Milan Budisavljević

Ilijada u ogledalu Kosovskih pjesama

1903
(Odlomak)

Ovde objavljeno prema: Catena mundi. Knj. 1 / [priredio Predrag R. Dragić Kijuk. - Kraljevo : Ibarske novosti ; Beograd : Matica Srba i iseljenika Srbije, 1992. - (Biblioteka Vekovi Srbije). - ISBN 86-81341-03-0. - str. 145-158.

Za „Projekat Rastko“ digitalizovao
gospodin Nebojša Jovičić

Kako je narodna pojezija vrijedna za poznavanje Homerove epopeje, potvrđuje i sam Erhart (o. s. LVI), ističući, kako je veoma važno upoznavati nibelunšku pjesmu pri rješavanju Homerova pitanja. Za njega i Homerove pjesme i pjesma nibelunška imadu mnogo sličnosti, kao n. pr. jedinstvo i potpunost u glavnoj karakteristici, jednaka lakoća u prikazivanju, prirodna bujica govora, jednaka pregnantnost u izrazu, isti način, kako nas i one Homerove i ova njemačka epopeja prenose u sredinu basnoslovnog svijeta, pače i jednake pogrješke tamo i ovamo i t. d.

Kako li pak onda mora ta sličnost da je kud i kamo veća između Homera i naše narodne pojezije! Istina, i u nas je kao u Nibelung-pjesmi mitski elemenat dosta potisnut unatrag ušljed hrišćanskog uticaja, ali je naša narodna pojezija svojom svježinom i svojom bujnošću mnogo bliže Homeru od njemačke.

Najnoviji ispitivač postanka i razvitka naše narodne pojezije, umni Danac, — kako veli naš Vasa Vujić, — Asmus Soerenzen, utvrđuje nas u ovoj misli, kad kaže, kako je mnogo naša narodna pojezija slična i srodna s grčkom, što svojim osobinama izraza, određenim oblicima, ukrasnim epitetima, obrtima, što opet jedinstvom shvaćanja i predstavljanja. (Isporedi uvod u XIV. svesku Jagićeva Arhiva, str. 557. i dr.)

Na tu se sličnost davno upozorilo, kad su se tražili pa i našli za mnogobrojna ispoređenja, epitete, za gradnju rečenica, formula izraza, pa i za nekoje radnje u Homerovoj Ilijadi analogni primjeri u raznim našim narodnim pjesmama. Tu su nam na umu radovi L. Zime, V. Jagića, Miklošića i mnogijeh drugijeh.

1. Ponajprije ćemo ogledati sadržinu naših kosovskijeh pjesama, uzimajući ih onako, kako bi u sistem složene prikazivale cjelovitu sliku boja kosovskog, i ispoređujući svaki glavni odsjek s korespondentnim odsjekom u Homerovoj Ilijadi).¹⁾

¹⁾ Držimo, da je najzgodnije u kolo kosovskijeh pjesama ubrojiti one, koje je obuhvatila i kosovska spomenica „Boj na Kosovu“, Beograd, 1889. uređena od Lj. Kovačevića (P. Đorđevića), jer je u njoj okupljeno gotovo sve, što se pjeva o Kosovskom boju po raznim zbirkama, knjigama i časopisima. Mi navodimo ipak ona mjesta, odakle su u spomenicu uzeta, uz to smo uzeli i ois iz 1. knj. I. odjela „Hrv. nar. pjesama“, u izdanju Matice Hrvatske kao i zbirku pjesama „Miloš Obilić“ N. Sad (godine nema). Kad je već rasprava bila za štampu gotova, izišla je Ostojićeva knjižica „Kosovo“, nar. pjesme o boju na Kosovu 1389., ali, i ako se ne mogoh njome poslužiti ipak poređaj pojedinih momenata iz kosovskog boja uglavnom se gotovo slaže s njegovim.

a) U našim kosovskim pjesmama imademo najprije svađu Miloša s Vukom radi mržnje i zavisti između njihovijeh žena. Žene su hvalile svoje muževe, dok se nijesu najposlije posvadile, a ta svađa prelazi i na njihove muževe. Knez Lazar, taj po narodnom vjerovanju, a i po istoriji, obrazac smirenosti i čestitosti, rastavlja i miri zavađene zetove (Hilferding, V. N. i S. S. 243. — 248. — Hrv. nar. pj., I., 1. pj., 59.). — U Ilijadi se kazuje najprije svađa Agamemnona s Ahilom, po srijedi je opet ženskinje, a stari ih Nestor, predstavnik mudrosti i trezvenosti helenske, hoće da utiša i pomiri (A.).

b) Miliš u pozadini. Boj Banović Strahinje (Vuk II., 44. Hrv. I., 56.). San carice Milice (Petranović II., 25 Bogišić I., 1.). San ljube Bušića Stjepana i san ljube Musića Stevana, — (dakle ista osoba) — (Bog. I., 1. Vuk II., 47.). Rastanak carice Milice s braćom i Jelice s Musićem (Bušićem) [Vuk II., 45. Petr. III., 32. Bog. I., 1. Vuk II., 47. Velika Lira 26.]. Uhođenje turske vojske (Petr. III., 32. „Bos. Vila“ 1886. Vuk II., 50. 3.). — U Ilijadi Ahajci ratuju bez Ahila. San Agamemnonov. Pregledavanje vojske. Rastanak Hektora s Andromahom. Uhođenje trojanske vojske (V. — K.).

v) Vuk okleveće dotle Obilića kod kneza Lazara. Kleveta nagoni Miloša, da pere obraz i on odlazi sa dva pobratima, da na Muratu iskali srce za sumnju Lazarevu. (Vuk. II., 50. 3. Bog. I., 1. „Bos. Vila“ 1886). Petr. III., 32. — Patroklova smrt navraća Ahila na osvetu. On se ne ljuti više na Agamemnona, već odlazi, da na Hektoru osveti svoga pobratima (II. — X.).

g) Miloš se doista osveti i opere tako ljagu, dotle se za srpsku vojsku svrši boj nesrećno. Žene oplakuju junake. Milica ide na Kosovo i, dobivši tijelo Lazarevo, čestito ga sahranjuje (Vuk II., 45. — 51., 53. Bog. I. 1. Petr. III, 32., II., 25. Hrv. 58., 59.; „Bos. Vila“ sp. god.). — U Ilijadi Ahil se grozno osveti. Prijam otkupljuje Hektorovo tijelo. Žena Hektorova, mati i rodbina plaču nad njim. (Ψ. Ω.)

Kad bismo sad uzeli i za naše pjesme i za Ilijadu mjerilo tragedije, vidjeli bismo, da čitava ekspozicija boja kosovskoga skroz podoba ekspoziciji Homerove Ilijade. Prvi bi čin činila svađa; drugi razvitak radnje, koja će dati priliku junacima, da jače izbiju kasnije na površinu; treći — vrhunac gnjeva u jednom i drugom junaku, gdje se okreće čitava radnja nagloj katastrofi; četvrti, polazak junaka na osvetu i bojevi njihovi; konac — katastrofa u nas Miloševe i Lazarove vojske, u Ilijadi Hektorova, a za tijem i trojanska.

Naše, dakle još pojedinačke pjesme, prikazuju jednak tok radnje kao i Homerova Ilijada. Vidimo šta više već u glavnim potezima malo to ne i sličnost u samim događajima pa i u junacima, a da se boj kosovski srećno dovršio po Srbe, kao što se trojanski srećno svršio po Ahejce, konac bi ratovanju bila Miloševa osveta nad Muratom poput Ahilejeve nad Hektorom. Na to nas upućuju premnoge naše pjesme, gdje je pobjeda kojeg junaka ujedno i konac pjesme. Kako je pak konac ratovanju bio po Lazarevu vojsku nesretan, nadošao je u našim pjesmama još jedan momenat dalje, naime smrt Lazareva, poslije koje Srbi i njihova glavna ženska lica preuzimaju ulogu Trojanaca i trojanskih herojkinja. I ovako se i naša epopeja posve došljedno dovršila kao i Homerova Ilijada, samo u nas s promjenom uloga, što podoba samom rezultatu ratnom.

Kosovski se dakle događaj, kako ga prikazuju i ovako pojedine pjesme, ukazuje u svojoj suvislosti potpuno vezan unutrašnjim jedinstvom. Miloševa svađa s Vukom rađa osvetu u Vuka. Vuk okleveta Miloša i Miloš se zariče, da će ljagu oprati, osvetiti se, i odlazi u Muratov tabor. Tako bez njega oslabljena vojska, a k tomu izdana još od Vuka, mora da podlegne sili turskoj. Car Lazar uvidi najposlije pravu istinu, umire s Milošem i ostavlja obezglavljen narod. Ostaju kuće bez gospodara, žene bez muževa, matere bez sinova.

Kosovske pjesme pokazuju u cjelini isto tako kao i Ilijada jedinstvo u radnji. Drugijem riječima: u pojedinačke pjesme, premda obrađuju svaka na svoj način samo po koji odsjek iz cijeloga boja, ipak streme jednom zajedničkom jedinstvu radnje. One su samo na oko zaokružene, za pravo svaka pojedina suponira i ostale.

Jedinstvo radnje slična je napokon osobina iz njemačke Nibelung-pjesme s Ilijadom. (Erhart s. s. LVI.) Jasno je dakle, da ovo jedinstvo ne može biti poluga onijem, koji bi na njoj htjeli dokazivati jednog pjesnika cijelog eposa, ili bar većeg dijela cijele Ilijade.

I Erhart dolazi, istina drugijem i s obzirom na svoje zemljake veoma opširnijem načinom do istog rezultata, kad ovo unutrašnje jedinstvo označava als etwas gewordenes, nicht als etwas künstlich gesetztes. (c. c. LII)

Primijenivši sad sve ovo na Ilijadu, dolazimo do uvjerenja, da nam za jedinstvenost njezine radnje nije potreban jedan čovjek, pa ni jedna čitava grupa ljudi.

