***
Otvorena je web strana za Sajam knjiga:

www.rastko.rs/rastko-bo/trgodknjige.html

ORGANIZACIONI ODBOR

MEĐUNARODNOG SAJMA KNJIGA «TRG OD KNJIGE» Herceg- Novi, 2004. godine

1. Dejan MANDIĆ, predsjednik Opštine Herceg- Novi

2. Velimir KOVAČEVIĆ, sekretar Opštine Herceg- Novi

3. Rade BOŽOVIĆ, načelnik sekretarijata za društvene djelatnosti

4. Stevo CVJETKOVIĆ, načelnik sekretarijata za privredu i finansije

5. Gordana BULATOVIĆ, savjetnik predsjednika Opštine

6. Dejan ĐUROVIĆ, direktor JU Herceg fest

7. Nevenka MITROVIĆ, direktor JU Biblioteka i čitaonica

8. Đorđe ĆAPIN, direktor JU Zavičajni muzej i galerija «J.B.Benković»

9. Višnja KOSOVIĆ, predsjednik NVO «Književna zajednica»

10. Aleksa VUČETIĆ, direktor JS Radio- Herceg- Novi

SAVJET

MEĐUNARODNOG SAJMA KNJIGA «TRG OD KNJIGE»

Herceg- Novi, 2004. godine

Nevenka MITROVIĆ

Dejan ĐUROVIĆ

Višnja KOSOVIĆ

Milenko VICO

Aleksa VUČETIĆ

PRES-SLUŽBA

I REDAKCIJA BILTENA

Vitka VUJNOVIĆ i Petar JANIČIĆ

__________

Štampa: BIRO KONTO – Igalo tiraž : 100

MEĐUNARODNI SAJAM KNJIGA

«TRG OD KNJIGE»

TRG HERCEGA STEFANA 21. – 28. JUL 2004.

HERCEG-NOVI

BILTEN BR. 2

21. 07. (srijeda) u 21 : 00

Hercegnovska Belavista bila je prepuna zainteresovane publike, izdavača, poštovalaca pisane reči na otvaranju «Trga od knjige».

U spomen na 200 godina Prvog srpskog ustanka i učešće Bokelja u njemu crkveni hor Sveti Vasilije Ostroški iz Kumbora

zapjevao je «Vostani Serbijo»,

a u ime grada domaćina prisutne je pozdravio

Dejan Mandić, predsjednik opštine Herceg Novi

Sajam knjiga u našem gradu otvoren je prvi put 1994. godine, a njegovo treće otvaranje dobilo je međunarodni karakter i zadržao ga do danas. Istina, stranih izdavača, kao učesnika sajma, je nekad bilo mnogo više, čak više nego što smo mogli prostora obezbijediti, bilo ih je iz Rumunije, Makedonije, Španije, Bugarske, Italije, Rusije, Jermenije, Velike Britanije i Grčke.Tada je sajam trajao po dvadeset dana.

Držeći se načela da knjiga mnogo radi za društvo, ali i da društvo može mnogo da učini za knjigu, naš grad se trudi da ovu manifestaciju ispoštuje sa njenim izgrađenim međunarodnim statusom.

Herceg-Novi je uvijek prepoznavao knjigu, kao simbol prosvećenosti i veza među ljudima i narodima, zato je otvoren za ljude od pera, pa je Herceg-Novi svojevrsna otvorena knjiga.

U ovoj knjizi stranice su ispisivali svi, oni, veliki pisci, koji su o njemu slovili, rado dolazili, ili u njemu živjeli, ostavljajući tu knjigu i za budućnost.

Sajam knjiga je sabiranje u čast knjige, ili oko knjige, jer knjiga je uvijek upućenost na drugog, uvažavanje grugog i prizivanje dijaloga, a suština knjige je otvorenost.

Jedna knjiga je kao jedna kultura, izraz svog vremena, oslonjena na prošlost, upućena na budućnost. Knjiga je simbol prosvećenosti, a ovo je jubilarna godina od "naše istinske prosvećenosti", kako bi rekao veliki Dositej Obradović, prosvetitelj među prosvetiteljima naše i evropske kulture.

21. 07. (srijeda) u 21 : 00

Ranko Jovović, otvorio je «Trg od knjige»

Još i dalje vjerujem u Poeziju, Poeziju, Poeziju... ali isto tako vjerujem – da neće spasiti svijet... ali mu pomaže, da lakše podnosi samrtničke muke... jer mu pomaže da lakše umre.

Još i dalje vjerujem da Hristovo srce kuca u Poeziji. I da je Hrist na zemlji, među nama, ali, da još nije vrijeme da se pojavi...ponovo.

Još i dalje vjerujem da će moral pobjediti kukavičluk.

Još i dalje vjerujem u Čuda. Zato i živim...

Da nije tako, da ne vjerujem, bio bih na strani lopova, ubica, manijaka i lakih strasti... tukao bih se ... za novac.

Budući da svijetom vlada mala pamet, a Crnom Gorom još manja, budući da svijetom vlada Nadnečovjek, porijeklom od Jude, koji se naročito razmnožio u današnjoj Crnoj Gori – mi moramo udvostručiti Vjeru. Mi moramo vjerovati, u ono malo moći Poezije...

Dakle, svijetom, ne vladaju ni umni, ni moralni... Svijetom vladaju ljudska ništavila. Ovo nije nikakva metafora. Ovo je stvarnost snažna kao đavo. Moram reći – Crna Gora, danas, polako ludi. Ponižava se, samoponižava... To je duh današnje vlasti, koji uporno razara sve što je ljudsko, a naročito razara Srpsku Crnu Goru.

Još samo knjige svijetle, ako svijetle, u ovoj noći, u ovoj bijesnoj politici što zagadi srce naroda...

Evo se, svi nosimo sa ovim bolom, sa ovom otrovnom pustinjom, što se zove, ako se još zove, Crna Gora.

Počasti u ovoj zemlji – niko nije doživio. Iskreno govoreći, mene ne raduju ni Posmrtne počasti... ako ih bude.

Živio sam i živim kao moj Srpski narod – iz Poraza u Poraz.

Ovdje se, kao i uvijek, bore Dobro i Zlo.

Ovdje su samo mrtvi – živi. Oni su naš oslonac, naš živi Duh.

Važno je šta oni misle o nama. Vjerujem, da je Njegoš, najumniji srpski vladika i pjesnik...na našoj strani...

Daj Bože, da nadvlada Dobro. Ako već pravde i ljubavi nema na ovom svijetu... U knjigama ima neke pravde. Ima neke ljubavi. I tačka...

Otvarajući ovaj Sajam, kucamo na srce Svijeta knjiga... a u srcu živi ta ljubav, ako je živa...ako sve nije iluzija.

U programu otvaranja sajma nastupili su glumci Dejan Đonović i Gojko Burzanović. Đonović je govorio poetski tekst o Herceg Novom «Ja, grad na moru» književnice Višnje Kosović a Burzanović Nemanjino zaveštanje Svetom Savi o ujedinjenju srpskih zemalja.

***publika o "Trgu od knjige" ***publika o "Trgu od knjige" ***

Svetlana Vladušić, profesor

S obzirom da je Sajam tek otvoren nismo imali priliku puno da vidimo, ali čini mi se da ima dosta izlagača.

Ponovo ću doći, ali kad ne bude ovakva gužva.

U Igalu sam bila prije dvije godine, ali mislim da je ovo bolje i ljepše mjesto. Okruženo je lijepom prirodom, građevinama i crkvom. Sve u svemu, ipak je ovdje upečatljivije iako je i u Igalu bilo uspješno.

***publika o "Trgu od knjige" ***publika o "Trgu od knjige" ***

Goran , student iz Herceg Novog

Za i protiv Sajma – za – jer je lijepo mjesto na kome se sajam organizuje, i vrijeme je dobro odabrano, ima dosta izdavača, a na prvi pogled čini mi se da ima i zanimljivih naslova

Protiv sam ovakvih stereotipnih programa i posebno protiv poruka kakve smo čuli na otvaranju manifestacije i to u Novome. Ako je Sajam knjiga u Beogardu, stariji, veći, značajniji od našeg mogao da započne Novljanin Dragoljub Đuričić zašto nije mogao da to uradi i u svom gradu... Ako nam je prošle zime gost bio dobitnik NIN-ove nagrade zašto nije mogao on ili neko od autora nagrađenih nekom drugom značajnom književnom nagradom da otvori Trg od knjige...

***publika o "Trgu od knjige" ***publika o "Trgu od knjige" ***

Bojana, gost u Herceg Novom

Slučajno sam prošla ovim trgom i videla gužvu. Oduševila me ideja da se baš u ovakvom prostoru organizuje Sajam knjiga. Super je.

Program je mogao biti bolji. Ima i dobrih izdavača mada nisam sve videla pa ću, do kraja letovanja doći bar još jednom...

22. 07. (četvrtak) u 21 : 00

«KAD SMO BILI VELIKI»

pozorišna predstava - autorski projekat

po tekstovima Duška Radovića i Dejana Đonovića

PREDSTAVA KOJA ĆE DA RASTE I DA SE RAZVIJA

Dječja pozorišna predstava «Kad smo bili veliki», u izvođenju glumaca Dejana Đonovića i Sejfa Seferovića, na Međunarodnom sajmu «Trg od knjige», ispunila je trg maksimalno – nije bilo mjesta ni za stajanje. Klinaca i klinceza bilo je najviše, a predstava nije ostavila ravnodušne ni odrasle, jer su se na momenat prisjetili svog djetinjstva, igara i đačkog doba.

