Sjećanje na dr Dušana Petkovića

Dr Dušan L. Petković (Đenovići, 29. 01. 1918 - Kotor, 12. 07. 1986)

U Gradskoj biblioteci i čitaonici Herceg-Novi 19. 10. 2002. godine priređeno je Sjećanje na dr Dušana Petkovića, dobrotvora Biblioteke.

Prošlo je skoro dvije decenije kako je legat Dušana Petkovića pod krovom ove zgrade. Možda upravo toliko kasni prezentacija legata, možda nešto manje. I odmah priznajem dio svoje lične krivice što do toga nije došlo. Ali ova vremenska distanca svakako čini da se zbivanja vezana za legat i njegovo prebacivanje iz Argentine u Novi sagledaju sa malo manje emocija. Ali, da kažemo na početku nešto o tom vremenu i prilikama u Biblioteci. To su osamdesete godine koje su bile najpovoljnije za rad i rast naše ustanove. Steklo se nekoliko povoljnih uslova. Dobili smo novu zgradu, kadrovski smo ojačali tako da smo zacrtanom projektu Zavičajne zbirke mogli sigurnije pristupiti. Tada smo, zahvaljujući povoljnim finansijskim prilikama, udvostručili knjižni fond. To je takođe vrijeme kad smo otkupili biblioteku Veljka Radojevića, značajan fond koji nas je obogatio naslovima periodike /XIX/ v. i naročito naslovima bokeljistike.

U to vrijeme pojavio se apel D. Petkovića "Spasite moju biblioteku" kojeg je objavio Vasko Kostić u "Pobjedi" početkom 1885. godine. Smatrao sam da smo mi iz Biblioteke prozvani da odgovorimo na taj apel. I bez mnogo oklijevanja, odluka je donesena-da pokušamo. Srećom, na početku ništa nismo znali o teškoćama koje nam predstoje, a skoro ništa o legatoru.

Moj prvi odlazak u posjetu D. Petkoviću bio je više nego obeshrabrujući. Čim sam prešao prag Specijalne bolnice za psihijatriju u Dobroti, skoro da sam odustao od želje da se odazovemo pozivu. I koliko god da je ambijent bio više nego mučan, odlučio sam da vidim i upoznam D. Petkovića.

Njegova soba bila je na kraju dugog polumračnog hodnika i ličila je više na nesređen magacin, nego na bolesničku sobu. Ali za takve vrste medicinskih ustanova bolji uslovi - humaniji, nisu se ni mogli očekivati. Časna sestra me je dovela do njegovog kreveta, predstavila me i kazala razlog posjete. To su trenuci koji se pamte za cio život. Blago se nasmiješio, tražio je da mu ponovim svoje prezime, valjda ga nije dobro čuo, ponudio da sjednem na krevet do njegovog, a ostalim bolesnicima naredio da napuste sobu. Na moje veliko čuđenje, svi su ga poslušali i mi smo ostali sami. Ovo se kasnije redovno i na isti način ponavljalo. Kad su se bolesnici na moje česte posjete navikli, napuštali su sobu i bez upozorenja. U početku nisam mogao znati kako je uspio da ga bez pogovora poslušaju, ali u tome je tajna zbog čega je ambijent Doma starih u Risnu zamijenio za psihijatrijsku bolnicu u Dobroti. S njim u sobi bili su srednjovječni i jaki ljudi koji su mu pomagali, njemu nepokretnom, prikovanom za krevet, za njegove svakodnevne potrebe za ono što od osoblja u Domu starih nije mogao dobiti. On je na lični zahtjev postao pacijent duševne bolnice u Dobroti. O ovom svakako pravu priču zna g. Miloš Milošević. Što je sve pisalo u njegovom bolesničkom listu nisam čitao, ali znam da je to bila parkinsonova bolest u svom zadnjem stadijumu, čega je on bio u potpunosti svjestan. "G. Pestoriću, govorio je kasnije kad je donio odluku da nam pokloni biblioteku, radite brzo, moja bolest tako rapidno napreduje da neću dočekati da moje knjige pasaju okean". Umalo pa da je bio u pravu. Od dana moje prve posjete njemu, pa do dolaska biblioteke prošlo je osam mjeseci, a on je živio još sedam.

Međutim, koliko god da me je požurivao da što brže radimo, a znao je da to ne zavisi od moje dobre volje, već od čitavog spleta okolnosti, ipak je najveći dio vremena utrošio na mom ispitivanju. Isuviše je bio emotivno vezan za svoje knjige da bi ih olako dao nekom u ruke. Mnoge moje posjete bile su utrošene na propitivanju o mojoj porodici, meni lično, mom školovanju i radu, ustanovi u kojoj radim. Sve tako do sitnica.