Preuhitrena je pak i ona tvrdnja: „i ako imade u Homerovim epopejama štošta, što živo opominje na narodno pjesništvo, ipak cijela kompozicija pokazuje, da one nikako nijesu mogle postati od narodnih pjesama, koje su se nanizale same sobom gotovo po slučaju, čemu nema primjera u cijeloj historiji literature ne jednoga nego sviju poznatih naroda.« (Petračić, Hist. grč, lit. str. 81. i d.). kad eto baš naše kosovske pjesme, i ako su pojedinačke, jasno pokazuju, kako same sobom nižu momenat za momentom i podaju jasnu sliku u cjelini. Pa kako naše pojedinačke pjesme sve u skupu pokazuju unutrašnje jedinstvo kao plod duše narodne, to je i u Ilijadi to unutrašnje jedinstvo samo prirodna izjava opće helenske duše. U duši je bila jasna slika cjelovitog događaja, pak su se prirodnim putem u njoj vezali jedan momenat do drugoga, izglađivali i popunjavali.

Prije nego što je napisana Homerova Ilijada, svi su već motivi bili u duši helenskog naroda kao, recimo, u nekom rezervoaru istijem onijem redom i svrstani i unutrašnjom vezom povezani, kao što i naš najprostiji pjevač zna, ako ne već ispjevati, ono bar ispričati tok čitava boja kosovskoga.

Vaditi sad glavnu nit iz te cjeline, kako to čini većina pristaša teorije o jezgri, znači posizati u taj rezervoar i tu istrgati na pojedinim mjestima ono, što je baš u najužem savezu i upravo osnovica shvatanja narodnog, a pripisivati još tu glavnu nit jednom pjesniku, znači isprazniti cijelu dušu jednog naroda. Velika popularnost Ilijade kod Grka, koju svi moramo pripoznati, nije zarinuta ozgor, već je potekla ozdo, to jest: Ilijada je zajedničko blago cijele duše helenske, pa i zajednički ponos starih Helena.

Jednom pjesniku, ma kako on bio velik, ne bi ta sreća nikad bila suđena. Da ne spominjemo, što je jedan učenjak nedavno konštatovao, kako su veliki pjesnici Gete i Šiler velikoj većini svojih zemljaka skroz nepoznati, najbolji je kod nas primjer u činjenici, kako je baš „Lazarica“ Joksima Novića Otočanina, pjevana skroz u duhu narodnom, u našem narodu veoma malo (skoro ni malo) našla odziva, da bi se pjevala, a kamo li na njoj i dalje zidalo.

2. Kao što je u Ilijadi u središtu jedan junak - Ahil, koji svađom svojom s Agamemnonom, a kasnije osvetom kreće i odlučuje cijelom radnjom, tako je i u našim kosovskijem pjesmama, kako prikazuju cjelinu boja, opet jedan junak-Miloš, koji veže u jedno sve momente, od početka do kraja cijele slike boja kosovskog.

I Miloš dolazi do svađe s Vukom; ta svađa rađa nesreću po cijelu vojsku Lazarevu, kao i ona u Ilijadi po Grke. Od svađe odustaje Ahil istom taknut smrću Patroklovom i ide da se osveti, u nas se iz svađe rađa kleveta, koja kao mnogo jači motiv goni Miloša, da opere čast svoju.

Konac je tamo smrt Hektorova, a osveta Ahilova, ovamo smrt Muratova, osveta Miloševa.

Ahilu dakle, glavnom junaku u Ilijadi, podoba posve naš Miloš u kosovskim pjesmama. To je samo prirodna pošljedica narodnog shvatanja, da se u jednom događaju ističe jedan glavni narodni miljenik. Čudnovata je i ta sličnost, da u Ilijadi, u ratovanju protiv Troje, nije glavni junak ni Agamemnon ni Menelaj, već Ahil, — što je i zavodilo mnoge, da Ilijadu prozovu za pravo Ahileidom, — kao god što i u našim kosovskim pjesmama Miloš posve u pozadinu stavlja Lazara, faktičnu glavu cijeloga događaja. Miloš je najveći junak, Miloša mrzi Vuk i kleveće; Miloš ubija Murata i čuda čini po turskom taboru; Milošu najposlije daje zadovoljštinu i sam car Lazar.

Mi ćemo i ovo kasnije protumačiti, sada nam je kao glavno istaknuti, da ni to, što je u Ilijadi jedan glavni junak, oko koga se sve okreće, nije nešto neobično za narodnu samoniklu pojeziju i za jedinstvo više samostalnijih pjesama.

Prijateljima umjetne gradnje Ilijade dolazi u pomoć još po neka sličnost u izgradnji Odiseje i Ilijade, iz koje zaključuju na umjetnu gradnju ovijeh epopeja.

Tako proemij Ilijade i Odiseje kazuje, po njihovu mišljenju, sadržinu cijelih epopeja, te po tome nijesu mogli biti sastavljeni za pojedinu pjesmu, nego su određeni za cijele epose (Lersov članak „Ueber das Prooemium der Odyssee“, y II. izdanju „De Aristarchi studiis Homericis“).

Bilo bi dovoljno upitati, nijesu li pojedine pjesme Ilijade spojene vremenom u jednu cjelinu prius a proemij posterius, pa da sva važnost proemija u ovom pitanju oslabi. Ali za nas je mnogo važnija ta pojava, što je i u našim narodnim pjesmama proemij osobito svojstvo narodnog pjevanja. Malo koja naša pjesma da ne počinje sazivanjem kojeg višeg bića u pomoć.

Pa ako ne već to, ono će se posve rijetko čuti pjevač, a da prije pjevanja ne zazove Boga u pomoć. Tako je tipičan početak mnogijeh naših pjesama: „Bože mili, čuda velikoga“ (Vuk II., 48. i dr.), gdje Bog po mišljenju našeg pjevača zauzima ono mjesto, koje je po mišljenju grčkog rapsoda ili pjevača zauzimala Muza-boginja. Čudo pak u našoj pjesmi kazuje već unaprijed, da će sadržinom pjesme biti kakvo junačko djelo, koje je za slušaoca neobično i čudno, ali pojmljivo.

3. No ne samo da nam naše kosovske pjesme daju čvrstih osnovica, kako da razumijemo jedinstvo Ilijade, njezin proemij i prividnu umjetničku gradnju, nego se ispoređivanjem Ilijade s našim kosovskim pjesmama nalazi i dosta sličnijeh, često istovjetnijeh motiva i jednakijeh događaja.

a) U A. pj. Ilijade tješi Tetida svoga sina, u nas Miloš svoju ljubu (Hilferding, I. s.,).

b) U Ilijadi B. Div u snu kazuje Agamemnonu, što da radi i što će biti na koncu. Sanak je glasnik Divov ili kako Ahil kaže: »και γαρ οναρ Єχ Διος sσπν (A. 63.) U nas imamo san carice Milice (Petr. II., 25.), San ljube Musićeve (Bog. I., 1. Vuk II., 4. „Sabor“ za Vasojevića), gdje nam snovi kazuju istinitu budućnost.

Razlika je sva u tom, što je prema hrišćanskom vjerovanju našeg naroda daleko pomisao, da bi Bog htio snom varati, — dok za lažnost snova ima opet druga rečenica: „San je laža, a Bog je istina“.

v) U Ilijadi ređaju vojvode svoje čete (B.), a onda dolazi katalog vojske; u nas car Lazar piše knjige pojedinim vojskovođama, oni dolaze i dovode vojsku. (Petr. III., 32. Hrv. 58.). Jedna nam pjesma pače kazuje, da je takijeh knjiga razaslao na trideset strana tridesetorici vojvoda („Srp. Venac,« str. 65. i 66.); k tomu se još u mnogijem pjesmama nalaze izređana i imena mnogijeh tijeh vojvoda s brojem vojske, bilo kako gine, ili kako je već poginuo (Vuk II., 46. Petr. III., 32. „Bos. Vila“ 1886), nalazimo šta više i prikazivanu tursku silu (Petr. III., 32. „Bos. Vila,« Vuk II., 44.), razumije se sve na način, kako se može izraziti u tom pogledu prosti i nepismeni narodni pjevač, a što nas opet posve utvrđuje u tvrdnji skoro svijeh naučenjaka o kasnijem učenom sastavljaču Ilijadina kataloga (Nise, Hrist, Kauer, Jeb. i dr.).

g) U Ilijadi (L) vidimo boj Menelaja i Parisa oko Jelene, u nas opet boj Banovića Strahinje i Vlah-Alije oko Anđelije (Hrv. 56. Vuk II., 44). Menelaj malo da ne ubi Parisa, ali Parisu priskoči u pomoć Afrodita; Strahinja malo da ne pogibe što od silna Vlah-Alije, a što od svoje ljube (koja poput Jelene prevoli otmičaru),. da ga ne spase hrt Karaman.

Uzmemo li za vjerovatnu kombinaciju Ruvarčevu (Dve študentske rasprave, str. 45), da se u Karamanu ogleda nekadašnja indijska bogovska kuja Saramâ, koja bi prvobitno značila vjetar, to bi bila potpuna sličnost i između Afrodite, dakle božanstva, koje obvija Parisa u maglu i odnosi u dvore, i našeg Karamana, opet nekadanjeg božanstva, a u značenju vjetra.

