Petar
Kočić
Pjesmarica
Ponoćni zvuci
Prva Kočićeva objavljena pjesma štampana je u beogradskom srednjoškolskom listu Podmladak, I/1897-98, br, 16, s potpisom: Petar Kočić, gimnazijalac, VII r.
U ponoćne slatke čase,
Kad caruje anđ'o mira,
Kao bolnik sa postelje,
Tužno jekne moja lira.Zašto ciči tako pozno
U svečane mirne čase -
Kad ni zefir tihe noći
S mekim cvećem ne igra se?To duhovi noći neme,
Što nečujno svetom blude,
Dodiruju strune njene,
Uspomene da probude.Da podignu crni veo
Sa prošlosti moje sretne,
Što u mračnom grobu trune,
K'o u zimu ravni cvetne.Oh, vrati me, pesmo mila,
Na obzorje prošlih dana,
Da s visine srebrozračne
Bacim pogled duž poljana.Gde u sretno pevah doba,
U zanosu burnih snova,
A gde sada tužno leži
Potavneli niz grobova.
Proletni zvuci
I ova pjesma objavljena je u istom listu (Podmladak, I, 1897-98, br. 21), s oznakom datuma kada je napisana: Beograd, 15. marta 1898.
S poljana vlažnih umorne zemlje
Koprena zime tiho se diže
I bujno doba proleća želj'nog
S čarima ljupkim na zemlju stiže.Na plavom nebu sunašce drhće;
Proletne pesme zvuci se ore -
Podmlađen život širi se, buja
Kroz pusta polja i neme gore.Kristalni potok srebrnim tokom
Nestašno plavi proplanke cvetne,
Ljubica plava gde slatko sneva
Zanosne snove mladosti sretne.U setnom skladu priroda jeca
I bolno priča proleću bajnu,
K'o nežna majka čedašcu svome
Okrutne zime nesnosnu tajnu."Pridruž' se i ti", veliš mi, druže,
"Uskrsloj pesmi prirode budne -
Tamo ćeš naći u čistom hramu
Osveštan venac utehe žudne".Kada mi rodu slobode sine
I blesne moćno kroz veo mračni,
Onda će srce grliti s pesmom
Proleće ljupko predela zračni'.Al' danas za me utehe nema,
Proleće samo, o, druže mili,
Niz bledo lice suze mi mami,
Dokle mi narod u ropstvu cvili.
Ove stihove napisao je Kočić u pismu svojoj djevojci, kasnijoj supruzi, 5. VIII 1899. iz Sarajeva. (Vidjeti pismo br. 9 u III knjizi ovog izdanja). Objavio ih je prvi put Đuro Gavela u Sabranim delima Kočićevim 1961.
Spustivši glavu na moje grudi,
Plakala ti si, nevino čedo,
A tvoje nežne i bujne vlasi,
Skrivahu lice turobno, bledo.I ja sam plak'o, gledeći tebe,
I bujni potok suza je tek'o,
Ali sam ipak presrećan bio,
Jer ljubav sam za ljubav stek'o.Ja te ljubim divni stvore,
Ljubiću te vrelim žarom
Dok me smrca ne ugrabi
I rastavi s tvojim čarom.Ali ni grob neće moći
Ugasiti ljubav svetu,
Koju gajim u svom srcu
Prema tebi, ljupkom cvetu!Kad posetiš moj grob hladni,
Čućeš reči o ljubavi,
Što ti zbori tavna humka,
Cvete lepi i ubavi!
Pošljednja suza
Napisana takođe u Beču iste godine i objavljena u Bosanskoj vili XIV-1899, br. 23-24.
Klonule su mlade grudi, izumrli osjećaji,
A u oku ispijenom pošljednja se suza sjaji.Iščezli su mili snovi, a život mi kao sjena,
Sa slomljenim duhom luta kroz poljane
uspomena.Kad zastanem, sav zadrhtim, jer se svuda
groblje stere,
Groblje sveto slatkih nada, groblje sveto
žarke vjere.Zanesem se i jauknem na zgarištu ideala,
I spustim se s gorkom tugom gdje j'
pošljednja nada pala.Svuda pustoš, nigdje znaka, da se širi
život danka!