Predstava je puna dinamike, muzike, pjesme, igre, a rađena je po tekstovima Duška Radovića i Dejana Đonovića, pa smo pitali Đonovića, čiji je tekst u predstavi prisutniji - Radovića ili Đonovića.

«Mnogo više je Radovića, jer je mnogo bolji pjesnik od mene. Ali ja sam ubacio 15-20 svojih stihova . To su, uglavnom, songovi i neki dijaloški djelovi. Ostalo je poezija Duška Radovića. Ustvari, smislili smo priču koja se nastavlja na nešto što smo ranije radili, a to je bila priča o dva klinca koja se igraju. Mi smo tu priču promijenili iz korjena, okrenuli je naopačke i pupoljke stavili na neku osnovu. Tako smo se pojavili kao dva odrasla čovjeka koja su na maminom rođendanu ugrabili povoljnu priliku, popeli se na tavan gdje se prisjećaju svog djetinjstva. Tavan ih je "uhvatio" u svoju priču, nostalgija je uradila svoje i oni prosto ne mogu da se odupru tom sjećanju na djetinjstvo. Počinju da se igraju kao kad su bili mali,» ispričao nam je Đonović.

Sejfa Seferovića pitali smo da li je, pored glume, bio zadužen za još nešto kada je u pitanju ova simpatična predstava.

«Ja sam zadužen za tehničke stvari. Prvenstveno mislim na rekvizite, jer ja nemam taj Božji dar za pisanje stihova, kao što to ima Dejan. Mi ćemo se truditi da ubuduće ubacimo što više njegovih pjesama.

Predstava je uopšte takva da se stalno može dopunjavati, proširivati, skraćivati... Može da se mijenja, da se smišljaju nove igre... Ovo su nama pretpremijere, bez obzira što smo do sada imali tri predstave. Zvanična, velika premijera, biće u Podgorici, moguće polovinom septembra. Naravno, sve uz veliku pomoć Dječjeg umjetničkog centra koji je nosilac ove produkcije. To su, inače, naše drage kolege – Željko Radanović i Davor Dragojević, koji već tri godine rade sa djecom kroz taj centar. Tako ćemo se truditi da što više radimo za djecu i sa djecom», rekao nam je Seferović.

Glumcima je kažu najdraže, a i potvrda je uspjeha kada se scena proširi i kada i publika počinje da učestvuje u predstavi. To se dogodilo i na "Trgu od knjige", u više navrata – djeca su se uključila u predstavu, izišla na scenu, dobila uloge...

«To smo namjerno uradili jer djeca vole da glume i da se pojave na sceni. Posebno kada su tu glumci. Mi njima služimo kao neka mala pomoć da se oslobode uz našu pomoć. Oni nama pomažu da nam neke scene budu punije i kompletnije. Tako se dopunjavamo i jedno vrijeme zajedno igramo predstavu da bi bila što interesantnija i zanimljivija . Kada neko učestvuje u predstavi, onda je to posebno zanimljivo. Kao što je nama dvojici uvijek zanimljivo da igramo predstavu, bez obzira koliko je puta igrali. Sto puta igrali bi ovu predstavu i ona će nam uvijek biti interesantna. Uvijek se dogodi nešto novo, neka nova inspiracija, neka neočekivana ideja koja se sprovede u djelo. Predstava je živi organizam koji se stalno mijenja. Pretpostavljamo da će za godinu dana ona biti potpuno drugačija,» kaže Đonović.

Glumci nisu krili svoje zadovoljstvo posjetom i reakcijom publike, a publika naročito najmlađa nije štedjela dlanove.

«Ja sam prijatno iznenađen jer znam o kakvoj se manifestaciji radi. Mislim da bi ovakve stvari trebalo raditi češće na sjamu knjiga. I djeca čitaju. Ako ništa drugo, gledaju slikovnice. A to je značajni dio izdavačkog programa književnih kuća. Zato za djecu treba mnogo više programa» ispričao nam je Seferović.

Đonović je dodao da ova predstava može da se igra po trgovima, na ulici, na obali..., jer nema nikakvih posebnih zahtjeva osim svijetla. A dovoljna su dva reflektora.

«I tako stavimo reflektore u kola i možemo da igramo bilo gdje. Planiramo da igramo na seoskim područjima, za seoske škole, što bi se reklo – odavde, pa do Šula kod Pljevalja, gdje smo jednom već gostovali. Ispitaćemo pri tom i neke mogućnosti ko bi mogao da pomogne ovu akciju kako bi posjetili sve osnovne škole (posebno seoske) na području Crne Gore...» naglasio je Đonović.

ĐONOVIĆ PRIPREMA DVIJE NOVE KNJIGE

Pošto Dejana Đonovića znamo i kao dobrog dječjeg pjesnika, pitali smo ga šta trenutno priprema.

«Pripremam dvije knjige. Upravo su mi iz Kreativnog centra iz Beograda javili da su našli ilustratora za moju knjigu. Ilustrator se zove Andrej Bojković. On je počeo da radi i očekujem da će knjiga biti na Beogradskom književnom sajmu... Još ne znam njen tačan naslov. Ima nekoliko varijanti, a mislim da će se zvati «Odlična ideja», po naslovu jedne pjesme. Druga knjiga je Slikovnica od 8-10 pjesama koja đe izići iz štampe za mjesec - dva dana. Na njoj radi prof. dr Vuk Cerović koji predaje dječju književnost na Filozofskom fakultetu u Nikšiću."

***publika o "Trgu od knjige" ***publika o "Trgu od knjige" ***

Jelena, učenica osnovne škole

Meni je bilo baš super.

Kupila sam dvije knjige "Kreativnog centra"... i baš je gužva.

***publika o "Trgu od knjige" ***publika o "Trgu od knjige" ***

Sara, gošća iz Beograda

A hoće li biti još predstava? Meni je ova bila odlična ali bih volela da vidim još. Došla sam sa drugaricom i njoj se sviđa.

22. 07. (četvrtak)

RANKO JOVOVIĆ – autorsko veče

Druge večeri "Trga od knjige" u drugom terminu, od 22 časa, organizovano je druženje s pjesnikom Rankom Jovovićem. O njegovoj poeziji govorio je Želidrag Nikčević, književni kritičar, a stihove je uz autora kazivala Danijela Đokić, koja je bila i voditelj programa.

Muzikom je dobre utiske upotpunila Andrea Stoilkov – gitara.

Želidrag Nikčević

Ranko Jovović – SUZA MEĐU ZVIJEZDAMA

Ako je, prema jednoj zgodnoj definiciji, pjesma oblik jezične neposlušnosti, a ako je, prema drugoj , lirizam u stvari etika jezika, onda se upravo na samoj granici ovih lebdećih jednačina može ponešto važno reći o Ranku Jovoviću, pjesniku čija duga avantura efektno povezuje jeres i pomilovanje, bunt i skrušenost.

U svakoj fazi i u svakom svom aspektu pjesništvo Ranka Jovovića prožeto je snažnom etičkom dimenzijom; istovremeno, ono je toliko ranjivo i nepredvidivo, toliko hirovito, da se na svakom koraku zakonito javlja sveopšta subverija. Čitava jedna komplikovana biografija, sa svim njenim lirskim lomovima, ovdje je direktno izložena lirskoj obradi, a od stihova bolji instrument za tu vrstu iskušenja još nije pronađen.

Jovović je jedan od onih rijetkih dijagnostičara koji nigdje sebe ne izuzimaju, nego naprotiv – svjedoče svojim životom jednako kao i svojim stihovima. On, dakle, već duže vremena pokušava da piše na ravnoj nozi sa stvarnošću, primajući i uzvraćajući udarce, ali ne uzmičući nikada. Nevolje koje ga snalaze posledica su njegove osjetljivosti i nadmoći – slobode da se govori mimo društveno prihvatljivih protokola, slobode da se bude drugačiji.

Veoma rano je naš pjesnik izborio pravo na samostalan i ekscentričan lirski glas, i taj glas postaje uticajan u mjeri koja prevazilazi uobičajena generacijska povezivanja.

Njegova lirika spontano preuzima prevratničku ulogu: na djelu je plahovito negiranje ustaljenih obrazaca pjevanja i mišljenja. Može se reći da Jovovićeva pjesma konačno i neopozivo oslobađa pjesničku subjektivnost, baveći se onim što je najintimnije i najkrhkije, bez kompromisa sa malograđanskom fantazijom i njoj primjerenim modelima izražavanja. Pjesnik je previše nestrpljiv da bi se posvećivao "pravilnom" simbolizmu, on nema vremena za stilizacije. Uz pomoć neposrednog govora unutrašnje drame, rastrganim, jeretičkim i krajnje dirljivim iskazima, on će izložiti bespoštednoj analizi i stvarnost koja ga okružuje i sopstveni registar.

