Mladen S. Crnogorčević

CRKVE I MANASTIRI
U OPĆINI BUDVANSKOJ

BUDVA.

Na uzahnome rukavu zemlje, na kome leži Budva, kraj bedema sa zapadne strane, sačuvala se do danas starinska crkva Sv. Save Osveštenoga. Na jednoj uzvišici njoj na istoku izdizala se crkva Sv. Marije. Ove crkve kao da su zidane u doba od XII.-XIV. v. za državne vlasti Nemanjića i Balšića.

Sv. Sava Osvešteni (S. Sabba Abbas). Ova je crkva duga 5 m, a široka do 3 m. Zasvođena je, a zvonika nema. Još je na svome mjestu ploča negdašnje proshomidije.

Crkvu zaprema danas mnogi vojnički pribor, a na njenome tlu, koje je popločeno, podignut je pod od dasaka. Mogućno je, da se pod drvenim podom skriva kakav natpis.

Za državne vlasti Nemanjića i Balšića pravoslavni Budvani služili su se ovom crkvom. U njoj je posluživao i onaj “Budvanin pop Bjeladin,” koji se spominje u povelji, kojom Baoša III Balšić osniva manastir Sv. Nikole u Praskvici, 1413. g. Sveštenik ove crkve, prezviter Marko, po narodu i jeziku Sloven (t. j. Srbin), a po obredu latinin, premnoge je pravoslavne u Budvi obratio u rimsku vjeru 1537. g. Na njega bjehu ustali fratri franciskani, koji poslije njegove smrti 1550. g. crkvu prisvoje. Premda poznije, uz izvjesne uvjete, bijaše opet dopušteno, da služe u njoj pravoslavni, neki pop Krsto imao je po novo neprilika s franciskanima; ni zauzimanje mitropolita Danila Petrovića-Njegoša nije moglo da pomogne stanovnicima pravoslavnim, od kojih mnogi moradoše izmjeniti sa vjerom i imena.

U zakoniku budvanskom (Statuta et leges civitatis Buduae) donesene su, kao dokaz do XV. v. nepretrgnutih odnosa između srpskih vladalaca i Budve, važne isprave sa spomenom o budvanskim gospodarima: Baoši I. i Đurđu Stracimirovu Balšiću, Radiću Crnojeviću i Đurđu Brankoviću i dr. U tome istome zakoniku vidi se, koja su srestva Mlečići poznije upotrebljavali da istrijebe srpsko-pravoslavni elemenat. Među takovim odredbama stoji:

"Ordinemo, che ogni padre e madre possa desgradar li suoi figlioli delli suoi beni per queste cause. Inprima se il figliolo battesse il padre o la madre . . . . . o se il figliolo diventasse heretico o scismatico della fede romana" (cap. CHLVIII.)

"Ordinemo, che ciaschedun nostro cittadino si debbi guaitar. Et se alcun nostro cittadino sentisse venir Sclavi contro di noi, che ogn' uno debbi aiutar l' un l' altro" (cap. CCXIX).

Do danas poznati sveštenici crkve Sv. Save, osim popa Bjeladina iz prve četvrtine XV. v., popa Marka iz XVI. v. i popa Krsta, bijahu: pop Marko Ljubiša 1714. g.; pop Niko Davidović sa popom Ivom Nenadovićem, popom Petrom Krapovićem i popom Andrijom Gregovićem, takođe u XVIII. v.

Kao glavni ktitori spominju se: Kap. Marko Kandila, Paštrović 1704. g.; Kap. Đorđe Pano, Grk, 1713. g.; general Rade Krapović, Mahina, 1787. g. i vojvoda Tomašević, Piper.

O ovoj crkvi i njenom svešteniku, prezviteru Marku iz XVI. v. sačuvao nam je važne bilješke Koleti. On veli:

Prope a templo S. Mariae (de Puncta) sacellum est S. Sabbae Abbatis cum coemeterio et exiguo domicilio, quod eo tempore tuebatur, ac pie colebat Presbyter quidam Marcus nomine, natione quidem Slavus, sed ritu latinus, vir eximiae virtutis ac religionis, qui plurimos ab errore et schismate ad veritatem et sinceram cum Ecclesia Romana communionem revocaverat.

Sed dicti Fratres cum illo Sacerdote Slavo, nomine Marco, de praedictis cimiteriis simul concordent, nec aliquis inter eos de praemissis se impediat usque ad mortem dicti Sacerdotis Slavi; post cujus mortem plena et libera jurisdictio dictae Ecclesiae, et cimiterii utriusque ad dictos Fratres deveniat (Ill. sacr. Vol. VII. p. 221, 222.)

__________

Sv. Marija (S. Maria de Castello). Ova crkva već ne postoji, ali još živi predanje o kaluđerima, koji su tamo stanovali. Bila je malena, po prilici kao i crkva Sv. Save. Negdje oko 1888. g. porušena je do temelja u vojničke svrhe, te je danas na njenome mjestu vojnički depozit.

Na jednome platnu ove crkve opstojao je staro-srpski natpis, koji je zlonamjerno uništen (inscriptio gothici characteris, et sermonis Rasciani difficilis intelligentiae atque interpretationis.)

U spomenutome zakoniku budvanskome donesen je lažni Nerodimljijski hrisovulj cara Stefana Dušana od 1351. g., kojim tobož ovaj car riješava optužbu o granicama između grada Kotora, koji tim hotijaše da prisvoji Prevlaku, i arhijepiskopa Danila, što mu bijahu prinijeli kotorska gospoda u ovoj crkvi (a Budua in la giesia de sancta Dei Genetrice.)

Arhim. N. Dučić u 2. knj. “književnih Radova” i Arhim. I. Ruvarac u “Stražilovu” 1887. g. dokazali su, da je Nerodimljijski hrisovulj falsifikat. A Jagić, Ljubić i Mušinski dokazali su opet, kako je mnogo ranije od 1351. g. Danilovim našljednikom postao arhijepiskop Janićije. Kad tamo, arhijepiskop Danilo, koji je preminuo već 1333. g., u Nerodimljijskome hrisovulju od 1351. g. figuriše kao patrijarah!

Međutim je istorijski dokazano, kako je srpski despot Đurađ Branković izdao u ovoj crkvi povelju, kojom se je začelo plemstvo mahinske porodice Bubića, 1412. g.

Crkva je postradala od zemljotresa u 1667. g. Koleti donosi o njoj slijedeće vijesti:

Haec civitas (Budua) exigui circuitus est, moenibus ac turribus semirutis cincta, cique arx supereminet natura et loco munita, quae Castellum S. Mariae cognominatur a templo et coenobio, quod ibidem sub titulo et auspiciis Deiparae Virginis Monachi ritus Graeci construxerunt, et incolebant. Horribilis ille terraemotus anni 1667, quo Ragusium, aliaque illarum partium oppida corruerunt, cum pleraque Buduae aedificia, tum moenia arcemque ipsam magna et parte subvertit.

Praeter alias minores Aediculas aut vetustate, aut terraemotu semirutas duo sunt praecipua templa, alterum in arce vetustissimum S. Mariae de Castello post terraemotum anni 1667 superstes atque incolume, cujus parieti incisa est inscriptio gothici characteris, et sermonis Rasciani difficilis intelligentiae atquae interpretationis; alterum Sanctae Mariae de Puncta prope ab urbe.

Templi custodiae et procurationi praesunt Fratres Franciscani, qui coenobium proxime obtinent, et vicinae S. Sabbae Abbatis aediculae praesunt; sed Rasciani quoque ea precario utuntur ad publicae religionis suo more rituque obeunda ...

Budua autem, et tota fere Dalmatia superior ad regnum Serbliae, sive Rasciae pertinebat, et olim Serbliae et Rasciae regibus paruit; ex quo intelligi potest, cur haec civitas in diplomate Caltisti in partibus Rasciae sita esse dicatur; cujus Rascianae positionis haec etiam ratio redditur, quod hae regiones refertae essent Rascianis, sive populis genere quidem Slavis, sed eultoribus dogmatis ac ritus Graecanici, qui Rascianus etiam appellatur (Ill. sacr. Vol. VII. p. 209., 211., 217.). –

Još ćemo da spomenemo susjedno ostrvo Sv. Nikole, gdje je negda opstojala pravoslavna crkva istoga imena. Tamo je, kako pričaju, ljetovao Sv. Sava, i u odnosu sa time spominje se “Tunja”, koja pod morskom površinom spaja ostrvo s kopnom, pa izgleda kao podmorski drum, koji se osobito dobro ističe, kad se motri sa strma puta, koji ispod planine Hođe vodi u Braiće.

__________

Pošto izmakom vlade mletačke pravoslavni Budvani moliše dopust za gradnju nove crkve 1796. g., dođe Boka pod Austriju 1797. g., te se oni obrate na ćesarsku vladu, koja im u brzo dopusti gradnju, što započne 1798., a dovrši se 1804. g.

Crkva je namijenjena Sv. Trojici. Zidana je na pasove od crvenoga i bijeloga tesanika, a i inače potsjeća na susjednu crkvu Sv. Gospođe manastira Podostroga, na koju su se ugledali njeni najmari. Zvonik na preslicu ima tri zvona, a okruglo kube zasvođene prozore. Prozori na platnima i na polukružnoj apsidi imaju gvozdene rešetke. Iznutrica crkve sa lijepim korom, krasnim ikonostasom i skladno složenim bojama na platnima crkve čini lijep utisak.

Prostor oko crkve, lijepo popločen, zaokružen je ovisokim zidom. Jedina grobnica u njemu je ona Stefana M. Ljubiše, kojemu su posmrtni ostanci iz Beča ovamo preneseni. Zahvalni Budvani znali su poštovati uspomenu svoga slavnoga domorodca, koji je Bokeljima istoriju ilustrovao i otadžbinu opisao. Na nadgrobnom krstu čita se pohvalni jednostavni natpis:

STEVAN M. LjUBIŠA

1878.

