tašta. Sipa rakiju, smeška se, mila joj priča, a i ona poneku popije.
"Jes ti dobra ova rakija prijo, al' ne znaš ti šta je Bajinobaštanska klekovača", manišem i pripaljujem.
Ujutru Boban iz Bašte javlja: dogovorio viđenje i hiljadu maraka od momka ako mu uspije provodadžiluk. Dolazite!
Bila je to ljubav na prvi pogled. Vjeridba isti dan.
Mladoženja održao riječ i pukao somče za Bobana.
Bobanu je ostao stan u Prištini, kompjuter, stvari. Tamo je studirao engleski. I on bi do Prištine.
Sa bidonom rakije i hiljadom maraka krećemo put Prištine. Svi trojica!
Tašta je ostala u Bajinoj Bašti - sprema svadbu.
Dok prolazimo kroz Prokuplje, Lalo pjeva:
"Aj, udah taštu u Bajinu Baštu,
Taštu, taštu, u Bajinu Baštu!
U svitanje smo stigli do Kuršumlije.
Brada mi je do sedmog rebra duga.
Poslednji put me je brijao zatvorski berberin u prištinskom okružnom zatvoru u zimu osamdeset treće.
Četkicu je umakao u lambu sa vodom iz koje su se u kenjari zapirali Šiptari. Bilo nas je šezdeset osam, u sobi sa 19 kreveta. Od toga 9 dvospratnih. Spavali smo po dvojica u krevetu, po dvojica između kreveta, po dvojica ispod. U ćošku sobe je nužnik ograđen zarđalim limom, nagriženim od urina. A unutra metalna lamba. Uvijek puna vode. Papir je bio najstrože zabranjen. Jednom nedeljno dolazio je berberin da nas brije. Obrijao mi je i glavu i bradu. Te godine razbolio sam se od tuberkoloze.
I od tada se nijesam brijao.
I od tada se nijesam šišao.
U Kuršumliji, opet pograničnoj postaji, tražim berberina od pet do osam ujutru. Zaustavljam prolaznike. Uplašeni prolaznici me zbunjeno gledaju. Prolaznici su uvijek uplašeni. Zaludu se raspitujem za kućne adrese kuršumlijskih brica.
"U ovo doba", kukurijeknu mi Đejđedo, "jedino onaj u Đavoljoj varoši radi."
Tek u osam pronalazim bricu.
Gledam nepoznatog muškarca u ogledalu, uplašen onim što vidim. Bio sam zaboravio da imam vrat.
Tek me vrat, nesrazmerno tanak i bijel, podsjeća na svilen-gajtan u džepu.
Drum je pust. Ostali su samo tragovi gusjenica na asfaltu.
Jedini smo na prelazu u Merdarima.
"Gdje je brada?", pita milicionar, gledajući ličnu kartu.
"Na sigurnom", kezim se i pokazujem mu kesu. Onaj sa britvom spakovao mi bradu.
"Ipak je ostavi ovde, sačuvaćemo je", savjetuje milicioner.
"Može, al' napišete revers."
Srpski džandar iz bloka sa priznanicama za saobraćajne prekršaje, cijepa listić. Piše mi revers za bradu.
"Brada, komada jedan. Brkova komada dva."
"Čuvaj revers, ako hoćeš da dobiješ bradu kad se budeš vraćao. Tim priznanicama nas duže."
Mrtav Lalić iz ćoška se ruga:
"Oj, Jevriću što obrija bradu?"
"Arnauti da me ne poznadu!"
Odavde se dalje putuje u pratnji Kfora.
Ponedjeljkom i petkom u pola sedam polazi autobus ispred Kliničkog centra u Nišu, preko puta stadiona Čair, za Kosovo. Ko hoće da putuju svojim autima, idu za autobusom, u koloni.
Autobus polazi ponedjeljkom i petkom, a mi smo stigli u srijedu.
Pošto smo prešli KFOR-ovu kontrolu, dvjesta metara od naše, skinuli smo tablice.
Po Kosovu se kola voze ili bez tablica, ili s tablicama svih evropejskih i bliskoistočnih zemalja, sem Estonije.
Moj konspirativni izgled ostao je tajna punih četrdeset pet minuta.
Bijeli golf nam je prepriječio put kod Podujeva.
Dobro je što sam kesu sa bradom ostavio na granici.
Hiljadu maraka, naš tal od udaje, prelazi u džep službenog lica.
"Jesi li bio u rat?", pita službeno lice bez službene legitimacije.
"Nisam", lažem.
Dvojica ih je. Zovu pojačanje.
Uskoro stižu još četvorica. Slikaju me uza zid.
Onda slikaju i moju ličnu kartu na kojoj sam sa bradom.
Čekamo proveru i pijemo kafu.
"Aj udo taštu u Bajinu Baštu" pjeva Lalo i priča Arnautima kako smo se put Kosova uputili.
Kafa je hladna. Kafa je dobra kad je hladna. Nema ništa bolje od hladne kafe.
"I ja imam taštu! Uh!" stresa se službeno lice bez službene legitimacije.
Krenuo smo iz Merdara u osam a u Prištini sam tek u podne.
Od autobuske, srušene bombardovanjem do centra, do Granda, putujemo dugo, dugooo!
Prije rata je bilo dvesta hiljada ljudi u Prištini a sada ih je šesto hiljada.
Pred srušenom kasarnom su traktori, konjske zaprege, djeca sa tezgerama. Razvlače materijal od srušene kasarne. Gamiže, gmiže, migolji ljudoliki mravinjak. I svakog dana ih je sve više.
Konjske zaprege, tenkovi marke"Leopard", traktori, tricikl za teret, razlupane zastavine olupine bez registracija, najnoviji modeli evropskih i američkih automobila, i pored njih, i između njih biciklisti i motociklisti.
Pješaci svugdje prelaze ulice. Na svakom mjestu. U svakom trenutku. Provlače se između tenkova, zaprežnih kola, auta...
"Škija, škinja!", vikali su gospodari muva, bosi, musavi, prljavi.
Bilo ih je u početku troje.
Škija je naređenje za napad.
Škija je Srpkinja.
Škija je poziv za linč.
Škija je bojni poklič.
Pogani naziv, posprdni, još iz vremena osmanlijskih.
Svadbuju vrane na gojnome prištu.
Deca izlaze iz kapija, izvlače se iz ruševina, iz kontejnera, sve ih je više.
Poleteo je kamen i niz lice starice je potekla krv.
Sve je igra, samo je krv bila prava.
Malena ruka zgrčena u pesnicu pogodila je staricu.
"Škija, kija, ija...AAA!"
Bjelokapići su stajali oko tezgi, mirno, nikom na pamet da prekine zabavu, da prekine igru.
Gospodari muva su otkrili pig (svinju), "Serbian women pig", i potjera je počela, praćena tihim osmesima odobravanja i ponosa ispod bijelih kapa.
Učiteljica, prosijeda, predugo u bekstvu, tako je bježala i od zakrvavljenih očiju sarajevske haustorčadi.
Sitna, vrapčić, kupovala je kod dječaka. Znao je da je škija, no dirao je nije.
Zatražila je cigare, u pola glasa, ali ipak dovoljno glasno da čuju oni koji su gonili staricu.
Ostavili su staricu i krenuli za učiteljicom.
Ne čekajući naređenje, izvadila je novčanik, i pružila ga djeci.
Pridružio im se i onaj kod kojeg je kupovala duvan.
Prvi je bacio kamen.
Novi i novi dječaci izlazili su ispod tezgi, izvlačili se iz gajbi, kontejnera, musavi, slinavi, pocijepani.
Potrčala je, a oni su krenuli za njom.
Dan prije, tu je stradala Valentina. Valentina je ostala u "YU programu".
"YU program" je zgrada (zatvor otvorenog tipa) gdje su Srbi pod zaštitom KFOR-a.
U zgradi ima dvadeset petoro dece.
Oktobar je, i ni jedno od njih ne ide u školu.
I ni jedno od njih ne ide u dvorište.
I ni jedno od njih nikud ne ide.
Valentina je izašla da kupi hljeb a vratila se pocijepane odeće, krvava.
Učiteljica je znala šta se desilo Valentini, desilo se to svim škijama, koje su probale da zađu na pijacu - carstvo Gospodara Muva. Svim škijama što nisu mogle da gledaju gladnu djecu, čiji muževi ne izlaze iz stanova od oslobođenja, od kad su oslobodilačke NATO trupe ušle u grad. A za njima crni orlovi na crvenim krpama.