U tim krajnostima vibrira živa sadašnjost i aktuelnost Jovovićevog pjevanja. Iako su te pjesme na prvi pogled zapisane uzgredno, u magnovenju, kao pomalo neodgovorne vizije i mistifikacije, one ipak ljubomorno čuvaju strahovitu energiju realizma. Riječ je o brzopoteznom demaskiranju svakodnevice, a u isti mah i o nekoj vrsti iskupiteljske strategije koja ne skriva bliskost sa molitvom. Malo je pjesnika koji tako neposredno otvaraju pjesmu za tzv. nepoetsko gradivo, koji su istovremeno tako romantični, što znači uzvišeni i patetični, i tako realistični, što znači tako fascinirani marginalijama autobiografskog. Malo je pjesnika koji su svoj idealitet tako nemilosrdno i plodotvorno izložili svom relitetu. Takav susret, naravno, ostavlja posledice. Nakon prevlasti cinizma i destrukcije ova poezija zaplovila je u dublje i apstraktnije vode. Pojavljuje se i davno napuštena mitska dimenzija pjesničkog govora, ukazuju se obrisi bajkovitosti čiju povišenu dikciju pjesnik i čitalac ponekad jedva mogu izdržavati. Lirske vibracije kao da dolaze iz neke maglovite kolektivne riznice. Apriorna tragička nota povezuje nas sa onim što nazivamo duševnošću i bićem jednog naroda.

Važna komponenta Jovovićevog pjevanja sada postaje globalni, patetizovani, veoma ambivalentni patriotizam. Jovović ga tematizuje samo oblašno, ali su zato gotovo opipljiva mjesta na kojima njegova senzibilnost biva iz temelja potresena kontaktom otadžbine. Ne dakle, nikakve proklamacije odanosti ili opijenosti duhom nacionalne zajednice – kod Jovoića je na djelu znatno složeniji pristup. Tu su i revolt i poruga, i tamni prizori nacionalne zbilje u punom obimu, tu je i pokajanje i praštanje, beskrajna nježnost, i vjera u ponajbolje što ovaj narod ima: u dušu i čiste riječi plemena.

Kao što Josif Brodski piše o Ani Ahmatovoj, "pjesme o domovini su prožete gotove neprikladnom intimnošću" – majstorstvom da se kroz prizmu pojedinačnog srca progovori o temi čija nas opštost zastrašuje.

Opšti lirizam Jovovićevog stiha još jednom biva pročišćen laganim podizanjem emocionalne tenzije, do granice koja ga sasvim približava metafizičkom pragu. Sredstva su još uvijek dovoljno realistična, još uvijek kroz pjesmu promiče bolno iskustvo ovozemaljskog, ali sve kao da govori u prilog onostranom. Pojedinačnost je uzdignuta do opštosti koja nam se iznenada obraća definicijama. On očigledno nastoji da svoj govor približi samom središtu patnje, da ga učini maksimalno osjetljivim za goli otkucaj svakog trenutka, pri čemu često dobijamo tek fragmente nekog šireg i obuhvatnijeg ponavljanja, kao u molitvi.

Još je Bodler govorio da je poeziju, kao i duh vremena, moguće dosegnuti samo uz pomoć noćnog i abnormalnog. To su, kaže Jovovićev daleki predak, jedine oblasti u kojima duša još može pjevati, uzmičući pred prostaštvom napretka. Slobodno i pjesnički gordo boraviti u središtu takvih disonanci nije nimalo jednostavno. Pjesništvo Ranka Jovovića može biti shvaćeno i kao pokušaj da se ta vrsta slobode ponudi vremenu koje se nažalost ponosi drugačijim vrijednostima.

Ovaj čovjek je prilično usamljen, mnogo je više onih koji se ne usuđuju da imenuju ni ono što im se dešava pred očima, kao da su hipnotisani. Ovaj čovjek svjedoči da nas nije baš sasvim napustila hrabrost govorenja.

Ranko Jovović

U STALNOM RAZGOVORU SA NJEGOŠEM

Dobitnik ste brojnih i najznačajnijih naših književnih nagrada, šta vam one znače?

Nagrade i znače i ne znače puno.

Da budem iskren, meni bi značila nešto Njegoševa nagrada, jer Njegoša najviše cijenim i volim, sa njim sam stalno u vezi, u stalnom smo razgovoru.

Da je sreće u ovoj zemlji Njegoševa nagrada bi trebalo davno da stigne, jer Njegošem dobro zna, sve on čuje.

Njegoš zna da sam ja vezan za njega, za njegovu poeziju, metafiziku, za njegovo osjećanje, njegovu naciju, njegovu borbu neprestanu... Sve to Njegoš dobro zna i ljut je što tu nagradu nisam dobio prije 25 godina kada sam i ja bio mlad... sada sam star i više me ne interesuje ni ta nagrada.

Njegoš je mlad pjesnik i čeka me... Gore.

Njegošu je dosadno sa Šekspirom, Homerom, sa njim su Branko Miljković ako su sa njim Branko Miljković i Brana Petrović, sa njima mu je mnogo ljepše ...

Kakvi su Vaši utisci nakon ove večeri na "Trgu od knjige" ?

Nisam više baš u najboljoj formi i ne volim mnogo da čitam jer sam umoran, od svega, umoran sam i od Crne Gore... ali pošto je Herceg -Novi grad koji još ima nešto ljudsko, koji ima nešto sveto što ja volim, eto zato sam došao, govorio ... i bilo je lijepo, čini mi se ...

Hoćete li uskoro čitaocima ponuditi novu knjigu?

Spremam novu knjigu... mnogo sam toga napisao, ali pišem i sada, pišem stalno...

***

Ranko Jovović dobitnik je prestižnih književnih nagrada:

"Risto Ratković", "Marko Miljanov",

"Radoje Domanović", " Rade Drainac", "Laza Kostić", "Gračanička povelja"

***

23. 07. (petak)

Lazar Drobnjaković «Risan i stare risnaske porodice»

KNJIGA JE SPOMENIK TRAJNIJI OD KAMENA I BRONZE

U okviru prvog dijela treće večeri Međunarodnog sajma «Trg od knjige» predstavljena je knjiga Lazara Drobnjakovića (1924-2003) «Risan i stare risanske porodice». O knjizi je govorio diplomata u penziji Neđeljko Zorić, prikaz dr Dušana Živkovića pročitala je voditelj večeri Dragana Simanić, esej književnika, književnog kritičara i prevodioca Zlatka Krasnog, koji je bio i recenzent ove knjige, pročitao je predsjednik Društva prijatelja Risna Luka Vidović, dok prof. dr Vojislav Stanovčić nije došao iz opravdanih razloga.

Neđeljko Zorić:

DJELO KOJE NAJDIREKTNIJE SVJEDOČI O NAŠIM KORJENIMA

Knjiga «Risan – stare risanske porodice» autora Lazara Drobnjakovića vodi čitaoca kroz lavirinte vremena ispunjenog raznim nesigurnostima i opasnostima – vremena stradanja, šibanog mnogim burama i fortunalima, ali i konstantnom postojanošću Risna i Rišnjana.

No, milenijumsko postojanje Risna može se posmatrati samo u sklopu šireg istraživanja prošlosti opstajanja i značaja opstajanja – Boke – naše još uvijek, iako sve manje - ponosne «Nevjeste Jadrana», koju vjekovima mnogi prosiše i zaručivaše, ali je ona ostajala vjerna sebi, svom kamenu i ognjištu, svom civilizacijskom stožeru, svojoj multietničnosti i multikonfesionalnosti, svojoj na daleko poznatoj tolarantnosti – ovom u svijetu jedinstvenom prostoru pod pjesnikovim Lovćenom i još višim Orjenskim gorostasom – razuđenosti obale, zalivu u kojem svjetlucava modra pučina provocira istorijsku maštu, skoro na svakom koraku.

Risan je sagrađen na ostacima temelja nekadašnjeg Teutinog grada Risana, lokaliteta na kojem se nastavljaju arheološka istraživanja. Smjestio se u priobalju istoimenog bazena, koji čini dio 105,6 km obalnog pojasa nama svima poznatog Bokokotorskog zaliva.

Ono unutrašnje bokeljsko more zatvaraju «usta» ili «boka» po kojima je zaliv i dobio ime, a čiju jednu vilicu čini sistem utvrđenja Arza, odnosno poluostrvo Luštica, a drugu – utvrđenje rt Oštro, odnosno poluostrvo Prevlaka, čija je isključiva funkcija vjekovima bila – dvorišna zaštita ulaza u Bokokotorski zaliv.

Ta usta su vjekovima bila otvorena prema Jadranu, Egeju, Sredozemlju – prema kolijevci mediteranske i evropske civilizacije iz čijih njedara su poznati bokeljski moreplovci, među kojim i na daleko čuveni risanski kapetani – svojim galijama i vaporima u svoje domove, crkve, katedrale i manastire, palace i gradove, dovozili i donosili kulturna i druga blaga, civilizacijska dostignuća sa tih drevnih prostora, da bi zatim, inspirisani istima i svoja djela stvarali.

I upravo, poput njih, autor knjige «Risan – stare risanske porodice», naš zavičajac Lazar Drobnjaković – čija će stolica za ovim stolom večeras , na žalost, ostati upražnjena – godinama je minuciozno istraživao, prikupljao, u mozaik slagao djelo koje večeras promovišemo.

Stručnjacima u ovoj materiji ostaje da naučno ocijene ovo, po mom sudu vrijedno djelo, djelo koje je autor zadužio ne samo svoj rodni Risan već i istoriju Boke.

Drobnjakovićevo djelo najdirektnije i najrječitije svjedoči o našim korjenima. Ono i jeste najdirektniji odgovor onima koji nas danas pokušavaju ponovo krstiti.

Ovo je odgovor pokušajima našeg duhovnog kloniranja, ovo nije naručeno štivo, niti istorija sa dva svjedoka koje smo imali i imamo prilike da listamo u nekim brošuricama sa nepoznatim izdavačem i pojedinim navodnim «hronikama».

