Vuk Karadžić

Boka Kotorska

Izvor: Kovčežić za istoriju jezik i običaje Srba sva tri zakona
u Beču
u štampariji jermenskoga manastira
1849

Napomena priređivača

Sada se u ovoj knjizi štampa ono što je objavljeno u dvema knjigama Vukovim: u knjizi Montenegro und Montenegriner, kao i u Kovčežiću u kome su i prilozi koje je Vuk pripremio kao uvod ispred opisa Crne Gore. Našoj knjizi dat je naslov Crna Gora i Boka Kotorska.

Napomena Vuka Karadžića

Boka Kotorska

Da bi se Crna Gora lakše mogla opisati i poznati, najprije ćemo kazati što o Boci Kotorskoj, koja nju od mora rastavlja. A da bi svi naši čitatelji lakše sebi mogli predstaviti gdje je Boka, pobrojićemo najprije sva znatnija primorska mjesta na zapadnoj strani njezinoj, kojijeh su imena dalje u narodu našemu poznata.

Trst je najzapadnija primorska opština naroda našega (po broju duša može biti i najmanja, ali po bogatstvu prva u svemu narodu). Odavde je k jugu oko mala dva dana hoda Rijeka (senjska). Između Rijeke i Trsta je poluostrvo Istrija, u kojoj se po primorskijem mjestima govori najviše talijanski, a seljaci unutra govore jezikom između kranjskoga i srpskoga. Istrijanci su svi zakona rimskoga, samo su u selu Peroju kod Pole (unutra nakraj poluostrva) zakona grčkoga, za koje se pripovijeda da su se negda iz Crne Gore ondje doselili, kao što im i današnji jezik njihov svjedoči. Iza Rijeke je dalje Senj, koji je iz pjesama po svemu narodu našemu poznat. Iza Senja nastaje Dalmacija, u kojoj su najznatniji primorski gradovi: Zadar, Šibenik i Spljet. Iza Spljeta dalje pored mora nastaje Hercegovina, u kojoj je najznatnije primorsko mjesto Dubrovnik, iz koga se (k istoku u suhu zemlju) za po dana može doći u Trebinje. Gdje se na južnoj strani svršuje dubrovačka država, ondje se od mora odvaja u suhu zemlju zaliv (koji se onuda zove kanal i konao) gotovo svuda širi od Dunava niže Biograda, i krivudajući između prevelikijeh kamenitijeh gora oteže se k jugoistoku oko šest sahata hoda do pod samu Crnu Goru (ali voda u ovome zalivu nije sve morska, nego je ima mnogo slatke, koja izvire ispod crnogorskijeh gora, pa od uspora morskoga narasla; pred sjevernijem vratima kotorskijem izvire u proljeće rijeka na kojoj bi moglo mljeti pedeset kamena; a pred južnijem vratima vidi se u svako doba godine kako voda u viru izvire iz dubine). Kako se s mora uđe u zaliv, odmah je s desne strane pod brdom do same vode desetak kuća, koje se zovu Rose: tu je carina i straža od zaliva, i ko god u nj ulazi ili iz njega izlazi, valja ondje da se prijavi, i da kaže odakle je, kuda ide, i šta nosi. Prema Rosama je na lijevoj strani, na vrlo lijepome i od vode pouzvišenome mjestu Novi, grad stari gotovo razvaljen, i više njega na brdu noviji i tvrđi. Blizu Novoga je lijep i veliki manastir Savina, za koji se pripovijeda da je u stara vremena u njemu sjedio vladika hercegovački. Od Novoga oko tri sahata na onoj je strani, ali tako u kutu da se sa srijede zaliva ne može vidjeti, Risan (varoš — od 250 kuća i 1300 duša — i zidine od starijeh gradova, i na brijegu i na vodi), za koji se ondje pripovijeda da je u njemu življela ilirska kraljica Teoka. Više Risna je na planini knežina Krivošije (250 kuća i oko 1200 duša) sa još dvije male knežinice, od kojijeh se jedna zove Ubli (donji i gornji, od 90 kuća i 550 duša) a druga Ledenice (40 kuća i 256 duša). Od Risna idući uza zaliv oko jednoga sahata je varoš i više nje gradić Perast (oko 200 kuća, među kojima je 26 zakona grčkoga). Prema Perastu je na drugoj strani Stoliv (oko 120 kuća, među kojima su grčkoga zakona samo tri) nekoliko kuća kraj vode, a ostale su gore pod samijem vrhom od brda. Dalje idući uza zaliv oko po sahata od Perasta nekoliko rastrkanijeh kuća zovu se Dražev Vrt, u kojemu na samoj vodi ima stara zidina, za koju se pripovijeda da je bila kula Lima harambaše; a na Drugoj strani prema Draževu Vrtu za jednu kućerinu nadno Markova vrta govori se da je bila kuća Baja Pivljanina. Oko po dobroga sahata od Draževa Vrta počinje se varoš Dobrota (280 kuća) i oteže se pored vode ispod brda oko čitav sahat hoda, a prema Dobroti na desnoj strani isto tako stoji Prčanj. Više Dobrote se zaliv svršuje, i na desnoj strani svršetka njegova stoji Kotor, veliki stari grad na vodi, a manji i može biti noviji gore na stijenama; sa zidova obadva ova grada može se dobaciti iz puške na crnogorsku granicu*). A i osim ovijeh glavnijeh mjesta s obje strane su zaliva od mora do Kotora, gdje malo razdalje, gdje ubliže sve velike prekrasne kuće, kao najljepši dvori gospodski; sela pak oko zaliva ima najviše između Risna i Novoga. Jedno mjesto u zalivu niže Risna, gdje su gore s obje strane zaliv vrlo stijesnile, zove se Verige, za koje se pripovijeda da su se na njemu negde zapinjale verige (sindžir, lanac), da brodovi neprijateljski ne bi gore proći mogli; i zidine od stražara sa obje strane zaliva još se vide. — Između mora i zaliva su dvije opštine ili kapetanije: Luštica i Krtole.

