Tomo Krstov Popović – književnik i istoričar

1853-1931

Povodom četrdesepetogodišnjice smrti

Izvor: “Boka – zbornik radova iz nauke, kulture i umjetnosti”, br. 8, Herceg-Novi 1976., str. 271-285

Boka Kotorska, kao rijetko koji kraj našega Primorja, čuva na čitavoj svojoj teritoriji ostatke ljudske civilizacije i kulture iz raznih istorijskih epoha. Ovuda se vijekovima skitala legenda starih Jelina i Rimljana, odzvanjala pjesma jasne i elegantne riječi sa vizantijskih spomenika, ozarivao nas sjaj umilnog lica sa srpske freske i razlijegalo se eho pjesme mletačkih orgulja i zvona ...(1)

Književni rad na našoj knjizi počinje pojavom prvih emisara slovenskog pisma u našim krajevima. Tu misiju kod nas primiše na sebe benediktinski manastiri, koji malo po malo, postaše rasadnici glagoljskog pisma. Pored ostalih, tu je misiju u današnjem hercegnovskom kraju preuzeo benediktinski manastir Sv. Petra u Bijeloj (San Pietro di Campo),(2) čiji se ostaci i danas nalaze u bijeljskom lokalitetu Rake.(3)

Sa puno prava prof. Branko Vodnik konstatuje i kaže: “S juga dopiraše glagoljizam preko stare Duklje, današnje Crne Gore i Hercegovine u Bosnu i Dalmaciju, gdje ga već u XI i XII stoljeću počelo potiskivati ćirilsko pismo”.(4)

Rad na ćirilskoj knjizi u hercegnovskom kraju datira, po svoj prilici osnivanjem savinskog manastira tj. gradnjom male savinske crkve, koja pada – ako je natpisima vjerovati – oko 1030. godine.(5) Vjerujemo da se od XI vijeka proteže kontinuitet pisane riječi na našem jeziku do naših dana. Osim savinske crkve Sv. Save, koja se pripisuje Sv. Savi Nemanjiću da je gradio u HIII vijeku, tu su i mnoge legende vezane za Nemanjiće i Sv. Savu. Mala savinska crkva Uspenija Bogorodice živopisana je jednim čudnim manirom, koji je sretno ukomponovao srpsku fresku i mletački portret. Naslovi portreta ispisani su ćirilskim pismenima.(6)

I Tvrtkov i dvor Hercega Stefana u Herceg-Novom, primao je učenu srpsku, dubrovačku i kotorsku vlastelu. Herceg Stefan je mjesecima živio u Herceg-Novom, gdje je pored dvora imao i tvornicu čohe, pa je, pored ostalog, unapredio pomorstvo, trgovinu i zanatstvo. Darovita i umna Jelena Sandaljeva, koja se, pored monahinje Jefimije, ubraja u prve naše žene književnice, imala je u Herceg-Novom dvor u koji je često navraćala i oko kojega su se okupljali učeni ljudi onog doba. Hercegovački mitropolit David, koji se ubraja u vrsnije kaligrafe svog vremena, ostavio nam je pored nekoliko majstorski sročenih pisama i testamenat Hercega Stefana, koji je pisan u Herceg-Novom “kao divan uzorak kaligrafske vještine”. Nije pretjerano ako tvrdimo da je na ovim feudalnim dvorovima bilo književne radnje, kao što je to bilo u Dubrovniku i Kotoru.(7)

Medrese (škole za hodže) i mektebi (niže škole) koje je zatekao turski putopisac Evlija Čelebija u Herceg-Novom 1664. god. imale su svoje nastavnike i svoje biblioteke. Zato Čelebija i kaže za Jalijsku obalsku kapiju... “Ovdje se skupljaju ljudi koji traže razonodu i naučnici da se nadišu svježega vazduha, jer ova kapija vodi na luku i more”.(8)

Sava Vladislavić 1722. god. prevodi Orbinijevu istoriju “Kraljevstvo Slovena” na ruski jezik. Sava Vladislavić nam je ostavio putopis na ruskoslovenskom jeziku “Opis Sibira i Kine”. Za ovaj putopis književna kritika kaže: “Opis Sibira i Kine iz pera Save Vladislavića ima nesumnjive književne vrijednosti i nijesu uzalud podvlačeni pronicljivost i ljepota stila prvog Srbina koji je bio moderni putopisac”.(9) Sava, kao i njegov sinovac Jovan, ostavljaju svojim testamentom bogate darove crkvama Savine, Risna i Tople. Njegov naslednik obavezan je da pošalje u domovinu dva sanduka knjiga i to: “jedan sanduk u Trebinjski manastir pri Herceg-Novom (misli na kaluđere izbjegle iz manastira Tvrdoša, tada već nastanjene u Savini), a drugi manastiru Žitomisliću u Hercegovini.(10) Ovdje još spada i čitava jedna zbirka testamenata, presuda “Suda dobrih ljudi”, setencija, zapisnika bratstveničkih skupština i pisama, punih barokne ljepote i jezičke interesantnosti.