Drobnjakovićevo djelo doživljavam kao svojevrsni čin nepristajanja, nemirenja sa razgađivačima i rušiteljima duhovne vertikale starosjedilaca ovih naših prostora.

Potrebno je zaustaviti nasilje nad istorijom i naukom. Poželjna istorija ne pripada istorijskoj nauci! Iz tjesnaca, u kojem smo se našli, treba naučnom istinom poći u susret novim vidicima, a te vidike nam otvaraju i ovakve divne manifestacije pisane riječi.

Sticajem posebnih, vama dobro poznatih okolnosti za Boku Kotorsku se sa pravom može kazati da je na ovom svom geografskom prostoru od davnina predstavljala: Istok – Zapada i Zapad – Istoka. U takvom ambijentu je rastao, odrastao i stvarao autor knjige koju vam večeras prikazujemo.

Dr Dušan Živković:

KNJIGA JE SREDIŠNI DIO RISANSKE TRILOGIJE

«Za mnoge od njih, lijepo se sastojalo u tome: da ljudski i sa velikom dušom izdrže udarce sudbine», moto je i ideja vodilja ove knjige.Iza obilja dokumentarne građe, koja ispunjava svaku stranicu ovog djela, pulsira želja i vizija da se o Risnu i njegovom milenijumskom postojanju napiše što objektivnija saga o tome kako su se u ovom bokeškom ambijentu vjekovima bespoštedno sudarale svjetske sile, osvajale ga imperije, nadirali zavojevači, krvile se oko njega vjere i rase, izgrađivale se i razarale civilizacije, razarali zemljotresi, mučila glad i nemaština, tamanile zaraze i epidemije, a ipak se, uprkos svemu – opstajalo i izdržavalo do dana današnjeg.

Pred nama je kompleksan uvid u sve to, nenametljivo literarno kazivanje, priča verifikovana činjenicama, zanimljivo izlaganje praistorije i istorije Risna, odnosno Rizonijuma, Rizonasa, Rizonikusa. Prvo njegovo pominjanje, navodi autor Drobnjaković, nalazi se u jednom grčkom traktatu iz četvrtog vijeka ili čak iz šestog vijeka prije naše ere. I on, potom, opisuje sve do sada pronađene tragove praistorijskog vremena, spomenike (tumule), na arheološkim lokalitetima otkivenim u zaleđu Risna.

Kroz svojevrsni vremensko-istorijski putopis autor nas uvodi lagano, sažeto i argumentovano, u pradavnu prošlost, približava je našem poimanju i senzibilitetu, tako da iz dubine postojanja izranja slika koju pamtimo, koja nas čini još svjesnijom svojih korjena, svog bitisanja, svoje prolaznosti.

Nije pretjerano reći da je autor fascinantno prikazao značaj Risna u ilirskom periodu – III, II i I vijek p.n.e, i burna dešavanja u onoj tada moćnoj državi, sa kraljem Agronom i legendarnom mu ženom Teutom koja je postala nasljednica svog ubijenog muža. Tada je Risan bio središni grad, sa elementima zavidne urbanosti, naseljima i utvrđenjima i velikim brojem brodova. Ali u nekoliko ratova, satrlo ga je Rimsko carstvo. U njemu se gasi vladavina Ilira, a za Risan vezuje mit o samoubistvenoj smrti kraljice odnosno carice Teute. Njenom smrću počinje romanizacija Boke, pa su Rimljani ovim krajevima vladali pet vjekova.

(Dr Živković daje dalje osvrt na Risan za vrijeme turske vladavine - od XV do XVII vijeka), s tim što ga je od Turaka nekoliko puta otimala Mletačka Republika. Konačnim oslobođenjem od Turaka , Mlečani naseljavaju gorštački živalj iz Crne Gore i Hercegnovine «što je bilo od velikog značaja za dalji razvoj Risna i za njegovu etničku sliku». Propašću Mletačke Republike (1797), u Boku dolaze Napoleonove trupe, s tim što Francuska Boku predaje Austriji. Pokušali su da Risan i Boku oslobode Rusi zajedno sa Crnogorcima «i u tom neviđenom oduševljenju vladika Petar Prvi saziva Veliku narodnu skupštinu Crne Gore i Boke u Dobroti koja donosi deklaraciju o ujedinjenju i zajedništvu za sva vremena». Ipak rušenje austrougarske imperije Risan je dočekao tek 1918. godine i našao se u dugoočekivanoj i slobodnoj Jugoslaviji.

Dr Živković opisuje međuratno vrijeme, pobjedu Nikole Đurkovića kao komuniste na izborima 22.novembra 1936.godine, narodnooslobodilačku borbu i pad fašizma čime počinje novo doba.

Kruna ove knjige je autorov opis 150 porodica koje su živjele od XVII do druge polovine XX vijeka.

Nekih porodica više nema, ali one su, zahvaljujući ovom proučavanju i dalje neotuđivi dio Risna i njegove prošlosti. U ovoj monumentalnoj knjizi pomenuto je preko 5.000 osoba, o kojima je kraće ili duže, a o ponekim i opširnije, pisano. Taj podatak, sam po sebi, dovoljno govori. O svima njima pisano je sa podjedankom toplinom, ali objektivno i nepristrasno.Za poštovanje je i obimnost strane i domaće literature, iz svih naučnih oblasti, koju je autor koristio. Na kraju bih posebno istakao da je ova knjiga središni dio izvrsno napisane risanske trilogije, budući da je autor objavio prvu knjigu «Risan prvih hiljadu godina», koja je već rasprodata, a u štampi je i njegova treća knjiga «Drobnjakovići u Risnu i njihova veza sa porodicom Seferović iz Morinja» sa kojom je i zaokružio svoje stvaralačko viđenje Risna od iskona do današnjeg dana, ovjekovječujući ga mudrom i odmjerenom riječju i kao estetski istančanom fotografskom slikom.

Zlatko Krasni:

ROMAN O RISNU I RISANSKIM PORODICAMA

Ako se frazom da život piše romane želi reći kako nema tog literarnog ni umjetničkog dela koje bi moglo da zahvati svu punoću, stvaralačku i poništavajuću premoć životnih sila – onda ta misao nesumnjivo nalazi svoj puni izraz u naumu da se napiše knjiga o gradu Risnu i risanskim porodicama. Svestan zamke odveć subjektivnog prilaza Lazar Drobnjaković je ovaj jedinstveni roman o svom voljenom gradu (jer, po svojim junacima, po radnji koja neometano teče, po neizvesnosti i po poglavljima ovo delo zaslužuje žanrovsku oznaku romana u modernom značenju tog pojma) zaodenuo u ruho hronike i faktografije. Mada,krajnji rezultat nije naučno, još manje popularno-naučno delo, već, naprotiv, literatura, lepa književnost, prezentovana na krajnje intrigantan način, jer tek ako ovo štivo čitamo kroz literarnu prizmu, otvoriće nam se njena tajnovita, između redova skrivena značenja, pa čak i krajnja svrha ovog svake hvale vrednog spisateljskog poduhvata.

Reč je, naime, o knjizi koju su, kao u drevnim spisima, pisali i onaj koji je sve sakupio i potpisao, ali i svi oni koji su svojim životnim prilozima istovremeno njeni junaci i stvaraoci.

Od sličnih hronika i zapisa, ova knjiga se razlikuje i po negovanom jeziku sa premisama dijelektalne «patine» i ujednačenom stilu koji kao da bodri čitaoca da ne zastane kraj nekog rukavca glavnog toka i ne izgubi se u množini detalja kao što ga poput Teutinih novčića, motre magnetskom privlačnošću.

«Risanske porodice» Lazara Drobnjakovića delo je koje tokom zahteva, možda, posebnu vrstu čitalačkog uživljavanja, dakle ono što se naziva interaktivnim pristupom. Naime, kad god vam se u rukama nađe štivo sa toliko podataka, pretpostavki, sumnji, predosećanja i slutnji, gde su ponuđena objašnjenja tek vrata iza kojih se kriju nova pitanja, gde nema definitivnih značenja, već samo naznačavanja označenog i neoznačenog, gde su jedina merila hirovitost ljudskih sudbina i neobuhvatljivost istorijskih tokova – jasno je da se ono mora čitati između redova i da će se pročitano potom tek preobražavati u skladu sa vašim senzibilitetom, znanjem i ličnošću.

Na stranu činjenicu da ovo delo, ako ga shvatimo kao moderan roman, možemo čitati od početka prema kraju, ali i na preskok, i od kraja unazad, kao i nasumice – one neće izgubiti ništa od svog interaktivnog kvaliteta.

Motivisan ljubavlju prema rodnom gradu (i srećan je onaj koji ima svoj voljeni grad, uskliknuo je slavni grčki pesnik!), ništa manje ni vlastitim precima, a zatim i njihovim životnim i istorijskim sugrađanima, Lazar Drobnjaković uspešno je izbegao nešto što mnogi nisu: da napiše još jedan od onih egoističkih, dosadnih i do slepila subjektivno obojenih kvazimemoara kakvim nas u poslednje vreme preplavljuju «značajne ličnosti našeg vremena».