*[ Tako je bilo onda kad je ovo pisano, a poslije je granica. crnogorska odmaknuta dalje.]

Svu ovu zemlju oko zaliva, od Kotora pa dolje do mora, zvali su Mlečići Boke di Kataro, Bocche di Cattaro (ušće kotorsko), otkuda je i među našijem narodom onuda postalo ime Boka, ili, kao što govore Dubrovčani u mn. broju (upravo po talijanskome) Boke. Rišnjani pripovijedaju da je na ovome zalivu bilo negda glavno mjesto Risan (kao što je sad Kotor), i da se onda ovo nije zvalo Boke di Kataro, nego Boke di Rizano, pa kad je donji risanski grad propao u more (kao što se i danas poznaje), onda je kod tora (gdje su se ovce držale) postavljen temelj Kotoru. Više Kotora u kamenitoj gori vidi se nekaka velika jama, kao pećina: onuda se pripovijeda da je onu pećinu bio počeo kopati silni Car Stefan, da ondje gradi grad Kotor, pa mu kazala vila da to ne čini, jer mu ondje u onoj vrleti nema ni brodu pristaništa, ni konju poigrišta, već neka ga gradi dalje kraj zaliva. Car posluša vilu, i s pomoću njezinom načini grad Kotor, i dovršivši ga sasvijem, pozove na čast mnogu gospodu i vilu. Kad se car pred gospodom stane hvaliti kakav je lijep grad načinio, vila ga prekori da on to bez nje ne bi mogao učiniti; caru na taj ukor bude tako žao da udari vilu šakom po obrazu, a ona se na to rasrdi, te sve izvore i studence po Kotoru otruje, i sve goste careve poludi. Kad car tu osvetu vidi, on stane vilu moliti, i jedva je kojekako namoli te mu goste povrati od ludila i očisti mu od otrova samo jedan izvor iza južnijeh vrata gradskijeh. I od toga kažu da je ostalo te su i sad, osobito ljeti kad je suša, sve vode po Kotoru malo slane, osim onoga izvora iza grada na južnoj strani. Kazivali su mi u Kotoru da ima i pjesma o ovome svemu događaju, ali ja nijesam mogao nikoga naći ko je zna. Ovako se pripovijeda i pjeva da je Kotor postao; ali se misli da su ime ovo ondje donijeli nekakvi Bošnjaci koji su se doselili iz mjesta koje se zvalo Kotor.