Prvi kulturni preporod Herceg-Novog počinje otvaranjem Srpske čitaonice 1850. godine. Kako su već bile ovamo prodrle knjige Vuka Karadžića i kada je Nikolajevićev Srpsko-Dalmatinski magazin bio omiljena lektira savinskih kaluđera, pomorskih kapetana i ono malo pismenih trgovaca, te pojavom Ilirskog preporoda i Gorskog vijenca, interes je za kulturni razvoj bio svakog dana sve veći i veći.

Pored već postojeće škole na narodnom jeziku, koja je bila nastavak Tropovićeve škole, te osnovnih škola na italijanskom, koje su bile nastavak mletačkih gradskih škola, tu vidimo i neku vrstu privatne fratarske polugimnazije, te privatne pomorske škole u Toploj, koju su držali pomorski kapetani, zatim iste škole u franjevačkom manastiru Sv. Antuna na italijanskom jeziku. Sve ovo jasno govori o velikom interesu naših ljudi za školstvo, prosvjetu i kulturu. Dolaskom Vicka Djelčića 1834. godine za učitelja Osnovne škole u Herceg-Novom, osnovna škola dobija rang više osnovne, a 1838. god. otvara se nautički tečaj na kojem su se izučavali pomorski predmeti. Ovaj tečaj je prestao sa radom 1844. g. kada je premešten Djelčić za učitelja kotorske škole. Srpska pomorska zakladna škola počinje sa radom 1858. god. koja je radila sa manjim prekidima do 1914. god.(11) Prvi njeni nastavnici bili su naši poznati rodoljubi i književnici: Mato Mrša, Hristifor Lombardić, Dr Milan Jovanović, Stevo Čuturilo, Risto Kovačić, Simo Matavulj, Stevo Mrđen, Josip Berušić, Danilo Bertoli, Kosto Kulišić, Stanko Brkanović, Tomo Tripković, Tomo Krstov Popović i dr.(12)

Dr Milan Jovanović-Morski, čuveni srpski pisac, dolazi za opštinskog ljekara u Herceg-Novi i okuplja oko sebe krug mladih i poletnih ljudi sa mnogo smisla za književnost i stvaralaštvo. Simo Matavulj počinje svoj književni rad u njegovom omiljenom “Rozopeku”. Dr Lazo Tomanović, već poznat sa svojih polemičkih i književno-istorijskih članaka, Jovan Nakićenović, oduševljeni pristalica Ujedinjene omladine srpske i pisac, Dr Radoničić (kasniji kotorski biskup) poznat kao besjednik i teolog, prota Lombardić bijaše “dobar besjednik i jedan od najočitijih ljudi u Boci”. Tu spadahu i braća Gojkovići. Tomo Krstov Popović, istoričar i pisac i mnogi pomorski kapetani.(13) Ovom krugu nešto kasnije, pridružili su se Marko Car, kasniji književni kritičar i esteta i Veljko Radojević, naš poznati pisac i folklorist. Ovaj krug često je upotpunjavao svojim prisustvom i Jovan Sundečić, pjesnik, koji je vrlo često dolazio iz Kotora u Herceg-Novi da prisustvuje zajedničkim književnim razgovorima i sjelima.(14)

Tomo Krstov Popović ušao je vrlo rano u ovaj hercegnovski književni krug, kada je kao mlad topaljski učitelj 1874. god. počeo svoju kulturnu misiju u Boki. Ovaj naš zaslužni prosvjetni i književni pregalac rodio se 19. februara 1853. godine u Herceg-Novom. Otac mu Krsto bio je poznati hercegnovski trgovac i dobrotvor, a majka Anđelika bila je kćerka čuvenog pomorskog kapetana i brodovlasnika Marka Gojkovića. Majčina loza vukla je svoje porijeklo od čuvenih ruskih pukovnika Stratimirovića, koji skupa sa mitropolitom karlovačkim Stefanom bijahu poreklom iz hercegnovskog kraja. Popović je bio gord na ovo majčino visoko porijeklo. Osnovnu školu završio je u Herceg-Novom na italijanskom jeziku, pošto je u svim državnim školama tada bio nastavni jezik italijanski. Njegovi roditelji ga u isto vrijeme upisaše u privatnu srpsku školu na Topli, koja je bila nastavak čuvene Tropovićeve škole. U ovoj školi mu bijaše učitelj topaljski paroh, prota Hristifor Lombardić, poznati rodoljub i besjednik. Pet razreda klasične gimnazije završio je u Zadru na italijanskom jeziku, kao pitomac pravoslavnog bogoslovskog sjemeništa, gdje je drugovao sa Savom Bijelanovićem, kasnijim vođom dalmatinskih Srba i Lazarom Tomanovićem, kasnijim književnikom i političarem. U Zadru mu je bio profesor Nikola Vujnović, za koga Popović u svojoj “Autobiografiji” kaže: “Sa blagodarnošću svaki pravoslavni učenik zadarske gimnazije iz onog doba treba da se sjeti negdašnjeg svog katihete na istoj učenog popa Nikole Vujnovića – oca narodnog dobrotvora profesora Ljubomira Vujnovića, koji povjerene mu đake neprestano upućivaše da svoje ljube, a tuđega da se klone”.(15)

Poslije završenog petog razreda gimnazije pređe u učiteljsku školu u Arbanasima kraj Zadra, koju uspješno završi u avgustu 1874. g. Odlukom Kotarskog školskog vijeća u Kotoru od 13. novembra 1874. god. bio je imenovan za učitelja Osnovne škole na Topli, gdje je u djetinjstvu učio privatnu srpsku školu. Tu je Popović sa naročitim elanom prionuo povjerenom mu radu. Za njegov požrtvovan rad u školi Pokrajinsko školsko vijeće u Zadru izriče mu pismenim aktom br. 929 od 12. aprila 1878. godine, “Osobitu pohvalu za najbolji uspjeh u poverenoj mu školi”.

