Špiro Živković – Bura

Usud mramornog stuba
roman

•

Krug

Sadržaj

• Mr Rade Vučićević: Usud mramornog stuba ili Saga o Korparićima Špira Živkovića - Bure
• Višnja Kosović: Iz recenzije za roman Špira Živkovića Bure "Usud mramornog stuba"
• Špiro Živković – Bura: USUD MRAMORNOG STUBA
• Špiro Živković – Bura: KRUG
• Beleška o Špiru Živkoviću – Buri

Mr Rade Vučićević

Usud mramornog stuba
ili
Saga o Korparićima Špira Živkovića - Bure

Poznavaoci i čitaoci ukupnog književnog opusa Špira Živkovića već odavno su priželjkivali veliko, prozno delo od ovog izvanrednog pripovedača, koji je "Pričama iz Žutilovine" pokazao da, osim što majstorski barata naracijom, ustvari, priprema teren za roman, najveći stepen književnog izražavanja svakog pisca.

Špiro svojim saopštavanjem zahvata nekoliko vekova, tačnije, pripovedanje ide sa turskom propasti i prvim oslobađanjem Novoga od osmanlijske vlasti.

Nekako u isto vreme, u Herceg – Novom se pojavljuju i mramorni stub i prvi Simo Korparić, svaki za sebe značajan i poseban, a istovremeno tragičan i sudbinski povezan da definitivno dešifrovani zapis španskih osvajača ima smisao usuda "Ovde, sada i uvek". I Simo i stub imaju svoje mesto u istoriji novog pobednika. Prvi je u znak priznanja dobio kuću i plac, to jest, prostor u kojem je postavljen zagonetni i tajanstveni mramor, a ovaj drugi, mistični i kasnije se pokazalo tragični, simbol nedodirljivosti i nepokretnosti; ostali su moto i pokretač Špirovog građenja zapleta i dramatike romana.

Generacije Korparića su se smenjivale, menjali su se i okupatori, menjao se grad, flote i flotile su dolazile i odlazile, samo je uvek bivao novi Simo , a stari stub ih je dočekivao i ispraćao iz Špirove priče, sa onog ukletog mesta iz dvorišta ne dozvolivši ni jednom od domaćina da misteriju reši, a prokletstvo iskopa i odagna.

Obilje likova, interesantan način njihovog uvođenja u čin radnje, vešto uklapanje u istorijski važne događaje, Špirovu pripovednu formu čine ubedljivo sugestivnom, prijemčivom i pitkom, tako da običan čitalac više nije siguran gde počinje istorijska čitanka, a gde završava psihološka drama, kako sva priča odjednom biva bliska kao skazka iz ranog detinjstva, a završava nekim salonskim prijemom na francuskom ili bečkom dvoru, svejedno.

Stil i jezik Špira Živkovića su prepoznatljive i karakteristične književne odlike ovog stvaraoca. Pisac sa neverovatnom lakoćom pripoveda, stilski fundamentalan i dosledan da prepoznatljivost njegova stila više nije nepoznanica i površnom čitaocu.

Jezički nadahnut, nadaren i ekonomičan u komunikacijskom sledu, vešto ubacuje stare terminološke lokalizme, boji ih savremenom izražajnošću i jezgrovitošću, ostaje razumljiv i zanimljiv i onda kada se nagomilavaju sve prirodne različitosti raznih sagovornika u raznim istorijskim i dramskim zapletima njegova dela.

Mogućnost jezičke i izražajne transformacije, odlika je velikih stvaraoca, pisaca koji imaju veliko književno iskustvo, ljudi koji su puno videli, dosta čuli, mnogo pročitali, a još više zapamtili, pa sve to vešto koriste gradeći vlastito delo.

Stilski i jezički znak u delu Špira Živkovića jedna je od jačih strana ovog pisca, te je i treba posmatrati u kontekstu, ne samo ovog romana, već u njegovom, ukupnom, dosadašnjem stvaralaštvu.

Dijalog i umešnost vođenja istog je još jedna jača strana Špira Živkovića ne samo u "Pričama iz Žutilovine", u romanu "Usud mramornog stuba", već u novijoj pripovednoj formi savremene srpske književnosti koja je na svojim stranicama imala lektiru što je obeležavala kraj devetnaestog i početak dvadesetog veka naše književne istorije.

Taj upravni govor što se odvija među junacima "Usud mramornog stuba" nosi svu snagu piščeve visprenosti, duhovitosti, umešnosti, upućenosti i komunikacijske kulture uopšte. To je igra reči kojom se čitaočeva pažnja ne samo zaokuplja, već osvaja i aktivno uključuje u tok razgovora i zbivanja radnje.

Često su to erotizovane, a kratke dosetke, što svu ozbiljnost, kako događaja, tako i radnje koju prate, čine duhovito – šaljivim igrokazima, te se čitaočeva pažnja održava do konačnog iščitavanja na potrebnoj visini zaokupljenosti tekstom. Dakle, Špiro Živković je pisac koji ume da govori, ne samo u svoje narativno – pripovedačko ime, već to maestralno čini i u ime svojih junaka.

Ime Špira Živkovića današnjoj, savremenoj književnosti nije puno poznato, nije ni nepoznato, ali signali upućeni kroz ranije objavljene prozne oblike, nagoveštavali su i reflektovali dolazećeg romanopisca.

"Usud mramornog stuba" nije krajnji domet ovog književnika, to je sada samo književna tvorevina sa koje kreću novi, svetliji znakovi budućeg rada.

Tek sada, na osnovu svega možemo zaključiti da sa Špirom Živkovićem budućnost srpske proze može ozbiljno računati.

Sima Matavulj, Laza Lazarević, Milovan Glišić i drugi dobili su društvo ne samo za razgovor i kafenisanje, već i šaljivo nadmudrivanje, kako je u srpskoj prozi, barem, onoj pripovednoj, uvek i bilo.

Višnja Kosović

Iz recenzije za roman Špira Živkovića Bure "Usud mramornog stuba"

Pripovjedanje u "Usudu mramornog stuba" je plet i let kroz vrijeme, maštu i predanje, da bi se suzbio zaborav kleti, a život i duhovnost dobili još jednu šansu više u pročišćenoj pripovjedačkoj riječi i pamćenju.

Za Špira Živkovića istorija je nekada učiteljica, nekada varalica, a najčešće kockar običnog života zarad igranja na krupno pamćenje velikih događaja. Zato Špiro Živković pravi triipovjekovnu hroniku krupnih događaja koji su ostavili veliki trag na život Herceg – Novog (špansko preuzimanje Herceg – Novog od Turaka, borba Svetog Petra Cetinjskog protiv Napoleona, Sarajevski atentat i I svjetski rat, II svjetski rat i poslednje Nato bombardovanje Jugoslavije) prateći sudbinu jedne literarno smišljene i osmišljene porodice; jednog dvorišta, jednog kamenog stuba i jednog imena.

On "slika" galeriju likova, različitih karaktera i životnih puteva, smještenih u različitim vremenima. Svi njegovi glavni likovi, ukupno ih je sedam – magičan broj, povezani su krvno slučajno, a imenom i usudom nužno i neumitno. Zarad vještine pripovjedačke riječi tu su duhovite i ironične doskočice i dosjetke, koje krase i plastično odslikavaju životno oprezni i mudri bokeški mentalitet, a i samo djelo.

Ova knjiga je za mene osvježenje i pokušaj da kroz još jedna otškrinuta literarna vrata bliže priđemo i samoj Boki, i prostorno i kulturno.