__________

Pošto se proglasi zabrana, da se kopaju mrtvaci po crkvama, Budvani ograde u Blatu kapelu, koju odrede kao ukopalište, 1848., a osveštaju 1849. g., namjenivši je Sv. Arhanđelu.

To je malena crkvica u srijedi grobišta, koje je zaokruženo zidom, a zasađeno čemprezima, borovima i ružicom.

Lijepe su uzvišene grobnice budvanskih porodica: Davidovića, Ćuda, Zenovića, Rađenovića i Novakovića. Na onoj F. S. Vukićevića-Sarapa, stotinaša od garde crnogorskoga kneza Danila Petrovića-Njegoša, je rezan dvoglavi orao s lavom i s monogramom D. I. Piramidalnoga je oblika grobnica kapetana Đ. viteza Madžarevića sa italijanskim natpisom. Grobnica Darinke Mitrovića, koja je skoro preminula u cvijetu mladosti, obilježena je krstom, zaokružena rešetkom, a zarasla u bujnom zelenilu od pitomih ruža.

U ovome je grobištu i poklopnica, koja je zatvarala osveštanu grobnicu crnogorskoga mitropolita Danila Petrovića-Njegoša, a ovamo je bila prenešena iz podzemne kapele manastira Podostroga. Grb s dvoglavim orlom s lavom tada je s njena polja surovo otučen. Još se dobro razaznaju rubovi sa sviju strana grba, kako je ovaj bio izrađen na naročitoj ploči, koja je poznije uglobljena u samu poklopnicu, a začavljena klincima. Jedan klinac, zaliven olovom, pridržava uglobljenu ploču i danas, a tri su ostala nestala.

Ovu je ploču kupio i ovamo prenio S. Vulović, Budvanin, s kojim se je istračila njegova porodica u Budvi. On je urezao po dnu grba, i to nesmotreno, jer obratnim pravcem nego li je grb, natpis:

GROBNICA SAVA VULOVIĆA

1868.

Što se dopustilo da se poklopnica prenese, to je djelo za vječitu osudbinu.

__________

Pri gradnji Sv. Arhanđelske kapele nalazilo se interesnih ploča i zemljanih sasuda, što je nehajstvom uništeno. Kažu, da je negdje oko Blata opstojao onaj stari grad, koji po kazivanju K. Porfirogenita Saraceni razoriše.

Na jednome visu po više Blata, a ispod Spasa je t. zv. “Vilino guvno” na lijepome položaju, gdje su Budvani kola vodili hodeći o Spasovu danu na vrh Spas. Tamo su i danas razvale crkve Sv. Spasa, a pri strani prama sjeveru one Sv. Petra. Spominje ga Jagić veleći: “Što se mjesta tiče, gdje su se bogovom klanjali (stari Srbi), čini se, da su najvoljeli gajeve i brežuljke, uzvisita mjesta i izvore; sr. na pr. vilino gumno na vrh brda kod Budve, vrzino kolo na vrh Velebita” itd. (Hist. Knjiž.)

Kod Blata su bile i prostrane zemlje budvanske porodice Zanovića, u kojoj se ističe znamenita ličnost Stefan Zanović. Ovaj se je rodio u Paštrovićima 1751. g., a učio se u Padovi. Pošto dovrši nauke, povrati se u Paštroviće, pa pođe u Crnu Goru, kao car Petar III. Zatim je putovao po Poljskoj, Pruskoj i Italiji, a bio je i u Beču, Briselu i Amsterdamu: negdje pod imenom Varte, a drugdje pod imenom Zeratublada, ili kao knez Kastriot, potomak Skenderbegov. Kad ga u Beču uhapsiše 1778. g. Josif II. naredi, da ga odma puste na slobodu. Stefan je skončao svoj život 1786. g. Dopisivao se je sa Metastazijem, Volterom i Ruso-om, s carem ruskim, knezom pruskim, izbornikom saskim itd. Napisao je nekoliko djela na francuskome jeziku, od kojih je za nas najvažnije: "Le fameux Pierre III., empereur de Russie ou Stiepan-Mali, qui parut dans le duché de Montenegro etc." 1784. –

Budvanske granice spominju se među uvjetima, utvrđenim u Draču 1426. g. između srpskoga despota Đurđa Brankovića i Franja Kvirina, a njima naporedo izlažu se i prava zetskih mitropolita. U hrisovulju Ivana Crnojevića od 1482. g., četrdesete godine, pošto Budva potpade pod Mlečiće, bile su postavljene crnogorske granice saučešćem prestavnika kotorskih i budvanskih: “otole u sred polja budvanskog krst . . . . . i otole stranom na vodu, koja se zvaše Topliš".

U kazalu budvanskih privilegija spomenute su granice budvanske u XVI. v. ovako: "Lettera del gran imperator Baiazet Begh, contiene il confin di Budua antico dalla fiumera di Becich, Trestudenzi, Colies, Maestori, et a Jurievaz, che si chiama chiesa, et a Drenovstiza, e da li sopra il mare fino Pietra rossa" (Mon. hist. jur. Sl. mer. I. vol. III.)

Važne podatke o prošlosti Budve i njene okolice sadržavaju slijedeći spisi: Budvanske kronike kan. Ivanovića i popa Kojovića; “Pravoslavno srpsko opštestvo Budvansko” od G. Petranovića (srp.-dalm. Magazin za 1867. g.); Pripovijesti S. M. Ljubiše (Pančevo. 1882); "Budua" u podlisku "Smotre Dalmatinske" od Dr. F. Madirace (Zadar. 1895.); i mnogobrojne isprave, u koliko nijesu nestale u 1869. g., u pojedinih lica u Budvi i Mahinama, do kojih je inače poteško doći, no koji će, kad god bude, unijeti mnogo svijetlosti u istoriju Budve i crkava i manastira njena područja.

__________

MAHINE (MAINE)

PODOSTROG

Manastir Podostrog (Sv. Gospođa).

Manastir je na lijepome položaju, pred kojim se širi budvansko polje, pa prostrano žalo, koje zapučaju dva uzahna rukava zemlje: Budva i Zavala, a među njima, kao klin, ostrvo Sv. Nikole. Po sjevernoj i zapadnoj strani manastira ostaju gore Ostrog i Dubovica, a u neposrednoj blizini izvor Tolinjak i potok Grđevica.

Od Budve do manastira može se stići lako za po sahata hoda.

Manastir je vrlo velik: dug 60 m, od čega jednu polovinu zaprema velika kuća, a drugu uljanik, pri kome je i kuća za negdašnje man. momke. Velika kuća je sazidana na svodovima i ima dva poda. Sav je taj prostor opasan visokim zidovima (utvrdama), na kojima je s istočne strane bio glavni ulaz, koji opstoji i danas. Uz utvrde su i dvije stražarnice: istočna stražarnica pri gornjoj strani manastira je niža, a ona na zapadnoj strani, koja se drži man. zaravanjka, je viša i na oba poda isprobijana čestim puškarnicama.

Pri mostu bijaše man. uljani mlin, i nešto niže mučni mlin, koji je kupio vodu sa potoka Grđevice i sa izvora Kaludraka i Tolinjaka.

Prvobitna konstrukcija manastirskoga zdanja ne dade se svuda lako razaznati, u koliko je u novije doba mnogo čega preinačeno. Za popa Filipa Tanovića probijena su na zidu s južne strane man. zida dvoja vrata, i ograđen na trećini uljanika novi mučni, a poznije i uljani mlin. Jaža, iz koje se slijeva voda na mlin, uzrokuje da od tada vlaga probija kroz svodove u man. zdanja. Mjesto starinskih manjih, a ređih, probijeni su veći i češći prozori na man. kući. I u manastirskome imanju nastale su mnoge promjene. Da se isplati svota od 5000 for., što su pop Filip Tanović i braća mu dugovali Austrijskoj Vladi za manastir, prodan je dobar dio negda znatnih man. zemalja.

Crkvene utvari, koje bijaše donio iz Rusije pop F. Tanović, a uz njih i one, koje su se hranile još iz doba mitropolita Danila, i crkvene knjige, sve su izgorele oko 1860. g. Manastir je izgorio drugi put 1869. g., a opravljen je 1872. g.

Man. kuće drži se ubavi zaravanjak, lijepo popločen, zaokružen sjedalištem, a nad njime odrina, koja se stere na gvozdenim šipkama. Sazidao ga je mitropolit Sava Petrović-Njegoš, a znatno uljepšao Vladika Rade (Petar II. Petrović-Njegoš). Ovdje je od velikog interesa zdenac, kojemu priječnik okna iznosi skoro jedan metar. Oskočeni uglovi ukrašeni su mu palmetama; na dvije strane rezani su lav i anđeoska glava na krilima, a na druge dvije visoko oskočeni crnogorski dvoglavi orlovi s krunama, koji su pandžama zgrabili: jedan u jednu, a drugi u dvije kružnice savijenu veliku zmiju. Izrada orlova je vještačko djelo, koje potsjeća do čuda na one dvoglave orlove, koji su očuvani u ruševinama cetinjskoga dvora Ivanbegova i precrtao ih je prof. M. Kovačević, a litografisani su pri koncu Tomanovićeve “Spomenice četiristogodišnjice obodske štamparije” (Cetinje 1895.)

Na vitkoj stražarnici pored ovoga zaravanjka vio se je crnogorski krstaš, kad god je koji vladika bio u manastiru. U otsutnosti vladičinoj krstaš se je snimao.