Prilikom dolaska maja mjeseca 1875. god. cara Franja Josipa I u Boku, 9. maja je posjetio i Herceg-Novi, pa je tom prigodom car posjetio i Popovićevu školu na Topli, gdje se zadržao jedan školski čas, a Popović je pred carem ispitivao učenike iz domaće istorije.

Kada je 1875. god. buknuo hercegovački ustanak, veliki broj staraca, žena i djece sklonio se ispred turskog zuluma u Herceg-Novi i njegovu okolinu. Tada Tomo K. Popović, kako sam kaže: “Da se bar u nekoliko oduži svojoj patriotskoj dužnosti, potpuno ubeđen – da je i prosvjeta oštra kao bojni mač, da i ona može da pognjavi Turke i osveti naše Kosovo – stavlja se na čelo akcije za zbrinjavanje hercegovačke siročadi. Popović, bez ičijeg poticaja prima u svoju školu osamdesetoro muške i ženske hercegovačke djece, te bez ikakve nagrade radi u dvije smjene za više od dvije godine. Topaljsku školu su pohađala samo muška djeca sa Tople i Igala, čiji broj tada nije prelazio trideset. Jednom prilikom – naglašava Popović – kada mu je školu pohodio vladika Petranović u pratnji prota X. Lombardića i crkvenijih tutora, topaljskih kapetana Anta Jankovića i Mića Gudelja, te pošto je vladika ispitao svu hercegovačku djecu, uhvati učitelja Popovića za ruku, privede ga k prozoru s koga se vidjela crkva topaljska i glasno mu tu pred svima reče: – Tomo, višu si zadužbinu uradio, nego da si onoliku crkvu sagradio!...” Popović nije samo nastojao da obrazuje i vaspitava ovu djecu, nego se marljivo starao da im nabavlja sve što im bijaše potrebno za život.(15a) Pošto tada bijahu, pogotovo u svim većim mjestima Boke, te i po većim gradovima Dalmacije, osnovani odbori, kojima je bio cilj da materijalno potpomažu ustanak i pritječu u pomoć razbjegloj sirotinji hercegovačkoj, to se Popović obraćao njima za pripomoć ovoj školskoj djeci. Odbori su slali školi pripomoć u odjeći, obući, knjigama i školskim potrepštinama. U Herceg-Novom je radio “Odbor gospođa” koji je za čitavu godinu dana kuhao i dijelio topli objed i večeru hercegovačkoj djeci i starcima. Supruge hercegnovskih pomorskih kapetana i trgovaca natjecahu se koja će bolje prednjačiti u ovom humanom poslu. Sekretar ovog odbora bio je Tomo K. Popović, a revizor prota Lombardić.(16)

Baš u najvećem zamahu ove akcije dođe godine 1877. u Herceg-Novi iz Rusije supruga ruskog pukovnika Bogoljubova i donese sobom nekoliko hiljada rubalja sa nalogom od strane Petrogradskog dobrotvornog društva, da se ovim novcem zavedu škole za pribjeglu nejač hercegovačku. Mjesni odbor hercegnovski – za pomoć Hercegovcima – kojem bijaše predsjednik ondašnji načelnik Hercegnovog, Đuro knez Vojnović-Užički, izdao je Popoviću pismeno priznanje za njegov dotadašnji humani i patriotski rad.

Tomo K. Popović, kao veliki propagator prosvjete i knjige bio je 11. marta 1878. god. imenovan povjerenikom Matice Dalmatinske za čitavu hercegnovsku opštinu, a mjesto Đura kneza Vojnovića-Užičkog, koji je u to vrijeme bio imenovan Predsjednikom Dalmatinskog sabora.

Ovakav rad donio je Popoviću podozrenje austrijskih vlasti, pa je 1879. god. dao ostavku na državnu službu, napustio Herceg-Novi i naselio se u Trstu, gdje ga je Srpska pravoslavna crkvena opština imenovala svojim sekretarom i to septembra iste godine. U Trstu je odmah prionuo na rad, pa je zajedno sa dr Radoslavom Kvekićem i Ljudevitom Vuličevićem, književnikom, osnovao Srpsku čitaonicu, za koju je napisao i Statut. Svoje bavljenje u Trstu iskoristio je da sredi i pregleda arhiv crkvene opštine i da iz njega prepiše neke važnije istorijske dokumente, koji će mu kasnije poslužiti za njegove književne i istorijske radove.