Od Kotora k jugu oko po dana hoda suhijem putem na moru je mali gradić Budva. Između Kotora i Budve onaj komad zemlje zove se Grbalj, u kome su četiri knežine: Lazarevići, Bojkovići, Tujkovići i Ljubanovići (prve su dvije između mora i puta kojim se ide iz Kotora u Budvu, a druge dvije između puta i crnogorske planine Lovćena). Između Budve i Crne Gore u Brdima su tri male knežine ili opštine: Maine, Pobori i Brajići; a malo više Budve pored mora (k jugu) počinje se knežina Paštrovići (ili Paštrojevići), i oteže se između mora i planina koje je rastavljaju od Crne Gore, oko šest sahata hoda, do brda Dubovice i Cmilove ulice, koja nju razdvajaju od nahije barske, a državu austrijsku od turske Arbanije (Arnautske). U Paštrovićima ima oko 40 sela (u kojima će biti oko 3000 duša i oko 700 pušaka), koja su razdijeljena na 12 plemena.

Sav ovaj komad zemlje, koji od jugozapada graniči s morem, od sjevera s (turskom) Hercegovinom*), od sjeveroistoka opet s Hercegovinom (do više Risna), od pravoga istoka s Crnom Gorom (od više Risna do Cmilove ulice), a od jugoistoka s turskom Arbanijom, zvao se otprije, dok su Mlečići njime vladali, mletačka Arbanija, kao i sad njemački što se zove austrijska Arbanija; a naši mnogi ljudi, osobito koji odande dalje k sjeveru žive, u govoru uzimaju ovo sve za Boku kao i ja ovdje što uzimam.

[* Valjalo bi ovdje da graniči s dubrovačkom državom; ali su Dubrovčani negda molili Turke da ih razdvoje od mletačke države, i tako su Turci u karlovačkome miru (1699. godine) uzeli i od ove strane i od Dalmacije po komad zemlje do mora, pa tako ostalo i do danas (te se ni iz Dalmacije u Dubrovnik, ni iz Dubrovnika u Novi po suhu drukčije ne može otići, nego s pratiocima od lazareta preko turske zemlje!). S južne strane ovaj komad zove se Sutorina (i upravo uzevši nije širi od jednoga sahata), a onaj sa sjeverne Klek.]

Zemlja je ova gotovo sva vrlo vrletna i kamenita. Najviše su u njoj ravnine u Grblju Soliosko i Mrčevo polje, i oko Budve, također i u Paštrovićima do same turske Arbanije ima kraj .mora lijepa ravnica; a po ostalijem mjestima palučci, kao u nas konopljišta, ili kao dobro gumno, drže se za njive i livade; po mnogijem su mjestima preko kamenitijeh strana podzidane međe sve jedna iznad druge, pa odozgo nanesena zemlja, te posađeni vinogradi ili drugo što. Ograde su najviše od kamena, bez kreča i zemlje, koje se onuda, kao i u Crnoj Gori zovu međa. Boka je zemlja zdrava, kako god Hercegovina; i kao primorje vrlo je župna: u njoj rastu limuni, naranče, šipci (Cranatapfel), smokve i masline, kao kod nas šljive i jabuke. Snijeg se samo može vidjeti po Lovćenu i po drugijem visokijem planinama, a dolje usred zime ide kiša mjesto njega, i po gdjekojim mjestima o Božiću žute se naranče na drvetima, crvene se ruže (bokeljke, Monathrosen) po vrtovima, a u mjesecu januariju bademi počinju cvjetati.