Vladika Rade ponajradije se je ovdje bavio u slobodnim časovima. Pjesničku mu dušu za cijelo da su plijenile prirodne krasote ove čarobne okolice.

Zaslužuje ovdje dostojan spomen i soba Vladike Rada i ona njegova rođaka, Đorđa Savova Petrovića.

Soba Vladike Rada, t. zv. “Vladičina soba” je u istočnoj strani manastira. To je ovelika dvorana sa dva prozora, s kojih se uživa veličanstven pogled na kitnjaste krajeve, koji se povijaju u polukrugu od Budve do Paštrovića.

“Đorđijeva soba” je u zapadnoj strani manastira. To je takođe ovelika prostorija sa troje vrata i četiri prozora, kojoj je žalibože u požaru 1869. g. izgorio plafon i malta o duvarima. Iznad vrata, kojima se u nju ulazilo iz ostalih prostorija manastirskih, urezan je na naročitoj ovelikoj ploči grb, podijeljen sa dvije dijagonale u četiri trouglasta polja s emblematskim znacima; iznad grba kruna, a iznad ove jednoglavi orao raširenih krila, pa vrpca, na kojoj je urezan italijanski natpis:

PETROVICH

__________

U sjevero-zapadnoj strani manastira je kapela – namijenjena Sv. Gospođi, - koja se smatra podzemnom kapelom, jer joj je sjeverni zid pod zemljom, a ostali pod zdanjem manastirskim. Duga je do 4 m. a široka oko 2˝ m.

Iznad nadvratnika je polukružno zaokvireno polje, u kome se, premda je u poznije doba okrečeno, razaznaje lik Bogomatere sa Hristom u krilu. Na nadvratniku, koji je takođe okrečen, razaznaju se četiri rezana retka, gdje bijaše ispisan natpis, koji se tiče ne ove kapele, koju je zidao mitropolit Danilo Petrović-Njegoš, već velike crkve ovoga manastira. Natpis, pokvaren od česti uticajem vlage još kada je podavno prvi put bio snimljen, potječe od 1747. g., dakle iz doba mitropolita Save Petrovića-Njegoša. Glasio je:

Na južnome zidu iznad korniže, kojom je kapela ukrašena, imaju dvije niše, a među njima prozor. Jedna niša na sjevernome zidu je sasvim malena. Oltarski prostor uzdiže se za jedan stepen nad crkvenim podom. Kako kapela nije imala polukružne apside, tako je sv. trapeza smještena uza zid. Ona nastaje od horizontalne ploče položene na dvije vertikalne. U oltaru su svega tri niše, od kojih su dvije služile kao proshomidija i đakonikon. Prama niši na sjevernome zidu je ploča za proshomidiju, a ima po jedna niša i ispod proshomidije i sv. trapeze.

Ne zna se da li je kapela imala ikonostasa, ali je cjelovito bila živopisana. Uticajem vlage kapela je u opće u žalosnom stanju, a živopis, u koliko nije pokvaren, potsjeća na slične radove u crkvama: Sv. Nikole u Pelinovu grbaljskom i Sv. Petra (Sv. Petke) u Mrkovima luštičkim, koji su takođe izvršeni za mitropolita Danila Petrovića-Njegoša.

Na sjevernome zidu razaznaju se svetiteljski likovi velikoga formata, a iznad njih omanji likovi. Pri koturu lika Sv. Nikole razabiru se slova: , a pri koturu drugoga lika: Lik Sv. Simeona je živopisan u pokajničkoj odori sa zlatnim koturom oko glave, s natpisom:

Lik Sv. Save je u haljinama arhijerejskim sa zlatnim koturom oko glave; sakos je urešen sa crnim krstićima; desnom blagosiva, a u lijevoj mu jevanđelje. Natpis:

Živopis na južnome zidu sasvim je pokvaren izim onoga u niši, gdje se ističe lik Isusa Hrista s natpisom: a do njega slova: Na zapadnome zidu dobro se razaznaje lik s natpisom:

I živopis na oltarskome svodu jedva se razaznaje, jer je poznije okrečen. Iznad sv. trapeze zaokviren je prepletom lik Bogomatere sa Hristom u krilu, i s natpisom: -

Preprata je duga 2 m. a široka 3 m. Zapadna joj strana, gdje su prvo bila vrata, danas je zazidana, i ima dvije niše po stranama. I na sjevernome zidu imaju dvije niše. Ulazna su vrata danas na južnome zidu, a pri njima prozorčić. Prvobitno je preprata bila prekrivena crepovima, kako se vidi po zabatu, a poznije je podignuta na više i zasvođena. Još su na sjevernome i južnome zidu po tri zupca za negdašnje gredice.

Kako kapela, tako i preprata bila je cjelovito živopisana.

Na zapadnome i južnome zidu jedva se razabiru svetiteljski likovi. Na istočnome zidu preprate, ili pravije – na pročelju kapele – iznad likova Sv. Jakova i Sv. Jovana vide se slova: Na sjevernome zidu dobro se razaznaju pojedine česti likova. Tamo je bio odug natpis, na kome se još razabira:

U opće slova su vješto izuvijana i vrlo dopadljiva.

Pred prepratom se steralo groblje. Kad se u naše doba došlo na nezrelu misao da se tamo ozida ribnik, nađeni su pod zemljom polomljeni čunkovi od kamena i goleme kosti pod poklopnicama, koje bijahu tako velike kao i grobovi. Tobožnji ribnik leži i danas kao kakova bara, jer u nju niti se voda stače, niti otiče.

U ovome manastiru prestavio se i sahranjen bio Rodonačelnik Dinastije Petrovića-Njegoša, već spomenuti mitropolit Danil 1735. g. Njegova je grobnica bila u zasvođenom prostoru pri južnome zidu kapele. Kad su poznije posmrtni mu ostanci bili odatle preneseni u veliku crkvu ovoga manastira, u grobnici je nađen i krst od slonove kosti.

Golema poklopnica, koja je zatvarala prvobitnu mitropolitovu grobnicu pri kapeli, sastojala se je od dvije rubom zaokvirene pole. U donjoj se poli svija kružnica veličine same ploče, a u srijedi gvozdena petlja. U gornjoj je poli bio rezan crnogorski državni grb sa okrunjenim dvoglavim orlom s lavom i s natpisom. Ovaj dragocjeni spomenik bio je prenesen, kako je naprijed spomenuto, 1868. g. u budvansko groblje u Blatu, gdje je dočekao žalosnu sudbinu.

Na novome manastirskome pečatu je rezano Uspenije, a u okolo natpis: PRAVOSLAVNA PAROHIJA MAINSKA.

Već je spomenuto, kako je manastirsku kapelu sazidao mitropolit Danilo Petrović-Njegoš, ali je na istome mjestu postojala crkvica i ranije.

__________

Ovelika crkva manastirska je namijenjena Sv. Gospođi. Zidana je na pasove od crvenoga i bijeloga tesanika. Zvonika nema, a osmougaono kube ima četiri prozorčića. Prozori na platnima i oltarskoj apsidi su lijepi, ali onisko ozidani. Iznad nadvratnika zapadnih vrata je ovjenjača, pa polukružno zaokvireno polje, a po više njega točak-okno urešeno vijugalicama izvrsne izrade. Isto su tako vještački izrađeni nadvratnici i dovratnici zapadnih i južnih vrata. Na srijedi svakojega nadvratnika oskače crnogorski dvoglavi orao, koji je pandžama zgrabio zmiju, a na uglovima dovratnika četiri simvola jevanđelska. Prostor između orlova i jevanđelskih simvola je urešen visoko oskočenim vijugalicama s ružicama.

Iznutrica crkve je ukrašena lezenama i kornižama. Lijepo je zasvođena, a nad trećinom crkve između središnjega dijela pod kubetom i pročelnoga zida je unakrsni svod. Oltarski je prostor uzvišen za tri stepena nad podom.

Žalosno je, što ovako lijepa crkva nema ikonostasa, ni ikakovih knjiga ni utvari. U crkvi su dvije grobnice, u jednu od kojih bili su, kako je već spomenuto, smješteni iz man. kapele posmrtni ostanci mitropolita Danila, a odavle su preneseni na Cetinje 1856. g.

Ovu su crkvu zidali crnogorski mitropoliti Sava i Vasilije Petrović-Njegoš 1747. g., a pojedinosti su izrađivane sve do 1756. g., kad no je mitropolit Vasilije, vrativši se iz Rusije, isplatio za nju 647 dukata.

__________

Ne može se pouzdano utvrditi, da li je na mjestu ovoga manastira bila ona crkva, koju je posluživao podostroški sveštenik Šćepan Rucović o početku XVI. v. (Šem. bok. za 1886. g.)

Prve četvrtine XVII. v. bilo je u Mahinama 120 domova i 300 ljudi sposobnih oružju; u Poborima 50 domova sa 130 ljudi, a u Braićima 60 domova sa 150 ljudi. Braićima je onada glavarovao Đuro Vujadinov, Poborima Vuko Miljkov, a Mahinama Đuro Gigović. Ove tri knežine ubraja pisac bilješke, kotoranin Bolica (Bivoličić) u crnogorsku stranu skadarskoga sandžakata (Rel. et descr. del Sang. di Scuttari 1614. Star. kn. XII.)

D. Milaković donosi u svojoj Istoriji Crne Gore tekstualne riječi iz crnogorskoga ljetopisa: “Va ljeto 1704 sagradi vladika Danilo crkov veliku hram roždestvu presv. Bogorodice, posem i vas manastir sagradi i kuću na Lovćenu i u Mahine”.

__________

Mlečići su lukavstvom okrnuli Mahine, a uz njih i Braiće i Pobore Crnoj Gori. Budvom je onada upravljao Petar Bubić.

