Đorđe Ćapin

Zavičajni muzej u Herceg-Novom

Govor na svečanoj akademiji posvećenoj Mirku Komnenoviću u okviru proslave Međunarodnog dana muzeja i 50-godišnjice početka rada Zavičajnog muzeja u Herceg-Novom, dvorana “Park” Herceg-Novi, 17. maja 2003.

Herceg-Novi je grad zadužbina. Skoro sve važno i značajno u ovome gradu nisu utemeljile ni države ni institucije, nego njegove patriote. Testamentom iz 1940. godine Mirko Komnenović je zavještao svoju kuću na “Kršu” na Toploj gradu Herceg-Novom sa željom “...da ta zadužbina bude, po mogućnosti, GRADSKI MUZEJ, u kome bi se čuvale sve stvari od starinske vrednosti ostavljene bilo od mojih naslednika bilo od koga trećeg. Od prihoda od toga muzeja neka uprava daje pripomoći hercegnovskoj siročadi bez razlike vjere.” i dalje ...da “Srpski barjak koji se nalazi u rečenoj mojoj stojnoj kući, neka svakako u njoj i ostane na večita vremena i to kao i sada na vidnom mestu.”

U ovih nekoliko rečenica sažeta je, čini mi se, cijela istorija, tradicija, kultura i mentalitet starog Novog i Boke. Zato Novom i Boki još uvijek niko ne može promijeniti milenijumima stvarani i potvrđivani nacionalni i civilizacijski kod, a sa druge strane, u srpskoj i gospodskoj Boki ne može proći nijedan ekstremizam, ma sa koje strane dolazio. Žalosno je da su od Mirkovog vremena do danas mnogi od toga odstupili, pa pod “starim Novim” i njegovom tradicijom pokušavaju prodati sve i svašta, uključujući i velikodržavne imperijalne projekte nekih stranih faktora. Stari Novi, Novi Mirka Komnenovića je bio nešto drugo – prije svega nacionalna, ali tolerantna, gospodska i otvorena sredina, u kojoj je čuvanje nacionalnog ponosa bila obaveza, ali nacionalna pripadnost nikada nije bila zanimanje.

Zadužbina Komnenovića je jedna od rijetkih zadužbina u Novome koja je ostala pod krovom i služi svojoj namjeni po želji ostavioca, doduše samo zgrada i ostatak nekada velikog imanja. 1949. godine Vlada Narodne republike Crne Gore izdaje “Uredbu o osnivanju Muzeja u Herceg-Novom”, kao institucije regionalnog karaktera, čiji je zadatak “da prikuplja, čuva, proučava i izlaže materijal vezan naročito za istoriju Boke Kotorske”. Narodni muzej Herceg-Novi otvoren je 1953. godine, a ta godišnjica je i povod za ovu proslavu. Kasnije mijenja ime u Zavičajni muzej Herceg-Novi, čime od regionalnog postaje lokalni muzej koji pokriva teritoriju opštine Herceg-Novi. Muzej je matična ustanova skoro svih institucija kulture u Herceg-Novom. Sredinom pedesetih godina iz Muzeja se izdvajaju Arhivsko i Bibliotečko odjeljenje – današnje ustanove Gradska biblioteka i čitaonica Herceg-Novi i Arhiv Herceg-Novog. Ova druga je danas jedno od odjeljenja Državnog arhiva Crne Gore sa Cetinja. Galerija “Josip-Bepo Benković”, osnovana 1966., 1967. godine postaje zasebno odjeljenje Muzeja.