Nema sumnje da ćemo pomenuto umeće «učitavanja» u njegove tajne predstavljati čitalački izazov i u smislu tumačenja različitih nejasnoća na etičkom nivou (npr. kako da neko umre od gladi usred grada, kako da neko ko je jedne lečio od istih bude pokraden itd.). Takvih dvosmislenosti i protivrečnosti ima, naravno, svuda gde se moral suočava sa suprotnošću: laž sa istinom, lepota sa ružnoćom, sloboda sa izdajom, a gdje će to doći do punijeg i vidljivijehg izražaja, ako ne u malom mestu kao što je Risan. Uprkos svojoj ljubavi, koja ga je nadahnjivala da napiše ovo delo, autor je očuvao vrlinu trezvenosti kada je trebalo da svoj naum sprovede u delo.

Posmatrano iz perspektive sa koje je on sagledao Risan – od 1000. godina pre naše ere do 1945. – protivrečnosti koje smo spomenuli sasvim se i bez ostatka uklapaju u naše poznavanje ljudske prirode. Jer, ne krije li se upravo u prožimanju dobra i zla sav dinamizam života koji volimo čak i kad je takav? Shvatimo da ljubav prema gradu ne isključuje ono što se ne da sakriti, a to je ljudski život sa svim demonskim protivrečnostima, to su Scile i Haridbe sudbine, to je zapravo ono što ovo delo Lazara Drobnjakovića čini živim. Ukratko, to je ono što unapred rezimira moto knjige: «Za mnoge od njih lijepo se sastojalo u tome da se ljudski i sa velikom dušom izdrže udarci sudbine»

Suočavajući se sa večnošću, što je uvek bolno, autor je ovom knjigom taj doživljaj obogatio dimenzijom ljubavi.

Risan, kakav je bio nekad, i kakav je bio sad, time definitivno prestaje da predstavlja «belu mrlju» u tom vrtoglavom pogledu na prazninu vremena, i useljava se u naše duše kao nerazdvojni deo nas samih, znamenje prastare čežnje i težnje da se čovek ne preda ništavilu pre nego što ostavi plemeniti trag o svom postojanju.

Podigavši voljenom gradu spomenik trajniji od kamena i od bronze, Lazaru Drobnjakoviću uspelo je da taj trag utisne u srca čitalaca.

23. 07. (petak)

Književna zajednica Herceg - Novi i pisci u rasejanju

Treće sajamsko veče završeno je uz pregršt stihova autora koji se prepoznaju riječima i muzikom stihova na različitim kontinentima, u najudaljenijim gradovima, čak i kada su različitog senzibiliteta, obrazovanja, sudbine.

Najljepši most među njima je satkan od poezije i ljubavi.

***

Na "Trgu od knjige" nastupili su:

Milutin Alempijević – rođen u Drači kraj Kragujevca, živi u Frankfurtu na Majni. Alempijević je osnivač književne radionice Frankfurt na Majni. Pisac je bogatog literarnog opusa i na njemačkom i na srpskom jeziku. On je pjesnik koji neprestano preispituje pjesmu u njenoj slobodi, metaforu u njenoj tajnovitosti i stih u njegovoj ritmičnosti.

"U oku mi zaigrala zmija

U travi je oko izgubila

Oči su joj u noć procvetale

Noć je vatrom živom okrilila"

***

"Pognula se muka kroz krv i kosti

k'o magla razliva rijeka vremena

gledam u sebe, duboko do vaseljene,

opčinjena vaskolikim klijanjem sjemena."

Ovo su stihovi Snežane Vukićević Čvoro iz pjesme "Pognula se rijeka". O njoj je pjesnik Aca Sekulić napisao:

"Začudo, pjesnikinja kao da nema srodnika u poeziji. Ova tvrdnja, ma koliko djelovala smjelo, pomalo je zapanjujuća u današnjoj "postmodernoj". Nikakva intertekstualnost, čak ni klasičan uticaj, ne primjećuje se u pjesmama Snežane Vukićević. Pjesnikinja je odista samosvojna.

Dušan Vujičić – rođen u Kragujevcu, profesorovao u Esenu, Njemačka, pjesnik je istančanog lirskog senzibiliteta. Filigranski tkani njegovi stihovi i strofe vješto spajaju tragalački nemir i duhovnu zapitanost.

"Pođimo na mostove

da budemo iskra u tami

što ih brani."

Vera Aleksandrić – rođena u Obrenovcu u rusko-srpskoj porodici, decenijama živjela u Australiji, sada je ponovo sa nama. Ona pjesničkom riječju sabira prostore i svojom meličnom poezijom, svojom poetikom ona iscrtava pjesničke krugove i traži svjetlost za čovjeka.

"Duh pesnika Zemlju nadvisava

traži bolja, veća ostvarenja.

Na osnovu pesničkoga prava

hoće lepša, bogatija zrenja."

***

Razigrana i razuđena mediteranska poezija, pjesnik zadojen morskim talasima i hercegnovskim podnebljem koji se uvijek vraća korjenima.

Dragan Radović

"Toči nebo, toči da napoji

rogač, mrava, sjeme čempresovo,

sred kamena perje galebovo,

mokro ćuti, usamljeno podrhtava

napusti ga pjesma sunca,

ostavili ga vjetru da razmisli

sa sjevera il' sa juga"

24. jul ( subota)

Predstavljanje zbornika radova iz nauke, kulture i umjetnosti «Boka», broj 24

OBILJE NAUČNIH STUDIJA I PRILOGA

U prvom dijelu četvrte večeri Međunarodnog sajma «Trg od knjige» predstavljen je zbornik radova iz nauke,kulture i umjetnosti «Boka», broj 24.

Ovaj veoma cijenjeni časopis izlazi od 1969.godine, sa jednom pauzom od 1988. do 1999.godine. U 24 dosadašnja broja objavljen je 431 rad, na preko 7.200 stranica, a u zborniku je do sada sarađivalo preko 200 autora.

Najnoviji broj zbornika «Boka» predstavili su prof. dr Darko Antović, mr Ilija Lalošević, konzervator savjetnik i jerođakon Nikodim Bogosavljević.

***

RADOVI IZ ARHEOLOGIJE

Otac Nikodim Bogosavljević govorio je kao jedan od saradnika u zborniku «Boka» ali i kao upravnik arheološke riznice manastira Prevlaka. On je govorio o šest radova koji su vezani za arheološka istraživanja, a radove je poređao hronološkim redom.

Prvi u tom nizu radova je rad Milene Vrzić «Arheološka istraživanja u Boki Kotorskoj kao jedini odgovor na neka postavljena pitanja».

«Ovaj rad i njegov naslov mogu se shvatiti kao vapijući S.O.S. arheološke nauke. S obzirom da je arheološka nauka u Boki prisutna dugi niz decenija, u međuvremenu se nagomilalo mnogo problema koji su postali nasušna pitanja koja je neophodno rešavati.

Radi se o revizionim i novim iskopavanjima i arheološkim istraživanjima, posebno kada su u pitanju antičke komunikacije u Boki. Ili, recimo, neke nesuglasice između pojedinih tumačenja, kao što je slučaj sa crtežima u Lipcima», rekao je otac Nikodim, napominjući da se slično događa i kada je u pitanju istraživanje lokaliteta na Šuranju koje je obavio Pavle Mijović.

Drugi rad je prof. dr Đorđa Jankovića «Uslovljenost osnivanja Zetske episkopije na Prevlaci», a u stvari ovo je saopštenje sa naučnog simpozijuma «780 godina Zetske episkopije». U ovom radu, prema mišljenju oca Nikodima, iznosi se sasvim novo viđenje o istorijatu Prevlačkog manastira.

«Na osnovu grnčarije profesor Janković izdvaja jedan sloj, kog on stavlja u period od sedmog do devetog stoleća na osnovu kojeg zaključuje da se radi o slovenskom odnosno srpskom periodu», rekao je otac Nikodim.

Sljedeći rad iz arheologije je upravo rad oca Nikodima «Teologija pregradne ploče sa predstavom lava iz manastira Prevlaka», gdje je, kako je rekao, uspostvio jedan novi metodološki pristup odnosno da se teološkim pristupom razriješe neke istorisko-umjetničke i arheološke dileme i nedoumice.

Rad Dušana Sindika takođe je tematski vezan za Prevlaku – «Prevlaka 1124 i 1181. godine» gdje Dušan Sindik iznosi neke nove detalje o vlasništvu iz akata kotorske opštine i postavlja se pitanje da li je u to vrijeme postojala crkva.

U radu «Đuraš – treći vitez u cara Stjepana» dr Gordana Tomović traži odgovor za nadgrobni ćirilični natpis iz srednjeg vijeka:i ko je ustvari bio Đuraš.

I šesti rad iz ove oblasti je rad mr Milice Janković «Zetska mitropolija na Prevlaci u 15. vijeku».

«Ona zaključuje da je sjedište Zetske mitropolije konačno preseljeno sa Prevlake krajem tridesetih ili početkom četrdesetih godina 15. veka», rekao je otac Nikodim.

RADOVI IZ ARHITEKTURE

Mr Ilija Lalošević je govorio o objavljenim radovima u zborniku iz oblasti arhitekture.

To su radovi: «Palata Masarović u Perastu» Aleksandre Kapetanović, «Obrada enterijera u sakralnoj i stambenoj arhitekturi Perasta» Jasminke Grgurević, «Crkva svete Neđelje u Kumboru» Zorice Čubrović i Jasminke Grgurević i «Crkveni spomenici na području Krivošija i Ledenica» (drugi dio) Katarine Nikolić.

Mr Lalošević se ukratko osvrnuo na sva četiri ova rada.