Učiteljica je trčala prema apoteci.
Pored puta sedeo je Muslin Mulići, u lister odelu, sa šeširom la boema i blokom, odavno mrtav. I dok su mu suze kapale na blok, recitovao pjesme, kolege pokojnika, noćobdije, Vite Nikolića.
"Pišem vam gospođo učiteljice,
ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na vas dvije male ptice,
dvije tužne ptice na žici telegrafskoj."
Učiteljica je krenula prema njemu, ali ga tu više nije bilo.
Umjesto njega, stajalo je dvadeset derviša u beskrajno belim odorama i učilo dovu. Nadglašavali su tutnjavu gusenica "Leoparda", pijuk-kliktaj Gospodara Muva.
Utrčala je u apoteku.
Apotekar-Arnaut se napravio da je ne poznaje.
Nije dozvolio da ostane šćućurena na šamlici u ćošku.
Djeca su čekala ispred apoteke.
Učiteljica u Kupusište toga dana nije stigla.
Na Kupusištu, u soliteru, ostala je Darinka škija.
U soliteru - stijeni sa mnogo pećina i jednom kelijom, stalno gori svijeća za po drugi put ubijene Srbe na pravoslavnom groblju.
Nekada su je smjestili tu, pored vojne kasarne, da je zaštite od noža kačaka.
Prozori joj gledaju na kasarnu, na pravoslavno groblje i na stanicu. Sve porušeno!
Prvo su bombe NATO pakta danima padale po groblju, neko im je dojavio da su najbolji Srbi pod zemljom.
Onda su narko-bosovi iz OVK zauzeli kapelu. Sve je to Škija gledala sa prozora.
Tamo, gdje su po drugi put umirali odavno pogrebeni Srbi, niko više ne dolazi.
Ostala je tu i sa prozora vidi OVK u kapeli.
Smetala im je i ta jedna svijeća na trećem spratu solitera.
U lameli od dvesta osamdeset stanova ostala je sama.
Sa drugog prozora, u nesrušenom dijelu kasarne, vidi se baza OVK.
U kapeli na groblju komandni centar.
A pjesnici su opasne zveri. Onaj ko napiše:
"Ruku samo preko bedara da mi prebaciš,
mogla bih dojiti i devet Obilića."
zlo može da nanese najmlađoj demokraciji u Evropi, ovejanom demokrati Tačiju.
Nedeljama djeca iz solitera udaraju u vrata, motkama, kamenjem, nogama...
"Škija, škija, škija!"
Od ulaza do prodavnice za hljeb, prati je gomila djece.
A kada padne mrak, dolaze odrasli na vrata.
(Večernji akt sa Profesorom u pozadini)
Na vrhu Sunčanog Brega je Profesorska kolonija. Tamo je ubjegla Darinka.
Okolo je livada.
Ispod se vide profesorske kuće, dvospratne vile od dvesta četrdeset kvadrata, sada za skupe novce izdate strancima.
Ispred su vrtovi gdje su vrijedne ruke profesorskih žena zapatile povrće. Idealno za seoski turizam.
Poviše profesorskih vila su četvorospratnice sa stanovima za asistente.
U jednoj od njih sa jedanaest stanova živi izbjeglica, deložirana škija Darinka.
Zalud je Irski kraljevski regiment ostavljao stražu u Kupusištu. Škija je morala iz naselja, čistog samo etnički.
Sada na krevetu - sa kog je na poslednje putovanje otišla gospođa Julija - sjedi hanuma u dimijama.
Ubjegla je ovamo Darinka sa dvadeset kila manje, i sa onim što je ostalo od knjiga i slika. Knjige u vrećama. Stvari u vrećama. Odeća u vrećama. Život u vrećama.
" KESA- KOSOVO- KONTEJNER...zabranjujem ti da umreš na drugom mjestu... kakva aleja velikana... ovde ćemo te sahraniti kako dolikuje ", dovikujem Profesoru Večernjeg Akta.
Lubarda jaše na usisivaču, izaziva pometnju među "Apačima", jednookim komarcima, helikopterima čiji reflektori razbijaju mrak Prištine.
Aeroplane ometa. Duga sijeda brada nošena vjetrom pravi probleme u gustom vazdušnom prometu iznad Prišt Varoši.
"Kosovo Kese, Vidovdan vreće, vreće...", vjedogonja Profesor.
Evo me u muslimanskom Sarajevu među zaboravljenim Srbima. Stvari su odavno stajale u Kupusištu spakovane u vreće.
Ali, tu počinje priča moguća samo u Gnojnome Prištu, u Prišt Varoši...
KFOR ima obavezu da te obezbijedi. Ali kako preseliti stvari, kako prenijeti sirotinju kroz arnautsku varoš do Sunčanog Brega. Svim Srbima su u Prištini oteta kola.
KFOR te obezbeđuje, ali ne dolazi u obzir da tovari tvoje stvari u svoje automobile.
Ako već pronađeš auto, ko će ti snijeti stvari.
Ekipe koje iznose namještaj (fizički posao rezervisan samo za Srbe) uzimaju samo za snošenje namještaja po 1000 DEM.
Tek poslije dva mjeseca vreće su ovamo prenijeli sedam ruskih oficira prekršivši pravila službe. Došli su sa polkovnikom da posjete pjesnikinju.
Pogađam u kojoj su od vreća pisma Desanke Maksimović.
Nikada adresovana Ulica Maršala Tita. Uvijek: Darinka Jevrić Glavna ulica, Priština.
Ovo je ostrvo u gradu, Sveta Jelena, manastir iz kog nema izlaska, katun na Prokletijama.
Ispred se šeta vojnik
Okolo po čitav dan zuje rojevi Gospodara muva.
Čekaju: Škija pokuša u radnju, Škija ogladni, nestane joj cigara, mora u kupovinu.
Kad odmakne od vojnika krenuće za Škijom.
Svake večeri, pet minuta posle ponoći, zove Dekan dopisne likovne Akademije, Lubarda.
Kaže: lepi ste.
"Crta, to vam je kad kosac na Romaniji prije sunca otkuje kosu a onda opljune palac i njime prevuče preko oštrice.
Crtajte, crta je bila prije riječi."
"Ja sam Miljana, prevodilac sekund komand."
Miljana ne prestaje da se smije. Kaže, mamurna je od sinoć i da razbije, može domaća.
Nema toga što nije smiješno Miljani. Zaželjela se smijeha Miljana.
Hoće da nam ostavi novaca. Ako imate kakvih problema samo recite. Ona je još malo tu.
"Poslije na Sveti Stefan", pogađam.
Obradovana njenim naslućenim putovanjem dodaje umjesto potvrde, gordi se:
"Sama!"
Predlažem joj da pravimo žurku.
Četvoro nas je i dolje u kući gospođa Jagoda i dr Milorad Jevrić. Zvaćemo iz Kosova Polja da dođu.
Miljana je uvijek za žurku, ona će donijeti ozvučenje.
"Aj, udah taštu u Bajinu Baštu!" pjeva i ona sa nama.
Gavro je majstor. Dolazi da mijenja brave što su razvalili Kforovci. Tražili su oružje među knjigama profesora.
Rat je udarac čizme u vrata.
Najmiliji dio vojničkog zanata je otvaranje vrata nogama.
Što se tiče jedinica koje su pretresale ovo naselje, vole trkelj ko da su sarajevski jalijaši.
"O, fukara, vidi, otvarali radijatore. Traže zlato, žuto traže. Nisu profe štekovale pištolje u radijatore!" veli Lalo, stručno procenjuje odrađeno.
Gavro mijenja bravu i priča:
"Juče su dvojica mladića od dvadeset silovali babu od sedamdeset. Ja je još pitam: Da li je to bio pokušaj silovanja, ili..?
-Ne sine, silovanje!, kaže baba."
Teodora više ne stanuje ovdje.
Na Teodorinom stolu dječijim rukopisom, ne znam koliko je godina imala Teodora - tu je raspored časova - stoji zapisano:
Ne smem da izađem u hodnik.
Ne sme da mi padne na pamet da otvorim vrata.
Ne smem da trčim za mamom kad hoće da otvori.
Moram da slušam majku.
Moram da slušam Maju.
