Petar Kočić

ISTINITE MEJDANDŽIJE

 

Zmijanje

Zmijanje. Tokom 1909. i 1910. godine Kočić je u više časopisa i listova objavljivao odlomke iz ove pripovijetke (u Srpskom književnom glasniku, Srpskoj riječi, Razvitku, Bosanskoj vili) dajući im različite naslove: „Kroz Zmijanje“ (posvećeno Jovanu Cvijiću), „Knjaz Mikailo spasava Ratkovo“. „Ratkovo se zacarilo“. U cijelosti je pripovijetka objavljena u zbirci Jauci sa Zmijanja (Zagreb 1910), s Kočićevim „Malim objašnjenjem“ na kraju knjige. Ono se odnosi upravo na ovu pripovijetku i glasi:

„Prva stvar u ovoj knjižici, Zmijanje, kazuje, prostosrdačno i bez pripovjedačkog uljepšavanja, istoriju one iste oblasti, iz koje sam i dosad uzimao građu za svoje pripovijetke, štampane u tri knjige pod nazivom „S planine i ispod planine“. Prema metodi umnog našeg naučenjaka gosp. dra J. Cvijića bavio sam se ljetos antropogeografskim ispitivanjima Zmijanja. Ta oblast, odvajkada nacionalno nesumnjivo srpska, nije svuda u narodu našem pod tim svojim starinskim imenom poznata. Da bi se mnoge crte i iz ovih a i iz dosadašnjih radova mojih lakše shvatile i razumjele, i da bi zadovoljio radoznalost mnogih prijatelja koji su me pitali šta je to Zmijanje, stavio sam ovo narodno kazivanje na početku knjižice, ostavljajući da poslije u jednoj većoj umjetničkoj pripovijeci iznesem život i borbu starih Zmijanjaca.

U najstarijim pjesmama narodnim spominje se Sa Zmijanja Rajko, vlastelin bosanski, po kome je, na svu priliku, i prozvano Ratkovo, jedno od najvećih srpskih sela uopšte. I u Vukovom Rječniku imaju dva stiha pod riječju Zmijanj(e):

A nema nam sa Zmijanja Rajka.

– – – – – – – – – – – –– – – – – – –

Puna mu je zmijanjske rakije

To je sve, jer u Vuka nema pjesama koje pjevaju junačke podvige od Zmijanja Rajka, pobratima Miloša Obilića, Relje od Pazara i Banović Strahinje, iako se i danas mnoge pjevaju na Zmijanju. Ja sam dvije i štampao u „Bosanskoj vili“, broj 16, 17, 18, 19 od 1909. godine.

U stranih pisaca, počevši od Kuripešića 1530. godine, ima mnogo više direktnih i indirektnih napomena o ovoj oblasti, koja je imala za turskog suda i svoju autonomiju.

Nije bez interesa navesti da su mnogi naši ugledni ljudi i vođe iz pošljednjeg bosanskog ustanka, među prvim vojvoda Golub Babić, pop Karan i drugi, starinom Zmijanjci. Napošljetku je zanimljivo čuti i razgovor što ga je vodio fra Grga Martić sa jednim Zmijanjcem kad je prešao 1878. godine preko Zmijanja, hodeći u Beč da ćesaru čestita okupaciju. „Otvorismo razgovore diplomatske s njime (sa starcem Pantelijom). – Kako to bi, vi ste pametni ljudi fratrovi, da kaurin Bosnu uzima? – A bi li volio Turčinu? – A bogami svejedno je, zulumćar ovo, zulumćar ono. Ovo je SRPSKA ZEMLjA. „To starac – nastavlja fra Grga – od 90 godina, a ja zubima grizem i pljuvačku žderem“ (Vidi fra Grgina Zapamćenja, str. 113)“.

Kočićeva i Martićeva nacionalna određenja Zmijanja treba svakako shvatiti u kontekstu istorijskog trenutka kojem pripadaju, a Kočićevu pogrešku u navodu da „u Vuka nema pjesama koje pjevaju junačke podvige od Zmijanja Rajka“ treba ispraviti: u Vukovom zborniku epskih narodnih pjesama postoje dvije pjesme u kojima se pominje i Rajko od Zmijanja, u jednoj koja nosi naslov „Kotarci i Turci“ i u drugoj, svakako poznatijoj, „Ženidba Kraljevića Marka“. (Vidi o tome u radu Ljubomira Zukovića „Kočićev odnos prema usmenoj književnosti“, Radio Sarajevo, Treći program, 1980, br. 30. str. 560–561.)

O pjesmama koje je Kočić objavio u Bosanskoj vili („Od Zmijanja Rajko“ i „Đurić Barjaktar) ostao je pomen i u njegovoj prepisci – u pismu uredniku ovog časopisa N. Kašikoviću (vidjeti 59. i 60. pismo u III knjizi ovog izdanja).

___

Kola su tupo škripjela penjući se teško uz Koljansku Planinu, kroz koju je vijugao drum, gubeći se u duguljastim provalama, da opet izbije na vidik na kakvom ovećem zaravanjku, pa da se ponovo izgubi i sakrije, i tako, rekao bih, beskrajno ide i vijuga se kao ogromna, siva zmijurina, kojoj se čeljusti ne daju sagledati.

Oko druma, ovdje ondje po krčevinama, iz kojih strše opaljeni i pocrnjeli panjevi, sjakte se veselo prema suncu duge njive zaruđele strvi, a bradali kukuruzi smoreno šušte, žudni, prežudni kiše. Iz daljine kao da se čuje umrtvljeno, malaksalo romorenje Vrbasa.

Visoko pod nebom, iznad Lunjevca i Vijagošte, vijaju se i kruže orlušine, a povrh njih se nadnijeli oblaci golemi kao gole planinske litice i bijeli kao prepadani snijeg.

Išli smo svi pješice za kolima, i ja, i kočijaš, i stari Milić Vujinović, koji se bijaše od Topole zaputio s nama. Sva smo trojica šutjela i grabila uza stranu do prvog hlada. Tu bi malo odahnuli, pa bi se opet krenuli, žureći se Davidovom Hanu, gdje će kočijaš konje hraniti.

- Vijaju se orlovi, moglo bi i kiše biti - odahnu teško Milić, ali mu nas ni jedan ne odgovorismo, i on ušuti kao da nije ništa ni rekao.

Negdje pred popasno doba, kad već i žega bijaše prilično jenjala, umorni i znojavi, padosmo u hlad kod Ajdučke Vode, niže Davidova Hana. Kočijaš metnu konjima da jedu, a mi zapalismo, pa malo i rakije potegosmo, umora radi.

- Vidiš, gospodine - obrnu se Milić, udarajući lulom o vrh opanka - ovo je nekad bila sve steća planina, pa su je Turci išjekli. Uvijek je ona bila puna gorskije ajduka, sad samo panjevi. I danas se stari Turci boje ovuda proći: od svakog panja misle da je ajduk… Nešto ti mene pitaš, maloprije dolje na Topoli, za Zmijanje. I ovo je Zmijanje…

Kočijaš, s kojim sam se nešto uz put razgovarao o Zmijanju, kad ču riječ Zmijanje, nenadno se trže, pa, sav veseo, ubrza, ne predišući:

- Milić, gospodine, zna sve! On zna sve! Eto, sam ga je bog danas s nama uputio… On zna sve, od njega ćeš sve doznati. On je iz Ratkova, a Ratkovčani ti znaju i samom caru fe-fet-fet-vu dati…

I da veseli kočijaš slučajno, u svom oduševljenom govoru, ne udari na riječ fetva, bogzna kad bi prestao, jer ju je jedva jedvice izgovorio. To ga zastiđe, pa ušuti, zacrvenivši se sav u obrazu.

Milić odgovori hladno i odmjereno:

- Znao sam, dijete, ali sam sve poboravio i pobacio. Bočim se samo sa svojom mukom i potrebom ne bil se kakogođ do groba dokoturo svijetla obraza i poštena glasa.

- A koliko bi ti moglo biti godina, Miliću? - zapitah ga, pružajući mu bocu s rakijom da ga malo osvježim za pričanje.

Primivši bocu, povrže je pokraj sebe, pa se kao duboko zamisli.

- E, kako bi ti kazo - reče poslije odužeg razmišljanja. Mlogo, mlogo mi ima godina!… Kad je Serašćer paša pošo niz Bosnu i vođe dolje, na Dobrinjskom Polju, potuko Aliju Kedića i krajiške Turke, onda mi se bilo najdraže oženiti, i baš sam se nekako toga vremena i oženio, pa ti sad računaj… Ko da sad gledam Ali-pašu od Ercegovine kako unatrag jaše na magarcu, a noge mu u bukagijama. Kažu da je i njega vođe neđe Serašćer-paša ubio, a eno mu groba - Turci reku mezar - u Banjoj Luci kod džamije Veredije… Davno je to bogme bilo! - zavrti Milić glavom i nateže bocu s rakijom.

- A šta je to, Miliću, Zmijanje? Odaklen ono počinje i doklen dopire? - uplete se opet kočijaš, misleći, valjda, da će to Milić prije njemu kazati, jer ga bolje poznaje, nego meni. - Kaži nam štogođ od starine…

Milić se nakašlja, izvadi kesu s duvanom iza pripošaja, pa poče, oborivši oči, puniti lulu.

- Što se ti, dijete, uplećeš toliko u razgovor? Što znam kazaću. Znam ja ovog čovjeka ko je on. I on je Zmijanjac! - osmijehnu se i otvoreno me pogleda. Ako bi ikom kazo, beli njemu zatajio ne bi što sam slušavo od starije ljudi.

Ušuti, povuče nekoliko dimova, pa se opet dade u misli kao da se sprema i sabira sjećanja iz prošlosti.

- Zmijanje, veliš! - trže se Milić iz premišljanja, vrteći glavom i blago se osmjehujući. E, dijete, veliko je nekad Zmijanje bilo. Zmijanjska je međa - Turci vele udut - išla je od rijeke Sane, pa iznad sela Slatine, pa na Katunište, pa na Mliništa - tuj ima kamen mašet - pa otalen pravo na Skokove Deli-Radojice - i tuj ima kamen mašet - pa od Skokova Deli-Radojice na selo Perduve, od Perduva u rijeku Pljevu, pa Pljevom do Vrbasa - đe Pljeva skače u Vrbas, tuj je kamen mašet - pa sad sve niz Vrbas, niz Vrbas, niz Vrbas do sela Jakupovaca, od sela Jakupovaca okreće međa na Rukati Rast navr’ Kozare - eno ga i danas! - pa od Rukatog Rasta pravo u Sanu. Eto, to vam je bilo staro Zmijanje prije Kosova.

Mi se mnogo začudismo Milićevom kazivanju, i ja ga upitah:

- A ko je vladao Zmijanjem?

- Na Zmijanju je sudio od Zmijanja Rajko. Zar ti to ne znaš? - začudi se Milić. To zna u nas i malo dijete. On je vodio Zmijanjce i na Kosovo. To sam slušo đe govore stari ljudi, a i u pjesmi se pjeva kako ga je zvao car Lazar na Kosovo i kako ga je presreo neđe na putu Troglav Arapine:

Kad dođoše na vodu Maricu,
Al povika Troglav Arapine:
"Kurvin sine, od Zmijanja Rajko,
Zar ćeš proći, provesti Zmijanjce,
Brez junačke pošječene glave
I brez srpske prolivene krvce?"

Tako se, ovamo u nas težaka, pjeva uz gusle, pa ja sad podsigurno ne znam. Doduše, što svijet, vele, govori il' je bilo, il' će biti. Nije nešto brez nešta! - reče Milić više kao za se i ušuti.

- Ne reko li ja tebi, gospodine, da Milić zna sve? - pita kočijaš, sav srećan.

- Neka, dijete! Bog zna sve - brani se zlovoljno Milić. Bog zna sve, sinko, bog i niko više - dodade mekše i nastavi: kad je carstvo na Kosovu propalo, nasrnuše Turci - bog im ne do - i na Bosnu i osvojiše sve. Samo su se Zmijanjci dugo godina gonili s Turcima. Ko puste planine, pa im je lako bilo, a i ljudi su onda bili krabriji i složniji nego danas! Viđeše Turci da ne mogu izaći na kraj sa Zmijanjcima, a i Zmijanjci se opet umoriše od dugog i neprekidnog vojevanja, pa se pogodiše da čuvaju u Stražicama stražu i da po malo vojuju s Turcima kad bi na koga pošli. Sultan im dade verman kolik mutap sa zlatnom carskom turom da je njiova zemlja, da ne plaćaju ni caru arača ni popu kolača, da mogu ostati u svojoj vjeri i nositi oružlje… Knezu Ratku, a neki vele knezu Obradu, jer Ratko bijaše umro, dana je sudanija na Zmijanju. Osim toga dao je sultan knezu Timar da kobile ždrijebi, Obrovac da ploske nalijeva, Lijevče da ovce janji, i zlatnu sablju. Knez je sudio i zapovijedo. On se slušo u svačem. Turci se, u prvi kraj, nijesu ni u što miješali. Knez je imo i svoju tavnicu. Eno i sad ostataka od njegove tavnice na njivi kod rijeke Banjice, niže naše crkve. I danas se vide dva stražarska groba što i’ je knez pošjeko, jer su, brez njegova izuna, ostavili stražu na Stražicama i došli na zbor crkvi… Čuo sam đe stari ljudi govore da se samo naše selo Ratkovo zvalo Zmijanje, i da je ono od birzemana, prije Kosova još, imalo svoju zemlju i svoju pravu. Neki opet kažu da su i ostala sela od Čađavice pod Crnom Gorom do Bistrice pod Kozarom bila uza Zmijanje i da su imala svoju zemlju, pa su im pootimali ovi naški Turci… age i begovi. Ja ti samo mogu podsigurno kazati da je Timar imo svoju zemlju, jer je i on bio u ratkovačkom vermanu...

- A šta se danas zove Zmijanje?

- Mi, težaci, kad ovako između se povedemo eglen, kažemo da su sva sela od Kadine Vode do Čađavice Zmijanje, srce Zmijanja starinskog. Za turskog suda to se zvalo Kol-Zmijanje, ili Zmijanj-kolo.

- A na koji su grad Zmijanjci… Ratkovčani udarali s Turcima?

Ovo pitanje Miliću pade prilično teško. Današnji bi Ratkovčani od srca željeli da se za vječita vremena zaboravi da su njihovi stari sa Turcima zajedno vojevali. To im nije drago pričati, jer su docnije grdno postradali, dosta muke vidjeli i krvi prolili, boreći se s ovim naškim Turcima, kako Milić reče, da očuvaju svoju zemlju. Oni misle da ih je bog pokarao što su nekrstu pomagali. Tako to neki shvataju. Oni samo kažu da se govori kako su ratovali s Turcima, i vrlo ih je malo naći koji će što više kazati. U toj svojoj želji, izgleda, oni su i izmislili jednu priču kako su došli do svoje zemlje i prave. Pouzdano, toj priči ni oni sami, barem stariji, u svemu ne vjeruju, ali uvijek o tom mnogo radije pričaju nego o vojevanjima sa Turcima. Ta njihova želja i priča dosta je, pored vremena, i učinila da se danas i ne zna mnogo o junačkim podvizima starih, ratobornih Zmijanjaca.

Milić je pozadugo šutio. Kad mu rekoh da su i Crnogorci nekad pomagali Turcima, on me začuđeno pogleda kao da u to ne može ni po koje blago vjerovati:

- Baš Crnogorci pomagali Turcima? To ne mere biti!

- Može, može. To ima i u knjigama.

- Baš i u knjigama ima?!

- Ima, ima - uplete se opet kočijaš.

- Neka, dijete! A, bog ti pomogo, gospodine, ima li što u knjigama o Ratkovčanima… Zmijanjcima, da rečemo?

- O, ima mnogo! - slagah ja s namjerom da koju riječ više od njega izvučem.

- Ono kad bude po duši - poče Milić onako poizdalje, otežući u prvi mah svaku riječ. Ono kad bude po duši i ovamo po istini, i u našem je, kažu, vermanu pisalo da će Ratkovčani, kad i’ car pozove, vojevati, pa sad jedni vele da su ratovali s Turcima, a drugi kažu da nijesu nego da su samo čuvali stražu na drumu kod današnjije Stražica. Zato se to selo, valjada, danas tako i zove… Stari Tele Bosančić - kršćeno mu je ime Teodor, i bilo mu je sto i trideset godina kad je promijenio svijetom - kazivo mi je da su naši stari podsigurno ratovali s Turcima, i bili im u indatu više puta i na više mjesta, ko mrtva straža, otvorili mejdan… Predrago im je, veli Tele, bilo uskočiti u kaure, i oni su vrlo često uskakali, onako sami od sebe, brez Turaka, i mlogo su, kaže, palili, robili i plijen odgonili od Senja, Zadra, Šibenika i Drniša, a mlogo su puta slazili i u Ravne Kotare… Pošljednji, veliki mejdan otvorili su Ratkovčani… Zmijanjci na Bijaću, tako kaže Tele, i sa Turcima uzeli grad od kaura. Ko mrtva straža navalilo je sedamdeset Ratkovčana sa knezom ko sedamdeset risova! Prvi je uskočio u grad Sitvuk Babić, glavna kneževa poglavica, koji je čuvo stražu na Kragujevici. Eno mu i sad zidina od karaule. Sitvuk je bio vrletan čojek - jedna gazija, i držo je sedam žena od sedam zakona. Nekakav pop Kočić - jer njiova je popovina od davnije davnina - tuži ga vladici da radi i živi preko zakona, i zamoli vladiku da ućera Sitvuka u vjeru i zakon. Vladika naredi da mu dođe Sitvuk. Kad se pomoli Sitvuk od Kragujevice - jadna majko! - sav se krši u srmi i pod pusatom, jedna mu nogavica od čakšira zelena, druga crljena, a za njim štekti i pišti sedamdesetoro vižladi! Onda će vladika upitati popa: "Ko je ono, pope?" - "Ono je, sveti vladiko, ako počem nijesi znao, Sitvuk Babić". Vladika se grdno prestravi i stane vikati:

"Prosto mu, prosto mu bilo! Neka ne ide ovamo…" Jedni kažu, kad je ovaj isti Sitvuk uskočio u bijaćki grad, da u gradu nije nikog zatekao. Sve je bilo pobjeglo, i on se vratio sa Bišća i umro kod kneževe kuće. U Banjici ima i danas jedan biljeg koji liči krstu i našem i nišanu turskom. To je, vele, Sitvukov biljeg, i udaren mu je, kažu, taki biljeg više groba što je držo sedam žena od sedam vjera… Drugi vele da su kauri Sitvuka na Bišću zarobili, pa da su ga odveli u Šibenik i zalili olovom i rekli: "Dosad si bio siti vuk, a sad budi gladni vuk!…" Na Bišću je poginulo dvanaest Ratkovčana. Eno im i danas grobova kod sela Ripča kad se pođe u Bijać. Stari mi Tele reče: "Rođo, veli - jer i ja sam od plemena Bosančića, i svi mi služimo Jovanjdan uz ono pet dana1 - i naš je, kaže, jedan plemenštak, Obrad Bosančić, poginuo na Bišću…" A, bog ti pomogo, gospodine, ima li u knjigama štogođ o toj kavzi na Bišću? - na jednom se zaustavi u pričanju Milić.

- Ima, Miliću, ima - odgovorih ja i pružih mu opet bocu s rakijom.

- Pa koliko se piše, bog ti pomogo, da ima vakta od te kavge? - pita Milić radoznalo i drži bocu na koljenu.

- Ima tri stotine i sedamdeset punih godina, ni jedna više ni jedna manje! - izdigoh ja malo više glasom nego obično.

- Tri stotine i sedamdeset punije godina, veliš? Mlogo! - reče Milić i nagnu bocu. Mlogo! - ponovi, kad preduši, i metnu bocu između nas na travu, pa nastavi: kad je legla kavga na Bišću, vrne se knez Obrad sa Zmijanjcima preko Sane, pa preko rijeke Gomjenice i obnoći se, sa družinom, onđe đe je danas namastir Gomjenica… Sad ću vam nešto reći što sam ćutio od pokojnog kneza Rade Kneževića - oni su plemena od Zmijanja Rajka, i njiovo je knezovanje od birzemana. Na Bišće su, veli pokojni knez Rade, mlogo puta udarali Turci, ali mu nijesu ništa mogli učiniti, dok im Zmijanjci nijesu priskočili u indat. Brez nji, kaže, nije moglo biti ništa! Oni, ko što sam ti maloprije kazo, prvi udare i uzmu od kaura Bišće. Onda im paša, za tu njiovu krabrost i za taj njiov, bog ti pomogo, indat izda buruntiju da mogu sebi sagraditi namastir đe oće i kakav oće. Knez Obrad begeniše ono mjesto đe je s družinom uvatio konak na povratku sa Bišća, i tu sagradi namastir Gomjenicu. Tako mi je kazivo pokojni knez Rade Knežević, pa ja sad ne znam... Neki opet kažu da je namastir Gomjenicu sagradila sultanija Mara. Ko bi to znao, davno je bilo...

- Pa šta je bilo dalje s knezom Obradom kad se povratio sa Bišća?

- Ne znam ti ništa više o njemu reći, već ako nije umro ili đe pogino. Samo se pamti i kazuje da je iza njeg zastupio kneštvo na Zmijanju knez Grujica. I o njem se samo to zna. Iza kneza Grujice došo je na kneštvo knez Vukobrad. On je sagradio u Banjici crkvu. To je ovako bilo. Knez Vukobrad imađaše pobratima arambašu Kuzmana, koga jednom uvatiše Turci i rekoše mu: il voli da se poturči ili da ga pošjeku. "Volim se poturčiti", reče arambaša Kuzman, i poturči se, a Turci ga, poslije sedamdeset godina života, ožene. Rodi mu se sin Huse, a žena mu umre. Jednom knez Vukobrad pođe u poslu veziru i, u Grabu kod Točkova, svrati se pobratimu poturu Kuzmanu. - "Pobratime, šta radiš? " - "Pobratime, slabo radim. Čeljad pomrla, ja ostario, Huse nejačak". - "Ne brini se ništa, pobratime. U kući mi je devet žena, da svaka oprede po vreteno pređe, mogu tvoga Husu zaođeti" - odgovori mu knez Vukobrad, i na povratku od vezira uzme malog Husu za se na konja i donese ga kući. Poslije devet dana dođe knezu i potur Kuzman i umre. Knez ga, po turskom zakonu, ukopa u Crljenima u turske mezarluke. Mali Huse ostane u kneza šesnaest godina, živeći po turskom redu i zakonu. Kad je prošlo i minulo šesnaest godina, banu kneževoj kući pašalije i ne nađu kneza kod kuće. Vrate se veziru na Podrašnicu i reku: "U kneza rob Turčin!" Vezir se grdno ražljuti, plane i krene se s vojskom i pane na Ravanac više kneževe kuće. Dozove kneza Vukobrada: "Otklen tebi, kneže, rob Turčin? !" Knez mu Vukobrad ispriča sve kako je bilo od istine. Vezir uzme Husu, a knez ga opremi što je ljepše mogo, dadne mu sedamdeset groša, svog konja i stajaće ruvo svoje: "Ajde, sinko Huse, dabogda se na Bosni vezir oglasio!" I poslije petnaest šesnaest godina Huse postane vezir, pođe niz Bosnu i pane na Podrašnicu. Knez mu izađe u sretanje. Vezir ga bogato obdari i izda mu buruntiju da more sagraditi crkvu kod vode Sedrenika, đe je nekad Huse plandovo kneževa goveda. - Nije mnogo iza toga prošlo, a knezu Vukobradu pade na konak Janković Stojan i saleti ga da se digne na Turke. Knez Vukobrad pristane, pa je i četovo godinu dana sa Stojanom, ali se pokaje i ode veziru. Vezir plane na njeg: "Ne moreš biti i sudibaša i četobaša!" - i oduzme mu sudaniju na Zmijanju. Onda knjeginja Smilja odleti veziru, pa se zaplače i zamoli. Vezir dadne knjeginji Ratkovo, a knezu Vukobradu ostavi golo kneštvo, brez sudanije, samo na Ratkovu…

Najednom ušuti Milić, pa i mi ušutismo. Mene su morile i gonile nemile misli. Nekud daleko, predaleko, lutao sam u mašti za junačkim podvizima zmijanjskih martoloza i za crnom sudbinom plemena našeg…

- Pa šta je, Miliću, poslije bilo kad je oduzeta sudanija? - nesvjesno u premišljanju udarih na ovu misao.

On, šuteći i gledeći preda se, mahnu rukom kao da hoće da reče: nemaš zašto pitati, pa nastavi:

- Kad je oduzeta knezu Vukobradu sudanija, on ubrzo presvisnu od žalosti, a na Zmijanju nastade vrijeme, teško i mučno vrijeme, djeco, onako vrijeme što se u pjesni spominje:

S krvi ručak, a s krvi večera,
Svak krvave žvaće zalogaje.

Kad je naša sudanija propala, na Sitnicu padoše današnje age Sitnice i otvoriše tursku sudaniju na Zmijanju. Onda se Banja Luka nije nizašto pitala. Na Sitnici se svakom i za sve sudilo, i što bi age Sitnice osudile, ne bi ni vezir kvario. Dobri su ljudi bile age Sitnice, i branili su, koliko su znali i mogli, Ratkovo i Ratkovčane, na koje, odma poslije smrti kneza Vukobrada, počeše udarati ovi naški Turci, najviše begovi Džinići i age Bumišići, da im otmu carski verman i zemlju. I naši su se stari krabro i pametno branili, i u tri stotine, koliko li, godina, ne pamti se da je bilo ikakve izdaje i nevjere. Tako se, na priliku, kazuju kako su jednom došli Turci u Ratkovo i tražili da vide carski verman. Naši stari učiniše ovako: dva se čojeka isporediše, raskriliše verman i uzeše ga između se, a druga četri stadoše iza nji i nategoše puške: "Učite, Turci, rekoše, ali za živu glavu ne vatajte rukama, jer ćemo pucati!" To su, belćim, učinili da ne bi Turci oteli i rastrgali verman, pa rekli da je raja brez carske oprave i siguracije silom poklonila carsku zemlju. Turci su jednako obigravali da doznaju u koga je verman, i silnu su jaspru davali ko bi im ga dao, ali im je sve bilo uzalud. Verman je stajo u najsiromašnijeg, i Turci, u svojoj sili i ganiluku, nijesu mogli ni pomisliti da bi to moglo biti. Oni su uvijek udarali na prve i glavešine i tražili verman po njiovim stajama… Drugi put, kazuje se, dođe na Zmijanje od vezira pašlija i zatraži da prouči carski verman. Ratkovčani se iskupiše i opkoliše pašaliju. Neko iz skupa na jednom baci preda nj verman. Ko? Ne viđe pašalija, a ne viđeše ni mlogi u skupu. Kad on učini dovu - nije šala zlatna carska tura i jazija! - i prouči verman, rekoše mu da ga povrgne na zemlju i da se malo okrene u stranu. Neko iz skupa zgrabi verman. Ko? Ne viđe pašalija, a ne viđeše ni mlogi iz skupa. Tako se u staro vrijeme pametovalo, radilo i branilo… Turci počeše sve silnije i ljuće navaljivati na Ratkovo da ga porabote i ukmete; jedni silom, a drugi milom… palitikom, kako no bi se danas reklo. Palitikom su najviše radili bezi Džinići, a silom i zulumom age Bumišići iz Banje Luke. Ratkovčanima bijaše oteščao i zacrnio život do grdila! Niđe im nije bilo sigurno: ni na sudu, ni na zboru, ni na drumu, ni u čaršiji. Bumišići su i’ nemilice gonili, ubijali i otimali sve što je ljepše i bolje bilo, samo da i’ porabote… ukmete. Prvi i zgodniji ljudi nijesu se smjeli nikad obnoćiti kod kuće, već uvijek u planini, a i čeljad njiova… Pođeš, da rečemo, u čaršiju. Sretne te Turčin. "Čiji si, rajkane? " - pita. Ti slegneš ramenima i šutiš. - "Čiji si, rajkane? " - opet će Turčin. - "Božji pa carski." - "Kakav božji, kakav carski! Đe more Vla’ biti carski? ! Ti si iz Ratkova!" - i orobi te do gole duše. Ako rečeš da si kmet bega Džinića, Bumišića ili koga drugog bega i age, ne smije ti ništa, nego ti samo ljutito osuje krst, i na tome bi se i mjesec mijenio. Stari su naši zadrti i zavoziti bili, pa su se uvijek ponosili što su svoji i grdno su stradali. Pametniji su bolje prolazili, dok im Turci ne bi ušli u trag… Eto vidite, djeco, da je sigurnije bilo i begovsko i aginsko nego carsko. Čudnovata je sudbina ove naše dobrosretne postojbine Bosne! U njoj je odvajkada, kazuju stari ljudi, bilo sigurnije svačije nego carsko. Kako će i odsad biti, to samo bog dragi zna! - zabrinuto prekide Milić pričanje i poteže lulu iza pripošaja.

Kad napuni lulu i pripali, Milić nastavi:

- Dok Turcima bude što krivo, da rečemo, na Crnogorce, Srbijance ili na koga drugog, odma svi ko u jedan glas:

"Ratkovo se zaracilo!" pa udri po Ratkovu. I kad se Crni Đeorđije digo na Turke, i onda je, kažu, porobljeno i popaljeno Ratkovo, i mlogo našeg svijeta išječeno… Kad viđeše Ratkovčani da će propasti, da će se zatrti, priviše se uz begove Džiniće i počeše im davati po žut dukat i po jungu masla s kuće na kuću. Samo neki Bajo, čojek pametne bešjede i slobodna srca, nije nikako ćeo pristati da se što daje Turcima. "Zar se sve poturčilo što je bilo srpsko, pa zar da se i ova naša prokleta gromila poturči! Žalosna vam majka vaša, reko je ljudma Bajo, zar ne znate šta je bilo s Dobrinjom? ! Kroz kratko vrijeme, ja ne bio ko sam, ako se i u Ratkovu čardak ne zabijeli!…" Bajine se riječi ubrzo i na dlaku ispuniše. Odma druge godine Džinići zatražiše da se u Ratkovu čardak digne. Ljudi se uprepastiše i uzbuniše. "Čestiti beže, rekoše, u Ratkovu, otkad je svijeta i Ratkova, nije bilo čardaka. To naš obrez ne mere podnijeti! Išti blaga koliko ti drago, a o čardaku ne govori više." Beg reče: "Ja ovo porad vas govorim. Biće vam bolje i sigurnije, bićete mirniji i serbezniji. Čuvaće vas moj subaša ko oči u glavi." Ljudi rekoše: "Tebi, čestiti beže, vala na takoj bešjedi i eglenu, ali ako nas tvoj glas i tvoja riječ ne očuva, beli nas neće ni subaša očuvati. Znamo se mi u Ratkovu i sami braniti. Neka smo mi mirni i serbez na drumu i ovamo u čaršiji, a za Ratkovo je već lako!" Okreni, obrni - beg i’ kanderiše, čardak se sagradi i subaša se useli. Mloga je suza tada prolivena, i ljudima je bilo teško, preteško! Govorili su: "Poturčismo se, pa kraj!" - Druge će godine reći beg: "Kako bi bilo da vas svaki odvoji po jedan razor dva subaši, neka i on baci sebi što u zemlju? To ja govorim izim vas, da ste mirni, da ne traži od vas i da vas ne uznemiruje, ni vas ni čeljad vašu. To bi mu nekoliko razora, što mu odvojite, mogli i obraditi…" "Ovo ide na beglučenje!" - prošaptaše ljudi, slegoše ramenima i dadoše. Iza toga beg reče da se subaši odvoji po jedna ovca dvije, da mu se oplete i nekoliko ljesa za tor, pa i ambar da mu se podigne. Za kratko vrijeme, djeco, diže se oko čardaka čitava mala kasabica. Ljudi daju i teško uzdišu: "Padamo, sve više padamo u crno sužanjstvo!" Samo onaj Bajo ne da ništa: niti oće šta da plaća Turcima, nego jednako govori ljudima da bi trebalo popu zaviti oko kamilavke čalmu, a kneza poslati da klanja ićindiju u čardaku sa subašom. Jedan Guslov - ima i’ i danas oko trijestak kuća - vele da je govorio Baji: "Ja bi se, Bajo, šjutra brez pogovora poturčio, samo kad bi Turci primili i služili krsna imena!" Kazaću vam poslije nešto o jednom Guslovu što sam ćutio od pokojnog Teše Marića… Mačkića kad je odio srpskom knjazu Mikailu u Biograd sa Ristom Đuričićem - prekide razgovor Milić, osmjehivajući se, i poče istresati lulu da je opet napuni.

Nakon malog prekida i šutnje, Milić produži:

- Pronese se glas da će Džinići izaći na Zmijanje i da će proglasiti, i pred sudom i pred narodom, Ratkovčane svojim kmetima. Ljudi se uzbuniše ko nikad do tad, i sazvaše skup u Svetigori da se dogovore šta će i kako će. Jedni su bili da se spali čardak i ubije subaša, a drugi su govorili da se to ne čini, jer će Ratkovo grdno postradati. Onaj Bajo, kažu, da je reko: "Zar ne vidite, jadni ne bili, da je ova naša vrletna gromila žedna krvi, i srpske i turske? Napojmo zemlju svoju krvi svojom i krvi turskom, jer će nam se izmaknuti iz ruku, i pašćemo, i mi i djeca naša, u teško sužanjstvo." Na to svi domaćini i starješine pristadoše složno i jedino da se subaša ubije i da se čardak i sve staje i torovi oko čardaka spale i sagore do zemlje… da se istare svaki trag đe je bio čardak. Složno rekoše, složno i učiniše! Devet dana gorjele su staje, lizo plamen visoko, pucalo u plamenu žito i dizala se golema dumagija. "Ratkovo se zaracilo!" - alaknuše Turci, i kadija Bumišić skupi svu silu banjolučkije aramija i zlikovaca, udari na Ratkovo i pade na Mrazovo. Tuj na vjeru pozva prve ljude i zatraži im carski verman. Tuj na vjeri - vjera ga ubila - posiječe kadija Bumišić kneza Mikaila Babića, popa Simu Kočića i Zeljku Kočića, jer mu ne ćedoše ni dati ni kazati đe je verman. Pop Simo je bio mlad ko kap - istom što se zapopio - i lijep, vele, ko najljepša djevojka. Kad ga je dželat - neki Moralija iz Graba - pošjeko, visoko su šiknuli mlazovi vrele krvi iz vratnije žila i poprskali Bumišića čardak, a trup mu je stajo usprav, dok ga nije jedan Turčin gurno nogom… Aga Sitnica javi odma veziru šta je kadija Bumišić počinio na Mrazovu. Vezir naredi da se i kadija smakne, i odista kadiju Bumišića ubiše iz zasjede na banjolučkoj ćupriji.

Od pogibije na Mrazovu i smrti kadije Bumišića, pa sve do svijetlog knjaza Mikaila i Topal-paše nije se moglo smiriti i umiriti Ratkovo. Iza smrti kadijine počeše Bumišići još jače nasrtati, bijedeći i oblagivajući Ratkovčane kod vezira i carskog suda da su nepokorni i da dižu bunu... Dok se je na Bosni promijenio onaj vezir što je naredio da se ubije kadija Bumišić, odma se Bumišići digoše na Ratkovo, povataše prve ljude i pobacaše i’ u surgun: neke u Sarajevo, neke u Vidin, neke u Carigrad. Mlogi su pomrli uz put, a mlogi po tavnicama… Što sam vam dosad kazivo, sve sam to ćutio od starije ljudi, a ovo, djeco, što ću vam sad reći, gledo sam svojim očima i slušo svojim ušima:

Bio sam povelik momčić, kad jednog dana iznenada udariše Bumišići sa banjolučkijem aramijama na Ratkovo. Povataše na prijevari sedamdeset prvije ljudi, povezaše i’ sve dva i dva, naprijed metnuše kneza Radu Kneževića, a ostrag starog Telu Bosančića. Između nji turiše dugačak sindžir, pa i’ sve skopčaše u jedan lanac i dognaše na Sitnicu.

Skupilo se žena i djece, broja nema. Sve je to svojat i rodbina. Razliježe se jauk i piska djetinja - čojeku se od goleme žalosti srce cijepa!

- Zar se s carskijem vermanom buna diže! - viknu Đumišić - zaboravio sam mu ime, po zlu se ono spominjalo dok je svijeta i vijeka - i isuka sablju, a banjolučke gladnice i zlikovci nategoše puške put ljudi. - Na srijedu s carskijem vermanom, jer ću vas sve od reda išjeći! - urliče ko bijesan pas i zalijeće s golom sabljom.

Ljudi u sindžiru šute ko nijemi, skamenjeni: ni ko govori ni romori.

Žene i djeca plaču i jauču, i savijaju se oko skutova age Sitnice. Zalijeću se i Bumišiću, ali krvolok ne da prići sebi. Aga Sitnica, dobar čojek, ne valeći mu vjere i zakona, tješi sve i sokoli:

- Ne bojte se ništa - veli. Ljudi će poći u Sarajevo, i dok vezir vidi verman, oni će se vratiti.

- Vratiti?! - diže se jauk sa sviju strana. A kamo oni što i’ surgunisaše prije deset godina? Đe su grobovi njiovi?!

Đumišić se jednako zalijeće na ljude s golom sabljom, a aga Sitnica zaustavlja ga i viče:

- Dur, dur! Bu ademler kanun var! Bu Sitnica… Mrazovo jok!

To oće aga Sitnica, na priliku, da kaže: "Ovo su ljudi… zakon ima, pa nek im se po zakonu sudi. Sitnica je ovo - nije ovo Mrazovo, da moreš šjeći ko što su ti stari šjekli prave zdrave ljude. Jok, jok!"

Turkesa tako aga Sitnica i natmureno gleda, ali ne mere ništa. I njegova je snaga malena. Nekad su age Sitnice sudile, ko što sam vam kazo, pa su im Džinići oteli sudaniju, a od Džinića Đumišići. Ali opet je svaki vezir mlogo vjerovo riječi aga Sitnica. Zato su se nji Đumišići i pribojavali koliko toliko.

Najednom viknu iz sindžira stari Tele Bosančić:

- Ne muči nas više, Đumišiću! Ili nas sijeci, ili nas pušćaj, ili nas goni pred vezira. Dosta je već i tvog nabrecivanja i zuluma!… Vermana carskog nećeš dobiti, kunem ti se bogom živijem, niti ćeš ukmetiti Ratkovo dok je svijeta i Ratkova! Ratkovo je ovo - nije ovo nevjerni Timar…

Đumišić se bijesno zatrka da ga posiječe, ali mu uvati sablju aga Sitnica i viknu: "Dur, dur!"

Stari se Tele raspalio, pa sikće ko guja prisojkinja:

- Sijeci, Đumišiću! Samo se bojim, otupiće ti sablja, malaksaće ti junačka desnica, dok isiječeš samo sve Bosančiće, a kamoli sve Babiće, Kneževiće, Mačkiće, Gvozdenoviće, Kočiće, Guslove… Blagojeviće! Ne isiječe, Đumišiću, ne isiječe, a istupi sablju i umori desnicu junačku!…

U toj gunguli minuše drumom prema Podrašnici dva ogoljela i prljava prošjaka - prljaviji u životu dotad nijesam vidio! Slijepac oborio oči zemlji, a vođ, dobro sam to uverčio, namignu nešto, i brzo minu kraj ljudi.

Đumišić zaturkesa, borija turska pisnu: "ikleri!"2, i ljudi se, okovani u teško gvožđe, krenuše, a oko nji sklopi preko pedeset zaptija i devrija. I jedan momak age Sitnice uzja konja i pođe nazorice za ljudima, da im se nađe u nevolji i da gleda da i’ Đumišić ne muči. Kad ljudi krenuše, diže se jauk i piska da uši zaglunu!

Gledam uz drum. Prošjaci se još vide, idu brzo, grabe uz put ko da i’ neko goni… Zamakoše i prošjaci i ljudi u planinu. Opet piska, jauk i lelek!

Ja velim: prošjaci, i onda sam tako mislio. Ono nijesu, kako se poslije doznalo, bili prošjaci. To su bili naši pametni ljudi: Tešo Marić i Risto Đuričić. Turci su na nji dvojicu najviše nazubili bili. Čuvajući se dobro Turaka, oni su se ovdan krili po planinama i noćijevali po drugim selima kod kumova i prijatelja. Kad su čuli da je Đumišić na prijevari povato ljude, došjetiše se, obukoše prosjačku ođeću, uzeše verman i pođoše u Sarajevo da prije stignu veziru nego Đumišić.

I stigli su prije Đumišića.

"Raskrilismo - veli pokojni Tešo - verman pred vezirom. Risto drži jednom rukom verman, a drugom turi pod serdžadu vezirovu vezenu kesu sa pedeset zdravije dukata. Dok vezir, veli, viđe šta je u kesi, ostavi nam verman, uze kesu, pusti ljude i sikterisa Đumišića."

Uz put i u Sarajevu kazivali su Risto i Tešo nekim Turcima i sarajskim gazdama svoju golemu nevolju i muku živu. Jedan im je, kažu, Turčin, kad je proučio verman, reko: "Veziri se, rajo, na Bosni često mijenjaju. Od vezira ne nadajte se mlogo. Što jedan potvrdi i potkaiti, dođe drugi pa obatali i pomrsi. Najbolje bi, veli, bilo da izmeđ sebe izaberete dva pametna i riječna čojeka, pa da i’ pošljete, sa carskim vermanom i udutlemom, u Carigrad samom sultanu. Neka se zaplaču sultanu na svoje muke i patnje, i neka mu podnesu verman. Moraćete nešto platiti, ali će vam sultan potvrditi i svojijem zlatnijem murom potkaititi vašu pravu, i vi ćete biti mirni i serbez u carskom zdravlju." Za ovaj šjet dali su onom Turčinu pet žutije dukata.

Nije prošlo mlogo iza povratka ljudi iz Sarajeva, skupiše se starješine na jednoj poljani u Svetigori da izaberu dva čojeka koji će poći u Carigrad, jer su se Đumišići počeli opet rogušiti na Ratkovo. Tog ću se skupa i vijećanja, djeco, šjećati dok sam živ.

Bila je noć, a mjesečina ko dan. Na svima putovima i raskršćima pometane su straže da se pazi da ne bi oklen udarili Turci i zatekli ljude na skupu. I ja sam bio na straži. Već se bilo podobro unoćalo, kad se ljudi počeše skupljati i zamicati u Svetigoru… Ja se primako i iza jednog grma pogleda na poljanu: već su gotovo svi na skupu. Vidim sve i sve dobro čujem. Otvoriše vijeću.

Reče knez Rade Knežević:

- Za ovaj poso, braćo, i za ovaj daleki i mučni put mi nemamo pametniji, slobodniji i spretniji ljudi od Teše i Riste.

- Šta velite, braćo, na ovu bešjedu brata Rade? - pita stari pop Simo, rođak onog mladog popa Sime što je pogino na Mrazovu.

- Mi od nji dvojice za taj poso boljije ljudi beli nemamo, pa bog im a duša im! - viknuše svi, osim Teše i Riste. Nji dvojica šute, dok će reći Tešo:

- Mi smo, braćo, spretni i pametni za ova naša brda i naše drumove, ali nije Banja Luka, Travnik ili, da rečemo, Sarajevo…

- Nije bogme! - dočeka Risto. Daleko je, braćo, Carigrad. Valja proći tolike zemlje i gradove… valja proći plemenitu zemlju Šumadiju - kakono se u pjesni pjeva - Bugariju, Karavlašku i Karabogdansku, Skenderiju, zemlju Rumeliju, pa se istom onda navesti u galiji na sinje debelo more… Đe mi to znamo i kako mi to moremo?

- Mila braćo i djeco moja dukovna - veli pop Simo, a riječi mu podrktavaju - ako vam je još draga ova naša zleuda gromila, za koju tolike muke pretrpismo, i mi i naši stari, toliko suza i krvi prolismo, braneći je da se ne poturči, pođite na put! Pođite na put, braćo, a sreća, božji blagoslov i molitve naše pratiće vas na svakom koraku i u svakom trenutku!…

- Pođite, pođite! - digoše se glasovi sa sviju strana, a brda odjeknuše ko da i ona mole: pođite, pođite!

- Poći ćemo, pa šta nam bog i sreća dadne! - rekoše Tešo i Risto. Onda reče knez Rade:

- Braćo, sad treba da pokupimo popudbinu za ljude… naše putnike. Evo nas ima preko stotinu starješina, svak po dva dukata - dvije stotine dukata.

- Driješimo, ljudi, kese! - ču se krupna i vrletna glasina starog Tele Bosančića, i on prvi baci tri dukata, dva popudbine, a dukat na piće.

Ide knez Rade izmeđ ljudi, kupi, a dukati zveckaju i šjaje se prema mjesečini.

Kad pokupiše popudbinu, pop Simo reče:

- Braćo moja, vi ćete poći noćas na put. Ajdete prijekijem putom, klon’te se druma. Kad dođete Savi vodi, šjedite u lađu, pa lađom do Biograda... Kad budete u Biogradu, zamol’te se da uđete svijetlom knjazu Mikailu. Zaplačite se i sve mu slobodno kažite… U Srbiji su braća naša, krvi naše i vjere naše, pa ako braća budu braća - a u boga se dragog uzdamo da će biti - našjetovaće vas kako ćete doći do Carigrada i izaći pred sultana… Pametni ste ljudi, ali vam opet velim: čuvajte se u putu, niđe mlogo ne govor’te i ne prosipajte uzaludnije bešjeda, jer svađe ima turskije muzevira…

Kad to izgovori pop Simo, povika knez Rade Knežević:

- Đe je verman i udutlema?

Iz skupa se diže stari Stojan Jeličić, ubogi siromašak, sav prnjav i dronjav, i predade u jednoj crnoj voštanoj kesi verman i udutlemu od Ratkova. U njeg je uvijek stajo carski verman, jer za nj nije zapiralo ničije oko. Veliko je nekad bilo njegovo pleme, pa nešto se raselilo po svijetu, nešto kuga pomorila, a nešto rašćerali i išjekli Turci. On osto sam samdijan. Toliko se puta kreto da ide iz Ratkova, pa mu se nikako nije dalo - srasto se, štono vele, sa zemljom i grobovima.

Kad stari Stojan predade carski verman i udutlemu, stidljivo se povuče opet među ljude.

Reče Tele Bosančić:

- Neka se sada braća, Tešo i Risto, zavjere i zakunu ovom našem skupu da će biti vjerni, da će čuvati verman ko oči u glavi i da će sve učiniti, koliko znadnu i mognu, da sultan potvrdi ovu našu pravu.

Pop Simo im pruži krst i po grudu zemlje, pa i’ stade zaklinjati; on naprijed govori, oni za njim:

- Zaklinjemo se ovom skupu bogom živijem i svemogućijem, i ovom grudom, pokapanom suzama našije majki i sestara i krvi našije đedova i pranđedova, da ćemo biti vjerni, da ćemo čuvati verman i udutlemu ko oči u glavi, i da ćemo sve što znademo i koliko mognemo, učiniti da sultan potvrdi ovu našu pravu! Kako radili pravo, onako nam bog pomogo! Amin!

- Amin! - dočekaše svi ko jedno grlo. Opet reče Tele Bosančić:

- A sad, braćo, da se svi vođe zavjerimo i zakunemo da nećemo niđe i nikom kazati kuda i kojim poslom polaze na put naša braća, Risto i Tešo.

Pop Simo diže visoko krst i poče, a ljudi za njim:

- Zaklinjemo se bogom živijem i svemogućijem da nećemo niđe i nikom, ni svom ni tuđem, kazati kuda i kojim poslom polaze na put ova naša braća, Risto i Tešo! Ako izdamo i nevjeru kakvu učinimo, šjeme nam se zatrlo, pleme nam se po zlu spominjalo, devet godin’ iza praga sunce gledali, željeli umrijeti a ne mogli umrijeti! Kako pravo i istinito ove teške bešjede govorili, onako nam bog pomogo! Amin!

Iza toga predade knez Rade Teši carski verman i udutlemu, a Risti popudbinu. Onda im pop Simo očita molitvu za sretna puta. Kad se svrši molitva, reče im:

- Braćo moja i djeco moja dukovna, vi polazite noćas na daleki i mučni put. Neka je u sto dobrije časa!… Čuvajte se dobro u putu i nemojte đe oba zaspati. Kad jedan spava, neka drugi bdije, jer: tuđa zemlja - tuđi običaji. Kad budete đe govorili, pomoz’te i isporav’te jedan drugog u bešjedi… Rođače Risto, pametan si, ali si vrletne ćudi. Susteži se, dijete, u tuđoj zemlji, i nemoj, pobogu sinko, da bi se đe zapio i zametno kavgu, jer je teško dati dževap kavzi u tuđoj zemlji... A ti, kume Tešo, pametni i mudri kume Tešo, tebi ću reći samo jednu bešjedu: draga ti je šala i maskara, i predrago ti se svakom podsmjenuti u brk. Nemoj, tugo moja, da bi se zaboravio i zametno šalu i maskaru sa sultanom ili sa svijetlijem knjazom Mikailom, ili s kakvim pašom i vezirom!... To vam samo kažem, a sad zbogom, putnici naši mili! Neka vas bog dragi prosvijetli i umudri na vašem teškom, mučnom i dalekom putu, da se sretno i zdravo povrnete i povratkom svojijem oveselite ova naša ojađena brda i golijeti!