Bubići su starinom iz Mahina (Lučići): u doba Đurđa Brankovića bijahu srpska vlastela, a poznije, okrenuvši vjerom i poreklom, mletačka. Takovi bijahu: Nikola Bubić, druge polovine XV. v. i Marko Antonije Bubić, koji je u XVII. v. nadgledao nad Mahinama, Poborima i Braićima. Porodica Bubića se je istračila 1813. g.

Petar Bubić zbog neke raspre u trgovinskom poslu s mitropolitom Visarionom Baicom, jedne gladne godine pri koncu XVII. v., kad je od suše rod bio izginuo, podmiti Mahine, Pobore, Braiće, Ugnjane i Bjeloše, da se Mlecima predadu. Oni, gladni, slakome se i potpišu predaju. Bjeloši i Ugnji, tek im žito rodi, povrate se mitropolitu, a tri knežine ostanu silimice pod Mlečićima, dok se ta otimačina pozakoni na Požarevačkome miru dogovorom sultanovijem 1718. g. To je mletačka t. zv. najnovija tečevina (Linea Mocenigo-Acquisto nuovissimo).

U sinđeliji, koju je srpski patrijarh Arsenije (Crnojević) dao mitropolitu Danilu Petroviću-Njegošu 1700. g. spomenute su bokeljske općine negdašnje Ivanbegovine, koje su već bile spale pod državnu vlast mletačku, a bile su samo pod crkvenom jurisdikcijom crnogorskih mitropolita, dakle: Grbalj, Paštrovići, Krtoli i Luštica. U dekretima mletačkoga dužda J. Kornera, koji su dati mitropolitu Danilu 7. maja i 4. junija 1718. g. rečeno je:

I. Joannes Cornelius Dei Gratia Dux Venetiarum etc.

Universis et singulis rappresentantibus et ministris nostris etc. (Da se saopći prestavnicima mitrop. Danila usmeno i pismeno “hodie in Consilio Nostro Rogatorum captam fuisse patem tenoris infrascripti".)

Venimo in deliberazione d' assentire all' esercizio della vostra Giurisdizione Ecclesiastica nei Paesi e Luoghi venuti nella presente Guerra sotto il Dominio della Republica, e l' uso libero del Rito Greco Serviano, accordandovi stessamente la facoltà di poter restaurar le chiese, che fossero pregiudicate, ed erigerne di nuove ancora in ogni luogo, pur alla med.ma vostra Giurisdizione soggetto . . . . .

Datum in Nostro Ducali Palatio Die VII. Maij Indictione XI.: MDCCXVIII.

II. (Isti uvod kao u prvome).

Sopra il nuovo memoriale ora letto, presentato alla Signoria Vostra da Monsignor Vescovo Danillo di Cettigne e Scanderia; equale sempre essendo negl' animi nostri e del Senato la già palesata disposizione di secondare nel possibile le sue ricerche, sia preso che a Monsignor Vescovo di Cettigne, e Scanderia, e successori resti confermata la sua giurisdizione a tenor del Decreto dei 12 Maggio (ovo je pogreška prepisivača, koji je uzeo XII. mjesto VII.) ultimamente decorso, mentre egli si conservi suddito. Ch' abbia esso Vescovo la facoltŕ di giudicar i suoi Calogeri nelle cause ecclesiastiche solamente; che alli sudditi del Rito Greco Serviano, nella suo diocesi esistenti, cosi del vecchio, che del nuovo Dominio sia permesso il riconoscer il suddetto per suo Vescovo, e Pastore.

Sortendo poi alle Pubbliche armi nuovi acquisti nell' Albania li sudetti compresi nella sua Diocesi, che fossero del Rito Greco serviano abbino ad essere soggetti nel spirituale, senza turbare la giurisdizione de altri Vescovi, come pure le Chiese del loro rito soggette, non siano turbate da alcun Vescovo Latino, Greco, e Serviano, et abbino ad esser immuni da qualche gravezza. Con questo però che nei luoghi del Vecchio Dominio non possano erigersi nuove fabbriche, Chiese, ne Monasteri; mentre per quello riguarda le visite s' ingiorserno le Commissioni opportune al Provveditore Generale in Dalmatia, perchè informi nelle Terre del Vecchio Dominio comprese nella sua Diocesi il presente Vescovo di Scanderia, o alcun suo precessore abbia mai fatto visita giurisditionale col consenso, e partecipation del Senato; ben certo per questo Consiglio, che secondo il Vescovo stesso li stimolò del suo zelo vorrà prontamente prender l' imbarco ecc.

Data in nostro Ducali Palatio die 4 Iunij Indictione II.a 1718.

Originali ovih isprava hrane se u državnom Arhivu na Cetinju, a prijepisi im u Mlecima. Milaković ih je preveo i objelodanio u svojoj Istoriji Crne Gore, dok su opet objavljeni onako, kako glase u originalu u važnome djelu: “Il montenegro da Relazioni dei Provveditori Veneti. 1687.-1735."

Ova jurisdikcija crnogorskih mitropolita trajala je faktično do 1808. g., kad Napoleon I. ustanovi pravoslavnu Episkopiju za Dalmaciju i Boku Kotorsku. Nad manastirima mahinskim i stanjevskim trajala je njihova jurisdikcija do 1838. g.

__________

God. 1768. Karlo Baron Vircburg, zapovjednik u mletačkoj vojsci, slao je kapetana F. Cvitanovića da osvoji Podostrog, pa je opsjedao i kuću Tanovićevu. U isto su doba nasrtali na Stanjeviće (Convento di Stagnevich Residenza di Monsignor Vescovo di Montenegro) Andrija Macedonija i knez Marko Ljubanović: sve proti Šćepanu Malome (per impedire tanto l' avanzamento del ribelle Stefano quanto per a forza ricondure quei vicini Comuni di Pobori, Maini e Braich a riprofessare la dovuta sudditanza al Sereniss. Nostro Principe essendosi di già datti sotto la Subordinanza del sudetto Steffano).

Dok je u 1769. g. Cvitanović nasrtao na manastir Podostrog i selo Laze, Macedonija i Ljubanović jurišali su na man. Stanjeviće, što se ponavljalo i u 1786. g. (Comuni di Pobori, Maina e Braich che dimostrano tutta l' alleanza colli Montenegrini) (Bull. Arch. Spalato. 1889. N. 12; Trassunto Gliubanovich. Venezia. 1796.)

Pošto Šćepan Mali predigne iz Mahina, mletačka vojska izdajnički opkoli glavare mahinske, poborske i braićske, koji se bijahu okupili u crkvi Sv. Gospođe po nalogu generala Ivana Đustinijana, koji sjedijaše na galiji pred Budvom. Od knežine braićske tamo bijahu knez Nikac Martinović, Žmuro Stojanović i jedan Rajčković; od poborske: knez Marko, Vaso i Đukan, sva tri Zeca; a od mahinske: Marko Knežević, Savić Boreta i Andrija Duletić, a pred svima kaluđer Josif Vukićević. Osim Duletića, koji srećno omakne, svi bijahu povezani, pa poznije pred Kotorom obješeni. Mletački vojnici i kuće sažegoše i lagumaše kroz sve tri knežine.

Tom prilikom postradao je i Ćeko Stefanović, Budvanin, što se o njemu sumnjalo da je u tajnim dogovorima sa Šćepanom Malim (Prip. S. M. Ljubiša.)

Iza sviju takovih nedjela, kneževi, suđe i starci triju knežina još moradoše ispustiti 1795. g. knezu Marku Ljubanoviću, a po naputku vlade mletačke jedno pismo, kao znak priznanja, za ratne mu pothvate na Stanjevićima i u Mahinama!

__________

Padom republike mletačke 1797. g. Mahine potpanu opet pod Crnu Goru.

Kad 1808. g. francuski general Marmon zamoli mitropolita Petra I. da mu dopusti smjestiti francusku vojsku u Podostrog, mitropolit odbije ponudu.

Austrija kupi Mahine 1838. g.

Mitropolit Petar II. Petrović-Njegoš reguliše tada granicu između Austrije i Crne Gore kod Mahina i Stanjevića. Austrija je isplatila za svaki manastir 17.000 forinta, dakle svega 34.000, a osim toga naknade za ispravljanje granica 30.000 for. Po želji bečkoga Dvora u mješovitoj komisiji za razgraničavanje bio je ruski savjetnik A. V. Čevkin. Razgraničavanje bilo je potpuno dovršeno tek 1841. g., jer je tada označena pogranična linija između Crne Gore i slijedećih austrijskih mjesta: Krivošija, Ledenica, Orahovca, Dobrote, Duba, Sutvare, Šišića, Nalježića, Stojanovića, Jovičića, Martinovića, Pobora, Uglješića, Mahina i Paštrovića. Faktični posjed republike mletačke uzeo se kao mjerodavan u razgraničavanju (“Petar Drugi Petrović-Njegoš”. D-r L. Tomanović. Cetinje 1896.)

Time prestane i crkvena jurisdikcija crnogorskih Mitropolita nad manastirima mahinskim i stanjevskim.

I Vuk St. Karadžić, koji kazuje, kako je u Mahinama pisana jedna od one tri knjižice, što on spominje u “Primjerima srp.-slov. jezika”, na istome mjestu veli: da je manastir Mahine (Podostrog) prodan za 17.000 for., a u carevine ga je poslije nekoliko godina kupio na licitaciji Pop Filip Tanović iz Mahina za 5570 for.; no, kako ga nije mogao isplatiti, za to je nudio i molio Vladiku Rada da bi ga uzeo po tu cijenu opet natrag. Kako je poznato, on već nije htio da pristane.

__________

Manastir Podmahine (Sv. Petka).

Crkva je blizu manastira Podostroga. Prostrana ravnica oko nje, uređena u novije doba nastojanjem narodnoga učitelja M. Radonića, zaokružena je zidom. Tamo se vide samo neke grobnice, a ostale su zemljom poravnane.