Kako se tako mogao promijeniti stari mit, odmah ćemo još ovdje navesti mišljenje E. Mejera. Prvobitno značenje mita zaboravi se, a često mu se pripišu motivi i epizode, koje su posve u opreci sa nazorom osnovnim za onaj mit. Tako može mit dalje putovati od jednog plemena, koje jedno božanstvo štuje, drugomu, koje nema s njim ništa u savezu, i tako se konačno u razvoju mita dođe do zadnjeg oblika. Mit tu nema više religioznog karaktera, nosilac priče nije više kakvo božanstvo, već junak prošlih vremena, pače obični, smrtni čovjek. Jedino u izvanrednosti njegovih djela, u čudesima okolo njega upletenim, u uskoj vezi njegovoj sa svijetom bogova, živi njegov božanski karakter i dalje. (Cfr. E. Meyer, Gesch. d. Alt. II., str. 395.) — Kad još k tomu za nas uzmemo utjecaj hrišćanstva, posve je razumljivo, kako je od nekadašnjega Sarame postao hrt Karaman. Da konji pak govore, nalazimo primjere u Homerovoj Ilijadi. (T. 408.).

Dakle potpuna sličnost i u našem dvoboju i prema onom u Ilijadi.

d) U Ilijadi (A) odlučuju bogovi, da Troja ima pasti, te boginja Atina silazi s Olimpa i počinje izvršavati odluku bogova. U nas (Vuk II., 46) dolazi svetitelj Ilija u vidu sokola²⁾ od Jerusalima i nosi knjigu od Bogorodice, u kojoj je tako već odlučena sudbina, da po narodnom vjerovanju inače ne može biti.

²⁾ I u Ilijadi božanstva uzimaju oblik ptica, a u Ω str. 292. naziva se orao božijim glasnikom.

Prije bitke pregledava Agamemnon svoju vojsku, valjane vojvode i vojnike hvali, a neke kudi, za tijem se započinje boj. U nas (Vuk 50., 3.) car Lazar hvali pojedine vojvode na večeri; Milošu prebacuje izdaju. Sjutradan (Vuk 46.) se vojska po redu pričešćuje i odlazi u boj.

đ) U Ilijadi (E) se odlikuje osobito Diomed, te nas cijela borba sjeća na junačku borbu Miloševu i dvojice drugova mu, Ivana i Milana, u turskom taboru (Bog. I., 1. — „Bos. Vila“. — Petr. III., 32.).

e) Spomenuli smo već sličnost rastanka Hektorova s Andromahom s rastankom naših junaka s junakinjama. Osim toga je u VI. pjevanju Ilijade prepoznaja Glauka i Diomeda posve slična prepoznaji Strahinića bana i stariša-derviša (Vuk II., 44.).

ž) Desetoj pjesmi Ilijade, gdje Diomed i Odisej odlaze u neprijateljsku vojsku, da uhode, podoba u nas ona pjesma, gdje Toplica (odnosno Kosančić) uhodi opet tursku vojsku (Petr. III., 32. — „Bos. Vila“. — Vuk II., 50. 3.)

z) U A Ilijade ulazi sam Agamemnon u boj, gdje se vrlo hrabro bori i poubija mnoge junake

neprijateljske, dok i njega ne rani neprijateljsko oružje, te mu valja ostaviti bojno polje. — U nas ulazi i car Lazar u boj, hrabro se bori, dok mu konj ne posrne, te ga Turci zarobe. U Ilijadi prema konačnom ratnom uspjehu prirodno je, da Agamemnon ostaje živ, dok Lazara uhvate i pogube u turskom taboru.

*

Pokazana sličnost između naših kosovskih pjesama i Homerove Ilijade ne samo da nam je na neka pitanja o Ilijadi dala jasna odgovora, nego nas upućuje, da i protumačimo, otkuda je ta sličnost.

Mnogoj sličnosti moramo svakako naći razloga u primitivnom shvatanju, sa svijem naravnom za narode u doba epske pojezije, a i u istovjetnosti samoga predmeta, koji i naša i grčka epopeja opjevaju. Ali za neke momente moramo potražiti i drugijeh tumačenja, koja će u mnogom čemu osvijetliti i cijelu Ilijadu.

1. Vidjeli smo, kako već početak Ilijade, svađa Ahila s Agamemnonom, liči počecima ponajstarijih naših narodnijeh pjesama i predanja (Pjesma u Hilferd., Hrv. I. 59.), koje teže — dašto u vrlo malom obimu — za cjelovitom slikom kosovskog događaja, — naime: Svađi Miloša i Vuka. Može se u tom ići i dalje, pa reći, da i nekoje pjesme, koje obrađuju pojedine drukčije momente, suponiraju za sebe isto onake početke kosovskog boja. — Ilijada nam kazuje, kako Apolonov svećenik Hrize dolazi s otkupom po svoju kćer Hrizeidu. Agamemnon mu je najzad daje, ali otima od Asila „lijepoobraznu“ Brizeidu. Ahil se radi toga posvadi s Agamemnonom i ne pomaže više ahajskoj vojsci. U našim se pjesmama Vukosava, žena Miloševa, i Mara žena Vukova, posvađaju oko gospodstva i junaštva svojih muževa. Mara udari Vukosavu i ova odlazi „u zelene perivoje“, gdje je nalazi Miloš i, tješeći je, dozna za uzrok njezinih suza. Miloš uhvati Vuka, baci ga na zemlju, i bije ga, dok ih car Lazar ne rastavi, a Miloša „jedva se bijaše car Lazar umolio“ (Hilferd. 243).

I ako doduše nema velike sličnosti u samim događajima, ipak je motiv jednoj i drugoj svađi jednak, — žena. U Ilijadi je Brizeida uzrok svađi glavnijeh junaka, gnjevu Ahilovu, a otuda i stradanju cijele vojske, pa i smrti najmilijeg druga Ahilova Patrokla. U našoj epopeji opet svađa potječe radi žena; one su uzrok svađi najboljijeh Lazarevijeh junaka, gnjevu Miloševu, a otuda Miloševu odlasku u turski tabor, oslabljenoj bez Miloša vojski Lazarevoj, pa i smrti Miloševijeh drugova, Ivana i Milana. Kratko: svađa Agamemnona i Ahila zbog ženskinja zadala je velike jade Ahajcima, a neprijateljstvo među Milošem i Brankovićem, također zbog žena, upropastilo je srpsko carstvo. (Zima, Program k. g. str. 15.) Ovu sličnost, da su žene povod velikim događajima, nalazimo i to u većem obimu, još na jednom mjestu. Rat trojanski nastaje, što je Paris oteo Jelenu, te braća Agamemnon i Menelaj radi toga polaze na Troju. Pod Trojom dolazi do dvoboja između Parisa i Menelaja, te bi Menelaju i bilo pošlo za rukom ubiti otmičara žene svoje Jelene. U našoj narodnoj pjesmi (Vuk. II. 44. Hrv. I., 56.) Banovića Strahinje nema (kao u priči grčkoj Menelaja) neko vrijeme kod kuće, dotle mu silan Vlah-Alija odvodi ženu pod svoj šator na Kosovu. Strahinja odlazi tamo i u krvavom dvoboju ljutito se osveti Aliji.

Znademo za još jednu grčku priču, identičnu sa spomenutom otmicom Jelene, gdje Jelenu kao djevojku otima Tezej, a izbavljaju je braća njezina Dioskuri, Kastor i Poluks. Slično se ogleda taj motiv u nekim našim narodnim pripovjetkama (Vuk. srp. par. prip. 2., str. 7. — 4. str. 15 — 5. str. 26. — Dodatak 1., str. 18. i t. d.). Nastaje sad pitanje: otkuda ova sličnost u motivima, koji su baš i u Grčkoj i u našoj epopeji od tako presudna značaja. Neka nam je slobodno biti malo opširnijim.

2. Najposlije najjačije razlog, da ovakav utjecaj mora otpasti, u tome, što je žena opći motiv pojeziji svijeh indoevropskih naroda. S toga će svakako bolje i razložitije biti uzeti onu sličnost u motivima između grčke i naše pojezije kao tekovinu iz najstarijih vremena zajedničkog nam još života. I ovi su motivi kao i mnogi drugi, samo refleks one zajedničke pojezije, što su je pojedini narodi našljeđem sačuvali od prvijeh vremena do danas. Duh pjesme, pojedini motivi, pa i cijele situacije žive skupa s dušom narodnom, samo se mijenja spoljašnji kolorit, kako je već kada kakav događaj u duši narodnoj privukao na sebe jaču ili slabiju pažnju.

Indijske epopeje, Homerove pjesme, naša narodna pojezija, pjesme ostalijeh indoevropskijeh naroda sadrže dakle u sebi mnoge zajedničke slične motive Bog zna iz kako još davnijeh vremena zajedničkoga života. A kad je to tako, onda nas ovaki zajednički motivi ne samo utvrđuju o karakteru Ilijade kao narodne pojezije, nego nam šta više mogu štošta kazati i o samom razvoju njezinu.

3. Naše narodne mitološke pjesme dokazuju, da je veliki dio naše narodne pojezije postojao davno prije seobe Srba i Hrvata na Balkansko poluostrvo (ispor. Jagić, Građa za slov. nar. pojeziju, „Rad“ 37., str. 110. i t. d. — Isti, „Hist. knjiž“. str. 114. — 117. Pavić, nar. pj. o boju na Kosovu“, str. 3.). Upućuje nas šta više neka mjesta na čisto azijsko porijeklo iz najstarijeg vremena prije diobe indoevropskih naroda (sr. Ruvarac, Dve stud. rasprave, str. 22.). Katastrofa kosovska bila je jedan od onijeh događaja, koji je u duši narodnoj obnovio i osvježio, a svakako i obogatio pjesničko našljeđe iz najstarijih vremena, te se sva pojezija pretočila na nov izvor. Kako je hrišćanstvo mitološkim pjesmama promijenilo samo spoljašnji kolorit, ostavivši šta više gdjegdje i svježe tragove davnog mitološkog vjerovanja (Jagić, Knj. obznana Petr. zbirke „Rad“ 2., 226. i t. d.). tako će biti, da je i kosovski događaj mnogim starijim motivima pridodao nove spoljašnje znake, mjesta i imena junaka, što je sve sada izazvalo u duši narodnoj mnogo življi spomen i jaču privlačivost, nego li je to bio slučaj sa starim imenima mjesta i junaka iz pređašnjih vremena, koji su mogli već dosta izblijediti u uspomeni narodnoj. Ili — kako to Ed. Majer kaže (Gesch. d. Alt. II. 1898. § 260.), — „do pravog zamaha došla je epska pojezija, kad se mitsko i istorijsko spojilo. Istorijska priča dala je oblik, a mit je dao materijal“.