Poslije nesretno završenog II bokeljskog ustanka u Krivošijama vraća se 1883. god. ponovo u Herceg-Novi, gdje biva postavljen za nastavnika Srpske pomorske zakladne škole (zadužbine Bošković – Đurović – Laketić) u Srbini (kod Herceg-Novog), a mjesto prof. Kosta Kulišića, koji je ove godine bio imenovan za prof. gimnazije u Kotoru. Tri godine kasnije, 1886. Popović biva postavljen za upravitelja pomenute škole, a poslije odlaska prof. Dušana Jovanovića na Cetinje, koji je bio imenovan za prof. cetinjske gimnazije.(17)

Rad Toma K. Popovića, kao upravitelja “ove jedine u Srpstvu čisto srpske pomorske škole” bio je naročito zapažen i na kulturno prosvjetnom i na nacionalnom polju. Njegova škola bila je žarište naprednih ideja onog doba. On je svoju školu povezao sa: Srpskim učenim društvom u Beogradu, Društvom Sv. Save, Maticom srpskom u Novom Sadu, Maticom hrvatskom u Zagrebu, Maticom dalmatinskom u Zadru itd. Sve ove ustanove slale su besplatno svoja izdanja školi u Srbini. Njegovom zaslugom biblioteka je uvećana privatnom knjižnicom narodnog dobrotvora kapetana Lesa Pavkovića, bivšeg načelnika Herceg-Novog i školskog dobrotvora, te velikim brojem knjiga iz biblioteke Đorđa kneza Vojnovića-Užičkog i ostalih naših građana, književnika i dobrotvora.

Godine 1884-85. štampao je prvi izvještaj ovog glasovitog Zavoda, a na osnovu bogate školske arhive. Ove godine prvi je uveo običaj da se u školi svečano proslavlja Savindan, što su uvele i ostale okolne škole. Nabavio je školsku zastavu sa prigodnim stihovima.(18)

Za vrijeme balkanskih ratova organizovao je u Herceg-Novom i u okolini odbore za skupljanje pomoći Crnogorskom i Srpskom crvenom krstu.(19)

Za vrijeme prvog svjetskog rata bio je interniran od strane austrijskih vlasti kao politički opasan. Sredinom rata vraćen je bolestan u Herceg-Novi, gdje mu je bilo strogo ograničeno kretanje do konca rata. Odmah nakon rata 1919. godine organizovao je rad u svojoj školi, koja je školske 1919-1920. godine pretvorena u Nižu realnu gimnaziju, a koja je do 30. jula 1922. god. radila kao privatna “sa pravom javnosti”. Tomo K. Popović je tada predavao srpskohrvatski, italijanski i geografiju. Od 20. jula 1922. god. škola postade državna četverorazredna Niža realna gimnazija. Koncem školske godine 1922-1923. god. Tomo K. Popović je bio penzionisan, kada mu je uz prigodnu svečanost predato odlikovanje Orden Sv. Save III stepena. Svečani govor pred svim đacima i nastavnicima održao mu je prota prof. Petar Rafailović, tadašnji direktor škole.(20)

Svoju bogatu biblioteku još za života ostavio je novootvorenoj Učiteljskoj školi 1925. god. u Herceg-Novom. Tomo Popović je sa naročitim interesom pratio rad ove škole, izdašno pomagao njen rad kao i mnoge siromašne učenike. Umro je 9. septembra 1931. godine ostavivši svoje imanje i čitavu ušteđevinu u kulturno-prosvjetne svrhe.(21)

Svoj književni rad počeo je još kao đak III razreda učiteljske škole u Arbanasima (Zadar) prevodima sa talijanskog jezika. Tadašnji njegov profesor srpskohrvatskog jezika i istorije Don Mate Nekić, koji ga mnogo cijenjaše kao marljivog i vrijednog učenika, dade mu nekoliko članaka iz poljoprivrede da mu prevede sa talijanskog za njegov “Gospodarski list”. Po uputstvu istog profesora preveo je Popović i knjižicu od G. Balle “Le malattie del baco da seta", što je izlazilo u nekoliko brojeva pomenutog poljoprivrednog časopisa. Ovaj prevod Popovićev bio je pisan lijepim i tečnim narodnim jezikom.

Prvi Popovićev samostalni književni rad počinje godine 1878, kada mu je novosadski književni list – Javor – objavio biografije Joka Katića i Save grofa Vladislavića, pod zajedničkim naslovom – Znameniti Bokelji. – Ovim radom Popović je skrenuo na sebe pažnju srpske književne javnosti. Ondašnji urednik “Javora”, dr Ilija Ognjanović, odštampao je ovaj rad u zasebnoj knjižici kao prvu svesku svoje edicije “Knjiga za narod” štamparije i knjižnice Arse Pajevića, Novi Sad 1879. god. Književnik Stevan V. Popović, izmeću ostalog i urednik velikog ilustrovanog kalendara “Orao”, čestitao mu je na ovom radu “naročito sa lepog pričanja, čistog jezika i bogatstva narodnih fraza”, te ga poziva na saradnju i moli da mu za “Orao” 1880. god. pošalje “Bilo taki jedan životopis, bilo pak kakvu pripovest iz Boke”.