Onda se svi ižljubiše š njima i alališe, i skup se raziđe mirno, tio i brez glasa. I straže se digoše, a mjesečina šja po brdima i poljima… ko dan.

Te iste noći pođoše Tešo i Risto, sađoše obnoć, prijekijem putom, Savi vodi i šjedoše u lađu i sretno prispješe u Biograd.

Čekali su - kaže mi pokojni Risto - jedno dva dana dok i’ je primio knjažev prvi doglavnik, krupna, veli, i glavita ljudina - mjere mu nije! Podniješe mu carski verman i ukazaše mu se ko su, šta su i kud su naumili.

Reče im knjažev doglavnik:

- Braćo, teško je i opasno u današnje vrijeme poći Carigradu. Sultan se, veli, poroško nešto sa Inglizom… Vrancuzom - s kim li, reče - pa bi se svaki čas mogla zaturiti kavga…

Mi šutimo - veli mi Risto - a i on ušuti, i dugo je šutio i nešto mislio, dok će nas upitati:

- A poznajete li vi, braćo, Gavru Vučkovića?

Odgovoriše mu:

- Slavna poglavico svijetlog knjaza, mi ne poznajemo Gavru Vučkovića, ali smo čuli šta je i ko je Gavro...

To reče Risto, a Tešo ga ispravi i dodade:

- Dobro znamo, slavna poglavico našeg svijetlog srpskog knjaza, i Gavrino selo. Njegovo selo, Dabar, nije daleko od nas… Kažu da je ovaj isti Gavro bio u kaurima devet debelije godina na učevini, i vele da je zorli i kabasto učevan čojek - karara mu nije!...

Na ove Tešine riječi osmjehnu se knjaževa poglavica i reče:

- Braćo Bošnjaci, u vas to sve nešto krupno!

- Pred krupnijem čojekom bešjedimo, pa su nam i bešjede krupne! - dočeka pokojni Tešo ko iz rukavice.

Mila bijaše ova Tešina šala knjaževoj poglavici, pa se još više osmjenu.

- A, slavna poglavico srpska, što nas pitaš za Gavru Vučkovića? - reći će Risto.

- Onako samo… Iz jednog ste kraja, pa… A bi li vam, veli, mogo u tom vašem poslu pomoći što Gavro Vučković, kad je tako učevan?

- Ko nas to pita, slavna poglavico srpska, neka nam to i odgovori i neka nam da svoj šjet… mi molimo pokorno! - odgovori mu Tešo.

Knjažev doglavnik na Tešine riječi ne odgovori ništa, nego uze carski verman i udutlemu, i reče:

- Ja ću ovo pregledati, a vi dođite šjutra… Dobro će sve biti. Nadam se da ćemo to nekako svršiti: nećete ni morati ići u Carigrad...

Mi se - veli mi pokojni Risto - zamolismo da uđemo i knjazu Mikailu, da se i njemu zaplačemo na svoje muke i nevolje teške... Šjutradan uđosmo knjazu i pođosmo mu ruci. Lijepo nas dočeka. Meke mu i slatke riječi, na ranu bi i’ privio! Mi mu se zaplakasmo i kazasmo sve.

- Jadom i čemerom, plačom i jaukom s kraja na kraj prelijeva se i razliježe se nesretna Bosna! Pomagaj, svijetla kruno srpska! - zacviljesmo mi - veli mi pokojni Risto - ko sužnji u tavnici.

- Mlogo žalim Bosnu i o Bosni i u snu mislim! - veli knjaz, a riječi mu žalobitno podrktavaju. Ali bog će dragi dati, pa će sve dobro biti. Uzdajmo se u boga i u svoju snagu… Vaša će se prava potvrditi, ne morate ići u Carigrad, nego se morete slobodno povrnuti u Bosnu… u našu dragu Bosnu - reče svijetli knjaz Mikailo i riječ mu u grlu stade. Žao mu Bosne, mlogo mu žao Bosne!

I on i’ je pito za Gavru Vučkovića, ali im ne šćede reći za što i’ to pita.

Svijetli knjaz Mikailo lijepo i’ je otpustio, i oni se vrnuše iz Biograda. Risto dođe u Ratkovo, a Tešo se razbolje u putu i ostade kod rođaka, dolje neđe blizu Save vode.

Ne prođoše ni tri mjeseca iza njiova puta u Biograd, a iz Sarajeva dođe aber u Ratkovo: eto Topal-paše iz Sarajeva, sa dva tabora carskog askera, da potvrdi ratkovsku pravu i da izda nove carske tapije. Spremajte ručak za Topal-pašu i za dva tabora carskog askera!

I Ratkovo se, djeco, pretvori u golemu aščinicu: kolje se, peče se, kuva se - nije šala naraniti dva tabora carske vojske! Zaklano je šest volova trogodaca i sedamdeset ovnova, i desetero trzadi i preko pedeset piladi za vezira i njegove doglavnike; ukuvano je dvadeset tovara ječmena, zobena i kuruzovna kruva, i deset pogača na kopren za Topal-pašu i njegove poglavice; ispečeno je sedamdeset i sedam tevsija pita, devedeset varićaka kolačića, tri stotine kajgana, tri stotine čimbura i tri stotine cicvara - draga su ova jela Turcima! - iznijeto je na Kadinu Vodu tri stotine karlica varenike, dvadeset kaca kisela mlijeka, deset golemije kaca sira tučenika i dva tovara masnije siraca, a za vezira i njegove ćatipe, evendije, mule i avize ubijeno je deset trmki čela, izneseno trideset zastruga mladog skorupa i trideset zdjela varenike pod skorupom…

Šjutradan iza abera ciknu od Podrašnice turska borija, i vojska se ukaza, obori se u polje, prijeđe polje, pade na Kadinu Vodu, i u časku se zabijelje sa Pajdosa golemi čador vezira Topal-paše.

Postavi se ručak, i carski asker kad nešto alaknu i zaturkesa, naklopi se i sladokusno pojede sve što je iznijeto, poždera, opiri sve ko mećava i obliza prste.

Kad se nove tapije carske podijeliše, i kad vezir od svakog kućnog starješine uze po nekoliko dukata za nekakve vereke, pisnu opet turska borija ko zmija u procijepu, udariše talambasi, vojska se diže i krenu prema Banjoj Luci…

Tako su naši stari, djeco, zadobili i očuvali svoju zemlju i pravu… U pošljednje vrijeme, kako ste čuli, ljuto su i’ bili skolili Turci da i’ ukmete i porabote, i da im ne dođe u indat svijetli knjaz Mikailo - svijetla mu duša i pred bogom i pred ljudima - pali bi u crno sužanjstvo… Dok je ona naša vrletna i zleuda gromila odbranjena i očuvana, mlogo je suza i krvi proliveno, mlogo je pusta žežena zlata poarčeno! Koliko je zlata za nju dato, sva bi se zlatom mogla zasuti; koliko je za nju krvi proliveno, u krvi bi se potopila, a danas nas više, djeco, ni suvijem kruvom ne mere da rani! - završi Milić duboko uzdrhtalim glasom, i u očima mu zasvijetlješe krupne suze.

Sunce se primicalo otpočivanju, kad je kočijaš počeo hvatati konje. Planinski vrhunci obavijali su se lagano u sve crnju timorinu, i sjenke njihove, kad smo izašli nad Kadinu Vodu, prekrilile bijahu poput tavnih pokrivača, ovdje-ondje kao proderanih i proškopljenih tananom svjetlošću, široko polje koje se ispred nas, presječeno sivkastim drumom, protezaše u golemom polukrugu. Ispod Manjače, Vijagošte i Svetigore bjelasaju se razbacane kuće i kroz kominove diže se i povija dim, a oko nas neprekidno i ujednačeno struji pohladan vjetar, pun gorskog mirisa, zdravlja i snage.

Napomene

1 Sveti Jovan Zlatoust

2 „Naprijed!“

Ratkovo

Ovaj listić iz arhive Petra Kočića je ustupljen časopisu Volja od njegove porodice i nije dosad objavljen ni ujednim sabranim djelima niti knjizi. Iako je bez naročitih književnih odlika, ovaj tekst zaslužuje pažnju jer potvrđuje stalno i nepokolebljivo interesovanje velikog nacionalnog borca za narod i njegovu prošlost, još od najranijih dana mladosti. Objavljuje se po prvi put u ovim Sabranim djelima, iako je napisan 1891. godine.

___

Ovo se selo nalazi u Bosanskoj Krajini istočno od istorijskog grada Ključa (4-5 km). Najprvo se zvalo Banjica ili Banjice, a po nekom knezu Ratku prozove se Ratkovo, zvanično se piše danas donje i gornje Ratkovo.

Narodno predanje veli:

U Banjici živeo je knez Ratko, a u njega je bio u najmu dječak po imenu Husein. Ratko se pobojao Turaka, i sovjetuje svome najamniku Husi, da on ide u svijet, jer on po svome stasu, uzrastu i prirodnom daru priliči za što više a ne za govedara.

Husein dobivši od Ratka para, zapne pa upravo ode u Stambol, prijavi se sultanu i kaže da bi želio u vojničku školu.1

Sultan uzme Huseina u vojsku. Husein je brzo napredovao, tako da je postao vezir, pa kao vezir dođe jednom sa vojskom u Bosnu sa carskim poslom. Došavši u Podrašnicu, tu razape čadore i utabori se.

Odatlen pošalje suvarije u Banjicu po kneza Ratka. Ratko se je bio vrlo prepao, jer je mislio evo ode glava.

Došavši pred vezira učini mu poklone, a vezir sasvim ljubazno oslovi ga i posjedne pokraj sebe. Raspitivao ga ovo i ono. Pri rastanku obdari ga parama i dadne mu buruntiju na sve selo Banjicu, kao i da sagradi crkvu kod izvora vode Sedrenika. Još mu je dao selo Obrovac i kulu u Obrovcu pokraj rječice Gomjenice, pa i Timar, uz to mu još dadne sablju...

Naseljenici i seljani kneza Ratka skupo su platili poklon vezirov. Poslije smrti knježeve Timar i Obrovac prijeđe u turske ruke, kuda dopadne u ruke nekoga Ćejvan-age.

Ratkovljani sa velikom mukom očuvaju svoje tapije na zemlju...

Moj duhovni otac Gerasim Kočić, pređe pop Jovo, kazivao mi je: Ljudi su se u prosjačko odijelo preoblačili i u štapove tapije krili, i u Travnik nosili, pokazujući vezirima kako imaju isprave na zemlju, a amo zulumćari hoće da ih prisvoje sebi.

Oko 1839. god. kadija Đumišlić pokupi u Banjoj Luci zlikovce i udari na Ratkovo. Najprvo pozove na vjeru: sveštenika Simu Kočića, Zeljku Kočića2 , Mihajla Babića, Todora Bosančića i druge. Isprebija ih i opljačka, a prvu trojicu pogubi, i to sve zato što tapija nije mogao dobiti, kako bi Ratkovo prisvojio.

Neki Sitnica aga, sa Sitnice, sve javi u Travnik; vezir je iz Travnika zapovjedio da se i kadija Đumišlić ubije. Kako mi Gerasim reče, ubili su Đumišlića na ćupriji na Vrbasu u Banjoj Luci, naravno mučki...

1891. godine

Napomene

1 Da nije ovaj Husein hrišćansko dijete, rod možda knezu Ratku - P. K.

2 Simo Kočić bio je mlad, 25 godina, a stasit i lijep. kao kakva djevojka. - P. K.

 

Jablan

Kao i Đurine zapise, i ovu svoju pripovijetku Kočić je prvi put objavio u Bosanskoj vili, XVII/1902, br. 6, kao prvu iz ciklusa pod zajedničkim naslovom „S planine i ispod planine“, a iste godine, neizmijenjena, ona je štampana i u knjizi koja nosi taj naslov.

Milan Karanović je u svom napisu „3mijanje Petra Kočića“ izvršio identifikaciju junaka Kočićeve priče u stvarnom životu i napisao o njemu sljedeće:

„Kod Kočića Hana poručih po Luju iz Kočićeve priče „Jablan“. Drago mu beše što sam poručio da dođe. Vodio me na Kočića Glavicu. Penjući se pričao mi je zgode iz svog i Petrovog čobanovanja. Pokaza mi Ponor gde se je bf njegov Jablan sa carevim Rudonjom. Sa zanosom pričaše o tom što je to pokojni Petar metnuo u „novice“. Tada je čuvao 50 goveda, među njima 16 volova taljigaša i 17 krava muzara. Njegov Jablan, u crno djetlast, na proplanku Previje, koji se zove Progal, mogao je 65 puta riknuti u jednom dušku bez predaha, a rika se celim Zmijanjem razlegala… Lujo se zove Kočić i brat je stričević Petrov. Znade i čitati i pisati… Sad je toliko osiromašio da nema ništa živa pred kućom, sem pet tuđih ovaca.“

(Spomenica P. Kočića, 1928, str. 17–18)

Ispod teksta pripovijetke u Bosanskoj vili stoji oznaka da je napisana u Beču, pa je i ona, sigurno, kao i ostale, čitana u književnom kružoku Kočićevih bečkih prijatelja s Pavlom Lagarićem na čelu.

___

Odavno se uhvatio sumrak. Na strnjištu ispod sela u jednoj zabrdici skupio se Lujo sav pod haljinicu. Samo mu viri pjegavo lice s krupnim, grahorastim očima i nekoliko pramičaka žućkaste kose rasute po čelu. Pred njim na nekoliko koraka pase Jablan.

Svake večeri, od kad su nastale vrućine, do neko doba noći napasa Lujo svog Jablana. Pazi ga kao oči u glavi. Dvaput ga na nedjelju soli. I užinu s njime polovi. Voli on Jablana - jer je Jablan najjači bak u cijeloj okolici. Lujo se ponosi. Ostale govedare i njihove bakove ponošljivo prezire. Usred groblja smio bi on noćiti kad je Jablan s njime.

- Samo šjutra! - trže se Lujo kao iza sna, zbaci sa sebe haljinicu, a oči mu sijevnuše od uzbuđenja.

Ustade, priđe baku, pa ga stade milovati, maziti i tepati mu:

- Dobro se ti, Jabo narucaj. Rucaj bate koliko ti dusa podnosi… Samo šjutra! Rođeni moj, mili moj, dragi moj Jabo - samo šjutra!

U Lujinom promuklom glasiću drhtalo je meko, nježno preklinjanje. Bak mahnu po navici repom, pa ga uhvati malo po obrazu.

- Zar mene, Jabo? pita ga prijekorno. Sad ću ja plakati.

On se malo odmače u stranu, pa kao đoja zaplaka. Jablan diže glavu.

- Nije, nije, Jabo! Šalim se ja. Nijesi ti mene udario… E, nemoj se, oca mu, odma za svašta ljutiti! De, da se pojubimo!

Poljubiše se. Lujo ogrnu haljinicu, pa se opet spusti na vlažnu travu da sanja o sjutrašnjem danu.

Sjutra će se njegov Jablan bosti s carskim bakom. U njemu već odavno bukti, plamti želja da se Jablan i s Rudonjom pobode. Preklinjao je kneza da mu ispuni želju. I ostariji su ljudi molili kneza.

- Ma, ljudi moji, nije to tako lako - carski je vo! Nego, ja ću baciti molbu. Odredi li carstvo da se bodu, dobro i jest - ne branim ni ja; ne odredi li - nije ništa ni bilo! Je li tako, braćo?

- Tako je, kneže. Samo ajde po redu, pa se ne boj!

Molba je bačena, odgovor je knezu došao: dozvoljava se. Sjutra je Preobraženje, a ujedno i carski dan. Sjutra će se kod kneževe kuće ogledati Jablan i Rudonja.

O tome Lujo budan sanja. Čas vidi kako je Jablan pao, kako uboden izdiše; čas opet, kako je nadbo Rudonju, pa ponosito stoji na mejdanu. Čuje kako Jablan gromovito riče, a brda odjekuju. On doliga:

Volo-lige, dolo-lige!
Jače moje milo bače
od te vaše jadne krave!
Ća kravuljo, nagrduljo!
Nagrdim ti govedara
i u kući kućanicu
i na struzi strugaricu
- - - - - - - - - - - - -
- - - - - - - - - - - - -

- Jabo, je li tebi studeno? - ču se Lujo ispod haljinice.

Jablan pase, šuti, ništa ne odgovara. On ustade, pomilova ga, izvuče iz stoga dva snopa zobi, metnu pred baka, pa leže kraj njeg. Poslije dugog polusanljivog, drhtavog trzanja prevari ga san. Kad Jablan pojede žito, leže i on kod svog dobrog druga.

Duboka strahovita tišina. Vlažna svježina širi se kroz noć. Mlak vjetar poduhiva preko kuća, što se u polukružnom, neprekidnom nizu protežu ispod planine. Krovovi, obrasli mahovinom, jedva se raspoznaju, prema mjesečini od zelenih šljivika, kroz koje strše. Samo se gdjegdje bjelaska nov krov. Selo spava mirno, slatko, kao jedro, zdravo i osorno planinče kada ga mati podoji i uljulja.

*

Sunce se lagano pomaljalo iza planinskih vrhunaca, koji još umorno počivahu u prozračnom jutarnjem sumraku. Jedan trenutak - pa se sve obli u bjeličastoj svjetlosti! Sve trepti, preliva se. Samo tamo daleko ispod planina u prisojima treperi magličasto, timorno plavetnilo. Sve se diže, budi, sve se puši kao vruća krv, odiše snagom, svježinom.

- O, svanulo već! - protegnu se Lujo, protra oči i pogleda oko sebe. Jabo, bate, što me nijesi probudio?

Jablan je rano, vrlo rano ustao i dobro se napasao. Drago bijaše Luji kad vidje kako su u Jablana trbusi zabrekli.

- E, kad si se tako, bate, naruco, eto ti pa malo nako zasladi! - veli veselo Lujo, pa baci pred baka nekoliko snopova zobi.

Jablan pojede. Krenuše kneževoj kući.

Vrane prolijeću iz okolnih šumaraka i padaju na kukuruze, koji su se istom počeli zrnati. Čuvari hajkaju! Strašila na ogradama oko kukuruza lepršaju se. Sermija se izgoni na pašu. Vika, dovikivanje na sve strane.

Lujo ide zamišljeno za Jablanom. Udubio se u misli - ne čuje on te galame, tog života koji se oko njega širi. On misli o Jablanu i mejdanu.

Vrcnu se, kao da se nešto dosjeti. Rasteže pedalj, pa poče mjeriti štap:

- ’Oće Jabo nadbosti - neće; ’oće; - neće; ’oće; - neće; ’oće!" - viknu Lujo, a oči mu zasvijetliše od prevelike radosti.

Od dragosti stade ljubiti i grliti baka.

- Je l de, Jabo, da ćeš ti njega nadbosti? Neka je on carski! Svejedno je to mom milom, dragom, rođenom Jabi. Je li tako? De, kazi svome Juji! - poče mu se bezazleno ulagivati.

U razgovoru s Jablanom stiže Lujo kneževoj kući, gdje se bijaše dosta svijeta iskupilo. Svetac je, ne radi se, pa došli ljudi da malo probesjede, a kao planincima milo im je gledati i kad se bakovi bodu. Luji se steže srce kad ugleda Rudonju. Učini mu se strašan, golem, i deblji i veći od Jablana.

- Jabo, bate, ako danas platiš glavom, ne zažali na me! - uzdahnu Lujo, pripi se uz vola, pa poče opet, krijući od ljudi, mjeriti štap. Izađe da će Jablan nadbosti! Razvedri mu se lice.

- Jesi li se uplašio, mali?

- Ti se, sinko, ništa ne boj. Tvoj je bak stari mejdandžija - sokoli ga jedan čičica.

- Ne bojim se ja, vala, ništa! - veli Lujo pouzdano.

- Bogme ćeš ti, mališane, i jauknuti kad Rudonja isuče Jablanu crijeva - zastrašava ga poljar. A i jest mi mlogo dodijo.

- E, to ćemo, poljare, istom viđeti! - smije mu se prkosno, zajedljivo Lujo.

- Manite se, ljudi, prazna razgovora! Na stranu djeca i žene! - viknu knez oštro, gotovo zvanično. Povedite bakove na ovu ravan niže plota!

Izvedoše ih. Okoli svijet sa sviju strana. Bakovi se počeše njuškati, kao da se upoznaju.

- Trke, Jablan!

- Trke, Rudonj!

Bakovi stadoše bukati, kopati prednjim nogama, zanositi se, rebriti, dok silno ne grunuše rogovi o rogove. Stoji prasak, lom! Zemlja se kruni, ugiba pod njima.

Lujo drhće, strepi. Svaki mu se živac razigrao. Izbečio krupne, grahoraste oči, ne trepće. Svaki pokret prati; svaki udar odjekne u razigranom srcu. Stisnuo se, pognuo se - pomagao bi Jablanu da može. Zasjeniše mu se oči. Samo nazire kako se nešto pred njim vrti, vijuga, ugiba.

Rudonja nasrnu svom silom.

- Poduvati ga, Jabo! - viknu Lujo, kao izvan sebe.

Jablan, stari, lukavi mejdandžija, posrnu kao đoja na desno koljeno prednje noge, pa poduhvati Rudonju ispod vrata.

- Ne dajte, ljudi, nagrdi vola! viknu preplašeno knez.

Ispod vrata Rudonjina šiknu velik mlaz krvi. Lujo zadoliga. Jablan stoji ponosito na mejdanu i riče, a planinski vrhunci silno - silno odjekuju.

Grob slatke duše

Objavljena takođe u Bosanskoj vili, XVII/1902. br. 14–15, kao jedna od priča „S planine i ispod planine“, ona je iste godine ušla i u prvu Kočićevu zbirku pod tim naslovom.

___

Upeklo sunce - sažeže sve! Došlo nebo modro kao čivit. Izvedrilo se, nigdje oblačka da opaziš. Daleko tamo - daleko oko Osmače i Lunjevca uhvatila se plavičasta timorina, pa treperi i drhće pod uzavrelim sunčanim zracima.

Prijatan miris skorušenog planinskog sijena s teškim smolastim zadahom mrtvih, sparenih jela i omorika, nekako teško pada čovjeku na dušu u ovoj zagušljivoj planinskoj žezi.

Sjedimo ja i Dule pred kolibom. U hladu smo. Iznad nas se diglo nekoliko krošnjastih smrčika, pa sumorno bacaju preko nas debele, šiljaste sjenke. Samo se gdjegdje kroz razmaknuto granje probija sunce, prosipljući zažarenu svjetlost u snopljastim mlazovima po divljačnoj, mlječikastoj travi.

- Viđe li ti, brate si moj slatki, današnje žege i vrućine! - odahnu krupno Dule, pa razdrlji znojavu košulju na širokim, runjavim prsima. - A samo da ti je znati kakva ljuta zima more biti ’vođe, na planini.

- Zima, veliš?

- Da, zima, zima! Koliko li je samo svijeta pomela mećava na ’voj planini! Vidio si, valjada, one grobove iznad mog šjenokosa… u ’nom pristranku?

- Jesam.

- Ono su sve pometenički i ginjenički grobovi. Sve je ljuto, nemirno, goropadno i tvrdoglavo na ’voj planini i ispod ove planine. U nas je rijetkost pitom i vamo pokoran čojek. A ima i’ dosta koji, ako ’š, ovog suda mlogo i ne bendaju… Vidiš onaj grob s novim, bijelim biljegom iznad mojije otkosa? Ono je grob Slatke Duše…

- Slatke duše! - začudih se ja. Kako to slatke duše?

- "Kako to slatke duše!" - kao da se malo Dule ljutnu. Lijepo! Slatke Duše ono je grob…

On se podiže na koljena i pruži ruku između dva vrhunca, kroz koje se bjelasalo selo dolje pod planinom.

- Eno, ono tamo nakraj sela u ’noj dolini, više koje ko u sumaglici trepere dvije jasike… Vidiš li? Vidiš zar! E, nođe ti je bio kućerak Slatke Duše. Tako je svak zvao starog Miju, pokoj mu duši! Prozvali su ga, belćim, tako što je on svakog zvao slatkom dušom. Poznavo on koga, ne poznavo - on svakom: moja slatka dušo!

Prije nekoliko godina - poče Dule, a čelo mu se namršti - diže ga spaija sa starog kućišta i naseli na njegovu starevinu nekakva Ličanina. Žao je to, prežao bilo pokojnom Miji, ama, šta je mogo! Spaija i sud tražili su da se preseli jer nije imo čeljadi da obrađuju ziratnu zemlju, a to je šteta, rekoše mu dolje u sudu, i za spaiju i za carevinu.

Velika je snaga čeljadi u Mije bila, pa sve obamrije i u ’voj pošljednjoj buni izginu. Ostade sam s jednim oženjenim sinom, koji neke godine plati glavom na saraorini, kad se gradila cesta od Banje Luke do Jajca. Prošćeš, domaćica toga mu sina preuda se gore u Lokvare i prevede sa sobom malog Stojana, jedino unuče Mijino… Tako je on, kukavac, osto ko okresana grana sam samdijan!

Jedva su ga digli sa starog kućišta. Baš sam se tuko kad ga digoše.

- Ajde, stari, prtljaj! - vele mu đendari.

On sio na kućni prag, podnimio se na obje ruke, pa šuti i gleda u zemlju.

- Neću! - izdera se Mijo silovito, pa podiže oči, u kojima se svijetlilo nekoliko suza. - Zar je baš do tog došlo? Zar da ja ostavim svoju zemlju, svoje kaleme i velike voćare, koje sam ja glavom sadio i podizo?!… Kome da ostavim? Švabi… Ličaninu! A moj Stole, moja slatka duša, kad odraste da ide tom Švabi u najam!… A-a, to ne mere biti!

- Ajde, ajde, stari! - vele mu đendari malo blaže. Moraš jer te zakon goni; ne gonimo te mi…

- Čuješ, gospodine, ostavite me još jedno dvije, tri godine, u tom će i moj Stole odrasti, pa kad sine proleće, sve će ovo zacrnjeti. Sve ćemo mi ovo uzorati… ja i moj Stole. Onda će biti i caru premilosnom i spaiji svega dosta… Tako ti to meni učini, moj dobri gospodine, moja slatka dušo! - objesi se Mijo o vrat jednom đendaru, pa stade plakati.

Teško li je gledati, brate si moj slatki, kad star insan plače!

- Nemoj, gospodine, da na mene pane prokletstvo da sam ugasio svoju krsnu svijeću, da sam ostavio svoju krv brez kuće i kućišta, a na vakom današnjem zemanu! Nemoj, moja slatka dušo, da se zatre moje pleme… moja krv, bog ti svaku sreću dao! - preklinje pokojni Mijo, a suze mu teku niz obraze ko kiša.

- Mi, stari, ne možemo ništa. Zakon te goni; mi te ne gonimo.

- Kakav je to zakon?! - jauknu Mijo i svali se na zemlju. - Pustite me da se pošljednji put isplačem na svojoj zemlji. Zemljo moja, majko moja… - zagrcnu se. Zemljo moja, majko moja, koliko ti sam znoja, suza i krvi svoje na tebi prolio! Koliko li sam jada i čemera na tebi vidio!… Stole moj, moja slatka dušo! Stole moj, grdna rano moja!… Ja velim: pošljednji put. Nije pošljednji, nije! Stole moj, krvi moja, tražićemo mi svoju pravu. Ić’emo mi u Beč. Znam ja đe su carska vrata…

- To ti, stari, možeš odma tražiti dok ti unuk odraste, a sad ustaj!

- Baš se mora ići? - pita Mijo i gleda oštro u đendare.

- Mora! Zakon te goni; mi te ne gonimo.

- Onda vas molim s božje strane, prikaž’te dolje sudu da moje kućište predade kom našem čovjeku iz ove naše proklete zemlje.

Digoše ga.

On se preseli u ’nu dolinu. Od starije’ brvana i dasaka podiže mu selo nešto kolibice, jer nije ćio da se potuca po tuđije’ kuća’. Imo je samo jednu jedinu kravicu. To mu je bio sav mal.

U jesen bi mu svaki živolazniji domaćin odnosio po jedan varićak žita i po šaku, dvije gra.

On se selu od svoje strane oduživo kako je i koliko je mogo. Kazivo nam je kad je koji svetac; kad se smije, boga moleći, raditi, a kad ne smije. Na krsnim imen’ma čato je kršnjakom slavu, a na pirovije’ prikazivo darove… Bio je učevan i vamo razgovoran ko kakav kaluđer. A bio je i poslušan. Dok ko umre, odma po starog Miju da mrtvaca okupa i da kod njeg prešjedi dok se ne ukopa.

Selo ga je volilo i štimalo. Samo pop i knez nijesu ga nikako mogli gledati.

- Rišćanine, ne upleći se u moje stvari, jer će nas, ikone mi, svukud biti! Nekom neće valjati!… Ti znaš - Sveto pismo kaže: "Jedno stado i jedan pastir" - ljutio bi se pop na pokojnog Miju.

- Ama narod pripituje, moja slatka dušo, pa ja nako znaš, kazujem… Šta ’š: drvo na drvo - čojek na čojeka. Tako je uvijek bilo. Ne mereš ni ti, ko velim, svađe prispjeti, pa ja ko mlim: sevap je da narodu prikažem kad je koji svetac, da ne griješi, jer je i nako dosta grijeha i kletve na našem zakonu… A meni moj mili i dobri narod pomaže, pa i ja njemu šta mogu i kako mogu… Pomogo bi’ mu, bog zna i moja napaćena duša, i drukčije, kad bi mogo i znao…

- Ja ti kažem, rišćanine, ne upleći se u moje stvari, jer ćemo vanđelja mi i časne trapeze, izletiti pred vladiku, pa ćemo pitati kome je dodata sinđelija: meni ili tebi!…

Knez se jope ljutio na Slatku Dušu kad bi mirio i odvraćo težake da ne idu sudu za svaku sitnicu.

- Nemojte, djeco - govorio bi pokojni Mijo - za svašto odmah letiti sudu. Sud je sud!… Bolje, nasul’te se vođe, u selu, pred svojim ljudma, jer kome današnji sud sudi… Tuj su one molbenice, oni protokuri, tuj one zakrpe, tuj troškovi… Ne ide, djeco, pa et! Neko veli: ovo - ono… turski sud!… Mrijeti valja - nije ni za turskog zemana bilo prave, ama… Nemojte, moja rođena djeco! Nasul’te se vođe pred ljudma, pa se poljub’te ko braća… ko pravi Srbovi. Nema u ovoj zemlji prave. Naša je prava na Kosovu zakopana… Eto, Krsto, moja slatka dušo, nešto ti popušti, a nešto ćeš i ti, Markane, moja slatka dušo, popuštiti, pa će, s bogom, svakom biti pravo… Tako, djeco, bog vam svaku sreću dao!…

- Mijo, ne upleći se u moju dužnost! Jesi li ti vođe gospodin prijestolnik ili sam ja?! - pito bi ga namrgođeno knez.

- Ama, moja slatka dušo, ni sud ne voli da mu se za svašto tužaka…

- Ja ti kažem, Mijo, ne miješaj se u moju službu, jer ovoga mi carskoga myra, biće svašta!

- Ama, ko ja velim…

- Nema tuj: - "Ama, ko ja velim!"… Man’ se ti ćorava posla; jer, ovog mi carskog mura i carske mi službe, staćemo barabar pred gospodina prijestolnika, te ćemo se poroškati, ka ko izvrci!

Mijo bi samo slegno ramenije’, pa bi se uputio svojoj dolinici. Kad se preselio, rijetko je izlazio među ljude. Uvijek je bio nešto zamišljen i tužan. Često su ga zaticali ljudi a on sio više ognjišta pa plače.

- Samo dok on ojača, dok uzmogne pješačiti, krenućemo mi se na daleki - daleki put - tako je uvijek Mijo govorio - ne mogu da gledam kako se onaj Švabo širi po mom dobru, kako ruši i obara moje voćare i moju šumu, koju su ove stare ruke gajile.

Ču se da je Stolina majka umrla. Mijo oživi.

*

Preklani, biće baš uz ono devet babinije uka iza Mučenika, zabrazdi’ i ja. Do podne se zacrni čitava njiva. Pustismo volove iz lijesa, pa vako šjedosmo užinati, dok neoklen trnapi Mijo s malim Stojanom. Vidim: veso je nešto.

- Evo, i ja, Dule, oživio. Stolina majka umrla, pa on došo svom đedu da potraži svoju starevinu.

- Kud ste to naumili, akobogda? - pitam ja.

- Pošli smo tražiti svoju pravu… svoje staro ognjište i zemlju.

- E, moj Mijo, teško da ti to…

- Ma, što teško?!

- Na onog je, brate si moj slatki, sve prepisano. Tebe i tvog Stole nema kod ovog suda ni u kakvom tevteru. Onoj je Švaburini dodata i tapija i kmetovska prava.

- Ja ne bendam ni njegove tapije ni kmetovske prave. Ovo je dijete odraslo. Ono je njegova starevina, a onaj nek ide oklen je i došo… Ja ću obići sva sudska vrata u ’voj zemlji. Ne bude li ništa - ja ću samom caru u Beč!

Te je godine Mijo s malim Stojanom obišo sve sudove. Išo je čak i u Sarajevo pješice Zemljanoj vladi. Svađe je našao zatvorena vrata. U zimu, neđe pred Časne verige, vrati se s djetetom u selo.

Đe si bio - niđe. Šta si radio - ništa!

- Šta ćeš sad, Mijo? - pitaju ga ljudi.

- U Beč, uprav u Beč!… Išo bi i na drugu stranu, ali se nema kud.

- A trošak? - upita neko.

- Ja mlim, ljudi, trebalo bi da se selo poreže pa da mu skuca štogođ troška? Sevap je! - rek’o ja. Ne dade pop, a knez zaprijeti da će svakog sudu javiti ko mu samo jednu paru dadne.

- Braćo moja i djeco moja, nemojte s mene stradati - reče Mijo i suze mu udariše. Imam kravicu, uzeću je preda se, pa u čaršiju.

Šjutradan iza toga sveza kravu i pođe s djetetom. Svi smo ga zaustavljali da ne ide, jer se spremala velika mećava, a valjalo mu je preko planine prijeći.

- Nešto me, braćo moja, goni! Ne mogu čekati.

Ne posluša i plati glavom i on i dijete. Pomela i’ je mećava kad su se vraćali iz čaršije, na ’voj planini.

*

- Nađoste li para pri njemu? - upitah ja Dulu.

- Našli smo dvadeset i pet vorinti. Deset uze pop sebi za opijelo, a petnaest odnese knez sudu i sasu u carsku kasu.

- A ko mu podiže biljeg?

- Selo je podiglo biljeg svojoj Slatkoj Duši.

Đurini zapisi

Đurini zapisi. Pripovijetka je u svojoj prvoj objavljenoj verziji, u Bosanskoj vili, XVI/1901, br. 4 i 5, imala poduži uvodni dio koji je Kočić, unoseći pripovijetku u svoju prvu zbirku „S planine i ispod planine“ (1902), izostavio. Evo tog teksta:

„Nedjelja je. Ustao sam, kao i obično, vrlo rano i otvorio prozore. Svježi planinski vazduh strujio je u sobu.

Uzeh zimski kaput, ogrnuh se i naslonih na prozor, koji je gledao na Luke, po kojima se još povijala jutarnja magla u gustim, neprozračnim i sivkastim slojevima…

Kroz sivkastu masu probiše se prvi sunčani zraci. Sivkasta se boja preli u otvoreno-srebrnkastu. Razbijena sunčanim zracima, magla se poče proređivati i uzmicati ispred moćnog neprijatelja, koji naglo prodiraše i sve više i više zemljišta osvajaše. Cvjetne i pitome ravni, kroz koje se vijugaše živahni potočić, obrastao s obadvije strane sumornim vrbama – osmjehnuše se pod bijelo-srebrnom sunčanom svjetlošću!

Magle je polako, tihano nestajalo… Samo su se još tanki, kružni pramenovi vijali oko šiljastih vrhunaca kitnjastog Kika i gole Rustine… Eno, nestade i njih! Skriše se negdje, da se, možda, opet lukavo prikradu kroz guste šumarke u meke i rodne luke, kad se neprijatelj umori i legne, da počiva.

Selo oživi. Čuju se dovikivanja. Dobra majka doziva sina od tora, da mu metne u torbicu užinu – krišku mladog sira i komadić tvrde kukuruze – a ozbiljni i namrgođeni otac da ga pokara i opomene, da ne pušta više sermije u zijan, kao što je juče učinio, „jer, zdravlja mi, neko će poigrati“.

Uz Luke tjera Đurein Pejkanove konje i nešto sam gunđa i psuje: „Nije šala… dvije kljusine cijelu noć biti u ’kuruzima! Verebog, Pejkane poroškaćemo se dolje… pred gospodinom prijestolnikom, pa kome bog voljadne! Brez moj sirac’ ja vidim… De, vuci te izjeli! Ja vidim, da brez suda ne more ništa biti. Satrlo, brate, deseta cima nije usprav ostala. De, gazda ti se krvi napio! Ala, moja majko! Eto, zašto se jadni čojek muči i leti i dan i noć. Vala, poljaru, beli ni tebi neće krivati! Dolje ćemo mi, dolje… pred gospodina prijestolnika, pa ćemo se pitati, da li te sud postavio… De, Cigani na tebi vodu gonili!… da jedeš i cicvare i ližeš tave po selu… De, gazda sa tebe vrat slomio!… ili da nadgledaš zijane! Dolje ćemo, dolje!“

– Oooo, Jovane! – Zove neko od Davidovića kuća.

– Čujemooo! – odazva se neko s Ivanovića Brda.

– ’Oćeš li ti u škr, ’oćeš?

– ’Oću, ’oću!

– Kupi mi, vjere ti, jednu litru špirita! Nešto mi je, da prostiš, ONA slaba, pa…. Našlo mi se noćas dijete…

– Dobro, dobro! Neka ti je sa srećom!

Sa selišta ču se ćurlika. Pogledah. Đurlika Ristin Stojić. Koliko sam puta slušao te nerazumljive i neskladne zvuke, pa su mi još uvijek mili i dragi. Slušao sam Stojića, viđao sam ga, vidim ga i sad, kako, s torbicom na leđima, polako i nekako odmjereno stupa za sermijom i veselo ćurlika.

Pogledah uz Pilipovića Brdo. „Hm, opet ona!“ ote mi se uzvik, kad na brdu pod orahom poznah Savinu Marušku. Tako ona uvijek istjera kravu na pašu, prisloni se uz orah, pa kf đoja seiri, da nema šta u zijanu. Znam te, Maruško!

Dosjetljivo i vragolasto djevojče zapjevuši onu pjesmu „Žetvu žela lijepa đevojka“. Stojić trže ćurliku iz usta, diže glavu i pogleda uz Pilipovića Brdo, a Maruška mahnu rukom prema svom toru: „Nije otišla u rod. Doveče ću sama musti ovce. Dođi, bolan, Stojiću, da malo proeglenišemo“ – riješismo ja i Stojić čudnovati rebus. Neko će dobiti i nagradu.

Sa zvonika manastirskog odjeknuše zvona. Stojić skide fes, pa se prekrsti. I ja se prekrstih. Kad zvona umukoše, on opet zasvira. Mnogo je ljepše svirao, nego maločas.

Učini mi se da se na sobi otvoriše vrata. „Možda, Luka odnese cipele, da očisti“, pomislih i dalje slušah Stojićevo ćurlikanje… Malo tra’ ču se udar potkovanih seljačkih opanaka. Osjetih jaku struju, pa se okrenuh“.

 Uz „Tubu, objavljenu iste godine u Novoj iskri, ovo je prva Kočićeva objavljena pripovijetka.

___

Na poluotvorenim vratima stoji čovjek, jednom nogom u sobi, a drugom s onu stranu praga. Protrh oči, pogledah bolje i poznah Đuru Dž. iz Kola. Znam ga dobro. Majstor je i to dobar majstor. Hoda po svijetu po majstoriji. Pokriva ambarove, kukuruzane, pojate; nabija pred jesen kace za kom. Malo i žita u zemlju baci. Šta će čovjek - otima se i težaklukom i majstorijom.

- Koja dobra, dobri Đuro? - viknuh ja.

- ’bro jutro, gospodine! Vala ništa… - veli Đuro i plašljivo podiže glavu.

- Dao ti bog dobro, moj dobri Đuro! Ulazi, božji čovječe; ne boj se, majka mu stara, naši smo!

- Ma znaš, gospodine, ko… ako ’š me pitati, i mrsko mi je. Znaš - što ’no kažu - gospoda si, pa nije lako s gospodom...

On zatvori polagano vrata, priđe bojažljivo na prstima do stola i pruži mu ruku.

- Zdravo svano, gospodine?

- Zdravo sam, kako si ti, Đuro?

- Neka vala bogu i ja sam. Kako je oče Jerosim, je l’ on zdravo?

- Zdravo je, hvala bogu!

- Neka vala bogu! Kako je baba Marija, je l’ ona zdravo?

- Zdravo je Đuro.

- Neka vala bogu! Kako je stari Dako, je l’ on zdravo?

- Ta mani me, Đuro - velim ja i smijem se. Zdravo je!

- Neka vala bogu! Kako je, gospodine, ljetina vuda oko vas?

- Pa, da rečeš, nije loša.

- Neka vala milostivom bogu! Kakav je desetar? … Je li nako? …

- Bogami, Đuro… et’…

- Ej, bog ga ubio! I u nas, moj gospodine, podavi! Puklo u njeg iz vedra neba!

- Sjedi, Đuro; eto tu na sećiju ili, ako hoćeš, na stolicu. Kako ti je zgodnije?

- Oj, joj, gospodine, šta ti to veliš? - začudi se Đuro i lupnu se u prsi. Zar da ja s takom gospodom sjedim? Vala ti, vala ti od neba do crne zemlje! Morem ja i vako…

- Sjedi, čovječe; ne budi dijete.

- A-a! To nikako, ni po koje pare - odbija on i drma glavom. O, joj, zar da ja s takom gospodom?…

Vidjeh: neće sam da sjedne. Uzeh ga za ruku i posadih na sećiju. On se nespretno pomače na kraj sećije. Sećija vagnu, a Đuro se skotrlja na pod.

- O, joj, gospodine! - jauknu Đuro i jedva se diže. Sami bog i današnja sveta neđelja nije rekla težaku da s takom gospodom barabar sjedi.

- E, pa, eto, kad nećeš, a ti stoj! - malo ću ja ljutito.

- Daj mi ruku - veli Đuro i drži plosku u desnoj ruci.

- Što će ti ruka?

- Da te poljubim, moja dobra gospodo! - podilazi Đuro.

- Mani se, Đuro, ja nit sam pop ni kaluđer.

- Kako nijesi, moja slavna gospodo? Ti si nam i pop i kaluđer i iguman i arimanit i sve, et’… Sve si nam ti!

- Ma nemoj, čovječe - otimam ja ruku, koju on bijaše čvrsto uhvatio.

- Eto, gospodine, to ti je od mene milošta - veli Đuro i pruža mi plosku, pošto me na silu poljubio.

- E, hvala ti, Đuro!

- Vala bogu i slavnoj gospodi!

- Ja vidim, Đuro, ti si nešto s poslom došao, a?

- Pa… i jesam, moja učevna gospodo.

- Koje su te vile donijele? - viknuh ja onako u šali i pogledah u plosku.

- O, joj, gospodine! Ne daj, bože, nijesu vile - prepade se Đuro i stade se krstiti.

Ja se osmijehnuh i pogledah ga ispod oka.

- Nako, znaš, došo sam… da prostiš, na kobili sam dojo. - Dade mi Maksim svoju kobilicu. Da prostiš, gospodine, ždrebna je. Veli Maksim kad sam pošo:

"Čuvaj, Đuro, prošćeš, ždrebna je kobilica". Bogami, gospodine, više sam je vodio neg’ ja’o. Neće strana, neće niza stranu, pa tako…

- Dobro, Đuro, tako i valja. Ama kaži ti meni što si ti do mene došao?

- Jest, jest, gospodine, ždrebna je. Mogla bi se, da prostiš, izjaloviti, pa kud bi mi onda duša? Duše mi, jest, jest, gospodine, zdravlja mi! Istinu ti kažem, nije nako da ti lažem: ždrebna je.

- Ama dobro, et’… ždrebna je, pa?

- "Ždrebna je, kaže, pripazi je, Đuro. Kupi joj malo zobi il’ nakosi trave; neće ona sijena". Jest, zdravlja mi, gospodine, kobilica je ždrebna, a ja sam dobar, ko… ko…

- E, dosta, Đuro, već i s kobilom i… - velim ja i smijem se. Nego ti, brate, kaži što si ovamo poteglio?

- O, joj, moja slavna gospodo! - podilazi Đuro iz petnih žila. Vala ti što me pitaš. Ja se, eto, zaboravio, pa… Vala ti od neba do crne zemlje - crne i svete zemljice, u koju ćemo svi… Eto, došo sam, da te nešto, ako ’oš, i molim… ko starijeg i pametnijeg… Došo sam, gospodine… - veli Đuro i češe se iza vrata. Znam se dobro s tvojim ocem… oče-Jerosimom, a molimo ti se, gospodine, pamtim ti i mater, još kad je curom bila. Očiju mi, jest, gospodine! Došla - pokoj joj duši - našoj crkvi na zbor. Bože moj, sva okovana u pare! Sve sama cvancika i krstaš-talir… Onda je oče-Jerosim bio momak, pa ko "oda" za njom. Visoka, brate, pristala, kršna… Lete momci, pružaju ploske, daju jabuke. A-a! Ona i ne gleda! Vele: oda za njom Jojo Stojanov. Tako su zvali oče-Jerosima kad je učio popovinu… Jest, zdravlja mi, gospodine, tubim ja nju! ja mlim, gospodine, da ti i ne tubiš matere?

- Ne tubim, Đuro.

Ovo mi bezazleno Đurino pitanje pade teško na dušu. U meni se probudi stara želja. Misli mi odletješe daleko, daleko…

Đuro je i dalje nešto pričao.

- E, moj gospodine, niko se ne more bolje voljeti neg mati, a niko jope ne more više voljeti ko mati svom djetetu.

- Imaš prave, Đuro, tako je! - trgoh se iz misli. E, sad mi kaži, što si došao?

- Eto, gospodine, znam se dobro s tvojim ocom… oče-Jerosimom. Pazimo se još od turskog zemana. Eto, on dođe mojoj kući, pa ja i on šjednemo. On malo više gore - na prostirač, a ja dolje kraj prostirača… do ognjišta. Ispečem ja kavu, pa onda iznesem, et’ u ’voj ploščici malo rakije. Uvijek u mene ima rakije. Pijemo tako i eglenišemo… O, dobar je oče-Jerosim, a i pametan je! Ja ne znam… ti bi, ako ’š, gospodine, mogo s tom svojom naukom i pameti tamo… kod suda i kod pravo prikazati i izraditi da oče-Jerosima i zavladiče, a, gospodine?

- Pa gledaću, Đuro, ako se mogne - velim ja ozbiljno.

- Onda ne bi bilo vjenčanje dvaest vorinti ni strašna molitva pet seksena - to bi oče-Jerosim snizio, a, gospodine?

- Bi, Đuro, bi!

- O, dobar je oče-Jerosim! Š njim, ako ’š, more i malo dijete bešjediti… A ja se i on dobro držimo. Ja sam mu nabio dvije kace; po dvaest kotlova koma more u nji stati. Pokrio sam mu i onaj ambarić u Subotici. O, dobar je oče-Jerosim, a i ja sam dobar, moja dobra i učevna gospodo!

- Dobar si ti, Đuro, znam ja; pričao mi je otac.

- Je l’ de?

- Jest, jest.

- Je li vođe oče-Jerosim? Išo bi da ga poljubim u ruku, pa bi se nama’ vratio. O, dobar je…

- Nije ovdje, u selu je. Eto, Đuro, kobilica je ždrebna, tubiš kad mi je mati curom bila, oče-Jerosim je dobar, a i ti si, kako vidim, dobar. Kad je to sve tako, sad mi ukratko kaži što si došao? Je li tako?

- O, dobar si i ti, naša slavna i učevna gospodo!

- E, dobar sam i ja - dobro! Sad kaži što si došao?

- Došo sam, gospodine, da mi zap… O, dobar je tvoj otac, ko dobar dan! Došo sam, da mi… Nemoj ti, gospodine, znaš nako što… da mi zapišeš zapis - jedva prevali Đuro preko jezika.

- Šta veliš, Đuro? - pitam ja začuđeno.

- O, moj gospodine, da ti znaš kako se ja pazim s oče-Jerosimom! Da mi zapišeš zapis - veli Đuro i plašljivo obori oči. Zorli si, vele, učevan; učio si knjigu u Srbiji, Rusiji i u Beču, vele. Ti znaš to najbolje, a, gospodine?