I aneks velikim slovima:
NIJE MOJA BRIGA ZVONI LI ZVONO NA VRATIMA ILI NE!
"Kakav je dan?" negdje odozgo dovikuje Strašonja Strašni iz sela Sijerka, Profesor Lubarda.
Odgovaram stihovima Darinkinim iz Judinog poljupca, knjige prozirljive:
Povazdan primrak
nad Prištinom.
Kakav je dan?
Svatuju vrane
u gojnome prištu.
Kakav je dan?
Nebo premrklo
i predjel vran,
već od ranila
na vraništu.
Kakav je dan?
Kroz zraku zorila mrak
kroz sumračja duge
nad Gračanicom graka.
Kakav je dan?
Cel dan vranilo
Cel dan crnilo!
Kakav je dan?
Nebo je zjap
nad gavran-gradom
pologa vranjeg bazd.
Kakav je dan?
Vragodišnih čamnih moba
dečica vranja
i čeda gavranja
crnu grebenaju vunu
Dragane moj.
Kakav je dan?
Cel dan mrak
Cel noć grak.
Kakav je dan?
O kakva tama stooka
U prišt-varoši:
Već od zorila
mrče dan
Sviće mrčina.
Kakav je dan?
S ikonila davna se plavet
obretnula u mrčilo
nad pustilom.
Kakav je dan?
Glasnik tavan u lugu
nad tihim kisne grobom
a u zobnici mu peškiš-glava.
Dragane moj ružo moja crna.
"Prije riječi je bila crta. Crtajte. Crtajte." - dovikuje Strašonja Strašni iz sela Sijerka iz Singidunuma na Savi.
"Svak nek nacrta sat. Navijte na jedan."
Na ostrvu, usred grada, u kućnom pritvoru za Srbe na dopisnoj likovnoj akademiji u galeriji "Ikonos" (i u Aušvicu je postojalo pozorište) učimo da crtamo u klasi letećeg profesora što uvijek dolazi kroz dimnjak, kroz prozore, preko krova.
Galeriju "Ikonos" smo napravili unutar zgrade u kojoj su sva vrata razbili vojnici NATO-pakta kad su tražili oružje.
Knjige su po patosu, stvari razbacane, zamrzivači smrde.
Nešto mi poznata ta slika.
Stvari su rasturane temeljito, s uživanjem. Sve su knjige po patosu. Ko zna kakav je bestrzajac tu među udžbenicima botanike mogao da se sakrije.
Kako je trkeljisano, Nato vojska ništa manje od naše ne voli akcije čišćenja.
Tu u toj zgradi je Haški paviljon za nas troje. Kažu, ovde će stići još Srba. Potkomiteti razni.
Udobno. Konforno čak. A ispred kuće vojnik s puškom. Sa prstom na obaraču uvijek. Na svaka dva sata smjena straže.
Imamo galeriju.
I dva prsta rakije u bidonu.
"A ti kako si?"- pita Profesor.
Odgovaram mu Judinim poljubcem:
"Šta tribunali haški
svjetske i magareće dileme,
Mi smo već u Sibiru, cvokoćemo
s dušom na gotovs, bratac!
Posvjedočio bi logističar Dostojevski!
"Šta je ovo?"pita kapetan Džoni blenući po Galeriji.
"Aušvic teatar. Do you know for it, Džoni?"
Sunčani breg je padina gdje je država napravila pedeset vila za profesore. Između kuća je ulica, sokak pretvoren u zatvorski krug. Ulicu - zatvorski krug obezbeđuju Kforovi vojnici i Čeda Kovačević.
Čeda je pas lekara Miška Kovačevića, koji je odavno stigao u Beograd. Pas ostao, a Srbi ko Srbi, dali mu gazdino ime. Laje na Kfor, laje na Šiptare, samo na Srbe ne laje.
U smiraj dana, tu u zatvorskom dvorištu, izašli smo na redovnu šetnju Čeda i ja.
Dole je grad, prodavnica je dvjesta metara, a mi smo tu na katunu, u zatvorskom dvorištu u centru grada.
Sokak je dug trista koraka, dva puta više od zatvorskog kruga Okružnog zatvora Priština, u kome sam čekao Novu '83. Ovo mi je drugi put da ležim u okružnom zatvoru Priština. U gradu od šesto hiljada ljudi, već pet dana sam u zatvoru za Srbe usred grada, na ostrvu. Do ostrva Čaglavice ili Kosovo Polje je strašno daleko.
Do kontinenta - Mitrovice i Leposavića, još dalje. Već treći dan pokušavamo da se prebacimo do Kosova Polja gdje su barikade, šiptarske i srpske. No zaludu.
Milujem Čedu i gledam prema pučini.
"A kada smo pustili kerovi - vidim kraj svijeta!", priča mi Darinka da je rekla žena iz kolone koja krenula iz Mušutišta na prolasku kroz Prištinu, dok su ispred Granda slavili dolazak Rusa.
A sjutradan su Gospodari muva tu pred svima prebili Čedi nogu.
I niko nije mogao da ga zaštiti.
"Halo, ovdje Živojin Rakočević iz Banje Luke, jeste li živi?"
"Živi smo, Živojine, živi!"
"Dobro smo, dobri Živojine."
"Pa šta radite?"
"Evo, nabavili smo kozu. Tu je ispred zgrade. Ofarbali smo joj rogove u crveno, i sad je Darinka na svilenom kanapu šeta po Profesorskoj koloniji."
Jedan od Srba ostavio je nekoliko koza ocu Paniću, hajduku, popu Žući kosovskome, da podijeli sirotinji.
Jedna, singava roga, mi je odmah oku zapanula.
"Nemam ni kučeta ni mačeta", zakuko sam
"Ako ti i Darinka niste zaslužili kozu, ko je", slaže se pop Panić. U pik-apu koza srećno stiže na Sunčani breg. Bez eskorta.
Kome bi od Arnauta moglo pasti na pamet da su Srbi u kolima sa kozom. Koza noću spava u podrumu na dušecima koji su tu od bombardovanja, a danju pase između zgrada.
"A gdje je sad Darinka?" pita Živojin.
"Eno je na terasi!"
"Pliz, Dejvid, prepni koza", potpaljuje Darinka sa terase.
"A ko je muze?", pita Živojin.
"Kako ko, Nebojša Jevrić noću u bronzin, kad ga niko ne vidi. A ponekad i Georgina u lambu, ko prvi uhvati. Uglavnom imamo za cup of tea with milk."
"Koliko dava koza?"
"Koliko i svi postmodernisti. Lubarda čak sumnja - sa konceptualistima šuruje. Ko vazda, svi su ljuti na mene zbog nje."
"Šta si ponovo uradio, crni Jevriću?"
"Čuješ, šta sam! Obrijao sam kozi bradu. Eto šta sam. Ne može ona nosit bradu a ja bez brade!"
"Kad bi se Ada Ciganlija uspravila bila bi veća od piramide.
A tek reč kolika bi bila!" češe rame Profesor, plaši aeroplane.
Aeroplanom bježim oko Ade - piramide. Uzalud me ćerate, odavno sam utekao.
Svadbuju vrane na Gojnom Prištu.
Primrak nad Prištinom.
Spremamo otvaranje galerije u napuštenom stanu, u zgradi egzilu, u kućnom zatvoru za Srbe. Na jednom od najmanjih ostrva u arhipelagu Kosovo pravimo Aušvic Teatar.
U praznoj sobi pravimo galeriju napuštenih stvari. Tu je velik plišani medved. Neupotrebljen prezervativ. Slika Svetog Save uramljena u stakleni okvir, sa čije druge strane se nalazi velika Titova slika. Kad je došlo do gazimestanskih gibanja, profesor je Tita okrenuo prema zidu a sa druge strane Svetog Savu uđenuo. Tu su: posmrtni plakat - piše poginuo od šiptarske ruke, neprijatelju ostavljene knjige profesorke Marković, fotografija 20 x 40 profesora Prištinskog univerziteta sa ministrom Jovom...
U drugu, veću sobu, unosimo slike. Trideset godina je Darinka pisala o slikarima.
U sredini sobe od vreća sa knjigama zidam mitraljesko gnijezdo.
Pokrivam ga mapama Srbije.
Sa beogradske šetnice donio sam Darinki pištaljku.
I dogovorio se sa Kapetan Johan, koga zovem leafing man warrior da kad Darinka dune u pištaljku kapetan Johan dojuri sa patrolom. Malo, malo, Darinka proba pištaljku.