U cijeloj Boci ima oko trideset i tri hiljade duša, sve pravijeh Srba, kakovi i gdje biti mogu; jedna četvrt od ovoga biće zakona rimskoga, a ostalo je sve grčkoga. U Novome, Kotoru i Budvi izmiješani su ljudi od obadva zakona; u Risnu ima samo jedna kuća zakona rimskoga; u Perastu, kao što je napomenuto, ima samo 26 kuća zakona grčkoga, u Prčanju biće ih malo poviše, u Stolivu samo dvije (dolje kod vode), a u Dobroti nema ni jedne; u Luštici i u Krtolama ima nekoliko kuća i zakona rimskoga, a po Krivošijama, Ublima, Ledenicama, Grblju, Mainama, Poborima, Brajićima i Paštrovićima, kao i po svima ostalijem selima koja su od vode malo dalje, sve je zakona grčkoga. Istina da u Risnu nema do samo jedna kuća zakona rimskoga, ali je opet uz grčku crkvu s desne strane prizidan rimski oltar, u koji se ne može drukčije ući nego na crkvena vrata, i tu svake nedjelje i praznika dolazi rimski pop iz Perasta, te prije grčke službe služi službu po svome zakonu. Ali je ovdje barem oltar prizidan uz crkvu, i iz crkve se može zatvoriti; a u Kotoru je rimski oltar bio upravo u crkvi našoj s desne strane, pa kad se 1810. godine potuže Kotorani zakona grčkoga francuskom maršalu Marmontu da je njih više nego rimljana, pa rimljani imaju više od 10 crkava, a oni samo jednu manju nego ijedna od rimskijeh, i opet u njoj rimski oltar; onda on ne samo zapovjedi da se rimski oltar iz njihove crkve iznese, nego im još kaže da i od rimskijeh crkava uzmu sebi jednu koju god hoće, osim Svetoga Trifuna (koja je ondje prva i kao saborna), i oni uzmu Svetoga Nikolu, za koju se misli da je i od starine Grčka bila (jer je na istok obrnuta). I to sve tako ostane i pod austrijskom vladom.

Pripovijeda se da je gotovo do svršetka XV vijeka u Boci bio i mitropolit zakona grčkoga, koji je sjedio u manastiru na Prevlaci (nadno grbaljskoga polja na malome ostrvu koje je vrlo malo vodom odvojeno od suhe zemlje), pa Kotorani (rimskoga zakona) otrovali i njega i 72 kaluđera; te potom manastir opustio, a narod grčkoga zakona u crkvenijem ili svešteničkijem stvarima ostao pod mitropolitom crnogorskijem, pod kojim je bio do 1809. godine, a od toga je vremena pod vladikom dalmatinskijem. U Paštrovićima imaju samo četiri popa, nego im popuju kaluđeri iz 4 manastira (iz Praskvice, Duljeva, Gradišta i Reževića), kod kojijeh se i ukopavaju svi. Paštrovskijeh poskurica nema nigdje u narodu našemu: svaka imućnija kuća svake subote, a osobito uoči praznika, šalje svome manastiru po poskuricu, koja nije manja od 2 oke, a gdjekoje bivaju i od 5 oka: i tako se kaluđeri ne samo hrane poskuricama nego ih i suše, te prodaju na more kao peksimet.

Može biti da nikakvo mjesto u narodu našemu nije tako važno i znatno za jezik naš kao prava Boka (oko zaliva). Ne samo što se ondje može čuti mnoštvo pravijeh slavenskijeh riječi, koje se amo u našijem krajevima nigdje ne govore, i što oni zakona rimskoga ne govore (kao npr. po Slavoniji, po Dalmaciji, po Bosni): vira, lipo, dite, did, već (kao i oni zakona grčkoga) vjera, lijepo, dijete, đed itd., nego se u svakome mjestu drukčije govori: Dobrota se počinje od samoga Kotora, tako da čovjek koji nije odande, ne može znati koje su kuće dobrotske, koje li su kotorske, pa Dobroćani govore sasvijem drukčije nego Kotorani; iz Perasta u Risan nema više od jednoga sahata, a u govoru je veća razlika između Rišnjana i Peraštana nego između Negotinaca i Trebinjana; Prčanjane i Dobroćane razdvaja samo zaliv, preko koga se može dozvati, i u Kotoru se svaki drugi dan na pazaru miješaju, pa opet vješt čovjek svakoga od njih, dok progovori, može poznati iz koga je mjesta. Moglo bi se reći da je npr. između Rišnjana i Peraštana uzrok ove razlike što su Rišnjani zakona grčkoga, i što su otprije dugo vremena bili pod Turcima i miješali se više s Hercegovcima nego s Bokeljima, a Peraštani zakona rimskoga i bili jošte od nekolike stotine godina jednako pod Mlečićima; ali između Peraštana i npr. Dobroćana nema nijednoga od ovijeh uzroka, a opet se u govoru razlikuju! Tako bih ja rekao da je najveći uzrok ovome što su ova mjesta koje vodom koje kamenjacima tako zatvorena da se iz njih bez nevolje nikud maći ne može, pa se stanovnici njihovi (a osobito žene i đeca, koji domaći jezik najviše i čuvaju) slabo miješaju s okolnijem susjedima svojijem, nego provode vijek svako u svome mjestu: tako npr. u Perastu ima žena od 60 godina koje se odande nikud nijesu makle. — A kako god što su pomenuta mjesta pored zaliva važna za jezik, isto je tako sav onaj kraj za narodne običaje, kao što će se poslije vidjeti.