- Znam, Đuro, šta ti je, šta te boli?

- O, dobra moja, slavna, učevna i glavata gospodo! - uzviknu radosno Đuro i raskrili ruke, pa mi obgrli koljena.

- Pa baš veliš, Đuro, "i glavata gospodo"? - smijem se ja.

- Da, glavata gospodo! Znaš, prijestolniku se rekne: glavati gospodin-prijestolniče! A tvoja i njegova učevina nekako je na barabar…

- Neće biti tako, Đuro?

- Jest, jest, tako je: glavati gospodin-prijestolniče! Znam ja, tako mu se veli. Samo ti kaži Švabi: glavati gospodine! pa nemaj brige.

- Biće to svakako, Đuro, da se kaže: poglaviti gospodine!

- A-a! - veli Đuro i pokazuje na glavu. Glavati, glavati! Glava, mozak, pamet! Ej, gospodine, kamo tvoja škola i učevina? More biti da je i tako ko što ti veliš - trže se Đuro. Ama ga mi, težaci, tako štimamo.

- Pa veliš, tako ga štimate?

- Da tako ga štimamo, a njemu drago, bože, pa se sve smije.

- Baš mi je drago, Đuro, što tako znate starijeg štimati.

- Znao bi ja, ako ’š, gospodine, i sa Zemljanom vladom bešjediti. Sve vako ko i s tobom. Samo mi je, ako ’š pitati, mučno eglenisati s onim pisarčićima u sudu. Zabodu one motke za uvo, pa se ko paunovi po sudu šeću. Dok se čemerni težak pomoli na vrata, a oni: "Napolje marvo!" Ja mlim, gospodine, da oni drugo ništa i ne znaju. Šta bi ti reko?

- U neku ruku, Đuro, imaš i ti prave. Nego ti mene pitaš nešto za zapis?

- Da, gospodine, jest, pitam. Je li ovo ona knjiga roždanik? - pita Đuro i pokazuje na ukoričenu "Bosansku vilu", koja stajaše na stolu.

- Jest, to je knjiga "roždanik". Đuro se pobožno prekrsti i cjeliva knjigu "roždanik".

- U njoj piše kad se ko rodio, koliko će živiti, kad će umrijeti. Sve u njoj ima… Je l’ de, gospodine?

- Ima, ima, Đuro!

- Bi li ti meni, gospodine, vidio u knjigu? Sve me nešto bode u oči… ne mogu spavati. Čini li su, nabača li je, uroci li su? Ne znam… Ona me rospija… Đurđija urekla, niko drugi! Bog joj ne do! Onda bi mi mogo i zapis zapisati, a gospodine? … A ja tebi nako, što je pravo… Eto koliko ti rekneš. Samo ti meni zapiši zapis i vidi u knjigu: nabača li je, čini li su? Ama ja mlim da su uroci… rospija ona, niko drugi!… Udovica, gospodine, a ja se trevio, da prostiš, udovac, pa…

- Je li ti iko još "gledao" u knjigu i pisao zapis?

- Pa, gospodine… - izvlači se Đuro, da mi ne kaže. - Nije mi niko piso.

- Kaži ti slobodno, ne boj se - hrabrim ga ja.

- Nije, gospodine, očiju mi!

- Sad ću ja vidjeti u knjizi "roždaniku", pa teško onom ko laže! - prijetim ja i uzimam "Bosansku vilu".

- Jest, gospodine, jest! - viknu Đuro preplašeno.

- E, ko je?

- Zaklo me da ne kazujem… Nema lijeka ako kažem.

- Kaži ti! Ja ću tebi zapisati zapis, a neću ti mnogo ni iskati.

- Oćeš onaj, gospodine, veliki od dva vorinta il ćeš onaj mali od pet seksena?

- Koji god hoćeš! Samo mi kaži ko ti je prije pisao?

Siromašni Đuro dugo se mučio i gledao preda se.

Ja sam ga za to vrijeme posmatrao. Blizu mu je pedeset; ja jedna manje, ja jedna više. Lice mu blijedo, ispijeno, nos dosta pravilan i vrlo šiljast, oči, odveć svijetle i vlažne, igraju kao na zejtinu. Snaga mu drhće, misliš: pašće na zemlju.

Dugo je tako stajao, dok se odjedanput vrcnu, hvati se za kajiš, odriješi pripašaj i metnu ga na sto, malo podalje od knjige "roždanika".

- Evo, gospodine, zapisa - veli Đuro i drhćući izvadi jednu prljavu končanu kesicu iza crvenog, širokog pojasa, kojim se seljaci opasuju ispod pripašaja. Bili su ušiveni do mene u pojasu, pa sam i’ jutros, kad sam pošo, odašio. Znaš, bilo me prestalo, pa - na moju golemu nesreću - ostavio pojas kad sam neki dan nabijo kace kod Maksima, te prešla preko njega mačka, pa me nama’ one večeri spopalo. E, Đurđija, ne do ti bog ni ovog ni onog svijeta! - uzdahnu duboko i tužno Đuro.

Ja uzeh kesicu, odriješih i izvadih dva zapisa. Razmotah prvi. Bio je dvostruk. U spoljašnjoj hartiji, koja je bila bijela - po svoj prilici od omota šećerne glave - smotana je druga. Razvih radoznalo tu drugu i pročitah ovo naštampano: "Visoka zemaljska vlada naimenovala je…" Više nije ništa stajalo. Poznadoh hartiju zvaničnog lista visoke Zemaljske vlade.

- Bi li ikako mogao znati, Đuro, ko ti je ovaj zapis pisao? - pitam ja i držim hartiju u ruci.

- Bi, gospodine, znam ja po… Taj mi je piso onaj naš desetar što su ga lani išćerali iz carske službe. Znaš, on ima knjigu roždanik, pa sad oda vako po selu, gleda u roždanik i piše zapise. Ja sam mu dao dva vorinta u tvrdu. Veli: "Đuro, to je veliki zapis, a ako ’š, ima i mali od pet seksena". Ej, Đurđija, da od boga…

Ja uzdahnuh, pa razmotah drugi. Ovaj je bio jednostavan.

- Ej, Arkadije, nebo te ubilo! - uzdahnuh opet kad poznah rukopis "učitelja" Arkadija, što se svake godine pred školski raspust dovuče iz "lepog Srema" u ove nesretne krajeve s prljavom torbom i "ispravnim dokumentima".

- Jest, gospodine, taj mi je Arkadije piso. Vid’, kako ti znaš! - čudi se Đuro. Kad je lani prolazio iz šera da vođe bude učitelj, svratio se mojoj kući, pa smo cijelu noć pili. O, more, gospodine, Akardije dobro piti! Popili smo čitavu pintu (10 oka) rakije. Uvijek u mene ima rakije. Kažem ti cijelu smo noć pili i čatali - bože me ne pokaraj - ko u crkvi. O, dobro, gospodine, Akardije čata, a dobro i pije! Pa veli meni: "Pomaži, Đuro, pomaži Srbinu svom iz lepog Srema!" Nagoni me da i ja nako iz glave čatam; a kad, moj gospodine, poče iz sveg grla! "Dobro, vrlo dobro, Bosno ponosna", veli Akardije i udara me po plećije’. Milo meni, moj bože, pa sve čatam i krstim se; a i Akardiji milo.

- Pa jeste li što jeli? - pitam ja i trudim se, po svom običaju, da u mašti predstavim sliku kako "učitelj" Akardije iz "lepog Srema" i majstor Đuro iz Kola "čataju". Znam da je Akardije, kao i svaki brat Sremac, "dobar pevčik", ama Đuro?

- O! Kako nijesmo, moj gospodine? Oborio sam najbolje jagnje… Bilo je nekako oko jacija… Nama’ mi jedan zapis zapiso; drugi mi je zapiso u gluvo doba, a treći u zoru… a sve smo jeli, pili i čatali. O, dobro jede Akardije!

- Koliko ti je uzeo za zapise taj tvoj Akardije?

- Pa, gospodine, tri velika zapisa po dva vorinta: šest vorinti. Je li tako po tvom računu, gospodine?

- Jest upravo šest vorinti ili na groše: 75 groša!

- Vidi gospodina, kako zna i naš račun - bože moj, duboke nauke!

- Pa gdje su ti ona druga dva zapisa?

- Je li što je Akardije piso?

- Da.

- Onaj smo spalili što je piso oko jacija, onaj sam drugi - gluvnjaš, išjeko i popio u vodi, a to je treći - zornjaš što ga držiš. Tu je uštrampo Akardije moje oči, nos, glavu, obrve, čelo… sve, sve je uštrampo! Uzme komadić mesa, čašu rakije, a sve štrampa i gleda u mene. O, dobro Akardije, gospodine, jede, dobro pije, a da vidiš, dobro i štrampa. Leti mu ruka kad piše - bože me prosti, ko u prijestolnika. Ima li to tuj… moja štrampa?

- Nema, Đuro, ovdje u ovom zapisu tvoje "štrampe".

- Baš veliš nema? Viđaj-de bolje!

- Badava, Đuro, nema. Ima samo "naštrampan" Očenaš.

- Aa, znam! Ono: očenjaš iže jesi…

- Jest, jest, to je.

- Valjda je moja štrampa bila u ’nome što smo ga spalili il’ u ’nom što sam ga popio u vodi?

- Može biti, Đuro.

- I ja mlim tako, gospodine. O, dobro jede Akardije, dobro pije, a dobro i čata, a, eto, me nije dobro uštrampo! Mor’ da se prebacio u rakiji, a, gospodine? - Može i to biti, Đuro.

- O, dobro jede Akardije - ne budi uroka! Do ponoći, moj gospodine, spresa pola janjeta, a pola metnu u torbu; a dobra mu i torba. Mogo bi u nju stati podrug ulček ’kuruza… U svanuće osvoji ga rakija, pa mi veli: "Ubi mi, Đuro, jedno pile za vruštuk, a ja ću malo odspavati." Pa baš veliš nema moje štrampe?… Ej, mojije krvavi šest vorinti, pa jagnje, pa nolika čast! Da me uštrampo, ne bi žalio ni para, ni rakije, ni jagnjeta, ni pileta… ništa ja ne bi’ žalio!… E, moj gospodine, svak li nas vara i guli! Ama, je l on Švabo, ne vjeruj ti njemu! Ej, Đurđija, dabogda, sestro, i današnja sveta neđelja - nebeska carica - nikad sreće ne imala! Dabogda, devet godina iza praga sunce gledala, pa nit mogla živiti nit umrijeti! Što učini ovo od mene?! Dabogda…

- Ne kuni, Đuro, nije žena kriva. Čekaj dok vidim šta knjiga "roždanik" kaže, pa onda možeš…

- Zar i ti, gospodine, rospiju braniš?! - prodera se Đuro.

- Ne deri se, čovječe; evo šta knjiga kaže!

- Šta, gospodine? Šta veli knjiga roždanik? - spusti Đuro glas i poče moliti.

- Knjiga piše da ćeš se dvaput ženiti i da će ti se druga žena zvati Đurđija… Eto šta knjiga kaže.

- Nemoj ti to, gospodine, govoriti na sva usta? - čudi se Đuro.

- Knjiga tako veli, pa ti sad… Ti udovac, Đurđija udovica, pa zar to ne bi moglo biti? Đuro i Đurđija! To se i u pjesmi pjeva. Samo ako ti hoćeš i ako si voljan? Knjiga piše da Đurđija nije tako rđava kao što ti veliš. Đurđija je dobra - bisno, valjano čeljade…

- Na moju i vjeru i dušu, knjiga dobro kaže. Sve je tako ko što knjiga roždanik veli, ama ja… ko bolestan… Sav mi je svijet krvav pred očima. Jope, jope, one oči… Đurđine ne slute na dobro. Ona me urekla, niko drugi! Ama ja mlim kad b’ ona pošla za me da bi me ova muka prošla. Šta bi ti reko, gospodine?

- Bi, Đuro, bi… Ako te je malo urekla - to je od dragosti, voli te.

- Pa baš veliš, gospodine, i knjiga piše da me Đurđija voli?

- Da, Đurđija te voli. Crče za tobom, a ti…

- Ako ’oš ti mene pitati, gospodine - pretrže me Đuro - na moju dušu, Đurđija nije po tom ni rđava. Svijet govori: Đurđija je vaka, Đurđija je naka, Đurđija jaše na vratilu, Đurđija oduzima marvi mlijeko, Đurđija baca omrazu izmeđ čojeka i žene; u Đurđije su vake, u Đurđije su nake oči… Ama, ko će svijetu ugoditi! Svijet je, ko svijet… Prijestolnik je prijestolnik, pa mu svijet nađe manu… Na moju i vjeru i dušu, Đurđija je žena jedna po jedna! Kad sam joj gođ došo kući - tuj ti je nama’ kava, pa rakija, pa cicvara, pa kajgana na maslu, pa kolačići, pa… sto nekije maslajeta! Kažem ti, dočeka me bolje - bože me ne pokaraj - nego vladiku! Očiju mi, jest!

- Eto, vidiš, Đuro, kažem ja: Đurđija je dobra. A to bi tebe odmah prošlo… ta muka, kad bi uzeo Đurđiju. Samo ako imaš onako dragu volju. Danas, znaš, nema barem u tom sile.

- Bog ti je pomogo, gospodine, odavno sam ja njoj mukajet… Ama ona, ko zategla, pa se čini i nevješta…

- Za to ne vodi brige. To ćemo ja i oče-Jerosim već urediti. A sad da koju popijemo u zdravlje Đure i Đurđije. Zdrav si Đuro!

- Bog ti dao zdravlje!

Jednu po jednu, pa se ugrijasmo. Uhvati Đuru, a bogami, da prostite, i mene. Pusta bašica, prva kap ispod cijevi, klizi niz grlo - gladan bi je pio!

- Moj gospodine, - ne budi uroka - moreš i ti dobro rakije - veli Đuro i muća praznu plosku. Sva ova, rečemo kaz’ti, glavata gospoda more dobro piti. Eto, naš poreznik… Ama zdrav isan more i… Ništa bolje na ’vom svijetu od zdravlja! Pa veliš, gospodine, u roždaniku piše da ću se dvaput ženiti… da me Đurđija voli… E, Đušo, - poče Đuro tepati Đurđiji - post ti se tvoj ukiselio, drukčije ćemo sad! De-de, gospodine, nazdravi mi! O, prazna, bog je ubio!… Pa baš veliš, gospodine, Đuša me urekla nako, ko… od dragosti. Vid’ ti, vid’ ti moje Đušice! Od dragosti, da… ja, šta ti misliš? De-de, gospodine, nazdravi mi! O, prazna, bog je ubio!

*

Oženismo Đuru. Iz početka je Đurđija, kao i svaka udovica, malo zatezala. Govorila je kako se ne misli udavati, kako je njezino bilo i prošlo, kako je ostarila i šta ti ja znam.

- Kante vi se mene; moje je već prošlo… Nije meni do šta je vami.

- Tako ti je suđeno, Đurđija. Što ranije, to bolje - velim ja.

- Suđeno, da! Tako ti i u roždaniku piše - dodaje Đuro i pruža joj plosku. Na, uzmi! Moremo li što proti božje volje? Što je od boga, slađe je od meda - davno su kazali… Sudbina, pa et’!

- Uzmi, uzmi, Đurđija - potpomaže nas oče-Jerosim. Ne ’š naći niđe bolje prilike. Đuro je dobar majstor; živićete ko jedni po jedni. Dajem vam svoj pastirski blagoslov, pa kud ćete više!

- E, kad je tako… - prošapta Đurđija, onda ustade, pokloni se, poljubi oče-Jerosima u ruku, a mene u obraz, pa primi od Đure plosku.

Đurđija "popi" plosku i kroz nedjelju dana vjenčaše se. Na vjenčanju prišapnuh Đuri na uho i pokazah na Đurđiju: "To je moj zapis. Bože sa srećom i hairom!"

*

Bila je Mlada nedjelja. Došao Đuro s Đurđijom na zbor. Nekako stidljivo, pognute glave, priđe mi Đurđija, pokloni se, kao i svaka mlada, poljubi me u oba obraza i u čelo, kao i svaka mlada, pa se onda poizmače malo na stranu, kao i svaka mlada.

- Kako je Đuro sad? Je li bolje?

- Pa, gospodine, s bogom i s tvojim zapisom, dobro je - smije se Đuro i pokazuje na Đurđiju, a ona obori oči i pocrveni, kao i svaka mlada. ’Vako, kad će rđavo vrijeme… mijena, uštap, dođe me malo, ama ja i moja Đuša… O, dobra Đuša, moj gospodine!!!

Kod Markanova točka

Ovu pripovijetku Kočić nije prethodno objavljivao ni u jednom listu, te je ona prvi pug štampana u prvoj knjizi „S planine i ispod planine“ (1902), a kako se tom prilikom potkrala greška u njenom naslovu, gdje je pisalo Markonova umjesto Markanova, ta se greška kasnije više puta ponavljala, pa i u „Sabranim djelima“ Kočićevim 1928. i 1961. Kako tačno navodi T. Kruševac u izdanju „Sabranih djela“ 1967. Markanov (a ne Markonov) točak i danas postoji u blizini manastira Gomionice.

___

Više Čergića kuća zateče me zora. Jutro je bilo tiho, kao da je sve izumrlo. Iznad sela šuti planina. Nijedan list da se krene, da zašušti. Po ravni ispod planine jedva se naziru torovi kroz ranu sumaglicu. Daleko dolje poljem kroz zelenkastu bujad žuti se drum kao dugačka, neubijeljena krpa platna, zamičući strmo pod Kadinu Vodu, pod slatku Kadinu Vodu!

Sve udara na vlagu pomiješanu s lakim, osvježavnim mirisom. Sve šuti, ništa se ne kreće. Sve stoji usprav, tiho, pobožno: i crne, žalosne jele; i osamljeni redak trešanja iznad Čergića naslona; i ona krošnjasta kruška divljaka kod Markanova točka; i oni lugasti ginjenički biljezi pod njom. Sve se diže nekako svečano prema izvedrenom nebu, s koga zvijezda za zvijezdom nestaje. Činilo mi se da sela moja i planine moje nešto s čežnjom očekuju i da je sve okrenulo lice prema blijedosedefastom istoku.

Jest, jest, planine moje i sela moja, vi za nečim čeznete, za nečim ginete!

Išao sam jednom uzvišicom. Ispod mene, na desnu ruku, izmeđ dvije okomite nizbrdice šumi potok. Neoklen se ču slab, nejačak uzvik, pa ga brzo nestade. Izumrije u nijemoj, ledenoj tišini, slijevajući se sa žalobitnim potočnim šumom, koji, možda, tugovaše za izumrlim životom, ili u svojim ujednačenim, mnogom srcu nerazumljivim zvucima pjevaše pjesmu vječite čežnje.

Na nebu nijedne zvijezde. Nad zapadnim vidikom digli se bjeličasti oblaci, zbijeni kao ogromni smetovi snijega povrh planinskih golijeti. Ostalo je nebo vedro, mirno i nešto neobično tužno.

Preko puta, za jedan pružljaj volova od mene, preletje zec. Trgoh s ramena nešto dvocijevke. Ciknu puška i silan pucanj razli se kroz magličaste planinske uvale. Od torova zalajaše psi, a po selu uzavrješe pijetlovi… Zora se bjelasa. Umire noć.

Mene obuze nekakav nemir, drhat. Pokajah se što izmetnuh pušku. Trgoh iza sna toliko života, iz onog slatkog, medenog sna kad se nemirna, vatrena planinska srca u nesvjesnom polusnu snažno pritežu, grle i ljube.

U trenutku strčah Markanovom točku. Iz šupljikaste sedre derao je debeo, srebrn mlaz, slijevao se niz ižljijebljeno drvo i padajući na zemlju razbijao se u okruglaste, svijetle kaplje. Zapahnu me od vode nešto studeno i cijelom snagom prođe me laka, drhtava jeza. Umih se, pa sjedoh na klupu pokraj ginjeničkih biljega.

Selo se budi. Dopire do mene nejasan žagor. Čuje se dremljivo protezanje do navrh prsta, isprekidano kašljucanje i jedva razumljive riječi:

- Ajde, oči moje, izgoni sermiju na pašu!

- Ljudi moji, đe je ovo mogo naš Bjelan zamrknuti?

- Ja mlim da je mogo gazdinici Milevi dolje pod Kadinu Vodu za vidna stići.

- O-o, Đurane! - zove neko. Kaži, vjere ti, Luji nek odma ide u Čergiće, jer je reko desetar da će danas vijatiti i Zlorekovu zob na Raskršću… Kaži tamo ljudma da je ovaj novi desetar zločest. Veli: "U pamet se ljudi! U ovog cara ima za svašto škola, samo nema za desetara. Nit ima, veli, u oku kantara, nit u ovog cara škole za desetara…"

-… bro jutro! - ču se iza mene sitan, promukao glas.

Okrenuh se. Kraj točka je stajao momčić. Moglo mu je biti petnaest do šesnaest godina. Plave su oči bile tužne, s lakim premlazom staračke zabrinutosti. Okrajci kose, što su virili ispod fesića, žutjeli su se kao vosak. Kad se umi, sjede na klupu pokraj mene.

- Kakvi su ovo, dijete, grobovi?

- Ginjenički.

- A kad je ovaj svijet izginuo, možeš li znati?

- Još za turskog, kažu, suda, kad su Turci sudili.

- A kad ćemo mi, mali, suditi? On obori glavu i malo ošuti:

- Ala selamet! bog sveti zna! - diže on nekako teško glavu, uzdahnu i mahnu rukom.

- Ama, što si ti meni, momčiću, tako tužan, nešto zabrinut?

- Ko, zar ja? Nijesam ja ništa tužan! Što bi bio tužan?… Nako da rečeš, da nijesam zabrinut i vamo zamišljen, pa i jesam; jer da ti znaš šta se meni sve razbija o glavu!

- Šta se tebi, veliš, sve razbija o glavu! Ti si dijete, bolan! Šta će se tebi o glavu razbijati?

- E, moj brate, ne znaš ti vamo… Na moja je leđa pala sva kuća. Ako ne sameljem, nesamljeveno je; ako ne kupim, nekupljeno je; ako ne uradim vamo ove težačke poslove, neurađeno je. Sve ja, pa ja!

Kako to?

- E, lijepo, rođeno moje! Ode mi brat u soldačiju, otac umrije poslije nekoliko neđelja, ostadosmo ja, dvije mi sestrice i upatna, sakata nam mati… Na me pada kuća i starešinstvo. Smirujem miriju, desetinu, trećinu… Što gođ ištu dajem, a štogođ jope od suda ide, na mene se piše… Je li vako, brate moj, Grac pod zapad?

- Da.

On se okrenu prema zapadu i dugo je, dugo gledao preko planina, onda se obrnu meni i uzdahnu:

- U Gracu mi je brat. Onomadne sam prodo jedno prase, pa sam mu poslo malo para. Piše da je nešto obolio - reče on više kao za se, pa nastavi: - Poslo mi je zimus knjigu da će ko ovog proljeća doći, pa sad kažu da će služiti još godinu. Diglo, vele, na tri godine. Ej, bog i’…

On se trže kao oparen. Prisjede mu riječ u grlu:

- Ne zamjeri brate: jesi l' ti ovaj naš čojek! Ja mlim da nijesi Švabo?

- Nisam.

- Viđo ja odma da si Srb. Lijepo eglendišeš… A što će ti te švapske rute… aljine te?

- Taki je sad adet. I ja ih mrzim, iz dubine duše mrzim, ama šta ćeš!

- Nako ja, znaš, pitam, a odijelo kakvo bilo - svejedno! Nek je čojek vamo dobra srca i poštena glasa, a odijelo - svejedno! Ti mene maloprije pitaš: "Šta si, veliš, momčiću, tako tužan? " U jednu ruku moram biti i tužan. Šta smo mi sve nekad imali, pa do šta smo došli!

Malom navriješe suze na oči.

- Pa šta smo imali?

- Imali smo svoje carstvo, svoje careve i junake, - svoju snagu i gospodstvo, pa danas ništa! Danas, smo prošjaci, i tuđe sluge i izmećari… O, kad moj pokojni otac zagudi, pa klikne uz gusle onu pjesnu:

"Silna vojska na Kosovo pada, silna vojska srpskog car Lazara" - meni perčin raste, suze mi same na oči naviru, a srce počne jače kucati! Primio sam dosta pjesana od oca, ali mi danas nije do pjesne… Eto imam kuću, kućište i nešto sermije, a sve mi se čini da nemam ništa. Nekako mi je nesigurno. Šjutra spaiji da što pane na um… E, moj brate, teško nami! Mi smo ti jedni, što se kaže, nezarobljeni robovi: kod kuće, a brez kuće; kod zemlje, a brez zemlje; kod postojbine, a brez postojbine!

*

Sunce je bilo odskočilo za dva, tri koplja iznad zažarenog, blistavog vidika kad sam se krenuo od Markanova točka. Kroz kućne komjenove izbijao je rijedak, plavičast dim, povijao se tam’ i tamo povrh krovova, pa se onda miješao s modrosivkastom parom, koja se obično izjutra prelijeva u sunčanoj svjetlosti nad jelovom šumom. Sve se krenulo, sve je oživjelo, ali se na svemu ogledaše duboka, neizmjerna tuga, prelivena teškom, ledenom zbiljom. Niotkud se pjesma ne čuje kao u prve dane djetinjstva moga.

Planine moje, što ste mi tako tužne?

Vukov gaj

Ovu pripovijetku Kočić je prvi put objavio u beogradskoj Politici, VI/1909, br. 2088, a zatim, iduće godine, unio i u svoju zbirku Jauci sa Zmijanja (1910).

___

Negdje pred Petrovdan, kada je sunce visoko drhtalo na nebu, obasjavajući osvježavnom blistavošću sve pod sobom i okolo sebe, banuše neki stranjski ljudi pred kuću Stanka Bosančića.

Na jednom bijahu bijele haljine kao snijeg sa crvenkastim prugama, i na glavi širok, klompav šešir, ispod koga mu se jedva nazirahu oči i nos. Iz džepa na lijevoj strani ispod pazuha virio mu je metar, savijen, i na preklonu žutjela se okrugla čivija, prelivajući se u suncu. Drugi, mnogo mlađi, podbulih obraza, pomodrela nosa i kao neispavan, bunovan, nosio je šumarsko odijelo: zelenkast šešir sa peruškom naviše, sametne pantalone do koljena, a od koljena debele zelene čarape sa teškim, potkovanim cipelama, čiji udarci tupo odjekivahu o skorenu zemlju, ostavljajući iza sebe po nabujaloj prašini šarolik trag. Na leđima mu je visila torba sa kožnim uprtama ispod kojih je, kroz žućkasto i izanđalo odijelo, probijao znoj. Preko torbe nekako mu se nemarno ispriječila dvocijevka.

Stanko je bio sam od muškijeh glava kod kuće sa jednom ženom i starim Vukom, koga je već poodavno obuzela i oborila starost i iznemoglost, te ne može nikud maknuti iz kuće. Žena je spremala jelo za poslenike u polju, a Stanko tesao gobelje za kola. Vuk je ležao u kući više ognjišta, nijem i nepomičan.

Stanko, kad ugleda stranjske ljude, pometnu bradvu i nekako se teško podiže da ih dočeka.

Onaj je prvi šutio, a onaj u šumarskom odijelu, skidajući pušku sa sebe, nazva boga i upita se sa Stankom za zdravlje.

- No, kako komšija? - promrmlja i prvi, nekako bojažljivo, kao natežući.

- Dobro, dobro, gospodine. Kako si ti? - osmjehivajući se odgovori Stanko.

Stranac mu ne znade ništa reći, već se sav zacrveni. Više nije ni riječi progovorio, nego je neprekidno gledao u krupnu i odraslu šumu u Vukovom gaju, koji se u polukrugu savijao iznad Stankovih staja kao kakav svjež i zelen vijenac, stršeći visoko u nebo povrh niske i zakržljale šikare što se protezaše nad cijelim selom, čak tamo do steće planine.

Oni su se još pozadugo odmarali i nešto se između se razgovarali nekakvim jezikom koga Stanko nije razumijevao. To mu je mučno bilo, pa ih je od neko doba počeo krivo, nepovjerljivo pogledati. Šumar to opazi, pa pošto iskapi punu zdjelu kisela mlijeka - onaj prvi nije htio - digoše se i pođoše uz brdo Vukovom gaju.

Na polasku šumar reče:

- Bosančiću, ovog ljeta biće dosta posla i zarade. Vukov gaj je prodo spaija ovom strancu. Kroz koji dan počeće rad…

Stanko ga zabezeknuto pogleda, pa se usplahiri:

- Kakav spaija?! Koji gaj?... To ne mere biti. Gaj nije spaijin već našeg Vuka; to zna sav svijet. To ne mere biti!

Stranac, kad vidje nenadnu i naglu usplahirenost Stankovu, poblijeđe i poizmače se za nekoliko volovskih pružljaja podalje od njih. Šumar na Stankove riječi ne reče ništa, već se i sam uputi za strancem. Stanko ostade nepomičan, bez riječi, zureći u vrh cijevi puščane kako se presjajiva u suncu i lagano zamiče u Vukov gaj.

Glas da će kauri sjeći Vukov gaj brzo se raznese po svemu Zmijanju, i sav se kraj uznemiri, a najviše iznemogli Vuk. To je uistinu njegov gaj. On ga je podigao i odgajio.

Već se i zaboravilo kad je Vuk stao u najam u Bosančića. O rođenju njegovom ispredale su se duge i različne bajke. Najviše se govorilo da je kao dijete nađen u planini, i to kad je nekakav paša uz bunu prohodio Bosnom, i kada se mnogi svijet iz donjih krajeva sa sermijom sklonio u planinske zbjegove. Kada se sve prilično bilo umirilo i sleglo, vraćao se narod iz zbjegova. Ženi je jednoj nestalo djeteta. Mnogo ga je i dugo tražila, srljajući kao bez duše kroz planine, i nije ga našla. Umornu i iznemoglu rastrgali su je vuci. To su dijete poslije našli čobani, othranili ga i nadjeli mu ime Vuk.

U Bosančića Vuk se najmio djetetom i išao je prvijeh godina za sermijom, prvo za ovcama, pa onda za govedima. Rijetko bi kad radio na njivi sa ostalom čeljadi. Isprva mu je o Đurđevu i Mitrovu isplaćivan najam: pedeset groša i opanci kuzolaši po vrhu. Poslije je prestalo i to, i njega su počeli držati kao ukućanina i kao svog rođenog, te se i on poput ostale čeljadi stao besleisati, odijevati i obuvati iz kuće.

Bio je tih i smiren kao ovca. Ni s kim se nikad nije svadio, to se ne pamti. Nije nikog mrzio, niti je koga odveć volio. Prema svačem i svakom bio je ravnodušan i hladan kao studeni kamen. Mahom je šutio i svirao u ćurlik, koji se daleko čuo, i svak je mogao raspoznati zvuke i davorijanje Vukova ćurlika. Crkvi nije išao osim u godini jednom, na pričešće; u čaršiju nije nikad slazio, osim u proljeće, kad bi se ovce spuštale sa Zmijanja na janjilo, dolje u Lijevče.

Kad bi ljeti sjavio blago na plandište, ili kad bi ga izjutra ili uveče napasao, uvijek je uza se nosio sikiru i potkresavao mlade bukviće i javoriće u šikari iznad Bosančića kuća. To je radio od malena, neumorno i neprekidno, iz godine u godinu, i od zakržljale šikare, koja je bila svačija i ničija, izdvajao se lagano i neosjetno gaj sa visokim i vitkim bukvama i javorovima, viseći se i šireći se. Te bukve i javorovi bili su mu mili i dragi kao nešto svoje rođeno što mu je priraslo za dušu i srce. Kad je besposlen, rijetko bi se kad od njih odvajao. Uvijek je neku žalost oko njih baratao, kresao nešto i potkresavao. Iz gaja se uvijek svetačnim danom čula njegova sikira.

I tu, u gaju, u ljetne dane kad se šuma odjene listom i oblije blistavošću sunčanom, otvarala bi se tvrda i opora duša Vukova. On bi dugo i dugo gledao svoj jedri i nabujali gaj kao da ga pogledom miluje. Tu bi on najviše i govorio. "Djage sestje i bjaco, jasite, jasite! Visjoko jastite!" - tepao bi on, gledeći uz vite bukve i javorove kako se tihano povijaju i osluškivajući njihovo drhtavo i tajanstveno šumljenje.

Jednom se bio nešto grdno ražljutio na Stanka i krenuo se nekud da ide, ali se nije mogao nikako rastati sa svojim gajem. Izišao bijaše ispod sela i legao pod jednu krušku divljaku. Očiju nije skidao s gaja. Činilo mu se da čuje u gaju udarce sikire, i kao da se visoki bukvići previjaju i škripe. Onda bi se kao sve umirilo i stišalo, i njemu se gaj pričinjao neobično tužan i kao da se skamenio od žalosti: nijedna grana da se makne, nijedan list da se zatrese, da zadrhće i zatreperi. Gaj nije šuštio, nije se dizalo ono čudnovato, potmulo šuštanje koje mu je uvijek dušu zanosilo i opijalo. Nad gajem se njegovim, tako mu se priviđalo, bijaše spustila nekakva ledena grobna tišina i tuga koja se dizaše u magličastom priviđenju izmeđ zelenih ovršaka i pomodrelog neba. On se prvi put tada u svom životu zaplakao, i vratio se opet u selo.

U proljeće, najviše u proljeće gladnih godina kakvih je u ovom udom i vrletnom kraju često bivalo u staro vrijeme, teško bi se Vuk zabrinuo. Tada bi iznemogla i pregladnjela svjetina osukom navalili na mlade bukviće da guli koru i snima mezgru, te bi se time i crijemušom otimala da ne skapa od gladi. Sa zaprepašćenim očima gledao je on kako se kroz šumu bjelasaju oguljena stabla, strepeći, da se ne posuše, uvenu i uginu.

Svake godine o Đurđevdanu skupljalo se sve Zmijanje na zbor kod Dobre Vode u Vukovom gaju, i sav bi gaj tada mirisao suvim bosiljem i planinskim pjesmama, u kojima se slavila i veličala ljubav, mladost, zdravlje i snaga. I tada je Vuk široko otvarao oči i pazio da ne bude kakva kvara. Kada bi ga ko opomenuo što toliko pazi, odgovorio bi on kratko, blago osmjehujući se:

"Zmijanjci smo!"

Kad su se mlada stabla razvila i poodrasla, svaki je mogao usjeći kakve japije za malu potrebu da ne ide daleko steću planini, ali je svak morao za to pitati Vuka da mu dopusti. To njegovo pravo svak je poštovao, i Vuk malo kad ne bi dopustio. Na mjesto posječenih stabala odmah bi on potkresavao i podgajivao mladice.

I on i cijelo Zmijanje bili su nečim tajanstvenim i jezivim vezani za taj gaj. U vrijeme gladnih godina kada bi se domaćini, pogruženi i ubijeni, vraćali iz daleke Kaurske, bez žita, sa praznim konjima, stala bi silna kuknjava, jauk i lelek cijelog Zmijanja, i tada bi Vukov gaj i bujna crijemuša po njemu spasavali nevoljnike da ne presvisnu od grdnog očajanja i gladi.

*

Stranci se istoga dana vratiše iz šume i zađoše po selima da kupe radnike. Na Zmijanju ne mogoše za taj posao naći ni jednog jedinog čovjeka.

- Ne govorite više o tom, već se što prije kin’te sa Zmijanja, jer bi mogli glavom platiti! - zaprijeti im stari Čočorika, i za dva dana sazva Zmijanje na skup. I Vuka su, onako slaba i nemoćna, izveli na skup. On je samo šutio i slušao što ostali govore. Najviše je govorio stari Čočorika. Usred njegova govora poče dovikivati jedno čobanče iz polja:

- Eno krava u Vukovom gaju!

Vuk se trže, briznu u plač i viknu:

- Čujte, braćo, ono je moj gaj, a nije spaijin. Ne dajte, ako za boga jedinoga znate, da ga kauri isijeku. Nepravda je to velika i grijek… - zaguši se u suzama.

- Ne damo, ne damo brez grdnog zla! - uzavreše povici sa sviju strana. Čočorika nastavlja:

- Vukov gaj je ko naša svetinja jedna. Naši đedovi i pranđedovi spasavali svoj goli život u tom gaju od nemilosne gladi… Kad sad, dušo si moja draga, i djeco i braćo moja, čuo da ga je spaija prodo kaurima… tobož što je na njegovoj zemlji, i ovamo kad sam proesabio da će ga popiti u vinu i rakiji sa kaurskim rospijama, e dušo si moja draga, bilo mi je da poludim!… Sinoć sam dugo pod noć šjedio pred kućom i sve nešto o tom razmišljo. Nikako mi se nije dalo spavati… Neće oko ponoći na jednom mi se učini ko da se nebesa otvoriše i nad Visokom Gredom ukaza se kršna i naočita ženska prilika sa crljenim barjakom u ruci…

- I ja sam vidio sinoć nekakvu crljen iznad Visoke Grede! - ču se neko iz skupa.

- I ja sam! - dočeka drugi.

- I ja sam! - potvrđuje treći.

- Maše barjakom - produžuje Čočorika - i viče: "Ne dajte Zmijanjci, tako prokleti ne bili, da kauri isijeku Vukov gaj!"

- Ne damo, ne damo brez grdnog zla i krvi! - zagrmješe opet poklici sa sviju strana.

I svi se zavjeriše, i staro i mlado, i muško i žensko, da brane Vukov gaj i da bez golema jada ne daju da ga kauri isijeku, i opremiše sudu ispred Vuka i naroda starog Čočoriku sa nekoliko ljudi.

Poslije dva tri dana vratio se od suda stari Čočorika sa ljudima, ali nije ništa uspio. Svagdje su mu rekli da je Vukov gaj upisan na spahiju, i spahija ga je mogao prodati kome je htio. Napošljetku, u velikom očajanju ponudio je i Čočorika u ime Zmijanja spahiji novce za gaj, ali on na to nije htio i smio pristati, jer je sa strancem već bio podvezao pogodbu i ugovor, i to je bila svršena i gotova stvar. Neizmjerno ogorčenje bješe obladalo Zmijanjcima kad im je Čočorika sve to kazao.

I jednog dana pomoliše se drumom ispod Kadine Vode u dugim redovima stranjski radnici, sve sami kauri, sa četiri žandarske patrole.

Zmijanje se uzruja i uzbuni kao nikad do tada. Sa dna do dna Zmijanja odjekivahu uzvici i dozivanja: "Kauri idu da sijeku Vukov gaj! Na skup, braćo i Srbovi!"

Iz sviju sela sa njiva i od kuća pohrlješe gomile uzrujanog i zaprepašćenog naroda. Ljudi bacaju kose i vile preko ramena, na djevojačkim i momačkim usnama prekidaju se pjesme, žene ostavljaju kolijevke sa rasplakanom djecom, i sve to hrli i srlja prema Vukovom gaju, pognano nekakvom nepojmljivom i neodoljivom silom. Hrli i kulja svijet sa sviju strana kao da iz zemlje niče i iskuplja se pod Vukov gaj.

I Vuk se diže, dobi snagu kao da se preporodi. U košulji, gologlav i raspojas, blijed kao smrt i ispijen kao kakva avet iziđe u narod.

Kauri se primiču sve bliže i bliže. Nataknute bajonete na žandarskim puškama sve se jasnije raspoznaju. Istom jezivo bljesnu u suncu, pa opet se izgube, potonu kao u kakvu pomrčinu.

Kroz nepreglednu gomilu iskupljenog i do dna duše uzbunjenog naroda prostruji nešto, vezujući jedno za drugo, stapajući sav taj svijet u jedno, u nešto čvrsto i neprobojno. Najednom se digne žagor i povici, pa se opet sve ušuti, sledeni, skameni. Svak osjeća, sluti, da se nešto strahobno približuje, samo što se nije zbilo!

Vuk, kao kakvo strašilo, kad vidje da se radnici sve bliže primiču, raširi ruke kao da će braniti gaj, napregnu se i prozbori nemoćnim i uzdrhtalim glasom:

- Eto kaura! Ne dajte, braćo, da…

- Ne damo, ne damo! - zabruja na sve strane, odjekujući u planinskim visovima.

Radnici najednom zastadoše. Jedna se patrola odvoji od ostalih i pođe prema skupljenom narodu, u kome se dizaše sve jača i silnija graja što se radnici bliže primicahu.

- Nek se vrate radnici, mi ne damo šjeći Vukova gaja! - viknu Čočorika prema patroli koja zastade podaleko od skupljenog naroda koji se silno uzruja.

- Ne damo, ne damo brez mrtve glave! - osuše se opet povici iz skupa.

- U ime zakona, razilaz’te se!

- U ime boga i božje pravde nek odstupe radnici da se krv ne prolijeva!

- Mi smo bacili molbenicu na carstvo. Neka to još malo stane, da vidimo šta će doći sa carstva! - dovikuje patroli Stanko Bosančić.

Žandari zviznuše. Ostale patrole i oboružani radnici priletješe i svom žestinom navališe da razgone narod.

- Mi smo bacili molbenicu na carstvo! - čuju se isprekidani uzvici.

- Kakva molbenica, kakvo carstvo! Natrag u ime zakona! Razilaz’te se…

Vuk, uzrujan, izmakao se ispred naroda, raširio ruke kao da nešto brani i samo viče:

- Ne dajte, braćo!

I prva puška puče. Svijet se ustalasa, uzruja, pobjesni. Nastade lomljava i urnebesna graja. Stadoše se gušati. Jednog žandara nečim raniše, oteše mu pušku, slomiše i baciše. Na to puške još jače, još silnije učestaše. Jauk i vriska da uši zaglunu. Ranjenici padaju i ječe, a Vuk kao kakvo priviđenje uvijek naprijed i jednako viče:

- Ne dajte, braćo!

I on pade, obliven krvlju, neprestano mlatajući rukama oko sebe i vičući: "Ne dajte, ne dajte!" Kraj njeg posrnu i pade stari Čočorika, i svijet se razbježe, praćen silnom praskom pušaka…

Ginjenike pokopaše, i Vukov gaj počeše sjeći.

Nemilosna tuđinska ruka isiječe i sasiječe sve i odnese u daleku zemlju, a ojađeno Zmijanje obavi se u tugu i žalost golemu.

Sa zbora

Ova kraća Kočićeva crtica štampana je prvi put u beogradskom časopisu Delo, IH/1904, br. 2, a zatim iduće godine prenesena i u III Kočićevu zbirku „S planine i ispod planine“ (1905).

___

U prošlu nedjelju probudi me rano iza sna zveket cvancika, udarci potkovanih opanaka i tih, nejasan ženski žagor, koji se ovda onda miješao s krupnim, muškim uzvicima.

Sjetih se brzo šta je. Mlada je nedjelja, a svijet se svake mlade nedjelje skuplja na zbor. Umoran i neispavan, jedva se digoh i obukoh, pa smaknuh zastore s prozora.

Svijet je neprestano, žagoreći, pridolazio. Drumom od Gomjenice, čiji se je šum jedva osjećao kako meko i ujednačeno šušti, a za njima se nanizao oveći osuk ženske čeljadi u čistim, bijelim rubinama. Kroz ranu, jutarnju svježinu bjelasale su se i lepršale ženske bošče, blještili se i prelivali na mladinskim i djevojačkim punim njedrima svijetli i vlažni gerdani, i crvenili fesovi na muškim glavama. Svako žensko čeljade, po običaju kad se ide na zbor, nosi u ruci kitu bosiljka i devesmilja, a u djevojaka na udaju vide se i đulići, svježi i crveni kao krv, iza uva, i dva, tri stručka miloduva u kosi, koji je već počeo venuti.

Susreću se na raskršćima. Ljube se prije i kume, pitaju se za zdravlje kumovi i prijatelji, šapore snaše i djevojke i stidljivo pogledaju oko sebe. U momaka užagrile oči, pa se živo svijetle i nemirno poigravaju. Već se jedan našao kao i u poslu: primakao se curama, pa ih zadirkuje i otima im crvene đuliće iza uva.

- Ej, momčiću, nemojde ti, znaš, tako! Post je, molitvu ti tvoju, a i jesen je još podaleko! - ču se muški glas iz jedne gomilice.

- Rodile su, brajane, šljive. Moremo se svakom veselju od boga dragog nadati. Ostavi ti slobodno djecu nek se, ako ćeš, malo i prošalikaju! - istače se iz druge gomilice jedna ostarija žena neobično svijetlih i krupnih očiju. Moj slatki brajane, jedro meso i vrela krv slabo se, ako ćeš me pitati, brinu za post i molitvu. Znam ja to po sebi. O, grdna rano, kad sam ja bila nekad vako u vatri i naponu…

- Jezik za zube, torokačo jedna! - izdera se neko osorno. Ne uzmeći nam djece! Vidi ti nje kakva je ona samo!

Nastade mek i veseo kikot i nerazgovijetno šaputanje od usta do usta, a iskrena se torokača, postiđena, negdje izgubi u zboru. Jedre i pune curice zanose stidljivo glavu u stranu, mirišu vlažno bosilje i devesmilje i smijulje se. Onaj se momčić zacrvenio od stida, pa ne trepće, a smijeh i šapat sve se više i više širi po zboru.

Svijet jednako pridolazi i prisnažuje sa sviju strana. Vedar je i topao dan, pa narod pohitao na zbor.

Zamalo bi, pa se i služba svrši u crkvi. Istom sada nastade živo kretanje, razgovor, žagor i dovikivanje. Puše se vatre, viču zboračke kafedžije, sjakte se ibrici i fildžani, svijetli se i prelijeva nakit na ženskinju, miriše cvijeće i tamjan iz otvorene crkve, a nad svim tim svježim, mirišljavim i živim šarenilom nadnijelo se i svelo planinsko nebo, modro i čisto kao ogromno riblje oko. Sve oživlje nekakvim čudnovatim životom, sve se kao preobrazi i osnaži. Već se i pjesma razliježe:

Soldačijo, moja brigo teška,
Oj jeliko, oj goro zelena!
Ostade mi žena ko djevojka,
Oj jeliko, oj goro zelena!

Dva snažna i vitka momka kao dvije jele, zagrljeni kao dva brata, stupajući polagano kroz zbor, pjevali su tu žalobitnu pjesmu, kroz koju je odjekivala tuga i neizmjerna žalost za nečim izgubljenim. Svijet se zgrnuo oko njih, pa ih prati, a oni sve snažnije, tužnije izvijaju ovu novu, čudnovatu planinsku pjesmu koja duboko, preduboko u srce zadire. Iz priplanulih i okoštih im obraza bije ono puno, prkosno, planinsko zdravlje i snaga, a iz očiju ljuta mržnja i tuga. Pjesmom su valjada htjeli da se otresu teške čame i duboke, nemile slutnje što im je obuzimala svu dušu.

- Oba su primljena u soldate, a oba su i oženjena, nema još ni neđelju dana - prošapta neko kao žaleći ih.

- Ljudi moji, đe li će im kosti istruniti?

- Braćo moja i Srbovi moji, ja sam nešto opazio: kad se gođ ovi dobrosretni soldati primaju, uvijek će kiša pasti! E, da rečemo, što bi to moglo biti posrijedi?

- E, moj sinko: i bogu dragom žao što nam djeca tuđinu robuju! S teške nepravde i samo nebo plače! - uzdahnu stari Čočorika, koji je deset godina za turskog suda u Vidinu u zatočenju ležao, i čija su dva unuka prije nekoliko godina u Gracu umrla. Jocane moj i Milane moj, đe li sad vaše nesretne kosti trunu?

- Ama, šta i’ šalju u taj prokleti Grac kod tolike naše zemlje?

- Šta i’, veliš, šalju u Grac? Šalju i’, rođeno moje, da brže pomru, a sve, belćim, zato da je, rečemo, našeg svijeta i našeg zakona manje u ’voj zemlji. Znam te, Švabo! Znam te, Švabo, ko probijenu paru u kesi, ali nećeš izvršiti što si nakastio! Držaćemo, ko Turci, preko zakona po tri žene, a beli nećeš izraditi što si namislio, jer, s božjom voljom i pomoći, jedan će Srb umirati a po tri se rađati!

Pokraj njih naiđoše dva žandara, bez kojih ne može nijedan zbor u Krajini proći. Oštri, namršteni i dostojanstveni kao da im je carska kruna na glavi, krstarili su oni kroz zbor, pazeći na sve što se radi i govori. Neko im se iz gomile podrugljivo nakašlja, a jedan od pjevača izvadi iza pripašaja vojni poziv i pruži ga jednom žandaru:

- Viđajde, vjere ti, kad me to Švabo zove dolje sebi.

- Sjutra… osam sati pred kotar - odgovori žandar suvo, preko srca.

- Pa tako će biti i za mene? - promrmlja drugi momak držeći poziv u ruci.

- Tako i za tebe! - reče osorno žandar i ne gledajući u poziv.

Momci se zgledaše, i jedan prošapta:

- Naša je noć i božja. Još ćemo se malo veseliti, pa onda… More biti da nam je ovo pošljednji zbor.

Rodbina, prijatelji i poznanici strčaše se oko njih i stadoše ih štošta zapitkivati.