"What happened, Tara?", dere se Dejvid ispod terase.
"Nothing, do you want a cup of tea?", odgovaram sa terase.
"Ou, wolf, wolf", sjekira se Dejvid i hvata za glavu.
Smrdi. Smrdi zgrada, ulica, ulaz. Smrdi grad. Danima smrdi grad od mesa koje se raspada. Iz plastičnih kesa curi krv, razlijeva se po ulicama.
Sa prozora solitera na Kupusištu, sa jedanaestog sprata lete kese na ulicu.
Počelo je etničko čišćenje mesa.
Naročito je sumnjivo ono mleveno.
Novi stanari Prištine pospremaju zamrzivače.
Ostaju jedino kokoške.
Kontejneri su daleko i kese lete kroz prozore.
Na suncu se raspada mljeveno meso. Optuženo kao svinjsko.
Pobjednička Nato - vojska sa gas maskama čisti ulice.
"Vojsko, pređite planine, otresite voće. Podajte jabuke narodu. Baci malu dvojku! O, svetlosti sopoćanska, rukom si zrno posijala, kosom si pokosila kosu i bradu moju i kozu postrigla...", igra tablić Profesor svaki dan ispod vrha Mon Blan na adresi c. x.: Rue de Prokletije 999.
Dobri čovjek i stari gospodin Pera Stefanović ovako je evakuisao biblioteku: iz svih knjiga na kojima je bila posveta, iscijepio je posvetu, iscijepo stranice iz knjiga gdje je bio recenzent, i sve to stavio u fasciklu.
Sa tom fasciklom pod miškom, u koju je stala biblioteka od nekoliko hiljada knjiga čitavog života pravljena, krenuo je za centralnu Srbiju.
Zovem prijatelje... Svraćao sam u Prištinu često.
Posle svakog poziva križam jedan broj.
Zovem Jovanku...
Jovanka je izbjeglica iz Krajine. Samoranica sa djetetom. Tek što se bila ponovo skućila...
Halo...Halo...
Urnoni, Urnoni, urinira glas.
Halo, da li je tu Jovanka?
Urnoni, Urnoni...
Odgovara glas.
Zovem Žarića, Ćupića, Aca, Zoricu...
Halo, halo..
Urnoni, Urnoni, Urnoni, laje slušalica put mene.
Prije dvadeset godina u potoku što prolazi kroz Patrijaršiju pronašla je Darinka veliki oblutak, potpuno crn, sa bijelim krstom preko sredine.
Kameni krst je na postolje - postament postavio vajar Mijo Mijušković, Mijo Dobri.
Svakoga dana, svake noći, svakog sata, Arnauti su udarali na ulazna vrata, sva u rupama, krpljena limom.
Stan na Kupusištu imao je dvije terase, samo staklom odvojene od arnautskih terasa. Kad su počeli da napadaju na obje terase, Darinka je crni kamen sa bijelim krstom stavila iza vrata u hodnik.
I pored njega zapalila svijeću.
Te noći Arnauti su razbili ulazna vrata.
Iskinuli su ih iz šarki i gurnuli niza stepenice.
Ali u stan ušli nijesu...
Irska patrola, pola sata kasnije, našla je vrata obaljena u hodniku
Pored krsta na kamenu dogorijevala je svijeća.
Irska Kraljevska regimenta je otišla, i jedinici što je umjesto nje došla ostavila priču o crnom kamenu sa bijelim krstom koji se odlomio sa litice Prokletija.
Ali od svih koji su dolazili da nas iz stana istjeraju, najbolji je bio prvi - pričaju Dara i Mitra
U svilenoj košulji, Ciganin sa stomačićem a morebit i Egipćanin, zvoni na vratima...
Ne zna da ga kroz špijunku gledamo...
Namješta kravatu, pljuje u dlan i zalizuje kosu.
Guta pljuvačku i proba glas.
Ko je to?
Treba da napustite stan...
Molim?
Treba da napustite stan.
Plastičnom flašom punom vode, Darinka umjesto odgovora udara u vrata.
Udarac izaziva zvuk sličan pucnju.
Džipsi skače u stranu.
Treba da napustite...ali ne morate odmah! viče uplašen i smandrljava se niza stepenište.
Oni ostali su došli kasnije...
Polomljena stakla na istorijskom Domu kulture u Kosovu Polju, odakle je krenuo ustanak protiv Novog svjetskog poretka, gdje je mlad govornik sa Suncem u kosi rekao: "Niko ne sme da vas bije".
Gusjenice su razrovale asvalt ispred. Polupani izlozi. Razbijene radnje. Šut. Smeće. Smrad. Istorija i ostale sušti.
Ko vazda, prvoborci su prvi suknuli. Oni najglasniji i Bogu najmili sa najdubljim džepovima.
"Da mi je samo sresti se s njima. da ih vidim kako se penju na stolicu!", priča žena dok kopa po ostacima džora iz humane pomoći u porti kosovopoljske crkve.
Do juče su u Kosovu Polju bile barikade.
Arnauti su okupirali i istorijsko mjesto, gdje bi, da je sreće, stajala tabla sa natpisom "Niko ne sme da vas bije."
Okupirali su i željezničku stanicu. Odatle su me odveli srpski džandari osamdeset druge na robijanje, zbog ometanja službenih lica u vršenju službene dužnosti član 18, stav 2, tačka 3.
Danima nije išao voz za Mitrovicu, za kontinent.
Taj voz odavno je prestao da bude voz.
On je arterija, on je krvovod, ako ga isjeku, i kad ga isjeku, biće to kraj priče.
Znaju to i oni i ovi. Zna to i Onaj. Znaju i Arnauti.
Jedan vagon je vazda za stvari.
Čekaju kamioni u Leposaviću srećne Srbe koji su uspjeli da tapnu, uvaljaju, prodaju ono što im nije izgorelo.
Dok pijemo pivo u prodavnici, Brka priča.
"Davali su mi četirsto hiljada maraka za kuću i dvadeset pet ari placa. Sada nude trideset. Ej, brate, znaš li ti kolike su to pare."
Priča drugi:
"A tastu mom davali milion, sve izgorelo!"
Pijemo pivo.
Pivo je dobro. Dobro je dok ima piva. U prodavnici drugog i nema, pijemo pivo, čovječe, pijemo pivo, poslije mnogo dana pijemo pivo i kupujemo svež hljeb.
U Kosovo nas je dovezao Drago, šofer rektorata.
Auto mu je star i nevolja ako se pokvari. Drago mi priča da je neki dan vozio četiri žene kad mu je pukla guma. Vozio je tri kilometara na felni. Ovde se ne mijenjaju gume.
U porti crkve sirotinja, dobjeglice iz drugih krajeva Kosova u Kosovo Polje, pretura po onom što je ostalo od džora iz Crvenog krsta.
Sveštenik Panić priča o onom što se dešavalo u manastiru Devič. O iskušenici Maji. O otetim manastirskim novcima i mehanizaciji.
Najcrnje je što su srpski vojnici bili još tu, sramotno blizu, u povlačenju. Pijano su pozdravljali sa tri prsta ni kilometar odatle, dok se zlo u Deviču dešavalo.
Lalo je otišao u Gračanicu, ostrvo na kojem ima kafana.
Boban Leštarević junior, za sebe izmislio i naciju i ime - Tugan Estonac.
Jedino u Estoniji nijedan Šiptar nema tetku.
Po vazdan hoda sa kapetanom Strejom, svojim predratnim drugom, po kafićima. Viking warrior i Estonac iz Bajine Bašte omiljeni su gosti, kako zbog Strejovog novčanika, tako i zbog Tuganovih sprdačina.
Viking warrior, kapetana Streju, obožavao je kafanski personal na Palama.
Trošio je platicu od tri-četiri soma maraka do pola mjeseca.
Ali, kao ozbiljan i odgovoran tip, nikad nije vozio pijan.
Kad se čiste Paljanske ulice, nastanu brda snijega pored puta, kapetan Strejo, viking warrior, iskopa rupu u snijegu i tu prenoći.
Sjutradan ogrije sunce, narod krene džadom, i tek vidiš Streju kako se oko podne iz gomile snijega iskopava.
Zbog članstva u Partiji običnih pijanaca isključili su ga iz vojske. Tamo nije dozvoljeno vojnicima da se bave politikom.