«U svom veoma iscrpnom radu Aleksandra Kapetanović, pored arhitekture palate, daje i uvodna izlaganja vezana za istorijat porodice Mazarović, počev od 14. vijeka, pa do današnjih dana, jer je uspjela čak da pronađe i nasljednike ove čuvene porodice iz Perasta koji žive u Italiji i Rusiji,» rekao je mr Lalošević, dodajući da su u radu date i druge barokne palate u Boki.

Govoreći o radu Jasminke Grgurević, mr Lalošević je istakao da na osnovu stilskih karakteristika i sačuvanih elemenata, Jasminka Grgurević o razvoju naselja govori kroz četiri faze: period do kraja 15.vijeka, period od početka 16. do kraja 17. vijeka, period tokom 18. vijeka i 19 vijek i početak 20. vijeka.

Kada je u pitanju rad Zorice Čubrović i Jasminke Grgurević o crkvi Svete Neđelje u Kumboru, značajno je otkriće do sada nepoznatog djela Tripa Kokolje u ovoj crkvi, što je posebno i skrenulo pažnju na ovu znatno oštećenu građevinu, skromnih dimenzija i arhitekture.

Drugim dijelom rada o crkvenim spomenicima na području Krivošija i Ledenica (prvi je objavljen u «Boki, broj 23) Katarina Nikolić je skrenula pažnju na graditeljako nasleđe ovog područja što je do sada bilo neistraženo. I u ovom drugom dijelu, kao i u prvom, obrađene su još tri crkve i to: crkva Pokrova Bogorodice na Dragalju, crkva Roždestva Bogorodice u Malevom Dolu i crkva Svetog Jovana u Dragoševom Selu.

RADOVI IZ ISTORIJE

Prof. dr Darko Antović svoje izlaganje o radovima iz istorije počeo je i završio istim riječima: «Svima vama ostaje onaj mnogo značajniji i slađi zadatak, a to je da ovu publikaciju sami otvorite i proučite, vjerujem od korice do korice.»

Profesor Antović je predstavio prvi rad u zborniku «Bokelji u Prvom srpskom ustanku» od Petra Šerovića, čime je i ovaj časopis obilježio 200-godišnjicu Prvog srpskog ustanka u kom je učestvovao i jedan broj Bokelja. Ovaj rad je preštampan iz «Istorijskih zapisa» (1953). Zanimljiv je rad prof. Alojza Ujesa «Pripremanje i prokazivanje prve predstave Njegoševog Gorskog vijenca u Risnu 25.februara 1851.godine», što znači još za vrijeme Njegoševog života.

Dr Radomirka M. Radojević nastavlja svoj istraživački rad o strukturi populacije stanovništva u Herceg Novom od 1850. do 1989.godine. Iz tog perioda autorka je proučila 13.737 brakova, od kojih su 274 bili sa istovjetnim prezimenima.

Boris Dabović, na njemu svojstven studiozan način, obradio je «Osam decenija plivanja i vaterpola u Herceg Novom», a dr Goran Maksimović piše o interesovanju Lazara Tomanovića za život, vladarsku ličnost i djelo Petra Drugog Petrovića Njegoša.

Anita Mažibradić analizira jedan arhivski dokumenat o crkvi Svete Ane u Herceg Novom iz 1723. godine.

Tu su i dva rada profesora Antovića. Prvi se odnosi na raspravu o prvim prikazivanjima Gorskog vijenca (prva predstava u cjelinu izvedena je 5.jula 1891.godine na Cetinju, do tada su izvođeni samo fragmenti), a drugi je «Crtice iz istorije scenskih i pozorišnih događaja u Kotoru od antike do danas».

Veoma je zanimljiv rad Jelene Antović o Iliji Miloševiću, astronomu svjetskih razmjera (1848-1918) koji je otkrio dvije nove planete (Unitas i Jezefinu), izračunao putanju planete Eros i dobio je nagradu od italijanske i francuske akademije nauka.

Slijedi rad dr Dušana Martinovića «Pet generala Ivelića iz Risna u ruskoj vojsci» (Simeon, Ivan-Ivelja, Marko, Konstantin i Petar Ivanov) i rad dr Borjanke Trajković «Iguman Dionisije Miković i sarajevski časopis «Bosanska vila» (1885-1914).

Profesor Antović je posebno istakao rad Nevenke Mitrović «Mladen Crnogorčević (1863-1902) – prilog za biografiju», čime je autorka «obezbijedila značajno mjesto među istraživačima Boke Kotorske».

Profesor Antović dao je kratak osvrt na ostale radove «Dve trgovačke porodice u Kotoru sredinom 15.vijeka» prof. dr Dragog Malikovića i «Posljednji Ivelić, kroz pomorstvo i poeziju ili ponošto što nije pisano o Vladuz Iveliću» Olivere Doklestić («nadahnut, pjesničkim jezikom napisan rad»).

U «Prilozima» je rad Čabe Mađara «Kapetan bojnog broda Miroslav Štumberger (1893-1983)», a u «Građi» su radovi dr Gorana Komara «Veliki i nepoiznati dar biblioteci manastira Savina» i Vaska Kostića «Stari bokeljski propisi».

U odjeljku «Saopštenja» je rad Vilme Kovačević – «Rekognosciranje: Brštanova pećina iznad Risna», a u «Prikazima» je prikaz profesora Antovića o knjizi dr Miloša Miloševića «Pomorski trgovci, ratnici i mecene».

«Ovaj broj časopisa «Boka» obuhvatio je izuzetno ozbiljne naučne studije i priloge», zaključio je predstavljanje zbornika prof. dr Darko Antović.

***

Muzikom je program predstavljanja zbornika Boka dopunio gudački trio iz Beograda.

24. 07. (subota)

GOJKO BOŽOVIĆ – autorsko veče

Želidrag Nikčević, o pjesništvu Gojka Božovića

«TIHO PJEVANJE» NAJDALJE SE ČUJE

Gojko Božović – čovjek je koji je sasvim mlad stekao ozbiljnu reputaciju u više književnih disciplina, doduše srodnih, ali je za takav raspon i kvalitet potrebno više od radoznalosti. Potrebno je biti poligraf, a Božović to jeste.

Dakle: poezija, kritika, esejistika, i vrlo dinamičan, u međunarodnim razmjerama zapažen uređivački rad u "Stubovima kulture", jednoj od naših najboljih izdavačkih kuća.

I u svim tim oblastima, u svim tim pravcima razvoja Gojko Božović je dostigao zavidnu visinu, svuda je na samom vrhu, svuda maksimalno kompetentan i uvažen. Ja ne znam za sličan primjer, ne bar u našoj savremenoj književnosti, da je neko tako brzo i suvereno osvojio značajan i širok autorski prostor, uspostavljajući visoke standarde i kriterijume, i svestrano djelujući u našoj književnoj kulturi.

I uzgred budi rečeno, sve to na jedan diskretan, kultivisan način, bez pompe i reklame, služeći se isključivo svojim darom i rukopisom.

Večeras imamo priliku da oslušnemo i malo osvijetlimo njegov poetski rad, koji je moram reći, na izvjestan način ostao u sjenci drugih Božovićevih interesovanja. Najkraće rečeno, Božovićeva poezija je, po svim dosadašnjim ocjenama, veoma rafinirana. To su, dakle, tekstovi koji podrazumjevaju pažljivog i senzibilnog čitaoca. Od čitaoca i slušaoca ta poezija zahtjeva solidno poznavanje naše tradicije, poznavanje poetskog zanata, konteksta i interteksta. Zato pritajenu snagu i složenost te poezije nije baš jednostavno dočarati i aktivirati.

Na početku, da ne bih bio usamljen, pozvaću u pomoć autoritete, reći ću šta o Božovićevoj lirici kažu dvojica vrlo dobrih i strogih srpskih kritičara, Mihajlo Pantić i Saša Radojčić. Poznavaoci naše savremene poezije i ljudi sa istančanim poetskim sluhom.

"Gojko Božović govori tiho, reklo bi se sa same ivice čujnosti. Sve njegove pesme su šapat. Monolog u šapatu. A ono o čemu govori takođe nas upozoravana posebnu, specifičnu i autorski prepoznatljivu poetiku tihosti. Lirsko opažanje sveta, onog vidljivog i onog nevidljivog, onog čujnog i onog nečujnog: eto, otuda polazi Božovićeva pesma. A završava najčešće u nekoj melanholičnoj konstataciji, u jezičkom satrepetu sa predmetima i ljudima.

Moderno srpsko pesništvo ima savršeno jasnu i čistu tradiciju tihog pevanja: u toj tradiciji, podrazumevajući je svakim svojim udisajem, poezija Gojka Božovića nalazi svoje prirodno ishodište."

Mihajlo Pantić

"Jezička i izražajna strogost ove poezije u uskoj je vezi sa njenom sklonošću ka eliptičnim stanjima u kojima se do punog značenja dolazi preko neizrečenog, preko one beline između stihova koja često govori više od samih reči.

Božovićev jezik je pritom vrlo tačan, reklo bi se da on mnoge svoje efekte postiže povišenom koncentracijom racija – zaoštravajući preciznost da bi već u sledećem koraku, aforističkim načinom stupio na tlo logističke i ontološke paradoksije.

Ključna reč Božovićeve zbirke je – odsustvo. Svoja istovremeno skepsom obojena i melanholična raspoloženja ovaj pesnik postiže evocirajući prizore minulog, izgubljenog ili nezadobijenog života. On ne beži ni od kazivanja o istorijskom i socijalnom okruženju egzistencije, najuvjerljivije realizovanom u stihovima o suočavanju sa graničnim situacijama ratnih dana."