Preporučujem je ljubeznom izdavaču sa toplinom i zahvalnošću.

Špiro Živković – Bura

USUD MRAMORNOG STUBA

I

Simo VII Korparić sjedio je ispod palme kod zgrade Crvenog krsta u Herceg-Novom. Pokraj njega vreća od dvadeset pet kilograma brašna, kilogram šećera, kilogram soli, litra ulja, kilogram riže i kesa pasulja. Niz lice su mu tekle suze. Ne, nije plakao. I od kada zna za sebe, nije se sjećao da je ikada plakao. Ali, kad god bi bio i malo ljut, oči bi mu zasuzile, a ako bi bio bijesan, suze su same curile niz obraze. Sve što je imao nalazilo se pokraj njega, a i to nije mogao ponijeti do stare porodične kuće iza Španjole. Zapuštene, urušene i donedavno zarasle u korov i žbunje, zbog neraščišćenih imovinsko - pravnih odnosa, zbog velikog broja nasljednika, od kojih niko nije ulagao ni održavao, a isto tako niko se nije ni odricao svog dijela, niti dozvoljavao drugome da nešto radi.

Imao je svojih pedeset osam godina na vratu. Negdje u januaru hiljadu devet stotina i devedeset devete godine, bez konsultacija sa mnogobrojnim i na sve strane rasturenim članovima porodice Korparić, počeo je, bez sredstava, samo svojim radom da sređuje dvorište male porodične kuće. Posjekao je žbunje žukve, meslina i kupine. Radio polako, jer nije imao naviku za radom. Doskorašnje njegovo zanimanje, nastavnika fizike u Doboju, nije ga naučilo nikakvom zanatskom ni fizičkom radu. Tek sada je, ali i sam je zaključivao – kasno, otkrio vrijednosti fizičkog angažovanja u stabilizaciji psihičkih mogućnosti. I svako svoje razmišljanje završavao je, ili se bar tješio, poznatom rečenicom: "Sve je relativno".

Što zbog poimanja života, zbog navike na lagani životni tempo nastavnika u Bosni, što zbog imovnog stanja, polako je raščišćavao Korparića dvorište, ostavljajući uvijek posla za sutra.

Početkom marta završio je sa sječenjem žbunja i isplanirao da izvadi crni, mramorni, potkraćeni stub sa zapisom na španskom jeziku, do tada zarastao u žukvu i draču. On nije znao šta piše na istom, ali je o njemu čuo toliko priča i legendi da mu nije bilo teško povezati ga sa nesrećom, ne objašnjavajući sebi kakvom, negativnom silom, koja se izgleda vjekovima igrala sa njegovom porodicom, koja je, eto, i njega zadesila i zbog čega želi da se jednom zanavijek kurtališe zla i izbaci mramorni stub iz svog dvorišta.

Malo niže od stuba, bila je omanja uvalica obrasla u žbunje koje nije sjekao, ne znajući šta uopšte da radi na tom mjestu. Poznate su mu bile priče da je nekada i to povremeno, tu izbijao ljekoviti izvor, da nije bila čista, bistra voda, već žućkasta tečnost jakog i odvratnog mirisa iz koje su izbijali mjehurići, da su je koristili za kožna oboljenja, naročito protiv šuge i ostalih vrsta svrabeža.

Dvadeset četvrtog marta poslije podne Simo je počeo da otkopava oko mramornog stuba. Po običaju, radio je polako, počivao i pušio. Otkopao oko tridesetak santimetara, otkrio istovjetan natpis onom koji je bio iznad zemlje, otprilike na istoj udaljenosti od nivoa zemlje. Zaključio po obliku do tada otkrivenog, da je istovjetan nadzemnom dijelu, jer se sa najšireg dijela, koji je označavao nivo zemlje, sužavao u kupastom obliku prema naniže. Mrak je već uveliko bio pao, a on je sjedao zamišljen pokraj mramornog stuba. Iz letargičnog stanja prekinuo ga je reski, neboparajući zvuk aviona i jaka eksplozija na brdu Obosnik, najvišoj tački polu-ostrva Luštica. Bio je to početak sedamdesetosmo-dnevnog bombardovanja Jugoslavije.

Simo se to veče jednostavno povukao u kuću i ne pokupivši alat. Radove na iskopavanju mramornog stuba je ostavio i od tada se dao na istraživanje i ispisivanje porodične istorije, postanku i značenju stuba sa posebnim osvrtom na nesreće koje su pratile njegov rod.

II

Simo I je bio omalenog rasta, mršavog, ušiljenog izgleda, pedesetih godina. Imao je rijetku i zamašćenu, prosijedu kosu, koju je sa razdjeljka zaticao iza ne malih ušiju. Brade nije imao, bio je ćosav, a prorijeđeni brkovi, tužno su visili ispod oštrog nosa, uokvirujući tanke, cinične usne.

Sitne, izrazito crne oči, nikada nisu imale mira. Stalno su prebirale po okolini i po sagovorniku. Kada bi se nasmijao, vidjela su se dva niza zdravih bijelih zuba.

U svečanim prilikama obuo bi čizme sa visokim sarama, široke gaće od modroga sukna, čiji tur je visio do ispod koljena i džemadan sa rukavima koji se ne navlače, već vise iz ramena, tako da je sve to njegovom i onako malom rastu davalo još niži i smiješan izgled.

* * *

Peraštani su ga, vjerovatno zbog dosadne naravi, zvali Simo Krpelj, a u katastarskim knjigama za Gornji grad Kastel Novo nalazi se upisan kao zemljoposjednik i kućevlasnik Simon Krpeli. U drugim, kasnijim pak popisima, nalaze se razne modifikacije naziva krpelj, koji je apsolutno izgubio svoje prvobitno značenje; kao što su Korpel, Korper, Korpar i Korpalic. Iz ovog posljednjeg izvedeno je njegovo i buduće porodično prezime Simovih nasljednika: Korparić. Njegovo pravo pre-zime niko nije znao, niti je igdje ostalo zapisano.

On nije znao gdje se krenula Burovićeva četa to veče iz Perasta. Njemu je bilo važno da se nekuda ide, bez obzira da li je to na pogreb ili na svadbu, a pričali su da se i obreo u Perastu, došavši u pohođenje za nekakvom odivom, te da je za stalno ostao tu, ne hoteći se, sa morske pjene i mnogo lagodnijeg života, vraćati u posni i surovi krš rodnoga kraja.

A te noći Burović se sa svojom četom Peraštana probio do pod same istočne zidine Herceg-Novog u nadi da će, kao i njegovi sugrađani davne hiljadu petsto i trideset osme godine, razvaliti zid i uskočiti u sami grad. Ali, sreća se ne ponavlja dva puta na istom mjestu. Čitavu noć su pokušavali da se domognu grada, ali bez ikakvog uspjeha. Dvadeset i pet dana prije toga pod Novi je uplovila flota Jeronima Kornera od sto i pedeset brodova i galija. Grof Horbeštajn sa malteških i Kamilo Fereti sa papskih galija, tukli su bezuspješno po utvrđenom gradu. Prije deset dana stigla je pomoć od Velikog vojvode od Toskane, Firentinci predvođeni kapetanom Kančelijerijem, a to jutro je tri stotine i šezdeset peraških boraca sa šesnaest brodova pristiglo ispod Herceg-Novog u namjeri da okon-čaju opsadu i zauzmu grad. Burović mlađi je sa svojom četom otišao kopnom i tako stigao pod istočne zidine grada, odakle se u toku noći prebacio na druge položaje, ispod zidina naspram donjeg gradskog trga. U najvećoj gužvi, huci od topova sa mora i baljemeza sa gradskih zidina, uskočili su u grad, znatno olakšali zauzimanje istog i protjerivanje Turaka iz Herceg-Novog.