Sad je na Kosovu, radi u nekoj humanitarnoj misiji.
Gledajući kako izgaram u patriotskom i nacionalnom radu pozvali su me da krenem sa njima.
When I will see you?, pita Arnautka Tugana u kafiću "Gurka".
"Nikad, a možda ni tad!", odgovara na čistom srpskom pijani Estonac Tugan iz Bajine Bašte.
A onda je počela žurka u kafiću "Gurka".
Završila se srećno zahvaljujući brzim nogama i kapeten Streju, Viking Warrior-u.
A sinoć nam se i Nebojša Čović javljao. I do njega je doprla priča o Aušvic Teatru, o Galeriji Ikonos" i bijelom krstu na crnom kamenu. Dojavili irski novinari.
Ovde je uvjek bilo mnogo velikih Srba, ali malo malih Srba, kakav je gradonačelnik Beograda iz najteže godine, one devedeset treće. Da su ga imali kosovski Srbi, srpska enklava u Prištini ne bi spala na sedamsto ljudi.
"Šta je najbitnije ovde da uradim?", pitam vladiku Artemija. "Šta da napišem da bih pomogao ljudima na golgoti?"
"Napiši da treba promijeniti režim u Srbiji."
Slažem se sa Preosvećenim siguran da će se posle onoga što ja napišem, režim u Srbiji promijeniti. Kao da sam dosad jedan režim obalio. Šta je to za mene.
Čović pita: treba li vam hleba, mobilnih, kompjutera.
"Treba nam hrana za zlatne ribice. Ostavila porodica Čvoro Mitri na dušu da pazi zlatne ribice, al' nam je rane nestanulo."
Na mapi istorije pojavljuju se nova mjesta. Laplje Selo, Svinjari, Čaglavica, Prilužje, Bresje... Ostrva u arnautskom moru. Najmlađa i najstarija srpska država. Srpski arhipelag Gulag. Sa ovih ostrva moguće je otići jedino ponedjeljkom i petkom.
Ako ne kreneš u ponedeljak, čekaj sledeću nedjelju.
U Lapljem Selu je srednja škola. U seosku školu, gdje se skupilo to đaka što je ostanulo, stigao važan gost. Prevodilac Elena iz Beograda. I u njenoj pratnji nekakav Francuzić, oficir, istina - visoki.
Eleni je dosadno. Elena sve srpske priče zna.
Prevodi ono što za shodno nađe. Što da umara i sebe i čovjeka.
Direktor priča:
"Svi su dolazili, ali pomoći niotkuda. Treba nam autobus da deca mogu da dođu u školu. da obilazi sva srpska sela. da kupi đake. U samoj Prištini tridestoro djece je bez škole.
"Može, ali mješoviti.", odgovara Elena."Takva je odluka."
"Kako Srbin smije pustiti dijete u autobus kojim se voze Arnauti. Pa, mi smo probali da to napravimo u opštini Priština. Bilo nas je sto trideset Srba. Htjeli smo da ostanemo da radimo. Ja sam bio opštinski funkcioner. Prvog su me pretukli, tu, u centru. Onda su nas još šestoricu pretukli, a jednog ubili. Od tada nema opštine!"
Elena popravlja kosu, Eleni je dosadno. Bože, kako joj je dosadno.
"A ni knjiga nemamo. Ono što je bilo spremljeno u Domu štampe za ovu školsku godinu obestrvilo se. Sve su nacije dolazile, dođu, zapišu, obećaju pomoć i odu. A već sjutra možda ni iz Gračanicice đaci neće moći da dođu. A i sve ih je manje"priča direktor.
U Brijesju Dojčin sa kćerima gleda nas kako punimo autobus za odlazak. Ispred kuće mu kreće.
"Svaki put odvede trideset ljudi više nego što vrati. Ostanu u Srbiji."
"Boli li te još šta, Dojčine, da napišem."
"Napiši, napiši! Lakše je bilo da sve profesore stave u autobus i dovedu ovamo, mnogo je praznih kreveta, imali bi gdje leći, nego što je svaki od nas morao da dijete prati do Vranja na ispit. Napiši, da bi ih dobro pazili i još bolje dočekali."
Dobro poznajem taj autobus. Putovao sam njime od Benkovca, sa Ilidže, sa Ilijaša.
Uvijek je bilo duplo više putnika no mjesta, i nikad nam u njemu tijesno bilo nije.
Niti sam čuo da je kome ko ružnu riječ rekao.
To je autobus sa najljubaznijim putnicima na svijetu, gdje svako od svog prostora i komada vazduha, gdje svako od svog provijanta, nudi drugome.
Neko sa donjeg kraja autobusa, ruka ruci, šalje Borinu kasetu:
"Pogledaj dom svoj, anđele!"
Do kraja puta muziku ne mijenjamo.
Džip sa Kforom juri ispred nas i rastjeruje rojeve Gospodara Muva koji sa još od utorka spremljenim kamenjem čekaju naš prolazak. Da nam požele srećan put, srećan odlazak za Serbiju.
Na granici vozač Beli ne otvara vrata, da mu ko ne utekne a kartu ne plati. U autobusu ključa živa, kisik nestaje.
Starina Radomir Lalić, Kosovopoljac, visok, brkat, odbija da plati kartu.
Izlazi iz autobusa i kreće prema Merdarima kroz Srbiju pješke.
"Prije ću ja stići od vas!", prijeti Belom.
Poslije mjesec dana u Beogradu vraćam se u Prišt-varoš, na Sunčani breg, na katun na Prokletijama.
Pripreme su planinarske. Duge su zime na Prokletijama. Što zaboraviš naći ne možeš.
Na put krećemo u ponedeljak: Sokoćalo, Mileta vozač i ja.
U Kuršumliji skrećemo starim putem prema Podujevu.
Tek posle deset kilometara puta koji nas vodi kroz šume, (arnautske sačekuše nekoliko dana kasnije pucale su tu na naše momke) shvatamo da smo pogriješili.
Devet je i četrdeset a eskort polazi sa granice iz Merdara u deset. Do prelaza ima, sa povratkom, četrdeset kilometara. Ako ne stignemo do deset, prolaska nema do sledećeg petka.
Lupaju konzerve, tumbaju se po kombiju, odskače oprema za pres-centar.
"Novinari! Hitno je, gubimo eskort!" dobacujem u prolazu našoj patroli i dodajem im pregršt novina.
"A brada?" deru se za mnom.
Nemam vremena ni kesu sa bradom da uzmem.
Vojnik sa peruškom na kapi na granici gleda u paket sa sto jednom ružom. Od Dobrice za Daru. Kuče đankoza, navučeno na heroin njuška...
Gledaju kompjuter, faks, štampač...
Vidjela je ova granica stotine sokoćala, štampača, faksova, koji su preko prešli - ovo je prvi što onamo-namo polazi poslije mjeseci dugih kao godina sibirska.
"U grad sinulih, uteklih bojša, stigli darovi - poslao nebojša, donio nebojša", dočekuje me Darinka sa smijehom.
U ulazu, gdje je Aušvic- teatar i Galerija Ikonos već mjesec dana nema struje.
S ukusom žive po desnima, gledam sa Sunčanog brega grad koji svijetli.
Svijetla grada sa šesto hiljada stanovnika iz mraka Aušvic-teatra.
Preko terasa, iz susednog ulaza uz pomoć produžnih kablova, gajtana za usisivače, prevukle su struju, dvije usamljene dame do svog doma izbjegličkog. Radi samo jedna žica grijalice, kad uključiš dvije - odu kablovi, osigurači iskoče.
U jaknama, slušamo "Tamna je noć" i ruske koračnice. Sevastopoljski marš slušamo. Kasetofon škripi. Postoji jedna vrsta izbjeglica, najtužnijih izbjeglica na svijetu - izbjeglih sa Kosova na Kosovo.
Izbjeglih iz jednog u drugi kraj Prištine.
Kao ruski belogardejci, nekada, pričamo o bivšim životima.
Tako se branimo od dreničkih koračnica.
Arnauti su od ruskih koračnica napravili svoje oslobodilačke pjesme posvećene Ademu Jašariju. I to se jedino ovde i može čuti.
Spremamo premijeru u Aušvic Teatru - poezije po stihovima rano preminulog pjesnika Ivana Todorovića kojem će sad godišnjica.
Malo crno jagnje hoda između svijeća i bleji.