I u nas i u Grka nalazi se elemenata, koji pripadaju posve starom mitu o borbi svijetlih bogova sa zlim demonima, silama tmine i suše. Ruvarac (sr. raspr., str. 46. i i. d.), zaključuje po nekim momentima iz narodnijeh pjesama, da u Vlah-Aliji nemamo nikog drugog do reprezentanta indijskog Valasa. „Po predstavljanju jednom vedijskom o buri, smatraju se vode oblaka prvobitno žene bogova, koje je zmaj pomrčine (Valas, Ali), zarobio, koje da bi slobodio, Indra gromom zmaja ubija“ (sr. raspr. str. 47.). Osim Ruvarčevijeh razloga držimo, da se i u riječima, gdje se kazuje, kako je Vlah Alija

„Kail zaspat' rano na uranku,
— na uranku kad ogr'jeva sunce“,

ogleda mitski značaj zmaja Pomrčine. Ovaj se isti mit ogleda i u priči o Argonautima, kao što se opet i u nas (Vuk II., 66.) Marko mjesto sunčanog Boga, koji se bori s mračnijem silama, bori s Arapinom, dakle s personificiranim mračnim silama, a po srijedi je opet otmica žene (Ruvarac, Ib. str. 62.). Izlazi dakle iz svega, da je i u trojanskoj priči, kao i u našoj pjesmi o Banović-Strahinji, onaj mit lokaliziran po vremenu i mjestu (Sr. Ed. Majer, G. d. A. str. 202. do 208. i 103. — 104.).

Prema tome i sve ono, što od takova mita (a koji se zapravo obrađuje u Kipriji, a ne u Ilijadi), dolazi na borbu Grka oko Troje, mora se pripisati mnogo većoj starini, nego što se dogodio trojanski rat. Kao što je borbi Strahinjinoj na polju Kosovu, koja je istorijski nesumnjiva, pridošao mitski elemenat kao uzrok, tako mora da je bilo i s grčkom borbom, borbom pojedinijeh junaka, oko Troje. Ta se borba mogla dogoditi (a po uvjeranjanju mnogijeh učenjaka i jest se dogodila), pa da joj se istom poznije pridodadu za uzrok elementi iz starodrevnog mita.³⁾

³⁾ O Karamanu kazasmo već naprijed.

4. Još će veću vrijednost dobiti ovakvo razmatranje, kad se ogledaju Miloš i Ahil, glavne osobe u eposu našem i grčkom. I tu nam odmah udara u oči čudnovata odlika ovijeh junaka od ostalijeh. Vidimo ponajprije zajedničku crtu, što im je domovina, otac, mati, i odgojitelj nešto neobičnije, a za tijem i neke zajedničke crte u značaju, koje ih odvajaju od drugijeh junaka.

Ahilijeva je domovina Ftija u Tesaliji, otac mu je Pelej, heroj istoimene gore, a mati morska boginja Tetida, odgojitelj pak Kentaur Hiron. Po daljoj priči, istina, samo naslućivanoj u Ilijadi, Ahil umire ranjen po uputi božanskoj. Cijela Ilijada, izuzimajući pj. A. — 3., ne slika nam ništa drugo, do jedino gnjev Ahilov i pošljedice toga gnjeva, a poznije osvetu mu za mrtvim drugom, borbu s Hektorom. Kraj ove glavne crte vidimo još, da je Ahil i pobožan (A. 59. i t. d.), pun nježnosti i brige za drugare (I. 193. i t. d.); vidimo ga, gdje poštuje glasnike Agamemnonove dolično čovjeku plemenitu i uzvišenu. Protivno ovijem lijepijem stranama u Ahilovu karakteru zapažamo jasno u njega gnjevnost, presilno osjećanje uvreda, kojih se sjeća i danju i noću, da gotovo takva osjetljivost prelazi u bolest, iz koje ga istom silan duševni potres može trgnuti. Još i dalje, Ahilej, dolazi koji put i grozan u svojim djelima (F. 17. i t. d. gdje siječe junake i Ψ, 174), te ono poznato mrcvarenje Hektorova tijela (Ω. 50. i t. d.); Ahilej ulazi u borbu i sa samim elementima (borba sa Skamandrom F.), a junake trojanske moraju i sami bogovi spasavati od ruku Ahilejevih.

Sve ove i mnoge slične crte jasno svjedoče, da je Ahilej i nosilac svijeh obilježja kakvog pravog demona.

Miloš nam je u kosovskim pjesmama tek onoliko prikazan, u koliko samo utječe u kosovski boj, ostale pjesme o Milošu (okupljene u zbirci „Miloš Obilić u par. pjesama“. Novi Sad), nadopunjuju sve ovo. Tako nam već prva pjesma ove zbirke „Miloš Obilić zmajski sin“ kazuje za roditelje Miloševe:

  Stih 13. „Majka ti je Janja čobanica,
Babo ti je zmaje iz oblika“.

Majka mu je čuvala ovce dvanaest ⁴⁾, godina, a kako je bila odviše lijepa, kako je krasotom poput gorske vile „lice odgojila“ (sp. mj. stih 19. 21), to ju je zapazio ljuti zmaj iz oblaka, razvio je krila i spustio se u planinu, te je Janji lice obljubio.⁵⁾

⁴⁾ Broj dvanaest tipičan je i u Ilijadi i u vas.

⁵⁾ Sva je sila Homerovijeh junaka, kojima je mati smrtno čeljade, a otac kakvo božanstvo.

Janja je rodila sina i položila ga pod jelovu granu, pokrila mu lice kitom od jablana i otišla. Vila je to iz oblaka vidjela, sažalila se na napušteno dijete, sletjela i dijete prihvatila „i na bijelu krilu zadojila“; no da se ne bi Janja odviše žalostila, ne uze ga vila, već ga ostavi, da ga druga kogod nađe. Toliko ova pjesma. Vuk nam u Rječniku kod riječi obil kazuje, da je Miloša po narodnoj priči našao sam car Stevan i odnio ga u svoj dvor. Na takovo nalaženje opominje i ono vjerovanje, da ga je othranila kobila, po čemu bi se i prozvao kasnije Kobilović ili Kobilić (Hilferding, spom. pjesma, Hrv. I., str. 276.).

Dodajmo još, da se Miloš zove i Pocerac, što bi nas upućivalo na predjele oko gore Cera (Vuk, Rječnik s. v., Pocerac), imali bismo do sad između Ahila i Miloša ovu sličnost; Pelejević (po gori) = Pocerac; Pelejević (po ocu heroju) = Obilić (po ocu zmaju); morska boginja Tetida = vila, nazvana često i brodaricom; odgojitelj Kentaur (pola konj a pola čovjek) = kobila, koja je Miloša othranila. No može se ići i dalje.

Dodajmo sad ovomu, kako narodna pjesma i tradicija uzima Miloša još i za zeta Lazareva, što nas sasvim sjeća na ponudu Agamemnonovu, da će oženiti Ahileja svojom kćerju, — dakle i tamo i ovdje naginje duh narodne pjesme dovesti glavne junake u srodstvo s kraljevskim porodicama. (Sr. za Miloša i Ruvarčevu raspravu „knez Lazar“ 1885.) — imamo malo te ne potpunu sličnost između Miloša i Ahileja, kakve nam ih prikazuju naše pjesme i Ilijada.

5. Kada sad pomislimo, da je Miloš odista istorijska ličnost, koju nam ujamčuju i naše i turske kronike, moramo se zapitati, otkuda na takvo lice, koje je — tako reći — još živo pred našim očima, da prionu tolike naslage i tako raznovrsne, da bismo prije uzeli Miloša za junaka iz najstarijih mitoloških pjesama, nego za osobu iz boja na Kosovu.

Ne može se nikud drugamo do na jedinu misao, da je narodna pojezija, što se dalje odmicala od boja na Kosovu, sve više dodavala Milošu mitskih odlika, koje su se inače nekada pripisivale davnim u istinu mitskim osobama. S nekijeh nama možda već nepoznatijeh lica iz najstarijih i iz davnine našljeđivanih priča prenosile su se crte značaja, bajke i čuda na novo i skroz istorijsko lice. To je bilo tijem lakše, što je Miloš svojim neobičnim (istorijskim) djelom privukao na sebe svu, rekli bismo, pažnju narodne pojezije, što je postao središtem priče kosovske, te što se u njegovim djelima kao i u značaju, kome moraju podobati ta djela, nalazila neka sličnost sa starim mitskim osobama.

Ogledajmo dakle, što bi bilo na Ahileju mitsko u najglavnijim potezima.