Simu je sve to bilo zabavno, a njegova pronicljiva narav zaključila je da će od svega biti koristi. I bilo je jer su nove vlasti zaslužnim borcima, među kojima se igrom slučaja našao i Simo, dodijelile zemlju i objekte iza Gornjega grada. Simo je dobio omanju kamenu kuću na sprat sa prostranim dvorištem. U donjem dijelu dvorišta bila je rupa obrasla zelenom travom, a iznad nje mramorni stub, postavljen za vrijeme prve vladavine Španaca. Simo je pretpostavljao da potkraćeni, crni, mramorni stub, služi za uzjahivanje i skidanje sa konja. Dovodio ga u tijesnu vezu sa stalno curećom, žućkastom tekućinom u rupi ispod njega i mislio da je to ljekoviti izvor. Stub je bio visok osamdesetak santimetara. Kupastog oblika, ali bez šiljka. U njegovom podnožju postojao je zapis na španskom jeziku, za Sima nerazumljiva šara.

Simo se vrlo malo okretao u svojoj novoj kući. Samo koliko bi prespavao. A bio je društven. Po čitav dan bi tražio zabavu, igru i svađu. Drugi ga nisu cijenili, ponekad bi ga, kada pretjera i dosadi im, grubo mršnuli i potjerali od sebe, ali mu je svako društvo bilo otvoreno, jer su dobro znali da će se od njega naslušati raznih laži, petljavina i spletkarenja.

Malen rastom, a kao i mnogi slične građe, živahan, čvrst i na nogama i u rukama nije se ni okušavao u igrama poput bacanja kamena s ramena, ili potezanja klipe, ali je u skoku, naročito s mjesta, bio kao mačka. Rijetko ko bi ga nadmašio. Međutim, tek u igri probijanja dolazio je do potpunog izražaja i tu sa pravom zaradio još jedan nadimak; "šilo".

Samu igru nisu zvali probijanje već "eberečke", po jednoj od dvije riječi koje su protivničke strane uzvikivale, a kojima značenje niko nije znao. Igra se sastojala u tome, da se učesnici podijele u dvije, po broju, jednake ekipe. Zauzimali su rastojanje jedni od drugih na nekih tridesetak metara i držali se čvrsto za ruke, normalno, unutar ekipa. Iz prve grupe povikali bi: "Eberečke". Iz druge bi gromoglasno odgovarali:"Ebertute". Iz prve bi opet vikali: "Eber koga ćete"? Druga ekipa bi tada birala nekoga iz prve ekipe, na primer Marka i uzvikivali bi: "Eber Marka". Sada bi Marko hvatao zalet i trčao prema drugoj ekipi u namjeri da probije živi zid, odnosno da protrči kroz njega. Ako uspije, tada bira jednoga od učesnika iz druge ekipe, normalno naj-jačega, jer takav čvrsto brani i dobro probija i vodi ga u svoj tim. Ako ne uspije probiti, ostaje kao član protivničke ekipe.

Opet bi počinjalo uzvikivanje, biranje, trčanje, probijanje i sve tako dok na jednoj strani ne bude bilo učesnika, već se svi nađu na istoj strani. Simo je u ovoj igri potpuno opravdavao nadimak "šilo" i ekipa u kojoj je on bio redovno bi pobjeđivala.

III

Gazda Jošo Magazinović imao je sestru Savku, vaosnu u desnome kuku. Šepala je poprilično pri hodanju, jer joj je desna noga bila za komad kraća, iako joj je Jošo nabavljao obuću u Trebinju, specijalno pravljenu za nju, sa debelim desnim đonom, kako bi nadomjestila manjkavost. Govorili su da joj je to od rođenja. Savka se, pričali su, rodila naopako. Izlazila je nogama, pa je zbog toga njena majka pri porođaju jedva ostala živa, namučila se i pri kraju snage, kada su trudovi skoro prestali, u pomoć joj je priskočila svekrva i vukla malu Savku za noge. Uspjela je da spasi život i jednoj i drugoj, makar su obadvije od tada ostale sa trajnim posljedicama. Savkina majka je tom prilikom obilno iskrvarila i sve do kraja života bila maćava, malokrvna i osjetljiva na svaku promjenu, bez skoposti i amina u sebi. Savka je, vjerovatno zbog potezanja za noge pri porođaju, ostala cotava, sa jednom kraćom, jednom dužom nogom.

Iako je bila najmlađa i po nepisanim pravilima trebala biti porodično mezimče, ona je bila crna ovca u familiji. Majka je nikada nije voljela, nije prema njoj osjećala majčinsku ljubav, već instinktivnu odbojnost i podsvjesnu mržnju, gledajući u njoj krivca za sve svoje nevolje.

Ni otac, gazda Stevan Magazinović, nije prema Savki pokazivao nikakvu osjećajnost, iako su po prirodi ženska djeca, a naročito najmlađa, redovno bila mezimčad očeva, jer su prema muškoj djeci oče-vi uvijek bili surovi u odgoju, vjerovatno pod-svjesno, kako bi ih što bolje pripremili za život i kako ne bi od njih napravili mekušce, što nije znak da ih nisu voljeli, čak naprotiv; ako ne bi imali muško dijete, bila je sramota i porodična žalost. I otac je u Savki vidio uzrok svih porodičnih problema i početak ženine odbojnosti prema njemu.

Starija braća i sestre su se sa njom rugali i nije prošlo dana da nije plakala gorko zbog njihovih ne-slanih šala i uvreda. Jedino je najstariji brat Jošo, nasljednik gazdinstva Magazinovića, prihvatio Savku kao pravi stariji brat i ponašao se prema njoj uvijek pažljivo, bolećivo i sa žaljenjem. Koliko je mogao, kao dijete, stajao je u njenu odbranu, a kasnije je, kao momak, izričito skrenuo pažnju ostaloj djeci:

- Da se ne bi dogodilo da čujem bilo što na dušu sestre Savke!

On je Savku uključivao u poslove i vodio je sa sobom do Trebinja, Dubrovnika i Kotora. Iako za nju naporno, njoj je to godilo, jer se u njegovoj blizini osje-ćala potpuno zaštićena. Na svakom od tih putovanja, a Jošo je putovao puno, jer su Magazinovići imali razvijenu trgovinu, brat bi joj nešto kupovao.

Vremenom, njene sestre su se poudavale, brat Novak otišao na službu u Rusiju, odakle se više nikada nije vraćao, a brat Sava se oženio jedinicom, kćerkom Gruja Živkovića i odijelio se, nastavljajući svoj život na ženinom imanju na Savini.

Roditelji su umrli, brat zaštitnik Jošo se oženio. Nikada sa njom nije imao problema, niti pokazivao ikakve ljutnje, makar se pomalo osjećalo da Savka, Jošovom ženidbom, gubi svoju ulogu i da postaje tiha smetnja.

Prosaca zbog svoje noge nije imala i namjera Sima Krpelja da se ženi bila je idealna prilika da Jošo pod svojim pokroviteljstvom i izdržavanjem uda svoju sestru Savku.