Za vreme srpskijeh kraljeva i careva ovaj je sav kraj bio pod vladom njihovom. Za Kotor se pripovijeda da im je plaćao određeni danak, a sam da se upravljao i sebi sudio. Ja sam u Tršiću slušao pjesmu (koja je i naštampana sad u drugoj knjizi po broju 36. na strani 134—136) kako je knez Lazar poslao zeta svoga Miloša Obilića u Latine da kupi harače, pa opkladi s latinskom gospodom u hiljadu žutijeh dukata da će im buzdovanom prebaciti crkvu Dimitriju, i prebacivši je, buzdovan na drugoj strani udari u banove dvore, te polupa srčali čardake, i ubije dva banova sina i četiri morska dženerala i dvanaest velikih vlastela. U Kotoru se pripovijeda da se to ondje dogodilo, i još se pokazuje mjesto gdje je bila ona kuća u koju je buzdovan udario.

Kad Turci srpskom zemljom obladaju, ovi krajevi dođu pod Mlečiće, a što oni s mora nijesu mogli braniti ono im poslije oduzmu Turci. Ali i Mlečići nikad ove zemlje nijesu upravljali sasvim po svome načinu, nego su samo držali Kotor i Budvu, a narod se upravljao po svome običaju, i Mlečići od njega veće koristi nijesu tražili, niti su imati mogli, nego da im čuva krajinu od Turaka. I pod Mlečićima je, kao i danas pod ćesarom, bila Boka pod gubernatorom od Dalmacije, koji je sjedio u Zadru i zvao se proveditore generale. U Boci je bio najveći poglavica sopra providur (proveditore estraordinario), koji je sjedio u Kotoru, a u Novome i Budvi bili su providuri, i to su bili glavni činovnici mletački; a zemaljski ili domaći, za koje se upravo može reći da su narodom upravljali, bili su sasvijem drugi. Kotor je (može biti još od vremena srpskijeh kraljeva) imao plemenito društvo (vlastela kotorskijeh — corpo nobile), koje je u svoj red moglo primiti koga je god htjelo. U Novome, u Risnu, u Perastu, u Prčanju i u Grblju bile su komunitade, u kojima je bilo po 6 članova, tj. kapetan, 4 suđe i pisar, koje su sve izbirale opštine svake godine; oni su presuđivali sve civilne raspre po svojim običajima (a za kriminalne sudili su providuri), i sve poslove svoje pisali su srpski; ko s njihovijem sudom nije bio zadovoljan, mogao je dalje tražiti suda u Zadru. Tako su i u Luštici i u Krtolama bili po kapetan i po četiri suđe, a u Mainama, Poborima i Brajićima ujedno. Kapetani su imali na godinu po 10 dukata plate, ali su je slabo koji htjeli primati, nego su poklanjali pisarima, a ostali nijedan nije imao ništa. Osim ovijeh činovnika, koji su kao sudije sjedili na jednome mjestu, među narodom su bili serdari, knezovi, vojvode i harambaše. U sve četiri grbljanske knežine bili su našljedni knezovi, za koje se govorilo da bi i dužd mletački pred njima ustao na noge kad bi ih vidio kako su lijepo odjeveni i naoružani. Paštrovići su po osobitim privilegijama imali 4 suđe, 2 vojvode, 12 vlastela i 6 starješina, koji su svi sjedili u gradu Svetome Šćepanu (na moru) i sudili i upravljali zemljom i narodom; i njih je narod izbirao iz plemena redom svake godine, i svi su imali od Mlečića ponešto plate na godinu. Paštrovići pripovijedaju mnogo i o drugijem različnijem privilegijama, kojima se i danas diče i ponose; tako se npr. pripovijeda da su još od rimskijeh careva imali privilegije (koje su poslije potvrđivali svi grčki i srpski carevi i kraljevi i mletački duždi) da iz njihovijeh 12 plemena može biti car, ako ga izberu; a još se za istinitije govori da su od Mlečića imali privilegije da se Paštrović može oženiti prvom mletačkom vlasteokom, a Paštrovka da može poći za svakoga vlastelina mletačkoga.