Već u onom, što smo spomenuli, kako mu se za roditelje uzima heroj Pelej i boginja Tetida, za odgojitelja Kentaur, kako se bori s Ksantom, opažaju se mitska obilježja nekog morskog božanstva. (Cfr. Roscher, Ausführl. Lex. d. gr. u. röm Mythologie, nar. 65. i t. d. — Usener Gr. Götternamen, 1896., ptg. 14, i d.). Kako se i našem Obiliću-Kobiloviću dovodi ime u savez s nečim neobičnim, tako bi i Ahilejevo ime bilo u svezi s nazivima rijeka. Na njegovu mitsku prirodu upućivalo bi nas i njegovo koplje, njegovo nepredobitno oružje (koje mu je Hefajsto sam kovao) — te osim nabrojenih karakternijih osobina i ukrasnijeh epiteta — i njegova tjelesna snaga, kojom nadmašuje daleko sve ostale junake, njegov gnjev i jarost, njegova čudna pojava posred Trojanaca a bez oružja (Z 202. — 238.), pa borba sa elementima (F 211 do 361.) i dr.

Posve je moguća dakle ona misao, da se u djelima Ahilejevim ogledaju djela demonskog bića, riječkog Ahileja, opet s demonima Ksantom (Skamandrom, kako se zove i sin Hektorov i Hektorom radi Deidamije ili Brizeide (Sr. E. Meyer Achilleis 447., 542., 552., 559.).

Tako bismo konačno dobili u Ilijadi mitskog Ahileja u svađi radi žene, kao i u našoj epopeji Miloša opet u svađi radi žene, gdje bi. nas ne samo ovaj prastari, kako vidjesmo, motiv žena, nego i sama lica junaka upućivala na mnogo davniju starinu ovijeh motiva, bolje: pjesama, nego što je rat trojanski, odnosno, u nas rat kosovski. Ovakav položaj jednog i drugog mogli bismo kratko nazvati mitskim pored istorične im uloge u ratovima. I tako bismo došli do jednog pitanja, koje je veoma zamašno za našu stvar, i tek nakon riješenja njegova moći će se dalje izvoditi. To je pitanje: da li je trojanska priča starija od eolske kolonizacije?

6. Tu imamo dva između sebe protivna mišljenja glavnih pretresivača toga pitanja, Majerovo i Kauerovo. Ed. Majer potpuno je jasno uočio (Geschichte des Alterthums II. Stuttgart 1893.), da je Eolija prava domovina junačke pjesme, ona je naime ona pokrajina, gdje se kako jezik tako i priča i sav mitski krug pjesnikov obrazovao (§ 257.). Tako isto zgodno ocrtava odnošaj eolskijeh elemenata prema jonskim, kad kaže, da se se na eolsku naslagu nadovezao kako je u jeziku tako i u priči jonski elemenat (§ 262.). Najveću pak pažnju zaslužuje njegova hipoteza (§ 132.), da priča o trojanskom ratu nije eolskog porijekla, nije istom iz djela Eolaca izrasla, nego im je kao tradicija, kao istorijska vijest iz starine predana; kao što su kasnije Jonjani od Eolaca ovu priču primili i raširili, tako su je i Eolci naslijedili i u nju upleli svoje elemente.

Majep se za ovakvo mišljenje drži sadržaja Ilijade. Ahilej mu je očigledno junak eolske priče, te je praeolskom epu morao nepoznat biti, njegova veza sa trojanskim ratom, ma kako stara bila, ipak je sekundarna. Agamemnon pak, kralj mikenski, čini već tada središnju tačku priče;

trojanska priča potječe poglavito iz Peloponeza (§ 152., 121.,), a jezgra joj je (§ 133.) razorenje Troje od vojske peloponeških knezova ili još prije, »wie wir wohl unbedenklich sagen dürfen“, od vojske kralja mikenskog i njegovijeh ljudi, a ovaj događaj seže dalje od aleksandrijskog datuma 1184. g. pr. Hr. Kasnije su se, kad sjeverozapadnu maloazijsku obalu Eoljani naseliše, vodili bojevi, koji dadoše povoda, da nastane Ahilejeva priča (§ 150. i 153.). Otuda i ono vidno (herschend) mjesto, što ga Tesalija i Tesalci u ovoj priči zauzimaju (§ 261.). cfr. Paul. Cauer, Grundfragen der Homerkritik, Lpeg. 1895., pag. 135. i d.

Za sve ovo veli Majerov protivnik Kauer (o. e. pag. 137. „das ist gewiss ein gesundes Princip, aber wo sind in diesen Falle die Zeugnisse, aus denen geschlossen, die Gründe, auf denen eine so überraschende Construction aufgeführt worden ist?«

Posumnjavši ovako u Majerovu hipotezu, razlaže sad Kauer (str. 138. i dr.). kako on o svemu tomu misli. U Ahileju se ogledaju bojevi prije trojanskog rata, bojevi na Lirnesu, Tivi, (U. 92. A. 366. i 100.) isto tako i boj na Lezbu (I. 129.). U vrijeme prvijeh eolskijeh osvajanja također su se i oni bojevi bili, o kojima se u priči o trojanskom ratu bar i nešto vijesti nahodi. Tened nije daleko od Hisarlika, pa kada su taj ostrov zauzeli Grci, htjedoše i obalom zagospodovati, a i činjenicu, da se Ilij nije mogao deset godina zauzeti, mogli su potomci napadača rado i lako zaboraviti, kada su pjevačima dali pričati, da je uporni otpor stanovnika Trojinih nakon desetogodišnjih muka ipak bio savladan. Nije slučaj, da Ilijada prestaje baš sa smrću Hektorovom i borba ostaje neodlučena. Tu su istorijski odnošaji, iz kojijeh je i epos potekao, nehotice izbili. Konačno Kaueru nema protivurječja između priče o trojanskom ratu i činjenice, da su se Eoljani borili, ali se nijesu utvrdili. Po tome — misli Kauer — Majerova hipoteza, koja polazi sa ovakih suprotica, nema oslonca za sebe. Pa ni u unutrašnjosti svojoj ne valja, jer gdje Majer počinje svoju predeolsku periodu, vazda je počinje s eolskom. Iz svega zaključuje Kauer, da Ahil nije, kako Majer hoće istom naknadno uveden u trojansku priču, jer se bez njega ne da Ilijada ni zamisliti (str. 144.).

Do ovakijeh lijepih hipoteza, a opet porječnijeh, dolazi se na osnovu golog razmišljanja. Ogledajmo to pitanje prema našim pjesmama, u kojima nam je najbolji oslonac, „Zeugnisse“ i „Gründe“, pa da vidimo, čega nam se valja držati.

7. Trojanska se priča za cijelo osniva na događaju, koji se zbio na današnjim ostacima Troje; to su bojevi Eoljana sa starim stanovnicima. U tom su složni E. Majer i Kauer i Ad. Holm. (Gr. Gesch. I. 1886., pag. 197.), Beloch (Gr. Gesch. I, 1893., § 3.) Busolt i dr.

Eoljani su došli iz Tesalije i Viotije, gdje se pretežno govorilo eolski. Eolska je perioda najstarija u našoj Ilijadi.

To su dakle nesumnjive činjenice i samo se sada pita, je li trojanske priče bilo prije nego što su Eoljani došli u Malu Aziju. Majer, držeći Ahileja za elskog junaka, smatra njegov položaj prema trojanskoj priči sekundarnim, samu pak priču za stariju od eolske kolonizacije; po Kaueru obratno priča je izrasla istom iz eolskih bojeva po maloazijskoj sjevero-zapadnoj obali.

Pokušajmo poslije ovoga primijeniti ovakvo pitanje i na našu kosovsku priču. I ovdje bismo se mogli pitati: je li sve ono, što sada pada u krug kosovskih pjesama, te sačinjava kosovsku priču, starije od navale Turaka na carstvo srpsko, ili je istom povodom te navale poteklo. Slično ovim odgovorima kod trojanske priče jedni bi rekli, da je starije, a drugi opet, da nije. Gdje bi tu bila sada istina? — Vidjeli smo već naprijed, da nije istina ni u jednoj ni u drugoj krajnosti, već da je nešto istine i od jednog i. drugog shvatanja. Miloš je doista jedan od nosilaca kosovskog događaja, ali su se njemu pripojile i neke stvari iz priča mnogo starijih od boja kosovskog. Prema tome i Ahilej bi bio kakva istorijska osoba iz trojanskog rata. On je, recimo, odista pokorio mnoga mjesta i junake, borio se u istinu na Lirnesu, u Tebi, na Lezbosu, a u tim bojevima Eoljana sa starosjediocima Male Azije mogao je i smrt naći.

*

1. Ne nižu se dakle one pojedinačke pjesme pukim slučajem kao, recimo, cvijeće u kitici, oko koje bi se istom poslije vrpca povezala, već je veza među njima prije još postojala, nego su one i na svijet iskrsle. Unutrašnje dakle jedinstvo, a s njime i cjelokupnost dolazi prije, pjesme pak kao izjava jednog momenta čitave cjelokupnosti poslije. Kako se pak te pojedine izjave konačno opet sliju u vidljivu materijalnu cjelinu kao gotova epopeja, počećemo malo iz dalje prikazivati.

2. Ne uzimajući ovdje u obzir one umjetničke pokušaje (Pavića, Novakovića, Martića, i dr.), da se skloni od kosovskijeh pjesama cjelina kao kakva naša Kosovijada ili Lazarica, pošto ti umjetnički pokušaji nijesu plod prirodnog razvitka, kakav se u prosta i nenaučenog narodnog pjevača mora vazda pretpostavljati, — obazrijećemo se samo na one začetke, koji bar donekle, ali posve pouzdano odaju tendenciju narodne pojezije, tendenciju: uvesti u ciklus kosovskijeh pjesama i neka djela Marka Kraljevića i Banovića Strahinje, koja za pravo tim pjesmama ne pripadaju. Istorijom je a i narodnom tradicijom posve zajamčeno, da Marko Kraljević nije bio u Lazarevoj vojsci na Kosovu, šta više: da je s bratom Andrijom predvodio Muratovu vojsku na Kosovu (što bi donekle kazivala i pjesma (Vuk II. 58.), kao da je i kasnije Bajazita pratio u vojnu na vlaškog vojvodu Mirču (Ruvarac, dve stud. rasprave, str. 53.).