* * *

Simo je orođavanjem sa Magazinovićima riješio sve životne probleme. Egzistencija mu je bila obezbijeđena. Imao je slobodu kretanja, bez ikakvih obaveza, bez rada i bez muke uživao u, kako je svuda isticao, zaslugama po rodu i porijeklu. Izmislio je već priču da je on iz vojvodske kuće iz Brda , da je napustio rodni kraj zbog toga što je još kao mlad posjekao nekog glasovitog turskog junaka, pa je zbog osvete i zavidnosti i naše i njihove morao da bježi u primorje. Da ga je kao poznatog junaka španski suveren zamolio da svojim učešćem pomogne u za-uzimanju Herceg-Novog, te da je za to i dobio imanje sa kućom iza tvrđava Gornjega grada.

I Savka se brzo uživjela u svoju novu ulogu. Jošo joj je obilno pomagao i plaćao joj služavku, koja je bila i domaćica, i kuvarica, i dadilja, i sve što je bilo potrebno. Uglavnom vodila je kuću Korparića.

Od udaje, pa do svoje smrti, Savki je najveća muka bila roditi troje djece, a začuđujuće, s obzirom na njenu fizičku manjkavost, obavila je to bez ikakvih problema, uz pomoć svoje služavke. I poslije svakog porođaja vrlo brzo je ustajala iz postelje i vraćala se svojim svakodnevnim zanimanjima. A njena svako-dnevna zanimanja bila su i interesantna i čudna, jer su se probudila u njoj činom udaje i okupirala je čitavog njenog života. Proradila je krv predaka koji su se dobrano bavili magijskim radnjama svih obli-ka. A Magazinovići su bili u krvnom srodstvu sa čuvenom porodicom Gonzaga iz koje je poznati komandant španske vojske pri prvom osvajanju Herceg Novog od strane Svete lige, hiljadu pet stotina i trideset osme godine bio Fernanto Gonzaga.

* * *

Kuća Korparića bila je mala. Zidana od kamena, na dva boja. U prvom, odnosno u prizemlju, bila je veli-ka šala, namijenjena za okupljanja, Simo je tumačio: za krsnu slavu, prislužbu i slično. Šala je služila i za svakodnevni život. Grijala se velikim, od kame-na zidanim kaminom. Na drugom boju bile su tri male sobe, a između dva boja, jake lučeve grede i daska.

Iza kuće, kao prizidak, spojen vratima sa šalom na donjem boju, bio je prostor za spremanje hrane, ostava za namirnice i rafovi za posuđe, sve namješteno od prirodno uklopljenog, skoro neobrađivanog drveta. U prilično, velikom dvorištu, u odnosu na kuću, bila je još jedna dugačka, zidana kuća na jednu vodu koju su Korparići pretvorili u štalu.

Simo je kao zaslužni borac, od Španaca dobio kuću iza Gornjega grada i u njoj ništa nije ni popravljao ni dograđivao.

Pošto nije imao konja, potkraćeni, mramorni stub sa natpisom, za koji je držao da služi za uzjahivanje i sjahivanje, bio je smetnja i kako je on govorio: "Bode oči". Zato je riješio da ga izvadi i izbaci iz svog dvorišta. Savka je sigurno nešto znala i uporno mu branila da dira do stuba, ali iako rječita, za Sima nije mogla naći opravdan razlog zbog kojeg ne bi izbacio stub iz dvorišta. Odvraćala ga bezuspješno na sve načine, da bi mu na kraju iznijela da je u stubu sutluk i da će izbiti zlo bude li ga dirao. A on je, znajući za njenu zabavu koja mu je smetala, ali protiv koje nije preduzimao ništa, zbog Jošovog izdržavanja i obilne pomoći, sve okretao na šalu i ostajao pri ideji da izvadi stub.

U predvečerje dvadeset i prvog novembra hiljadu šestotina i devedeset prve godine uzeo je alat i počeo kopati oko stuba, a da Savka za to nije ni znala. Iznenadio se kada je zaključio da je stub du-gačak, koliko iznad zemlje, vjerovatno, toliko i ispod zelje, da je po sredini na kumpas i da u istom razmaku od obera, u odnosu na gornju šaru, postoji istovjetna šara i sa donje strane. Zaključio to veče da je potrebno malo više posla za vađenje stuba, planirao nastaviti sa radom rano ujutro i, ne kupeći alat, otišao na počinak.

Za večerom je ispričao Savki što je radio, a ona trudna sa prvim djetetom, pri samom porođaju, zaplakala je za trpezom, sklopila ruke ispred sebe i žalosno mu se obratila:

- Ovako te molim da ne radiš više oko stuba. Zbog ovoga što nosim, ako ne zbog mene. Vrati sve kako je i bilo dok nije kasno. Ako to ne prekineš, ako to ne uradiš, ja ti treće jutro osvanuti neću, pa kako oćeš!

Simu, koji nikada i ništa teško nije radio, u tom momentu, ne bi teško pao ni najmanji razlog, da odustane od posla. Sama pomisao da se njoj nešto može dogoditi, ne zbog Savke i djeteta koje nosi, već da Jošova pomoć i izdržavanje može prestati, na-gonila ga je da se istog momenta vrati u dvorište i da sve povrati u pređašnje stanje. Umirio je donekle Savku sa svojom izjavom da više neće kopati, da će odmah vratiti iskopanu zemlju i pokupiti alat. Otišao je u dvorište, ispunio zadato obećanje i poslije toga otišao na spavanje. Savka to veče uopšte nije spavala. Čitavu noć je provela u velikoj šali, presipala vodu iz jedne u drugu konatu, ubacivala povremeno u njih ugljevlje, mrmljala nerazumljive riječi, topila olovo pa ga sipala u konate sa vodom, vezivala i razdrešivala čvorove na crvenoj pređi i tek u osvit zore popela se na gornji boj da prilegne.

IV

Simo je sa Savkom imao troje djece. Jovana, Petra i Radojku. Oni su malo svog životnog vijeka proveli u rodnoj kući iza Gornjega grada. Jovan, koji je svoje ime dobio po ujaku Jošu, živio je, učio se zanatu i radio na Toploj kod ujaka. Tek u dvadeset i četvrtoj godini, kada se oženio iz Trebinja, gdje je mnogo puta putovao i održavao poslovne veze svog ujaka Joša, vratio se da živi iza Gornjega grada. Žena mu je bila iz poznate trgovačke porodice Ratković. Ime joj je bilo Ruža, a zvali su je Đula i imala je prilikom udaje nepunih sedamnaest godina. Bila je to prava ljubav, koja se u ono vrijeme rijetko završavala brakom. Jovan se i svojom vanjštinom i prirodom bacio na ujčevinu, pa je iako od invalidne Savke i omalenog Sima, bio fino građen, visok, u ramenima širok, kose garave, mrke i guste nausnice i kako su govorili i ujak i ujna: "Lijep kao upis". Osim toga, bio je vrijedan i vješt i u trgovini i u razgovoru.

* * *

Radojka je bila na majku. Sitna, mršava, suva i maćava. Nikada nije imala potrebu za hranom. Kestenjastih očiju i smeđe kose iz koje je izbijao jedan, svakome interesantan, bijeli pramen. Svi bi primjećivali, a ako bi neko komentarisao u Simovom prisustvu, ovaj bi jednostavno i grubo odgovorio:

- Od Boga senjato – đavolu predato!

Radojka je rijetko izlazila iz kuće. Više je voljela da živi u sjenci. Nije imala volje ni da se igra sa drugom djecom. Izgleda da je imala kvar u glavi. Voljela je da stalno bude uz majku i sa velikom pažnjom pratila Savkine čini.