No, sad moram priznati da sam i ja nastojao da njega upoznam, najviše radi sigurnosti pothvata koga sam se latio. Jer, koliko god je on strahovao za svoje knjige, toliko sam ja strahovao da od svega što je napisano u apelu i ponavljano kroz njegovu priču, možda nema ničeg realnog, ili ga ima toliko malo. Više puta, poslije odlaska u Dobrotu, ponavljao sam u sebi - da li će se isplatiti toliki trud. Pri tom ja nisam štedio samo sebe, jer ja sam manji dio posla obavio. Angažovao sam ljude koji su tako svojski prionuli na posao da su i meni ulivali povjerenje i davali krila da ne posustanem. D. Petković me je prilikom našeg prvog susreta uputio na svog staratelja - pravnog zastupnika, g. M. Miloševića. Ali on mu je bio mnogo više od toga. U momentu kad ga je teška bolest vezala za postelju, kad ga njegovi najrođeniji nisu primili, ostao je samo on jedini koji je, ne samo ispunjavao svoju zakonsku obavezu prema njemu, već mnogo, mnogo više od toga. Koliko posjeta, koliko ponuda, koliko vremena provedenog s njim, koliko strpljenja i takta u ophođenju? To ponekad ni najrođeniji ne mogu, a g. Milošević je to ljudski i hrišćanski, kao onaj milostivi Samarjanin iz Jevanđelja, ispunjavao do posljednjeg momenta upravo do dana Petkovićeve smrti. I u tom zadnjem času bio je prisutan. Pri tom, nekoliko dana pred smrt, obezbijedio je da ga sveštenik ispovjedi i pričesti i time pripremi za smrt. Sahranjen je po svojoj želji u grobnici svog strica, protosinđela Jeroteja Petkovića, popularnog "popa Jova", između velike i male crkve Manastira Savine. Primjer g. Miloševića je tako snažno djelovao na mene i ulivao mi nadu, naročito u momentima sumnje da li ćemo sve dovesti do kraja.

Petković je svoju biblioteku nudio g. Miloševiću, ali je on velikodušno odbio, smatrajući da je to zadužbinski akt i da treba da pripadne, ne pojedincu, već užem zavičaju. Ne može se zaboraviti ni onaj momenat u risanskoj bolnici kad je u nastupu nervnog rastrojstva, u prisustvu suda, D. Petković umalo opovrgao svoje obećanje. To je bio presudan momenat, kad je sve do tada urađeno moglo da padne u vodu. G. Milošević sa puno takta uspio je da ga privoli da se dobije sudska punomoć za radnje koje su bile u toku i za one koje predstoje.

Pored g. Miloševića koji je svakako najzaslužniji što je legat D. Petkovića danas ovdje, imao sam još dva divna saradnika - Sveta Seferovića, tada predsjednika UO SO Herceg - Novi i D. Radulovića, službenika ondašnjeg Sekretarijata za odnose sa inostranstvom. Priču o Petkovićevom apelu nisam mnogo širio, koliko iz straha da od svega toga ne bude ništa, toliko da mi se ne ponove riječi jednog mog prijatelja: "Ma, jadan čovječe, tvoj Petković je u Dobroti, znaš li to?" Međutim, g. Seferović me je od prvog dana hrabrio. I zaista, imao sam podršku kakva se samo može poželjeti. O troškovima nisam morao razmišljati, a kad se radilo o našoj želji da D. Petkoviću olakšamo teško stanje i kad smo ga jedno vrijeme prebacili u risansku bolnicu i ponudili banjsko liječenje u Igalu, za sve sam, zahvaljujući njemu, dobijao zeleno svijetlo. Ništa manje ne dugujemo g. Raduloviću. On je na sebe preuzeo saradnju sa našim diplomatskim i carinskim organima i sve uspješno doveo do kraja.

Na Aranđelovdan 1985. kamion s prikolicom s Rijeke dovezao je biblioteku D. Petkovića u magacin PKB u Meljinama. Ogromni kašuni puni knjiga. I opet sumnja. Valjda će u tolikom mnoštvu biti i onaj dio zbog koga se trebalo potruditi. I nismo se prevarili, no o tome će direktor Biblioteke g-đa Nevenka Mitrović.

Odatle su knjige prebačene u novu, još ne dovršenu zgradu. To su bile prve knjige koje su u nju unesene. Današnji depo 2 bio je do plafona ispunjen paketima knjiga. Radost naša bila je velika.

A onda druga obaveza prema g. Petkoviću. Moje posjete bile su češće nego do tada. Želio je naime, kako nije mogao da vidi sve svoje knjige zbog bolesti koja je sve više uzimala maha, (tražio je) da se njemu najdraže i najvrednije donesu u Dobrotu. I na kraju, kao izraz zahvalnosti što mu se ostvarila želja, izdvojio je dvotomnu enciklopediju DICCIONARIO PLAZA JANES u kojoj je sarađivao i napisao odrednice iz političke i kulturne prošlosti balkanskih zemalja i šire i poklonio mi je. Zaista draga uspomena.

Najzad ne mogu završiti priču o legatu D. Petkoviću, a da ne pomenem požrtvovanje koje su pokazale koleginice M. Bronzić i naročito K. Lazarević. (Tada nas je bilo troje uposlenih). Mjesecima smo, pored redovne djelatnosti, pristupali fizičkom čišćenju knjiga, paket po paket. Ni rad pod maskama, radi straha od zaraze, ni nepodnošljiv zadah, ni sijaset nepotrebnih stvari koje su se našle zajedno sa knjigama, nisu nas sprečavali da posao dovedemo do kraja i legat pripremimo za stručnu obradu. I kad su se knjige tako očišćene i spremne za obradu našle na policama, doveli smo fotografa da ih snimi, a fotografije odnijeli D. Petkoviću.

// Zemlja / Povijest / Ljudi / Duhovnost / Umjetnost //
[ Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001-2003. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan dio ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.