Opeklo je njuškicu.
Srbe na Sunčanom bregu sam našao očajne.
Neko im je ukrao obnoć kozu dok sam ja po Beogradu izbivao.
Zato svake noći pišem Gadafiju. Mitra i onako ne podnosi kozji sir, pa molim polkovnika da nam pošalje jednu kamilu brodom za Bar.
Kao humanitarnu pomoć Srbima iz Prištine.
Pričala mi je doktorka Čvoro, a ona se u razne lekarije razumije, nema boljeg lijeka za izbegličku tugu od jarduma koji se pravi od kamiljeg mlijeka. I obećao je polkovnik preko libijske ambasade da će kamila u Bar stići.
Ako je serdari ne klepe, eto mene ponovo, na kamili preko Crne Gore i Rugove, na Kosovo.
Mitra sprema rad za skup Slavista u Beogradu :
"Engleska riječ eskort u jeziku kosovskih Srba na razmeđu vjekova"
Eskort je pratnja. To je najčešće upotrebljavana riječ na Kosovu.
Sa eskortom, četvoricom vojnika sa mašinganovima na gotovs, dvije Srpkinje kreću do crkve pet kilometara daleko, na drugom kraju Prištine.
Nose cvijeće.
Darinka ima crnu pelerinu, crni cilindar i štap.
Dugu bijelu kosu, do pasa dopire.
U gradu, gdje su ubili Bugarina, zato što im se učinilo da priča srpski, gdje se upotreba slovenskih jezika ne preporučuje uputstvom o službi, njih dvije pjevaju koračnicu.
Englezima se koračnica dopala.
Prilagođavaju im korak.
Zvižduću i oni.
I ne mogu da shvate zašto toliko psovki i besa na licima prolaznika.
"Marširala, marširala kralja Petra garda..." pjevuše dvije dame dok ih engleski vojnici prate.
U Aušvic-teatar, u Galeriju Ikonos stigli su Jadranka i Kris.
Jadranka je prevodilac, Kris anketar Kfora - obilazi Srbe po Prištini.
"Ja vas znam", veli Jadranka, "dolazili ste u kninsku Gimnaziju, devedeset treće u martu, sa Stevom Žigonom. Sećam se viceva koje ste pričali!"
Jadranka je kao izbjeglica iz Šibenika stigla u Knin.
U hladnom prostoru među slikama, knjigama-izbjeglicama, složenim u vreće u obliku bunkera, pri svijećama, iako je dan, uz do kraja odvijen kasetofon sa samo jednom kasetom ruskih pjesama vraćamo se u Knin.
Blejanja crnog jagnjeta mi razbija slepoočnice, kida Eustahijevu trubu, jedva je čujem.
"Kada sam čitala "Korene" nisam razumjela ono: Za mnom su gorele šume i put. Nisam zmija da rep u zemlju uvučem... Sad razumijem... gori za nama deset godina.... još u osnovnoj školi u Šibeniku su me učili: nije hljeb nego kruh..."
"...zubi su mi se klatili ali sam na kurjaka ličio. Brada mi je do sedmog rebra duga. Pobodoh se u poslednju reku. Nisam znao da je brada toliko teška i da se sve toliko plaši noža.", nastavljam.
"Pa kako, kako Jadranka...."pitam.
"Lako. Šantić:
Gdje god je srpska duša koja,
tamo je meni otadžbina moja!"
Jadranka je studenkinja matematike, visoka, viša od mene za glavu, od Engleza za dvije, osmehuje se stalno.
I druga joj je sestra prevodilac. U Uroševcu. Sa drhtavicom u glasu priča.
Traje trenutak a onda se stidimo oboje. Patetici je ulaz u Galeriju Ikonos - zabranjen, ovde suze nisu O. K.
Kris je žut, sa naočarima, pomalo pegav, i stalno se izvinjava.
Kris poznaje sve Srbe Prišt-varoši.
"Imate li prijatelja među Albancima?", pita i dodaje"Znam, znam, glupo je...A ovo je najgluplje od svih pitanja ali samo radim svoj posao:
Gdje izlazite naveče u Prištini? Svi home-prison. Kućni zatvor!
U pet stotina anketnih listića Kris Koji Se Stidi upisao je isti odgovor: HOME PRISON!
U houmpriznima Prištine tridesetoro dece čeka početak školske godine.
Molim ga i Kris pristaje da me povede u obilazak kućnih zatvora prištinskih.
Oni su na poslednjem spratu zgrade. Samo penjanje kroz zgradu već je rizik. U svaki stan mogu da te povuku. I noć ponese. U polovini stanova su novi stanari. Rat ih donio iz Drenice, iz Arbanije.
U stanu ih je četvoro: najmlađi Igi, četvrti osnovne. Boban sedmi osnovne. Otac inženjer, Hercegovac iz Čelebića, iz Konjic Varoši. Majka od Ćečeza sa druge strane Neretve. Sa one strane jablaničkog jezera ubijeno je sedamnaest Ćečeza.
A njegovi su iz Čelebića, u Bradini. Svakog koji je prošao logore poznaju. I žive i mrtve.
Krenuli su davno - iz Splita gdje je službovao. Kroz Bosnu za njima je gorjela šuma. Dječaci su rasli na putu. A put za njima goreo.
"Na početku su za Bobana govorili: onaj izbjeglica, a onda su vidjeli da je najbolji i prestao je da bude izbjeglica", diči se majka.
"I sportista je najbolji. Kad nema struje, radimo tjelesne vježbe, da se ugrijemo", dodaje otac.
"Evo, pogledaj", pokazuje mi majka Jedinstvo za djecu, koje je uređivala Darinka.
Rubrike više nema. Ukinuli su je oni što plaču za Kosovom po beogradskim kafanama i naplaćivaju tantijeme za život proveden dolje, oblajavajući one što su ostali.
U istom broju "Jedinstva" starom godinu dana, vijest o promociji knjige "Molitve" Ivana Todorovića čiju godišnjicu smrti se spremamo da obeležimo, u Aušvic-teatru poezije, u Galeriji Ikonos".
U kućnom zatvoru su dječaci puni snage.
Poigrali se nijesu. Potrčali nijesu mjesecima.
Kraj se novembra primiče a za njih školska godina još nije počela.
I u vremenima osmanlijskim crkva je uspijevala da organizuje nastavu po manastirima. Ovde ni ministarstvo, ni Vijeće, ni crkva to ne mogu da izvedu.
U Prištini dva odjeljenja muslimanske djece uče na srpskom jeziku - finansira ih vlada Saudijske Arabije.
Djeca su pod zaštitom Kfora u kućnom zatvoru. U stanovima trapovima, sa vratima ojačanim daskama, ormarima, zasunima.
Kakve to odredbe međunarodnog prava omogućavaju držanje djece u kućnom pritvoru.
Jadranka priča o petoro Savića od četiri do četrnaest godina, maloj Mariji, rođenoj u maju devedeset devete i njene dvije sestre, o četiri dječaka Maksimovića, najmlađi rođen u Gračanici prije dva mjeseca, o Anđeli, koja nije cipele isprljala od kada su stigli gosti s neba.
Predugo spaljenom zemljom putujem. Mnoge sam kažnjene, Gospodari Rata, vidio. Djecu vam neću oprostiti...
"Jadranka, ima Osmani majka srpska?", pita američki policajac dok iznose iz stana svega u krvi, bjelopoljskog poslastičara Osmanovića, ovde Osmanija.
U poslastičarnici tog Osmanovića kraj škole "Korać" u Bijelom Polju proveo sam djetinjstvo. Skoro trideset godina ih nijesam vidio.
Sada ga iznose na ćebetu.
Tukli su ga i psovali mu majku srpsku.
Govorio je jednim od slovenskih jezika.
"Ima Osmani srpska majka?", pita međunarodni policajac.
"Ima naravno. Svi oni kojim su ikad opsovali majku srpsku i imaju je."
Gospođu Grubač, za koju niko nije znao, našli smo u podrumu. Prozor sa rešetkama počinjao je od zemlje.
Dvadeset sedmo je godište.
Hladno je, i kod nje je hladno. Grijalice nema.
Izvinjava se što nema kafe da nas posluži.
Izvinjava se što joj kosa nije čista.
Od kada su stigli oslobodioci Kosova, nije prekoračila prag.
"Gdje izlazite na večeru? Gdje izlazite naveče?", čita pitanje iz anketnog listića Kris.