Paštrovići kažu da pod Mlečićima nijesu davali danka nikakvoga; a oko zaliva plaćalo se ponešto na zemlju, ali vrlo malo; a praviteljstvo je davalo na svaku dušu po četvrt stara*) soli, za koju se plaćalo tri gazete (krajcare). Na vojsku su bili dužni svi ići, kad bi ih god praviteljstvo pozvalo, i onda su vojnici svi imali platu uredno; a krajine su svoje čuvali i branili od Turaka bez prestanka.

[* Star, mjera, koja uzima 40 oka žita.]

U poznija vremena pritisnu Turci gotovo svu Boku, osim Kotora, Perasta i Budve. Novi i Risan bili su pravi turski gradovi gotovo do svršetka XVI vijeka, a i na južnoj strani Grbalj, Luštica, Krtole, Maine, Pobori, Brajići, sve je Turcima harač plaćalo, samo se Paštrovići diče i ponose da to nigda nijesu činili, nego da su se i u ta vremena s oružjem otimali i branili. Maine, Pobori i Brajići često su se pod vladom turskom pribijali uz Crnogorce i s njima zajedno branili se od Turaka; zato se i sad govori da su te tri opštine sastavljale petu crnogorsku nahiju.

Pošto Mletačka Republika (1797) propadne, u Boci se za nekoliko godina izmijene i Austrijanci i Rusi i Francuzi i Anglezi, dok najposlije opet 1813. godine ne pripadne sasvijem Austriji, i ne sastavi se s gubernijom dalmatinskom. Sad je u Kotoru okružni kapetan (Kreishauptmann) kao glavni starješina od sve Boke; u Novome i u Budvi su preture, a za opštinske (domaće) poslove poteste (kapetan i pisar); u Risnu, Perastu, Dobroti i Prčanju imaju i sad kapetani, koje izbira opština; knezovi se još čuju samo u Krivošijama, Ublima i Ledenicama, a po ostalijem su mjestima mjesto njih i mjesto sviju pređašnjijeh narodnijeh činovnika šindici (od syndicus), koje praviteljstvo postavlja, i koji otprilike imaju onaku vlast kao u Srbiji glavni kmetovi. Serdari su ondje sad pandurske starješine (kao buljubaše), koji tjeraju rđave ljude, a pod njima su manji činovnici harambaše.

Koliko se od kamena može, Bokelji rade i zemlju, ali ni vina ni žita ne mogu imati koliko im svima treba za cijelu godinu, nego se prvo donosi iz Dalmacije, a drugo iz Italije ili Crnoga mora; gdjekoji uzmu po koju krajcaru i za smokve; ali od svega što ljetina donosi, najveći dobitak imaju od ulja (zeitina); i stoke drže dosta, osobito koza i ovaca; Kotorani i drugi varošani trguju i rade različne zanate; ali uzevši jedno s drugijem može se reći da Boka živi najviše od mora: u njoj se broji do 250 patentanijeh brodova, koji idu po svemu svijetu; zato malo Bokelja ima oko zaliva koji nijesu bili u Izmirnoj, Aleksandriji, Carigradu, Odesu, a mnogi su bili i u Americi itd. Gdjekoji se zavezu u more, pa po deset godina kući ne dođu. Bokelji obično govore: "Svud valja ići te novce teći, pa ih donijeti u Boku te trošiti" (jer se ondje živi jeftinije nego na mnogome drugom mjestu, npr. oka je mesa slabo kad skuplja od 10 krajcara; dvije se kokoši mogu u pazarni dan kupiti za 12 do 15 krajcara, po 30 osušenijeh smokava prodaju se zimi za krajcaru, vino je oko 5 krajcara oka; hljeb malo će što biti skuplji nego u Madžarskoj; a kafa, šećer, pirinač i mnogo drugo koješta mnogo je jeftinije). Gdjekoji Krivošijani, koji su ponajviše uskoci iz Hercegovine, i četuju kašto po Hercegovini kao i Crnogorci, to jest ubijaju i haraju Turke. Istina da praviteljstvo to zabranjuje, ali oni opet čine, i u razgovoru o tome reče se u Boci: "Da nije Rišnjana i Krivošijana, Boka bi harač Turcima plaćala."