Popović se vrlo rado odazvao ovom pozivu i za kalendar “Orao” za 1880. godinu napisao je biografiju profesora Mata Mrše, prvog upravitelja Srpske fondacionalne škole u Srbini. U istom kalendaru za 1881. god. napisao je biografiju velikog narodnog dobrotvora kapetana Lesa Pavkovića, načelnika Herceg-Novog, vrlo zaslužnog za otvaranje škole u Srbini, kao i novelu “Majka Crnogorka”. Godine 1883. štampao je u istoj ediciji biografiju narodnog dobrotvora, savinskog igumana Hrisantija Nikolajevića, a godinu dana kasnije (1884) biografiju prof. Ljubomira Vojnovića, poznatog narodnog dobrotvora dalmatinskih Srba. Zatim godine 1889. biografiju narodnog dobrotvora i književnika, mitropolita Đorđa Nikolajevića, urednika Srpsko-dalmatinskog magazina, prvog književnog časopisa na našem jeziku na Primorju. Ovdje još spadaju: biografija narodnog dobrotvora Boža Boškovića iz Dubrovnika (1893. god.), te biografija neumornog putnika i prosvjetnog pregaoca Arhimandrita Gerasima Zelića – književnika. Sve ove biografije pisane su sa mnogo književne i jezične akribije i sa namjerom da budu uzor, da pouče, da oduševe što više mladih ljudi i da ih upute na službu svome narodu, te da pokrenu što više imućnih ljudi na zadužbinarstvo. Istina, biografije pored ovog su istorijski tačne, stilski dotjerane, pisane izvornim narodnim jezikom. Popović nije nikada ostvario svoju zamisao da izda svoju planiranu knjigu – Znameniti Bokelji – već su ove biografije ostale razasute po mnogim našim časopisima i kalendarima.(22)

Njegov zadarski prof. Don Mate Nekić piše mu 1877. god. kako je izabran za tajnika Matice dalmatinske, pa je kao tajnik dužan pripremiti i izdati Matičin “Koledar”, pa ga moli da mu pošalje “za isti što ćirilicom napisato”. “To ti možeš – naglašava Nekić – pa i moraš mi učiniti za ljubav”. Popović se rado odazvao molbi svoga profesora i poslao mu za Matičin “Koledar” jedan “dijalog između učitelja i trgovca, u kome učitelj kori uopće naše trgovce u Boci, što se sa tršćanskijem, bečkijem itd. trgovcima dopisuju tuđijem, a ne svojim jezikom, dokazuje mu kako je ovo nelijepo, te mu, osim ovoga predstavlja i sve koristi, što bi naši imali kada bi se s njima dopisivali srpski”. Kada je 1878. god. u kalendaru Matičinom izišao ovaj razgovor, pisao mu je vladika Petranović: “Za uvršćeni u ovogodišnjem “Narodnom koledaru” razgovor između učitelja Đura i trgovca Vasilija budi vam i s moje strane hvala. Tako i unaprijed zastupajte u koledaru ćirilicu i čisti srpski jezik”... Za slijedeću 1879. g. Popović je objavio u Koledaru ćirilicom neka pedagoška pisma, koja je preveo sa talijanskog jezika.

Kada je 1880. god. njegov drug iz Seminarije Sava Bjelanović pokrenuo “Srpski list” u Zadru piše Popović: “Po djelcu – Znameniti Bokelji – koje si mi poslao i na kome ti iskreno i toplo blagodarim i čestitam, vidio sam da ti pero dobro u ruci stoji. Meni bi osobito milo bilo, a tako i čitateljima našega lista, kada bi mogao doneti na javnost i koju tvoju crtu, koje ti znaš dobro kao ikoji stari vještak izvesti. Ovijem sam ti sve kazao. Ja mislim, da svakom Srbinu na Primorju mora na srcu biti, da naš list – prvi u Dalmaciji – što ugledniji bude. Pošto umiješ i ti si na to pozvan”. Popović se odmah odazvao apelu svog druga iz Sjemeništa i Gimnazije, pa je listu marljivo slao razne manje dopise o političko-ekonomskim zbivanjima u našemu kraju pod zajedničkim naslovom “Tamo-amo po Boci”. Preveo je De Aničisovu novelu, “La casa paterna”, koju je poslao uredniku Bjelanoviću i koja je izišla u dva uzastopna broja pomenutog lista. Tokom čitave 1883. god. u podlisku Srpskoga lista izlazila je njegova dobro dokumentovana monografija o Herceg-Novom, koja je godine 1884. odštampana u zasebnoj knjizi pod naslovom “Herceg-Novi u spomen petstogodišnjice mu”. Knjižicu je izdala zadarska štamparija I. Vodicke u Zadru 1884. godine. O ovoj zanimljivoj i vrlo simpatičnoj istoriji Tvrtkovog grada kritika se povoljno izrazila, dok je prof. Don Grigorije Zarbarini u svojoj knjižici: “Paralipomeni del centenario di Castel nuovo” napisao “dugu i za pisca vrlo laskavu ocjenu na ovu knjigu”. Još prije pojave ove knjige u dubrovačkom “Slovincu” br. 18, od god. 1880. izišao je Popovićev članak “Uspomene iz prošlosti – Herceg-Novi u Boki Kotorskoj – njegov postanak i njegova istorija”. Način kako je bio primljen ovaj Popovićev rad od strane ondašnje naučne javnosti dao je piscu hrabrosti da se upusti u dalja istraživanja i da nam da ovu divnu monografiju Herceg-Novog. U “Slovincu” (Dubrovnik) br. 7, od 1883. god. izišla je iz pera Toma K. Popovića manja rasprava pod naslovom: “Petstogodišnjica Erceg-novog”.(23)