Crkva je osrednje veličine, ima zvonik na preslicu su tri zvona. Na pročelju je iznad nadvratnika jedna niša, pa zvijezda. Na sjevernome i južnome zidu i na polukružnoj apsidi ima po jedan prozor.

Iznutrica je ukrašena lezenama. Ikonostas je izradio N. Aspioti, a ima i jedna ikona sa starijega ikonostasa.

Do današnje crkve Sv. Petke postojali su: starinski manastir i man. crkva Sv. Marka.

Ovaj je manastir postanjem stariji od Podostroga, ali se ni za nj ne zna upravo kada je osnovan. Kako Podostrog i Stanjevići, tako je i on izgorio 1869. g., i tada je prestao biti faktično manastirom, od koga je zadržao samo ime. Man. zidovi zjali su tako od 1869.-1885. g., a tada je na njima podignuto današnje školsko zdanje.

Zapadno od manastira bila je man. crkva Sv. Marka, po kojoj je i manastir negda tako nazivan. Temeljni zidovi, za čovjeka visoki, svetiteljskim likovima živopisani, poznavali su se do 1885. g., a tada su poravnani sa zemljom. Kad Šćepan Mali i Vasilije Brkić dođoše u ove krajeve: prvi iz bijeloga svijeta, drugi iz pećske patrijaršije, Mlečići razoriše ćuskijama oltar ove crkve, a istim mahom i uglove kneževskih kuća u Mahinama, Poborima i Braićima.

Kako kažu, tada je sazidana današnja crkva Sv. Petke, ali je pogrešno tako mišljenje, jer je ona opstojala i ranije. Mogućno je, da je tada bila oštećena, i odma zatim opravljena, pa je tako o njoj, kao i o mnogima drugim rečeno da je sazidana, gdje nije nego samo proširena. I ona je izgorela 1869. g.

Crkvu Sv. Petke živopisao je Rafail Dimitrijević, koji se je rodio u Risnu oko 1700. g. Kakav je bio živopis može se lako suditi po ostalim radovima Dimitrijevićevim: u crkvi Sv. Georgija u Lješevićima grbaljskim i na jednome krstu u crkvi Roždestva Bogorodice u Zabrđu Luštičkom. Natpis od 1747. g. je snimio s jedne ikone I. Kukuljević-Sakcinski, i glasi:

Izvoleniem otca i s pospešenijem sina i svršeniem svetago duha, sie svetie i božestvenie ikoni i stupce i ćemera 2. dveri i templo prazničko zgradi se i spisa se trudom i nastojaniem vsečestneišago i prepodobneišago gospodina otca jeromonaha igumena Isaie Jovovića otečestvom ot Risna, a platom svega sbora Mahine obšć. semu že protetora i delatela. Griešnoju rukoju smirennago Rafaila Dimitrievića obšćago zografa. otečestvom ot Bogohranimago mesta Risna 1747”. (Slovn. umjet. jug.).

Na jednome tasu rezan je natpis spomenom jeromonaha Save i Maksima Mileševca od 1720. g., i tamo je pogrešno kazano "Nana" mjesto Maina. Natpis glasi:

Panagija Vladike Maksima, koja je nađena u crkvi, danas je u rukama M. Radonića. O njoj visi srebrni lanac; okovana je pozlaćenim srebrom, a urešena korniolama crvene i zelene boje sa vrlo umjetnički, punim izraza izrađenim likovima u relijefu: Isusa Hrista i Bogomatere, proroka i apostola, sa začelnim slovima i dr. Na spoljašnjoj česti jesu rezani svetiteljski likovi i zapisi:

Na rbatu:

Na jednome srebrnom kanđelu ima natpis:

Na dva velika srebrna kanđela, što su prilozi generala Rada Krapovića iz mahinskoga sela Mažića ili Mašića, rezani su istovjetni italijanski natpisi sa pomenom sviju članova Krapovićeve porodice. Razlika je samo u tome, što je jedno kanđelo od 1747., a drugo od 1784. g. Natpis na kanđelu od 1747. g. glasi:

U manastiru Podmahinskome sastavljeno je 12. marta 1732. g. darovno pismo, kojim je Stanko Mihović iz Lastve grbaljske poklonio tu prisutnome mitropolitu Danilu Petroviću-Njegošu: Zemlju Podkutnjicu, Lug, zemlju pod Crvenim putem, Prokos kod Jaza, Cerjen i zemlju pod Mirine. Sve je to poklonio Mihović na vječna vremena mitropolitu Danilu pred svjedocima: podmahinskim igumanom Isaijom, Voinom Ljubanovićem sa Svinjišta, Nikom Duletićem iz Lastve i Stankom Nikovim iz Bačića.

Kad je nastao neki spor s vladom mletačkom, 1789. g., slao je mitropolit Petar I. Petrović-Njegoš Teodosija Mrkovića da pregleda manastirske zemlje. O tome pohodu sačuvao se je izvještaj u italijanskome prijevodu, koji glasi:

Che si sappia, e sia creduta la presente scrittura dinnanzi qualunque Giustizia. Come io Sacro Monaco Teodosio Mercovich come spedito dal Rev.mo Monsignor Metropolita Pietro Petrovich, per rinvenire le Terre di ragione Ecclesiastica, e quelle perticare con la misura consueta, e mettodica, nella Comunità di Zuppa; le quali Terre per eterna Dei memoria aveva alla Chiesa lasciato il Stanco Miovich....

No kako je po pakosnom nagovoru vlade mletačke htio da podarenim zemljama raspolaže grbaljski knez Marko Ljubanović, tako je Mitropolit Petar I pismom 1. oktobra 1799. g. podnio Austrijskom Vojničkom Zapovjedništvu (Generale Comando dell' Albania Austriaca) ugovor od 1732. g. Knez Ljubanović pozvan dne 21. jula 1800. g. na odgovornost da kroz osam dana stvar razvidi, dne 1. avgusta iste godine bješe priopćen autentičan prijevod Mihovićeve darovštine, koju ovdje, izostavljajući granice pojedinih zemalja, donosimo u izvatku.

Copia . Trad. Tratta dall' Originale Idioma Slavo come in quella.

In Christi Nomine Amen 1732. li 12. Marzo. Nel Convento sotto Maine.

Che si sappia, e che sia creduta la presente Scrittura ovunque sarà prodotta, come io Stanco Mihovich da Zuppa della Villa Bacich in Lastua giunsi dinnanzi il Reverend.mo Monsignor Metropolita Daniel, nonchè pur Reverd.mo Monsignor Savva, dove di mia spontanea volontà ascrissi in perpetuo alli medesimi la mia casa, e Terre, Monte, et acqua, secco, e fresco, come segue:

In prima la Terra Podcutnizza...

Item la Terra posta a Lugh...

Item la parte posta sotto la Strada rossa ed al sito Procos...

Item al sito Zerien...

Item il vignale e Terra al sito Racizze...

Item la Terra di mia ragione situata sotto Mirine...

Tutte le sopradette Terre sono libere, nè interdette con Debiti, o altro affare, ma illesi, e franchi di tutto, e furono testimonj il Revr.do Superior Isaia del Convento Santa Veneranda, Voin Gliubanovich da Svinista, Nicolò Duletich da Lastua, e Stanco Nicov da Bacich. Cosichè io Stanco Miovich maledisco, che sia maledetto dal Signor Iddio, e Beata Vergine Maria tali Persone, che si opponeranno al sudetto lasido, anzi gli sia Contraria la Beata Vergine Maria ad estremo Giudizio.....

Ad Litteram fatta tradurre per me Pub.° Int. Antonio Battuta.

Estratta dall' originale. –

Kao što je iguman Isaija bio svjedok tome spisu, tako je bio pisac one isprave, kojom pop Jovo Gigović i neki drugi darovaše mitropolitu Savi Petroviću-Njegošu 1744. g. dio od Koložunja, dio Franetin itd. (Šem. bok. za 1885. g.).

__________

U drugoj polovini XVII. v. posluživao je man. crkvu pop Vuko Milićević, a prve polovine XVIII. v.: iguman Isaija Jovović Rišnjanin i jeromonasi: Sava i Maksim Mileševac.

U ovome je manastiru proveo jesen i zimu 1764. g. Dositije Obradović, koji spominje igumana “iz Sv. Petke iz Maina”, a 1768. g. Arhimandrit Georgije Gigović lijepo je dočekao pećkoga patrijarha Vasilija Brkića, što je Mlečiće uznemirilo. God. 1782. i 1787. amo se bavio Major Petar Živković, s kojim je vodio prepisku Serdar Mojsije Plamenac. Vuk vit. Vrčević, na poziv i u nazočnosti Mitropolita Petra II Petrovića-Njegoša, ovdje je prepisivao za 27 dana bez prestanka njegovu Slobodijadu, kako to isti Vrčević kazuje u "Ograncima za istoriju Crne Gore" (Dubr. Zab. 1871.). God. 1858. amo je htio doći Đura Jakšić s popom Filipom (Tanovićem), ali nije imao putnoga troška (Dela Đura Jakšića. kn. VII.)

Pri crkvi je ravnica od kakova tri rala zemlje, koja je i danas opasana zidovima, a spadaše manastiru Podostrogu. To su Carine pri t. zv. Babiloniji: negdašnji "Vinograd Vladike Rada".

Na niže prama morskome žalu steru se bogati maslinjaci budvanske porodice Anzulovića. Za Đurđa Brankovića spominju se u Smederevu dva brata iz ove porodice: Ali-paša Anđelović i Mihail Bogojević Komnen-Anđelović. Misli se da je Mihail bio otac Drivostanskih Anđelovića ili Španića, koji su se poznije selili u Crnu Goru, Italiju i dr. (Srpski Komneni. Glas XI. Dr. srp. slov.).