Sir, kajmak i mlijeko nije htjela ni da okusi. Voljela je čaj od narančinog cvijeta, a taj se, jakog mirisa i gorkog ukusa, inače spremao za rastrešene, preumorne i za one kojima nije dolazio san.

I kao beba je bila neobična. Nikada nije plakala. Bila je najmlađe dijete Sima Krpelja. Jovan je od nje bio stariji dvije godine, a Petar jedanaest mjeseci.

Po čitav dan bi u ruci držala tvrdu koru hljeba koju bi polako runila, grickala i vavoljila. Jedino što je voljela od hrane bilo je koštičavo voće; ora-si, lješnici i bademi.

U gornjem dijelu Simovog dvorišta bilo je poveliko stablo oraha koji je redovno i obilno rađao i koji je svake jeseni bio jedini Radojkin razlog da izbiva iz kuće. Nije mogla dočekati da sazru, pa ih je brala u zelenoj ljušturi, od čega bi joj ručice, a posebno prsti potpuno pocrnjeli i trajali tako do u sred zime. A kada sazru i sami počnu opadati, radosno ih je kupila, razgrćući opalo orahovo lišće, podsjećajući na vjevericu ili puha, sa kojim je zbog omiljenih plodova bila u nepomirljivom sukobu. Kada je vrijeme od zrelih oraha, znala se već zorom ustati da bi ih čuvala od napasnika i do kasno u mrak ostajati ispod stabla, razmišljajući šta da uradi kako bi ih onemogućila da se u toku noći popenju na orah.

Mnogo puta je u oktobarskoj noći probudio pad zrelog oraha sa visoke grane, koji bi tresnuo i zabobotao po krovu pomoćne kuće. Svaki šum joj je tada stvarao jasne slike ispred njenih razrogačenih očiju u mraku sobe. Zamišljala je vjeverice kao mrave. U dvije kolone, jedna koja dolazi i mili uz orah do njegovih najvisočijih grana i druga koja silazi niz deblo, mimoilazeći se sa prvom, noseći po krupan orah u svojim zubima. Ujutro, kada bi srećna kupila orahe i svojim očima gledala koliko ih puno još ima na granama oraha, nije mogla da razluči da li su noćne vjeverice bile ružan san ili vizija, od prevelikog straha, na javi.

Prikupila bi svake jeseni zalihu oraha za čitavu zimu i iako ih je bilo stvarno puno, ljutila se na Sima kada bi on, izlazeći iz kuće, stavio šaku oraha u svoj široki džep.

Preko puta Simove, u staroj Tamindžića kući, niko nije živio. Nju je svojevremeno od Španaca dobio neki Hercegovac Palikuća, po životnim navikama sličan Simu, samo je njemu još uvijek bilo rano da se skrasi, te u istu nikada nije uselio. Navraćao bi rijetko i to isključivo po noći, vjerovatno pripit, jer se u tim prilikama iz Tamindžića kuće čula lupnjava, galama i psovke.

Iza same tarabe, između dva dvorišta Korparića i Tamindžića, na strani Palikućinoj, raslo je drvo badema, čija je samo jedna grana prelazila u Simovo imanje.

Sa nestrpljenjem je Radojka čekala kada će menduli, kako ih je zvala Simova služavka Olga, sa te jedne grane početi da padaju u njihovo dvorište. A pratila je čežnjivo njihov razvoj. Početkom februara, kada je zima u najvećem jeku, Palikućin badem bi zabeharao i potpuno se osuo bijelo - rumenim cvjetovima. Rijetkih godina bi i rodio, jer bi rano cvjetanje uništili mrazevi i slane, tako da su plodovi još u za-metku opadali. A nešto, što je rijetko, bilo je primamljujuće, pa tih godina, kada bi rodio, Radojkinoj radosti, a uz to i čežnji, nije bilo kraja. Samo se jedna i to prorijeđena, stara grana pružala iznad Simovog dvorišta. Radojka se molila Bogu da okrene jak vjetar i da sve plodove badema smlati u njihovo dvorište, a isto tako brinula da taj zamišljeni vjetar ne polomi i onu jednu, načetu bademovu granu. Mnogo puta donosila čvrstu odluku da uđe u Tamindžića dvorište, jer i onako tamo nema nikoga i svi plodovi propadaju, ali nije imala hrabrosti.

Palikućina kuća i zaraslo dvorište podsjećali su je na Burovića vrše. Velike, pletene od pruća, sa samo jednim ulazom, a bez ijednog izlaza. Zamišljala je sebe u Tamindžića dvorištu, kao ribu u Burovića vrši, a mogući, iznenadni Palikućin dolazak poistovjećivala sa Burovićevim lađarom koji izvlači vršu na suvo. Nije nikada skupila hrabrosti da zakorači u Tamindžića dvorište.

Sa lješnicima bi je s jeseni redovno obradovao stariji brat Jovan, koji je volio, ali koji nije imao ni prilike ni vremena da joj se više posveti. Njihov odnos podsjećao je na zaštitničko ponašanje ujaka Joša prema njihovoj majci Savki. Kada god bi išao u Trebinje u jesenjim danima, donosio bi Radojki lješnika, sam izlazeći iza Gornjega grada ili šaljući nekoga od posluge da to uradi. Ona ih je stavljala na promajno mjesto da se slučajno ne užegnu i ljubomorno ih čuvala za zimske dane, trošeći ih štedljivo kao medižinu.

* * *

Radojka se nije puno radovala životu. Ne samo da ga nije živjela u pravom i punom djetinjem smislu, već je i njeno životarenje kratko trajalo. Bila je u četrnaestoj godini, a po svom izgledu i ukupnoj razvijenosti, čovjek bi procijenio da joj je tek osam.

Te godine zima je rano došla. Kalendarski, tek je jesen bila u punom jeku i umjesto dugih i dosadnih novembarskih kiša, koje bi u Kastel Novo satjerale svu vlagu svijeta, vrijeme je bilo oštro i po sjeveru. Po vrhu Dobroštice i na Lovćenu, već je početkom novembra poprskao snijeg, koji je pao na suvu zemlju, jer kiša te godine nije padala od početka juna mjeseca. Poslije tog snijega se izvedri, ali je bilo mnogo hladno, tako da se isti nije topio. Slana bi osvanula svako jutro i zadržavala se do dugo u dan, a u osjenu se nije ni dizala, već se samo taložila jedna na drugu i izgledala kao odstajali snijeg.

Drugi dan po Svetome Mratu, Radojka kao i obično, nije izbivala iz kuće, da bi u poslijepodnevnim časovima u dvorište iznijela pun košic oraha i tukla ih oblutkom na potkraćenom mramornom stubu. Veoma čudno, ali ih taj dan nije štedjela. Čak šta više, trošila ih je jedan za drugim, zanešena svojim poslom, ne primjećujući ništa oko sebe. Pa ni Sima, koji je u predvečerje prošao pokraj nje, uzeo iz košica pregršt suvih plodova i izišao iz dvorišta.