- Baš šjutra?

- Šjutra.

- A što knez reče: u drugi pazar?

- A, šta zna knez!

*

Vedar dan, pun osvježavne topline i svjetlosti, u trenutku se pretvori u mračan i natmuren, te se i svijet, usplahiren, poče ranije nego obično razilaziti sa zbora. Nebo pri krajevima tamno olovasto, pa onda gore više kao očađelo, a po sredini crne se gusti, smrknuti oblaci kao ogromni komadi utuljena ugljena. Preko planinskih ovršaka, koji su se dizali u strahobnoj polutami, dopirala je kao iz neizmjerne daljine ujednačena, potmula jeka i oštar, leden vjetar. Sve se živo na zemlji kao nakostriješi, drkćući i strepeći, valjada, od podmukle, strahovite bure što će u časku nenadno zaurlikati kroz planinske, uvalaste prodole.

Vojnici, pjevajući, krenuše na put. Iako se velika bura spremala, niko ih ne opomenu da ne idu. Sramota je to i pominjati mladu i snažnu planincu koji ni od čeg ne preza. Njega samo onda boli i ljuto tišti kad unaprijed sluti da će svenuti i uginuti bez puške i noža. Zato, valjada, obojica i bijahu tužni i zamišljeni na rastanku.

Počeše im sa sviju strana nuditi ploske s rakijom da se razvesele. Mlada ženska čeljad i obližnja rodbina i svojta kite ih cvijećem, a ostariji i pripoznatiji ljudi uče ih i savjetuju kako će se vladati i ponašati u dalekom, tuđem svijetu:

- Čuvajte se i pazite se, djeco moja! - savjetuje ih stari Čočorika. Nek vam je uvijek na umu ona naša stara i pametna riječ: Tuđi ljudi, ne znamo im ćudi; tuđa zemlja kalauza nema. Budite uvijek jedan drugom na ruci i slažite se, jer, vjerujte ovoj sijedoj glavi, nesretna je zemlja koja vas je odranila i na kojoj ste se prvi put časnim krstom prekrstili.

- Zbogom, braćo! Zbogom ostajte svi i prošćavajte! - stadoše se praštati i ljubiti. Zbogom, sejo!

- Brato moj, brato! - zagrcnu se sestra, zagrli ga i poče se lomiti i gušiti u jecanju. Brato moj, brato! Nikad te, more biti, neću više viđeti!…

Žene im, kršne i prikladne, nijemo, nepomično stoje i skamenjeno ćute. O, kakve se velike i silne riječi tuge i čemera kriju u tom stidljivom, grkom i ledenom ćutanju!

- Zbogom! - viknuše obojica, pa se zagrliše i zapjevaše:

Kad se sunce sa zapada rodi,
Oj jeliko, oj goro zelena!
Doći ću ti sa Kosova, ljubo,
Oj jeliko, oj goro zelena!

Sinuše dvije svjetlice, jedna iza druge, i tamno zelenilo jela i smrčika okupa se u blijedoljubičastoj boji. Negdje u daljini otiskuje se grom iza groma, potresajući sa užasom teška, pocrnjela nebesa. Kiša polagano šušti, romori i pada na zapečenu zemlju, dok sa svom silinom ne pljusnu. Gromovi se umiriše, izumirući tamo iza planina tako teško kao da snažni divovi srdito odahnjuju. Na sve strane, kroz zamagljene i ovlažene planinske prodole i uvale, zviždi i jauče vjetar i bura tako silno i tužno da se činilo kao da cijela jedna zemlja, plemenita i čestita zemlja, cvili i uzdiše sa zla udesa i nemile sudbine.

Tuba

Iz bosanskog seoskog života

Prva objavljena pripovijetka Kočićeva štampana je u beogradskoj Novoj Iskri, III/1901, u tri nastavka (u broju 2, 3 i 4, s podnaslovom „Iz bosanskog života“ i naznakom na kraju: Beč, 1900. Zanimljivo je da je Kočić, iako u pismu bratu, u trenutku njenog nastanka, s ponosom govori o laskavom sudu Pavla Lagarića o njoj (vidi pismo pod brojem 14 u III. knjizi ovog izdanja) nije unio ni u jednu svoju zbirku i da je ona prvi put preštampana tek u „Spomenici Petra Kočića“ (Beograd, 1928).

U svom napisu „Ličnost prve Kočićeve pripovetke“ Milan Karanović kaže da se prilikom svoje posjete Zmijanju, susreo sa junakinjom Kočićeve priče i objavljuje, uz tekst, i njenu fotografiju. „Tuba je, svjedoči on, udata za Lazara Majstorovića (koji se pominje i u pripoveci) u selu Melina više manastira Gomionice. Ima već decu odraslu i sina u vojsci. Rekoše mi da se pokojni Petar kao đak, a ona je bila devojka, s njom zabavljao, čak neki vele da mu je bila prva đačka ljubav. Poručio sam po knezu iz Meline da dođe Manastiru o mladoj nedelji u avgustu 1926, godine… Iz poznate patrijarhalne stidljivosti jedva je pristala da se snimi. Svi je i sada zovu u selu Tuba Majstorović. Kaza mi i kršćeno ime svoje… Znade, veli, da je pokojni Petar, metao u nekakve novice’.“ (Pregled, 1/1927, br. 27, str. 7–8)

U naslovu i jednom dijelu teksta u Novoj Iskri junakinjino ime pisano je s kratkosilaznim akcentom na prvom samoglasniku (Tuba).

___

Osvanuo je lijepi, nasmijani Đurđevdanak. Sve u radosti i neopisanom milju pliva i topi se. Na ljupkom cvijetku, na nježnom i zelenom listiću, na tankoj i vitkoj grančici opaža se nov, probuđen život.

Čovjek se osilio, pa nekako ponosito gleda kako ga priroda obasiplje krasom i ljepotom. Pune su mu grudi; hoće da prepuknu od neke miline, koja mu je tako nejasna, ali koju tako silno osjeća u razdraganim i nabreklim grudima. Srce mu zaigra - poletio bi. "Hvala ti, bože, na tvome daru!" - nehotice mu se otme uzvik iz uzbuđene duše.

Čudnovato je đurđevsko sunce! Ono stare podmlađuje, a mladima polet daje. Sve, sve mu se raduje i željno ga iščekuje, pa i onaj mali mravak što tamo mili po suvom prutiću.

I

Ispod Kraguljeva brda po lukama rasule se bijele ovce i mali jaganjci. Pogdjekoja ovca brižljivo blekne, a tek joj se milo jagnješce odazove, pa se sito zaigra preko mekih i pitomih luka.

Čobani se skupili, pa se razgovaraju o zimušnjim pretrpljenim mukama: o onom velikom snijegu što je napadao o Časnijeh Veriga. Kazuju jedan drugom gdje će, ako bude suđeno, dogodine zimovati.

Najamnik Miće Zeljkovića, Blagoje, mlado momče, lijen i sputan, kao curica - tek ga se nausnica hvatila - poizmakao sam malo podalje, pa malo-malo pogleda Kraguljevo brdo. Njega kao da ne zanimaju čobanski razgovori i njihova prosta i bezazlena vijećanja. Da, zanimaju i njega, ali opet ne tako kao nešto drugo.

Čućete, pričaću vam.

Siroče je; nigdje nikog nema na ovom bijelom svijetu. Preklanjske godine, biće uz ono pet dana, umrije mu mati. Oca nije ni upamtio, a druga mu je sva obližnja rodbina prerano pomrla.

Ništa ti nije gore i žalosnije nego na selu ostati sirota. Nit’ ti ko ima sašiti rubina, ni ko oprati, niti ko okrpiti - niti imaš glave, ni uzglavlja, pa et’…

Njegov otac bio je čovjek dosta mogućan i živolazan. Ali uz bunu udariše Krajišnici, kad su ono polazili na Banju Luku, pa sve razgrabiše i popališe. Imao je dva pluga volova, sedam-osam krava, a držao je priličio i sitne stoke, te je mogao vrlo lepo živkariti. Zemlja dobra, na što god čovjek baci, stostruko rađa. Kud se okrene, berićet… Pun ambar, pun tor, puna kesa puste kaime, a njiva se ugiba od roda. Stari berićet, pa to ti je!

Čisto čovjek, pokojni Gavran - bog da mu dušu prosti - poludi. Uhvati neku bolu i licem na svetog Nikolu iste godine u teškim mukama izdahnu.

Mati mu, Đuja, poslije dvije godine preuda se negdje tamo u Tramošnju. Prevede sa sobom i Blagoja. Više djece nije ni imala. Nije im se dalo u djeci. Nekako su bila žestoka, pa ne sastavi ni godinu, presvisnu od silnog drečanja i plakanja. Zato je Đuja i nadjela tako ime svom Blagoju.

Njega je očuh počeo u pošljednje vrijeme poprijeko gledati, te on jednog dana pobježe u svijet. Stara Đuja čupala je sijede kose i tugovala za svojim jedinčetom, dok joj se bog ne smilova i ne primi je sebi.

Blagoje već od desete godine pošao po najmu. Prebija se od nemila do nedraga. Hodao je dugo kojekuda, dok se prije tri godine ne naredi s Mićom da mu ide za sermijom.

Deset forinti, dvoji opanci "kuzolaše" i runo vune, eto, to mu je ajluk od Đurđeva do Lučina. Sa svojom plaćom bio je zadovoljan. U Mićinoj kući bilo mu je lijepo. Sva su ga čeljad pazila kao svog ukućanina, nijesu govorili "naš najmenik", već "naš Blagi". S Milićem Mićinim pazio se kao s rođenim bratom.

- Sejo, je li Blagi dojavio ovce na popasak? - pita Jagoda, snaha Mićina, Marušku, kćer mu.

- Bogami, snašo, još nema našeg Blagog. Odjavio je čak tamo iza Palačkovića groblja, pa eto ga još nema - odgovara Maruška.

Tako ga sve naše selo zove. Žive duše nema da se na nj potuži. Sa svakim on lijepo, pa i s njim svako.

Jednom mu ušla sermija u zijan, pa će poljar malo nabusito:

- Zar ti, dijete, ne vidiš da je ’vo livada? Zabranio je Bokan da ’vuda sermija pase.

Njega nešto štrecnu, pa pocrveni kao rak na ugljenu.

- Neću više, brate Mile, nijesam znao da je…

- Dobro, dobro, Blagi. Znam ja da si ti… Nemoj, znaš, više… - i poljaru bi žao što nabreknu na njega.

Blagi je neprestano pogledao uz Kraguljevo. Žudio je da kroz guste grane rascvjetalog šljivika vidi ono za čim mu srce kuca.

Ispred košara Kraguljevih začu se pjesma. Danas je Đurđevdan, pa se djevojke uz pjesmu ljuljaju - tako se valja. Čobani su poznali glas. To je pjevala Tuba i njezina drugarica Pava.

Blagom odlahnu na srcu, a uzdah mu se nehotice ote iz razdraganih grudi. Hvati se za nailikani pripašaj, izvadi ćurliku, pa zasvira. Zvuci su nekako bono odjekivali. Grudi mu se dizahu, a ruke prosto igrale po rupicama jasne ćurlike. Ona mu je jedini razgovor i zabava u samotnim časovima pastirskog života. Nikud ne ide bez nje. Kad pred veče napasa ovce, neprestano mu je u ustima. Mnogi mu je seoski momak zavidio što umije tako vješto ćurlikati.

- Ne išćurlika, Blagi! Ne gleda Tuba na take - veli Markan, čobanin Majstorovićev.

On se zastidi kao mlada, pa ne diže očiju.

- Znam ja to i brez tebe, Markane. Ja ćurlikam, ’nako znaš, za svoju volju - veli Blagi i meće ćurliku za pripašaj.

- Ne znaš, Markane, šta je kome suđeno - kažu drugi čobani.

- Ono more svašta biti. Ama, ko ja velim, nije ’nako prilike - opet će Markan. Nešto, dijete, naš Lazar… - on se ujede za jezik, pa da bi to zabašurio, ustade. ’Ajdmo, kreć’mo sermiju. Skapa danas ’vođe, na jednom mjestu - opominje ih Markan i prti torbu.

- Bogami, tako je - odobrava mu Blagi i krišom pogleda uz Kraguljevo Brdo i spazi Tubu kako minu iznad šljivika na bunar.

II

U stare Anđe pokojnog Mile Kragulja ima kći. Kršteno joj ime možda i sama mati zaboravila. Kad je bila mala, zazvaše je od dragosti Tubom. Niko je drukčije i ne zove. Ona se ne bi znala ni odazvati kad bi je ko krštenim imenom zovnuo.

Kuća stare zadruge Kragulja bila je daleko čuvena. Stari Jovo Kragulj za dobrih godina mogao je ispeći po trista oka ljute šljive sve ko groma! A Jovina kulaša još se i danas dobro sjeća silni Muharemaga Bumišlić.

Njegova je kuća bila svakom širom otvorena: kaluđeru, popu, prosjaku, putniku. Ko došao, ko pošao - stari je Jovo znao svakom ugoditi i po volji učiniti. Svak je blagosiljao njegov dom. Lijepi zadruški mir, red i poredak vladao je pod krovom njegova doma. Svako je čeljade znalo svoj posao, pa je radilo bez pogovora s voljom i uvjerenjem da sebi radi. Lijepi stari zadruški živote, kako te brzo nestade!

Stari je Jovo uvijek držao na jaslima dva sedlenika, a nosio se kao kakav harambaša. Čovane čakšire, pa povrh njih carigradski pojas, onda fermen sa srebrnim ilikama, pa po fermenu biogradski gunj, a na glavi povisok fes, omotan crnom pamurom, ispod koje je virila debela kićanka. Pa kad još uzjaše pomamnog kulaša, a objesi kuburluke sa dvije graše o sedlo preda se! Ej, stari zemane!

- Kad zastupi ’Ustrija - priča Risto, sin Jovin - nekako u jesen ćaća umrije, mi se uz časni post na četvero podijelismo i od tad nam sve udari natrag. Godine počeše izdavati, marva propadati, a teške mirije stezati. Ništa mi nije u mom vijeku bilo žalije neg’ kad ćaćina kulaša muntaše za miriju. Pa kad ga prodadoše Mujkanu, onom Ciganinu iz Bronzenjaka, malo te ne poludi. Sirotinja i vukareština obladala je sa sviju strana, al’ se još ne damo. Čuvaćemo stari glas i poštenje, a drugo kako je bog dao.

Brat Jovin, Mile, nekako je brzo za njim promijenio svijetom. Iza njega ostade u najvećoj sirotinji stara Anđa sa tri kćeri. Kuća bez muške glave - kako je to jadno!

Nekako se jadnica koprljala i deverala. Dvije kćeri lijepo je udomila. Tubu, svoje milo mjezimče, ljubila je svim žarom materinske tople ljubavi. Njih dvije ostadoše u bijednoj i trošnoj kolibici. Kad je Tuba stala na snagu, išla je po selu po nadnicama da izradi koji groš za šaku soli.

Stara i nemoćna Anđa sjećala se lijepih dana zadruškog života i sa suznim očima ispraćala je svoje mjezimče tuđinu na njivu.

- Čuvaj se, ’rano moja, svijet je ko svijet. Na današnjem zemanu lako je pokliznuti i obraz okaljati. Obuj se, zenico moja! - veli starica.

- Ne mogu, najo, znaš, rosa je, pa će mi obuću…

- Dobro, dobro, nego materina.

Drago staroj Anđi što je tako pametna i čuvarna.

Kad ide na njivu, obuče bijelu, kao snijeg, košulju, metne na se sav majčin prišav, pa obuću pod pazuhu, a motiku, kad se kopa, na rame, ili srp, kad se žanje, preko ramena, pa hajd’ veselo na rad.

Tuba! Ružna imena, a divna stvorenja!

Zlatna sviona kosa okružava visoko i vedro čelo, pod kojim se neobičnim žarom svijetle grahoraste oči, osjenčene gustim dugačkim obrvama koje jedva da se ne sastaju. Bijelim, malo od sunca priplanulim obrazima daju osobite čari one dvije jamice što se redovito javljaju sa onim nevinim i bezazlenim osmjejkom - osmjejkom koji zanosi i opija. (Mnogi li je za njim uzdahnuo!) Pa onaj ponositi, delijski hod, kako lijepo dolikuje vitkom i pravilno razvijenom struku. A njedra, pusta njedra! Okrugla i jedra, da puknu od jedrine. Kad bi stala, pa naslonila pune ruke na nakićenu tkanicu, pa te pogledala onim vragolastim očima; na moju dušu, da si Kraljević Marko morao bi zadrhtati.

Kad ima cvijeća, uvijek je zakićena. Za uhom joj stoji svježi, rumeni đulić, te lijepo odgovara zlatnoj kosi i ljupkom licu; a stručak mirisavog bosioka proviruje ispod fesića, malo natrag zaturenog.

Seoski su se momci lomili oko nje. A kako i ne bi? "Savila bi po nebu oblake, delaj ne bi po zemlji junake!"

III

Kad bijahu dolje na dnu luka, čobani razlučiše ovce. Blagi okrenu iznad mlina, pa se prihvati strane ispod Kraguljeva šljivika.

Ovce su mirno pasle. On ode pred njih gore na put što vodi bunaru, pa sjede na jednu brunu, izvadi ćurliku, te zasvira.

Sunce se klonilo smiraju. Zapad se išarao svijetlim prugama, pa trepti u divotnom sjaju. Tihi je vjetrić pirkao i mrsio vrane pramenove kose zadubljenog svirača, koja je virila ispod malenog fesića. On je ćurlikao, te ne bi ni opazio Tube da ga ne probudi njezin glas.

- Blagi, odoše ovce!

- O, jes’, vjere mi! - trže se Blagi i poleti da ih vrati.

- E, baš ti ’vala - veli on, pošto je vratio ovce. Ti bi na vodi?

- Da - odgovara Tuba, a oči oborila zemlji.

Njega uhvati nekakav drhat, pa trese li trese! Pogledao bi je, a ne da mu se. Ne smije, pa et’. Ćute obadvoje… Ne da im se govoriti, pa ubi, posijeci! Tuba drži u jednoj ruci tikvicu, a drugom čupa potkitu od pregače. Blagi obori oči, pa udara štapom o vrh od opanka.

- Zar ti nosiš u tikvici vodu? - pita Blagi.

- Da. Blizu je.

- Bi li dala, da se malo napijem?

- Što ne bi? Na, uzmi - veli Tuba i pruži mu tikvicu, a ne diže očiju.

- Ledena.

- Da.

- Da - odvrati Tuba, a vragolast poluplašljiv osmijeh zaigra joj se na malim, tankim usnama.

I Blagi se plašljivo osmjehnu. Šta bi drugo?

Stara se Anđa uzodala po kolibici. Zabrinula se što joj nema djeteta za toliko s vode. Boji se jadnica onog rđavog običaja: otmice. Zabrinuta izađe pred kolibicu.

- Ooo, Tuba! - ču se staričin glas. Šta radiš, dijete, za toliko?

Tuba se trže, kao iza sna, poblijedi, izvadi brzo iz njedara jabuku, baci je Blagom, pa odskakuta kroz šljivik.

Blagi pogleda za njom, pa uzdahnu. Uze sa zemlje jabuku, poljubi je - milošta je, tako se valja - metnu u torbak, pa krenu za sermijom.

- Moja rano, šta uradi toliko na vodi? Nije pre’o bijela svijeta, sestrimim te! - veli starica malo ljutito.

- Ne mere se, najo, navalio svijet… - slaga Tuba.

Anđa je pogleda ugaslim staračkim očima, pa čisto vrisnu.

- Što si tako poblijeđela, jadna ti sam?!

- Ništa, najo, prepala sam se malo od garova Zeljkovića - slaga opet Tuba.

- Da ti naja salije stravu? - pita preplašena mati.

Starica ustade, izvadi iz jednog drvenog zastruščića puščano zrno, presječe ga tupom sikiricom, pa jedan komadić ostavi u zastruščić, a drugi metnu na mašu, da se istopi.

- Dajde tikvicu. Istopilo se - veli starica i drži mašu s rastopljenim olovom. Je li cijela? Da nije ko pio? Jer, znaš, nema lijeka ako pije… Da nije zbilja ko pio?

- Nije - slaga mjezimče i po treći put.

Stara povrže mašu, nasu u jednu zdjelicu vode, prekrsti je i nešto prošapta, pa onda sali s maše rastopljeno olovo.

- Na, pa se dobro napij.

- Tuba uze zdjelicu, pa na silu proguta jedno dva gutljaja.

- Dobro se napij, ’rano moja. Zdravo je to.

Noć je bila uvelike prevalila. One se pomoliše bogu, večeraše, zapretaše vatru, pa legoše.

Tuba se prevrtala pod debelom ponjavom. Nije joj se dalo zaspati. Pred očima joj je igrao lik Blagog. Mislila je o svačem, ili bolje ni o čem. Osjećala je neku milinu koja je moćno strujila kroz vatrene i uzburkane grudi.

Lanjske je godine počela zborovati - izlaziti na zbor. Vidjela ga je kod manastira na Malu Gospojinu. Pogledali su jedno na drugo, i odmah joj je prirastao za srce.

Od tada ga je često viđala. Na njivi ovako, kad se kopaju kukuruzi ili kad se žanje. On bi uvijek pritjerao ovce, pa bi uzeo od nje motiku ili srp, da je malo izmijeni. Seoskim momcima nije to bilo drago, a Lazar je Nikolin pucao od jeda. "Odao" je i on oko Tube; ali ona o tome nije ni sanjala. Gdje bi on onako zgodan i bogat gledao na jednu ubogu siroticu koja ide po nadnicama da šaku soli izradi.

Kad bi Blagi uveče projavljivao sermiju ispod brda, ona bi izašla pred kolibicu i sa čežnjom slušala bi njegovo ćurlikanje. "E, bože, on ne zna da ja…" prošaptala bi kad bi se pošljednji zvuci jasne ćurlike izgubili u pustim visovima tamnozelenog Medenjaka.

Od neko doba noći prevari je san.

Staroj Anđi nije mogao san nikako na oči. Bojala se za svoje mjezimče, jedinu utjehu svojih pošljednjih dana. Prigrlila je sebi, pa je nježno miluje: "Spavaj, srećo, spavaj svojoj naji", šaptala je brižljivo mati.

Tuba stade nešto buncati. Starica se prepade, ustade brzo, sjarnu vatru, pa dohvati s poličice zdjelicu s vodom.

- Tuba, Tuba - ’rano - budi je polagano. Ustani, oči moje. Napij se malo vode. Kako joj gore obrazi - jadna ti sam i čemerna!

Tuba se diže i jednako nešto bunca:

"E, on ne zna da ja…"

- Šta, ’rano? Ko? - pita preplašena starica. Prekrsti se, pomeni ime božje i svetog Pantelije, pa se napij vode. Prekrsti se, de.

Tuba uze zdjelicu, prekrsti se, onda se napi, pa umorno prevali glavu na tvrdi poglavač.

Stara je Anđa dugo stajala više nje i ukočeno gledala; onda je opet zapretala vatru, pa legla.

- Bože milostivi, sačuvaj me od svake nevolje i žalosti, milosti ti tvoje! Sveti Pantelija, krsno ime, ne daj nečastivom pod naš krov - šaptala je starica pokrivajući svoje mjezimče.

A kako je Blagom? Sav srećan i blažen išao je ćurlikajući za sermijom. Uzgred je vadio iz torbaka jabuku, pa bi je gledao i opet u torbak metnuo. "Bože moj, oklen joj u ’vo doba godine jabuka? Pa je meni dala - e, ona mene…" - bojao se da iskaže što misli.

U njegovim razigranim grudima miješala se radost sa bonom tugom. Sjećao se svoje bijedne prošlosti, a pred oči mu je izlazila još bjednija sadašnjost.

Kad je sjavio sermiju u tor, nakupi suvadi pa naloži pred torskom kolibom vatru. Nije mu se dalo ćurlikati kao obično. Volio je nešto razmišljati.

- Niđe nikog svog nemati na svijetu - kako je teško. Pa ja imam. Meni je sav svijet svojat. Mene niko ne mrzi, a ni ja nikog - branio se Blagi od te strašne pomisli. Pa, et’, kad bi ona i pošla za me, đe bi’ je dovo? Ni kuće ni kućišta; ni u lijevoj ni u desnoj - što no onaj viko. E, moj Blagi, teško tebi! On duboko uzdahnu, izađe iz torske kolibe, obiđe tor, podviknu dva-tri put, a oprezni ga garov dočeka… Onda uđe u kolibu, prekrsti se, pa leže…

IV

Nekako u srijedu pred Veliku Gospojinu - bio je nekakav mali svetac - okupili se težaci kod kneževe kuće, pa se razgovaraju.

- Je si l’ šta s ureda donio, kneže? - pitaju ga neki.

- Vala, ljudi, gotovo ništa. Jedno dvije pozovke za zijan i…

- Je li meni izašo "đogat" (bijela "pozovka") za potricu? - pretrže ga David Štrbac. Znaš, tužio sam jazavca što mi je izio ’kuruze.

- Kakav jazavac? - čudi se knez.

- Ma lijep, lijepi moj kneže! - zajedljivo će David.

Seljaci prsnuše u smijeh.

- Tužio sam jazavca maličnom sudu što mi je satro ’kuruze, znaš, u ’noj njivi pod Medenjakom. Kad im ja privedo’ jazavca i priveza’ koliku je štetu počinio, rekoše mi da idem okruglom sudu.

- Okružnom sudu - ispravlja ga onako zvanično knez.

- Čekajte, kneže - ljuti se David - da kažem! Znam ja da vi svi mislite, što tamo sa sudom miritate: E, seljaci ništa ne znaju ko i ostala marva. Ama nije tako! Znamo i mi makar što je slano, ak’ i ne znamo što je masno. Rekoše mi: šteta je velika, to patri okrugli sud.

Knez se uzvrpoljio, ispravio bi ga, ali ne ide.

- Uvedem ja - nastavlja David - svezana jazavca u sud. Suci se zasmijaše.

- Šta je to, komšija? - pitaju.

- Ništa vala, gospodini moji. Imo sam nešto ’kuruza pod Medenjakom, znaš, gore više kuće u ’noj strani, pa mi ovaj jolpaz, što ’no ima riječ, sa zemljom sravnio. Ja sam ga u’vatio i evo pred slavni sud dovo, pa sad bog vam, a duša vam. Sudite po pravi. Kad ja to izgovori’, oni polegoše po ’nim dušecima - šta li mu je ono? - od teškog smija.

- Meni je do plača, gospodini moji - velim ja.

Oni se jednako smiju, pa pogledaju čas u me, čas u jazavca. Zgledaše se, pa brkljači nešto između se, pa brkljači, pa brkljači, dok jedan - prošćete - ne turi ruku za leđa, pa izvadi odnekle - bog bi ga znao okle - vorintu, te mi pruži.

- Evo ti vorinta, Davide, a jolpaz će u buvaru. Kad dobiješ pozovku, dođi na raspravu.

Ja uze’ vorintu.

- Gospodini moji, bog vam, a duša vam.

- Ne vodi brige, komšija - vele oni, a popucaše od smija.

Ja se nešto prisjeti’.

- Gospodini moji, biće mi malo vorinta, jer, znaš, jolpaz - onako ću ja po izdaleka.

- Baš što je jolpaz, dajemo ti vorintu. To je, vele, nagrada, a za potricu javiće ti knez, pa dođi na raspravu.

- Čuvajte se, gospodini moji, jer - prošćete - jazavac hoće da ujede - kazujem im ja.

- Malo je lud - veli jedan.

- E, moji gospodini, ko blentavi Bošnjak; da mu nije nosa, paso bi travu - velim ja i izlazim.

- Sad, kneže, pitam ja tebe ’vako pred ljud’ma i ’nako po zakonu, šta je s jazavcom i je li mi izašla pozovka za raspravu?

Seljaci se zasmijaše.

- Davide, brate, meni nije do šta je tebi - veli knez. Meni je i ’nako puna glava.

- Znam kneže, ama ko velim: nije pravo da moji ’kuruzi propadnu.

- Pa šta ću ti ja?

- Znam ja šta ćeš. Ja ću tužiti na zemljanu vladu i malični i okrugli sud i kneza, a i šumara - znam ja zakon! - pa šta vam otud dođe. Čuo sam od ljudi što su išli prošlog pazara u šer da se onaj jolpaz po ’noj bašči oko duvanske vavrike šeće - ne budi primjenjeno - ko kakav prijestolnik, a moji se žalosni ’kuruzi suše. E, kneže, nećemo tako! Kad ja ne smijem od suda podapeti gvožđa da jolpaza u’vatim, ne smije ni on mojije’ ’kuruza nemilice trati.

Zakon danas za svašto ima. Znao sam ja za zakon, pa sam ga na ’noj struzi teško natrkimice živa u’vatio i pred slavni sud dovo. E, kneže, nećemo tako, amo je struga! - završuje David.

- Mani se ti mene, Davide, tako ti krsnog imena! - ljuti se knez.

- Šali se, kneže, David. Ti znaš njega. Ima li još šta od suda? - pita Marko Pantoš.

- Još imaju pozovke za nove soldate - odgovara knez i vadi iz torbaka.

- Bože moj, koliko i’ ove godine pozivaju? - pita neko.

- Pa nije mlogo. Jedno desetak, dvanaest - javlja knez.

- Da nije našem Blagom izašla pozovka? - pita Mića Zeljković. Nekako ga ove godine pada soldačija.

- Jes!

- Ode ti taj ko amin! - dočeka Pantoš.

- Ko? Zar ’naki momak? Nema ga u sto sela - graknuše seljaci. Ode vala, sve’dno ko pod led.

Mića se okari, pa će drmajući tam’ i tamo glavom:

- Na moju dušu, ode!

- I tvom je nećaku, Davide, izašla pozovka - veli knez, prelistavajući pozive.

- ’Vala ti, kneže, ko imam kome! - zahvaljuje mu se David.

Svi se sneveseliše, pa se i David nešto ućutio.

Knez iznese jednu okanjaču šljive, pa pruži Mići da toči. Mića uze plosku, nali polić, nazdravi knezu, pa onda obredi sve.

- Daj, vala, kneže, još jednu iznesi, pa makar je moj jolpaz platio - ne može se uzdržati David pored sve ozbiljnosti i zabrinutosti koja se ogledaše na seljacima. Knez iznese; te jednu po jednu lijepo se ugrijaše. Razgovor se poče življe.

- Baš nas, braćo, umete Grac - veli Mića i dodaje polić Davidu. Umiru momci - ne budi primijenjeno - ko kad se ovce pometilje. Eto, dva Mandića iz jedne kuće. Jedan umrije u Gracu, drugi se vrati kući; ne prođoše ni dvije neđelje, a i on ode pod crnu zemlju. Ne znam, šta i’ bacaju na dalj, u ’ustriju, kod tolike naše zemlje.

David primi polić, nešto se kao duboko zamisli, pa će:

- Vavrike su tome krive, vele soldati. Dim onaj, brate, te se naš svijet ne mere obiknuti, pa to vam je.

- Pa i ne reci, Davide, da nije - odobrava Pantoš i istresa lulu o vrh od opanka. Vavrike, vavrike! Ništa drugo!

- Čija je sad rednja? - pita Mića.

- Cvikina, Cvikina! -povikaše neki.

- Odu momci zdravi, ko rušpa, a vojni, ko ranjenici, pa zakovrljaj te umri. Zar to nije bogu plakati? - jada se Cvika, a pružio ruku da primi polić.

Ljudi, da rečemo, bi li bilo ’asne baciti na carstvo molbenicu da i’ tamo ne šalju? - pita David. Ti si, kneže, tamo pri sudu, a bio si i u soldačiji, šta ti veliš, a?

- Znate, ljudi, regleman je regleman, a bevel je bevel, a ono da - i raport ima, pa onda na carstvo - razlaže im knez, davajući osobiti naglasak svojim riječima.

- Čujdete, ljudi! Eee - oteže David - knez je knez. Zna ti on - bože me ne pokaraj - na čem zemlja stoji.

- Šta? Zna vala, đe je nebo kukama prikovano - dodaje Cvika, a oči mu se zaokružile kao kozi pred mrak. De, de, kneže! Kako ’no?

- Braćo, sve po reglemenu, pa onda na raport, a raport na carstvo - upućuje knez.

- Bože moj, što ti je pametan čovjek! - čude se seljaci, a samo Mića ćuti. Povrgao pokraj sebe plosku, prekrstio noge, nagnuo se malo naprijed, pa odbija guste dimove iz okovane i navezene lule. Nešto se zamislio.

- Nema, ljudi, od molbenice ni od carstva ništa - trže se Mića iz misli. Ono da - da bi se moglo moliti, ama ko ja velim: nema vajde. Ja mlim tako, a vi kak’ ’oćete. Samo znam: teško jadnom težaku! Knjige ne zna, pa slijep kod očiju. A danas ko ne zna barnuti onim crnim perom, nije niđe pristo, već drugog moljaka da mu prouči pozovku ili knjigu. Tako vam je na današnjem zemanu. Pa eto, ko bi tu molbenicu na carstvo…?

- Ako ne bi naš desetar znao, ja ne znam ko bi drugi. Zorli je, vele, učevan - dobaci Cvika kao iz rukavice.

- Ja mlim da bi znao bolje onaj šikucija što je lani u našem selu kupio miriju. Kaže meni da zna ljevše pisati neg’ prijestolnik.

- Pa i bi! - trže se Cvika i odmahnu rukom. Zorli je učevan. I meni je kazivo da prijestolnikova sina uči pisati.

- Od ta dva nijedan! - povika David. Ljudi, šta vam je danas? Zar ne čujete kneza? Govori sve’dno ko da nije iz našeg sela. Nek’ mu on u molbenici zagari one tri riječi, pa će Švabo nama’ viđeti kako i mi zakon znamo. Kako ’no kneže? Reman, be…

- Regleman, čoče, pa bevel, pa s bevela na raport, a raport javlja na carstvo, carstvo na kapetana, a kapetan sve dalje do kaplara.

- E, što ti lijepi Švabo zna uriktati! Govori, brate, sve’dno ko da iz knjige čita. Zato sud i postavlja za knezove ljude koji su u soldačiji bili. Neće Miće, jer bi se prije zemlja - bože me prosti - prevrnula, neg’ što bi on ’vako, ko knez, iščito - veli David.

- Ama ja, ljudi, ne smijem - ja sam knez. Poznalo bi carstvo moje pismo, pa nama’ u "crnu kuću".

- I tvoje riječi - dodade David.

- Ja mlim da bi trebalo udariti na molbenicu i one zakrpe. Kako ’no mu se rekne, kneže? - pita Pantoš.

- Štrampleta.

- Pleta?

- Štrampleta, čoče! E, ništa ne znate - ispravlja knez i ljuti se.

- Nemoj baš, kneže! Znaš, iz našeg si sela, pa bi i nas mogla bijeda pojati - trže David svoj neumjesni predlog.

- Nemojte se, ljudi, uzalud trošiti i plaćati, jer nema vajde, ove mi moje grešne kojom dišem. Man’te se, ljudi, ćorava posla! - odvraća ih Mića.

- Ma i ja tako velim. Zna carevina šta radi - završi knez razgovor i uze praznu plosku sa zemlje.

V

Knez je razdijelio po selu "pozovke" i objavio dan kad će s novacima pred kotar.

Cijelim selom obladala žalost. Nigdje se ne čuje pjesma. Samo što gdjekad tužno odjekne ona soldačka:

Mislio sam da me ženi babo,
Ali me je oženio Švabo -
Oj, đevojko, draga dušo moja,
Oj, đevojko, draga Maro moja! itd.

Kad su istom počeli primati soldate, narod ih je ispraćao kao u rat. Po varošima se moglo vidjeti kako se majke sa sinovskim odijelom po blatu valjaju i lupaju očajnički u prsa. Da ti je srce od kamena, morao bi pustiti suzu nježnog saučešća.

Soldati se počeše vraćati živi i zdravi kućama, i narod se malo utiša. Malo pomalo - već i to postade obična stvar. "Neka, nek ide, naučiće se pameti", govorili su ljudi. Ali zamalo. Soldate počeše slati u Grac. Umiranje i bolesti učestaše, te u narod ponovo uđe strah.

Jadne majke počele naricati za svojim sinovima, kao da su ih pokopale, pa se s groblja kući vraćaju.

- Šta vam je, žene? Što cmolite? - ruži ih knez. Bio sam i ja, pa evo me, nijesu me ubili. Malo se pomučiti, pa bogme i gladovati, a poslije te stegne onaj menjažija, pa dosta ti zalogaj kru’a.

- Znamo, moj sinko, ali tebe nijesu bacili četr’s konaka od kuće. Svakog pazara, da je bilo kabul, moglo ti se doći. A sad? Grdna rano! Bacaju i’ neće u ’ustriju, nema do Beča dok bi čojek popušio lulu duvana.

- E, žene, nemojte već! - ljuti se knez. Đe je Beč, a đe je Grac? Grac je ’vamo do nas.

- E, jes’, Grac mu se rekne, vatra ga sagorila! - kune Spasenija Savina.

- Osim naše djece, drugo - dodaje stara Vaimija Ignjina, a podnimila se na obe ruke, pa se ljulja tam’ i tamo.

VI

Blagi se okario, pa ne ćurlika. Da, ćurlika, ali vrlo rijetko: ovako kad je sam kod tora. Tužni i boni zvuci tuže za nečim milim i dragim, za nečim izgubljenim.

I Tuba je doznala da mu je izašla "pozovka" za soldačiju. Svak je govorio: uzeće ga. Kad bi ona to čula, zadrhtala bi kao u groznici. Dosad tako vesela, sad se okarila, na lijepo propala u licu. Žarke grahorke izgubile onu prvašnju toplinu. Stara se Anđa prepala. Odbraja joj uroke, salijeva stravu - ništa ne pomaže. U snu uvek nešto bunca.

- Samo da mi ga je još jednoč ’nako iz bliza viđeti - mislila je. Nešto mi je eto drag - umrla bi’ kad bi’ mogla, za njega. E, bože, a on to ne zna.

To je isto i Blagi želio. Gledao je da se onako nasamo s njom malo razgovori. Lakše bi mu bilo, tako mu se činilo.

Prije dva-tri dana odlaska došla Tuba u mlin. Blagi to vidjeo, pa sjavio sermiju u ono strnjište ispod mlina, pa se učinio onako kraj mlina, da se napije vode.

Mlin se nešto obatalio, pa krupno melje. Tuba izašla pred mlin, ne bi li koga od muškijeh vidjela, pa opazi Blagog gdje pije vodu na onom točku više mlina. Srce joj zadrhta. Zovnula bi ga, a grlo joj se steglo, pa progovori ne progovori!

- Pomoz’ bog!

- Da bog dobro!

- Zar ti u mlinu, Tuba? - pita je Blagi prolazeći pokraj mlina.

- Da. Pa ne znam… nešto mlin… - ne da joj se izgovoriti.

- Ma šta?

- Nešto se, prošćeš, mlin obatalio, pa ne znam napraviti. Bi li ti umio?

- Da vidim - veli Blagi i uđe u mlin, a ona ostade pred mlinom.

Nešto je dugo baratao oko kamenja, zbunio se, pa ne zna šta radi.

- Dobro sad melje. Napravio sam - veli Blagi izlazeći iz mlina.

- Blagi, zbilja, kad ćeš u soldate? - ohrabri se Tuba.

- Ja mlim: pr’ošjutra.

- Duše ti, je si se prepo?

- Pa et’… i nijesam. Što bi’ se bojo?

- ’Nako znaš, bi li ti bilo žao da te prime?

- Paaa - oteže Blagi - da vidiš i ne bi. Nemam matere, nemam nikog svog… ne bi me niko žalio - veli Blagi, pa onako ispod oka pogleda u Tubu, a ona obori oči.

- Žalio bi te svak, sve selo. Pa et’ i meni bi bilo žao, da te, ne daj bože, prime, jer, znaš, Grac… Eto, nit’ si mi - što ’no onaj govorio - rod, ni pomozi bog, a nešto si mi drag, ko… ko, ko rođeni brat - zamuca Tuba.

- Nijesi ni ti meni mrska. Žao bi mi bilo, ’nako znaš, tebe i sela i svakog. Naš svijet, adet… pa znaš čojku, kad ode na dalj, u tuđi svijet… nit’ koga zna ni pozna - zapleo se Blagi.

- Bože moj, ’oće li te uzeti? Svak govori: uzeće ga. Meni nešto, bože, žao, pa dođe mi da plačem. Znaš, nemaš nikog svog, pa žao mi te sve’edno, ko… ko, ko rođenog brata, … men’ se čini više - veli Tuba, a blaga rumen osu joj obraze.

- I ti si meni, čini mi se, draža od sestre. Nemam niđe nikog svog na ’vom bijelom svijetu. Da umrem, ne bi mi imo ko svijeće na zadušnice zapaliti - veli Blagi, a suza mu poleti. On mahnu rukavom, pa je zaustavi.

- Ne daj, bože! Nemoj slutiti.

- E', Grac… - drma Blagi glavom.

- Neće tebe, ako bog da, primiti - sokoli ga Tuba, a sama vidi kako krivo govori.

- Al’ otkud ko ide, veli: uzeće te.

- ’Nako znaš, svijet govori, ko đe si ti… - ne da se Tubi izgovoriti što misli, pa turi ruku u njedra i izvadi jabuku - zeleniku. Na ti ovu jabuku, pa se nemoj, znaš ’nako, kariti. Sve će dobro biti - ako bog da - bolje neg’ što mislimo.

- Na i tebi - veli Blagi, pa izvadi iz torbaka jabuku i pruži joj.

Ona je poljubi, pa metnu u njedra.

- Zbogom, Tuba!

- Zbogom pošo, Blagi! Bože, sa srećom!

- Bože, daj! - odvrati tužno Blagi i odjavi ovce na popasak.

Već je bio mlin izamlio. Tuba pokupi brašno u torbicu, pa pođe kući.

Nešto iznemogla; noge joj klecaju. Žao joj Blagog. "Nikad ga, more biti, neću viđeti", šaptala je. Oči joj se napuniše suza. Ona pusti na volju ojađenom srcu, suze potekoše, a ona bono, tiho zapjevuši:

Oj, jabuko, moja zeleniko,
Sve te ljeto u njedrije nosa',
Nit' te jedo', ni te kome dado',
Već sam te je dragom ostavila -
Jesen dođe, a moj dragi ode.

Ona prestade, pa uzdahnu.

Od Zeljkovića tora dopirali su sjetni zvuci jasne ćurlike. Ona ih je, s čežnjom i slatkom tugom u srcu, slušala, dok pošljednji odjeci ne izumriješe u gustim visovima tamnozelenog Medenjaka.

VII

Što svijet govori, il’ je bilo, il’ će biti. Svak je govorio: uzeće ga. I uzeli su ga. Kroz tri nedjelje Blagi ostavi svoju postojbinu i ode u Grac.

Svak ga je žalio, a Tuba najviše.

- Samo našeg Blagog, grdna rano, primiše ove godine iz našeg sela - tuži se Tubi Maruška Mićina na perušanju kod Majstorovića. Kad su našeg Milića primili, nije mi bilo žalije. Da su barem još koga iz sela uzeli, bilo bi mu, jadniku, lakše, a ’vako sam…

- Bože moj, ’oće li i’ baciti u Grac ili će ostati u škru? - pita Tuba.

- Ja mlim: u Grac.

Tuba se okari, pa se zamisli.

Maruška i Pava zagovorile se, pa nešto jedna drugoj došaptava.

- Šta ste se vi, cure, toliko zagovorile? Nijeste na zboru? - šali se Lazar Nikolin, pa baci pred Tubu čvrsto zavezan kukuruz. Na, perušajte!

Tuba se trže i uze kukuruz. Jedva ga nekako operuša, baci na hrpu, pa čudnovato pogleda na Lazara.

- Znam ja, cure, znam - upleće se Lazar.

- Šta znaš? - utače se Pava, drugarica Tubina.

- Znam ja, ’nako znaš. Znam ja sve - veli Lazar i drma glavom.

- Ne znaš, vala, ništa, jer ništa i nema - opet će đavolasta Pava.

Ona je iskrena i odana Tubina drugarica. Uvijek je s njom gotovo. Zajedno su i odrasle - kuća do kuće. Jedna drugu poučava u vezu, u tkanju, u svakom ženskom radu. Kad su na njivi, uvek su na jednom razoru. A što su mogle zapjevati, to je za priču!

Iako je bila odveć govorljiva, ipak joj je Tuba smjela povjeriti svoju tajnu - tajnu koju je i od crne zemlje krila: da voli Blagog.

Ovako, kad je kakav svetac, stara Anđa ode nekud u komšiluk ili na viđenje kćerima, a njih dvije nastave, pa po cijeli bogovetni dan razgovaraj se. Kad bi se site narazgovarale, onda bi Pava rekla:

- Ajd’, Tuba, bolan, da malo zapjevamo!

- Pavo draga, ne mogu, pa et’…

- Ma šta ti je, bolan? Nemoj se kariti. Je li te žao - jes’, ama jope’ nemoj činiti brez sebe. Sad će te dvije godine proteći ko ’ladna voda, i onda, ko si, ti si! Do’će on, bolan! Zar Blagi? Na moju dušu, ko da gledam, a on došo, pa… De, de onu "Oj jabuko, moja zeleniko". To ti voliš, ja znam.

- Pavo rođina, ne da mi se, pa ubi me - veli Tuba, a oči joj pune suza.

VIII

Jesen se približuje. Gora se počela žutjeti. Pokoji suvi listak padne s grane, kao nijemi glasnik sumornih jesenskih dana. Na njivama je gotovo sve obrađeno.

Šljive rodile - prerodile. Svukud pune kace, a komovi već prevreli, pa se pjenuše. Traže se kotlovi, leti se za "dozvolu"; svak radi, a porezni "ured" najbolje.

U selu velika živost. Neko ženi brata, a neko sina; neko udaje sestru, a neko opet kćer. Iako je jesen dosadno doba godine, težaku je najmilije. Onda on svačeg ima; dosta pojesti, dosta popiti. Dok ima, da se što ugrabi, jer poslije… Pogdjekad bogme i pokoja puška nehotice odapne. (Starinska, ne mari ništa!) Knez se počeše po glavi, pa će zvanično: "Na raport!" "E, ljudi, ljudi, nikad ovom svijetu…" - vrti knez zabrinuto glavom.

Pred staru Anđu padaju ploske kao ugnjile kruške.

Čuveni su nekad bili Kragulji, pa se i Tubina ljepota raščula. Tegle prosci iz desetog sela, kao ovce na solilo - dolaze na zagled. Stara se Anđa našla u čudu, a Tuba strepi i drhće kao jagnje od oštra noža. Krije se, neće da iziđe.

Janko Delić poteglio čak iz Zmijanja. Opremio se kao što se jedan Delić opremiti može. S parom ga zgodnijeg nema ovamo oko nas. Težak je, istina, ima svoju zemlju - davno se otkupio - ali pomalo i trguje. Kupuje ovako u jesen debele volove, pa ih preprodaje. Bistar je i preduzimljiv čovjek. Iz svačeg gleda da paru izbije.

- Nek’ izađe, da je vidimo. Nećemo je pojesti - veli Janko. Ljudi smo prosci, taki je red. Begeniše li - dobro, ne begeniše - i tako.

- Znam, brate, Janko: ama ja djeteta ne dam ove jeseni niđe. Mlada je, luda, a jope’ ti si čojek zgodan. Tuj se bogme ’oće ovo, ’oće ono, a ona, ko vukaraška ’ći, nema toliko spreme ni darova - odbija ga Anđa.

- Kragulji su, stara, na glasu i…

- E, moj Janko, bili su nekad! - uzdahnu starica.

- Čeljade je bisno, kršno, pristalo - od soja je, znaš; to je za moju kuću. A darovi i sprema? - veli Janko, pa pirnu i odmahnu rukom. U mojoj kući nit’ će biti gola, ni bosa, ni gladna, ni suvotna. Svega dosta, ’vala bogu! Živiće ko bubreg u loju - što ’no onaj kazo - pa ti sad…

- ’Vala ti, brate Janko, ko imam kome! Ama dijete ove godine neće niđe, a dogodine, kako bude suđeno.

A Nikola, otac Lazarev, razletio se, pa ne zna šta radi. Hoće da ženi sina, pa se mrke janjile. Lazar neće nego Tubu. Čuo je to Nikola od "one".

- Mi smo, moj čojče, obnemogli; pali - što ’no ima riječ - na pošljednje grane. Red je da ga ženimo. Ama on neće već Tubu Anđinu, a ona zategla, ko da je prijestolnikova ’ći. Eto, dolazio na zagled Janko Delić - ’naki čojek! a ona džolava vještica podapela gubicu ko ciganjski bubanj, pa veli: "Ja ne dam ove jeseni niđe djeteta!" Vidi ti sad tog posla! Na moju dušu, ja ne znam šta ćemo… Dijete je dijete… Ti znaš Lazara - vajka se Petra Nikoli.