Za susjedna budvanska Solila (Lagošticu) kotorani badava moljahu Mlečiće, da ih za sebe prisvoje 1406. g., pošto već godinu ranije Mlečići bijahu izabrali svoga načelnika za Budvu (locus denominatus La Gostiza qui locus est in capite salinarum Buduae – List. V. XCII)

__________

Crkva Sv. Jovan.

Crkva je zidana na pasove od crvenoga i bijeloga tesanika. Iznad zaokvirenoga polja na pročelju je okno, pa zvonik na preslicu su tri okna, a dva zvona. Oltarska je apsida polukružna, a iznutrica je ukrašena lezenama. Na ikonostasu, koji je izradio N. Aspioti, lijepe su rezarije.

Na jednome pozlaćenome tasu ima poznati natpis: DOSTOINO JEST..... Antimins je pečatan za karlovačkoga arhijepiskopa Pavla Nenadovića.

Crkva je obnovljena 1866., a utvari su joj pokradene 1898. g.

Crkva Sv. Nikola

Ova je crkvica pri crkvi Sv. Jovana, a obe u blizini man. Podostroga. Oko nje ima tragova od starinskih grobnica. Pri strani zjaje "Vilina pećina”, iz koje sukti voda o velikim kišama, kao god i Sopot kod Risna.

Iznad vrata na crkvenome pročelju je malena niša, a zvonika nema. Prozorčići na zidovima i polukružnoj apsidi su uzahni. Iznutrica ima jednu kornižu, a oltarski prostor je skoro ravan kao i ostali pod. Sv. trapeza je smještena u sami zid. Starinski je ikonostas trošan. Na jednoj prestolnoj ikoni ima natpis:

Ovdje spomenuti pop Marko Rucović je potomak stare porodice ovoga imena. Iza srpske propasti na Kosovu četiri brata Rucovića prebjegoše u Mahine, pa jedni izabraše sebi za postojbinu Podostrog, drugi selo Mažiće.

Mogućno je, da je ovo ona crkva podostroška, kojoj je o početku XVI. v. bio sveštenik Šćepan Rucović, kojega se je oporuka sačuvala od 1519. g. (Šem. bok. za 1886.)

__________

GORNjI (SREDNjI) MAHINE

Crkva Sv. Ilija.

Malena crkva u selu Duletićima pri granici između Mahina i Pobora. Oko crkve rastu stogodišnji grabovi i hrastovi. Zaokružena je suhomeđom, i u tome prostoru i izvan njega imade mnoštvo starinskih grobnica. Predanje kazuje, kako su amo prenosili mrtvace iz Lješanske nahije.

Crkva je ukrašena jednom kornižom, prozorčići su joj uzahni, a zvonik je na preslicu s jednim zvonom.

Po više crkve ostaje Obla glavica, a za njom ruševine starodrevne crkve Sv. Luke, koja je bila saborna crkva sela Viškovića, te se istračilo. “Vilina pećina” sa čuvenom “Česmom” je ugodno plandište pastirima o ljetnjoj pripeci.

Odatle se vidi planina Raskavica s alugom bukava, za kojom se širi Komsko ili ti Konjsko polje, tako nazvano, što su po njemu plandovali konji vladika prevlačkijeh.

Crkva Sv. Spas.

Prama ovoj crkvi uzdižu se gore Ostrog i Sušnjaka.

Prostrana ravnica oko crkve, zasađena dudovima, je zaokružena suhomeđom, gdje se razabiru grobnice u vrlo primitivnom stanju.

Prvobitna crkva bila je dvostruko manja, nije imala zvonika, a prozorčići joj bijahu uzahni. Iznutrica bijaše ukrašena jednom kornižom. Današnji je ikonostas izradio N. Aspioti; a od ikonostasa, koji je izgorio 1869. g., sačuvao se komad daske sa srpskim natpisom od 1860. g. i s italijanskim potpisom: Nicolň Aspiotti.

Na pročelju nadograđenoga dijela, što sačinjava prepratu, podužu od crkve prvobitne, ima polukružno polje i okno u obliku krsta, pa zvonik na preslicu su tri zvona. Na južnome zidu imaju takođe vrata i dva ovelika prozora (lunete).

I sa ove crkve bijaše kradom odneseno zvono, no je na skoro zatim i povraćeno oko 1850. g. Ovoliko je dobro da se znade radi sličnosti sa sudbinom zvona poborskoga.

Kada no 1881-82. g. vojnici odnesoše iz ove crkve čašu i ručni krst, ondašnji paroh, okrivljen od naroda, a prinuđen da nadoknadi takav gubitak, preda crkvi, u naknadu stare, čašu novu, pozlaćenu, koja mora da je nekada pripadala manastiru Lastovskome u Grblju. Natpis joj glasi:

Po jednoj strani spomenute Sušnjake ostaju Lapčići, a po drugoj Markovići: sela, gdje je započeo svoju akciju Šćepan Mali u 1767. g.

Tamo se je, u Vuka Vulova Vlanete Lapčića i u Vuka Markovića bavio Šćepan, dok s mahinskim kapetanom Markom Tanovićem iz Podostroga uglavio bješe zlu igru, da se proglasi carem. Melem bilje, kojim obiluje mahinska okolica nije koristilo samo Šćepanu, popevši ga do ljekara, a poznije do nazovi-cara; ali je ono u punoj mjeri interesovalo i šibenskoga učenjaka R. prof. Visiani-a, kad je prve polovine XIX. vijeka sabirao egzemplare za svoje djelo "Flora dalmatica".

__________

DONjI (KRAJNjI) MAHINE

Crkva Sv. Pavle.

Malena crkvica u selu Mažićima (Mašićima), na podnožju planine Hođe, u kojoj na vrh Cerovice izviru “Tri Studenca”, starodrevna pogranična tačka.

Crkva ima polukružnu apsidu, a mjesto zvonika je usperen kamen, na kome je urezan krst. Iznad ulaznih vrata je izdubak, a prozorčići su uzahni. Iznutrica ima jednu kornižu: malo da ne sasvim je nestao starinski ikonostas. Ovo je starinska crkva sela Mažića.

Crkva Sv. Petar.

Ova je crkva uza samu crkvicu Sv. Pavla, i tako su obe zaokružene zidom, gdje je pomenuto groblje. Dosta je vješto zidana crvenim i bijelim tesanikom. Ima zvonik na preslicu s jednim zvonom i polukružnu apsidu. Iznad ulaznih vrata je izdubak, pa ovelika vješto izrađena zvijezda. Na nadvratniku su urezana tri krsta, a prama lijevome mu kraju je ploča s natpisom od četiri retka, koju nevješti najmari uzidaše preokrenutu. Slova su rezana plitko, a pokvarena su i uticajem vlage. Jedva, što se još razabiru imena osnovaoca i sela, kome je pripadao:

Ikonostas, sa grčkim kraticama, potsjeća na lijepe radove živopisca A. Lazovića-Bjelopoljca. Antimins sa grčkim i srpskim zapisom je izradio, kao god i onaj u crkvi Sv. Jovana u Krtolima, Hristofor Žefarović, poznati Ilirsko raški zograf.

Na jednom je Prologu bilješka Arhimandrita Stefana Vučetića od 1800. g. Knjiga “velikih pastira crkovnih i učitelja vaselenskih” je štampana u Moskvi 1656. g.

ANTOLOGION'', štampan u Moskvi 1816. g. nosi vlastoručnu bilješku Petra II. Petrovića-Njegoša, koja glasi: “Milostivi podarak od njegova Imperatorskago i carskoga veličestva Nikolaja Pavlovića mene Petru Petroviću vladici crnogorskome i brdskome 1835. g.”

Blizu crkve je kuća, u trošnome stanju, žarkoga rodoljuba, generala Rada Krapovića, osnovaoca ove crkve.

Krapovići su ogranak porodice Rucovića, a po mjestu rođenja zvahu ih i Mašićima (Rade Masich capitano di Montenegro – Zuanne Masich colonello di Montenegro).

Rade Krapović, dovršivši nauke na koje ga bijaše dao stric mu Ivan, u vojsci mletačkoj dopre do časti generala. U parnici, koja se je vodila između Srba i Grka 1764-76. g., on je uspješno branio pravoslavno bogosluženje na slovenskome jeziku u crkvi zadarskoj; a 1787. g. bio je glavni ktitor i branilac prava na crkvicu Sv. Save Osveštenog u Budvi, kojom su se služili pravoslavni Budvani u doba državne vlasti Nemanjića i Balšića. U podmahinskoj crkvi Sv. Petke imaju dva velika srebrna kanđela, sa pomenom sviju članova njegove porodice, koja je on priložio: jedno 1747., drugo 1784. g.

U jednome spisu ostroškoga igumana Maksima spominje se kapetan Luka Maina iz porodice Krapovića 1761. g. To će biti ista ličnost, te se spominje u jednoj knjizi, koja se hrani u biblioteci man. Savine (No 154.), gdje ima bilješka “Gospodina kneza Luke Krapovića” od 1760. g. koji se obvezuje da će davati man. Savini neki godišnji prihod.

Jevanđelje, štampano u Moskvi 1751. g., koje se hrani u crkvi Sv. Petra, a darovala ga ruska carica Jelisaveta Petrovna crnogorskome mitropolitu Vasiliji Petroviću-Njegošu 1753. g. nosi bilješku, kako je ono bila vlastitost prezvitera Petra Krapovića, koji je poznat i kao paroh budvanski.

Crkva Sv. Jovan Preteča.