Osim istorije i biografija pokušao je Popović da piše pripovijetke i drame, u čemu nije imao onoliko uspjeha, koliko je imao u pisanju istorije. Dubrovački “Slovinac”, koji je tada uređivao prof. Luko Zore, donio je njegovu novelu – Nije on Kami – u broju 19. od 1879, koju je pisao po svoj prilici po ugledu na neke onovremene talijanske pisce. U istom listu iz 1882. godine izišla mu je drama “Čežnja za otadžbinom” na kojoj piše “drama u tri razdijela, prečinio sa italijanskog Tomo Krstov Popović”. Dubrovački štampar Dragutin Pretner preštampao je 1883. god. dramu iz “Slovinca” i izdao je u zasebnoj knjižici o svom trošku. Interesantno je napomenuti da se ovaj pozorišni komad igrao nekoliko puta u našim krajevima. Kada se 1894. god. drama prikazivala na Cetinju u “Zetskom domu” iza uspješno prikazane predstave brzojavljaju Tomu Popoviću: dr Lazar Tomanović, Niko Tatar, Milo Kovačević, Dreč i dr. slijedeće: “Zahvaljujemo na večerašnjem uživanju tvog komada – Čežnja za otadžbinom”. Bjelanovićev zadarski “Srpski glas” u broju 21 od 1894. god. među domaćim vijestima javlja: “Čitamo u Glasu Crnogorca da je ovo dana pozorišno društvo Simićevo prestavljalo dvije večeri zasebice dramu “Čežnja za otadžbinom”, što ju je po talijanskom motivu za srpsku pozornicu udesio naš prijatelj i zemljak Tomo K. Popović. Komad Popovićev, kome se radnja razvija na Njegušima i u Petrogradu – jako se dopao na Cetinju; a drugu predstavu kao što javlja Glas Crno-gorca izvolio je počastiti svojim prisustvom i svijetli knjaževski dvor. Ovom lijepom uspjehu našega Popovića mi se od srca radujemo i želimo da ovaj njegov rad naiđe na jednak uspjeh i u ostalim krajevima srpstva."(24)

Novosadski “Javor” za 1891. god. donio je Popovićevu komediju “Prćija” (La dote), koja je prevod sa italijanskog jezika. Ovaj Popovićev rad je dobar i možemo ga svrstati u bolje prevode sa talijanskog jezika kod nas. Štamparija Arse Popovića iz Novog Sada izdala ga o svom trošku u zasebnoj knjižici. Ovaj komad je rado čitan i prikazivan je nekoliko puta u našim krajevima. U Kninu se prikazivao prigodom Svetosavske zabave. U rukopisu mu je ostalo još nekoliko prevoda sa talijanskog jezika, među kojima i interesantna igra za djecu “Prva žalost”.

Još godine 1883. u nekoliko brojeva dubrovačkog “Slovinca” izašao mu je vrlo lijep i zapažen rad “Manastir Savina”. U ovom radu Popović je htio da nam dočara ljepote savinskog pejsaža i manastirske znamenitosti. Knjižara Jova Sekulića u Herceg-Novom ovaj Popovićev rad izdala je kao zasebnu knjižicu 1909. g. Jedan drugi informativniji rad, koji nosi takođe naslov “Manastir Savina” izišao mu je u časopisu “Brankovo kolo” br. 15 i 16, godine 1909. i 1910. Ovim radom Popović je htio da upozna našu javnost sa ljepotama i znamenitostima manastira Savina.(25)

Kada je 1885. godine Marko Car, književnik, zajedno sa Josipom Bersom pokrenuo u Zadru književni list “Vuk” pozvao je na saradnju i svoga druga iz hercegnovskih dana, Toma K. Popovića. Popović se rado odazvao pozivu i u prvim brojevima “Vuka” pojavila se Popovićeva novela “Kukavica majka”, a u narednim brojevima poveća pripovijetka “Djevojačke grede”. Siže za ove pripovijetke Popović je uzeo iz naših krajeva i njegove prošlosti. Pošto je list bio zapao u dugove to ni Popovićeva pripovijetka nije čitava izišla, jer je list prestao sa izlaženjem.(26)