Nikola se zabrinuo. Šalje onako ispred sebe žene da "mame" Tubu za Lazara. Eto, došla Kalasura (neki je zovu i Letikujom), pa se raspričala:

- Moja Anđo - moja, nemoj ti biti blentava! Podaj ti dijete u Majstoroviće. Na moju dušu, sestro, ne’š se kajati. Ti znaš, ’vala bogu, Majstoroviće. Oni drže žene ko malo vode na dlanu. Ljudi su zgodni - svoja zemlja, a jope’ blizu voda, blizu drvo, blizu mlin! Niđe take zgode! Ja mlim tako, a ti sad gledaj. Otvori oči! Nijesam ti - ne daj bože - dušman’.

- Znam, moja drugo, ama djetetu ne ište srce ove jeseni niđe. Ja joj velim: "Eto, ’rano, izaberi, đe ti srce ište. Ja te ne ćeram". Ona nama’ stane plakati. Pitam je, a ona ćuti. Samo veli: "Najo draga, ne ište mi niđe srce". E, pa šta bi’ ja sad, sestrimim te? Eto, kaži mi, de! - jada se stara Anđa.

- Nemoj ti, znaš, tako. Dijete je, pa more biti… Eto, kad su me vodili, ja plačem. Žao mi ostaviti ves a povezati bošču, a poslije… Ja ti kažem - što bi’ ti i govorila? Ljudi su zgodni, jedni po jedni. ’Nake kuće u deset sela nema. Dosta sermije, a bogme i žitni su. Niko još ne pamti da su i oku žita kupili. Svoja zemlja, sestro! Malo je danas takije’! Blizu voda, blizu drvo, blizu mlin! Sama ti znaš, što bi’ ti kazivala? A jope’ i blizu je. Što bi je davala pre’o bijela svijeta? Moreš joj doći, što ’no riječ, svaki dan na viđenje… Gledaj, sestro, otvori oči! Nijesam ti dušman - ni tebi ni tvom djetetu. Ne govorim - ne daj bože - iz kakve zlobe, već ’nako znaš… Blizu voda, blizu drvo, blizu mlin, a Majstorovići paze žene ko malo vode na dlanu! Tako je, sestro, pa ti sad… - rastorokala se "blagoglagoljiva" Kalasura.

Tuba se krije i bježi dok vidi da ko ide kući. Odmah jadnica pomisli: idu na zagled ili prošnju.

Već je prošla godina otkako su Blagog primili. Često puta pogleda u onu jabuku što joj je pošljednji put kod mlina dao. Počela je već davno venuti. Ona je tužno pogleda, a oči joj’ se napuniše suza - "neka, nek’ vene, nek’ uvene - samo neka se on živ vrati, ali Grac", pomisli ona, a suze joj obliju blijede obraze.

IX

Biće pred Aranđelovdan, knez sašao na "ured". Na "uredu" je primio "pozovke" i druge "zvanične stvari". Osim toga predali su mu dva zamotuljka u crno zavijena i "crnu knjigu."

- Bože moj, šta li mu je ovo? - čudi se knez.

Pročita adresu: "Gospodinu Vukanu Radiću, knezu sela M…"

- Zar ja gospodin? O, o, o! - ne može knez da se načudi, pa će opet: "Gospodinu Vukanu Radiću, knezu sela M., zadnja pošta B." Ja naredne carevine, bože moj! Svakom li zna odati čes’! Pravo kaže David: "Knez je knez". Nije lako biti knez! Treba se vamo u’vatiti sa sudom, a držati se paligrapa, pa ti se nama’ vjeruje i odaje čes’. Opet čita i osmjehuje se: Ja naredne carevine, moj milosni bogo! Svakog li zna poštimati!

Izađe iz "uredovne dvorane" nekako ponosito. Digao glavu kao neslan ovan, a ukočio se, na nikog ne gleda. Uzeo one zamotuljke, pa nosi u rukama.

Seljaci što su bili na "uredu" strčaše se radoznalo oko njega.

- Šta je to, kneže? - pitaju ga neki. On se napravio važan, pa će od neko doba malo zategnuto:

- Ništa! Čekajte, dok otvorim knjigu! Što ste navalili ko marva?!

On otvori pismo, pa stade čitati u sebi. Pogdjekad se zaboravi siromah, pa poče i naglas sricati. Mučio se dugo i kad je sve razumio, onda se nakašlje, pa poče:

- Carstvo javlja "azo", da je deset… deset…

- Šta? ukinuta desetina zar? - pretrže ga neko.

- Šuti marvo! - prodera se knez, pa nastavi. "Azo", carstvo javlja da je desetog prošlog…

- Šta ti mu je ono "desetog prošlog"? - dočeka opet neko.

- Šuti, ćićulajkane bož’i, blento, zloglo! - dere se knez, a poblijedio kao krpa u licu.

- Nemoj ti, kneže, znaš nada mnom trti rokve, jer sam i ja nešto bio. I moja se sluša kod suda. Znam ja paligrape!

- Čes’ tebi i poštenje - trže se knez. Ama nemoj brate, znaš ’nako… Od carstva, pa šta mu je, da mu je - dobro mu je!

- Čitaj, kneže, čitaj! - čuje se neki. A ti, Joviša, šuti?

- "Azo", carstvo javlja da je desetog prošlog mjeseca umro u Grac invanterist (ja sam bio vrajter) Blagoje Gatarić. U njegovom vojničkom sanduku nađen je jedan narodni instrument, ćurlika i jedna jabuka. Pošljednja volja pomenutog invanterista da se ćurlika uruči Miliću Zeljkoviću, a jabuka da se preda Tubi Kraguljevoj. Moli se gospodin knez da ovo tačno izvrši - završi knez i naglasi osobito riječi "moli se gospodin knez", a seljani se čudnovato zgledaše.

- Ej, jadna mu majka! Bog da ga prosti i pomiluje! - ote se jednom uzdah iz gomile.

- Ja naredne carevine, Bože moj! - čudi se Joviša. Za svašta li vodi brigu… Kod nje ide sve ko na tetivo! Nema kod nje tamo-amo, već šta je kome određeno - određeno! Bože me ne pokaraj, da ode na ’naj svijet, našlo bi ga!

- Samo da se ukine desetina, trećina i, reć’emo kaz’ti, ove globe - nikad boljeg cara - veli Šurlan.

- A šta mu je to, kneže, zavijeno u to crno ćage? - pita Joviša.

- Zar ne čušte šta carstvo javlja? Ovo je dugačko ćurlika, a ovo okruglo jabuka.

- Ja, moj valjani bogo! Vidi, vidi, koji su murovi i štrampleta! - ne može Joviša da se načudi. Koliko li je muke i troška viđela carevina dok je to poslala amo iz tolike dalji! Pa veli čojek: mnogo ište!

Dok se vratio s "ureda", knez je odmah predao Miliću ćurliku, pa pošao onako uzgred da i Tubi uruči jabuku.

Stara Anđa izvadila misiraču iz vatre, pa otresa s nje lug, a Tuba uzela kamičak pa tuca lješnike, dok knez trnapi na vrata.

- …bar veče!

- Da bog dobro! - ustadoše obadvije, pokloniše se i primiše boga.

Tuba uze stolac, prebaci preko njega ponjavicu, pa podmetnu pod kneza.

- Sjedi rode - veli starica. Koja dobra?

- Vala ti! Nemam kad; imam još nešto posla ’vođe dolje kod Đokana - veli knez i izvadi jabuku iz premetača. Na, Tuba! Umro Blagi, pa to je, znaš, pošljednja volja. Laku noć! - reče knez pa na vrata.

Jadna Tuba poblijedi kao mrtvac, ali se uzdrža. Uzvišeni i ničim nepomućeni djevojački stid spase je da se ne izda. Kad knez izađe, ona briznu u plač i objesi se staroj Anđi o vrat.

Kroz tužno, neprekidno jecanje čule su se riječi: "Najo dra-aga ume-me-te nas Gra-a-ac"!

Beč, 1900.

Kroz mećavu

Pripovijetka je prvi put objavljena u Srpskom književnom glasniku 1907, knj. XVIII, u dva nastavka (broj 7 i 8), zatim iste godine, u izboru Kočićevih pripovjedaka u izdanju Srpske književne zadruge, te u „Jaucima sa Zmijanja“ 1910. s autorovim „Malim objašnjenjem“ na kraju knjige. „U ovu je knjižicu, veli on, ušla i pripovijetka „Kroz mećavu“ koja je štampana u Srp. knj. zadruzi. Pošto je ova stvar prvobitno i na pretrg pisana za Srpski knj. glasnik, osjetio sam u njoj jakih mana i nepotpunosti koje sam sad, prema svom shvatanju, ispravio i izgladio, pripovijetku unekoliko proširio dodavši joj dva-tri zaboravljena momenta. Možda je stvar time nešto i dobila, ali je jedno samo pouzdano: moja je pripovjedačka savjest sada mirnija!“

Promjene koje je Kočić izvršio tiču se izmjena pojedinih riječi, redosljeda pasusa; manjih izostavljanja i znatnijih dodavanja, od kojih je najveće ono u kojem se govori o starčevom dozivanju u pomoć u trenutku kada je sa unukom zalutao. Zanimljivo je da je pisac osjetio potrebu da izmijeni i ime svom junaku (u prvoj verziji on se zvao Relja Maslarić, a ne Knežević).

Najvažnije dopune su one koje se odnose na karakterizaciju junaka pripovijetke, na njegovo porijeklo („znalo se da su njegovi stari sudili na Zmijanju i da je on potomak od Zmijanja Rajka što se u pjesmama pjeva“) i njegov ponos („Kad ne mogu knezovati ko što su mi stari knezovali, neću da budem turski alabaš!“ – govorio je Relja ponosito)

___

Već se poče i smračivati, a oni ne mogoše krave prodati. Niko ih čestito i ne pogleda, a kamoli da ih upita za cijenu. Niko ni da se našali!

Starcu se to nešto grdno ražali i ljuto ga zaboli, i da je imao suza, grko bi i bolno proplakao. Ali onako ispaćen i satrven dugim jadom i čemerom, samo suvo uzdahnu i krenu s trga, vodeći pogruženo na privuzi steonu kravicu, čija se plava, svijetla dlaka, mrkasti roščići i oblo, puno vime izmeđ bjeličastih i mesnatih krakova jedva raspoznavaše u suvoj i oštroj zimskoj večeri. Za kravom se diže i pođe dijete - nije mu moglo biti više od dvanaest godina - držeći čvrsto u promrzlim rukama ljeskovu motčicu.

Starac je stupao pognuto, vukući teško nogu za nogom. Sijed je sav, koštat i krupan kao odvaljen komad onih grđenih i neprekidno mračnih i turobnih planina, što se muklo uzdižu povrh njegova sela. Po razgolićenim, runjavim i širokim prsima nahvatalo mu se stvrdnuto inje. Uzdigao nakostriješene, debele obrve, ispod kojih mutno, kao iz neke daljine, vire umorene i gotovo umrtvljene oči, pa ljuma i grabi uz put.

Suva zima stegla. Odasvud bije, prži i kao ujeda, grize oštra i nemila studen. Ruštri se okorjeli snijeg i, žalobitno cvileći, ugiba se pod nogama.

- Baš niko ništa, Vujo! - trže se starac i obrnu se djetetu.

Mali je šutio i umorno, iznemoglo koračao za kravom. Od suve studeni na njemu se bijaše sve nakostriješilo i ukočilo. Sitne, meke dlačice na licu mu se naježile, a ruke pocrvenjele, pa pocrnjele od teške zime.

Kad biše nasred čaršije, snijeg poče propadati. Ljuto i kao na silu odvaljivaše se lepirica za lepiricom, isprva teško, kao da se muči i nateže, pa onda lakše učestanije i gušće.

- Baš niko ni da se našali s cijenom, a evo nas i noć u čaršiji stiže! - trže se opet starac iz misli, a u riječima mu, očima i licu drhtaše nešto bolno i očajno.

Sve se više smračava i kao da se nešto iz daleka potajno i podmuklo sprema i prigušeno huji.

Sniježne lepirice ukrštaju se u letu, lome se jedna o drugu i šušte u tananom i mekom šumu povrh njihovih glava, a njih troje, starac naprijed, krava za njim, za kravom Vujo, promiču čaršijom lagano i ujednačeno, stopu za stopom.

Starca su obrvale misli, teške i crne misli, pa potresaju iz temelja dušom njegovom.

Nekad je on bio najnapredniji i najzgodniji domaćin na cijeloj Krajini. Po dalekim selima, kasabama i gradovima, po mehanama i hanovima, na carskim drumovima od Bosne do Carigrada. govorilo se i pričalo o zgodi i napravi Relje Kneževića sa Zmijanja.

Velika je snaga i zadruga u njega bila. Po četrdeset, pedeset kućne čeljadi radilo je na njivama njegovim, sa kojih su se u vreloj sunčanoj svjetlosti kroz planinsko, nebesko plavetnilo lomili i vršili drhtavi i zadihani glasovi, a puna i zabrekla snaga prštila i pucala ispod zagrijanih košulja i srebrnih gerdana. I pjesma rada i rasplamćele mladosti, pjesma uskipjele, neobuzdane planinske snage uz oštri fijuk kosa i srpova razlijegala se silno, protegnuto, u vrelom drhtanju bijelih oblih grla, ispod pomodrelih gorskih visova.

Ranom zorom otiskivaše se nebrojeno blago od Reljinih torova. Za čas bi krdo ovaca prekrilo i zabijelilo poljem ispod planina. Goveda bi u dugim redovima zamicala u planinu na pašu, da se u podne vrnu vodi na plandište. Jablan, koji je svojim razglašenim junaštvom zatvorio cijelo Zmijanje, ponosito bi se odvojio od goveda, izmakao bi naprijed, pa bi gromovito rikao, bukao, kopao nogama i zadrto raznosio zemlju rogovima.

I Relja je kao rastao, širio se. Prsa mu se napinjahu da puknu, a srce mu obuzimaše i oblijevaše neka slatka, čudesna vrelina.

Sve mu je napredovalo, raslo, bujalo, množilo se i širilo u nedogled. I njega bi često, kad bi pogledao na svoj mal i imaće, obuzimala nekakva potajna, nejasna jeza i slutnja. "Ovo se već odavno presipa… prelijeva!" - prošaptao bi, drhćući i ugušujući onu strašnu, kobnu misao koja bi mu tada sinula kroz glavu.

I rađalo je, i raslo je, i napredovalo je: žene se bliznile, ovce se bliznile, koze se bliznile, a ulček sjemena bacao po deset roda. Torovi prekrilili pola polja, a staje se okupile oko jednog zaravanjka kao mala kasaba.

Glas se Reljin širio. "Šta toliko teslaišeš! Šta si se toliko dig’o, nijesu na tebi toke i ilike Relje Kneževića!" - govorilo se kad bi se kogod stao čim ponositi. Na zborovima kod crkava i manastira, na kumalima i svadbama prikazivao bi kum kumu, prijatelj prijatelju čast i poštenje: "Vala ti, kume, vala ti prijatelju! Ti mene počestov’o ovom čašom, a tebe gospodin bog svakim rodom i berićetom. Žito ti rodilo, kolo ti vozilo, i bakovi bukali k’o u Relje Kneževića!"

I paše su mu padale na konak. Crne grčke vladike visokih tendžerastih kamilavki, beskrajno dugih i širokih rukava i oblaporna srca na žutu jaspru, svraćale su njemu i blagosiljale dom njegov i torove njegove. I on im je davao mnogo, premnogo, ne brojeći, ne ustežući se, punom šakom. Samome veziru za Kurban-bajram slati su ovnovi iz Reljinih torova. I nekakvu je buruntiju od cara zadobio. Zašto i krošto, on nije znao niti je htio koga pitati. "Ovo meni ništa ne treba, a u redu nije da se carska jazija poteže i povlači po kući!" - rekao je i složio buruntiju na vatru. Njegova su muška čeljad bila sva do zuba naoružana. Pasoše za oružje nije mu padalo na um da traži, niti je kome padalo na um da ga pita za to. Često je kupljeno od naroda oružje, ali se Relji nikad zaptije ne svratiše ni na kavu. Nešto im je bilo kao zazor.

Svagdje je bio priznat i prizvat. Ali ovamo da bude knez ili da sjedi u kakvom carskom medžlisu, nije htio ni po koje blago, niti je dao kome svom, iako se znalo da su njegovi stari negda sudili na Zmijanju, i da je on potomak od Zmijanja Rajka, što se u pjesmama pjeva.

- Kad ne mogu knezovati k’o što su mi stari knezovali, neću da budem ni turski alabaš! - govorio je Relja ponosito.

Silno je mrzio čaršilije i rijetko je silazio u čaršiju. Tri puta u godini: kad bi smirivao miriju, kad bi tovario piće za krsnog imena i kad bi sa zimnice u proljeće pratio ovce na jagnjilo u donje krajeve.

Već bi se na nekoliko dana znalo, kad će gradom minuti krdo Relje Kneževića sa Zmijanja, i čaršilije bi se iskupile na ćoškovima, i Turci bi posjedali na divanama da ćefše i seire kršno i bijelo blago. Kad bi zvono sa golemog ovna predvodnika rastegnutim zvukom odavalo da su prve ovce iza grada, pošljednje bi ulazile u čaršiju, prelijevajući se u punoj svjetlosti proljetnog, drhtavog sunca, a za njima bi ponosito jahao na brnjašu Relja, obučen u modri koporan i crvene, skerletne čakšire, sa crvenim šalom oko glave i krupnim, srebrnim tokama i ilikama, pod punim pusatom. I Turci bi se i čaršilije divili i čudili zgodi i bogatstvu Reljinom, a u njegovoj duši dizaše se slast i toplina, svijetla i meka kao neznana pjesma bez riječi što se diže od zagrijane zemlje i, mirišući, veže se sa nasmijanim nebom proljetnim.

Prepuniše se torovi, presuše se ambarska oka, prenapuni se kuća zdrave, jedre i kršne čeljadi, a kesa, puna bijele i žute jaspre, silno zateže za Reljinim pripašajem.

I jednog kobnog dana - dobro se on sjeća - nenadno se digoše vrući planinski vjetrovi, pognaše i zavitlaše mlaku prašinu u kovitlac, rasipljući je po torovima, stajama i njivama njegovim. Tih dana obnoć je u torovima blečalo blago, torske su ljese bolno, kao da cvile, škripjele, čobani su snivali nemile i čudesne snove, a psi su oko torova nekako tužno, pretužno urlikali i zavijali kao gladni kurjaci usred zime na planini.

I pođe šapat od usta do usta:

- Reljin brnjaš osvan’o mrtav u bari.

- Tri junice, što su se onomadne ošturile, nađoše jutros govedari mrtve u toru.

Orlovi mrlinaši, oni grdni planinski orlovi oguljenih, golih vratova i drugih, zaoštrljenih kljunova počeše se vijati nebom iznad staja Reljinih i padati kraj torova. Crne vrane i gavrani u dugim, širokim jatima kobno su i zlobno graktali povrh mala i imaća njegova, padajući na tovne mrline sa nemilim kreštanjem, a on je bolan, prebolan hodao tamo i amo, kao bez glave, satrven i ubijen nenadnim jadom i čemerom. Čama, zebnja i grozničava, duboka jeza drhtaše na obrazima njegovim i na obrazima čeljadi njegove. Svako je čeljade strepilo i osjećalo da se nešto nevidovno uvlači i podmuklo širi po torovima i stajama, obarajući nemilosno sve živo pred sobom.

I Jablana jutros među silnim mrlinama nađoše mrtva u toru! - prosu se opet šapat, bolan i drhtav šapat, od usta do usta, a iz polja od torova razlijegalo se žalobitno jadikovanje milog Đoke za svojim Jabom. I sva se čeljad zaplakaše, zajaukaše.

I Relji se grdno ražali, ali se steže, namrači, pa samo suvo uzdahnu i, zanoseći se kao malo u stranu, viknu:

- Ne plačite, ne jadikujte, djeco moja! Plačom i jaukom ne ožali se pogibija snage moje i ljepote moje. Pjesnu, pjesnu, djeco! Jovane, Milane, Vido, Jagodo, djeco moja! Ne plačite, ne jadikujte, već se zagrlite i zapjevajte onu pjesnu od tuge goleme… onu veliku pjesnu, od koje procmili i drvo i kamen, a kamoli srce u čovjeku! Tu pjesmu, tu veliku pjesnu zapjevajte, zagrljeni, i ožalite pogibiju snage moje i ljepote moje!

Mali je Đoko vas dugi dan prejadikovao, nabrajajući Jablanove mejdane, i pred veče je zaspao na mrtvom tijelu bakovom, od koga ga nijesu mogli nikako rastaviti. Zaspao je da se nikad ne probudi. Malo srce, puno velike, djetinjske ljubavi, prepuklo je od pregoleme žalosti za svojim Jabom.

I prva se nosila krenuše iz Reljine kuće.

Iza toga čeljad se počeše pobolijevati i padati kao snoplje. Nose se nosila, nižu se grobovi i promukla ženska grla, bugare sinje i crne tužbalice. Muškarci, gologlavi i raspojasi, bez crvenih pripošaja, bez modrih, čovanih koporana i bez krupnih toka i ilika, ubijeni nenadnom i podmuklom nesrećom, tvrdokorno šute, bez suza i jauka, ali su žalostivni, slomljeni, satrveni…

I nižu se grobovi, mali i veliki, ženski i muški: strahota pogledati! Nagrnuli ogoljeli prosjaci i blentovi iz dalekih sela; puno ih groblje. Osjetili, nanjušili i oni kao i one planinske proždrljive orlušine na mrlinama, pa se otimaju o piće i masna jestiva što se iznose na groblje. Obučeni u nove mirišljave rubine, što ostaju iza mrtvaca, prosipaju piće po grobovima, proždiru oblaporno grdne masne zalogaje, režeći jedan na drugog kao psi. Blentavi Šele obukao na se čitavu novu odjeću pokojnog Markana, brata Reljina, pa skače pomamno preko grobova i bučno mumla da uši zagluhnu:

- Aj! Ij! Uj! Kako mi stoji glava? … Zar nijesam kršan i prikladan, ne budi primijenjeno, k’o i svaki gerz!… Aj! Ij! Uj! Ujujuj!..

Ludi Krstan, obučen u stajaće ruvo Luke, sinovca Reljina, sjeo na kamen više jednog groba, podnimio se na obe ruke, pa sam za se krupno, duboko govori, kao da mu glas dolazi iz mračnih dubina:

- Dok jednom ne smrkne, ne more drugom svanuti. Doduše, ono ne bi trebalo da tako bude, ali ljudi tako ’oće, pa nek im tako i bude. Ja nijesam čojek, ja sam blentavi Krstan, a blentavom Krstanu to je, ako ćeš, blentavi Krstane, i drago. Zar nije tako?

- Jest, brate Krstane, tako je - mijenja glas i odgovara sam sebi.

- Kad bude po nekoj pameti, brate Krstane, mračne su ovo i krvave bešjede, ali se meni ne more ni smrknuti ni svanuti među ljudima, jer ja nijesam čojek, već blentavi Krstan. Zar nije tako, brate Krstane?

- Tako je, brate, tako…

I blentavi je Krstan i dalje nešto mumlao, pretresao, a oko njeg’ se dizao i lomio grozan i jeziv jauk i lelek. Najedanput se trže, iskolači oči, zinu i grčevito zdera sa sebe svu odjeću i go pobježe s groblja, a za njim se nadadoše ostali blentovi sa silnom, zaglušnom vriskom i piskom. Samo ostade zloglava Kalasura koja od malenih nogu trči po selima od kuće do kuće i uvijek svijetu govori da nešto traži. Već nekoliko dana od jutra do mraka, ona neprestano jadikuje i nariče na groblju, ne jedući i ne pijući ništa. Nude je jelom i pićem, daju joj haljine što ostaju iza mrtvaca, ona sve to odbija, neće da primi, nego samo jadikuje i neprekidno jadikuje. Rodbinu i ukopnike obuzima sve veća i studenija slutnja, i oni je gone s groblja, ali se ona uporno otima, neće da ide:

- Ne dirajte me, ja sam žalobitna, ja sam meka i bolećiva srca. Ovo su djeca moja, sestre moje i braća moja. ’Oću da i’ ožalim… Niko i’ neće onako od srca ožaliti ko ja…

Silom je odagnaju s groblja, ali se ona opet privuče i, obnoć, kad se sve smiri i utiša, hodajući od groba do groba, jadikuje i nariče, duboko potresajući dušom zaprepašćene čeljadi.

Relja, uspravan, potamnjeo u obrazima kao kakav okorjeli grešnik, prazna i ukočena pogleda, hoda tamo i amo, suvo, iznemoglo šapće i mrmlja:

- Čudne li sreće i crna li udesa moga!… Bože, bože, što si tako nemilostan! Što rastoči državinu moju, što obori i razruši kraljevinu moju? Zar nijesam pisao na namastire i crkve; zar nijesam dav’o kljastu i sakatu; zar nijesam slavio ime tvoje i prisluživ’o svijeće slavi tvojoj?…

Onda bi se najednom trgao, zanio, podbočio bi rukama slabine, okrenuo bi se prema torovima, oko kojih se razlijegaše jeziva piska orlova i studeno graktanje vrana i gavranova, pa bi kao upola jauknuo:

- O vi, crni vrani i orlovi, najedite se, nauživajte se, i napijte krvi moje i snage moje! Osnažite svoja krila, pa se visoko pod nebesa dignite i krilite zemljom i svijetom. Oglasite svojim crnim gukom i jaukom na sve strane svijeta nesreću moju golemu i pogibiju kraljevine moje i ljepote moje!…

I sve pomrije, leže u grob, osim njega i nekoliko mlađih žena, koje se ubrzo razudaše: i sve propade, iščeznu, svega nestade osim hude i vrletne zemlje, koju nemađaše niko više obrađivati i ziratiti, i osim praznih i zagušljivih staja, iz kojih zaudaraše zadah smrti i pustoši. Torske ljese nešto svijet raznese, nešto se opet osušiše i sagnjiše. Drugo sve uze nevidovni udes i razgrabiše ptice nebeske i razniješe prosjaci i sumanuti blentovi. I on ostade sam s okorjelim mrazom i ledom na duši; i tvrd kao kamen, crn kao ogorjeo panj u planini, spusti se iznad ognjišta, na kome se vatra gasaše… Najviše je čamio u kući i oko kuće, i vrlo je rijetko izlazio među svijet, koji gledaše u nj kao u neko čudo i strašilo.

Njega bi duboko u duši zaboljelo ono bojažljivo, nejasno i tajanstveno sašaptavanje, kad bi gdjegod banuo među ljude koji ga poznaju, i koji ga ne poznaju - samo kad nešto šapću.

Svetkovina i zborova kod crkava i manastira klonio se kao žive vatre, jer se tu mnogo pričalo i besjedilo o njegovoj strahovitoj pogibiji i udesu. Kad bi pomislio na te zborove i svetkovine, duša bi mu otajno propištala, jer se na njima ne bliješte više toke i ilike sa vitkih i vrsnih Kneževića, ne prašte pećanke njihove, ne bjelasaju se u lepršanju široke bošče, niti zvekću meko i ujednačeno dugi gerdani sa jedrih i naočitih snaha i djevojaka, koje zadihano raznose po zboru od sopre do sopre časti kumovima i prijateljima. Umukle su i one drhtave, prikazne riječi koje su odjekivale s kraja na kraj zbora i slatkom vrelinom slijevale se u njegovu dušu: "’Vala ti, kume Relja Kneževiću, bane naš i ponose naš! ’Vala ti na tvojoj česti i čestvovanju, kraljevino slavna!"

Na zborovima i svetkovinama široko se i snažno prolijevala snaga njegova i ljepota. Svega toga nema više, sve je umrlo, uvelo, iščezlo, da se nikad ne povrati. Samo su se one krupne, prikazne riječi duboko upile u dušu njegovu i živjele s njim i on s njima. Prelako ga je bilo uvrijediti. Trebalo je samo nešto reći o njegovoj potrebi i siromaštini.

- Siroma’, vukarni Relja!

- Ne dirajte me, braćo. Crn je udes moj, velik je jad moj i pregolema nesreća moja… Nijesam ja vukarni Relja! Ja sam kralj brez kraljevine… car brez carevine! - uzviknuo bi očajno, zadrhtao bi, i samo bi tada grčevito zajecao, da ga je žalost bilo pogledati.

Svakom svom čeljadetu, malom i velikom, podigao je Relja, odmah prvih dana biljeg, pa je groblje tvrdo ogradio, sve sam, bez ičije pomoći.

Držao se čisto i u redu. Sam je sebi i prao i krpio rubine. Gdjekad bi, nedjeljom i praznikom, obukao i stajaće ruvo, ali mu ono stajaše nekako tužno, neprikladno, i on se stidio od sama sebe:

- Relja, Relja, ne priliči ti ovo ruvo više! - govorio je sam sebi i brzo ga je svlačio.

Nešto svoga blaga što je bilo u svijetu, na maslu i na izoru, prignao je kući da zametne i rasplodi, ali mu se nije dalo. Kad nešto jednom pođe, ne zaustavi se!

I malog je Vuju, sinovca i jedinu mušku glavu, kad mu je mati umrla, povratio na starevinu.

Kad se sve staro izmaklo, kad je sasvim osiromašio i opotrebio, krenuo bi u donje krajeve, dolje gdje ga niko ne poznaje, pa bi radio na nadnicu. Tako bi, preko ljeta, zaradio nešto za zimu, da se prehrani i prisluži svijeće na grobovima svoje čeljadi. To ga je mnogo stajalo, ali je on svakih Zadušnica, i zimskih i jesenskih, palio svijeće i držao daće i prekade.

- Ama, viđe li ti, Vujo, kako je leden i nemilostan današnji svijet: niko ni da se našali s cijenom, a šjutra su Zadušnice! - prenu se opet Relja kao iza sna, kad bijahu podaleko izmakli iz čaršije i prihvatili se brda. Šjutra će biti grobovi i biljezi naše čeljadi mračni, neosvijetljeni. Nemam čime spomenuti mrtve svoje niti imam čime darovati kljasta i sakata za pokoj duša nji’ovi’… Šta dočeka, Relja Kneževiću! - s grkim prijekorom duboko uzdahnu.

Vujo ga nije čuo i razabrao, već se sav tresao i cvokotao zubima od oštre studeni koja ga obuzimaše sa sviju strana i snažno prodiraše do srži u kostima.

Povrh njihovih glava šuštao je i meko lepršao snijeg koji je piskavo škripao pod nogama, a oko njih je kao bolno čamila jezivo bijela zimska noć, bez glasa i daha.

Kad u Dobrnjskom Polju skrenuše s glavnog druma prema selu, mjesec bijaše na zahodu, a skromačna svjetlost zvijezda jedva se raspoznavaše na nepreglednoj beskrajnoj bjelini.

Snijeg poče gušće lepršati kad uđoše u planinu, koju im je valjalo prijeći i spustiti se u polje.

Krava stade nešto zazirati i zastajkivati.

- Ideš li, rode? - okrenu se starac i jače povuče privuzu.

- Idem, idem - teško mali rastavi vilice.

- Je li ti studeno?

- Da - jedva čujno i s naprezanjem odgovori Vujo.

Relja skide šal, otrese snijeg s njega i omota ga čvrsto malom Vuji oko glave i ušiju.

- Utopli se malo, pobogu brate, jer sve mi se čini da se sprema velika mećava… Tu motčicu baci, čoče, iz ruku, pa ruke metni u njedra… Evo ti ove moje aljine, pa se dobro umotaj - reče starac, skide haljinu, i ostade skoro upola go.

- A ti, striče?

- Meni, dijete, ne treba ništa. Ja se ne bojim ništa, ni mećave, ni vjetra, ni studeni… Silne su mene mećave bile i gonile, pa mi ne mogoše ništa!

Visoke omorike pod teškim injem stadoše se lagano njihati i povijati, škripeći i zbacujući sa sebe pune pregršti snijega.

Relju nešto žignu kroz srce. On samo mahnu glavom i pođe, šapćući, pun slutnje:

- Ovo se sprema mećava. Znam ja Zmijanje, znam ja ćud našije’ planina i ove naše zle’ude, vrletne zemlje: sve to potajno i podmuklo reži!

Najednom se nenadno zadrmaše u vrhovima jele i omorike jače, silnije, a jaka se i bučna mećava diže, kao da se cijela planina iz temelja potrese.

Njima se smrče pred očima. Snijeg ih je sve jače zasipao, mećava im je disanje zaustavljala, a oni su grabili naprijed, posrćući i zanoseći se.

- Ideš li, rode?

- Idem, idem - jedva je odgovaralo dijete, drhćući više od straha nego od studeni.

- ’Ajde, rode, ’ajde… O strašne noći i mećave, đe će mi ovo ubogo siroče moje glavu izgubiti! - šaptao je starac i probijao se svom snagom kroz mećavu.

Umoreni i malaksali od silnog naprezanja i oštrog šibanja ražljućenih vjetrova, oni bi zastali da odahnu, da se odmore, osluškujući sa neizmjernim strahom i zebnjom kako bijesni noćni vihori urlaju i potresaju, rekao bi, i nebom i zemljom, lomeći i kršeći sve pred sobom.

Katkad mećava utoli, vjetrovi se smire, stišaju. Ništa se ne čuje, ništa se ne osjeća do njihovo kratko, iznemoglo disanje, i ono lagano, drhtavo izumiranje vjetrova što treperi i klizi po sniježnoj bjelini oko njih.

- Moremo li, Vujo? - viknuo bi starac poslije odmaranja, stežući čvršće privuzu u rukama.

- Moremo, moremo! - odgovarao je Vujo, a u glasu mu je sad drhtao onaj ludi, vreli planinski prkos, koji se sve silnije budi i plamti, i u malom djetetu, što je naprezanje veće.

- Naprijed, Vujo! - uzvikuje Relja, prikupljajući svu snagu, kao da će se s nekim u koštac hvatati.

Za časak se opet nenadno diže mećava. Jele su se ljuljale iz korjena, škripeći bolno, i vjetrovi su sa njihovih vrhova u pomamnom bijesu i zvizgu trgali i raznosili ogranke i inje na sve strane.

Prijeđoše planinu i siđoše u polje. Putevi su bili zameteni, nigdje prtine, ni znaka, ni daha od života, a bura neprekidno bjesni i urla.

Udariše na pometeničke biljege kojih je mnogo, premnogo na Zmijanju, i Relja osjeti da su zabasali, pa viknu iz sve snage:

- Pomagajte, pomete nas mećava! Zabasali smo… zabasali smo!

Njegov iznemogli glas dočekaše i zgrabiše vihori i, kao osvetnički, pomamno ga rastrgaše i razniješe po uzbješnjeloj, ludoj noći zmijanjskoj. Kad se malo, za časak jedan samo, stiša bura, on opet viknu:

- Pomagajte, zabasali smo… zabasali smo! Pomete nas mećava…

Ispred Nakomičića kuća, čije je odvajkada bilo da spasavaju zalutale putnike i namjernike što u zimu prolaze preko Zmijanja, liznu širok i visok plamen zapaljene slame i ču se snažan, protegnut uzvik:

- Nadesno, braćo, nadesno!

Relja napreže svu snagu i jurnu preko smetova prema plamenu koji se visoko u nebo dizaše, povijajući se pod udarima vjetrova sad na jednu, sad na drugu stranu.

I Vujo grabi, i on se očajno otima, ali se sve više umara, malaksava, snaga ga ostavlja, izdaje, a onaj mali rasplamćeli prkos dogorijeva u njemu, gasi se.

- Ideš li, rode?

- Idem, idem - nemoćno odgovara dijete, posrćući, padajući i ustajući, dok najednom zviznu snažan vihor i debeo ga smet udari u prsa. Vujo jauknu i iznemoglo pade.

- Ideš li, rode? - vikao je Relja poizdaleka.

- Idem, idem - činilo se starcu da čuje djetinji glas.

- ’Ajde, rode, ’ajde! - mrmljao je potmulo Relja, podmećući prkosno svoja gola, razdrljena prsa nemilosrdnom i neodoljivom šibanju planinskih ljutih vihora.

U njemu se bijaše rasplamćela divska snaga, svi mu se živci napregli. Posrće, pada, ustaje, zanosi se i jezivo osjeća kako se bori s nečim strašnim, nevidljivim, što ga davi, guši, zaustavlja mu paru i disanje.

- Ideš li, rode? - viknu opet i nesvjesno se obrnu, ali ne bijaše ni krave ni Vuje.

On držaše samo komad privuze u ruci. Kapu mu strgli vjetrovi i odnijeli, a opanci mu negdje spali i ostali u snijegu. Bio je bos i skoro go. Pribra svu snagu i, posrćući preko smetova potrča natrag.

- Vujo! - očajno, silno jauknu i pade kraj malog, s koga bijahu vjetrovi snijeg raznijeli.

Negdje u daljini, sa planinskih ovršaka, razlijegalo se po uznemirenoj zimskoj noći studeno vijanje gladnih vukova, miješajući se sa urlikom i lomljavom pobješnjelih vjetrova koji potresaju zemljom, noseći kao nevidljivi divovi na svojim snažnim plećima grdne smetove i razbacujući ih ražljućeno na sve strane… Zvižde vjetrovi, zvižde i urliču, a polumrtva se usta ljube i izdišu u slatkoj smrti…

Mrguda

Jedna od najljepših Kočićevih pripovijedaka objavljena je prvi put u njegovoj prvoj zbirci „S planine i ispod planine“, 1902. godine, ali je, prema svjedočanstvima Vase Glušca, čitana u Kočićevom bečkom krugu i bila od strane Pavla Lagarića podvrgnuta najstrožijoj kritičkoj analizi. Upravo na njoj je, kako navodi Glušac u svom tekstu „Petar Kočić i Pavle Lagarić (u banjalučkom Razvitku, 1936, br 11), neprikosnoveni autoritet Kočićevog literarnog kružoka u Beču upućivao mladog pisca u tajne pripovjedačkog zanata.

Šta je sve Kočić mijenjao u tekstu svoje pripovijetke nije poznato, ali je činjenica da se rukopis te priče, a to je i jedini poznati rukopis jednog Kočićevog pripovjedačkog teksta u cjelini, ne razlikuje od onog kakav je ušao u njegovu prvu zbirku i ostao neizmijenjen i kasnije. (Fototipsko izdanje rukopisa Mrgude objavio je Muzej Bosanske krajine, 1965. g.)

Ispod rukopisnog teksta stoji posveta: Mom dragom Gerasimu, i oznaka mjesta i datuma: Beč, 10. XII 1902. Posveta se odnosi na Gerasima P. Ivezića, Kočićevog školskog druga i prijatelja, koji je s njim bio i na studijama u Beču. On je pisao o prvoj Kočićevoj zbirci u Srpskoj zastavi, 1903 (pod pseudonimom 3). a i preveo je Mrgudu na nemački i objavio u podlistku Arbeiter Zeitunga, 1904, br. 89. Da Kočić nije bio zadovoljan njegovom kritikom govori njegovo pismo od 3. jula 1903 (pod brojem 32, u IV knjizi našeg izdanja).

Milan Karanović i za Mrgudu tvrdi da je stvarno postojala. Zvala se, navodno, Milja i živjela je u selu Ratkovu. „Govorilo se da je svekar na nju nasrtao. Ona nije mogla od stida da se ikome potuži, nego se obesila. Zakopana je izvan groblja“. Vidi: „Pomrle ličnosti Kočićevih pripovedaka“, Politika, 1934, br. 9214)

U vezi sa ovom pripovijetkom Kočić je iznio i jedno od svojih najinteresantnijih intimnih shvatanja vlastitog djela, odnosa literature prema životu i kritike prema literaturi (vidjeti o tom Kočićevo pismo Marku Caru, pisano 9. februara 1903, iz Beča).

___

Mrguda uprti rubine i pođe na perilo. Nešto joj se steže oko srca kad izađe s bremenom iz zgrade.

Ima već nekoliko nedjelja kako se u selu samo o njezinoj materi, a još više o njoj govori.

Kad minu pored Borenovića kuća, lijepo osjeti kako je rumen obli i uhvati drhtavica. Boji se vidjeće je ko, pa će što rđavo za njom reći. Ona je ljuta, vratiće mu, pa opet teško njoj.

Mati joj je nemirna. Jednako trčkara od kuće do kuće. Nekad i omrkne u selu, a svijet kao svijet: svašta ispreda. Čovjek joj se žalio i popu:

- Oče, molim te ko starijeg, prošćeš, ona moja biježa od mene… Bude dva, tri dana kod kuće, onda se nešto prišjeti, namaže kosu, očešlja i obuče ko da će na zbor, pa eto ti je u svijet. Nema je za nekoliko, pa se jope’ vrati. Primim je. Ko velim: moja je, bog je ne ubio! Bude malo, jope’ rep na rame, pa u mrak… Ja je solim, odijevam, obuvam i ’vamo činim joj, što’no vele, idaru, a, prošćeš… E, pa, oče i brate moj, znaš kako je: ne mere isan! Ono, ima se i pro’odati, ama s obrazom i poštenjem.

- Ne krijem, ne šijem, već evo ti otvoreno pred ovom svijetlom bradom kažem: Neću te! Šta će mi stara, sakata, sipljiva i čakarasta kljusina?!

- Šuti, rospijo jedna rospijska! Osman je paša jedan po jedan bio, pa je i on na Plevni iznemog’o. Ama, zar nije tako, oče Đurđu, molimo te?

Taka je Mrgudina mati.

Posrćući s razora na razor, Mrguda zastade više Vlajića tora. Ču razgovor.

- Uvano o meni govore - pomisli u sebi i zađe za jedan lisnat grm.

- Jest, drugo moja, krv! Žestoka krv je tome kriva.

Mrguda poznade grlo i zadrhta.

- I ja bi to rekla - ču se drugi, malo obliji ženski glas. Ama, jesi li je vid’la, sestrimim te: nema joj ni sedamnaest godina, a sise joj nabrizgale, pa tvrde ko kamen! Kad je pogledam, lijepo mi dođe krivo što sam žensko: jest, očiju mi!

- Ispale ti dabogda! - prošapta zajedljivo Mrguda.

- Ama, ne treba ti ništa drugo: pogledaj materešinu samo! Starija je od mene makar deset godina. Ja, jučerašnje vuzle: krezuba babetina, a ona i sad ko kakva mlada.

- Neka si ti krezuba babetina, ama si i poštena žena, a ona je od kopilskog soja. U njezinom se plemenu i kopilad rađaju. Ja bi se svojom djecom, drugo, zaklela da je i Mrguda kopile.

- I jesam kopile! - škripnu Mrguda zubima i klisnu pored tora na perilo.

Sprti rubine, sjede i poče se izuvati.

Kad se izu, zbaci sa sebe zubun, zabaci ostrag pregaču, uzgrnu košulju do iznad koljena, pa zađe u vodu i stade usprav. Pogledajte je kako je kršna i naočita!

Lice smeđe, okošto, a ostala snaga salivena, jedra, puna kao u nadojena janjeta.

Krupne, duboke, crne oči uvijek su joj nešto vlažne; a nos prav, mesnat, s okruglim nozdrvama, malo naviše zavinut. Usne nabubrile i uvijek crvene. Samo kad se ražljuti, zadrhću i poblijede.

Osim svega tog Mrguda je, što se u narodu kaže, slatke krvi - slatke, preslatke! A kad zapjeva: "Moj se dragi na vojsku oprema" - gotovo svaka žena koja ima sina na soldačiju stane plakati. Tako je kopile znalo tu pjesmu žalobitno zapjevati.

- Samo nek sam ja Miki draga, pa nek svijet govori što gođ ’oće, - prošapta ona, sagnu se, uze pratljaču s obale i stade ispirati rubine.

Oko nje svukud voda, svjetlost i nepregledno, mirišljavo proljetno zelenilo. Vazduh se očistio iza kiše, pa treperi i svijetli se kao staklo. Oko bijelih, oblih nogu žubori voda i lagano protiče, a treperava se svjetlost odbija od vode i igra joj se po vlažnim obrazima i dugom, sjajnom gerdanu.

Diže glavu, baci pratljaču na obalu, protegnu se, a pjesma joj se samo iz grla ote:

Moj se dragi na vojsku oprema.

Oči joj zasuziše, a snaga tihano zadrhta. Glas se snažno, umiljato razlijegao, prelijevao se grčinom, prkosom, razbuktalim žarom.

Iza nje bućnu kamen u vodu i poprska je po bijelim bedrima. Ona se trže, poblijedi i zadrhta kao srna, a pjesma joj se sledi na blijedim, uzdrhtalim usnama. Okrenu se, a ono Mikina glava viri kroz uprskano i ovlaženo šiblje.

- Mika, brate moj, bježi otalen; vidiće te svijet, pa što ću onda od sramote, jadna ti sam! - preklinje ga Mrguda i nespretno, zbunjeno spušta košulju niz gole, pune bedre.

- A kad te Lujo Krstanov presreće u jeliku, ti šutiš… Ne veliš: vidiće svijet.

- Moreš, Mika, govoriti šta gođ oćeš! - uzdahnu ona i iziđe na obalu. Šta će mi Lujo? Onaj švrćo! Od rđe se ne mere kruva najesti, a kad ide, klima ko kakav starac. Da je barem taki gerz ko ti, tako snažan, plećat, visok, mog’o bi čojek nešto i pomisliti, a nako… Mika, brate moj, ti se griješiš oda me.

On se zatrka, preskoči preko vode i priđe joj.

- Sav svijet skočio na me, pa i ti. Zar ti nije, bolan, žao? … Mika, Mika, ogriješićeš dušu!

- Znam ja tvoje izvijanje, Mrguda, znam!

- Šta ti ’oćeš od mene, Mika?! Krvi bi ti svoje utočila. Ja te volim, umirem za tobom, a ti… Duše bi ti dala. ’Oćeš duše?! A u čemu je duša? Je l’ u krvi? - pita Mrguda, a sva se zažarila u obrazu.

- Vele da je - odgovori hladno, preko srca, Mika.

Ona u trenutku istrže Mikin nož iza pripašaja i mahnu po goloj mišici. Krv šiknu, a rana se razvrati. Drhćući, trže rupčić ispod nakićene tkanice, natopi ga vrelom krvlju i baci pred Miku.

- Eto ti duše! Mika, vjeruješ li mi sad - jeknu bono, a suze je obliše.

Mika se okamenio, poblijedio, pa šuti. Jedva se osvijesti i priđe, te joj zavi ranu, pa je stade snažno oko struka stezati, gristi, grliti i ljubiti.

- Nemoj, brate moj, ne valja se to prije vjenčanja - otima se ona malaksalo, otirući rukom ono mjesto na kom je osjećala Mikine uzdrhtale usne. Boji se, jadnica, poznaće svijet.

On joj nesvjesno, nehotično zavuče ruku u nabrekla njedra, koja su u vatri gorjela kao ono modro, raspaljeno, planinsko nebo iznad njih. Mrguda se trže, vrisnu, a gerdan joj zveknu na jedrim prsima:

- Joj, joj! Nemoj, oči moje, ja sam škakljiva.

Njegova ruka uhvati za nešto vlažno, oblo, tvrdo kao kamen, a vruće kao živa žeravica.

- Nemoj, zenico moja! - prošapta ona nježno, s dubokim uzdahom, zanese se i, iznemogla iz silnog uzbuđenja, nemoćno spusti glavu na njegovo rame. Sa Mrgudinih zažarenih obraza nestade uzavrele rumeni. U časku se preli u mrtvo, ledeno bljedilo.

Od tog dana nije se više nasamo sastajala s Mikom. Bježala je od njeg’ jer se bojala svijeta; bježala je od njeg, a umirala je za njim. I jesen dođe. Miku primiše u vojsku. Moj se dragi na vojsku oprema!

Bila je pošljednja noć pred polazak Mikin, burna, vjetrovita, jesenska noć.

Mrguda zapreta u kući vatru, uđe u zgradu, svuče se i leže u mjesto.1

Ispod tvrdog, slamnog poglavača miriši suvo bosilje, devesmilje i crveni, uveli đulići, a pod njom se širi miris zagrijanog, planinskog sijena.

Pomisli na Miku. U glavi osjeti vatru, a uz obraze joj udari vreo plamen. Obli je vruć, prevruć znoj i cijela joj snaga zadrhta pa nabreknu. Drhće i namiče na se vlasnatu, meku ponjavicu. Gori, sve gori, kao da je u vatri.

Zbaci ponjavicu s oblog, zagrijanog, uzdrhtalog tijela, zavuče ruku pod mirišljavi prostirač, izvadi slamku, pa je stade griskati, nemirno se protežući. Ona griska, a ispod poglavača miriši bosilje, devesmilje i crveni, uveli đulići:

- Bože moj, ’oće li doći?

Izađe joj pred oči snažan, vedar, nasmijan. Ona nešto grješno pomisli i od te se pomisli strese.

- Ne valja što sam pomislila! To je griješno i bogu dragom mrsko. Bože, što si me ’vaku stvorio? Što će mi ova snaga i vatra? Prokleta krvi, što me tako mučiš?!

Obrnu se na drugu stranu. Kroz razmaknuta jelova brvna, koja su udarala na smolu, vidjela se mjesečina kako se rasplinula po žutom, skorenom blatu oko staja. Ona gleda i drhće, a srce strepi u silnoj, nasrtljivoj, neodoljivoj čežnji:

- Bože moj, ’oće li doći?