Saša Radojčić

Ovim preciznim ocjenama ja bih dodao i izrazitu književnu samosvijest, koju Božović demonstrira unutar same pjesme (što je veoma komplikovan posao).

Čitajući Božovića, mi se u stvari nalazimo u predvorju uzaludnosti, u predvorju jednog rafiniranog poetskog fatalizma, i rezignacije pred upravo izrečenim. Kolebanja i globalne sumnje u svijet koji sva svoja pisana svjedočanstva nemilosrdno proćerdava. Sumnje u svijet koji ništa ne učvršćuje, ništa ne gradi, ničemu ne dozvoljava da dovrši svoj vijek. (Radojčić – odsustvo, ključna riječ).

Međutim, ova poezija svojom unutrašnjom, implicitnom snagom i konherencijom praktično demantuje svoje eksplicitno viđenje svijeta. Tu se egzistencija praktično prebacuje na drugi nivo, transformiše se u pjesništvo samo. I zato su, između ostalog, najveći pesimisti evropske poezije, pa i najveći nihilisti, na jedan paradoksalan način i najveći graditelji, samo što je ta gradnja mnogo suptilnija, teže se vidi, zaklonjena je upravo svojom umjetničkom snagom. (To je i paradoks "tihog pevanja" – da se najdalje čuje.)

Gojko Božović, o "Trgu od knjige"

Lep Sajam koji se dešava na lepom mestu, sa dosta izdavača, dosta zanimljivih naslova.

Sajmovi knjiga, inače imaju produžene ruke, nekako se neverovatno sabira ta pozitivna energija knjige, ovde, u Herce –Novom, u Beogradu, Frankfurtu, svuda gde su knjige i čitaoci i tu nije bitno koliki je sajam, bitno je da ta i takva energija postoji.

Kvalitet je važan, ali i da sajam postane lepa i dobra, prepoznatljiva tradicija.

*** publika o «Trgu od knjige» *** publika o «Trgu od knjige» ***

Gordana Vidaković, trener

Budući da volim poeziju, zadovoljna sam izborom koji Sajam nudi, a čak sam i kupila jednu knjigu ljubavne poezije. Prošle godine sam takođe bila ovde i bila sam oduševljena promocijom knjige Ljiljane Habjanović Đurović. Ipak je lepši ambijent nego u Igalu. Došla sam u Herceg-Novi samo radi Sajma i tome sam posvetila celi odmor.

24. 07. (subota)

Marija Jovanović «Kao da se ništa nije dogodilo»

Na Međunarodnom sajmu «Trg od knjige» predstavljen je roman Mirjane Janković (1959) «Kao da se ništa nije dogodilo». Jankovićeva je autor i knjige «Spletkarenje sa sopstvenom dušom» O novom njenom romanu govorio je jedan od najkompetentnijih tumača naše savremene književnosti dr Aleksandar Jerkov.

Prof. dr Aleksandar Jerkov

OČARAVANJE, ILUZIJA, UMETNOST ZA BOLJU STRANU NAŠIH DUŠA

Dešavanja su stalna.

Desilo se večeras da imam privilegiju da govorim o ovoj knjizi,da sam sa vama, desilo se vama da ste tu, na ovom lepom trgu, ali da bi to što se desilo bio događaj mora se nešto prelomiti u našim srcima i umovima, i taj događaj tog preloma ne može se odigrati samo pukom voljom, ne može se odigrati samo razvojem istorije pa da kažemo da je istorija dovela do toga da ovo treba baš sada da se desi, nego se mora dogoditi nešto što po značaju obuhvata vaše osećanje života i Majinu i moju potrebu da se tom vašem osećanju života približimo.

Ovaj roman nije samo pritajena hronika devedesetih godina, ona zahvata celinu 20. veka i to ne u bilo kom pravcu. Zahvata 20. vek u onom pravcu koji treba da odgovori na ključno pitanje – šta je to bilo u tom veku.

Dogodilo se između ostalog to da su se zapravo promene ideologija, društvenih sistema i «savitljivost» istorije ispoljili na ljudskim bićima tako što vi razvijate građanski život, naiđe revolucija, čitav nz okolnosti od kojih zavisi vaš život. Postajete izbeglice. Odete u neku drugu zemlju ili grad i živite tamo neki život, a opet naiđe neko istorijsko dešavanje i zbriše sve što je trag vašeg života u svemu tome. I opet morate da živite ispočetka. Ti i takvi događaji koji zahvataju odjedanput srž našeg života su istorijski događaji, u boljem smislu reči povesni događaji i oni dakle govore o tome da se nešto važno zbiva.

Roman nije nekakva povest, istorija, naročito ne istorija sitnica i stvarčica premda govori pomalo o istoriji grada, ambijenta, arhitekture, oka koje je sposobno da vidi lepotu grada, što mi se čini smislenim da u Herceg Novom spomenem, zbog tradicije i kulture koju treba podržavati, nego govori o onome što se važno dogodilo ljudima.

To su onda ljudi koji nisu lokalnog karaktera, nisu vezani samo za jedno sićušno mesto. Sve se u romanu odigrava u krugu od nekoliko ulica, nekoliko mesta, nekoliko toponima, ali ta bića koja promiču ovim romanom, ne prihvataju samo ta mesta, nego su oni neka vrsta otelotvorenja, univerzalne ljudske sudbine.

Šta ćemo sad sa onom hegelijanskom poezijom srca, htenjem da ljudska duša iznutra, sebe ispolji u svetu u kojem živi. E, to htenje iznutra ovde treba da opiše odrastanje, rani period socijalizacije, dve junakinje koje će podeliti plan ovoga romana.

Sposobnost kada je data sama sebi, kada ne služi višem nego boljem cilju, prosto je naličje ljudskoga bića i sve ono što je u nama je nedostojno i nesvrhovito. Ta socijalizacija, rano njihovo odrastanje, gde su ove dve junakinje kao posestrime, kao vrsta neraskidivog dvojca pruža nam priliku da vidimo roman «Kao da se ništa nije dogodilo», u kom dva lika naizmenično pokazuju istinu tog sveta, koji su pokušale da opišu.

Onaj događaj iznutra je zapravo onaj najdublji događaj koji treba da ispuni ljudsko biće, a to je snaga ljubavi, ljubavi porodične koju vidimo u krugu porodice ali i između ove dve devojke, a zatim ljubav koja je erotska, strasna koja tek treba da konstituiše porodicu za budućnosti, i na putu te ljubavi kao u svakom dobrom romanu – prepreke. Da li su možda te prepreke nesavladive?

Kada bi se za trenutak udaljili i ostavili da vas roman pusti na miru vi bi postavili sebi dramatično pitanje – pa dobro, ako te žene tog čoveka vole toliko , kako to da iz istog tog poriva ljubavi, koja nadmaša sve drugo, nije tog čoveka na ovaj ili onaj način poželela za sebe. Međutim, vi možete nekoga imati za s ebe na različite načine. One ga žele za sebe samo u onim prostoru koji se otvara u domenu vrline. Ni na jedan drugi način on njoj ne bi bio to što jeste.

To nas vraća na neke od najstarijih dilema koje poznaje zapadno-evropska civilizacija. Ovo je ljubav koja nema stvarne prepreke, i sve bi se one savladale da ovde ne postoji taj problem, da mora biti to da oni budu samo na taj način koji je sam po sebi idealan.

Maja je lukavo i inteligentno napravila prepreku koja neće biti spoljašnja nego unutrašnja i koja će samim tim morati da proizvede neko

tragičko dejstvo. Kad na ovakav način postavite dva junaka jedno naspram drugog vi ste nužno proizveli neku vrstu kobi između njih, jer nije u običnim životima dato da se ovakve idealne stvari sreću....

Ko bi to mogao da izdrži da ne postoji makar neka vrsta očaravanja ili neka vrsta iluzija, ili zapravo umetnost koja podiže bolju stranu naših duša i lepotu našeg unutrašnjeg bića stavlja u prvi plan, što manje više sve ostalo što se dešava, a ne događa, u našim životima ne čini.

U ovoj knjizi valja videti vrline Majine proze, sposobnost komunikacije sa čitaocem. Mogao bih to reći i ovako - šta drugo čovek da uradi tokom letovanja ili u nekom mestu kraj mora nego da obnovi svoju volju za čitanjem – tome Majina knjiga obilato doprinosi.

***

Kakvi su gosp. Jerkov, Vaši utisci sa «Trga od knjige»?

Sajam je uvek dobro organizovati, a ako hoćete da budem iskren – ovde knjiga ima mnogo a prostora malo – prema tome ako bi me neko pitao koliko sam zadovoljan rekao bih – po količini izloženih knjiga – lepo je uglavnom...Ako hoćete da budem profesorski ili književno kritički nastrojen onda bih rekao da je krajnje vreme da se razmisli i o drugačijoj formi prezentacije izdavača - na ovim malim štandovima i na 1450 stepeni teško je poromovisati knjigu, a i ne treba od ljudi koji vole knjigu tražiti taj dodatni heroizam...

Šta i kako biste Vi menjali?