"Oh, my God!" udara se po glavi postiđen. "Šta me je snašlo."
Starica ga zbunjeno gleda.
"Šta hoće ovaj, sine ?", pita Jadranku i ljubi joj ruke. "Ništa ga ne razumijem."
"Sorry, sorry", opet se izvinjava Kris.
"To mu je posao, postavlja pitanja, bako!"
"Samo ti radi svoj posao!", pomireno mu govori stara Hercegovka.
Kao da razumije, Kris crveni.
"A kako se braniš, majko?"
"Zavučem se u ćošak i ćutim."
Prošle su joj noći petnaest petardi kroz razbijen prozor ubacili.
"Samo da imam roletne. Samo roletne i grijalicu."
"Doći ću i donijeti kafe, majko."
Sjutradan su provalili vrata na stanu gospođe Grubač...
Uz pomoć Kfora, Srbin komšija, tu sa Sunčanog brega, uspio je da istjera OVK iz svog stana i stan proda.
Novi vlasnik stana je posle tri dana imao posjetu.
Jer: uradio je ono što se ne radi.
Kupio je stan od Srbina.
Tukli su ga sedmorica.
Onda mu je jedan od njih, sa tamnom uniformom, odgrizao nos.
Za nauk drugima.
Žugani su ozbiljan narod.
Dok ovo pišem trese me groznica.
Dobio sam vatru trideset osam i pet dok sam pustim hodnicima, gde se i glas ledi, lutao.
Prestale su da broje dane otkad su struju isjekli.
Tako se šetnje kroz Prištinu kažnjavaju.
Ovo nam je zbog koze, i smijeha; u Galeriju zabranjen ulaz postmodernizmu i patetici.
"Zamisli, Aušvic-teatar a ima struje!", mudruje Dara.
Ja im obećavam da ću dovesti Ildi Ivanji da režira. Ona u tome ima iskustva. Još kao devojčica igrala je u teatru konc-logora za Jevreje. A onda su ga, koliko se u Ildi razumijem, nadrljale. Ima da im zavede disciplinu. Jer snimanje proba u Aušvic Teatru i Galeriji Ikonos nikako da počne. Uvijek je neko bolestan, neko neoprane kose, neko u poslu, a posla nema.
A ja donio kameru bez baterija i hoću da snimam u zgradi bez struje.
U Aušvic-teatru u Galeriji Ikonos pravimo najčudnija književna posela. Književna Jutrenja.
Mrak pada u četiri. Koga mrak zatekne, ostaje na konak.
Zato pravimo Književna jutrenja. Okuplja se čudno društvo.
Slaviša Čonkić, vajar, đak Matije Vukovića, opravlja vrata.
Pol, Englez, žut, sa leskovački brčići, špicnamen mu je Prištinski Džebrić.
Georgina, malo-malo pa đipi preko terase - sa roze štiklama od dvanest santimetara i u suknji dugoj, ali sa izrezom do butina - da se žali na žugajke-Arnautke što joj otimaju posao.
Roditelji čija djeca ne idu u školu. Žalili su se uzalud na sve moguće adrese. Sad jedino od nas očekuju pomoć.
Lažni Rusi traže da iznajme stan .
Pravi Rusi dolaze ovdje da se isplaču.
Otac Panić iz Kosova Polja sa dva đakona ne poštuje strah.
Slobodan S., službenik SMIP-a službovao svugdje po bijelom svijetu. Prvi put na Kosovu. Oca mu ubili Arnauti pedesete.
Dolazi rektor dopisne likovne akademije, hoda po žicama i ometa aeroplane.
Vesko Rajević slikar, stigne iz Nikšića. Na prištinskoj stanici uzme taksi, uzgred svrati na pljeskavicu i još zove užasnutog taksistu na kafu. Uči engleski po knjizi što je Parabrodsko društvo štampalo za Crnogorce pečalbare 1905.
Ulazi i još sa vrata:
"Hau ar juu!"
Nadežda P., dolazi tiho i uvijek prva dođe. Najdobrije i najtiše čeljade, profesorka Nadežda. Dolazi iz limske doline preko Novog Pazara.
Lovac Gavro što pjeva bolje od Miroslava Ilića.
I u dertu recituje "Ostajte ovdje".
U Gavrovoj kući u Kosovu Polju vučje kože oko kamina. Iza kuće bazen za kupanje i bazen za ribe. Rukama napravio majstor Gavro sa sinovima. Svi su dobri đaci: znaju kompjutere, engleski pričaju, a dobro sviraju i instrumente imaju. Kad Gavro zapjeva "Pjevaj mi pjevaj, sokole"... sve mu Kosovo na pjesmi i djeci zavidi.
"Kako ovo da ostavim!", gazda Gavro kuću pokazuje.
Kostreše se sa greda šarplaninski vuci. Mašu rogovima jeleni sa Brezovice.
"Kako ovo da ostavim! ", istiskuje Gavro i o mrtvom sokolu pjeva.
Strina Jagoda, isključili su joj telefon, dolazi da se javi djeci.
Neđo Zejak, novinar, vraća se iz Dečana, bio je u Đakovici, ide ponovo u Orahovac, dolazi sa svih strana, sve zna, sve je stigao da zapiše, snimi, slika, pošalje. Ima pedeset kila sa krevetom, sav od žila, od akcije; dragocen.
Špijuni raznih nacija, rasa i službi. Pokušavaju da saznaju ko stoji iza nas, otkuda kompjuter, faks, štampač. Sve ih zbunjuje: slike, pozornica - bunker od vreća sa knjigama, Aušvic-teatar.
Galeriji Ikonos se, kad bjelosvetski uvrate, u kabare Kazablanku pretvara. Muzička podloga, uvijek i uvijek do daske: Sevastopoljski marš, uvijek Tamna je noć...
"A, bogati, Darinka, što si ti još vođe? Fala bogu, imaš đe?" pita pisac iz Tupana.
"Zar je moja glava skuplja od glave monahinja iz Deviča" bijesno odgovara Dara.
Za kaznu, zbog patetike, posle mora da pere sudove.
Od kada ste u zatvoru?
Od oslobođenja! rekao Sima Krcunu.
Ostalo su beskrajno duge noći u polumraku pored svijeća i: "Čuj, Mitra..."
"Znam, Darinka, to si mi već pričala!"
Samoća zime katunske pod snijegom Prokletija.
I Centar za mir i toleranciju dobio ratni špicnamet - Centar za mir i zajebanciju... Tako ga zovu preostali Srbi.
Tolerancije ovdje nikad nije bilo.
Iza kapije obložene crnim najlonom, istim onakvim kakav je postavljan u Sarajevu zbog snajperista, dvorište gdje se Srbi osjećaju bezbjedno
Na kapiji stražar gleda dokumenta.
U dvorištu parkirani automobili. Još jedno od ostrva u arhipelagu Kosovo gdje žive Srbi.
Kao da se sva tuga ovoga svijeta izlila u njega.
Telefoni svi, sem jednog, kažu, isključeni.
Kada sam tamo svratio, nije bilo ni struje. Zaludni kompjuteri.
Gomile "Politika", nije imao ko podigne, kisnu ispred zgrade. Rumun policajac drijema.
Ispred su žene, dolaze jer nemaju gdje drugo .
Ovde dobiju po nešto namirnica, uzmu "Politiku", progovore srpski.
Svaki dan ih je sve manje.
Dječak iz Orahovca, plav, oštra pogleda, ne stariji od deset, svaki dan dolazi sa bakom u Centar za mir i toleranciju da čuje ima li vijesti...
Pukla je traka na kasetofonu. Bukvalno. Dok je Mitra snimala dječaka.
"Gdje ti je otac?"
"Uzeli ga! Uzeli su mi tatu!"
Svadbuju vrane na gojnome Prištu. Nad Gračanicom graka.
Mi stanovnici Sunčanog brega, ostrva u Arhipelagu Kosovo, gdje ni prodavnice nema, idemo odatle na Gračanicu.
Tu uđeš i na srpskom tražiš: hoću to i to. Možeš da se svađaš sa prodavcem. Možeš u radnju bez eskorta. Možeš da opsuješ skupoću.
U Prištini kupuješ i ćutiš. da bi zaštitio prodavca.
Zabranjeno im je da prodaju kupcima koji govore srpski.