Crkvica u selu Stanišićima. Oko nje rastu golemi brestovi, a posvuda u okolo razasute su mnogobrojne poklopnice. Kažu, da su ovamo donosili mrtvace iz Građana u Crnoj Gori i da je crkva veoma stara.

Pred crkvom je popločen prostor, kojemu se po stranama uzdižu zidovi po metra visoki, a ponešto uži od crkve današnje. Na prvi mah izgleda, da je ovo imala biti negda preprata; nasuprot, to je bio pod prvobitne crkve, jer je današnja crkva poznije sazidana po više ovoga prostora prama istoku, kako se zemljište osijedalo k zapadu, dok drevad pred crkvom ojačaše.

Crkva nema zvonika; jedno zvono, skoro dobavljeno, visi o gredicama pred crkvom. U oltaru istupa iz zida ploča, koja služi kao proskomidija. Starinski ikonostas, kruto izrađen, leži pometnut u oltaru. Današnje prestolne ikone živopisao je kaluđer J. Katurić 1875. g., a ostale N. Aspioti.

Crkva Sv. Gospođa.

Crkva je na lijepome položaju prama brdu Košljunu, na kome je pećina “Spila”. Pred njom se širi polje Babin vir, ili ti Babir, negda čuveno sa izvrsnih vinograda, pa onamo dalje poluostrvo Zavala prama ostrvu Sv. Nikole. Do crkve su kuće sela Boreta.

Crkva je malena, na nadvratniku je urezan krst, a zvonik je na preslicu s jednim zvonom. Od starinskoga ikonostasa sačuvalo se nekoliko ikona sa grčkim kraticama. Današnji je ikonostas izradio N. Aspioti.

__________

POBORI

DONjI POBORI

Crkva Sv. Neđelja.

Crkva je zaokružena suhomeđom, gdje ima grobnica iz novijega doba, a kraj nje je novi parohijalni dom.

Prvobitna je crkva bila pola manja, a poznije je proširena tako da izgleda dosta duga. Zvonik je na preslicu su tri okna, a dva zvona, a apsida polukružna. Iznutrica je ukrašena jednom kornižom, a oltarski je prostor izvišen za dva stepena nad podom. Na ikonostasu su znatnije same rezarije, prestone ikone i one, koje su preostale sa starijega ikonostasa, nego li novije, koje je živopisao N. Aspioti. Za sv. trapezom je ikona sa likom Bogomatere s jedne, a Sv. Nikole s druge strane.

__________

GORNjI POBORI

Crkva Sv. Jovan Preteča.

Malena crkva u zaseoku Đakonovićima. Zvonik je na preslicu su tri okna, a dva zvona. Ikonostas je trošan.

Četvrt sahata daleko od Đakonovića i Kneževića je Panj-Kamen, poklič poborskih sela.

Južno – zapadno od crkve je zaselak Šumari sa tri cigla doma u jednome od kojih je rođen 1422. g. Vuk Dojčević, koji je dobar dio svoga vijeka dvorio Ivanbega, a poznije sina mu i našljednika Đurđa Crnojevića. Dojčevićeve doživljaje živo je opisalo zlatno pero Ljubišino (Pričanja. Beč. 1877.)

Zanimivi događaj o zvonu ove crkve, koje Lješnjani bijahu oteli za svoju crkvu Sv. Petke, pa im ga Pobori preoteli 1848. g., sačuvao nam je takođe S. M. Ljubiša u pripovijesti “Krađa i prekrađa zvona” (Pripovijesti. Pančevo. 1882.)

Crkva Sv. Georgije (Đurđevac).

Malena crkvica na golu, strmu, teško pristupnu brdu, gdje se legu soko i jaštreb, a zovu ga Đurđevcem.

Zaleđe mu je Kolovir s Vratlom, a nizdo leti pogled od grbaljskih Glavatičića do Skočiđevojke paštrovske.

Crkva se ne vidi s doline prije no se do nje dođe opasnim uspinjanjem, koje traje koliko i hodanje od Stanjevića do samoga brda.

Ispred Đurđevca je “Ploča”, gdje su se tri knežine: Pobori, Mahine i Braići kupili na dogovore, da sude i mire u narodnim sporovima. S druge strane zjaje velika pećina “Međednica”, kojoj je otvor ozidan i na njemu vrata: u njoj je živio neki pustinjak u doba Sv. Petra.

Crkvica je lijepo zasvođena i urešena kornižom. Iznad nadvratnika ima jednu nišu, ali zvonika nema. Polukružna apsida sasvim je malena. Na južnome zidu ima jedna malena niša i uzahni prozorčić sa stranicama na otkos. Oltarski zid izgleda iznutra upravan; u njemu je polukružno zasvođen izdubak, velik kao i ulazna vrata, s prozorčićem i s pločom ispod njega. Taj je izdubak služio kao oltar. Ikonostasa nije bilo, a četverougaona niša s pločom služila je kao proskomidija.

Oko crkve su mnogobrojne grobnice. Iznad nje strše i danas upravne zidine u vapnu; a mrke razvaline naokolo crkve jesu očevidni tragovi starih utvrda.

Kao da je ovoj crkvi pripadao onaj viseći pečat od tuča, koji je nađen u Budvi, a na njemu rezan lik Sv. Georgija i kratice:

Već u prvoj četvrtini XV. v. bila je na Đurđevcu crkva, zamak i utvrde. Podigao ih je Stefanica Đurđević-Đurašević.

Ovo je pleme, kako dokazuje Ruvarac, nastalo od onoga Đuraša Ilića, koji je bio treći vitez u cara Stefana Dušana, a nadgrobna mu ploča s natpisom sačuvala se na Prevlaci do danas. Đuraševići su upravljali Njegušima i napadali na Kotor. Golubinski i Ljubić identifikuju Đuraševiće sa Crnojevićima.

Po ugovoru Vuolaternanskom od 1426. g., kojim se poravnaše neke raspre između republike mletačke i srpskoga despota Stefana, iza već utvrđena mira, Đurađ Branković “promette di far ruinar el castello chiamato Zorzevac e ali confini deli Garbelli zo e Zuppa de Cataro, che fese Stephaniza fiol del Zorzi Juras, per modo chel dicto castello da mo avanti non se possa habitar, ni quello più rehedificar".

Vidi se iz Smederevske pogodbe od 1435. g., kako je na skoro zatim Đurđevac bio zbilja porušen: ".... prefatus i. d. despotus pacem adimplevit, videlicet a die, quo destrui fecit Castrum Zorzyevae, quod castrum destrui facere tenebatur vigore pacis sive concordii, et erat introitibus camere ac hominibus comitatus Catari plurimum damnosum, cum super territoris Catari esset edificatum (Monum. – List. IX. 7.-14., 80.-81.).

Manastir Stanjevići.

Stanjevići su usamljen manastir pri granici crnogorskoj, u rastojanju od Cetinja za tri sahata hoda.

Zaleđe im je Kolovir, pa vrhovi Murakovac i Pašina glava, kojom je prije četiri stoljeća hitao Vuk Dojčević, da življe dokaže, kako je “teško nogama pod mahnitom glavom”.

Hrastova šuma Okovica iznad manastira je prorijeđena, a i livada, negda zasađena topolama, pretvorena je u golu pustoš. Pri ruševinama manastirske pojate i guvna je zgrada, gdje je Sv. Petar, vrativši se iz Rusije, najprvi odnjivio korun (krtolu), za koji do tada nijesu znali Crnogorci ni Primorci, a od tada ne znaju za glad.

Vrlo prostrana okolica od dobra sahata hoda, od pogranične crkve Sv. Ilije na istoku do Jarišnjaka i Goliša na zapadu, spadala je Stanjevićima.

Manastir je rijetke veličine, dug 70 m, širok do 20 m i srazmjerno visok. Koliko je bokeljskoga primorja, većega manastira nije zidano nikada. Na visokome zidu, koji paše manastir s južne strane kao utvrda, bilo je troje velikih polukružno zasvođenih vrata, koja su danas zazidana. Među četiri velike kuće, podignute na svodovima, ističe se ona, kojoj se je na drugome podu sa pet velikih prozora nadogradio u doba 1838.-69. g. i treći pod.

Krajem man. utvrde prama susjednom Đurđevcu je velika stražarnica su dva reda puškarnica, i do nje izvor, koji nekad zvahu Crnim Studencem, a danas nosi ime manastirsko.

S istočne strane utvrde je man. crkva Sv. Trojica, koja je prestala služiti 1838. g. Tada je manastir pretvoren u tvrđavu, koja je potrajala trideset godina, dok su 1869. g. zdanja izgorela tako, da su se krovovi srušili, a održali se jedino zidovi, svodovi i man. hlebna peć. Unutrašnji raspored jedva se razaznava u gomilama ruševina.

I škola ovoga manastira uživala je visok ugled u narodu.

__________

Manastirska crkva Sv. Trojica je duga do 9, a široka 7 m. Zidana je, kao i mnoge druge u budvanskoj okolici, na pasove od crvenoga i bijeloga tesanika. Zvonika nije imala, jer su zvona visjela na stoboru. I crkva i polukružna apsida ukrašene su sa dvije korniže, jednom pod strehom, drugom zaobljenom i većma oskočenom, a nisko iznad temelja. Na pročelju je izdubena jedna niša iznad ulaznih vrata, pa okno. I preprata je ukrašena jednom kornižom. Danas su sazidana negdašnja ulazna vrata na zapadnoj strani preprate, dok su na južnome zidu vrata i dva prozora.

Iznutrica crkve činila je vrlo lijep utisak. Vrlo je vješto zasvođena, ukrašena kornižom, lezenama i lukovima (izdupcima) između njih. Na sjevernome i južnome zidu ima po jedan uzahni prozorčić. Oltarski je prostor uzvišen za dva stepena nad crkvenim podom. Na apsidi je četverougaoni prozor sa gvozdenom rešetkom, a po stranama mu po dva prozorčića, uzahna kao puškarnice, sa stranicama na otkos. Ploča, koja je služila kao proskomidija, danas je skršena, a ploča sa sv. trapeze leži u gomili.