Vjetar lomi i krši grane s retka trešanja više zgrade, silno zajauče, pa sitno, oštro zacvili i zatrese zgradom. Vjetar trga i prosiplje suvo, svenulo lišće, a ona plamti, gleda i šapće:

- ’Nako će se i moja mladost osušiti, uvenuti, čekajući ga dok se vrati s vojske. Ali čekaću ga. Da me car prosi za svog sina - neću!

Gorjela je, drhtala je, pa je onda tiho u suzama kao malo sisanče zaspala…

Na zgradi škripnuše vrata, za planine zađe mjesec, vjetar utoli i sve se utiša.

Iz daljine huji rijeka. Na mlinskim lakomicama šumi voda i pada u badanj. Kroz primamljivo šumenje i slijevanje vode čuješ kao da neko šapće. Okreneš se - ne vidiš ništa. Samo čuješ kako rijeka ujednačeno huji i osjećaš kako teško diše ledena, jesenska noć.

*

- Lani nas ubi klja, ove godine obi grad, a dogodine nek’ nam carevina pošlje dobra desetara - pa nikad bolje sreće!

- Ljudi moji, ja mlim da nas ovo treći put bije vrijeme od ove proklete ukopacije?

- Kako nas neće vrijeme biti kad se kopilad rađaju, a svijet se brez božje volje vješa!

- Ko se objesio?

- Pa objesila se Mrguda Maletina, dabogda joj zemlja kosti izmetala! Š nje je ovaj grad pao…

- Ne kuni, dijete! - viknu stari Čočorika. Grad je božja volja. Mrguda je pogriješila, krv je zanijela, ama i grijeh svoj okajala. Djeco, ne kun’te je, već recite: bog da joj dušu prosti!

Napomena

1 Krevet.

Moji poznanici

Objavljeno takođe u Politici, I/1904, br. 333, a ponovo tek u Sabranim delima 1961, koja je priredio Đuro Gavela. Gavela smatra da se najava „poveće pripovijetke Cvik i Durat u Narodu i Bosanskoj vili 1903. godine odnosi na ovu sličicu, koju je Kočić namjeravao produžiti, ali svoju namjeru nije ostvario.

___

Užagrena, sunčana svjetlost prodire kroz tanke, spuštene zavjese, šireći po sobi zagušljivu vrućinu. Okupan u znoju, prevratio sam se tam’ i tamo po sećiji koja bijaše presvučena svježom glatkom mušemom.

Napolju se čuo katkad umoran, suv govor ljudski, dok neko ne poče grepsti spolja po sobnim vratima, mrmljajući nešto kroz zube. Trgoh se i oslušnuh.

- Ovo će biti njegova odaja.

- Jest, jest! Ovo je. Čuh kako neko s nekim govori napolju.

Vrata se otvoriše, i kroz vrata, gotovo naporedo, uđoše Cvika i Durut, moji stari i dobri poznanici.

- Pomozi bog! - viknuše obojica ujedanput.

Obojica su bili mračni u licu i odveć namršteni kao nikad do sada. To me malo začudi i iznenadi.

- Šta vam je, ljudi? Što ste mrke otočili brke?… Sjedite!

Obojica oborili oči zemlji, pa šute.

- Ama, sjedite, ljudi! Šta vam je? Dede, Cvika, zapali! - pružih mu kutiju.

- Malo ćeš da počekaš dok ti ovaj uzme kutiju iz ruke! - reče osorno Cvika i diže oči iz kojih je bila oštra pakost i zloba.

- Nekako će tako i biti! - uplete se još pakosnije u razgovor Durut. - Dosta je, Petriću, bilo tvoje varancije i petljancije! Bilo čedo, ubili ga Turci; bilo tele, izjeli ga vuci! - ponosno i pakosno odmahnu Durut rukom i škripnu zlobno zubima.

- Ama, šta vam je, ljudi? - začudih se još više, jer osjetih da svojim govorom i držanjem nišane na mene. - Šta sam vam ja skrivio?! Kakva je to moja, Durate, varancija i petljancija!? Malo jasnije, braćo, malo jasnije!…

- Sve je bistro i jasno. Znamo mi tvoj marifetluk i šeretluk, stade Durut mahati prema meni rukom.

- A, je li, bogati, Petriću? - poče Cvika onako poizdalje, iz dubine. - Što tebi bi da nas štrampaš u novice? Mi smo ti ono k’o jednom, da rečemo, česnom i poštenom Srbu govorili i kazivali…

- Kakav Srb! - pretrže ga ljutito Durut, pa mu se živo okrenu: - Bolan, bolan, Cvika, ja sam tebi sto puta govorio: "Šuti, Cvika! Ne kazuj svog znanja! Je l’ on samo u ’noj švapskoj odjeći, ne vjeruj mu pa da ti je rođeni brat!" Zar ti nijesam tako govorio, tokmače i tulumane božji?!

- Neka, Durute! Polako! - odbija Cvika rukom da ne govori.

- Ama, sjedite, ljudi, da se razgovorimo… da vidimo šta je to.

- E, nema, Petriću, više eglena i razgovora! Bilo čedo, ubili ga Turci; bilo tele, izjeli ga vuci!… više s tobom nema ni šjeđenja, ni eglena, ni razgovora! Nije ni nama vrana popila mozak: ako ne znamo šta je masno i slano, znamo šta je vruće.

Nema više onog: "Šjedite, braćo! De-de, Cvika, de-de, Durute! Kako ono bi vođe, kako onđe? " Pa onda kava, rakija, duvan, a mi k’o jedne budale: ovo je bilo vođe, ovo je ’vako bilo, ovo ’vako svilo. Ovo smo i ovo učinili ’vođe, a ovo i ovo onđe. A ti tevterić iz džepa, pa čvrk! Iz tevterića u novice, a novice prijestolniku na koljeno k’o poručene! Ne prođi ni neđelju dana od našeg razgovora, a švapske nas pozovke zasipaju sa sviju strana: te jedna iz Varcara, te druga kroz dva dana iz Prijedora, te treća sa Sane, a od Banje Luke ni broja im nema!… Kud će ti duša, ako za boga jedinog znaš?!

- A, je li, zbilja, Petriću? - poče opet Cvika polako i odmjereno - šta bi tebi da ti tako nas bijediš i musavediš kod švapskog suda? Mi smo ti ono kazivali k’o jednom dobrom i časnom Srbu, a nijesmo znali da ti vadiš iz nas riječi pa i’ dojavljuješ Švabi. Pa da si barem sve onako spis’o kako smo ti mi, na našu pregolemu nesreću, kazivali, ne bi nam toliko ni bilo krivo i žao na te, već si izmišljao nešto što čojek ne bi ni u snu mog’o sanjati. Kada nam je neki dan ono tvoje đače što te poslužuje čatalo, zaprepastili smo se od čuda!…

Istom mi postade sve jasno i ja se osmjehnuh.

- I ja bi’ se, Petriću, smij’o da mi nije ovog gada za pripašajem! - viknu Durut i izvadi pet, šest sudskih poziva. Pogledaj-de ti ovaj gad!

Uzeh ja pozive i stadoh razgledati. Začudo, nijedna nije glasila na njihovo ime.

- Ko vam je dao ove pozovke?

- Knez.

- Jest, knez. Knez nam i’ jutros dade i reče: "Čuvajte se vi onog vašeg gospodina, jer morete lako i Crne kuće zapasti, a sve pijući i pušeći š njime.

- Ja braćo, u novice nisam ništa o vama štrampao još, a možda ću ove godine. A vi se ovih pozivki ne bojte ništa. Ovo su stare, tuđe pozovke. Knez se šali. ’Oće samo malo kao da vas zastraši.

- Zar baš tako? - zinuše obojica od čuda. Dobro, dobro, kneže!… Ama, zašto bi on to radio, da rečemo?

- Krivo mu što ga naš gospodin Petrić ne priziva i ne časti kavom i duvanom ’vako k’o nas, - veli Durut, sav vedar i veseo.

- Na moju dušu, to će i biti! Ništa drugo nego to!…

- De-de, ljudi! Sjedite, pa zapalite…

- Bolan, bolan, Cvika! poče Durut. Šta sam ja tebi puta govorio da ’vakog Srba i čojeka nema od Crne Gore do Save vode!

- Jest, brate, tako si mi uvijek govorio, nema vajde kriti…

- A šta mi ono maloprije reče? - osmjehnuh se motajući cigaru.

- Oprosti mu, gospodine Petriću, jer je lake pameti i brza jezika k’o kakva seljačka torokača.

Ja sam mu i oprostio.

Poznanici moji mili, davno se ova scena između nas odigrala, pa kako je još živa i svježa u mojoj mašti! Što je ovako tanka i blijeda na hartiji oprostite i primite iskreno i toplo pozdravlje preko ovih dobrih i čestitih novina, što će mi platiti deset dinara. Cvika i Durute, to je pedeset groša.

Rakijo, majko

Pripovijetka je takođe objavljena prvi put u Srpskom književnom glasniku, IV, 1904, knj. III, br. 3, 4, 5 i 6, a zatim unesena u III knjigu „S planine i ispod planine“, 1905. Objavljena je u posebnom izdanju i 1913. godine u Sarajevu, sa izvjesnim jezičkim ispravkama za koje je Kruševac ispravno utvrdio da nije vjerovatno da potiču od Kočića (radilo se o ispravkama narodskih krajiških izraza: šjesti, svjetovati, jope, namastir itd.). Ovdje se, naravno, takođe ostavljaju te riječi u njihovom autentičnom obliku.

Šošljaga koji se pominje u priči jeste takođe lice iz života, kako tvrdi M. Karanović; navodno je to Marko Kočić iz Bunareva u zaseoku Ratkovo. Njegovim imenom je vođa Mlade Bosne Vladimir Gaćinović potpisao svoj osvrt na Kočićeve pripovijetke u Srpskoj riječi 1903 (br. 239).

___

Već se i peti dan primače kraju, a kotao jednako kvrca i vri. Govori o svačem, kao i uvijek kad kotao peče, a najviše o rakiji, junaštvu i pošljednjoj buni. Kotlar neprestano kudi rakiju i ogorčeno je naziva kugom ljudskom.

- Nemoj tako, Mićane! - viknu malo ljutito Simeun, koji već pet dana tačno i redovno dolazi i opominje kotlara da pazi da ne bi rakija zagorjela. Ne udaraj mi, Mićane, na rakiju, tako ti očnjeg vida i časnog krsta! Ti moreš govoriti šta gođ ’oćeš, ali rakija je rakija! Brez nje ne moreš nikud, ni namastiru, ni crkvi, ni kaluđeru, ni popu, ni knezu ni desetaru, ni kumu ni prijatelju, a u rod ženin ne bi šjetovo ni najgrđem svom dušmaninu da ide brez ploske. Kad pođeš ovim i ’vakim ljudima s ploskom dobre rakije, sigurniji si i slobodniji nego da si poš’o s najboljom puškom. Znam ja to, bolan! Rakija svađe i uvijek treba: i na domu i na zboru, i u veselju i u žalosti. Brez nje ne mereš ni krstiti ni saraniti. Ama, da ti ne duljim više, samo ću ti još ovo kazati: da rakija nije dobra i da nije od boga, ne bi se ona tako zorli štimala u našoj svetoj pravoslavnoj Rusiji. Sami car svetog pravoslavija, car nad carevima, popije svaki dan, ne lažem ti već tako u knjigama stoji, po pet, šest oka votke. Tako se u nji’ rakija zove, belćim što nije jaka ko naša, što je, da rečemo, mlogo vodena. Bolan, bolan, kad bi se sva sveta i pravoslavna Rusija podobro napila ove naše snažne i žestoke prepeke, sve sedam bi carevina od stra zadrktalo! Zato, Mićane - viknu oduševljeno Simeun - ne udaraj mi na šljivin rod i porod, rodio on nami i po drvetu i po kamenu na strak vragom, već mi natoči jednu čašu, pa ću vam sad pripoviđeti šta sve rakija učiniti more, na polzu svetom pravoslaviju:

Na neđelju dana iza ukopacije, kad ono sve sedam carevina u dogovoru s Rusijom, Srbijom i crnogorskim knjazom oteše naše otečestvo ispod skuta sultanova i dadoše ga ćesarokralju na izor, pometiljiše nam se ovce. Od tog vremena pođe svakom nabolje u ’voj zemlji, pa i ovoj svetoj obitelji. Počeše nam ovce polijegati i umirati. Svaki dan osvitalo i’ je trideset, četrdeset mrtvi’ u toru. Čatali smo masla, svetili so, pisali zapise, bacali vodicu po toru; sve, sve smo radili i činili, ali ništa ne pomože! Za podrug mjesec skapa nam i propade oko osam stotina što mali’ što veliki’ glava. Čobani se rastužili i ražalostili k’o da su sve živo na domu pokopali, a ja i pokojni Partenija gotovo sišli s uma, te se od teške žalosti propismo. Da rakije ne bi, presvisli bi od jada i čemera.

Svud obladala crna žalost i teška tuga. Spustila se čama i nevolja ljuta na prebijelu Nemanjića zadužbinu. Sve bijaše opustilo i onijemilo. Ne odjekuje kroz dolove čobansko puškaranje i dovikivanje, ne čuje se blejanje ovaca ni janjaca, ni milosno jecanje zvona na ovnu predvodniku. Opustiše i onijemiše brda i doline, polja i planine.

- Simeune, sine moj du’ovni, zadrma se temelj Nemanjića svetoj zadužbini! - jauknu pokojni Partenija kad nam čobani javiše da je i pošljednja glava skapala, da je tor ost’o prazan. Simeune, sine moj du’ovni, šta mi dragom bogu zgriješismo, da za naše vlade i uprave osiroti i opusti ova sveta Ćaba?!

- Ne ridaj i ne jadikuj, sveti moj oče, već nam nali po jedan polić da razbijemo ovaj crni dert što nam je pao na dušu.

On utoči i popi, onda utoči i meni, te i ja izvrnu’ nadušak. Dok mi rakija ugrija utrobu i zapali obraze, sinu mi kroz glavu: "Simeune, đe ti je Starostavna knjiga? "Odma’ se ja šjeti’ svoje svete Starostavne knjige, koju mi je prije trideset godina poklonio jedan Svetogorac, kad je pisao parusije, za pet, šest dukata. Tri su, veli, ’vake knjige na zemlji: jedna u jerusalimskog patrijara, druga u svetoj Moskvi, a treća evo sad u tvojim šakama. Ona je, kaže, bila u patrijara konstantinopoljskog, pa kad mrski i prokleti Agarjani zauzeše Carigrad i pretvoriše crkvu Sofiju u džamiju, stani se ova sveta knjiga, poslije dugog lutanja i basanja, na Atonskoj gori u našem manastiru. Nju su, ko i one druge dvije, spisali svojom, veli, krvlju i ljubavlju sveti proroci i bogonosni oci, na polzu i upražnenije rodu čelovječeskom. U njoj je, kaže, spisana i zapečaćena sudbina svega što živi i odi po ’voj grešnoj i plačevnoj judoli, belćim zemlji.

- Ne ridaj, sveti moj oče: ne ridaj i ne jadikuj! Palo mi je nešto na um. Otvoriću svoju Starostavnu knjigu, pa ću viđeti i proučiti šta ona piše o ’voj našoj, starodrevnoj Ćabi. Ako bude bogu dragom i milosnom bilo milo i ugodno da za naše, štono ti veliš, vlade i uprave osiroti i opusti ova prebijela zadužbina Nemanjića sveti’ što moremo mi protiv božje volje i naredbe? Moremo samo plakati i cviliti k’o dva zgažena crvića u prašini, trajući svoje pošljednje crne i čemerne dane u postu i molitvi.

Otvori ja knjigu i poče učiti. Nema vajde, braćo, kriti, dugo sam se mučio i učio, dok mi nako k’o iznenada, k’o sama od sebe, ne izletiše pred oči krupna, crljena slova:

"Odma’ u početku kad se pojavi Birinđi sa crnim ljudima u bijeloj koži, postradaće i osirotiće i mloge svete zadužbine. Tako, na priliku, namastir Gomjenica na Krajini ljutoj. Ali će se javiti čojek, istina zulumćar i delija, i u rakiji izvršiće sveto i bogougodno djelo i spašće od propasti prebijelu Nemanjića zadužbinu."

Razumjesmo knjigu, te se ja u jednu ruku razveseli a u drugu ražalosti.

- Simeune moj, tvrdi stube i junačni branitelju ove svete obitelji, srpske i ’rišćanske! - zaplaka se pokojni Partenija i zagrli me. Nad Bosnom se promijeni car, a more biti da ćemo i ovog ubrzo promijeniti; prije oćemo nego nećemo, jer se ova zemlja naučila mijenjati gospodare ko Ciganin konje. Nek’ se mijenjaju gospodari i carevi, neka padaju, ako će, i carske glave, ali ne daj, tako ti tvoga štuca i junaštva, da zamuknu pjesne svete i molitve u ’vom starodrevnom srpskom namastiru. Sine moj i čedo moje du’ovno, ne daj da se na te i tvog osijeđelog Parteniju zaplaču časne mošti sveti’ Nemanjića što im ne znadosmo sačuvati zadužbinu nji’ovu. Ne daj, zaklinjem te svim na svijetu, da na nas pane kletva i prokletsvo Nemanjića svete loze!

- Sve ja to razumijem, sveti moj oče, i srce mene moje i duša boli, ali šta ću, jadan li sam i kukavan, kad je sa sviju strana crna i prokleta militerija obladala: kapetan u Bronzanom Majdanu, kapetan na Sitnici, kapetan na Kadinoj Vodi, a generalinama kaurskim u Banjoj Luci ni broja nema! O kako je grk i težak jad i čemer što mi je obuz’o dušu! Oče moj sveti, utoči nam još po jednu - viknu’ ja i uzda’nu.

I vjerujte mi, djeco moja, da ne bi rakije, nikad mi ovo ne bi palo na um što ću vam sad kazati. Kad se podobro raskravismo i ugrijasmo, meni se odriješi jezik, i k’o da, asli, dobi’ drugu pamet:

- ’Vako ćemo mi to, sveti moj oče, učiniti…

- Pomozi, čedo moje du’ovno! Tvoje pameti i nauke od istoka do zapada nema! - pretrže me u riječi Partenija i izvrnu polić, pa meni drugi natoči.

- Da je turski sud - nastavi’ ja - i da je stara prava i sudanija, lako bi mi spasli od sirotinje i propasti ovu svetu obitelj. Pošli bi odma’ što je danas u pisaniju po svijetu, pa neko janje, neko šilježe, neko ovcu, a neko bogme i ovna, pa bi se jope’ razlijegale pjesne i molitve sa oltara Nemanjića zadužbine svete, i tako bi podigli na noge sve što je bilo palo i oboreno. Ali šta ćemo, jadni i kukavni, kad su drugi suci na Banjoj Luci! Ne smije se čojek nikud maknuti bez pašoša i dozvole… Nego sam ja ovo ižinj’o i ’vako sam Starostavnu knjigu u svojoj pameti protolkov’o: ja treba da se dobro napijem, pa da obučem onu švapsku kabanicu i škrljačinu, što si je neke godine donio iz Kaurske, pa onda da uzjašem ata i da odjezdim kapetanu na Kadinu Vodu i da zatražim pašoš i dozvolu da se smijemo dignuti po svijetu u pisaniju. Eto tako sam ja svetu knjigu protolkov’o.

- Simeune, dijete moje, dobro si i pametno knjigu protolkov’o, ali čuvaj se, sinim te, da ne platiš glavom! - šjetuje me pokojni Partenija, vječna mu pamjat, i plače. Sine moj, sine, drugo je vrijeme nastalo, iz druge se ruke danas sudi, pa moreš u rakiji ludo glavu izgubiti, te ću pod starost svoju ostati brez vjernog druga i desne ruke.

- Kad sveta knjiga kaže da ću u rakiji spasti od propasti ovu Nemanjića starodrevnu zadužbinu, ja se nemam ničega bojati. Pa ako i poginem, ostaće mi ime i glas da sam strado za srpsku i ’rišćansku svetinju. Sveti moj oče, nema druge!… viknu’ ja i škripnu zubma. Ja ću se zorli nakresati rakije i poći ću, pa ako se u tom tutnju što dobro i bogougodno učini i izvrši, dobro i jest; ako poginem, to i bi - i poslije ću mrijeti!

- ’Vala ti, dijete moje, kad se toliko brineš i glavu svoju za ’vu svetinju zalažeš! - skoči pokojni Partenija i poljubi me u obraz.

- "Ala kiti i veze, Kriste, istini bože! - puče neko u mraku od teškog smijeha. Ama, kako umije ’nako sročiti, bog ga ne ubio! To da mi je samo znati! Utoč’-de, Mićane, Simeunu jednu čašu rakije!" - viknu onaj iza kace ozbiljno i ušuti se.

Simeun izvrnu čašu naiskap, pa nastavi:

- Što rekosmo, to i učinismo… Dobra ti je, Mićane, rakija - kao da se Simeun nečeg sjeti. Samo zaudara malo na zagorijel i k’o da na nešto tukne… Pa kažem vam, što rekosmo, to i učinismo… Asli je lanjske godine, ljudi, bila bolja rakija… jača. Ove je godine mloga kiša padala, pa su šljive odveć ispucale, a kad šljive ispucaju, rakija je od njih slaba, nejačka i uvijek k’o da na nešto zaudara… Đe ono stado ja? A! - dosjeti se i nastavi: Što rekosmo, to i učinismo. Naredismo, po mom svjetu, da se ispeče podebelo prase i da se utoči jedan ardović prepeke za kapetana, a za mene ploska bašice. Dok se prase ispeče i at osedla, u tom se i ja obuko’ i iziđo’ u avliju. Kad me pokojni Partenija ugleda, začudi se, pa k’o da od čuda zanijemi.

- Simeune, sinim te, jesi ti to? - jedva progovori.

- Ja sam, oče moj du’ovni.

- O, ljudi, ljudi, svašta na svijetu! Da sam te sreo đe na putu ili u čaršiji, nikad te ne bi’ pozn’o. Prava generalina! Na moju dušu, sinko, sav ćeš logor uzbuniti kad se pomoliš na atu niz onu stranu od Cvijetića gaja, jer će pomisliti da si gerenal. Mudro se drži i ponašaj dok ne dopreš kroz logor do kapetanova čadora, jer moreš lako i glavu izgubiti.

Nema vajde kriti, braćo, mene obuze nekakav stra’ i ledeni me trnci počeše podilaziti.

- Rakijo, majko! - vrisnu ja i nategnu plosku. Rakijo, i otac i majko, pomozi sad il’ nikad! - preduši, pa nategnu’ jope’ i šćera’ do pola ploske, te obodo’ ata, a za mnom momak na konju sa ardovićem i prasetom.

- Bog mi je svjedok, braćo - nastavi Simeun kad iskapi čašu - da se ne bi’ usudio krenuti kapetanu na Kadinu Vodu da me rakija svojom čudesnom moći ne okrabri i osnaži…

- "Ko, bolan? Zar ti, Simeune?! - ču se onaj iza kace. Nemoj ti nami bacati lug u oči, a nemoj ni sebe baš toliko šmanjiti i ništiti. Na moju dušu, brez kapi bi ti rakije na tabor carske redipe udario kad te obuzme ona tvoja zulumćarska krabrost i srklet! Zar nije tako, braćo?"

- "Tako je!" - povikaše svi osim kotlara, koji je nešto zlovoljno šutio.

- Mićane! - viknu Simeun radosno. Utoč’-de ljudima po čašu rakije! Ovo je crkvenjsko i narodsko, bolan, pa kad crkva ne pije, nek’ pije narod. Zar nije tako, braćo?

- "Tako je!" - povikaše opet svi osim kotlara, a Simeun, kad izvrnu čašu, nastavi još življe i oduševljenije:

-Doduše kad bude, ja se nijesam bio toliko ni uplašio. Jednom je, mislim u sebi, mrijeti, ali me je, valja istinu govoriti, bilo obuzelo nekakvo čudnovato i ledeno drktanje. - Baš slaba rakija ove godine mimo sve dosadašnje godine! - zastade Simeun u pričanju i prezirno otpljucnu. Švabo, Švabo, živ se ti raspado, što nam otrova zemlju i ubi u svačem snagu i berićet! - Ali, kažem vam, bio me obuz’o stra’ k’o nikad do tada. Zašto, krošto, ne znam, već ako nije zato da se ispuni proročestvo Starostavne knjige…

- "E, pa to će i biti! - dočekaće onaj iz mraka. Ništa drugo nego to. Šta bi moglo drugo i biti, kad si ti čojek sav od pravde i junaštva?"

- "E, moj sinko! - odmahnu Simeun tužno rukom. Bio nekad, a danas - nema više! Sve prođe i minu k’o u snu." - Ele sad kako mu bilo, ja i momak pođosmo, a pokojni Partenija ostade plačući. U trku prejezdismo Radmanjsko polje, pa se počesmo brda ’vatati, i kad se pomolismo niz onu stranu od Cvijetića gaja, ciknuše borije, udariše talambasi, diže se vika i graja: "Eto gerenala! Eto gerenala!" Ciče borije k’o zmije u procijepu, razliježu se talambasi, a stra’ovita vika i galama prolama nebesa: "Eto gerenala! Eto gerenala!" Od stra’ote se božje, braćo, slušati ne mere! Momak se sledio i zamrz’o od teškog stra’.

- Ja bježim - veli, a oči mu se ukočile k’o u mrtvaca.

- Neka, neka! Ne boj se, dijete. Ono oni meni odaju čest. Ono je, ako počem nijesi znao, kaurska manavra… Ne boj se ti ništa dok je tebi tvog starog Simendaša! - viknu’ ja i iskapi’ plosku nadušak, pa isuka’ sabljetinu iz korica i ukoči’ se na atu k’o kakva, ne budi primijenjeno, švapska gerenalina…

- "Jadni soldati, žalosna im majka! - dočeka opet onaj iza kace. Koliko će i’ sad, ni krivi’ ni dužni’ platiti glavom!"

- "Neka, dijete! Ne pometaj me! - ljutnu se Simeun, pa dodade blaže: Ne boj se, sinko, sve će lijepo i u miru proći." - Istom ja to reko’ i ne reko’, a top riknu, borije opet zacičaše, talambasi udariše, a graja i galama nebesa prolama: "Eto gerenala! Eto gerenala!" Vrišti poda mnom at i priječa upoprijeko, a ja samo ćevšim i pazim đe ću ugledati kapetanov čador, dok ga ne ugleda uprav na ’nom mjestu đe je sada kantina i dućan naše poštene i čestite gazdinice Mileve, bog joj svaku sreću dao! Bijeli se čador, i vidim, kapetan stoji pred njim sa isukanom sabljom, a soldati se uredili s obe strane puta kud ću ja proći, da mi, belćim, odaju čest. Kad se približismo na jedan pružljaj volova, obodo’ ja oštrije ata bakračlijom i zaleti’ se u najvećem trku kroz soldate. To samo znam, a kako sam se stvorio pred kapetanovim čadorom, ni danas vam ne umijem kazati. Na moju dušu, ne umijem, braćo! Samo još ovo znam, da je kapetanu, kad me pred sobom ugled’o, ispala sablja iz ruku i da je gotovo po sata preplašeno i začuđeno u me gled’o, dok mu se jedva jezik odriješi, pa zabrkljači. Brkljači on na me, brkljači ja na njega! Brkljači on na me, brkljači ja na njega! Brkljači on na me, brkljači ja na njega! Udri on na me, udri ja na njega! Udri on na me, udri ja na njega! Udri on na me, udri ja na njega! Udri, udri! Udri, udri! Udri, udri!… Poče on mene rezil činiti:

- Ja kapetan! - veli.

- Pa i ja sam vojvoda - dočeka’ ga ja da ga malo ko zastrašim.

- Vojvoda! - začudi se kapetan. Kakav vojvoda?

- Simeun Pejić Rudar, đak od namastira Gomjenice - ukaza’ mu se. Eto kakav vojvoda!

- Simeun Pejić… Rudar… đak od namastira… Gomjeni… - vrcnu se kapetan i izvadi iz džepa nekakvu knjižicu. Pa vi ste taj, gospodine - poče me i gospoditi - vojvoda što je razbio Krajišnike i Asan-bega Čeku na mejdanu pogubio i ćesarokralju veliku ljubav…

- Gospodine kapetane, za to neću da znam! - viknu’ ja malo oštrije’ na njeg’, a on se trže. Nek’ to tamo pišu knjige i istorije i predaju s koljena na koljeno, a ja neću za to da znam! Ne trpim da me iko u oči ’vali i uznosi!

- Molimo pokorno, molimo! - klanja se kapetan i odaje mi čest.

- Molimo pokorno, molimo! - i ja jope’ njemu odajem čest. Ja kapetan, ti kapetan! Istina, ja od ćesarokralja nemam buruntije, ali…

On jednako oblijeće oko mene, odaje mi čest i umiljava se, dok neoklen ne izvuče nekakvu šokačku križurinu, ima u njoj na kantar oke, pa će:

- Na vas se, gospodine i vojvodo, izlila velika milost premilostivog ćesarokralja…

- Molimo, molimo pokorno! - Živio! ’Vala ti! - odajem mu čest, a on neprestano obigrava oko mene, držeći onu šokačku križurinu u rukama i sve bliže primičući se meni.

Ja se naš’o u čudu. Šta će ovo sad da bude, mislim u sebi. Vidim, istina bog, da mi čini veliku čest, a sve se nešto bojim i ne skidam očiju s one križurine. Čini mi se da mi neko sve k’o šapće: "Čuvaj se, Simeune, porimiće te, ubila ga sveta Bogorodica! Ne daj svoje svete vjere pod starost ni za kakav ajluk i carsku buruntiju. Šjeti se, Simeune, oni’ riječi u Starostavnoj knjizi: Nastaće pošljednja vremena, i mlogi, glavni ljudi i svi otačestveni arkijereji, zbog masni’ ajluka i carski’ buruntija, postaće murtati i nevjernici svoje crkve i naroda".

Kapetan jope poče, udvarajući se i umiljavajući k’o pašče.

- Na vas se, gospodine i vojvodo, izlila blagodetna milost premilostivog ćeserokralja… Vi ste veliku ljubav i uslugu njegovoj krabroj vojsci učinili i razbili Turke Krajišnike, zato vam je premilostivi ćesarokralj blagoizvolio ukazati svoje priznanje i carsku milost - ovim križom!

- Šta?! - vrisnu’ ja i odskoči’ dva koraka natrag. Zar odma’ rimiti?! Šta je to i kako to more biti? Zar je taka prava u ćeserokralja? … Nijeste se čestito ni odmirili u ’voj zemlji nesretnoj, a već odma’ počeli šokčiti i rimiti! Zar je to vaša prava; zar ste vi s takim redom došli u našu zemlju?! - sasu’ ja vatru na kapetana.

Djeco moja, meni bi vrlo teško na duši. Zar sam, mislim, zato razbio proklete Agarjane i glavu svoju zalag’o braneći srpske i ’rišćanske svetinje, pa da pod starost svoju mijenjam vjeru, da postajem murtat i otpadnik svoje crkve i naroda? Udariše mi suze, a kapetan jope poče:

- Ne bojte se ništa, gospodine i vojvodo. Ovo nije ono što vi mislite. Ovo je medalja i odlikovanje za vaše usluge… Primite i nosite ovaj križ na junačkim prsima k’o premilostivi znak carske milosti…

Ja planu’ k’o ris:

- Znam ja, gospodine kapetane, što je nišan i odlikovanije! To nije nišan, to nije medalja! To je krst… križ druge crkve i drugog zakona. ’Vala ćeserokralju na milosti njegovoj, ali mu slobodno odma’ moreš tel udariti da ću ja prije poginuti nego što ću tu križurinu na svojim prsima, pri čistoj svijesti, ponijeti. A tebi, gospodine kapetane, ’vala, i ja ti odajem čest: ti kapetan, ja kapetan. Istina bog, ja od ćeserokralja nemam buruntije, ali…

- Molimo, molimo pokorno! - jednako obigrava oko mene kapetan i drži križurinu u ruci.

- Ja, gospodine kapetane, neću takog nišana, a kad bude od neko doba neću nikakvog! Šta će mi odlikovanije i štočija milost? Ja ako pijem, pijem za svoju volju i ćeiv; ako razbijam turske ordije, razbijam za svoju volju i ćeiv; ako dijelim mejdane, dijelim za svoju volju i ćeiv. Što će mi nišan? Nišane su nosili i uvijek će nositi murtati i otpadnici svoje vjere i naroda, a ja to nit’ sam bio nit’ ću ikad biti! - škripnu’ ja zub’ma i viknu’ na momka: Dijete, ponesi tu rakiju i prase!

Viđe već i kapetan da je udario na oštru sikiru i da od pazara ne mere ništa biti, pa se ušuti i obori oči zemlji. Dugo je i duboko nešto premišlj’o i u glavi, vidi se, debeli misli sabir’o, dok ja ne viknu’:

- ’Ajdemo mi, gospodine kapetane, pod čador piti i šenlučiti ko jedne vojvode i junaci, a to mi moremo, ako ćeš me pitati, ostaviti popovima i pratrovima, pa nek’ oni o tom razbijaju glavu i vode brigu.

On, onako zbunjen i ubijen, zabrkljači nešto na soldate, te se logor brzo stiša i umiri, a mi uđosmo pod čador.

Zapismo se, ja i kapetan, k’o niko do tada pod ovim božjim kubetom. Najprije ja utoči njemu polić, što sam ga maksuz uza se ponio, otpi’ ga malo, da ne bi, bog ga ubio, pomislio da je rakija otrovna i pruži’ mu ga. On mi nekako čudesno odade čest, primi polić, iskapi ga, pa se strese upravo ko ostrižena ovca pod jesen kad oblada mraz i stegne studen:

- Dobra rakija!

- Jest, gospodine kapetane! Nema tak’e rakije u sve sedam carevina, ali, kad bude doduše, kod mene je svaka rakija, kakva bila da bila, dobra. Rakija ti je, ako počem nijesi znao da ti kažem, jedno najpoštenije, najčestitije i bogom milosnim najblagoslovljenije piće! Ni na što se na ’voj zemlji ne mogu toliko ražljutiti ko na ’ne ljude koji se oderaše vičući da rakija upropasti svijet. Pravde mi i štuca mi mog, a to je velika zakletva, meni tog svijeta nije žao, već mene duša moja boli što taj svijet, u svom blentavom neznanju i budalaštini, upropasti toliku rakiju! To je meni žao, gospodine kapetane! - viknu’ ja, spusti’ polagano, krijući, u polić mali dukat, nali’ ga i dodado’ kapetanu:

- Viđaj-de sad, gospodine kapetane, što je rakija! Što je više piješ, sve je slađa. Svaki ti polić dolazi slađi od slađeg, i ne zaboravi, gospodine kapetane, da se u slatkoj rakiji najviše puta pos’o viđa i svršava.

Kapetan oblaporno zgrabi polić, pa ga izvrnu jope nadušak i razrakoli se k’o pijet’o oko kokoši, ne skidajući očiju s ardovića:

- O-ho-ho! Baš slatko i pošteno piće!

- Što je moje, nije loše: brez šećera je zašećereno, a brez meda zamedljeno!

- O-ho-ho! Baš slatko i pošteno! - razrakolio se kapetan, i dukata nestade nekud iz polića.

- Jest, gospodine kapetane, slatko i pošteno i, štono ja reko’ Sarašćer-paši kad sam ga ’vako u čadoru na Dobrnjskom polju po’odio: brez šećera zašećereno, a brez meda zamedljeno! I vidim, gospodine kapetane, da su svi ovi prvi i glavni ljudi u svima carevinama jednaki. Svijet se mijenja, umire i rađa, ali oni ostaju uvijek i na svakom mjestu jednaki, i za živu se glavu nikad i ni u čemu ne mogu promijeniti, a najslađe im je piće brez šećera zašećereno, brez meda zamedljeno!… Pimo i veselimo se, gospodine kapetane! - nali’ ja jope’ polić i zasladi ga jednim dukatom. Pimo i veselimo se, gospodine kapetane, jer nit’ je ćeserokralj, vidim, posl’o boljeg vojvodu od tebe u ’vu zemlju, ni’ si ti zatek’o boljeg i čestitijeg starovnika u ’voj zemlji od ovog istog Simeuna Pejića Rudara, đaka od namastira Gomjenice.

- To istina, to istina! - zapleće već kapetan jezikom, rakoli se i obigrava oko ardovića.

- I ja znam i svačim bi’ se na svijetu zakleo da bi’ ja i ti jedan drugom sve učinili i svađe na ruci bili. Zar nije tako?

- Tako bude, tako bude! O-ho-ho! Slatko i pošteno piće!

I drugi se dukat neđe zabaci i izgubi, ko da u crnu zemlju propade.

Ja lijevam, šećerim i medim polić iza polića, a kapetan jednako izvrće i rakoli se od dragosti ko neki Ilica ’Odalica kad ugleda đe u selu kot’o da peče. Nema vajde kriti, i meni se katkad poneki, ako će i grk, polić ne’otice omakne niz grlo.

Razvezosmo razgovor o svačem: o junaštvu, ašikovanju, da oprostite, i delijanju, o mejdanima i ljutim bitkama, o crkvama i namastirima, dok ja, nekako neotice, ne poče govoriti o ’voj našoj svetoj Ćabi i Nemanjića slavnoj zadužbini:

- Slavna je i sveta Nemanjića loza, lijep je i krasan bijel Vilindar nasred Gore Svete, nema mane ni drugim zadužbinama: svud se ore pjesne i molitve svete. Samo je tužna i žalosna sveta lavra Gomjenica na Krajini ljutoj… Gospodine kapetane, zar ne čuješ piske i jauka? Čujde!

- Čujem, čujem! - drma kapetan glavom, a zakliještio očima k’o koza pred mrak.

- Ono pišti i jauče starac igumane, sijedi i čestiti Parto od Gomjenice namastira…

- Čujem, čujem! - ponavlja kapetan, a ništa, ko ni ja, ne čuje; ali se u zašećerenoj i zamedljenoj rakiji more čuti što čojek ni u snu ne mere usniti.

- Čuj-de i počuj, gospodine kapetane, kako plaču i nariču ktitori i priložnici te svete obitelji srpske i 'rišćanske! - viknu ja i jope nali polić.

- Čujem, čujem! - zabrsla kapetan i isprazni na brzu ruku polić, a od teške žalosti udariše mu suze na oči. O, kako tužno i žalostivo plaču i nariču!…

- Čuj-de, gospodine kapetane i ćesarokraljski vojvodo, čujde, kako cijela, ljuta i krvava Krajina plače i tuguje za svojom postradalom Kabom i svetinjom!

- Čujem, čujem, gospodine i vojvodo! Ali govori, odma govori: ima li joj pomoći? More li joj se pomoći?

- Rakijo, majko! Rakijo, i otac i majko, pomozi sad il nikad! - prošapta ja, natoči polić, zašećeri ga i pruži kapetanu:

- Silni, krabri i veliki ćeserokraljski gerenale i vojvodo! - stado mu iz petnih žila podlijevati vodu. Ko što je taj polić rakije u tvojim rukama, tako je i spas te svete Ćabe u tvojoj gerenalskoj sili i moći! - obgrli mu koljena i zaplaka se, a svi, vala bogu, znate da se lakše čojeku u rakiji zaplakati nego djetetu kad mu mati ne da sise. Silni ćesarokraljski gerenale, novo je vrijeme nastalo, novi ljudi zavladali… U nuždi i nevolji ovako se radi i svršava pos’o, a kad ograne žarano sunašce i oslavi proljeće, onda… onda… Silni i krabri ćeserokraljski gerenale i vojvodo, pomozi! Utišaj pisku i jauk božjeg službenika, obeseli ktitore i priložnike, utješi i obraduj krvavu i ljutu Krajinu, ne zaboravi ni ovog raba božjeg i pripadnika ts svete obitelji što je svu mladost i snagu svoju ostavio u ratovanju i četovanju s mrskim Agarjanima, braneći prebijelu Nemanjića zadužbinu i čast i poštenje vjere i naroda! Primakni murećep i vati se knjige i divita, obraduj nam starca igumana i sve redom priložnike i ktitore… Makni perom po artiji, pa nek zasija sunce sa nebesa, zamiriše tamjan sa oltara i odjeknu pjesne i molitve…

Molim ja, preklinjem i uvijam se oko kapetana, dok najedanput iznenada ciknu borija tako žalobitno da obojica od nekakve jeze i tuge zadrktasmo. Kapetan sav poblijedio, pa se trese ko da ga groznica potajno uvati, a zub mu o zub udara. Borija jednako ciči tužno i žalostivno: "Izdati smo! Izdati smo!"

- Izdati smo, izdati smo! - jauknu kapetan, i obojica izletismo pred čador.

Kad ja pogleda niz Radmanjsko polje, a ono sve pocrnjelo, što se pjeva, od konja i junaka. Logor se sav uzbunio. Ne zna se šta se radi i čini od soldata! Neko obuko čizmu na glavu, a kapu na nogu; neko pripaso pušku, a sablju ili baganetu prebacio preko ramena; neko obuko kabanicu, a zaogrno košulju. Motljava i lomnjava na sve strane brez kraja i konca! Borija jednako cvili:

- "Izdati smo, izdati smo!"

Kapetana ubila šljivova grana u glavu, pa bleno ko budala, te nit govori ni romori.

Ja potego durbin da razgledam vojsku: čija li je, i ko joj je vojvoda i starješina. Vidim, Turci nijesu, a Kauri nijesu. Naperi ja durbin uprav na vojvodu, ne bi l njega kako upoznao: Turčin nije, a Kaurin nije, već je glavom Parto kaluđere! Razveseli se i obradova, pa kapetana udari po plećima:

- Ne boj mi se, mio pobratime! Što si mrke otočio brke? Razvedri se, silni gerenale, danas ćemo u krv zagaziti… Biće mesa orlu i gavranu!

Već straža kaurska poče pripucavati. Pokatkad zaprašte puške ko nenarezano kestenje u vatri.

Kapetan zanijemio od stra, pa ni da trepavicom makne!

- Ne boj mi se, mio pobratime, već mi predaj komandu nad vojskom, da ja budem vojsci vojevoda.

Ja brzo svuko sa sebe gerenalsku ođeću i opravu, i obuko kapetanovo odijelo i pripasa njegovo oružlje, pa pošjedo i njegova konja, te se stavi vojsci u pročelje da preplašim, tako preobučen, starca igumana i njegovu ljućanu ordiju.

Kapetan zabrkljači nešto na soldate, a oni se svi urediše i stadoše ko ukopani. Očita im nekakvu podugačku molitvu i oštro im zapovijedi i naredi da se meni u svemu pokoravaju, a on ostade s nekoliko soldata kod čadora.

- Čuvaj se, gospodine i vojvodo! - šjetuje me kapetan. Uvijek se drži strane i pristranka. Zavodi vojsku za busije i ne izlazi na otvoreno polje.

- A, to ne valja ništa, gospodine kapetane! - obrecnu se ja na kapetana. Tako u nas babe ratuju. U mene nema druge, već oči u oči, prsa u prsa! To je junački i deliski! Kakve strane i pristranci! Kakve busije!…

Kapetan samo sleže ramenima i predade se sudbini, a mi se krenusmo. Ja naprijed, a vojska za mnom.

Ja zabrkljači ko komandijer:

- Batalijun, naštaraik na ap! Borije, doboši… talambasi!

Zacičaše borije, udariše talambasi, diže se graja i galama od crne zemlje do neba.

- Batalijun, az dur! - komandijeram ja i miješam po malo i turski.

Stadoše soldati i ukočiše se, a borije i talambasi umukoše. Samo se još razliježe jeka po planinskim gudurama.

- Batalijun, puška pun… Tufek goj! - dodado na turski da im protolkujem. Napuniše puške.

- Batalijun, naštarank na ap! - komandijeram da pođu. Pođoše.

- Batalijun, az dur!… Stoj! - tolkujem da stanu.

Stadoše jope.

- Batalijun, baganete na op! - komandijeram da nataknu baganete na puške.

Natakoše i na moju komandu pođoše, a ja se jope razdera koliko me grlo donosi:

- Batalijun, naprijed! Juriš-iš-iš-iš! Otvori se juriš na sve strane. Sraziše se dvije vojske silno i bijesno ko birzemanile na brani kosovskoj kad mi Srbi, aoj tugo, izgubismo silu i gospostvo. Stoji vriska konja i zveket oružlja. Prašte puške, sijevaju baganete, a kaurski top riče s onog brdašca iznad Kadine Vode ko sveti Gromovnik, milost ga bilo, kad se ražljuti na nečastive. Riče top, ječe brda i doline, a zemlja se trese i ugiba.

S obe strane počeše ranjenici padati.

- Naprijed, braćo, naprijed! Naprijed, da osvetimo glavu i smrt mučeničku i junačku našeg Simeuna, koji pade mučki od dušmanske ruke, za vjeru i 'rišćansku postradalu svetinju! - viče pokojni Partenija iz sveg grla, jezdi na atu ko kakav silni turski gazija, sa isukanom sabljetinom prema meni, a ćurčina se oko njeg salampija ko u kakvog paše.

Susretosmo se uprav na ’nom pristanku iznad ginjenički grobova.

- Još me čekaš, kaurska đidijo!? Još me čekaš, krvožedni i nemilosrdni gade, što pogubi mučki moga Simeuna, desnu ruku, vjerna prijatelja, branitelja crkve i oltara… Još me čekaš!? - vrisnu Partenija, škripnu zubma i izmanu sabljom, pa da će me posred vrata.

- Parto dragi, roditelju mili, ne! - zaplaka se i ukaza mu se.

- Simeune, sinim te, zar si ti to?! - jauknu od radosti i velikog čuda Partenija kad poznade grlo.

- Ja sam, oče moj sveti; ja sam, mirišljava kito bosioka i do groba mračnog vjerni druže i prijatelju!

- Ama, kakva ti je to sad jope druga ođeća, ako za boga jedinog znaš?! Simeune, Simeune, u što se još nećeš pretvoriti, pobogu brate!…

Puška jednako prašti i zrno zuji i svira nam oko ušiju. Navalila ljuta Krajina, pa oka otvoriti ne da.

- Batalijun, az dur! Stoj! - zabrkljači ja na crnu militeriju koja bijesno udaraše na Parteninu ljućanu ordiju.

Soldati se ustaviše. Pucanj na mojoj strani prestade, talambasi i borije umukoše, zamalo bi, pa se i top ušuti.

- Oče moj sveti, komandijeraj svojoj vojsci da više ne nasrće i uludo ne gine.

- Ama, šta je to, Simeune, ako se časnim krstom krstiš?! Govori i kazuj šta je? Kakva te je to dopala tolika čast i zvanije da volika carska vojska pred tobom drkće i strepi?

Kad se obadvije vojske umiriše i prestade krovoprolitije na obe strane, ja mu sve po redu kaza šta je i kako je bilo.

On diže oči i ruke nebesima:

- Gospode, Gospode, koji vedriš i oblačiš, kakva su ovo čudesa, milost te bilo?

- Ništa se ne čudi, oče moj duovni. Sve je ovo vako suđeno i milosnim bogom određeno i naređeno.

- Ama, kako ti dade ođeću i komandu nad tolikom vojskom?

- Sami Gospod naš, Isus Kristos obrezumio ga je da ispuni volju i želju rabu svom pravednom…

- Ama, kako to, ako za boga znaš? Govori!

- Govori ti! - velim mu ja. Kako ti dođe do tolike, silne vojske i ordije?

- Sine moj duovni, kazaću ti: javiše mi da si mučki pogino. Doleće mi Belemez na divananu: "Oče, veli, pogino je Simeun. Od podne jednako prašte puške i gruva top s Kadine Vode". Istom mi to govorimo, dok dotrka Šošljaga, sav se zaduvo i u golu vodu učinio. Veli: "Oče, kaže, Simeuna raznese top na miljune komada. Šta ćemo? Ljudi ne bili, već kurve i rospije, ako ga ne okajali!" Suze mi same na oči udariše, onda me obuze svega srklet, pa podviknu na Belemeza i Šošljagu, i na ostali narod koji se bijaše slego i strčo sa sviju strana:

"Djeco moja i braćo moja, branitelj ove svete obitelji i božjeg krama pogino je. Okajmo ga, jer će nas prokleti i na Strašnom sudu sapreti časne mošti Nemanjića svete loze. Ko je željan bitke i mejdana, za mnom! Ovo će biti pošljednja bitka u ’vom mutnom vremenu. Tako će biti jer ja duboko i daleko vidim. Od večerašnje večeri sasadićemo sa tisovi držalica teške nadžake, objesiti o klin štucove i ostraguše, svući tople ćurkove i čovali čakšire i sa prsa srebrne toke i ilike, a obući se u crnu rizu tuge i žalosti da kukamo i oplakujemo minule dane agarjanske sile i zuluma. Djeco moja i braćo moja, duboko ja i daleko vidim: našim nesretnim i čemernim otečestvom obladaće debeli, crni mrak i mrtva, ledena sloboda. Zatrće se pakleno i pogano šjeme agarjanski krvoloka i zulumćara. Onog krvoločkog i bjesnog zuluma nestaće, ali će nastati suvi zulum koji će gristi srce i dušu, sisati krv i potajno lomiti izmoždene kosti. Tako će biti, djeco moja i braćo moja, jer moje oči duboko i daleko vide. Nego, na noge, braćo, ko je željan bitke i osvete za potonji rišćanski rod i porod!" Svi povikaše: "Svješteniče i duovniče naš, za tobom i u vatru i u vodu!" Eto tako sam, čedo moje duovno, došo do volike vojske i ordije.