Starije junačke pjesme još došljedno narodnoj tradiciji i istoriji ne spominju zaista Marka među kosovskim junacima. Mlađe pjesme, koje se tiču doba Đurđa Smederevca, miješaju suvremene junake s omiljelim junacima iz starijeg kruga pjesama. Tako se Marko nalazi s Reljom i Milošem u svatovima Đurđa Smederevca i Popovića Stojana, pije vino sa Sibinjanin - Jankom, izbavlja od smrti Sekulu, nećaka Jakova i t. d. Za nas su ovdje od ovijeh pjesama najvažnija ona o Jurišić-Janku (Vuk II. 52.). Car Sulejman pita Jurišića za tri vojvode, štono su mu onako nemilo sjekli vojsku na Kosovu. Jurišić mu govori:

„Što no bješe najprva vojvoda
Što veoma razgonjaše Turke,
Nagonjaše u Lab i Sitnicu,
Ono bješe Kraljeviću Marko“.

Drugo je bio Ognjan, treće Jurišić Janko i t. d. — To nam kazuje i varijanta, koju je saopćio Miklošić u „Slav. Bibl.«, str. 259., po kojoj je Marko u društvu sa Sekulom i nekim Svilojevićem, Ruvarac (s. s. pag. 71.) uzima ovog Svilojevića za Silađiju Mihajla.

Ostavljajući ovdje tvrdnju Ruvarčevu, da je Marko uzet u ovoj pjesmi mjesto Sibinjanin-Janka, što bi onda doista ličilo istorijskoj istini, kako su Sekula, Silađi i Sibinjanin doista bili boj s Turcima na polju Kosovu, — za nas su najvažnija ova dva momenta:

a) što se u pjesmu s istorijskom donekle petinom uvodi i Marko u događaj, na mjesto i u vrijeme, kamo ne pripada, i

b) kako se dva različna događaja slijevaju u jedan; citirani naime stihovi nijesu ništa drugo, do ponavljanje istih riječi u onom spomenutom ulomku Vukove pjesme o slavnim junacima. Lazareve vojske, koji su razgonili Turke i nagonili ih u Lab i Sitnicu.

— Pa kad je tu želja narodnog pjevača, uvesti svoga miljenika i u slavna dela XVII. vijeka, našla svoga opravdanja, tijem je još veća opravdanost izlazila na svijet težnji, da se Marko uvede i u onako važan događaj, kao što je kosovski boj, po gotovo kad u njemu (Vuk II. 46., stih 59.) već nalazimo Markova oca i stričeve, što se također ne slaže s istorijom.

Jedno je dakle želja pjevačeva bila povod ovoj tendenciji, drugo je opet što psihološko shvatanje narodnih pjevača nije ni malo priječilo, već šta više pomagalo. Djela se naime najmlađih junaka pamte, dok savremena generacija ne izumre; za drugo pokoljenje ostaje samo ono, što je najglavnije. Kako se pak to događa tokom više generacija, to se oni prošli najglavniji događaji i sami junaci slažu jedno do drugog kao nešto, što se nekad u jedno isto vrijeme zbilo; za prostog narodnog pjevača nema razlike u vremenu za ono što je prošlo, za njega je to sve jedna prošlost, kao što su neuku shvatanju i sve zvijezde u jednakoj daljini i jedna do druge (Ispor. još i E. Meyer, s. s. § 259.).

Ovaj toliko važni momenat za našu narodnu pojeziju mora dakle vrijediti i za Homerovu Ilijadu. Da je ona začeta već težnja u našoj epopeji dospjela do konačnog oživotvorenja svoga, imali bismo u Marku isto ono, što u Ilijadi zauzima Odisej. I Marko je junaštvom i lukavošću naš Odisej, a i Marko se po glasu ostalih pjesama potuca kojekuda poslije boja kosovskog, kao i Odisej nakon rata trojanskog. Taj ostatak pjesama postao bi u svojem razvoju naša Odiseja. Na Marku kao i na Odiseju ima sijaset mitskih odlika. Tako nas pjesma „Marko i Musa“ (Vuk II. 67.) sjeća na spomenutu bajku o borbi sunčanoga boga s demonima. To isto vidimo i u pjesmi „Marko i Đemo Brđanin“ (Vuk II. 68.), što opet nalikuje na bojeve germanskog Ditriha (Ruvarac c. c. 54. — 59.), dok nas — što je najvažnije — pjesma „Marko i Mina od Kostura“ (Vuk II. 62.) sjeća opet slučajem žene Markove na slučaj Penelope (dašto u manjem obimu), po čemu bi se još većma identificirao Marko s Odisejem.

Uzmemo li najposlije na um, kako ni Odisejeva uloga u Ilijadi nije osobito važna, moramo i za njega sa svijeh ovijeh razloga držati, da isprva nije pripadao osnovici Ilijade, nego je istom kasnije uveden u Ilijadu. Težnji da se tamo Odisej uvede, svakako je morala prethoditi vjera, da su se trojanski bojevi sretno po Grke svršili. Za osvojenje Troje na prijevaru svakako je morao pridoći prototip lukavosti, svima Helenima dobro poznati Odisej. Otuda je istom pridošao i u Ilijadu sa sličnim karakternim crtama. Odisej je dakle živio u narodnoj pojeziji a prije trojanskog događaja.

Tako smo došli na ovaj način, da potpunu vjeru priklonimo i shvatanju E. Majera, koji na Odiseju nalazeći mitskih odlika, — na što nas upućuje i Odisejevo štovanje božanstva Posejdona, — drži, da se i u Odiseju i u priči o ženi i proscima u tipičnom obliku ogledaju događaji iz mitskih vremena.

Ogledajmo odmah podjedno i našu pjesmu o Banović-Strahinji!

I Vukova pjesma (II. 44.) i ona u Matičinu izdanju (Hrv. I. 56.) usko se vežu s kosovskijem događajem. Banović Strahinja nalazi se u tazbini u Kruševcu, gdje je i prijestonica cara Lazara. Jedna i druga pjesma jasno potvrđuje, da su Turci došli već na Kosovo, gdje će se domalo riješiti boj, u kojem po narodnom shvatanju odlično mjesto ima i Banović-Strahinja. Po svemu dakle dolazak Turaka i borba Strahinjina s Vlah-Alijom pada u onaj interval vremena, kojemu početak označava narodni pjevač pozivanjem Muratovim, da Lazar pošalje ključe, ili da dođe u boj na Kosovo. Na ovaj poziv saziva Lazar, po narodnoj pjesmi, glavne vojvode na savjetovanje, među kojima je i Banović Strahinja. — I tako dobivamo već po samom računanju, da dvoboj između Strahinje i Alije popunjava onu prazninu u radnji između pozivanja Muratova i polaska cijele vojske na Kosovo. Tako nehotice izlazi pjesma o „Banović-Strahinji“ samo kao — što bi estetičari rekli — jedna epizoda, koja usporava radnju, da suviše naglo ne teče i daje vremena, da se drugi čini i pripreme ovrše. Svakako je i Vuk na vezu ove pjesme sa ciklusom kosovskih pjesama mislio, kad je po svom principu hronološkog redanja stavio ovu pjesmu pred pjesme o boju kosovskom, po tom je načelu uradio slično i urednik Matičina zbornika sa svojom pjesmom. Za pravo pak išlo bi tu pjesmu mjesto iza one pjesme, u kojoj bi se pjevalo pozivanje Muratovo, a takva je pjesma onaj ulomak (II. 74.): „Car Murate pade u Kosovo“ i t. d.

3. Primijenivši sad sve ovo na Ilijadu, dolazimo na misao, da bi nešto Marko svojim djelima, mnogo pak više Banović Strahinja svojim bojem s Vlah-Alijom ispunjavali onaj interval, koji smo u ekspoziciji kosovskog boja izjednačili II. dijelu Ilijade, gdje je opet ratovanje Ahajaca bez Ahila (Vidi naprijed I. b,), što sve obuhvataju pjevanje V. — N. Drugijem riječima — recimo za sad našoj epizodi ili interpolaciji potpuno bi podabala pj. V. — N. Ilijade opet kao epizoda ili interpolacija.

Doista, kako naprijed vidjesmo, onom djelovanju Odisejevu u tijem pjevanjima Ilijade podobalo bi ono, što naš pjevač dodaje Marku: lukavost, savjete u vijeću, mudrost u nevolji, oponiranje i samom vladaru, i uz to i dobar junak na megdanu. Još većma je ta sličnost između boja Parisova s Menelajem radi žene i Banovićeve s Alijom radi žene, između prepoznaje protivnika u Ilijadi (3) i u nas prepoznaje Strahinjine s Dervišem, onamo prekršaj zakletve, te Menelaj bude ranjen — ovamo prekršaj zakletve žene Strahinjine, te Strahinja bude ranjen i t. d., kako smo već naprijed istakli. Nadodavši svemu tome snove naših junakinja, te okupljanje vojske Lazarove, što je sve još podoba II. pj. Ilijade, imali bismo u tijem momentima posve sliku i priliku onog II. dijela Ilijade. Drugim riječima, kako bi god u nas ove pjesme po svome pravcu i duhu zauzele osobito neko mjesto u dovršenoj kosovskoj epopeji, tako isto moramo i ono, što se pjeva u Ilijadi od V. — N. smatrati za osobenu grupu i po pravcu i po duhu prema ostalijem pjevanjima Ilijade.