Dvije godine prije 1882. poslao je iz Trsta u dva broja književnog lista “Srpske ilustrovane novine”, koje su izlazile u Novom Sadu, svoju novelu, “Crna pamet, gotova pogibija”. Cetinjski književni list “Nova Zeta” donio je 1889. god. Popovićevu novelu “Teško li je za nedraga poći”. Sve ove pripovijetke i novele imaju više narativno-didaktički karakter, bez mnogo umjetničkog zamaha i invencije. Marko Car, naš poznati kritičar, rekao je za Popovića: “Tomo Krstov da nije plašljiv, da nije strepio što će o njemu reći književna kritika, razvio bi se bio u dobrog pripovjedača, jer je vrlo dobro poznavao materiju koju je izlagao, tj. ovaj naš kraj, njegove ljude, njihove naravi, jezik i običaje.”(27)

Prigodom proslave 25-te godišnjice vladikovanja Gerasima Petranovića, napisao je 1897. god. u “Bosanskoj vili”, Sarajevo, broj 23 i 24, vrlo zapaženu biografiju ovog narodnog dobrotvora i književnika. Godinu dana kasnije (1898) ovaj rad je naknadom manastira Savine štampan kao zasebna knjižica. Objavio je takođe u “Bosanskoj vili” 1910. god. biografiju pod naslovom “Kaluđer Josif Tropović – učitelj vladike Rada”. O svom “vazdašnjem” prijatelju Simi Matavulju pisao je u časopisu “Brankovo kolo” 1908. god. U ovom članku opisao je bavljenje i rad Matavulja u hercegnovskoj sredini.

Pošto je prvo izdanje knjige “Herceg-Novi u spomen mu petstogodišnjice”, bilo već svo rasprodato, to je Popović pripremio novo izdanje knjige, sad pod naslovom “Herceg-Novi – istorijske bilješke”. Ova dobro i studiozno napisana monografija Herceg-Novog obuhvata period od osnivanja grada od strane bosanskog kralja Tvrtka I do dolaska Austrije, tj. do Bečkog kongresa 1815. god. Prava je šteta da Popoviću nijesu bili dostupni bogati arhivski fondovi Kotora, Dubrovnika i Herceg-Novog, jer bi ovaj rad bio potpuniji i naučno dokumentovaniji. Pisac je za ovaj svoj rad pročitao veliki dio literature na našem i stranim jezicima, pedantno provjeravao podatke i onda tek kristalno čiste i tačne unosio u svoje zabilješke. Ovu knjigu mu je 1924. godine izdalo “Turističko društvo Orjen” iz Herceg-Novog.(28)

U svojoj autobiografiji piše: sada Popović radi na istorijskim crtama svog rodnog mjesta, koje će izdati ako poživi pod natpisom: “Istorijske bilješke o Herceg-Novom”, a u kojima će pošto je sabrao mnogo novog gradiva, opširnijih i potanjih vijesti biti, nego što je to iznio u svome “Herceg-Novom”. Piscu ovih redova, koji je bio đak Toma K. Popovića i koji se sa dužnim poštovanjem i sa zahvalnošću uvijek sjeća svoga nastavnika, Popović je rekao 1929. g. da sprema drugi dio svoje knjige Herceg-Novi. Mi smo tragali godinama za njegovim rukopisom, ali na žalost ne nađosmo rečeni rukopis.(29)

U pismima Marka Cara nađena je “Autobiografija” Toma K. Popovića, koja se sada nalazi u Srpskoj akademiji nauka u Beogradu kao i popratno pismo upućeno Caru, a koje glasi:

Herceg-Novi 8. novembra 1917.

Da si zdravo tvom Tomu”.(30)

Popović je za vrijeme austrougarske okupacije Boke bio živa spona između kulturnih centara: Beograda, Cetinja, Petrograda, Novog Sada, Zagreba, Zadra, Sarajeva, Mostara i Dubrovnika, sa ovim našim krajevima. Tako se on dopisuje, šalje podatke, izvještaje, recenzije i dopise: dr Lazaru Tomanoviću, Savi Bjelanoviću, Nikiforu Dučiću, Georgiju Nikolajeviću, Antunu Fabrisu, Simi Matavulju, Marku Caru, Ljudevitu Vuličeviću, Đorđu Stratimiroviću, Vladimiru Ćoroviću, Stevanu V. Popoviću, dr Iliji Ognjanoviću, Dimitriju Ruvarcu itd. Popović je sa naročitim ponosom čuvao i pisma Đura Daničića iz Zagreba u kojem veliki naučnik zahvaljuje “na poslatijem i protumačenijem riječima”. Sva ostala pisma puna su podataka iz istorije, književnosti, jezika i folklora ovog kraja.(31)

Tomo Krstov Popović bio je posljednji stub one zaslužne kulturno-prosvjetne generacije kojoj su pripadali Marko Car, Simo Matavulj, Veljko Radojević itd. Književni i kulturni razvoj Herceg-Novog ima uvelike zahvaliti ovim pregaocima za svoj procvat i svoju kulturnu afirmaciju.

Kada je prof. Dušan Vuksan pokrenuo na Cetinju 1927. godine “Zapise”, časopis za književnost i nauku, obratio se za saradnju i Tomu K. Popoviću. Popović je, iako već u poodmakloj dobi, za 6. svesku ovog časopisa napisao članak “Prof. Josip Djelčić”, u kojem je iznio život i rad ovog zaslužnog istoričara. Ovo je ujedno i posljednji objavljeni rad Toma K. Popovića.