- Vala ti na brizi tvojoj, roditelju mili i vjerni druže do pošljednjeg izdikanija!

- A šta je, dijete moje, s kapetanom bilo? Da li si izradio pašoš i buruntiju da se smijemo dignuti u pisaniju po rišćanskom svijetu?

- Kapetan je kod čadora. Nego, odma komandijeraj vojsci nek se natrag vraća, a mi ćemo zajedno kapetanu poći i povesti samo Belemeza i Šošljagu, perjanice divne od krvave i ljute Krajine.

- Čini i radi, sinko, šta ti pamet tvoja donaša. Ja sam se pomeo, ja ne znam ništa. Meni se, sinko, čini da ovo sanjam, da sam ko u nekom bunilu i vozbuždeniju…

- Njegova se vojska vrnu namastiru, puškarajući i pjevajući. Samo Belemez i Šošljaga ostadoše s nami.

- Đavole, bog te ubio! - začudi se Belemez kad me ugleda.

- A, šejtane, naprijed ti se pete okrenule! - krsti se zabezeknuto Šošljaga i zaviruje sa sviju strana. Ama, jesi li ti to, Simeune, ako u boga jedinog vjeruješ?!

- Ja sam, junačino stara i divna krajiška perjanico - odgovori mu, pa se okrenu soldatima: Batalijun, Kadina Voda… logor naštaraik na ap! Borije, doboši… talambasi!…

- Ama, otkud tako brzo izuči jezik kaurski i njiovu komandu, pobogu sinko? - čudi se pokojni Partenija. Za svašto li te, veli, bog stvorio, milost ga bilo!

Krenusmo se. Ja i Partenija naprijed, Belemez i Šošljaga za nami ko naši doglavnici i perjanici, pa onda soldati. Sviraju borije, udaraju talambasi, prelijeva se oružlje i ođeća, a mi jezdimo lako i dikli, ko da smo na Kosovo pošli.

Kad bismo na po puta, ja se odvoji od Partenije, izmako se malo naprijed i zabrkljači:

- Deset soldat baganete pa op, pa naštaraik na ap oko Partenije, Belemeza i Šošljage!

Za trenut oka sklopiše se soldati oko nji, a oni preblijediše ko mrtvaci.

- Čedo moje duovno, šta je to sad jope?! - jauknu Partenija, a Belemez istrže andžarinu iza pripašaja da sve iskomada.

- Az dur, Belemeze! Ne čini garaza brez nevolje!… Ne boj se, oče moj sveti i braćo moja. Ne boj te se ništa, ja se malo šalim…

- Ne šali se, sinko. Znam ja tvoju šalu.

- Simeune! - vrisnu pomamno Belemez i iskolači oči ko katil. Simeune, ne šali se, jer ako se ja počnem šaliti, biće mesa orlu i gavranu! Neće ti pomoći ni sveti Ilija, a kamoli ta golobrada kaurska vuzlad…

- Šala, Belemeze, šala!

Na komandu se soldati uklopiše i vratiše u batalijun.

Što se više približujemo logoru, Partenija i Šošljaga sve bljeđi i nemirniji, a Belemez namrštio se i zakrmio ko džin, pa ne vidi nikog na ’vom svijetu. Junačina je to i delija bio, pokoj mu duši! - uzdahnu Simeun.

- "Braćo! - ču se onaj iza kace koji se bijaše ušutio. Braćo, da popijemo po čašu rakije za spomen i pokoj duše pokojnog Belemeza, bog mu dao rajsko naselje?"

- "Da popijemo!" - viknuše svi kao jedno grlo.

- "Vala vam, Srbovi moji česni i pošteni, što se tako šjećate svoji junaka koji braniše i zaklanjaše narod svoj od svakog zla i napasti! - stade Simeun blagosiljati. A i tebi vala, sinko, što nas opomenu da ne zaboravimo svoj starinski, srpski običaj!" - dodade i pogleda u mrak.

- "Toči, Mićane!" - viknu onaj iz mraka.

- "Ama, šta je vami, ljudi, večeras?! - trže se Mićan zaprepašćeno. Jeste li vi pri sebi? Je li to ikad bilo na ’voj zemlji otkad sunce grije, da se pije za spomen i pokoj duše živom čoveku?!"

- "Šta živ? Ko živ, Mićane? " - graknuše svi.

- "Živ Belemez."

- "Nek si ti živ i zdrav, a Belemez je, pokoj mu duši, davno promijenio svijetom i otišo bogu na istinu."

- "Ama, ljudi, živ je Belemez! Šta je vami večeras? Zar se nije neke godine čojek odselio u Lijevče pa…"

- "Pa zar se u Lijevču ne mere umrijeti? - pretrže ga neko iz mraka. E, moj Mićane, žalosne te tvoje pameti! U što ti prođe tvoji pedeset godina, jade moj i čemere? Ti se u imenu varaš. Ono je živ Bilmez, a ne Belemez. Drugo je Bilmez, a drugo, jope, Belemez!"

- "Jest, tako je!" - povikaše u jedan glas svi i začuđeno pogledaše u mrak.

- "Neka tako i bude, - u nedoumici promrmlja Mićan teško kroz zube i poče točiti. Ja, braćo, već vidim šta je. Ja ne žalim rakije, ali ćete ogriješiti dušu, jer je težak, pretežak grijek piti pokoj živom čojeku!"

- "On je živ… oću reći, mrtav, a da je i živ, tvoje, Mićane, nije popovati već tu rakiju peći i točiti!" - izdera se onaj kao malo osorno iza kace.

Kad se svi obrediše dva, triput čašom, spominjući i uznoseći sva dobra i čestita djela junačkog Belemeza, Simeun nekako tužno produži:

Kad bismo nadomak logora, pokojni Partenija sav zadrkta i strese se:

- Čedo moje duovno, uvati me studen i nekakva drktavica - jedva prostenja. Imaš li iđe kap rakije da se malo razgrijem?

- Na moju dušu, nemam ni kapi; a za kap dobre rakije ne bi, evo sad, žalio zlatan dukat dati.

Belemez se trže i namrgođeno, šuteći ko kamen stanac, izvadi iz bisaga plosku i pruži je brez ijedne riječi Parteniji.

Tuj se obredismo jedno desetak puta, onako s nogu, i krenusmo. Belemez skamenjeno šuti i jednako drži desnu ruku na andžaru. Samo đekad sijevne očima i zašišti kroz zube.

- Simeune, sine moj duovni, nešto nam je ljut Belemez - prišapta mi Partenija. Gledaj, sinko, i razvedri ga, jer zlo će biti ako se razgoropadi.

U putu jedva nekako razvedri i razveseli Belemeza, te skide ruku s andžara. U tom stigosmo i logoru.

Soldati se, na komandu moju, razoružaše i smjestiše, a kapetan nas dočeka kod čadora sa stražom i odade nam po redu i starješinstvu čest. Sve mu kaza šta je i kako je bilo. On se mlogo obradova.

- Ovo je vojsci starješina i vojvoda - pruži ruku na Parteniju. A ovo su mu doglavnici i perjanici.

Kapetan se začudi:

- To župnik! - veli.

- Šta?! Šta, gospodine kapetane? - škripnu Belemez i istrže pomamno andžar. Šta? Zar mi Šokci i mrcinjaši? Ovo je naš svještenik! Kakav župnik?…

- Molimo pokorno, molimo! - saginje se kapetan pred Belemezom.

- Pušti me, Simeune, da ga sasiječem! - vrišti Belemez.

- Neka, Belemeze! Nemoj, bratimim te!

- Šta nemoj? Nije se vođe čestito ni vode napio, a odma poč'o šokački i mrcinjaški brezobrazluk provoditi. Nas Turci turčiše pet stotina godina, od Kosova belćim, pa nam ne mogoše ništa učiniti, a on…

Vidim ja, gori Belemez i čvršći u svetoj, pravoslavnoj vjeri od samog mene. Bi mi to, nema vajde, drago i milo, te i ja učini ršum na kapetana.

- Polako, djeco moja, polako! - stade pokojni Partenija moliti nas i umirivati. Tako se u nji govori, to je po kaurski svještenik… duovnik - protolkova, pa se okrenu kapetanu.

- Gospodine kapetane, ja nijesam župnik, već po pravoslavnoj, vostočnoj crkvi: iguman! Partenija Davidović Delić, iguman od namastira Gomjenice. To je moja čest i zvanije.

- E, kad je tako - stiša se Belemez i izvuče iz bisaga plosku, te pruži kapetanu:

De-de, gospodine kapetane i carski većile! S dobrom ti i punom došo, a s boljom te i punijom ispratio! Ne zamjeri i oprosti. Taki je u nas običaj od starina. A svi smo vođe, vala bogu, jedni junaci, jedne vojvode i četovođe. Ako mi jedan drugom nećemo odati čest i pružiti poštenje1, ja ko će drugi?…

Dobro nas i baš pošteno dočeka i ugosti kapetan. Odma naredi da se postavi večera i otvori bure vina. Počesmo večerati gospodsku, carsku večeru i pomalo uz jelo piti i šenlučiti. Za našu volju i veselje zapovijedi tobdžiji da top gruva i riče dok gođ mi večeramo i šenlučimo. Onda zabrkljači na logor, te se za trenut sav diže, natače baganete na puške i opkoli nas. Otkad je gavran pocrnio take časti i dočeka niko nije doživio pod ovim božjim kubetom!

Već se ugrijasmo. Počeše zdravice. Prvi se diže kapetan i izgovori poštenu i riječnu bešjedu, pa završi: "Premilostivi ćeserokralj čuvaće svakom obraz i poštenje, poštovaće sve vjere i zakone, potpomagaće crkve i namastire, a crkvenjske poglavice držati u velikoj česti i milosti! Živio! I nazdravlje!"

Od naše strane podiže se Šošljaga i izgovori još pošteniju i riječniju bešjedu:

"Silni, ćeserokraljski gerenale i vojvodo! (To sam mu ja prišapno.) Vala ti od neba do crne zemlje na tvome dočeku i čestvovanju! Dabogda se ti, dobri čoječe i medeno ljeto moje, dičio i ponosio svojom silom i moći ko Lokvari krađom, Dujakovci svađom, ko Pavići desetarima, a Tatići katarima; ko Gomjenica delijama i kaluđerima, a Lusići popovima; ko Stričići pirom, a Dobrnja provom; ko Pervan udovicama, a Melina curama; ko Kočića Glavica visinom, a Timar nizinom; ko Kola ploskama, a Šljivno šljivama; ko Rekavice kasaplukom, a Banja Luka gazdinskim lopovlukom i nevjerlukom! Živio! I nazdravlje!"

Kad smo se digli iza sopre, bilo se uveliko unoćalo. Logor se smiri, top umuče, a mi uđosmo pod čador i nastavismo jope piti i šenlučiti. Zora nas je cjelivala u vedra i nasmijana, junačka lišca.

Dok se mi umismo i bogu pomolismo, utom stiže i momče što smo ga još, da rečemo, ko sinoć poslali raz rakije. Doćera dva tovara i ardović bašice za kapetana. Nalismo nas četvorica ploske i jedan tovar dadosmo logoru na uveselenije.

- De-de, gospodine kapetane i carski većile! - pruži Belemez odma kapetanu svoju plosku. De-de, da malo živnemo… Bog zna oćemo li se više ikad i viđeti…

- De-de, gospodine kapetane i carska perjanico! Primi i od mene poštenje - dodade mu i Šošljaga plosku.

- De-de, gospodine kapetane i ćeserokraljska diko, da se malo okrijepimo i razgalimo! - pruži mu i Partenija svoju plosku.

- De-de, kapetanino moja i junačino stara, da mi razbijemo mamurluk ko što rade i ostale delije i junaci! - viknu ja i spusti preda nj i plosku i ardović. Ako oćeš što slabije i blaže, drž’ se ovog! Ako ti srce želi što jače i junačnije, evo ardovića! Nazdravi mi i razveseli se, gerenalino moja česna i poštena!…

Kapetan prima jedno po jedno poštenje, meće pokraj sebe i ko malo čudi se. Vidi se, neobično mu i nepoznat mu naš adet i običaj.

- To mlogo! - veli i smijulji se.

- Pa, da rečeš gospodine kapetane i carski većile, nije ni malo! - dočeka Belemez.

- Ne zamjeri, taki je u nas adet - dodade Šošljaga da mu protolkuje.

Obredismo se jedanput čašom, obredismo se drugi put, obredismo se i po treći put. Svaki šuti, niti ko šta govori ni romori. Obredismo se i četvrti put, dok rakija planu uz obraze i englen se otvori. Rakijo, rakijo, svađe li si od pomoći i koristi, drvo ti se tvoje posvetilo dabogda!

- Ćeserokraljska gerenalino i svijetla junačka, vojinstvena glavešino! - digo se ja i uze čašu. Daj mi izun i izvolenije da progovorim pod tvojim krabrim okriljom nekoliko bešjeda…

- Molimo pokorno, molimo!

- Ćeserokraljska gerenalino i svijetla junačka, vojinstvena glavešino! Dična je ovo i blagoslovljena zemlja ko nijedna zemlja pod nebesnim svodom. Svima se njezinim drugama sa istoka sunce rađa, a evo njoj se oće sa zapada da rodi i da je toplo i ščedro ogrije, jer je ona oduvijek, od iskoni, bila u milosti kod gospoda boga i kod božji, sveti ugodnika, a i bogonosni otaca. Ćeserokraljska gerenalino i svijetla, junačka, vojinstvena glavešino, i braćo moja rođena, čudesna je to sudbina i udes našeg premilog otečestva koje već pet stotina godina cvili pod teškim nadžakom agarjanske, paklene sile i zuluma! Čudesna je to sudbina, velim, ali bog premilostivi i sve sedam carevina tako su šćeli, pa je, evo, tako i bilo. Viknite svi: Vala im na njiovom premilostivom daru!…

- Vala im na njiovom premilostivom daru! - viknuše svi osim pokojnog Partenije, koga stostruke suze obliše jer je on jedini razumeo i u glavi svojoj rastreso moju nerazumljivu bešjedu.

I mene suze obliše i zastade mi riječ u grlu - uzdahnu duboko Simeun i zastade u pričanju.

- "Uli-de mu, Mićane, jednu!" - jedva čujno šapnu onaj iz mraka bez iskre zajedljivosti.

- "Da nije šale - nastavi Simeun meko i blago - da nije šale, eglena i ove blagoslovljene, što se kaže, mučenice, vjerujte mi, djeco moja, da bi pola svijeta u našem nesretnom otečestvu od grkog jada i čemera poluđelo i sišlo s uma. Djeco moja i braćo moja, vi ne znate onog starinskog vremena: puška mi, puška ti! Vi ne znate onog deliskog šenluka i veselja. Znam ja, vi trpite i mislite, i sve se vami čini da je ovo vako oduvijek bilo. Ali nas, stare i iznemogle, nagoni na suze nemilo i grko tugovanje za starim vaktom i zemanom. To starinsko vrijeme našim slabim i ojađenim dušama miriše ko uveli bosiljak i sveto miro. Nami na ’vom grešnom svijetu ništa ne ostaje do prevječna žalost i tugovanje za minulim vremenom… Meni uvijek srce zadrkće i misli nekud daleko, daleko odlete, kad se šjetim šta sam nekad bio a što sam danas dočeko. Ali šta ću, tako je, valjada, suđeno!" - uzdahnu opet Simeun i produži:

Mlogo se oni, kapetan, Belemez, i Šošljaga, začudiše našim žalobitnim suzama.

- Molimo pokorno, što to jest?! - pita kapetan, a jezik mu se već potkratio.

- Gospodine kapetane, novome carstvu svak se živi obradovo u ’voj zemlji, a samo nas dvojica plačemo pod starost svoju. A zašto da rečemo? Jer je osirotila i postradala Nemanjića sveta zadužbina koju nam naši stari ostaviše i zavještaše u amanet i na čuvanje - dočeka ja kapetana i tako unekoliko zabaci trag našoj žalosti i ošjeti ga na naš jučerašnji razgovor.

- Govori ima li joj pomoći?! - zabrsla kapetan.

- Ima, ima, silni gerenale! - viknu Partenija, a ja mu zašećerenu čašu bašice pruži:

- Ko što je ova čaša u tvojoj ruci, tako je spas i pomoć za tu postradalu, božju obitelj u tvojoj vojinstvenoj sili i moći…

- Šta ćete, braćo, da vam učinim? Govorite, sve ću vam učiniti…

- Buruntiju! Buruntiju carsku daj da se smijemo dignuti po narodu u pisaniju… Mi smo jedni školnici i učevni ljudi, mi oćemo da idemo po redu i zakonu.

- Govorite, govorite, sve ću vam dati…

- Buruntiju, buruntiju daj nam!

- Sve ću vam dati. Govorite! - skoči kapetan.

- Ama, govore ljudi! Zar ne čuješ, bog te ubio! - ljutnu se Belmez i pogleda ga krvavo. Buruntiju carsku oćemo.

- Buruntiju? Što je buruntiju?

- Buruntija… pašoš, carska dozvola.

- Dobijete, sve dobijete!

- Toči rakiju i šećeri dok se nije popišmanio - šapnu ja Šošljagi.

Na sreću i spasenije ove svete Ćabe, kapetan se ne popišmani, već nam za trenut oka napisa i izdade buruntiju - ima u njoj u dužinu dva aršina a u širinu dva - i udari na nju sedam debeli carski pečata, ko belćim za sve sedam carevina.

- Gospodine kapetane, da neće biti mlogo ovi pečata? Mi nećemo nikud nadaleko, mi ćemo se držati našeg senta - stade zavrzivati Belemez ko kakva budala.

- Neka, Belemeze! Ne upleći se, kad… Na noge, braćo, da se ide! Ti ćeš, Belemeze i Šošljaga… vas ćete dvojica uzjati konje i naprijed nositi izmeđ sebe otvorenu carsku buruntiju, a ja ćemo i Partenija za vami - naređujem ja. Taki je red da carska buruntija ide naprijed. Treba joj odati čest…

- Šta?! - razdera se Belemez. Zar ja da nosim šokačku… Dok je gođ ne osvještate, blagoslovite i vodicom ne poškropite, ja se je neću ni malim prstom dotaknuti, pa da bi sad znao da ću glavu izgubiti!

- Polako, Belemeze! Šuti, ne viči toliko, čuće kapetan, - ušutkuje ga pokojni Partenija.

- O, da čvornovita i vrletna čojeka, bože moj milostivi! - vajka se Šošljaga i drži buruntiju. Ajde bolan, Belemeze!…

- A ja! Ovaj ne ide dok od Ivanke ne postane Jovanka, pa da će sad lemeši početi s neba padati. Zar ja da mrcinim svoje čiste rišćanske ruke sa šokačkim… - škripnu Belemez zubima i sijevnu bijesno očima. Nikad!!

- Šta ćemo sad, Simeune, pobogu sinko? Bili to moglo biti kako drukčije? Na priliku, da sam Šošljaga nosi buruntiju naprijed, a?…

- Ne boj se, oče moj sveti. Mi ćemo nju osvještati i poškropiti vodicom…

- Ne, sinko, ako za boga znaš! Ne smijemo od kapetana, jer bi mu se zamjerili, a čojek…

- Ništa se ti ne boj. Mi ćemo nju osvještati, a kapetanu ćemo, ako uspita, kazati da je to molepstije za ćeserokralja…

- Ama, šta ti još neće pasti na um, pobogu brate! - razveseli se Partenija i zagrli me od velike radosti.

Tako i učinismo, te se sve lijepo i u redu svrši.

Kapetan izdade komandu i naredbu na logor, te se soldati urediše s obe strane puta kuda ćemo mi proći s buruntijom.

Pođosmo. Naprijed Belemez i Šošljaga s buruntijom, pa onda ja i Partenija, a za nami momak s tovarom rakije. Kad bismo nasred puta, razdera se top, zapraštaše preko nas unakrst puške, a graja i galama da prolomi nebesa: "Živili naši mili gosti, i sretan im put!"

Tako nas je kapetan junački i dično ispratio s carskom buruntijom. Nema vajde kriti, dobar je i pošten čojek bio, ne valeći mu vjere i zakona.

- Dobro moje i pametno čedo, kome ćemo na konak pasti? - upita me pokojni Partenija kad izađosmo na Klisinu.

- Popu Đurđu na Manjaču.

Kako ja reko, tako je i bilo. Zamrkosmo kod popa Đurđa i tuj zakonačismo. Lijepo nas i pošteno dočeka. Isprva se malo uplaši, al kad viđe carsku buruntiju i kad je malo prouči, a malo preskoči, osokoli se.

- Dobro je, braćo, mlogo dobro što imate carsku buruntiju, jer jednako, i ovdan i obnoć, krstare soldačke patrole kroza sela. Boje se eškije i Turaka, da ne bi oklen krijući udarili. Baš mi je, veli, drago što imate carsku opravu i siguraciju, a još mi je, kaže, draže što je Simeun na se udario taku ođeću!…

Šjutradan sazva pop Đurađ starješine iz cijele svoje parokije. Ljudi se skupiše.

Ja odma naredi da se izvalja mješina rakije među nji i da se otpočne razgovor i eglen.

Obrediše se jedanput, svak šuti; obrediše se i drugi put, niko se ne čuje, samo se ko ošjeća neki nemir i žamor među parokijama. Kad se obrediše i po treći put, istače se Janko Delić, prvi i najzgodniji parokijanin, i danas je živ:

- Braćo! Ono je, bolan, naša Kaba, pa bi joj trebalo pomoći…

- Utoč’-de mu, dijete, još jedan polić - prišapnu ja momčetu.

- Jest, braćo! - viknu još jače Janko kad primi i izvrnu polić. Onaj namastir, ono je ko jedno naše utočište… ono je ko jedna naša dika i ponos, da se dičimo i ponosimo njime među drugim vjerama i zakonima…

- Tako je, Janko, tako! - povika Vuk Radanović. Ja od svoje strane, a za zdravlje svoje čeljadi i sermije pišem, ovo danas pred bogom i pred ljudima, ovna trećaka u sveti namastir. Neka nam je na korist, sveti namastir. Neka nam je na korist, sveti oci naši duovni, a meni, mojoj čeljadi i sermiji na zdravlje i spasenije!…

- Vala ti stara i česna kućo Radanovića! Dodaj-de, dijete, ovaj polić našoj mrkoj Vučini…

- Ja od svoje strane, a za zdravlje svoga doma i tora pišem u sveti namastir ovna četvrtaka, ovcu s janjetom, runo vune i tovar šenice. Neka nam je na korist, oci naši duovni, a meni, mom domu i toru na zdravlje i spasenije! - viknu Janko Delić i pogleda po ljudima. Pišite, braćo, što ko more i od srca želi! Sevap je, jer je ono, štono nekakav govorio, naša dika i ponos…

- Vala ti stari i berićetni dome čuveni i svađe pripoznati Delića! Nek te bog blagoslovi zdravljem i svakim berićetom!...

Nastade žamor, sve veći i jači. Otpoče pisanija: neko ovna, neko ovcu s janjetom, neko jalovicu, neko šilježe, neko janje. Toga dana upisasmo i ukupismo stotinu što mali što veliki glava, pa se krenusmo popu Vukosavu u Banjicu. I tuj nas bog obradova sa osamdeset glava, te odma prijeđosmo iz Banjice u Sokolovo popu Steviši. Tuj, gotovo, najbolje prođosmo, jer poćerasmo sa pitomog Sokolova sto pedeset i tri glave… I tako od popa do popa, iz parokije u parokiju - po svoj Krajini. Za dva mjeseca i dvije neđelje naćerasmo na iljadu glava.

- Dosta je! - viknu ja kad izbrojismo sermiju na Bjelajskom polju. Neka nam je srećno i berićetno. Vraćajmo se svetom namastiru.

I mi se vratismo - završi Simeun i podiže ponosno glavu: Svakom ću onom oči njegove iskopati koji od danas rekne koju grku i zlobnu riječ protiv rakije!

- "Junačino naša! - ču se onaj iza kace. Neka ti je prosto i od boga i od ljudi da je kablom piješ kad si je tako delijski i junački branio i odbranio! Toči, Mićane!"

Napomena

1 Čast, piće.

Jure Piligrap

I ovu pripovijetku objavio je Srpski književni glasnik, III/1903, knj. VIII br. 66. Kočić je nije kasnije unosio ni u jednu svoju zbirku

___

To vam je čovjek od pedeset ili, da vam ne slažem, od četrdeset i pet godina. Visok je, suv, a prav kao šipka; opaljenih upalih obraza, a male pirgave oči ispod slubljenog čela uvijek su mu nešto napregnute, kao da neprestano u nešto pilje.

Nosi se kao i ostali težaci kršćanskog zakona. Ljeti: bijele nabrane gaće, pa preko gaća tanku, a nekad bogme, i debelu košulju; bijeli kratki zubun, navezen i potkićen sprijeda sitnim rasutim resicama; na nogama radnim danom potkovani opanci kuzolaši, a kad pođe onako sudu ili misi, obuje stajaće opanke kaišlije. Na glavi mu je obično fes bez kite, a kad je kakav veliki god ili zbor, ustakne šubaru, koju mu je odma nekako prvih dana iza "ukopacije" poklonio jedan "inđil." Zimi još samo obuče bijele uske suknene čakšire i neskladno prebaci preko ramena lugastu neomorenu haljinu.

Udovac je. Lijepa i milokrvna Luce poodavno je promijenula svijetom. Jure je dugo i iskreno žalio za njom, a možda još i danas žali. Sermije kakve nema. Kolibica, odmah uz obalu Gomionice, i jedan nalučak ziratne zemlje - to mu je sve. Kad su majdani nekad na Gomionici radili, Jure je bio momak i duvao u mijehove u vignju pokojnog Stipure. Austrija uđe, majdani prestadoše, Stipura umrije, Jure se oženi Stipurinom Lucijom, a spahija mu dodade komadić zemlje, te se tako okući, i od toga dana ga je svak zvao Jure Lucin.

Nastade novo vrijeme. Sve se preokrenu. Turci Krajišnici, razbijeni pod Banjom Lukom, vraćali su se, kako stari pričaju, u malim četinama preko naših sela Bišću i Kladuši.

- Čekajte, Vlasi! Malo lakše i vi, Balije! Jurina je vira zastupila! - uzviknuo je tada Jure, te mu se tako još i danas ruga Tešica Čeprkalo.

Jure se mnogo čemu nadao od novog vremena. Nije šala: biti carske vjere! Još za turskog suda kao momak, Jure se isticao gdje god je mogao. Niko nije znao od Jure bolje podvoriti bega, agu ili kakvog kesedžiju, kad bi gdje pao na konak. (O tome bi nam mogao pričati stari Stipura, da nije umro.)

Za prvog kneza pod "ukopacijom" izabra selo Đukana Batara, a da se zadovolji i ono nekoliko kuća kršćanskog zakona oko Gomionice, metnuše Juru za kneževa zastupnika, i od tog ga je dana svak zvao Jure Zastupnik. To Juri u prvi mah nije bilo drago. "Zar tako naša vira radi! Ali neka, pametna je naša vira. Polako, Vlasi! Malo lakše i vi, Balije!" - pomisli Jure u sebi.

Kao knežev zastupnik vršio je svoju dužnost tačno i uredno. Zastupao je kneza i gdje treba i gdje ne treba. Više je išao na ured nego knez. Na uredu i na sudu bio je vrlo slobodan. Pobije li se gdje ko, Jure je prvi na licu mjesta. Ukrade li se gdje što, Jure leti i javlja žandarmima. Otme li se gdje cura - koga bilo zakona - Jure kalauzi i traži otimače.

- Na moju viru i dušu, teže mu je sto puta neg’ knezu - govorili su težaci kršćanskog zakona kad bi vidjeli Juru kako pirla kroz selo. Poteci vamo, poteci tamo! Pade čovik s nogu! Nigdi ne stoji, a knez…

- Ko mrcini Vlah!

- De te vi, de te! - govorio bi često puta Jure. Čini mi se da se ja kod suda više pitam neg’ knez… Jer, znaš, znam ja ’vamo zakon, a knez… E, zna i knez, ama se tuj ’oće još nešto. Ej, ljudi, vi mislite da je to toliko! Nije lako s gospodinom pristolnikom barabar stati! - veli Jure i ubada žilavim prstom u slubljeno čelo. Lako je bilo za turskog zemana, kad se od aršina sudilo, ali danas - danas je sve drukčije… I u selu se danas zna ko je drugi iza kneza…

Te iste godine u ljeto, kad se poče pisati desetina (nigdje je ne bilo!), postavi desetar Juru za prvog vijećnika, i od tog dana ga je svak zvao Jure Vijećnik.

- Oblada šokčevina na sve strane! - govorilo se po selu.

Kao vijećnik, ili, kako se Jure radije zvao, "carski procinitelj", bio je vredniji i bistriji u svojoj službi i od samog desetara. Dođe stogu, obiđe ga nekoliko puta i izmjeri očima sa dna do vrha, pa onda se malo poizmakne i odboči na drenovac (štap), te hladno i mirno očekuje šta će druga reći.

- De te vi, moja je zadnja - veli Jure.

- Nemoj, Jure, tako! Mi tebe, biva, držimo za čovika, koji…

- Nikako, nikako! Moja je zadnja - dočekuje Jure.

- Da zakajtim pedeset oka carevine? - pita desetar i vadi desetinski tefter.

- Nema! - dočekuje domaćin, spreman na odgovor. Lagana je zob ove godine… Ub’jena je preveć…

- Trveno je, braćo, mlogo - veli drugi vijećnik i vadi snop iz stoga, pa pokazuje desetaru i subaši.

- Šta je tebi, desetaru! Jesi ti, ćoće, noćas spavo? - ljuti se subaša. Ima ovdi, valah i bilah, dva puta više. Šta bi ti reko, Jure?

- Nekako bi’ se ja i ti, Bećir-aga, tukali. Ja oka manje, ja oka više. To ja, biva, velim ko prvi carski procinitelj i tako je ’vamo pri meni, a vi sad… - veli Jure i češe se drenovcem po leđima.

Onda obično nastaje svađa između domaćina i Jure.

- Nemoj, čoviče, tako! - veli zvanično i ozbiljno Jure. Ja sam se prisego bogu i čestitom caru da ću pravo, a ’vamo jope’ znam zakon i piligrape…

- Ne griješi duše, Jure! - veli domaćin. Nema, bolan brate, toliko, nema! Nema, ove mi di’aljke, a di’aljka je božije blago! A kad ne znate za boga i za božiju pravdu, eto vam, nos’te, nos’te sve! - otresa domaćin rukama i isključuje se. Neka carevina ne propane, a ja ću štap u šake, torbu na rame, pa u bijeli svijet…

- Ja toliko mećem ko, dragosti moja, prvi carski procinitelj, pa ti sad…

Obično se vijećanje tako svršavalo. Ali je bilo slučajeva kad je Jurin drenovac po Jurinim leđima igrao. Na žalost, kako se još i dan-danji govori, to se često, vrlo često, događalo. Kako se tada vijećanje završavalo, najbolje će znati Jure. Ali Jure je - Jure! I od toga on ima neke koristi zna kad će rđavo vrijeme.

Selo se pobuni s nepravda koje je činio Jure pri vijećanju. Tužbe učestaše, te se Jure morade dragovoljno odreći carske službe kao "prvi carski procinitelj."

Zato ga, vele, sud odma druge godine postavi za poljara, i od tog dana ga je svak zvao Jure Poljar. On je bio uprav za poljara. Nije imao kakve zemlje da zirati i obrađuje, a nije imao koga ni da čuva. (Milokrvna je Luce bila već umrla.) Djece nije imao, a kao kršćanin mrsio je i srijedu i petak, te je i to bilo dobro došlo. Kao malo pripoznatijem čovjeku i carskom službeniku mogla mu je i najsiromašnija stanarica lijep ručak ili užinu spremiti. Dvoje, troje jaja na tavu ubiti, iznijeti zdjelicu varenike ili kiseline, onda donijeti "vriške" vode - pa ti je odma carski službenik zadovoljan.

A kad je koji od našeg zakona u kakvoj carskoj službi, pa ti dođe na ručak, užinu ili večeru u petak - muka živa! - jadaju se žene. Te daj ugnječi malo gra, te daj ukuvaj na kopren pogačicu… te daj iznesi jedan polić rakije ("Makar i špirituše, veli, staje mi kru’ u grlu!"). Te daj pristavi malo čorbe… Te daj ovo, te daj ono!… Te učupaj glavicu luka… Te ne merem bijelog, učupaj crljenog! ... Muka, muka živa, kažem vam! I naši počeše mrsiti srijedu i petak. Stanarice danuše dušom; ama, prošćete, niđe vam jaje u selu ne ostade! Ovo vam je živa živcata istina! Djece mi moje, jest!

Ne nadere ti se Jure kakve pomasne cicvare, pa onda da planduje pod kakvom bukvom kraj točka, kao što je obično radio Kondija, već drenovac u ruke, pa kroz zijane. Gdje nađe kakvu strugu ili mazgalu ili opao plot, navuče granja, pa lijepo sve zagradi i uredi, kao samom sebi, onda se obazre na sve strane, ne bi li koga vidio. Ako koga ugleda, zovne ga i počne mu se jadati kako je teško biti poljar.

- Ali, znaš, dragosti moja, ja znam zakon i piligrape, pa se mora… Znaš, zakon veli da poljar mora struge zatvoriti, opalu ogradu malo pritvrditi i gdigdi koji kolac udariti. Ja se, dragosti moja i ditiću moj, držim suda, a sud i zakon tako zapovida, a već piligrapi! Piligrapi, dragosti moja, piligrapi! - veli Jure i trese glavom. Piligrap ne zna šale! Ne benda se kod suda ovo, ono… Za turskog vakta ubi čovika, pa izio vuk magarca, a danas - danas je sve drukčije… I u polju se danas zna ko je od koga preči i stariji…

Zaista je Jure uredno i po zakonu vršio svoju službu. Kad bi zatekao marvu u zijanu, istjerao bi je mirno, bez galame (Kondija bi vikao, da se čulo u deseto selo, jer je uvijek bio bunovan, a čobanina bi malo pokarao. Onda bi se ubrzo trgao, pa bi ga posavjetovao očinski i napomenuo kako je danas sve drukčije i kako se može lako zapasti "Crne kuće".

- Sud je, dragosti moja i ditiću moj - sud, a ja priko suda ništa ne smim… Ma, kad bi ti samo znao šta je piligrap! ti bi prije kabulio umreti neg da ti se on popne na leđa…

- Ma, jede li se to, Jure? - podražuje ga čobanin Tašice Čeprkala.

- Ne vriđaj carskog službenika, opominjem te u ime zakona! - veli Jure i drhće od ljutine.

- Baka, baka šokačkog zakona! I vi ste mi ne’kva vjera i zakon! Mrcinjaši! Lyntori! Jedete žabe… spuževe, krepalu marvu! Ajde, mrcine šokačke! - veli Mika i pljuje na Juru.

- U ime zakona, ne vriđaj carske vire! - viče Jure i drkće na nogama. U ime carskog piligrapa! - dere se Jure, da sva brda odjekuju.

Ova se svađa Mikina i Jurina odma rašču po selu, i od tog dana ga je svak zvao Jure Piligrap.

Jure je htio u prvi mah tužiti Miku, ali se poslije domisli. Kad bi ga prijavio, sud bi odbio djetetu na ludost, pa kud bi njegova sramota! "Eto, Jure, ni tvoja se ne usliša!," rekli bi mu seljaci. A opet jedini ga je Mika ljutio i podraživao s "piligrapima", a drugi su ga čobani oba zakona poštovali, pa čak i kapu mu skidali kad bi im nazvao boga.

Devet ravnih godina bio je Jure poljar i radio je i nogama i rukama da se dokopa knezovskog mura. Kad bi ma ko izišao od suda na selo u kakvoj bilo carskoj službi, Jure mu je bio na ruci. Svaki carski službenik radije se svraćao Jurinoj kolibici nego i najzgodnijoj kući u selu. Ono čemerne poljarine (varićak kukuruza s kuće na kuću) i ono malo mrsa, što naprosi u jesen, više pojedu carski službenici nego on. Osim toga držao je uvijek po jednu kokoš ili pile na uzici - za obraza. Doći mu kući, a da ti ne pruži čašicu rakije, ja fildžan kave - to nije moglo biti.

Oraha, lješnika, suvih krušaka, suvih šljiva, suvog mesa - svega je toga ponešto svake jeseni snosio Jure, kao miš, u jedan trap pod kućnim pragom, te je i ljeti i zimi mogao uživati kao jedan carski službenik s carskim službenicima.

- E, draže mi je ’nako lipo i u redu dočekati jednog carskog, dragosti moja, službenika, neg’, bože mi prosti, i samog cara - veli veseo i zadovoljan Jure, pa kad spomenu carsko ime, ustade i zvanično skide šubaru. Carski službenik carskom, dragosti moja, službeniku tegli, pa kraj! Eto, dolaze mi desetari, nadesetari, komisije, mirdžije, šikutori, sucki glasnici, lugari viladžije, pa eto, i vi, carski oružnici!… Ja znam, na moju grišnu dušu, da vi na me ne bi ni pogledali da nisam, dragosti moja, u ’voj carskoj službi…

- E, baš ti nas, poljaru, dobro i ’nako službeno dočeka - vele oni. Bože zdravlja! I mi ćemo se tebi odužiti.

- Znam ja, čoviče, da carski službenik neće carskog službenika zaboraviti… I ja sam jedan carski službenik… i ja ’odam po svitu. Znam, ’vala bogu, šta je služba… carska služba, a znam i šta je, dragosti moja, svit… I vi ćete meni pomoći, da… i tamo kod suda prikazati i priporučiti… Znam ja to! - veli Jure i ispraća ih.

- ’Oćemo, Jure. Da koga bi, kad tebe ne bi!

- Ma, i ja se slušam i pitam kod slavnog suda, ama ja mlim da je bolje i ’naki… dragosti moja, kad ko drugi rekne kakvu dobru i lipu rič. Znate to, ’vala bogu, carski ste službenici!

Od neko doba poče se po selu zuckati da će Juru Piligrapa zaknežiti. Sad sud, vele, počinje postavljati knezove, i kroz koji dan "oduzeće đendari knezovski mur od kneza i predati Juri Piligrapu." Stari se knez ogriješio nešto o carevinu. ("Pritisko mur na ne’kvu molbenicu, šta li? " - govorilo se po selu.) Glas se taj sve više i više širio…

Neki su opet govorili da će žandari postaviti za kneza Ivu Žigu, što se lanjske godine vratio iz soldačije, jer vele: "carske je vjere, a ’vamo jope’ zna red i komandu."

*

Žandari "dali nalog" da se selo skupi kod Milosavića kuća. Svaki je starješina morao doći na skup. Stari se knez, vele, "zavaljuje" na službi, pa da se izabere novi. Došli ljudi, malo je ko izostao, pa sjede i razgovaraju se. Žandari sjeli malo podalje, pa piju kavu i šale se s malim Gojkom Simeunovim.

- Hoćeš bila carski soldat? - pita ga jedan žandar.

- Ja bi’ vojio biti zandar - odgovara mališan i griska komadić šećera.

- Što volila piti šandar? To slušpa, teško slušpa!

- Ekk! - oteže Gojko i keseri se. Zandara se svato boji, a caca taze da sodate tutu. Taze: "De-ti, Dojko, doces ti po’ Svabinu tomandu!"

Još bi oni tepali jedan drugom, da se ne utače Tešica Čeprkalo, koji se u svašto upletao i za svašto se volio raspitivati:

- Molimo ti se, gospodine, nemoj zamjeriti što ću te nešto pitati?

- Topro! - reče žandar, klimnu glavom, pa ga onda mirno od glave do pete pogleda.

- Je li svaki koji iz te vaše zemlje ’vamo nami dođe gospodin?

- Ja, ja! Svak kospotin! - drmnu žandar glavom.

- A molimo ti se, gospodine, bi li naš čojek, kad bi mu bilo suđeno, da ode u tu vašu zemlju, bio gospodin?

- To ne pila! Tamo sve kospotu! Ne treba kospotu!

- Baš, veliš, tamo u vas sve gola gospoda? Bože moj, sretne te vaše zemlje!… Mogo si tamo ostati, a ne verati se po ’vije’ našije’ stijena’, a gospodine?

- O, Bosna, dopro Bosna!

- Ono, brate, bogme, da rečeš da je rđava, pa i nije! To mi znamo! Ama baš da si tamo osto, ne bi se kajo, jer, gospodine, kurvali je Bosna! Mjere joj nema, pa to ti je! Duboka je, preduboka… Mloga je majka š nje zakukala… A veliš, u vas tamo sve gola gospoda? - trže se Tešica.

- Eto Jure Piligrapa! - povika neko.

Jure je stupao odmjereno, odbačajući se na drenovac, i vodio je za sobom jedno desetak seljaka sa svog kraja.

Kroz poderanu šubaru ispala mu masna prosijeda kosa; kratki bijeli zubunčić skupio se i otrcao, a sitne se resice pokidale, samo ovdje-ondje po jedna, po dvije; kroz nogavice od čakšira propala koljena, a kroz stajaće opanke kaišlije vire goli, ranjavi prsti.

- Dobar dan, carski oružnici! - nazva boga žandarima, pa se kao zvanično rukova s njima. ’Valjen Isus, Ivo! - okrenu se težacima i nazva im boga, upita se samo za zdravlje s knezom, pa onda sjede pokraj žandara, a drenovac prisloni uz plot.

- Ti, Jure, snala sakon… sakasnila! - izdera se na nj službeno žandar što se malo prije šalio s Gojkom i vrlo se ozbiljno razgovarao s Tešicom Čeprkalom.

- Bude znala zakon i… - uplete se Ivo Žiga, koji je najprije došao i neprestano sa žandarima sjedio. ("Lako mu je", vele težaci, "carske je vjere, a ’vamo jope’ zna red i komandu! A malo, vele, nanosi i na nji’ov jezik".)

- Ono jest, gospodine! U jednu, dragosti moja, ruku imaš i ti pravo. Da rečeš da ne znam zakon i piligrape - znam brate bogme! Ne treba grišiti duše! Što jes’ jes’! Ama se ne mere na sto strana!… Pozivo sam onaj doli narod sa svog kraja. (Naša vira! - šapnu Jure žandaru, pa nastavi glasnije.) Dilio sam i nek’ve pozovke što su ovog ureda došle od slavnog suda… Veli knez:

"Uzmi, Jure, vire ti, ove pozovke, pa i’ podili. To ti, veli, bolje znaš neg’ iko drugi u našem selu." Eno živa kneza, nek mi ne da lagati! - veli Jure i pokaza rukom na kneza.

- Tako je, potvrdi knez, pa se osmjehnu.

- Svi tošla? - pita žandar.

- Svi su došli osim Čočorike i Zloreka - javlja Jure. - Nji’ dva ne priznaju ni zakona, ni piligrapa, ni ovog suda! Ništa ne priznaju! Za ’vo devet godina nisu mi ni jednog zrnca u ime poljarine dali… Vele: "Ti, brate Jure, kažeš da cara služiš, pa nek ti car i plati!"

- Slavni sut - ustade žandar (ustade i onaj drugi), skide kapu, pa poče čitati.

I seljaci svi poskakaše i skidoše kape osim Tešice Čeprkala.

- Skini kapu! - viče polako Jure i priječa očima na Tešicu.

- Nije mi je ni ćaća skido! - odgovori mirno Tešica.

- Slavni sut - nastavi žandar - postavlja sa kneza sela K. (Jure zadrhta) Ivu Šiku.

Jure preblijedi. Male pirgaste oči zavodniše, a čelo mu se nabra. Šubara mu ispade iz ruku. Nije se on tome nadao. Držao je, kao bože pomozi, da će njega sud postaviti za kneza.

Među ljudima se osjeti neki nemir, koji prijeđe u tihi i jedva čujni šapat, dok se već i glasovi ne čuše.

- Zar baš tako?! - ču se iz gomile dubok glas, pun tuge i oštrog prijekora.

- Evo, ljudi, povr’ svega drugog, da i to doživimo… da nam se knez nameće!

- A-a! To ne mere biti! - viče jedan i mlata rukama.

- Vala, gospodine, molimo te, ko što se stariji moli, daj ti tamo prikaži sudu nek nam ne ruži sela. Zar da nam, što ’no onaj ne’kav govorio, jučerašnji najmenik bude knez!

- Zar da nam jučerašnje vuzle zapovijeda?! - izdera se jedan.

- Ja znam kad mu je mati curom bila! - dodade drugi.

- Mani se, čoče! Ja znam kad ga bog nije ni mislio stvoriti! - pretjera Tešica Čeprkalo. - Zbogom ljudi! Ja ono’… Bože, da nekom izdobri!

Namrgođeni i ogorčeni, počeše se ljudi jedan za drugim osipati.

- I ja se zavaljujem na carskoj službi - veli Jure i glas mu drhti - i molim carske oružnike da tamo prikažu slavnom sudu nek mi ’nako po zakonu i carskom piligrapu odredi penziju.

Tajna nevolja Smaje Subaše

Pripovijetka je objavljena u Politici, I/1904, br. 270. Za života piščeva više nije bila preštampavana.

___

Mlad je i zdrav Smajo. Veseo je uvijek i ni na što se ne tuži. Kud god ide, pjeva i jaše konja bijesno i silno, uvijajući se na sedlu kao kakva fitmija i gotovo kad ga god sretneš, uvijek mu je drugi konj, mlađi i bolji. Veselju, pjesmi i lovu nigdje kraja ni konca!

- Nikad boljeg subaše! - hvale se kmetovi.

Otkad je trećina postala, i otkad su subaše pošle kroza sela, čestitijeg, beskrajnijeg i veselijeg Turčina nijesam vidio svojim očima! - govorio je svak po selu.

- Kad nam je već taka sudbina da moramo i subaše imati, neka nam dragi bog pokloni i u dobrom zdravlju i veselju podrži našeg dobrog i čestitog Smail-agu! - blagosiljali su ga sa sviju strana.

Svakog je kmeta, i siromašnog i bogatog, lijepo Smajo dočekivao kod čardaka. Svakom bi ispekao kavu i napunio lulu duvana, a i čardaku su često stizale milošte i pokloni od kmetova: neko kokoš, neko pile, neko janje, neko opet lonac masla i čabricu sira. Svega je ponešto stizalo, i Smajo je bio zadovoljan s kmetovima, a kmetovi s njim. Niko se ni na koga nije mogao potužiti, jer bi ogriješio dušu, a to nije rad ni Smajo ni njegovi kmetovi.

Smajo se pri procjenjivanju desetine zauzimao za svoje selo, te desetar od njeg nije smio ni pisnuti. Koliko bi Smajo rekao da u jednom stogu ima "carevine", toliko je i bilo. On je subaša Hadži-Selim-bega Džinića, čija se riječ još i danas uvažava i poštuje, pa mu je bilo lako činiti što je god htio i želio. A Smajo je istinski želio da svak bude veseo i zadovoljan, da svak pjeva i klikće, izvijajući se kao ševa ispod čistog i vedrog neba. Duša bi ga zaboljela kad bi viđeo tužno, neveselo lice, i gledao bi da ga kako bilo razveseli.

- De, ćoće, zapali! - pružio bi mu odmah kutiju. Mani se, vire ti tvoje, misli i dumana! Zapali, majka mu stara, pa se malko razvedri. - Sve će bolje biti nego što mi mislimo.

Onda bi udario u vesele i neobuzdane šale, koje bi i mrtva usta na smijeh natjerale.

Okolna su sela zavidjela kmetovima Hadži-Selim-bega Džinića što takog subašu imaju, a i beg se, nema vajde griješiti duše, očinski brinuo za svoje selo, braneći ga od svakog zla i napasti. Malo je, vrlo malo takih begova i spahija. On je često izlazio u selo i odsjedao u Smajinu čardaku. Kmetovi bi se svi skupili, i on bi ih o svemu raspitivao: kako je ljetina ponijela, kako su šljive rodile, može li se živjeti, i naposljetku bi oštro digao oči i pogledao Smaju:

- A kako vi s ovim? Da li vam je, bivakarce, dobar?

- Dobar, predobar! - graknuli bi svi kao jedno grlo. Ako nam misliš nažao učiniti i srce nam naše iz njedara izvaditi, onda slobodno moreš Smail-agu dignuti iz ovog čardaka! Njegova pjesna i šenluk, njegovo čisto i pošteno srce vrijedi, beže, pola Carigrada. Otkad je svijeta i vijeka, ’vakog čojeka nije sunce viđelo!

Beg bi se zadovoljno osmjehnuo i na polasku bi turio Smaji pregršt sitne jaspre da razda kmetovima.