4. Kad smo ovako pokazali Homerovu Ilijadu, koja je opet nastala iz pojedinih pjesama, kad smo dovoljno po našim narodnim pjesmama razložili i s Erhartovim razlozima potvrdili, kako se iz tijeh pjesama — istina polagano — najprije mora u duši narodnoj sklopiti cjelina, kao, recimo, latentna cjelina jedne epopeje, — onda nam ostaje još pitanje kako je ta latentna epopeja došla do svoga materijalnoga jedinstva kao jedna vidljiva celina, kao napisana Ilijada.

*

Vuk u opasci k pjesmi „Komadi od različnijeh kosovskijeh pjesama“ kaže da je slušao cijelu pjesmu o Kosovu, pa je naziva Lazaricom. To bi govorilo, da je bilo i starijih pjesama, koje opjevaju suvislo sve one momente boja kosovskoga.

Neuzimajući ove Vukove riječi za kakvo možda hvalisanje, kao da smo i mi imali nešto slična velikim epopejama, — biće svakako to, da velika pretežnost pojedinačnih pjesama, starina onijeh pjesama kod Hilferdinga i Bogišića, kao i inače sva naša pojezija teži da što više pojedinih momenata u jednu cjelinu okupe. U tom je još najsavršenija ona u Petranovića III., 32.

Sve osobine ovijeh raznijeh pjesama, a po gotovo starina, navode nas na zaključak da su pjesme, koje rade o jednom momentu, starije po vremenu svoga postanka kao pjesme, dok pjesme koje teže da što više momenata obuhvate dolaze kasnije, kao mlađe po svome postanku. Tome je dokazom još i to, što su za nepismene pjevače, kakvi su u nas mahom do druge polovice XIX vijeka, ne može misliti, da bi mogli pamtiti odveć veliki broj stihova, koji se ište za pjesmu o svima momentima kosovskog boja.

Za epos, u kome bi se ogledao sav javni i privatni život narodni, ište se — kako veli Štajntal (Z. f. Volk. u. Spr. V. 21) — da narod ima bogatu mitologiju, a ta je u nas već davno prije Vuka, gonjena još iz početka od strane vladara i sveštenstva, skoro posve usahnula. Lazarica nije mogla ni na koji način biti epos, već kakva pjesma, ali ni tad ne veća od onakve kakva je ona u Petranovića (II. 32.). Uz to još ta pjesma nije postigla bila sveopćeg poznanstva, jer se ne bi tako olako mogla izgubiti. To je najviše bila sporadična pojava kakva boljeg pjevača.

Tako bi ostala u potpunoj vrijednosti naša tvrdnja, da su pjesme, koje više momenata iz jednog zajedničkog događaja vežu u jednu cjelinu, idu ciklusi, kao što je ciklus o Milošu, o Marku, o Janković-Stojanu itd., čemu bi u Grka podobali ciklusi o Ahilu, Patroklu, boju oko Troje itd.

Oni, koji bi zastupali mišljenje, da se naša epopeja Lazarica razbila u pojedine pjesme, zaboravljali bi posve prirodni razvoj, kakav i spomenuti Štajntal (I. s. V. 11) dokazuje, kada diobi jezika po razvoju na „izolujuće“, „aglutirnujuće“, pa tek „flektirajuće“ ispoređuje razvoj pojezije: od pjesme k ciklusu, a od ovog najzad istom k velikom organičkom epu.

Razvitak je dakle naše kosovske epopeje po svojoj spoljašnosti dospio samo do ciklusa, dalje ne. To je bio prirodni razvoj njezin. Toliko dakle prirodnog razvitka moramo odmah pripisati i Homerovoj Ilijadi. No dok smo za cjelovitost Ilijade u duši narodnoj našli potpuna opravdanja, šta se, kako se ta cjelovitost mogla očitovati u spoljašnosti kao napisana Ilijada? Oni pojedini ciklusi mogli su naime stajati između sebe u unutrašnjoj vezi, ali ko im je dao današnji spoljašni oblik? Dok se pojedine pjesme mogu lako pamtiti i kazivati, dok se mogu još i ciklusi pamtiti pa i kazivati, i to u suvislosti s ostalim ciklusima, dotle, ma koliko Helenima kao cjelini bio cio epos već gotov u duši i shvatanju, niko ne može pretpostaviti, da bi cio epos pojedinaca mogao pamtiti i kazivati.

Držimo, da je i tu jedino pozvana opet narodna pojezija, a osobito naša, da dade odgovor konačno i na to pitanje, o kome, — kako bi se moglo činiti — zavisi vrijednost cijelog našeg razmatranja.

Već je Vuk godine 1824., kazujući u svom predgovoru razliku između pjesama junačkih i ženskih, rekao „ženske pjesme pjeva i jedno ili dvoje samo radi svoga razgovora, a junačke se pjesme najviše pjevaju, da drugi slušaju“. Već ovdje svaka riječ Vukova za nas zlata vrijedi! Odmah dalje kazuje jasno Vuk, da je u junačkoj pjesmi glavno sadržaj, a ne pjevanje (str. 14.). Odmah dalje kazuje još da „junačke pjesme najviše spjevaju ljudi sredovječni i starci“ (str. 20) „a ajduci zimi na jataku po svu noć piju i pjevaju uz gusle i to ponajviše pjesme od ajduka“ (str. 34).

Što je dakle junačka pjesma, nego da njezini slušaoci prožive jedan časak u prošlosti, slušajući „od svih naših boljih i starijih, — kako koji drže kraljevinu — po čestitoj Maćedoniji“. Pa „seljaci po onim zemljama (gdje se junačka pjesma pjeva) još nemaju ovakvih briga ni potreba kao po hrišćanskim državama, nego žive dosta nalik na ona vremena, što poete nazivaju zlatnim vijekom (Vuk, spom. predg. str. 20), — oni, dakle, žive u sjećanju na zlatnu prošlost, spominjući se junačkih djela svijeh svojih boljih i starijih“. Pa još i danas je veoma čest slučaj u prostog svijeta, da s najvećim učešćem sluša po stoti put i to i od slaba (po glasu) pjevača, pa uz slabe gusle jednu istu pjesmu, a ni za što drugo, do li da čuje „što je nekad bilo“.

Što je, dakle, u narodnim očima junačka pjesma? Ništa drugo, do njegova prošlost, njegova istorija, s kojom se narod i ponosi, — ako je svijetla, plače i stište pesnicu, ako je mračna.

Ovo je svakako, ako ne i više, bila junačka pjesma i za grčke slušatelje. Sve je to dokaz, da ni Grci svoje junačke pjesme nijesu držali za drugo, do za slavnu svoju istoriju.

Pogledajmo sad sa tijeh i onamo u Grka i u nas svijetlih momenata na druge, i to opet najprije u nas! Dok priprosti svijet, neumijući čitati ni pisati, mora da se zadovolji slušanjem svoje istorije, dotle mu inteligentniji dio baš ubija to zadovoljstvo, tu njegovu slavu i tugu. Poznato je, kakve su se smetnje činile za doba Nemanjića narodnoj pojeziji, toj po ondašnjem shvatanju uspomeni na neznabožačka vremena. Poznate su neprilike, u koje je istočno i zapadno sveštenstvo dovodilo narodnu pjesmu, kad je šta više sveštenstvo nalagalo nižem, da se po melodiji kakve narodne pjesme mjesto te pjesme pjevaju riječi o kakvim hrišćanskim svecima. (Isporedi Jagić, Građa za slovinsku n. pojeziju, str. XXXVII. P § 5. — 9. i. t. d.)

Sve je to trajalo do najnovijih vremena. Istorija našeg naroda otpočinjala je jevrejskim pričama, a o našem se narodu računalo, od kad je hrišćanstvo primio.

Poslušajmo samo, što Vuk kazuje (IV., str. 17.), kako se našlo ljudi, kakovi se obično kod mnogih dvorova nalaze, koji se najviše o tome brinu, kako će od svega šalu i smej zametnuti“, te su mu starca Miliju otjerali, nazvavši Vuka ludim i besposlenim, što kupi narodne pjesme, a same pjesme besposlicom. Ta i sam Vukov otac, kao čovjek „pobožan i zbiljski“, malo je mario za junačke pjesme (s. s. str. 28.). Nije se slagalo, dakle, s njegovom pobožnošću, da kazuje i pjeva što o vilama, zmajevima i t. d., što je sve protivno hrišćanskome vjerovanju.

To je dakle bila sudbina naših pjesama!  

Kod Helena je bio drugojačiji, a po narodnu tradiciju najsrećniji, što uopšte može biti,

slučaj. Dok je u nas hrišćanstvo smetalo i razvoju i očuvanju narodne tradicije — pjesme, dotle je u Grka vjera baš davala najjačeg impulza razvijanju i očuvanju narodne pojezije. U narodnoj pojeziji čuvala se ne samo predaja o prošlim događajima i junacima, nego i sva religija, vjera o bogovima, koji su upravljali onim djelima i junacima. To je bila i istorija i sveta knjiga, kao što je to i u jevrejskog naroda. Posve je onda razumljivo, što su Grci smatrali Homera prorokom grčke religije. Tu misao nalazimo već kod „oca povijesti“ Herodota, kad veli, da su Homer i Heziod dali Helenima teogoniju (II. 53.). Ta, i još dalje, Homer je bio što i naše stare povelje i listine, jer se spominje, da su često puta plemena određivala granicu, ako je nastala raspra oko njih, onako, kako je bilo zabilježeno u Homera. Tomu imamo i mi primjera još i danas u onim istoričarima, koji se na narodnu tradiciju pozivaju kao na istinitu istoriju prošlih događaja (Srećković, Siniša, Milojević). dok t. zv. realiste — istoričari (Ruvarac, Kovačević, i dr.) posve tu tradiciju zabacuju.