U Boci je odijelo gotovo tako različno kao i govor. Ja ću ovdje naznačiti samo ono što je najznatnije i najrazličnije od odijela po našijem krajevima. Pravi Bokelj nosi bijele i tijesne čarape do koljena, dolje preko njih crne crevlje (cipele), a od koljena gore od crna platna ili od svile poširoke gaće (kao kratke i pouske dimije), koje pokrivaju koljena i krajeve od čarapa; gore po košulji ima od crne svite (čohe) prsluk, koji oni zovu kružat: prsluk je ovaj gore izrezan, a dolje se presamiti kao premitača (džamadan), i s obje strane (dosta po razdaleko) niza nj vise o srebrnijem sindžirićima majstorski načinjena srebrna puca; gdje su gaće svezane preko prsluka onuda se opaše crvenijem ili od kake druge boje pojasom; preko kružata je od crne ili kake druge crnjkaste svite koret (kratka i tijesna haljina s rukavima, koja je kako sprijed tako i ostrag po šavovima izvezena svilenijem ili zlatnijem gajtanima, a na rukavima ima kolčake — na laktovima kao duguljaste zakrpe — oko kojijeh je također izvezeno gajtanima), koji se ne spučava. Kod gospode je mjesto koreta stajaća haljina od crne svite dolama, do niže koljena, na kojoj ostrag prema pojasu vise dvije zlatne ili svilene kite. Na vratu gdjekoji nose bijele ili crne marame, a gdjekoji idu i gola vrata; bokeljska je kapa kao povisok fes, iznutra je od proste svite, a spolja je postavljena crnom svilom, koja je gore nasred vrha (gdje je u fesa kita) tako smrskana da je ostala jama malo veća od cvancike: u ovu jamu gdjekoji podmetnu crvene ili zelene kadife izvezene zlatom. Ovo je pravo bokeljsko odijelo, koje se i danas oko zaliva najviše nosi. Rišnjani imaju svoje osobito odijelo, koje bi može biti bilo najpriličnije za narodno gospodsko odijelo sviju Srba: oni nose bijele gaće i preko njih košulju do koljena (mnogi sad preko ovoga i bokeljske gaće), po košulji đečermu s tokama, po njoj tijesnu zelenu dolamu do sniže koljena s velikijem srebrnijem pucima niz prsi, preko dolame crven ili šaren pojas, a po dolami opet đečermu crvenu (ili od kake druge boje) sa srebrnijem, a i pozlaćanijem tokama i pucima; na nogama su bijele čarape, preko njih dolje crvene crevlje, a gore crvene dokoljenice sa srebrnijem i pozlaćenijem niz listove pločama i kovčama; na glavi sad mnogi nose bokeljske kape, a gdjekoji fesove (s plavetnom svilenom ili sa zlatnom kitom), a gdjekoji još i šal oko fesa zamotaju; ali kažu da je za vremena mletačke vlade kako u Risnu, tako i dolje svuda oko zaliva (kod Srba zakona grčkoga) stajaća kapa bila od samura ili od kune kalpak. K cijelome risanskom odijelu idu još za pojas dvije male puške i veliki nož (ili mjesto njega o bedrici sablja), sve u srebro okovato i pozlaćeno, i u ruku isto tako okovan džeferdan u bosanskome ili arnautskom kundaku. Janković je Stojan, kad ga je našao Lički Mustajbeg gdje spava pod jelom, osim kape bio odjeven upravo kao današnji Rišnjanin, a i drugi junaci naši u narodnijem pjesmama ponajviše se u ovakovome odijelu pjevaju. —Krivošijani, Ubljani, Ledeničani, Grbljani, Pobori, Mainci i Brajići, a gotovo i Luštičani i Krtoljani nose se kako god i Crnogorci, o kojih ćemo odijelu poslije govoriti. Paštrovići imaju nešto i od risanskoga i od crnogorskoga. — Žensko odijelo po varošima ne razlikuje se mnogo od odijela po Srijemu i po Bačkoj.

Bokelji svi, osim građana, nose oružje bez prestanka: s pištoljem i s nožem za pojasom i poslovi se domaći svi rade, a kako se najmanje kud od kuće pođe, i duga se puška o ramenu objesi ili na ramo zametne. U Risnu mladi momci s pištoljima za pojasom sjede po dućanima te prodaju koješta, a u svakoga o zidu visi duga puška puna. Uzroci ovoga bolje će se poznati kad stanemo kod Crnogoraca o ovome govoriti.

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.