Sledilo se, izumrlo u grobnici vječna
sanka.I pošljednja suza pade na grobnicu
osveštanu
Ostavljajuć' bjedni život izmučenom
sirotanu.
Bar tad hoće l'...
Pjesma je objavljena u Bosanskoj vili, HV/1900, br. 24. Ispod teksta stoji da je napisana u Beču iste godine. Zanimljivo je da je u svim kasnijim izdanjima (kod Z. Vulović, Đ. Gavele, T. Kruševca) u II stihu poslednje strofe ono "od mramora hladna", kako je stajalo u Vili, zamijenjeno, pa stoji "od mermera hladna".
Usanuće oganj mladalačkog žara,
Izumr'jeće snovi idealnog doba
I nadanja hram će srušiti se sveti
I naručje n'jemo otvorena groba.Kitnjaste će ravni precvjetati tužno -
-Na proplanku sreće i spokojstva mila
Zavladaće sumor i gavran će crni
Sa rapavim krikom raširiti krila.Osveštani v'jenac sa uvelim cv'jećem
Na zaranku žića zadrhtaće bono,
A s crkvice male sa pregorkom tugom
Pošljednju će pjesmu zajecati zvono.Kroz doline tavne i poljane cvjetne,
Gde se oltar sveti uspomena diže
Objaviće zvuci neutješne pjesme,
Da duh strašni s gromom razorenja stiže.Bar tad hoće l', djevo, ti prebolni zvuci,
U grudima tvojim od mramora hladna
Probuditi tugu, da zajecaš gorko
Na zalasku sunca mog života jadna!?
Potočić
Pjesma je napisana u Beču 1900, kako stoji ispod teksta a objavljena u Bosanskoj vili, XVI/1901, br. 8.
Potočić je davno zasto
I ne kreće mlinskog kola,
Što u ledu tužno ćuti,
Kao izraz teškog bola.Preko šljunka talasići
Sa zanosom pjesmu više,
Raznosiše slatke zvuke,
Pa se bono zalediše.Ne čuje se pjesma tiha,
Na valima da zabruji -
Potočić je davno zasto,
Kroz šumarke viš' ne huji.Oh, da mu je da zašumi
Kroz mirisne, cvjetne ravni,
Što ih sada obavija
Magloviti veo tavni.Ali led je grudi stego
I srebrne vale zbio -
Povrh njih se kristal-v'jenac
Vječne tuge uhvatio.Ne tugujmo, potočiću!
Život nam je slatka nada,
Što nas kr'jepi i uzdiže
Iz ponora gorkih jada.Kad s' osmjehnu majski dani
Pričaćemo bole svoje -
Kad mlinarka mlada dođe
Potočiću - srce moje!
I ova pjesma, napisana u Beču, štampana je u Bosanskoj vili, XVI, 1901, br. 17-18, dakle odmah iza prethodne.
U odbljesku bl'jedih zv'jezda, što s visine
tužno sjaju.
Pod pečatom razorenja n'jeme humke počivaju.Svud tišina mrtva vlada pod okriljem
blage noći,
Samo gdjekad k'o da jekne boni jauk u samoći.Laki listak sa grančice, što ga vjetrić
s bolom kreće,
K'o da tugu slatku budi za spomenom davne
sreće.On šumori pjesmu noćnu nad humkama
davnih snova,Što ih krije mračnim velom potavnjeli
niz grobova.Nježni zvuci zatrepere i jauk se boni čuje,
K'o da slušam glas utjehe, što kroz ponoć
odjekuje:"Oživiće mili snovi, uskrsnuće slatka nada
I jeknuće pjesma zvučna na gitari vječna sklada".
Zanese se srce bono, opijeno pjesmom milom,
Što je šumi laki listak pod ponoćnim
tavnim krilom.Okićena ljupkim v'jencem, na mene se prošlost
smije,Dočarava prošle dane i vjerom mi grudi grije.
Ali java, kleta java odjedanput sve poruši
I uskrsnu crnu sumnju u ranjenoj mojoj duši.
*
Svud ruine, razvaline, minuloga milog doba -
U odbljesku bl'jedih zv'jezda svjetluca se grob
do groba.