Što je dakle bilo prirodnije, nego da se ta religija i ta istorija zapisuje i da se poput starozavjetnih knjiga čuva kao svetinja. Uzmimo, primjera radi, samo što bi bilo od naše tradicije, da ne dođe hrišćanstvo; zar ne bi sveštenički staleži, kaluđeri — recimo, po manastirima išli za tijem, da se ta tradicija u kojoj je njihova vjera i istorija zapisuje i čuva, kad su eto i onako naši hrišćanski kaluđeri zapisali i po koju stvarcu iz te narodne tradicije. — Svakako da bi! I što bi drugo bila konačna pošljedica, do li to, da bismo najposlije imali cijelu epopeju, zapisivanu i popunjavanu tokom raznijeh vremena onako, kako se razvijala u narodu. Tu bismo imali i starinske bogove, koji s ljudima rade i upravljaju im djela, koji po zemlji hode i u cijelu radnju utječu. Božanska bi priča još po zemlji hodila i s junačkom se usko spajala i ispreplitala.

Mora se dakle u svu ruku vjerovati, da se i u Grka ta narodna tradicija morala ovako s vjerskog i s istorijskog gledišta zapisivati i na sve veće gomile slagati.

Na ovake su misli došli već mnogi učenjaci, a u tome vidimo i potvrdu našem razlaganju. (Isp. Dr. Musić, s. s. str. 48. 1. i 2.) No njihovo mišljenje mora se nadopuniti, da se ta narodna pojezija pisala ne samo radi istorije, već i za očuvanje religije, pa i prava, kako se to po našem mišljenju mora smatrati.

Pita se sad, ko je mogao zapisivati tu narodnu tradiciju?

Homer to nije mogao biti, jer je jedan ljudski vijek kratak za taj posao. Nije ni Pisistratova redakcija bila onaj tvorac spoljašnjeg jedinstva Ilijadina. Dokaz za tu tvrdnju svoju crpemo ne samo iz onijeh razloga, s kojih je svi protivnici njezini zabacuju, već i što bi ta redakcija konačno prekasno došla, dokle bi se bilo moglo mnogo i mnogo te tradicije pogubiti.

Ostanu nam jedino Homeridi. Da vidimo, ako su ti Homeridi, ogledajmo one vijesti iz starine, što su nam se o njima sačuvale. Ali ćemo ovdje poradi lakšeg razlaganja odmah kazati rezultat, do kog smo mi takijem ogledanjem već došli, naime: Homeridi su one zadruge, koje mi za naše pjesme malo prije nazvasmo kaluđerima, i to su se Homeridi bavili zapisivanjem narodne tradicije.

Prvi ih spominje Pindar na početku svoje druge nemejske ode, gdje kaže: „od kud i Homeridi, sašitih pjesama mnogih pjevači, počinju s Divovim poemijem“. Dok se mnogi zabavljaju oko riječi: »ραπτων επεων«, što znači, nama se odmah odgovor nameće, da su to pjesme, koje Homeridi zapisivanjem u cjelini skupljaju. — Kod Platona se spominju Homeridi na tri mjesta. U Jonu 350. i 9. govori Jon Sokratu: „Vrijedno je čuti, Sokrate, kako sam lijepo iskitio Homera, tako da mislim da sam zavrijedio, da me Homeridi ovjenčaju zlatnijem vijencem“. Ovdje ne mogu značiti ni pjevače, —jer odista nema smisla, da baš pjevači ovenčavaju čovjeka, koji umije Homera nakititi, — ni štovaoce Homerove, već jedino opet, da su to skupljači, zapisivači, koji bi doista mogli ovjenčati čovjeka, kad umije „kazati o Homeru mnoge lijepe misli“, i „iskititi ga“, što će jedino reći: dati novog gradiva Homeridima za njihovo zapisivanje. — I druga dva mjesta u Platona, — Phaedr. 252. „spominju, čini mi se, neki Homeridi među brojnim pjesmama dva stiha“, i u Republ. 599. Sokrat pita, da li spominje koji rad Homera kod nomoteta, kao što Šparta spominje Likurga, a Atina Solona, na što Glauko odgovara: „ne mislim, ta ne spominje se ni od samih Homerida“, — jasno kazuju da se tu misli na zapisivače tradicije (istorije), koji najbolje znaju stihove kao i da ni ta istorija ništa ne kazuje o Homeru kao nomotetu.

Imamo još i drugijeh vijesti o Homeridima, ali sve te vijesti govore o pitanju jesu li oni potomci pjesnikovi. Iako je to pitanje za nastanak Ilijade od važnosti, jesu li Homeridi po jednom prvom i najvrsnijem zapisivaču, pa ako kažemo u prvi mah i pjevaču Homeru, ime dobili,

ili se u tome ogleda prvotno značenje „skupljača“⁶⁾ — sve je to, kako izložismo u postupku Ilijade, posve izlišno. Za nas je najposlije jasna i razumljiva i ona vest kod Harpokraciona

leksikografa, kad sv. Homeridai među ostalima naziva Homeride sveštenicima. Pored ovakvih svjedočanstava a s tako saglasnijem tumačenjem, pa pored onog jasnog upućivanja naših pjesama ne može dakle biti sumnje, znamo i da je na Hiju doista živjela takova jedna udruga Homerida, nego da im je i posao bio zapisivati narodnu tradiciju.

⁶⁾ Više o takvim nagađanjima kod E. Hofmana: Homeros und die Homeridensage auf Chios 1856.

Po tome postaje sad posve razumljiva i ona vijest iz starine, da su Ilijada i Odiseja spjevane na Hiju, što će reći, da je homeridska udruga na Hiju ponajviše pridonijela nastanku današnje Ilijade.

I tako dobismo konačni rezultat: Ilijadi dadoše spoljašnje jedinstvo Homeridi, zapisujući pojedine pjesme i cikluse i slažući ih onako, kako ih je već unutrašnje jedinstvo po usmenoj tradiciji i po narodnom shvatanju na koje je već mjesto nametalo.

Sav taj posao Homerida razvijao se poglavito u ova tri pravca:

1. Slagati pjesme i cikluse u cjelinu onako, kako to sam razvoj događaja po narodnom shvatanju i predaji zahtijeva, te dakle i ono, što se kod pojedinih pjesama i ciklusa, već zaokruženih, tiče kasnijih ili ranijih momenata, prenijeti među ove.

2. Pokupiti što više stihova o raznim junacima, kao rodoslovlje, ranija djela i dr. i potražiti im mjesto u cjelini Ilijade, gdje im je najzgodnije mjesto.

3. Kako su te pojedine grupe nosile svojim jezičnim oblicima biljeg raznih vremena i pokrajina, gledati bar koliko toliko i tu privesti jednoličnosti.

Prirodno je, da sad pri ovakom poslu Homerida postaje razumljiva i smjesa dialekata, a otpada suviše idealistično ono shvatanje Ludvihovo (A. K. T. II. 364.) kao da su grčki pjesnici održavali tijem svoj internacionalni položaj, u čemu se ogledala „eine der glänzendsten Manifestationen des griechischen Idealismus“. — Tako ne će stajati ni Fikova teorija (die Nom. Ilias 1886. VI.), da se „feste Aeolismen“ nalaze samo u starijim dijelovima, a da su mlađi u čisto jonskom dialektu, kako to lijepo E. Mejep (s. s. 393.) — i u korist našega mišljenja — kaže: „dass in seiner kritisch unhaltbaren Analyse des Epen alte und junge Stücke auf beiden Seiten, sowohl in den angeblich acolischen wie in dem angeblich jonischen Partien, enthalten sind. Rekli bismo još, da je onaj treći pravac Homeridskog rada bio više nehotičan, više kao puka formalnost, dok im je rad u prvom i drugom pravcu morao biti sa svijem određen i jasan. Otuda se u jeziku i poznaju većma tragovi njegova razvitka, nego li na samoj sadržini njegova razvitka.

Ovako je sređivanje Ilijade u rukama sveštenika Homerida trajalo svakako vijekovima, prelazilo s koljena na koljeno, mijenjajući prema generaciji i svoj oblik, dok najposlije nije Ilijada postigla zadnji oblik. One pak naredbe, koje se pripisuju pojedinim vladalačkim glavama (Likurgu, Solonu, Hiparhu i t. d.) da se Ilijada mora pjevati ovako ili ovako, kao i cijela fabula o Pizistratovoj redakciji, ako će se već prihvatiti, mogu se jedino uzeti u tom smislu, da su išli za tijem: ustaliti zadnji onaj oblik Ilijade i ne dopustiti, da se više mijenja po volji pojedinih pjevača. Plato (Hiparh 228.) spominje iz Hiparhove naredbe, da Homera treba pjevati tako, da gdje jedan prestane, treba drugi započeti — što očito suponira po onom, što izložismo, da je već morala biti gotova onaka jedna cjelina, u koju se više nije smjelo dirati. (E. Meyer, s. s. str. 309. i d.)

Ako bismo htjeli sad produžiti, došao bi red, da se govori o Aleksandrincima, kako prikupljaju onakve, gotove već cjeline, kako sređuju, kritikuju i t. d., ali kako tu preostaje obzir na našu narodnu pojeziju, a tijem i naš zadatak, završićemo i to riječima sličnim onijem, kojijem i počesmo.

Ma koliko se sustezali zapadni naučenjaci, svikli na autora samo s perom u ruci, primiti znamenitu teoriju starog njemačkog Vuka - Wolfa da je Ilijada samo sklop grčkih narodnijeh pjesama, za nas, koji svojim ušima slušamo od guslara i slijepaca isto tako divne pjesme, jedino može da valja, — a dok se naše pjesme dostojno još i ocijene, i za ostali učeni svijet valjaće samo hipoteza Volfova (Vujić, Grč. i srp. knjiž. Ljetopis 125.. str. 10. i 9.).