Grad bi sada mogao, pošto je ovaj novi oblik viđen i utvrđen kao dobar, da razmisli i da ovoj lepoti prostora, mesta i zbivanja, da novi mah i da knjiga postane disponibilna – da bude i lepo izložena ... da možete da je gledate... Ne bih ja predlagao ni određivao, ali mislim da Herceg Novi to može da uradi. Evo i ovde uz crkvu ima još prostora, i u parkiću u gradu, a uvek treba ići korak dalje, ne možemo se zaustavljati na onome što je već osvojeno, a jako se radujem da programi teku ovako i da Herceg novi lepo živi svoje sajamske dane.

Što se programa tiče voleo bih jedino da ima više pisaca...

Marija Jovanović, književnik

Publika je i večeras pokazala da voli vaše knjige, šta to vama znači?

Nisam verovala da će se desiti takva popularnost mada sam slično doživela nakon pojavljivanja knjige «Sitničarenje sa sopstvenom dušom» Ona nije imala posebnu podršku medija, kritičara, izdavača, a ipak je stekla popularnost i dugo ostala u vrhu najčitanijih knjiga. Naravno ne govorim o bestseleru i ne razmišljamo o tome ali dobro ide i sa romanom «Kao da se ništa nije dogodilo».

To me raduje naravno, isto kao što me raduje svako novi susret sa publikom.

Ocijenite onda i ovaj hercegnovski susret na «Trgu od knjige»

Čast mi je bila da se pojavim na ovom sajmu, prof Jerkov je kao i obično, odlično govorio. Bio je to treći program večeras, ali publika je sve lepo prihvatila.

Mislim da je sajam u organizacionom smislu odličan, sve funkcioniše, mada sam ja prvi put ovde, ali to je moj utisak, a što se izdavača tiče, moglo je da ih bude i još više.

Nešto se dakle ipak događa i ostavlja trag.

Da i to lepo, pa ću uvek rado doći u Herceg - Novi.

*** publika «Trgu od knjige» *** publika o «Trgu od knjige» ***

Tamara Kovačević, profesorka na Fakultetu u Beogradu

Mislim da je kvalitet knjiga podjednak kao i prošle godine, ali bi ipak bilo bolje da se Sajam održava u Igalu. Vjerovatno bi bila veća posjećenost što bi odgovaralo izdavačima. U Herceg-Novom, na trgu Belavista je ljepši ambijent, a ima i više kulturnih programa.

Došla sam s namerom da kupim stručnu literaturu. Sve u svemu, divna manifestacija.

Prva konferencija za novinare Međunarodnog sajma "Trg od knjige održana je u prostorijama Gradske biblioteke i čitaonice, 19. jula

***

Gordana Bulatović, član Organizacionog odbora "Trga od knjige"

Sajam knjiga prvi put otvoren je 1994. godine u porti manastira "Savina" pod nazivom Ljetni sajam knjiga. Otvorio ga je Momir Bulatović. Pravi, međunarodni status dobio je treći put i zvanični naziv je bio Međunarodni ljetni sajam knjiga. Taj karakter zadržao je do danas, a to je veoma značajno i to je, pored ostalih, jedna od bitnih vrijednosti ovoga sajma. Tokom 10 godina mijenjao je imena. Zvao se Međunarodni sajam knjiga "Otvorena knjiga", bilo je predloga i da se organizuje tokom zime upravo zbog uspješnosti i prisustva velikog broja ljudi iz svijeta umjetnosti i političkog života. Otvarali su ga i prisustvovali mu Dušan Kostić, Stevan Raičković, Milo Đukanović, Milorad Pavić, koji je između ostalog rekao: " Knjiga je barometar stanja u društvu koje se predstavlja i hrani duhovnim dobrima."

Znam da će se i danas skoro u svakoj seoskoj kući, a naročito u gradskoj naći knjiga iz štamparije "Sekulović" ili neko izdanje Srpske književne zadruge. Hoću da kažem da je knjiga sastavni dio života naših žitelja od iskona. A kako Pavić kaže "tamo gdje ima knjiga, ima mnogo, mnogo manje zla". Ove godine sajam se zove Međunarodni sajam knjiga "Trg od knjige" i održava se po drugi put na trgu Hercega Stefana. Iz instituta Dr Simo Milošević, jednog lijepog ambijenta, preselio se zbog zbivanja u našem društvu u skoro ljepši ambijent u organizaciji SO i zahvaljujući prošlogodišnjem načelniku društvenih djelatnosti, gospođici Oliveri Doklestić, njenom entuzijazmu i energiji, kao i institucijama kulture, Biblioteci i Herceg festu.

Ova književna manifestacija bila je bogatija tokom prethodnih osam godina. Učestvovalo je i po 80 izdavačkih kuća. Neko od kritičara predlagao je da traje i devedeset dana. Bila je i sadržajnija, bogatija muzičkim numerama, monodramama, sekvencama iz pozorišne umjetnosti i drugim, ali je i prošlogodišnji sajam ocjenjen veoma dobro u javnosti.

Za naš grad je vrlo značajno da je, pored festivala "Dani muzike", sajam "Trg od knjige", druga međunarodna manifestacija u okviru hercegnovskog kulturnog ljeta, što znači da se borimo za ljepotu u književnosti i srcima ljudi.

Nevenka Mitrović, direktor Gradske biblioteke i čitaoniice

Izuzev korigovanja termina održavanja Sajma i nekih manje značajnih tehničkih pitanja, suštinski se koncepcija "Trga od knjige" nije promjenila. Naglasila bih da je ovo, u organizacionom smislu, veoma kompleksna i zahtjevna manifestacija.

Naš veliki problem bio je između ostalog obezbjeđivanje kvalitetnih i odgovarajućih štandova za izlaganje koje nažalost nije moguće obezbijediti u Crnoj Gori. Zatim, pitanje prisustva izdavača čiji je dolazak i dalje uslovljen nepovoljnim propisima u vezi sa prelaskom granice. Plan kulturnih programa podrazumjeva i rizik otkazivanja najavljenih programa a to su sve otežavajuće okolnosti u organizaciji Sajma. Prve kontakte smo sa izdavačima uspostavili tokom juna dostavljajući im pozive i neophodne informacije vezane za ovaj Sajam.

Komunicirali smo sa više od 150 domaćih i stranih izdavača. Pozive smo uputili i udruženjima izdavača i knjižara Republike Hrvatske, Federacije Bosne i Hercegovine, posredstvom njihovih predstavnika gospode Dragana Markovića i Nenada Vranickog, ali zbog već preuzetih drugih obaveza oni nisu bili u prilici da se blagovremeno organizuju i dođu u Herceg Novi . Pri koncipiranju večernjih programa trudili smo se da sačuvamo osjećaj za mjeru i procjenimo odnos između želja i mogućnosti, ali ne na račun kvaliteta.

Imajući u vidu sveukupnu ekonomsku situaciju koja se reflektuje na sve segmente društva, pa nažalost i na kulturu kao i finansijska sredstva opredjeljena budžetom Opštine Herceg-Novi, jasno je bilo da nema mjesta nerealnim i megalomanskim programima. Vodili smo računa o različitim interesovanjima i zahtjevima posjetilaca.

Dejan Đurović, direktor Herceg festa

Naša saradnja se odvija u smislu tehničke podrške, logistike, od odabira štandova do svih onih tehničkih detalja u funkcionisanju sajma "Trg od knjige".

Naše učešće ove godine prošireno je u smislu predloga za dva programa, a to su monodrama Jelisavete Seke Sablić i bajke princeze Jelisavete Karađorđević "U carstvu duge".

Dakle, nastojaćemo i ove godine da se potrudimo da sve protekne kako treba i da nema problema što se tiče tehničke relizacije.

U nastavku konferencije za novinare postvljeno je nekoliko pitanja: šta je urađeno kako bi se izbjegli prošlogodišnji problemi sa carinjenjem knjiga i plaćanjem PDV-ea, zbog čega Sajam ima odrednicu međunarodni kad nema stranih izdavača, zašto u Savjetu nema više književnika iz Herceg Novog, zašto nema crnogorskih književnika...

Nevenka Mitrović podsjetila je da je prošlogodišnji "Trg od knjige" završen proglasom svih izdavača i autora i apelom da knjige budu oslobođene carine, međutim to nije urodilo plodom. Iz opštine Herceg- Novi upućen je potom zahtjev nadležnom republičkom ministarstvu, Odgovor je bio da se Zakon mora poštovati.

Istina, plaćanja poreza hercegnovska Gradska biblioteka bila je uvijek oslobođena kada je to zatraženo, tako je bilo i sa – zbornikom radova za nauku, kulturu i umjetnost "Boka" i "Aftobiografijom" Kirila Cvjetkovića.

Gospođa Mitrović je dodala da su izdavači upoznati sa ovim činjenicama pa ove godine nije bilo toliko negativnih reakcija kao lani, izdavači su se bolje pripremili ili su pri prelasku granice plaćali carinu.

Međunarodni je odrednica za "Trg od knjige" koju je on opravdano dobio, između ostalog i zbog toga što je na "Trgu od knjige" učesnik i jedini zastupnik 15 uglednih stranih izdavača u Podgorici EDUCATIONAL CENTRE – a na spisku onih koje predstavlja su renomirani izdavači iz Njemačke, Italije, Španije, Francuske, Velike Britanije, SAD. Tu su i dva izdavača iz Republike Srpske...

Odbijena je primjedba da u Savjetu sajma nema književnika iz Herceg Novog.

Na kraju konferencije čula se da je trebalo razmisliti o mogućnosti za angažovanje Miraša Martinovića, za saradnju sa Markom Markovićem, dugogodišnjim knjižarom kod koga su se godinama okupaljali Andrić, Lalić, Kostić, Raičković...