Odavno se već ništa više nije vidjelo. I slana je počela padati, a ona je još uvijek tukla svoje orahe i jela ih pohlepno, ne hajući za mrak, jer se u njemu odlično snalazila i instinktivno, ili pod jezikom, osjećala, ako bi i najmanji djelić jezgre ostao u drvenoj ljušturi, pa ponovo sa oblutkom tukla i najsitnije djelove, kako se ništa ne bi bacilo. I njena kosa i sitna ramena ispod vunene đake, bili su mokri od slane koja se topila na njoj, a oštar sjeverac pirio sa sniježnih brda, noseći sa sobom iskričavu hladnoću, pokupljenu ovlaš, u prolazu. I Simo se to veče već vraćao kući, duvajući u ruke i cvokoćući pomalo od zime, a ona je još tukla svoje orahe na potkraćenom, mramornom stubu. Sam se začudio, javio joj se, prvi put u životu, nježno roditeljski, prigrlio je uza se, onako vlažnu i promrzlu i uveo u kuću, noseći skoro prazan pleteni košic u drugoj ruci.

- Zavratat' ćeš, jadno dijete – bilo je sve što joj je poslije javljanja rekao, a ona nije progovarala. Samo je prazno gledala razrogačenih očiju. Stresla se jako, kao u groznici, kada su ušli u osvijetljenu i zagrijanu šalu. I Savka, koja je vezivala čvoriće na raznobojnim komadićima pređe i pomoćnica Olga, koja je u rukama držala lonac iz kojeg se jako pušilo i mirisalo na kuvano suvo meso, tek su tada primijetile da Radojka uopšte nije bila u kući.

Radojka je sa gađenjem na licu, zbog mirisa hrane, prošla pokraj njih i uz drvene stepenice otišla u svoju sobu na gornjem boju.

Kada je Simo objasnio da je, kada je on otišao, ostala u dvorištu, tukući orahe na mramornom stubu, te da je tamo i našao i da je potrošila skoro čitav košic, Savka je samo uzdahnula i upitala:

- Tukla orahe na stubu?

- Baš na stubu i to oblutkom – odgovorio je Simo i sjeo, zaboravljajući trenutno na sve, za već postavljenu trpezu.

- E jadno dijete – uzdahnula je, još dublje ovaj put, Savka.

* * *

Ujutro su Radojku našli smrznutu, otvorenih očiju i zgrčenog tijela na neraspremljenom krevetu. Nije se ni pokrivala, ni sazuvala, niti sa sebe skidala vlažnu, vunenu đaku. Od svih prisutnih, najviše je bila pogođena Olga. Po Savki je izgledalo da je tako što i očekivala, pa nije uopšte bila uzrujana. Simo je želio da se što prije obavi sahrana, pa je i bez popa i bez ičije pomoći htio sam da je ponese na groblje. No Savka nije dala i izričito je zahtijevala, jer je, svakako, znala narav svojih sinova, da se pozovu i sačekaju Jovan i Petar. Već oko jedanaest, stigli su i jedan i drugi. Niko, ništa i ni sa kim nije progovarao. Kao zaliveni. Savka je sjedala kao krivac, čvrsto podupirući leđima zid, kao da je čitava kuća u tom momentu oslonjena na nju i samo nešto češće treptala. Simo je, žalosno objesivši, svoje i onako tužne, rijetke brkove, ispod nabranih vijeđa živahno žmirkao svojim brzim, bistrim očima, prebirajući po prisutnima, u nadi da će otkriti njihove misli i htjenja. Jovan je sjedao pokraj Radojke i oborene glave, pogleda uprtog u zemlju, svoju znojnu ruku držao na njenim, na grudima prekrštenim, hladnim rukama. Petar isprepletanih prstiju, pogleda podignutog u tavanicu i ne trepćući, stajao iznad njene glave.

Bez dogovora, bez pokreta, čak i bez ikakve mi-mike, nakon pola sata ćutnje, krenuli su sa Radojkom prema groblju. Simo i Jovan su je nosili u guberu, a Petar, pojući tiho sebi u paperjastu bradicu , išao ispred njih. Savka je išla za njima samo do dvorišne kapije i odatle se vratila u kuću. Toj maloj, tužnoj povorci niko se nije pridružio i njih trojica su tako stigli do Svete Ane. Pomjerili su tešku, kamenu ploču sa nerazumljivim španskim natpisom i u prostran, hladan grob spustili njeno maleno, zgrčeno tijelo. Vratili su opet veliku, kamenu ploču, pa se onda, opet bez riječi, ali očiju punih suza, Jovan i Petar zagrlili i ostali tako ćutke nekoliko minuta. Simo je ispod ruke držao guber, u kojem su nosili Radojku i izmakao se malo podalje od njih, a oni potapšali tužno, u zagrljaju, jedan drugog po ramenima. Razdvojili se, još jednom i dalje bez riječi, stisnuli jedan drugom ruku i prošli nijemo pokraj oca, odlazeći ispod same crkve u različitim pravcima - Jovan prema Toploj, a Petar Savinskom dubravom. Simo je samo jednom huknuo i, bacivši guber preko ramena krenuo prema Gornjem gradu.

* * *

I Petar je još kao dijete bio osobenjak. Samo ne u Radojkinom smislu, jer je i za hranom i za igrom imao prohtjeve kao i sva ostala djeca, a ni u razvoju nije zaostajao za drugim. Nisu ga interesovale Savkine rabote. Naprotiv, u vrijeme razvoja ih je mrzio, da bi kasnije u doba zrelosti i zbog svoje nekadašnje mržnje i zbog majke Savke puno vremena provodio u pokajanju i molitvi. U dječačkim časovima osame davao je na volju svojim mislima. Nije se zadovoljavao skučenošću vidokruga, pa je u svojim maštanjima jezdio beskrajnim, zvjezdanim prostranstvima, više puta dovodeći sebe u odsutno stanje na javi. Kasnije je usavršio sposobnost da je budan, a da ne razmišlja apsolutno ni o čemu i koristio takve trenutke, kako je on govorio, za osvježavanje duha.

Rijetko bi zaronio u svojim mislima u mračne predjele unutrašnjosti zemlje, sjedao sklopljenih očiju, blago se njišući naprijed - nazad, blijed u licu, sa uzdignutim vjeđama i prebirao po vlažnim zadimljenim hodnicima, prelazeći iz jedne u drugu adsku prostoriju, dočaravajući sve gore uslove za ojađene duše. Trznuo bi se naglo, kao u bunilu, kada bi došao skoro do samoga centra, ne dozvoljavajući sebi da ni u mislima vidi cara zla, pljuvao preko lijevog ramena tri puta, tankim prstićima lijeve ruke pravio roge, a desnom se na brzinu krstio. U tim momentima, najviše je mrzio svoju majku Savku i ako bi se to sve događalo u šali, brzo bi izlazio iz nje, ili u dvorište ili drvenim stepenicama do svoje i Jovanove sobe. Iako je Jovan stalno bio kod ujaka Joša na Toploj, njegov krevet bio je uvijek namješten kao da je on tu, a Petar, mada dijete, nikada nije sjeo na njega, a kamoli razvalio ga.

Rano je sazreo, pa se već kao desetogodišnjak ravnopravno upuštao u priče sa odraslima. Dolazio kod ujaka Joša, koji mu je uvijek bio odbojan i poslovan, ali je znao puno iz istorije grada i okoline. A za razliku od Jovana, koji je pokazivao veliko interesovanje za vođenje domaćinstva i trgovine i kojeg je Jošo u tom smislu i podučavao, pa ponekad bio prijek i strog, što Jovan nikada nije uzimao za zlo, Jošo se prema Petru odnosio blago i iskreno mu pričao i raspredao o životu u Novome od njegovog postanja do njihovih dana. Jošo je u Petru vidio, jer je iza sebe imao veliko životno iskustvo, produhovljenu osobu, koja je po njegovom mišljenju bila na raskršću – na životnoj klackalici i kojoj je trebala pomoć, kako ne bi otišao Savkinim putem, a pošto nije mogao na sebe preuzeti Petrovo školovanje ni u Trstu ni u Beču, predložio mu je, u pogodnom trenutku, izgleda najpovoljnije rješenje.