Ploče su na crkvenome podu potpune i cijele, izim jedne malene pred ikonostasom, koja ne dostaje. Sa toga je doista zagonetno, kako je mogla da nestane poklopnica s natpisom, koja je zatvarala grobnicu

Po mnogobrojnim sinđelijama, izdanim u ovome manastiru, očuvani su otisci pečata, kojim se je služio crnogorski mitropolit Petar I. Petrović-Njegoš. To je velik pečat, okruglog vida, prelazećeg u oval, na polju kojega je crnogorski grb, dvoglavi orao, a pod njime lav; iznad grba kruna s krstom, a po stranama joj krst i žezlo. U okolo natpis:

Crkvu Sv. Trojice sazida mitropolit Sava Petrović-Njegoš 1736. g., pošto već 1733. g. Šćepac Jovov Kapisoda bijaše prodao mitropolitima Danilu i Savi mjesto, da ograde veliku kuću i crkvu. God. 1741. Jovo Stanišin, Đuro Radov, Pero Radov i Savo Vujov prodadoše opet mitropolitu Savi svoju baštinu i lazinu, goru i vodu. Ta je dva ugovora pisao pop Marko Mrković. God. 1744. Marko Jovov dade istome mitropolitu dio od koložunja i franetin dio. Ovu je ispravu pisao kaluđer Isaija od Sv. Petke (Šem. bok. za 1885. g.).

Mitropolit Sava bavio se na Stanjevićima bez pretrga od zavladičenja Vladike Vasilija 1750.-74. g. On je uredio knjigu, u kojoj je do pedeset koje oporuka, koje darovnih i kupovnih isprava, za man. Stanjeviće. Po smrti Šćepana Maloga dođe opet na vladu, a i prestavi se na Stanjevićima 1782. g., i bijaše sahranjen u man. crkvi, odakle su mu posmrtni ostanci preneseni na Cetinje za Vladike Rada, dakle prije 1851. g. Za njega je svjetovne stvari vodio nagolo Teodosije Mrković, kaluđer rodom Mahina, a starinom Baranin, pak uz njega proto Abramović, serdar Đurašković, Lazar Bogdanović i Plamenac. I Petar I. Petrović-Njegoš tamo se ponajviše bavio kao u svojoj rezidenciji.

U Šem. bok. za 1899. g. je izneseno pitanje, da nije stanjevićki onaj manastir, o razorenju kojega u 1692. g. Petar Garzoni u svojoj "Istoria della Republica di Venezia" (Venezia. 1705.) donosi slijedeće podatke:

Con la rivolta del Montenero alla Repubblica fu creduto d' utile consiglio il ridurre in apparenza di Fortezza un Monistero de' Calogeri (diciotto miglia distante da Cattaro) piantato in sito, che signoreggiava il paese d' intorno .....

Il Bassà o col dubbio, che i Veneti se ne impadronissero, e con l' arte lo rendessero più forte, o irritato contro de' Monaci, contravenne, e fe distruggere sino a' fondamenti il tutto".

No kako do danas nije poznato da je na Stanjevićima opstojao manastir o izmaku XVII. v., dok je dokazano, kako je s druge strane na susjednome Đurđevcu opstojala i crkva i zamak i utvrde već u XV., što se spominje i u XVI. v. (Jurievaz che si chiama chiesa), mogućno je da se pod gornjim mjestom razumijeva strmi Đurđevac, ili već u XVII. v. vješto utvrđeni mahinski manastir Podostrog.

Već je spomenuto, kako je mletačka vojska pod Andrijom Macedonijom i knezom Markom Ljubanovićem jurišala na Stanjeviće 1768., 1769. i 1786. g. God. 1808. jurišali su na manastir Francuzi, zarobivši popa Andriju Uglješića.

U ovome je manastiru primio sveštenički čin i naš prvi filozof Dositije Obradović. On je tamo služio na uskrs, kao djakon, s mitropolitom Vasilijem i s mnogima drugim liturgiju 1764. g.

Kako su se austrijski i crnogorski podanici često zavađali oko nešto crnogorske zemlje, što bijaše do manastira, Austrija kupi ovaj manastir i zemlje za 17.000 for. 1838. g. i postavi u nj nekoliko vojnika da čuvaju granicu.

__________

BRAIĆI

Crkva Sv. Nikola

Malena crkva u selu Stojanovićima ispod surih krševa Janskoga ždrijela i Vjetrnika. Osim Stojanovića i Martinovića, gdje imaju crkve, knežini braićskoj spadaju: Jovičići i Uglješići.

Crkva ima malen zvonik na preslicu s jednim zvonom, a prozorčići su uzahni. Na nadvratniku ulaznih vrata je urezan krst, a iznutrica je ukrašena jednom kornižom. Dveri su od tutije (cinka) sa velikim likovima Sv. Jovana i Sv. Vasilija, koje je živopisao N. Aspioti. Staroga je ikonostasa nestalo, a i danas ne dostaje gornji red ikona.

Crkva Sv. Dimitrije.

Crkva je na lijepome položaju ispod Velje strane pri selu Martinovićima prama tvrđavi Kosmaču.

Zaokružena je zidom, prostor pred crkvom je popločen, a pri sjevernome zidu raste golem brijest. Pri crkvi je i novi parohijalni dom. Među mnogobrojnim grobnicama oko crkve ističe se poklopnica u dvije pole, na jednoj od kojih su zalivene dvije gvozdene spone, a među njima urezan krst i čaša u kružnici. Biće, da je zatvarala grobnicu kojega sveštenika.

Sazidana je onako, kako crkva izgleda danas, od 1871.-75. g., na osnovima crkve starinske, koja bijaše malena, bez kubeta, a sa zvonikom na preslicu s jednim zvonom. Po osnovu je “lađa”, kao i sve crkve u budvanskoj okolici.

Crkva je dosta velika, ima zvonik na preslicu, okruglo kube i polukružnu apsidu. Izdubak između nadvratnika i točak-okna kao da je određen za spomen-ploču. Iznutrica je ukrašena lezenama. Starinski je ikonostas nestao, a današnji izradio N. Aspioti onom jednostavnošću, koja karakteriše njegove radove po Mahinama, Poborima i Braićima. Dva velika svijetnjaka od tuča i polielej nemaju umjetničke vrijednosti.

U oltaru se hrane dva lijepa malena krsta od srebra. Na jednome srebrnome tasu ima poznati natpis:

Jedno veliko jevanđelje, obloženo koricama od tuča sa svetiteljskim likovima je štampano u Moskvi 1847. g. Na stopalu velikoga srebrnog krsta ima nepravilno urezani, zamršeni natpis:

Na licu staroga pečata, koji je ovalnoga vida, razaznaje se svetiteljski lik, a u okolo natpis: † PRAVOSLAVNA PAROHIJA BRANCKA. Novi pečat je okrugloga vida, prelazećeg u oval, s natpisom: PRAVOSLAVNA PAROHIJA BRANĆKA. –

Predanje kazuje, kako je prvobitnu crkvu Sv. Dimitrija zidao “Car Šćepan” i da je istim mahom sagrađeno pri crkvi jedno guvno i mlin na Studencu, što oboje opstoji i danas.

Dok se je patrijarah Vasilije Brkić u doba Šćepana Maloga bavio u crmničkome manastiru Brčelima u 1767. g., Pobori su mu slali milostinju, a isto tako Spičani, Krtoljani i drugi. Kad je zatim patrijarah predigao na Braiće, vlada mletačka htjede da ga izdajnički dobavi, radi čega je vlastelin mletački budvanin Marko Bubić uzalud nagovarao nekoga Braića. Taj interesni događaj sačuvao nam je S. M. Ljubiša u pripovijesti “Prodaja patrijara Brkića”.

Sačuvana su dva pisma popa Andrije Dapčevića iz Braića, koja je on pisao Petru Živkoviću, pukovniku u Kotoru: dne 25. i 27. februara 1793. g. U Grblju su nađena pisma i prijevodi im na italijanskome jeziku. To su tačni, potpuni izvještaji. Pop Andrija bio je do čuda obavješten o namjerama braićskih susjeda. Znao je, kako su se na Cetinju sastajale riječka, lješanska i katunska nahija: svega 200 ljudi s glavarima; znao je što je govorio Vladika (Sv. Petar), i kako je Hadži-paša pisao od strane Mahmut-pašine prvo riječkoj nahiji, a poznije svoj Crnoj Gori, da se čuvaju, da ih ne bi prevarili ljudi, koji u to doba bijahu došli u Crnu Goru, jer čiji bude Skadar, njegova će biti i Crna Gora; da na pašu ide “vojska od cara” i da paša neće pozivati Crnogorce na pomoć, samo nek stoje mirni, pa da će im “otvoriti žito i so i svaku potrebu”.

Pismom 10 februara iste godine mitropolit Petar I. javlja Marku Zorzi u Kotoru, kako se je iza dvomjesečnoga boravljenja u riječkoj i crmničkoj nahiji povratio na Stanjeviće, gdje je zastao jednoga ćesarskoga oficira samočetvrtoga, koji su poslani od Dvora, da u ovim stranama kupe vojnike prama francuzima.

Kako se vidi, pisma se tiču vremena, koje je slijedilo iza pohoda austrijskoga majora Vukasovića i ruskoga podpukovnika grofa Ivelića. Crnogorci su zatim razbili Mahmut-pašu u Krusama 1796. g.

M. Crnogorčević

// Projekat Rastko - Boka / Istorija //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.