Svoj književni i naučni rad otpočeo je godine 1878. u novosadskom “Javoru”, gdje je bio počeo objavljivati biografije zaslužnih sinova Boke, pod naslovom – Znameniti Bokelji – pa do septembra 1931. godine. Gotovo čitavo pola stoljeća Tomo K. Popović je marljivo djelao na kulturno-prosvjetnoj njivi narodnoj, pola stoljeća je nastojao da perom, riječju i djelom prikaže, otrgne od zaborava i opiše sve ono veliko, slavno, lijepo, ljudsko i patriotsko, čime se ponosio ovaj kraj i što ga je izdvajalo i činilo još ljepšim i zanosnijim. On je pokazao i riječju, slovom i djelom kako se ljubi svoj rodni kraj i otadžbina.

1) Maksim Zloković – Književnost u Boki od najstarijih vremena do danas (u rukopisu).

2) Kao gore.

3) Petar Šerović – Ostaci starog Benediktinskog manastira Sv. Petra u Bijeloj – Starinar Arheološkog društva Beograd 1923, br. 3, str. 150-157 (separat). Vidi: Maksim Zloković – Bijela – Narodni univerzitet Boke Kotorske – Kotor 1937. godine.

4) Risto Kovijanić – Književnost Kotora – Kotorska sekcija društva istoričara Crne Gore – Kotor 1970, strana 94.

5) Lj. Stojanović – Stari srpski zapisi i natpisi. II 4082; vidi: Savo Nakićenović – Boka – Srpski etnografski zbornik XX, Beograd 1913.

6) Vojislav Đurić – Manastir Savina – Boka 5 – Herceg-Novi 1973, strana 10.

7) Maksim Zloković – Slovenska Župa Dračevica – Boka 1 – Herceg-Novi 1969, str. 66 i 72. – Vidi: Đoko Mazalić – Leksikon umjetnika Bosne i Hercegovine – Sarajevo, strana 37.

8) Jovan Radonjić – Putovanje Evlije Čelebije po srpskim i hrvatskim zemljama – Godišnjica Nikole Čupića, knj. XI, Beograd 1912. g. – vidi: Tomo K. Popović – Herceg-Novi – Dubrovnik 1924, str. 70-74.

9) Miroslav Pantić – Istorija srpske književnosti baroknog doba – (XVII i XVIII vek) – Nolit, Beograd 1970, str. 309-311. Vidi: Maksim Zloković – Hercegnovski Vladislavići – Godišnjak Pomorskog muzeja Kotor 1973, str. 77 i 78.

10) Isto, GPM Kotor, str. 78.

11) Vojislav Boljević Vuleković – Razvoj pomorskog školstva na Crnogorskom primorju – Zbornik 1 Više pomorske škole Kotor 1974, str. 81 i 82.

12) Velimir Radović – O Srpskoj pomorskoj školi u Srbini – Zbornik 1 VPŠ – Kotor 1974, str. 117 i 118.

13) Simo Matavulj – Bilješke jednog pisca – SKZ Beograd 1939, str. 61.

14) Ove podatke dao nam je Marko Car, književnik.

15) Autobiografija Toma Krstova Popovića nađena u pismima Marka Cara. Sada u Srpskoj akademiji nauka u Beogradu.

15a) Kao pod brojem 15.

16) Ovaj podatak dao nam je svojedobno Niko I. Doklestić, kao i još nekoliko podataka o ustanku 1875.

17) Izvještaj Srpske fondacionalne škole u Srbini. Vidi: “Autobiografiju”.

18) Kao pod 17. Dao nam podatke Niko I. Doklestić i Andrija Bačanović, đaci pomenute škole.

19) Ovaj podatak dao nam je Andrija Bačanović i proto Jovo Avramović.

20) Iz uspomena pisca ovih redova, bivšeg učenika gimnazije u Herceg-Novom.

21) Anton Milošević – Tomo Krstov Popović-Novljanin – Stvaranje – Cetinje 1951/VI, br. 10-11, str. 703-705.

22) “Autobiografija” – Vidi: “Javor”, Novi Sad 1878. g; “Orao” 1880, 1881, 1883, 1884, 1889. i 1893. g.

23) “Autobiografija” – Vidi: “Srpski list”, Zadar 1883; “Slovinac” – Dubrovnik, br. 18, 1880. i br. 7, 1883.

24) Isto.

25) “Autobiografija” – vidi: “Javor” 1891; “Slovinac”, br. 12 i 13 1883; “Brankovo kolo”, br. 15, 16, 1909-1910.

26) Saopštio nam je književnik Marko Car.

27) Maksim Zloković – Moji susreti – (Eseji u rukopisu).

28) Isto.

29) Popović je saopštio piscu ovih redova.

30) Iz zaostavštine Marka Cara – Srpska akademija nauka Beograd.

31) “Autobiografija”.

// Projekat Rastko - Boka / Istorija //
[ Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.