Pored mnogih pitanja i potpitanja iz raznih događaja o kojima je Jošo istinski znao, Petra je najviše zanimalo zauzimanje Novoga od strane Svete lige hiljadu pet stotina trideset i osme godine, kada je grad privremeno oslobođen od Turaka i hiljadu šest stotina osamdeset sedme kada su iz njega definitivno protjerani. U prvom slučaju u Kastel Novo stigao je Fernanto Gonzaga, njegov daleki predak po ženskoj liniji, a u drugom njegov otac Simo Krpelj. No, osim navedene dvojice, Petra su interesovali i ostali detalji iz ove dvije bitke. U svojoj dječjoj glavi razradio je do detalja tok bitke, snage koje su vodile borbu, komandante glavnih snaga, utvrde, fortice, ratne zastave i ostalo.

U gornjem dijelu svog dvorišta, ispod oraha, napravio je maketu od ilovače koju je donosio čak odozdo iskraj korita Nemile. To je bila maketa bitke iz hiljadu petsto i trideset osme godine. Napravio je donji grad sa brodovima ispod njega, a nasuprot njemu flotu hrišćanskih zemalja. I na zidinama i na brodovima je napravio ljude, s tim što su se Turci razlikovali od hrišćana, jer njima nije pravio glave. Uživao je posmatrajući svojih ruku djelo i jednom imao priliku da starijima drži predavanje o samom toku bitke. Razmahao se i zajapurio, objašnjavajući zabezeknutim starcima kako je admiral Dorija manevrom izbjegao turske brodove odvlačeći im pažnju, a da su za to vrijeme Vićenco Kapelo i Fernanto Gonzaga uplovili pod Novi. Premještao je glinene figure, pričajući o opsadi, o Peraštanima, koji provaljuju grad, o predaji grada i selidbi Turaka, o Huanu Sarmentu, koji je pravio Gornji grad i komandovao Špancima, kao i o tome da sloboda nije trajala nego godinu dana kada je strašni Turčin Barbarosa opet zauzeo grad, o čemu nije bilo glinene postavke.

Prisutni su sa čuđenjem i bez riječi slušali Petra, da bi kasnije konstatovali da je prava šteta što mali Sima Krpelja neće dugo živjeti, jer je mnogo pametan.

Te jeseni, Radojka se kupeći orahe saplela, pala preko Petrove makete i potpuno je uništila, a Petar ljut zbog toga, ali ne na nju, otišao bez riječi na Toplu kod ujaka Joša i otvorio mu iskrenu djetinju dušu. Pričao mu o pustim željama, o mukama i skučenosti života sa roditeljima i Radojkom i kroz suze više puta ponavljao, da je sve što je u njihovoj kući valjalo iz nje i otišlo, okrivljujući tako Joša što je prihvatio kod sebe Jovana, a njega, Petra ostavio u nemilosti iza Gornjeg grada. Jošo ga je očinski tješio, muški razgovarao sa njim, svojoj ženi i Jovanu skrenuo pažnju da ne ulaze, kako im ne bi smetali i po malo ispitivao Petrove želje, navodeći ga kroz razgovor na rješenje svih problema odlaskom u manastir. Zadržao ga to veče na spavanju, a ujutro pošao sa njim u konak savinske crkve Uspenja Bogorodice gdje ga je preporučio i ostavio ocu Mardariju. Jošo je to jutro svratio kod brata Save, čije imanje se graničilo sa crkvenim posjedima, ispričao mu sve i iskreno ga zamolio da se javi ponekad Savkinom sinu Petru, rastočenom između sna i jave, između neba i zemlje. Da osim Jošove preporuke, uz koju je Petar ostao sa starim Mardarijem, pomognu malobrojnu bratiju, a oba imaju od čega.

Nije ni Sava imao kameno srce. Iako nikada nije otišao iza Gornjega grada, niti imao želje da se upozna sa zetom Simom Krpeljom i tako prekinuo sve veze sa sestrom Savkom, a jedino od njene djece poznavao Jovana, koji je rastao kod Joša, gdje ga je Sava i upoznao i sa njim bio u vezi, prihvatio je bratovu molbu, zarad očuvanja nedužne djece i otišao da se u Božjoj kući upozna sa sestrićem.

Petar je samo iz Jovanovih kazivanja znao, da osim Joša, ima još dva ujaka - Novaka i Savu, ali osjećajući zapetljanost i prazninu porodičnih odnosa, nikada nije skupio hrabrosti da pođe i potraži ujaka, iako je više puta kretao da to uradi. Došao bi Savinskom dubravom do crkve Svetoga Save, pa onda na vidikovac ispod same crkve, odakle su se kao na dlanu vidjeli manastirski konak, mala crkva Uspenja Bogorodice i između njih ruševine veće manastirske crkve stradale u borbama hiljadu šestotina osamdeset sedme godine. Sjedao bi tu dugo i posmatrao, zamišljajući život u konaku, a isto tako nagađao koja je od tri kuće, poprilično udaljene jedna od druge, na sredokraći između crkve i mora, vlasništvo ujaka Save. Odatle bi se, kao nepokajan grešnik, vraćao put Gornjega grada neobavljenog posla.

A Sava je lijepo živio. Održavao je porodične veze samo sa bratom Jošom. Nastavio sa tišlerskom radnjom svog tasta, uposlivši dva vrsna majstora, jer se on nije bavio zanatom. Sa svojom ženom Angelinom odlično se slagao i nikada je nije optužio za njegovu neprebolnu, a dobro skrivanu tugu što nema muško dijete. Imao je četiri kćerke i željno očekivao vrijeme da dobije unuka.

Drugi dan po Petrovu dolasku u konak, Sava je otišao da ga vidi. Upriječio je preko svog imanja, pa uz manastirske livade, izbio na crkvene štale i tamo zatekao okošto, crno momče kako čisti svinjarnik. Dovoljno je bilo da Petar samo obrati pogled na Savu i da ga ovaj prepozna po karakterističnim, divnim, plavim očima, kakve je imao i sestrić Jovan. Ni Petru nije mnogo trebalo da zaključi ko stoji ispred njega. Isti ujak Jošo. Samo što ima crnu kosu i brkove.

Zatečeni iznenadnim susretom, stajali su nekoliko trenutaka, ne progovarajući ni riječi jedan drugom. Nisu tako zamišljali svoj prvi susret. Do sada, ni o izgledu onog drugog nisu razmišljali. I u tom momentu im je, kao iznenadni bljesak munje, sve bilo jasno. Savi su se, protiv njegove volje, skotrljale niz lice i svjetlucale kao biseri u korjenu njegovih brkova, dvije suze. Mnogo je zažalio, što prije nije upoznao svog sestrića, što je zbog do-sadnog Sima Krpelja i svoje nevoljne sestre, ogrezle u crne rabote, zapostavio dio svoje, ni krive ni dužne rodbine. Dio koji je, apsolutno, bio dio Magazinovića. Mogao je i trebao, kao što je Jošo uzeo Jovana i on uzeti Petra k sebi i tako spasti dio sebe u njemu i u sebi.