Oni su ozbiljan narod. Ko krši zakon, nema tu zatvaranja. Lijepo odgrizu nos za kaznu. I obelježe te za čitav život. Kako da isprosiš djevojku za sina kad nemaš nosa. Odgrizli za kaznu što si kupio od Srbina. A bogami, i ako uhvate da prodaješ, odgrizu...
U magazama po Sunčanom bregu nijesu htjeli ni Kforu da prodaju. da ne bi donosio Srbima...
Kupuješ a ne znaš koliko ti traži. Pružaš novac, sam da uzme. Uzima ti novac sa dlana, a ne smiješ da ga pitaš koliko je uzeo.
Gračanica: piješ pivo na klupi pred prodavnicom, psuješ, povraćaš, možeš bre da govoriš srpski.
Sjećam se jednog koji je izašao iz muslimanskog Sarajeva. Samo se danima smeškao.
"Izvolite!", nudi Prodavac.
''Ja bih prvo da malo psujem cijene!"
"Odakle ideš?"
"Iz Prištine."
"Onda psuj slobodno!"
Dobro je u Gračanici! Pravo dobro!
Ima kancelarija - mjesna, gdje se davaju lične karte.
U kancelariji srećem Miška. Priča da je čitač "Duge". Da je jutros čitao o smrti Sipca.
I krenemo, Miško i ja, Sipcu za dušu, po piću, klopi, po muzici.
Namarširala se te noći kralja Petra Garda u kafani 1389..
Nikad nigdje nisam vidio toliko lijepih lica. Bar pet djevojaka u kafani zasluživalo je da se nađu na naslovnoj strani "Duge" sa Gračanicom u pozadini.
Svi imaju priliku da odu. Lijepe žene najlakše i prve.
Obučene kao za Aero-klub ili Klub književnika u seoskoj krčmi sa velikom freskom Lazareve večere - prkose životu!
Ponos zbog prevladanog straha, daje ovim licima lepotu koju je vidjelo oko starih majstora.
Nigdje Marširala Kralja Petra garda nije djelovala apsurdnije, i nije se sa toliko duše pjevala kao u kafani 1389. u novembru 1999.
Poslednji vojnici kralja Pere vukli su se niz Kosovo pokriveno vranama i maglom.
Kod Miška, tople vode. I struje, bre!
Grebem se za kupanje i pet brojeva veće gaće. Kupam se dugo u velikom kupatilu gdje pored WC šolje stoji pola metra visok slog"Duga". Svaka presavijena na stranici sa mojom pričom.
Moje su priče dobre protiv zatvora.
Kod Miška ujutru svinjokolj. Pomaže jedan od Drniša. Dovde dopro. Žali se, nema benzina.
"A da ti prodam jedan maći-trkaći, brašo?"
"A đe tebi vrag sriću nosi?", pita.
"Ka Karinu, ka moru srpskome, brate."
Tu je na ulici punkt. Šveđani tjeraju albanske dječake u maskirnim uniformama.
Sa druge strane ulice, u dijelu koji drže Arnauti, ostalo imanje Miškovog djeda.
"Kada se vratio iz rudokopa Amerike, za tri kape dukata kupio imanje. I u prošlom ratu ubijali su mu čeljad i sluge. Kuće palili. Sada je tu, sto metara od imanja, a izbjeglica. Odsjekli su mu nogu zbog šećera. Danas mu je slava."
Na zidu kafane "1389", velika freska sa Kneževom večerom.
Rezervisao sam sto ispod Lazareva bokala i otvorio novinarsku magazu.
Jedan pomlađi mi priča o bježanovićima i prodanovićima.
I imena mi kazuje da zapišem. Stigli su ti naši do privredne komore i gomore.
Obećo sam čvrsto da ću imena "prodanovića i bježanovića" turit u novine ali sam imena zajedno sa putnim nalogom, disketama, komadom jetre i nekoliko moždanih vijuga na putu pogubio.
"A šta bi ti, starino, u tvoje ime da pitam?" velim Đedu golemih sijedih brkova.
Đed nakrivio šajkaču i iz bokala vino dolijeva.
"Đe se đede car Nemanje blago! Samo to da pitaš, sinovac!"
Niko iz Gračanice ne želi u Prištinu da nas vozi.
Ni za novac neće.
Ima jedan, kažu, u Gračanici, za pare vozi do Prištine, ali on nije tu.
I da ne bi crnog arapina, niko ne htjede da nas do Prištine odveze.
Uskočismo, sa božjom pomoći, pravo sa svadbe u auto čamugama, džandarima svjetskim. Deru se oni al' deremo i mi. I prevodilac se Arnaut dere, no zaludu.
Na engleskom koji sam učio kod Švabica po Sutomoru, koledž Sozina, objašnjavam da Arnaut ne zna Srpski i da nam prevodilac ne treba.
"We must go in Pristin!"
"Yes, you must go out!"
Darinka izvadila duvan i začibukala.
Pjevuši "Tamna je noć"
I ja propjevao: "Pogledaj dom svoj, anđele!" himnu spaljene zemlje.
Tek onda su shvatili: bolje da voze nego da pjevam.
Te oni nas do pred vrata, u Prišt Varoš.
Sibirska studen, šampanjac ohlađen na sobnoj temperaturi, ruske koračnice, i promaja, promaja, promaja...
Prvo je Darinki vrisnuo zub. Mitra dobila temperaturu. A onda se i Jednooki razbolio. Zarazio sam Sokoćalo virusima dok sam se šunjao kroz mrežu.
Ni e-mail ne mogu da pošaljem. Da zakojevitezam.
Ne možeš do prodavnice a kamo li doktora da ti Sokoćalo liječi. Za ljude se još i nađe.
U mene, jopet, pa sinusi proradili.
Liječim se uz pomoć Brane Petrovića:
Moram vam reći
pomućenim umom
dobra stvar ovi
čajevi sa rumom...
U Okružni zatvor Priština - odelenje Sunčani breg, Aušvic-Teatar, Galerija "Ikonos" Prokletije 999, stigla je posjeta.
Najmlađi srpski pjesnik na Kosovu Boban sa prištinskim "Jedinstvom" starim godinu dana pod miškom.
Stigao Boban sa bratom Igijem. I oca poveo. I majku.
U Darinke suze. Upoznajem urednicu i pjesnika
Pričaju kako su od Splita preko Konjic grada i Čelebića za njima gorjeli put i šuma.
Svako svakom riječ otima.
Na stolu pogača sa krstom.
Dan nam se otima.
Napolju počinje pucanje.
I mrak je pao. Moraju da krenu. A to se ovdje ne radi. A to se na noćašnju noć ne radi.
Arnauti slave Dan Zastave.
Odliježe Priština od rafala.
Napolju ni jednog svijetla ispred tri ulaza u kojima su Srbi.
Majka, do tada junak, tiho:
"Ja se bojim."
Igi (9) i Boban (10) hvataju je ispod ruku.
"Ne boj se, mama."
"Ne bojte se kad sam sa vama", kuraži otac i kreće naprijed. Rafala tu blizu.
Dok odmiču iz mraka:
"Mirdita."
"Dobro veče."
"Bolnica tražim!"
"Ovde nema bolnica, samo Srbi."
Na Vavedenje je u Prištinskoj crkvi bilo osam Srba.
"Ti si iz Bijelo Polje? Znaš Martin? Otac mu je ljekar. Bili smo zajedno u Vojsci. Pozdravi ga od Vetona. Vetona Munje. Ja i Martin navijamo za Partizan. Ostali za Zvezdu. I bili na utakmica, među Delijama kad je Partizan dao go. Ja skočim a Martin me vuče za jaknu. Ćuti! Uf!Uf... Imao sam bolesnu sestru... Nosili smo je po planinama. A bombardovali nas - svi. Padao sneg. Znaš. Ne možemo da zaboravimo. Ne možemo da oprostimo. Pozdravi Martina."
Februar je: dan kao prolećni.
Hodam obalom.
Ispustili su sto hiljada kubika otrovane vode.
Iscurio cijanid - piše.
Rijeka je mrtva.
Nosi tone mrtvih riba.
U šumi su pronašli dvije mrtve srne...
I dva galeba...
Trideset fazana...
Otrovanog orla ribara...
Među trbusima mrtvih riba što bjelasaju po površini rijeke pliva mrtvo crno jagnje...
//Kosovo.com / Projekat Rastko / Projekat Rastko Gračanica - Peć //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]