U pola vijeka postojanja Muzej je imao, kao i svaki živi organizam, uspone i padove, dostizao je veliki ugled i značaj u stručnim krugovima, ali je imao i periode opadanja, uvijek u stopu prateći svoj grad i živeći sa svojim gradom. Kad je padao Novi, tonuo je i Muzej sa njim. Kad se od Novoga, “moralne prestonice Boke” pokušavala silom napraviti zaostala provincijalna i imitatorska sredina bez identiteta, u provincijalizam je tonuo i Muzej. Kad god je Novi bio jak i uspravan, siguran u svoj identitet i ponosan na njega, dizao se i Zavičajni muzej. I danas ima snaga koje bi od zadužbine Mirka Komnenovića da naprave cirkus i luna park, ali je sadašnji Novi, uprkos svemu, još uvijek jači od njih i to neće dozvoliti. Davno sam negdje napisao, u jednom tekstu koji se u drugoj polovini devedesetih godina nije mogao objaviti, da je Muzej u Novom paradigma naučnog, kulturnog, vjerskog, nacionalnog, političkog i svakog drugog identiteta Novog i Boke i projekcija na mikroplanu svega onoga što će Novi i Boka biti u sljedećih par stotina godina. Nikada nisam bio sigurniji nego sada da je zaista tako.

Muzej je naučna i kulturna institucija, čije poluvjekovno trajanje obavezuje – prije svih njegovog Osnivača – opštinu Herceg-Novi, ali i sve nas. Muzej je institucija, čiji osnovni i najvažniji dio djelatnosti nisu javne manifestacije, nego kulturni i naučni rad u najvažnijem, fundamentalnom dijelu onoga što se podrazumijeva pod širokim pojmom “kultura”. Muzej nije izložbeni prostor, već dokumentacioni centar i naša memorija. Danas Muzej samostalno izvodi arheološka iskopavanja, konzervatorsko-restauratorske zahvate na kulturno istorijskim spomenicima, organizuje izložbe i naučne skupove, izdaje knjige. Danas Muzej sarađuje sa svima koji sa njim žele i smiju sarađivati – od Švedske do Južne Afrike, od Amerike do Australije. Sarađuje kao institucija sa svojim identitetom, težinom i prepoznatljivošću. Radove nastale u našem muzeju koriste svjetski instituti i oni ulaze u elektronske biblioteke svjetskih univerziteta. U treći milenijum i informatičku eru Zavičajni muzej je ušao sa neuporedivo boljim startnim pozicijama od ijedne institucije kulture u Crnoj Gori, uključujući i one koje se nazivaju “državnim” ili “nacionalnim”. To se vidi i to se zna. Znaju to i prijatelji i neprijatelji. Zato ovi drugi to ili prećutkuju ili izmišljaju “slučajeve” koje plasiraju po petparačkoj žutoj štampi. Međutim, Muzej danas u prezentaciji svoga rada u ozbiljnim relacijama u ravni struke i nauke ne zavisi ni od jedne medijske kuće u Srbiji i Crnoj Gori. Stvarni i realni značaj ove institucije više niko ne može ni osporiti ni preuveličati. Zavičajni muzej Herceg-Novi je faktor sa kojim se ozbiljno računa na naučnom nivou.

Značaj nameće i obaveze – i instituciji i njenom osnivaču i gradu. Svaka afirmacija Muzeja je ujedno i afirmacija Novog, a svaki pokušaj gušenja i marginalizovanja ove ustanove je marginalizovanje Novog, njegovog pamćenja i identiteta. Zato nijedna izmišljotina i medijska haranga usmjerena protiv institucije ili bilo kog pojedinca u njoj nije prošla, a ni ubuduće neće proći. Sve dobro i sve loše nije zaboravljeno i neće biti zaboravljeno, sve je to upisano “u ljetopis opširni vječnosti”. Pola vijeka obavezuje da se odoli svim pritiscima, da se radi za dobro i čast Novog i cijele Boke, u ime naučne istine. Institucija koja u svojim temeljima ima takvog velikana kakav je Mirko Komnenović ne može propasti, a ako ode nekim drugim putem od onog jedinog mogućeg i obavezujućeg, to će ujedno biti i propast grada Svetoga Stefana i njegovog šestvjekovnog trajanja i identiteta.

Veliko vrijeme traži velike ljude. Mali ljudi u velikom vremenu uništavaju sve čega se dohvate, jer ne mogu drugačije. Zato moramo biti veliki, možda i veći nego što nam pripada, da sačuvamo ono što imamo i da se ne stidimo pred potomcima. Veliki i mudri ljudi znaju da istorija ne počinje od njih i da je istorija učiteljica života. Novi ima šta i od koga da nauči.

// Projekat Rastko - Boka / Istorija //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.