U pošljednje vrijeme bio je Smajo nešto zamišljeniji, i svake večeri, u veliko večernje doba, kad se unoća i kad se sve smiri i obamre, jekne sa čardaka pjesma:

Soba mi je prazna,
A postelja hladna,
Ne mogu da spavam,
Bećar sam,
Jadan!

Sve se selo izbudi. Od torova uzavru psi i čobansko podvikivanje. Noć se zatrese i uzdrhti, čista i vedra noć rane jeseni! Smaje sutradan ne bi bilo u čardaku, i kad bi se poslije nekoliko dana vratio, na licu je lebdio drhtav nemir i neka bolna, duboka zamišljenost.

- Naš se subaša nešto mlogo promijenio - išao je šapat od usta do usta.

- Nešto ga boli i grize. Savladala ga je nekakva potajna boljka i jad. Braćo moja, šta bi to moglo biti? - pitali su se ljudi među sobom.

I Smajo je s dana na dan postajao mračniji i zamišljeniji i češće, mnogo češće, silazio u varoš nego prije. Odlazi i vraća se, ali ga niko nije pitao zašto je to toliko učestalo njegovo putovanje. Jednoga mjeseca pred poznu jesen ostao je čitavih petnaest dana u gradu, i kad se vraćao, propjevao je obnoć kroz selo, i to mu je bila kao pošljednja pjesma. Jedno desetak dana iza toga bio je vrlo veseo i sa svakim se šalio, a poslije tog vremena sasvim se pomrači njegovo svijetlo i veselo lice. Usne se od dugog ćutanja upiše jedna u drugu, i Smajo kao da onijemi. Kad bi koju riječ i progovorio, bila mu je gorka kao pelen, a teška kao olovo. Rijetko je izlazio među ljude. Neprestano je sjedio na čardaku, turoban i zamišljen. Često se trgne iz mračnih i crnih misli, strese se kao da hoće nekakav nevidljiv teret da zbaci sa sebe.

- Teško onom, po sto puta teško, koga stežu nevidljivi okovi! - uzdahne duboko. - Što ućinih od sebe, postove mu njegove!… "Kupi mi, moj šećerni Smajkane, šamiju, kupi mi papuće, nabavi mi novu feređu, ova mi se mnogo pohabala"! Haj, haj! - uzdahne još dublje i očajnije. - Što ućinih od sebe, slip hodio po dunajluku! E, vire mi turske - zaklinje se sam sebi i mlata rukama kao da je malo šenuo s pameti. E, vire mi turske i ramazana mi mog, da sam znao da će iza one onake slasti i milošće doći ova gorćina i duman, volio bih skoćiti u Vrbas nego ovo doćekati!

Od veselog i plahog Smaje postade jedno bijedno, namršteno i zlovoljno lice, koje poče na sav svijet mrziti i vikati. Stade čak i proricati da se primakao kijametni dan - Strašni sud, jer se svijet iskvario i ispoganio:

- Ništa ovo danas ne valja! Sve je ovo jedna petljaga i rospiluk. Ali neka, neka! Primiće se dan kad ćemo svi znati što smo i na ćemu smo. Ubrzo će zavrištiti ćorav đogat pod ćoravim Osmanom…

Svijet se uprepastio, pa se previja i krsti od čuda:

- Šta bi čojeku, ako ko za boga jedinog zna!?

Jednog dana naredi Smajo sluzi da sazove sve momke koji su se ove jeseni iženili. Momci se sutradan skupiše pred čardakom, a on poče nešto besmisleno i nerazgovijetno govoriti. Niko ga nije razumio. On se gorko zaplaka i, zanoseći se u stranu, jeknu:

- Plaćimo i jaućimo svi skupa! Naša je nesreća i nevolja duboka i crna ko kara-denjiz, i visoka ko ovo nebo nad nama!

Prosjaci

Crtica je objavljena u Politici iste godine kad i prethodne – I/1904, br. 321. Nije preštampavana za autorovog života.

___

Jednog vrelog, ljetnjeg dana, vraćao sam se sa Sane. Podne je bilo poodavno prošlo, a sunčana raspaljena vrelina nikako da malakše. Sunce sve oštrije i vrelije pripiče. Tramošljanska brda sa prorjeđenom, sitnom šumom plamte i prelivaju se u punom, blistavom modrilu, a gore daleko preko njih drhti u prozračnoj sumaglici još brdovitija i vrletnija Vrhovina.

Konj pognuo glavu, pa lijeno, iznemoglo kasa i katkad nemarno, preko volje, mahne repom. S obje strane druma diže se mahovinasto stijenje iz kojeg silno bije ljetnja sparna žega. Kud god pogledam, nigdje živa stvora! Sve se sklonilo negdje u hlad, pa dahće i žudno očekuje kad će minuti ova dosadna vrućina.

Bijaše me obladala teška žeđ, a još je daleko Dundarište, u kome me očekuje kao led studen točak, koji šiba i pljušti ispod visokih i tankovijastih bukava. Nemilice sam gonio konja i, dok bi čovjek popušio lulu duvana, bio sam nadomak točka, koji se još od nezapamćena vremena zove Ajlučki točak.

Iz prilične daljine ugledah kroz lišće natovareno paripče i dva čovjeka gdje se odmaraju kraj točka. Oni su ležali potrbuške na suvom, sagnjilom lišću, a konj je, privezan za bukvu, nemarno conjao odmahujući ovda-onda repom. Kad čuše topot konjski, obojica se trgoše iza sna i počeše zvjerati oko sebe. Jedan je bio slijep.

- Pomozi bog, ljudi!

- Bog ti pomogo, neznana delijo! - odazva se slijepac, a preko usana mu preletje čudnovat osmijeh.

- Odmarate li se? - upitah ja kad se napih vode i privezah konja za jednu bukvu.

- Odmaramo se i uživamo carsku pravu… ko i svi ostali prošjaci i vječiti putnici.

Obojica se nešto sašaptaše. Vođ ustade i izvadi gusle koje su virile iz jedne poveće torbe s konja, a slijepac se promuklo nakašlja:

- Kako, gospodine? Kako tvoje lijepo zdravlje!?

- Dobro, dobro, slijepče. A kako vi? Mi dobro! - reče vođ nenadno i spusti gusle slijepcu na krilo, pa sjede kraj nas. U nas, gospodine, međe nema. Car je car, pa mu se zna međa i granica, a prošjaku? Prošjaku, rođeno moje, nema međe ni granice: puklo ispod neba, pa kud ti duša tvoja želi!… A narod, dobar pa daje. Daje, brate, i kapom i šakom, jer mi ’nako sve lijepo i po redu…

- E, nemoj tako! - pretrže ga slijepac. - I mi neđe zaciganimo. Usićimo se, pa nam se ne da maknuti od kuće dok nam se štogođ ne metne u torbu i ne pruži u ruku. Tako, brate moj, govori! Nemoj… Što jest - jest!…

Vedar, jasan osmijeh, pun radosti životne zaigra se oko usana slijepčevih. Učini mu se da mu se u tom trenutku šuplje, unakažene očne duplje ispuniše sjajem i neizmjernim žarom sreće i zadovoljstva. On se jednako osmjehivaše i pipaše po zemlji, dok napipa štap, pa se odboči na bradu.

- Kako ti je ime slijepče?

- Andrija… Andrija Čojkadić.

- A oklen si starinom?

- Oklen sam, pitaš?

-Da.

- Kako da ti kažem: starinom sam i kućom sa Mrazova, a sad mi je kuća cijeli svijet. Sve je moje, a ja jope svačiji - reče i opet se čudnovato osmijehnu.

- Jest, gospodine! - zabrsla vođ. Pravo veliš, Andrija: sve je naše, a i mi smo svačiji, ili, ako oćeš, ničiji. Suđeno nam tako, pa mirna Krajina…

- Vjere ti, slijepče, jesi li zadovoljan sudbinom!?

- Bogami, jesam, - odgovori slijepac Jakim, dubokim glasom, u kome ne bijaše ni trunka sumnje. - Jesam, rođeno moje! Zadovoljan sam… Isprva - pravo po duši govoriti - bilo mi je malo i žao, znaš, kad sam oslijepio, a poslije: ništa! Sve se to obikne i zaboravi… Prije nego što će mi se roditi prvo i jedino muško dijete, izgubio sam vid. Svi kažu: nalik, Andrija, na te, i lijepo je ko zlatna jabuka. Mene sve nešto grize i boli duša što nemam očiju pa da ga i ja pogledam. Već je i progovorilo. Mlogo sam ga razmitio. Uzmem ga na krilo, a on odma: "Caca, caca, đe su ti oci?… "Meni to bude teško i žao, pa ga taj čas povrgnem na zemlju, a nekakve me misli sa sviju strana svrzu i obladaju. Šta tuj! - poče se kao od nečeg Andrija otresati. - Tako mi je suđeno od boga, pa to ti je. Zar nije tako? - viknu i čvrsto me uhvati za ruku.

Po glasu i stezanju ruke vidjelo se da očekuje od mene da rečem: "Tako je, Andrija, tako! Suđeno ti je, pa šta možeš sad? … Ja to i rekoh.

- A drugo mi je sve dobro - nastavi više kao za se. Ne mogu se ni na što potužiti. Što dobri težak ima, i nami pruži i dadne. Vakog naroda nema nadaleko. Samo da oće već jednom bog dragi i njemu da providi i prosvijetli…

- O! - viknu vođ i odmahnu rukom. - Narod dobar, predobar! Nakupimo svega: mrsa, vune, žita, gra, prediva… E, brate, svega! Eno pun tovar! Svega imamo… Narod daje, a mi blagosiljamo i molimo se milostivom bogu za sav ’rišćanluk i našu vjeru i zakon.

- Pa kud ste sad nakanili?

- Gore ćemo Zmijanju - odgovori mirno slijepac i poče opravljati gusle.

- Da, Zmijanju ćemo gore! Odsiječe brzo vođ. - Zmijanje je mlogo blažno. Ovce se sad počinju strići, pa će biti vune do mile volje. Zmijanje nas odijeva, a ovi donji krajevi rane i poje…

Vođ je i dalje nešto pričao i mlatao rukama, a ja sam posmatrao slijepca kako opravlja gusle. Ruke su mu pune, bijele i čiste, bez žuljeva; obrazi okrugli i jedri, čelo visoko i malko namršteno, kosa svijetla i crna kao ugljen, a oči…

- Andrija! - viknuh.

On ne ču, jer se bijaše nešto duboko zabavio oko gusala…

- Andrija! - viknuh ja jače.

- A? - trže se on kao iza sna.

- Vjere ti, nazireš li imalo?

- Kad je vrlo vedro i toplo vrijeme, obuzme me neka želja, nekakva silna drktavica od prevelike radosti. Učini mi se: vidim, progledaću!

On mahnu tužno glavom i opet se ušuti. Teško mu, vidi se, što ga to upitah.

Vođ jednako brsla:

- Narod dobar, predobar!… Ali, bogami, narod je nešto ovi’ pošljednji godina nešto malakso i u tanke niti uveo, pa mu nije ni do čeg. Svak se zabavio o svojoj muci i nevolji. Ali jope daje. Daje, brate, i kapom i šakom!

Vrućina bijaše jenjala. Sunce počinje padati na zaranke, prosijavajući meko kroz lišće koje se tihano i jedva osjetno pokreće i podrhtava.

Planina oživlje. Čuju se uzvici probuđenih kozara i govedara koji kreću blago na popasak. Odjekuju kroz šumu dovikivanja čobanska i potmula, prigušena jeka zvona.

- Andrija! - viknu vođ. Jenjala vrućina. Da se krećemo! Daleko je Zmijanje. Zagudi malo gospodinu, pa da se ide već…

Slijepac uspravi gusle na krilu i, drhćući, prevuče gudalom. Jeknu bolno struna kroz planinu. Drhću prsti, jeca slijepčevo grlo i zvuci se, meki i duboki, razlijevaju ispod sumornih, ćutljivih bukava, koje se prkosno nebu dižu, obasjane i osvijetljene iznemoglom svjetlošću pošljednjih sunčanih zraka.

Slijepac završi pjesmu i pošljednji zvuci odjeknuše silno i burno kroz planinu:

Rani sina pa šalji u vojsku,
Srbija se umirit ne može.

Učini mi se da se od ovih snažnih i ponositih riječi zatrese planina, zašumoriše bukve i kao da sve oko mene oživlje i poče disati novom snagom i životom…

Prosjaci se digoše i brzo izgubiše u planini.

Papakalo

Štampano u Politici, III/1905, br. 670, a odmah zatim i u Srpskom cveću, II/1906, br. 3. Ni ovu crticu Kočić nije unosio u svoje zbirke.

___

Još kao dijete, kad sam došao u manastir Gomjenicu, zatekao sam Papakala među manastirskim momcima. On je bio pola đak, a pola momak.

U to vrijeme manastir je bio daleko na glasu sa svojih čudnovatih kaluđera, a još više s čudnovatijih đaka i momaka. Mnogo su se priče pričale i raznosile po našoj krvavoj Krajini o nekakvom Petru Lemutu, Mići Šinjori, Obradu Balabanu, o Pivelji i Savelji, i o nekakvom bijesnom Morači i Garači, a najviše se govorilo i pričalo o Đurašinu Papakalu. O gomjeničkim kaluđerima i o njihovim zgodama i nezgodama išlo je takođe tajanstveno šaputanje od usta do usta po svoj Bosni i Hercegovini. Govorilo se i uporno tvrdilo da njih ne obara ni najrodnija šljivova grana, niti ih bije zrno, ma i zlatno bilo, iz najbolje puške.

Živjelo se u to vrijeme, kako stari danas bolno uzdišu, veselim, bezbrižnim, punim i jedrim životom. Za sopru se sjedalo oko Mitrovdana, a ustajalo o Đurđevdanu. To je bilo kao neko junačko i viteško doba na mojoj miloj i ljutoj Krajini. Izumriješe stare delije, pa nestade i onog starinskog života za kojim se danas toliko mnogo uzdiše. Čini mi se samo da ga čujem i osjećam u onim tamnim i gustim šumama, kad kroz njih zaurliču silne vjetruštine.

Od sviju starih delija i momaka najduže se u životu održao Đurašin Papakalo. On je bio ko pošljednji izdanak onog starog kola ljudi i onog starinskog vremena i života, na koji se novo doba pakosno i zajedljivo keseri i cereka. Papakalo je to bolno osjećao i klonio se i novih ljudi i novog života. Sve ga je novo bolelo i vrijeđalo. I kad pošljednji njegov iguman preminu, on kao da sasvim zanijemi. Novi mu manastirski nastojitelj oduze ključe od podruma i ambara, zabrani mu da ne prislužuje kandila i da ne čita više Vjeruju na službi, koje je on neprekidno punih trideset godina čitao. To je bilo njegovo, dugim godinama osveštano pravo, koje mu nikad nije niko i nikad poricao. Često su ga bolna na rukama donosili iz ćelije u crkvu da očita Vjeruju. Kad očita, onda ga opet odnesu natrag u ćeliju. To je bio neki običaj, koji se morao čuvati i čuvao se dok se ne pojaviše novi ljudi.

- Ti si, brate, praznoslov i prost čovjek - veli mu novi iguman. - Svaku riječ naopako izgovoriš. To danas više ne ide. Pa onda ono tvoje: "Pa… pa… Vjeruju . pa… pa… vo jedinoga… "Dva ti debela sata treba dok očitaš jedno Vjeruju, a danas se više ne sjeda za sopru o Mitrovdanu a ustaje o Đurđevdanu, ko što je to moglo nekad biti.

Papakalo je skamenjeno ćutao. Iako su mu staračke usne zaigravale da reku koju riječ, on ih je grčevito stezao, jer se bojao da ne reče što neprikladno i nerazborito.

- Bože moj, bože, kud naše vrijeme prođe - uzdahnu i pogleda iznad manastira u niz grobove u kojima počivahu njegovi mili i dragi drugovi. Nastade pošljednje vrijeme. Dođe ono: Ustajte, vi mrtvi, da liježemo mi živi.

Od toga doba Papakalo je samo šutio i u svojoj se ćeliji molio tiho i skrušeno bogu da ga primi sebi. Bježao je od svega, svakog, jer mu se činilo da ga svak poprijeko gleda i prezire. U crkvu nije odlazio, ali se i dalje borio za svoja prava: da na službi čita Vjeruju. Svake nedjelje i praznika, kad se čini služba, on stane kraj crkvenog prozora i pazi kad će doći red da se čita Vjeruju. Kad čuje riječi iz oltara na koje dolazi Vjeruju, onda se prekrsti i duboko pokloni, pa nastavi čitati… Tako je to išlo do smrti njegove.

Novo vrijeme je iz dana u dan sve jače i nemilostivije šibalo svojim snažnim krilima na sve strane i obaralo stare običaje i navike koje od pamtivjeka vladahu u ovoj svetoj obitelji. U manastiru se život sasvim bijaše izmijenio i preobrazio. Nestade onog bogatog i iskrenog čašćavanja i gošćenja; ne odjekuju više strašni štucovi iza punih sopara, niti se prelijeva u onim krupnim carigradskim fildžanima blistava i žuta šljivovica od sedam godina. Minu, minu - sve minu, i prođe ko slatki djetinji san!

Papakala je nešto nevidljivo stezalo i gušilo. Uvijek je turoban, uvijek zamišljen! Ne radi ništa, a u pošljednje doba slabo je što i jeo. Preko dana ne izlazi iz svoje ćelijice, koja je prepuna bosilja, devesilja, jabuka i krušaka što mu narod ko miloštu daje o praznicima i zborovima. O, kako je to nekad slatko mirisalo i opajalo, a danas ništa ne osjeća, već samo iz dana u dan uzdiše:

- Teško onom, po sto puta teško, koga stežu nevidljivi okovi!

Prolaze dosadni dani, nižu se crne i teške noći, a nesretni Papakalo, osamljen, uvrijeđen i ponižen, kopni i vene. Već je sav iznemogo i obijelio kao ovca. Nigdje nikog da mu kaže bar koju slatku i utješnu riječ! On je sa ledenom jezom u srcu osjećao kako se sve oko njeg izmijenilo: nigdje milosti i toplog iskrenog sažaljenja.

Bile su zimske zadušnice. Kroz ogoljelo i sprženo granje zviždali su snažni vjetrovi. Nebo je bilo mračno, a po zemlji pukla strahovita sniježna bjelina bez kraja i konca.

Papakalo izašao na groblje svojih starih drugova, pa ide od groba do groba i pripaljuje svijeće, ali dok jednu zapali, druga se ugasi.

Vjetar zviždi i trne svijeće, a u starom Papakalu rasplamtjela želja da na svim grobovima svojih drugova prisluži ne jednu svijeću i da sve gore u isto vrijeme.

Eno ga, prislužio je na grobu igumana Silavestra, proigumana Martirija, jeromonaha Mardarija i dugogodišnjeg čteca Simeuna. Ali dok je, drhćući, pripaljivao svijeće na šupljikavim i potamnjelim biljezima Savelje i Pivelje, i bijesnog Morače i Garače, već su se sve ostale bile ugasile. Njega to bolno dirnu i učini mu se kao da iz grobova igumana Silavestra, proigumana Martirija, jeromonaha Mardarija i dugogodišnjeg čteca Simeuna začuše riječi, pune gorkog prijekora:

- Rabe božji, šta ti učinismo za života svojega, te ne prisluži svijeće na grobovima našim! Svi te jednako voljesmo i lijepo živjesmo vo vremja života našego…

On ostavi osvijetljene grobove Savelje i Pivelje, bijesnog Garača i Morače, i tiho plačući priđe grobovima igumana Silavestra, proigumana Martirija, jeromonaha Mardarija i dugogodišnjeg čteca Simeuna i prisluži svijeće na grobovima njihovim.

Onda pripali i sebi svijeću i leže između potamnjelih biljega.

Uz tihano šumljenje planinskih vjetrova gorijahu voštane i mirišljave svijeće i polagano izdisaše jedno junačko i viteško doba na mojoj miloj i ljutoj Krajini.

Ilica Odalica i Lazica Vucalica

Objavljeno u beogradskom Dnevnom listu HHII/1904, br. 354, a zatim tek u Celokupnim delima koje je priredila Zora Vulović 1932. godine

___

Nadaleko su čuveni Ilica ’Odalica i Lazica Vucalica. Pa ko su oni kad su tako razglašeni? Ilica ’Odalica i Lazica Vucalica su pošljednji tužni ostaci mnogobrojnih seoskih trgovčića ’odalica. Mnogo je njih bilo za turskog suda. Kao što svega starog polagano nestaje, tako su se i oni iz godine u godinu sve više gubili. Kalaba, Šobota, Belemez, Torbica i mnogi drugi danas više ne "’odaju". Torbica je nosao meku robu. Osim toga kupovao je i prnju. Optužiše ga da vara žene na ponjavi, te mu, siromahu, "kotarski ured kao sud" oduze dozvolu. Tako je i s drugima bilo.

Mnogi su oni možda i pomrli. Mnogi su se opet zabili u naše kasabice, te se zimi uz kakvu siromašnu, ali obično podebelu udovicu pare, a ljeti rade u bašči kod bogatijih gazda. Neki se još nisu ostavili trgovine, već kupuju stare stvari pa ih preprodaju. Za Belemeza kažu da je negdje u Posavini otvorio dućan, pa samo prnju i kosti kupuje, te ih po mašini nekud u svijet šalje.

Od sviju ovih trgovčića što ih ja tubim, najstariji je Ilica ’Odalica. Već punih četrdeset godina bori se on s planinskim mećavama, vjetrovima, kišama i veresijom. "Veresijo, veresijo, u grob ćeš me prije vremena oćerati!" Lazica se neke godine počeo za njim vucati, te ga prozvaše Vucalica. Drukčije se oni zovu kod "kotarskog ureda kao suda". To svijet ne zna, pa ne znam ni ja.

Ne mrze se. Uvijek zajedno idu: Ilica naprijed, a Lazica za njim. Samo kad se napiju i posvade onda se rastanu, ali gdje se prvi put vide, tu se i umire. Od sela do sela, od zbora do zbora, od crkve do crkve, od kuće do kuće, hodaju oni i nose robu. Imaju oni kao god i popovi svoj kraj, svoja sela kuda prolaze i pronose robu. U druga sela neće ni da zavire, jer ih tamo svijet ne zna, niti znaju oni svijeta.

- Sto puta sam kaz’o da se držiš svog sela, budalo jedna! - grdio je Ilica Lazicu, jer je bio zašao u nepoznata sela, te malo nije platio glavom.

Lazica je izvadio dozvolu od kotarskog ureda kao suda, a Ilica je samo podnio s molbom ferman, koji mu je još sultan izdao, kotarskom uredu kao sudu, da ga slavno isti potvrdi i murleiše. "Kotarski ured kao sud u B. B. nije obnašao udovoljiti prepokornoj molbi Ilice N. zvanog ’Odalice, hodajućeg sitničara, već mu na osnovi fermana Njegovog Carskog Veličanstva Sultana milostivo podieljuje novu dozvolu". Povrh svega toga Ilica nosi još i dan danji sultanov ferman u velikoj prtenoj kesi, u kojoj i pare drži. Kad god odriješi kesu, pogleda u ferman, pa uzdahne: "Moj vermane, moj zlatni zemane!"

Daju mnogo i na veresiju, pa ih i svijet dobro pazi i svaka ih kuća lijepo dočeka kad panu na konak. Što u jednog ima, možeš naći i kod drugog: kerice, rudice, maveza, rize, optoke, svile, brojanica, đinđuva i mnogih drugih sitnica i kereveka. Prodaju oni i bolju, dupliju robu: čivit, bez, kose, brusove, kavu, šećer. Soli nemaju. Gdjekad im u bisagama možeš naći i po dva, tri kila bijelog ili crvenog duvana, iako su na to zaboravili izvaditi dozvolu.

Mnogo su oni prepatili i mnogo štošta doživjeli. Nadaleko i naširoko pričaju se i pronose njihove mnogobrojne zgode i nezgode koje su ih snalazile u dugom nizu godina njihovog beskućnog i lutalačkog života. Naročito se Ilica ’Odalica svagdje hvali i ponosi svojom kabastom težinom i dubokim, svježim dosjetkama.

Ja ću vam, dragi čitaoci, ovom prilikom, kako se to već obično kaže, ispričati jednu takvu crticu Iličine dosjetljivosti.

Bilo je to prije desetak godina, na vašaru u V. V. Pokazivali su u jednoj komendiji najdebljeg i najtežeg čovjeka na svijetu.

- Izvol’te unutra za videti najdeblo i najteško čovek na celo svet! Izvol’te, izvol’te! Gospoda plaćaju sekser, gospoje groš i marijaš, đaci i vojnici samo pet marjaši! Izvol’te, gospoja! - okrenu se komendijaš jednoj seljanci.

- Potprni se ti, moj dragi, sa svojom kapom a nemoj sa mnom! - reče zastiđena seljanka, pa se izgubi u svijetu.

Ilica se progura kroz svijet.

- ’Ajde, izvol’te gospodin gazda, unutra! - viče mu komendijaš.

- Je li ti, Švabo, šta bi ti rek’o za ovog pobru? - isprsi se Ilica i uprije prst u se. - Kako bi ova roba mogla kod tebe proći? A, majka ti stara, žito ti rodilo?

- Izvol’te, izvol’te - samo još danas.

- Čekaj malo, Švabo! Sabur, žito ti rodilo! Narode! - okrenu se Ilica svijetu što je stajao iza njega. - Narode, čuj i počuj! Ovaj nas Švabo, žito mu rodilo - vara! Ja sam teži i deblji od onog njegovog čojeka, jer mene ni carski kantar ne more podnijeti! Ne bacajte uzalud pare!

Prestade svijet ulaziti u komendiju. Vidje komendijaš da ne ostaje ništa drugo nego da se Iličina volja ispuni: da se potegnu na carskom kantaru.

- Ne mogu ja tako lako svoga glasa upuštiti! - veli Ilica. - Da se potegnemo na carskom kantaru!…

- Tako je! - povika svijet. Što bi mi njemu davali pare džabe!

Eto ga! - viknu narod kad ugleda najdebljeg i najtežeg čovjeka na daskama pred komendijom kako se rukuje sa Ilicom.

- O, grdna rano, da su ono dva prasca što bi čojek za nji’ silne pare zgrn’o! - nasmija se neko.

Dugo su nešto razgovarali. Ilica se okrenu pa viknu:

- Narode, dobro otvori oči! Još su nešto ćućorili. Sleže se svijet sa sviju strana.

- E, narode moj, žito ti rodilo! Eto, vidio si i brez jedne pare najdebljeg i najtežeg čovjeka na cijelom svijetu! - viknu Ilica i izgubi se u vašaru.

Čvrko

Crtica je objavljena u listu Dan, II/1906, br. 1 i nije preštampavana za Kočićevog života. Nije ušla ni u Celokupna dela Kočićeva 1932. nego tek u njegova Djela I. 1951 (priredio N. Milićević).

___

Iako mu to nije bilo ni ime ni prezime, u selu ga je svak tako zvao. Ali mu to niko nije smio u oči reći. Govoreno mu je tako iza leđa, a nikad pred njim.

Uz pošljednju bunu došao je neoklen otud iz duboke Krajine s jednim bratom, koga su mu ubili serežani u ono prvo mutno vrijeme, kad je od serežanske puške propištalo materino mlijeko naših otaca i naše starije braće.

Strašno je to vrijeme bilo! Mi, tadašnja djeca, mi se još i danas sjećamo toga, i danas kao da kroz našu dušu struji i pišti ono žalobitno cviljenje i kukanje naših matera i sestara kad serežani u ponoći dignu čovjeka iz kuće i povedu kasarni. Mi se i danas sjećamo onih strašnih ljudi u crnim, čovanim haljinama i crvenim kapama, koji su govorili našim jezikom ačeći se i zanoseći malo na njemački, da bi se ocevima našim i majkama našim činili strašniji, važniji i učeniji. Nama još nikako ne izlazi iz pameti ona gruba zvjerska, polublesasta lica, koja za vječita vremena prokleše majke naše i naše sestre. Nama se čini kao da i danas slušamo negdje u daljini riječ njihovog cviljenja, kukanja i proklinjanja.

Čvrku i brata mu jedne mračne i kišovite noći digoše iza sopre, svezaše u teške lisičine i odvedoše kasarni ti isti serežani. Zašto, još se ni danas ne zna, niti će se ikad znati.

Kroz gustu i crnu pomrčinu razlijegali su se udarci teških, okovanih kundaka uz dubok, protegnut jauk:

- Nemojte, braćo! Nemojte, braćo, ako za boga jednog znate! Jedna smo vjera i jedna krv… Jaoj! - lomilo se isprekidano zapomaganje poljem ispod sela, praćeno silnim zviždanjem planinskih vjetrova, ali iz sela nije ih pratilo žalostivno lelekanje kao druge, jer nemađahu nikog od rodbine i svojati.

Druge večeri nakon ove strahovite noći stajao je Čvrko sam, bez brata, na kućnom pragu, slomljen i satrven, sa neizmjernim bolom i rasplamćelom mržnjom u duši. Odjednom se trže iz dubokog premišljanja, uze s veriga kotao vode, sali na ognjište i sunu u noć.

Od te večeri njegova je kuća stajala nakraj sela nijema i pusta, zatvorena mrtvim kocem.

On je pošao po najmu, ali se ni u jednog domaćina nije mogao dulje vremena zadržati. Ne prođe ni petnaest dana, a on će domaćinu:

- Imam li ja štogođ da primim od tebe?

- A što?

- Tako, oću da idem.

- Kuda?

- Ne znam ni ja, ali oću da idem, kud bilo…

Poslije je radio na nadnicu, pa bi često puta u pola dana ostavljao posao i tražio da mu se plati pola dnevnice, te bi prebacio preko sebe gunj, i odšvrljao nekud u svijet kao metiljavo bravče.

Svijet je samo slijegao ramenima i šutio. Kad bi se on gdje pojavio, svakoga je obuzimala nekakva jeziva slutnja. Svak ga se je klonio i bježao od njega kao od kakve nečastive napasti.

- Ovaj čojek nešto krupno i teško nosi na svojoj duši! - šaptala su usta ustima koja nisu znala za onu strahovitu, mračnu noć.

Čvrko je samo šutio - šutio i o nečem premišljao.

Kad padne zvjezdana planinska noć, on se izvrne na travu i dugo, dugo gleda u nebo i zvijezde, i sve mu se čini da kroz noć čuje ono zapomaganje i jauk, kad mu brata u nemiloj pomrčini nestade.

Njegova kućica nakraj sela, zatvorena mrtvim kocem i oblivena punom svjetlošću dizala se kao kakva avet, i on je iz nje slušao svake večeri prijekorne i grke riječi, koje je on jedini razumio. To ga je jednom duboko dirnulo, zabolilo i podstaklo da izvrši ono što od davnih dana nosi na duši svojoj. I te noći njega nestade negdje.

Čvrko je sjedio kao i uvijek na travi, zureći ukočeno u modre, planinske vrhove, povrh kojih se dizaše nemarno pun, krvav mjesec. Kroz osvježavnu mjesečinu hujilo je tiho i meko, tajanstveno i jezivo šaputanje, koje obuzimaše i opijaše dušu njegovu. Na najvišoj jeli prema njemu drhtala je u sumornoj svjetlosti krvava glava sa crvenom kapom na kojoj se tužno prelijevahu blistavi znaci nekadašnje snage i moći.

Mračajski proto

Pripovijetka je prvi put objavljena u zagrebačkom Novom Srbobranu 1903. (br. 243), a zatim u II knjizi Kočićevih pripovijedaka „S planine i ispod planine“, izdatoj u Zagrebu 1904.

Todor Kruševac u svojoj monografiji o Kočiću govori i o prototipskoj osnovi ovog Kočićevog lika. „Mračajski proto je živeo, kako je pričao slikar Pero Popović, u selu Slavićki, gde i danas ima drvena crkva u kojoj je služio. Sačuvana je i jedna klada, srezana u obliku stolice, na kojoj je proto sedeo dok je ispovedao svet. Tvrdi se da su za turskog vremena seljaci nekoliko puta noću prenosili crkvu s jednog mesta na drugo, da bi je Turcima prikazali kao čudotvornu. I zaista, Turci su je ostavili na miru.“ (T. Kruševac: „Petar Kočić“, 1951, str. 97)

___

Kad me baš toliko moliš, eto, hajdemo, pa šta nam bog dadne! - poče Stevica, sin popa Jove, žilavo i okretno momče. - Ne znaš ti još kakav je to čovjek, da bog milostivi sačuva! Nikog ne voli, nikog ne trpi, nikom ne vjeruje. Mrzi na sav svijet, a na rodbinu, čini mi se, najviše. Otjerao je sina od sebe, a popadiju je toliko tukao i mučio dok neke godine od teških uboja ne umrije kod kćeri u Božićima.

Svaku ženu zove Đurđijom. Pakosno se i zajedljivo sladi tim imenom, u kom se nešto podrugljivo, nisko, nečasno krije. "Dijete, dijete, čuvaj se seljačkije’ Đurđija, Hristos i ’ ubio! Đurđija je Đurđija! Udri Đurđiju, križ joj Šokački!"prodere se i silno zadrma kosmatom, podbulom glavom, kad mu se parohijanin potuži na ženu.

Od davnina se ne može s našom kućom. Zbog nurije gonio se mnogo godina s mojim djedom, i silno ga je, kažu, mrzio, pa i oca mrzi kao Turčina, više nego Turčina! Od velike mržnje i pakosti nikad neće proći drumom pokraj naše kuće, kad se vraća iz parohije, iako mu je mnogo bliže, već okoliši po po sata i ide stranputicom. "Zar ja da idem putom kud prolazi prokleti, kuljavi, pakleni Džibo!" Džibo, Džibovina, tako zove oca, a djeda zove Džibukardom.

U parohiji niti će gdje noćiti niti šta okusiti. Ni vode neće da se napije iz tuđe ruke. "Ne vjeruj rišćaninu! Prevariće, slagaće, oblagaće, ukrašće, nebo ga ubilo!" Dok svrši vjenčanje, krštenje, opijelo ili što drugo, odma na konja, pa kući. Kod sebe ne da nikome prenoćiti. Sam vladika da dođe, pa ništa!

Kažu stari ljudi da je za turskog suda samo jedanput bio u gradu, a otkad je Švaba ušao, ne sjećaju se da su ga ikad vidjeli. Mnogo su ga Turci mučili i jednom su ga htjeli kod Šibića čardaka na kolac nabiti. Drugi su mu put prijetili da će ga na ražanj nataći i uz vatru kao vola pripeći, a treći su ga put svukli gola i držali dva dana u teškim, gvozdenim bukarijama pod vrelim suncem uz razbuktalu vatru. I danas se na to tuži i veli: "Stari, krepali Džibukarda, Đurđije i rišćani krivi su tome, nebo se nad njima prolomilo!"

Ne drži sluge. Sve sam radi. Kuva, pere, namiruje konja, timari ga i čisti. Konj mu je kao ala! Kad ga uzjaše, zavrišti i zakopa nogama. Razmitio ga je, i voli ga više nego išta drugo na svijetu. Još ima jednog psa. To mu je, kako kažu težaci, sva sermija i rodbina. Eno mu se već vidi kuća kroz voćnjak! - viknu Stevica, i glas mu kao malo zadrhta.

Oblačan, vlažan, težak dan. Svjetlost slaba, mutna; toplina se ne osjeća iako je ljeto. Stevica se zadihao i umorio od pričanja, pa tromo stupa preda mnom uskim, utabanim putićem, koji se kao isprebijana zmijurina vijuga ispred nas kroz zasijane njive. Teško, gusto, ovlaženo žito mračasto se prelijeva i povija. Zrela, jedra zrnca sa uzdrmanih klasova krune se i prosipaju po obući. Preplašena prepelica negdje se u razoru zaleprša, digne na krila, pa se opet skrije u bledunjavožutom žitu, iz koga bije vlažna, prijatna svježina.

- Bogami, brate, mene lijepo strah! - trže se Stevica kad se u blizini pred nama, na jednom brežuljku, ukaza vrlo visoka, drvena kuća, pod kojom su se vidjela vrata od podruma s teškom, čeličnom bravom.

- Što?

- Ne znaš ti, kažem ti, još kakav je to stvor! Možemo i nastradati. Istina, on mene ne mrzi kao oca, ali…

Što se više približujemo Stevica sve nemirniji, sve se više mijenja u licu i plašljivo obazire.

Uđosmo u avliju. Nigdje života. Mrtva, duboka tišina. Sve pusto, sumorno, teško. Samo negdje u pčelinjaku bruje potmulo i ujednačeno pčele, i tek katkad po jedna, po dvije prozuje pokraj nas, pa ih nestane iza drvenih, ukočenih staja, koje nas kao hladno, prezrivo, začuđeno pogledaju.

- Da li je kod kuće? - prošaptah.

- Ja mislim, da jest - odgovori Stevica jedva čujnim, uzdrhtalim glasom i poče me gurati rukom, kroz koju je strujilo tihano drhtanje. - Hajde ti naprijed!

Približih se lagano na prstima i izvirih iza gornje strehe. Kod kuće je! Podnimio se na obe ruke i odbočio na gole, suvonjave laktove, pa ukočeno, blesasto zuri u nešto pred sobom. Na koštatom, podbulom licu i u mutnim, prestravljenim očima ogledalo se nešto nemirno, rastrgano, nešto teško, sumorno. Sijeda keserasta bradica u neredu, a kosa s ponekim crnkastim pramenom, zamršena, masna, razastrla se po širokim, ugnutim plećima.

Trže se kao iza sna, kao iza dubokog, teškog sna, dohvati kutiju, smota cigaru, pripali je i poče pušiti. Otpuši nekoliko dimova, pa povrže cigaru na brvno kraj sebe, gdje ih je još jedno desetak ležalo, samo malo otpušenih. Onda teško uzdahnu, opet se podnimi i nešto se duboko, duboko zamisli.

Najedanput ustade i poče nemirno gore i dolje hodati po divanani. Nešto je u sebi šaptao, teško, umorno prevrtao očima i mlatao rukama, kao da se s nekim prepire.

- E, jadni i čemerni proto! - viknu promuklo. Pokradoše te, oteše ti sve… Onome si psu juče krstio dijete… Jesi li de?! Danas ti reče pare donijeti, pa, eto, vidiš! Ama ne vjeruj rišćaninu, sunce ga nebesko sagorilo!

Od silne mržnje, pakosti, zlobe, sav se tresao i drhtao. Umiri se i sjede. Smota novu cigaru, otpuši je malo, pa je polagano spusti među one ostale, te se opet odboči na ruke i zamisli.

Izađoh iza strehe, a za mnom Stevica.

- Pomozi bog, oče proto! On se preplašeno trže i unezvijereno me pogleda, silno, strahovito me pogleda:

- A ko si ti?! Oklen si? Šta sam ti kriv?!

- Pomozi bog, oče proto!

- Ama, kakva si ti vjera?! Šta ćeš ti od mene? … A kud si ti pošo, Džibiću?! - pisnu, kao da ga nešto ujede za srce kad ugleda Stevicu iza mojih leđa. Je li te to poslo kuljavi Džibo da se malo, znaš, navrneš kod prote: da vidiš je li krepo? Ako nije krepo, biva, da ga upitaš kad će, a? Džibovino, Džibovino, šjeme ti se umelo!… Ama, šta će te vi, ljudi, od mene?!

Glas mu je zlobno, pakosno grmio, a kroz rapavo, promuklo grlo, probijala je drhtava uznemirenost.

- Pa onako smo se, oče proto, malo navrnuli…

- Ama, kako ste vi ušli da vas pas ne opazi i ne zalaje?… Nećeš više ni zalajati, Džibovina ti se mesa na Božić najela! - zagrmi, sunu u sobu, izleti s puškom i, u trku, posrćući, izgubi se iza kuće.

Stevica poblijedio, pa drhće kao prut. Oči mu se ukočile od straha.

Puška grmnu, pas skiknu!

- Tako! Kad protu ne znaš čuvati, koji s tobom zalogaj bratski dijeli, a ti sad nosi pozdrav u pako starom Džibukardi! O-o! Ama kako su mogli ući?! - čudi se i, uzbuđen, uznemiren, potresen do dna duše, hoda po avliji, noseći u ruci zadimljenu pušku. - Neko mi i zvono skino s avlijskije’ vrata! - vrisnu, uputi se, drhćući, vratima i stade snažno tegliti za debeo konopac, koji mi nismo ni opazili kad smo ušli. Konopac je bio vezan za kućni komjen.

Zalupaše povelika, krupna, jasna zvona sa sviju prozora, vrata, i sa čađavog kućnog komjena. Sva su zvona vješto bila povezana jedno za drugo. On stao, pa ljutito vuče za konopac, a zvona ciče, ječe i potmulo se razliježu.

Ostavi avlijska vrata i stade otvarati staje, mumlajući nešto kroz zube. Kad god koju staju otvori, a zvono iznad vrata cikne. Kad sve obiđe, umiri se malo, uđe u podrum i poče se razgovarati s konjem, koji radosno zarza kad se vrata otvoriše.

- Magajce jedan! Kako si mi, kako si mi, magajce jedan! Nijesi ti konj, već onaj vejiti, vejiti magajac! - tepa mu, i čuje se kako ga miluje i lagano udara po sapima. Sad će tebi tvoj proto dati soli, pa dati zobi, pa te onda lijepo napojiti i istimariti. Voli tebe tvoj proto, magajcino jedna stara! A zeljova! - razdera se i stade ljutito, zlobno škripiti zubima. Njega je proto opremio da nosi u pako starom Džibukardi selam ama maksuz selam, što balije kažu!

Kad napoji i namiri konja, uđe u sobu, ostavi pušku i iziđe na divananu.

- Ama, što ste vi, ljudi, došli? Ja tebe malo ko i poznajem - okrenu se meni i nadnese ruku nad oči. Ti si…

- Jesam, jesam, oče!

- E, pa, eto, šjedi kad si došo. A, zakona ti, đe se nađe s tim Džibinim paščetom? … Šjedi, šjedi, pa ćemo popiti kavu, pa svak za svojim poslom! Šjedi i ti, Džibiću, kad te već đavo donio. Šjedi, Džibiću, šjedi, mjesto se prošjelo pod tobom! Tvoj mi je đed o glavi radio, pa otac, pa svi tvoji, ali evo im!… Mlogo mi je - obrnu se meni i pruži mi mlin, pun nesamljevene kave: - Samelji to, snažan si, vidim, pa ćemo popiti kavu, pa svak za svojim poslom! Mlogo me je, kažem ti - uđe u kuću, kleknu na koljena i poče raspirivati vatru. Mlogo me je, kažem ti, Džibo - diže se i pođe u sobu. - Đe ću sad naći đezvu, vildžane, šećer? A! Evo i’! - čuje se iz sobe. Mlogo me je, kažem ti - nastavi izlazeći - Džibo oblagivo i kod vladike i kod ovog švapskog suda. Ama mračajski proto, ako ’š, malo benda i vladiku i ovaj sud… Ne gledaj, Džibiću! Što zvjernjaš po sobi, a? Ima proto svega u svojoj kući, nemoj misliti da nema… Jesi li samlio već? - izdera se na me.

- Jesam, oče proto, jesam! Iznese kavu. Počesmo, ja i on, piti.

- Oče proto, uli-de i Stevici jedan fildžan.

- Jesi li ti gospodar u ’voj kući, ili je proto mračajski?! - diže pomamno glavu i izvjeri se. Pi tu kavu, pi! Nemoj tuj ko budala kakva zavrzivati… Vidi ti njega! On da meni zapovijeda! Danas ga prvi put donese đavo, pa već se napravio ko neki gospodar u mojoj rođenoj kući.

- Ama, nije, oče proto, već…

- Šta nije, šta?! E, e! - stade se pakosno keseriti. Da je ovo otrov, nalio bi mu i deset vildžana a ne jedan - nek crkne pašče!… Da je tebi znati koliko je mene njegov đed, pa otac, pa svi njegovi mučili, oblagivali, panjkali i kod turskog suda, i kod ovog švapskog suda, i kod vladike, i kod ljudi!… Ali se mračajski proto jedanput strašno osvetio starom, krepalom Džibukardi! - škripnu snažno zubima, povrže fildžan, pa ustade i poče hodati, mlatajući rukama. Počuj-de, momčiću! Otišo ja jednog dana u nuriju da vjenčam jednu seljačku Đurđiju. (To je bilo za sultanovog nadžaka.) Ona moja Đurđijetina ostala sama kod kuće. Vraćo sam se pokasno iz sela. Prilazeći kući, čujem iz sobe Đurđijin kikot i nekakav muški glas. Svežem konja za plot, skinem bisage i kuburluke, pa se prišuljam pendžeru: Džibukarda s Đurđijom! Kikoću, govore i ugovaraju, kako će me i kad će me sa svijeta smaknuti. O, nebo vas ubilo! - vrisnu, i sav se od ljutine zatrese, jer se toliko bio zanio u govoru da mu se činilo da sad gleda pred sobom Đurđiju i Džibukardu i sluša kako se razgovaraju. Povrati se iz drhtavog zanosa, pa nastavi: - Trgnem pušku iz kuburluka: oću li pucati, mislim se. Dugo sam premišljao, dok mi nešto ne sunu kroz glavu. Uđem u kuću, snimim s tavana tri vijenca onije ljutije, crljenije paprika, zaključam vrata na sobi, namaknem kapke na pendžere, pa onda, kako se vuruna spolja loži, turim one paprike i probijem pet, šest lončića na vuruni, zatvorim je sačom, a i tutunluk podobro zašuškam da dim ne prolazi. Ja kad se raspali paprika, ja kad poče praštiti, ja kad stade Džibukarda s Đurđijom igrati i pjevati! "Otvori, pobogu brate!" - pišti Đurđija ko zmija u procijepu. "Otvori, oćoravismo! Pomagajte, ljudi, pocrkasmo!" - "Oče i u Hristu brate, tako ti svete pričesti i časne trapeze, otvori!" - preklinje Džibukarda i taba po sobi ko karavlaški međed. - " Otvoriću, otvoriću, dok se vjenčate, i dok meni Džibukarda, ’nako i sprema se, opijelo očata. Vjenčasja rab božji Džibukarda, raba božja Đurđija!" - smijem se ja i razdragan odam ispred sobe. I danas mi se čini da mi je to bio najzadovoljniji čas u životu!

Prestade i, sav blažen, zadovoljan što je imao to kome ispričati, sjede na prag.

- To je đed tog paščeta, ako počem nijesi znao. Kreno je davno - dodade zajedljivo i zlobno pogleda Stevicu, pa poče srkati već ohladnjelu kavu.

- Pa šta bi sa njima, oče proto?

- Kad je paprika sagorila, otvorio sam vrata i izbacio sam i’, onesviješćene, pred kuću, onda sam, po običaju, svršio večernju, zaključo kuću i lego spavati - reče mirno, bez iskre uzbuđenja, i pripali cigaretu.

- I ti si, kako veliš, i kako čujem, mnogo trpio i patio?

- Jesam. A što je tebi za tim? Što sam prepatio, ne kazujem svijetu! - izdera se osorno, odboči na laktove, spusti obrve, pa se udubi svom snagom u nekakve crne misli i ukočeno se zagleda u zapadno nebo.

Veče se primiče. Sumrak se, kao kradom, širi, a sunce lagano, bono, veličanstveno bono, za planinskim vrhuncima izdiše.

Na podužem dijelu zapadnog neba pružili se tamnomodri oblaci, isprosijecani oštrim, pri krajevima zašiljenim prugama, koje se crvene kao usijani čelik. Iz razdrobljenih, ispremetanih, pećina, izbija otvorena, svijetla crven poput raspaljene vatre usred crne, burne, jesenske noći. Preko crvenih pruga i one čudnovate, pećinske vatre prevukoše se tihano mračni oblaci, i cijelo zapadno nebo činjaše se kao ogromni, debeli, tamni zastor.

Suton se sve više smračuje, i kao da lagano šušti, obavijajući sve poda se u drhtavo, nijemo, ledeno ćutanje. Sve ćuti i drhće; sve se sprema na miran, ugodan počinak, da u zanosnom, slatkom ćutanju provede kratku, vlažnu, mirišljavu noć. Odasvuda bije vlaga. Veče miriše i razlijeva oko sebe sladak, opojan miris. Miriše sazrelo žito, mirišu modre, nabubrile šljive kroz poblijeđelo, pospano lišće, miriše miloduv i bosilje - sve miriše i odiše snažnom, opojnom svježinom, a u mekom, slađanom šuštanju izumiru pošljednji, drhtavi odjeci teškog, umornog, dnevnog života.

Proto se trže, pogleda u noć, zadrhta i prestravljeno se strese. Klisnu u sobu, skide pušku s klina, prebaci je preko sebe, a dugačak nož zadjenu za pojas, pa nas oštro, sijekući očima pogleda i uznemireno, drhćući prošapta:

- Djeco, crna je noć na zemlju pala. Svak sebi! Tražite konak!

Projekat Rastko / Project Rastko Ars Libri TIA Janus Sadrzaj / Content