- Petre, jesi li to ti? – progovorio je Sava i krenuo ka njemu ispruženih ruku.

- Jesam, ujače! – skrušeno je odgovorio Petar.

Zagrlili su se stojeći tako par minuta, tapšući jedan drugog po ramenima, prebirajući mislima po životu.

- Tek doš'o, pa te uvalili u svinjarnik! E valaj ću sad održat' vakelu ocu Mardariju!

- Nemoj, ujače! Ja sam sam molio da nešto radim, dosadno mi, a nije mi teško!

- Jes, ali si ti doš'o da izučiš knjigu, a ne da kulučiš. De, de, završi ti to, pa se umi' i dođi kod oca Mardarija, idem ja k njemu.

Sava je otišao u konak, a Petar ostao da završi sa čišćenjem svinjarnika.

* * *

I Jošo i Sava su od Petrovog dolaska u manastir često dolazili kod oca Mardarija. Jošo bi redovno donosio neophodnih potrepština kaluđerima, a ponekad izvadio i nešto gotovine, napominjući u tom momentu, službeno, i ocu Mardariju i Petru da je to za čitanje molitve, za duše plemenitih Magazinovića. Sava bi dovodio majstora da uzima mjere, da zakrpi, popravi ili napravi neki novi dio stolarije u konaku. Nedeljom je redovno, sa ženom Angelinom i kćerkama, dolazio na službu Božju, poslije koje bi se zadržali na "kap rakije i riječ razgovora".

Petar je bio revnostan u službi i nije se odvajao od oca Mardarija, koji je bio njegov duhovni roditelj. Brzo je učio i ne samo rutinski savladavao pravila i čitanje, već ulazio u suštinu vjere. U početku je stalno nešto zapitkivao Mardarija, a ovome, naviknutom na mir i samoću, bio dosadan, da bi nakon nekog vremena i stari kaluđer navikao na Petra i prizivao ga sebi čim ovaj ne bi bio uz njega. Pričao mu poučne priče iz Novog zavjeta i Djela apostolskih, davao mu da čita Stari zavjet i mnogo puta se vraćao na Jova, njegovo stradanje i vjeru. I Mardarije se uz Petra trgao iz učmalosti. Prije njega je obavljao jutarnju, večernju i prazničnim danom liturgiju. Sada se ništa od manastirskih pravila nije preskakalo i sve to nije pričinjavalo napor ocu Mardariju, već pravo ozarenje. Manastirska ekonomija se nije proširivala, jer su pored Mardarija i mladog Petra u manastiru bila samo još dvojica monaha, ali se uredno održavala, a Mardarije revnosno raspoređivao poslove i određivao zadatke, stalno ponavljajući jednom izrečenu Petrovu misao: da manastir, ne samo da može izdržavati sam sebe, već ugostiti namjernika i pomoći nevoljnika, a ne prepričavajući samo kako i 'tice nebeske niti seju, niti žanju, pa opet imaju hrane, gubiti dane čekajući pomoć, izvrćući riječ Gospodnju. Od Petrovog dolaska i post je bio redovan i čist.

* * *

Tekla je četvrta godina od Petrovog dolaska u manastir, a on je još bio samo iskušenik kod oca Mardarija, pokazujući i znanjem i željom da će svoj život posvetiti nauci Hristovoj, ali se Mardarije kanio da ga povede kod vladike na postrig, sve čekajući da ugodi zajedno i Jošov i Savin dolazak, kako bi se s njima ispričao i od njih dobio dozvolu za Petrovo monašenje. I na dan Uspenja Presvete Bogorodice, poslije službe poveo Joša i Savu u konak, da bi nakon kraćeg vremena prizvali onamo i Petra i za petnaestak minuta, izišli sva četvorica, zadovoljnih lica, među okupljene vjernike. Uzeli su po čašicu, nagovorivši i Petra da to učini, nazdravili i popili naiskap. Petru je to bila prva i posljednja čašica u životu. I prije nego je popio, imao je odbojnost prema alkoholu, stalno imajući na umu Svetoga Jovana Preteču, koji nije pio ni vina ni rakije, ali u svečanom momentu svog života nije htio da protivrječi ni ujacima ni ocu Mardariju, tješeći sebe da se još nije postrigao. Iskapio je čašicu, stresao se i sa svom ozbiljnošću u glasu izjavio da na njegova usta nikada više, ni jedna kap alkohola neće ući. Nisu ga ozbiljno shvatali. Mardarije se samo nasmijao i rekao blagim glasom:

- Nikad' ne žali sebe i ne kuni drugoga, jer ima to ko i bez tebe.

* * *

Treći dan po Gospođinu danu, Petar i Mardarije su sa Jošom otišli za Trebinje. Petar je zamonašen u manastiru Tvrdoš. Na činu monašenja dobio ime David i raspoređen, po Mardarijevoj želji, u manastir Savina.

Od svog prvog dolaska u manastir, Petar kući nije nikako izlazio. Jovan je otišao iza Gornjega grada sutri dan po njegovom dolasku i saopštio novost roditeljima sa Petrovom porukom, da im ne padne na pamet da ikad dođu da ga traže. A ako bi se slučajno prizvali, da ima dosta crkava, mimo manastira, gdje mogu otići i ispovjediti se. Jovan je poljubio Radojku, rekavši joj da je tako Petar kazao, te da joj je poručio da nije nimalo ljut na nju i da će se stalno za nju moliti Bogu.

Kratko je trajalo vrijeme Petrovog potpunog zadovoljstva. Nepunu godinu dana, psihički potpuno uravnotežen, sa jasnim životnim ciljem, uvijek sa psalmom na usnama. Ljutio se jedino, ali ne mnogo, kada bi ga otac Mardarije, po navici, oslovljavao Petre, umjesto Davide, jer je u potpunosti shvatao značaj promjene imena.

Nije odlazio ni kod svojih ujaka, niti se zadržavao puno ni sa njima, ni sa bratom Jovanom, kada bi dolazili u manastir. Bojao se da se puno priče ne ispriječi na zacrtanom putu. Predosjećao je, zato se i bojao, da mu je rodbina kamen okačen o vratu, koji se može nenadano otkačiti i tom prilikom pretući nožne prste. Bojao se istinski i same pojave svog oca, Sima Krpelja i više puta mu se za vrijeme službe pričinjavalo da njegove konture vidi u crkvenim vratima. Sanjao ga nekada, po noći, kako odgovara sa pjevnice, iako Simo nikada nije došao u manastir.

Molio se usrdno i dugo, tražeći za sebe samo duhovne snage, kako bi izdržao na Hristovom putu. Od sve svoje rodbine, samo je Radojkino ime pominjao u molitvama, jer je znao da jedino ona nema nikakve zaštite. Žalio je mnogo i isto toliko se bojao da ne ode naopakim materinim putem. Imao je tanana osjećanja i zamagljenu sposobnost predviđanja, iako se to još nije moglo nazvati ni vidovitost ni prozorljivost. Naime, rijetko je sanjao, ali, ako mu se to dogodilo, znao je da će se nešto u vezi sa snom sutri dan ostvariti. Makar da neko spomene one koji su mu na san dolazili. Više puta je, odmah poslije jutarnje, saopštavao ocu Mardariju ko će im taj dan doći u goste.

Onoga dana, kada je ispred crkve spazio osobu koja se polako, stazom od Svetoga Save, spuštala ka manastiru i zaključio da je to brat Jovan, znao je šta se dogodilo, jer se upravo u tom momentu sjetio svog sna iz protekle noći. A sanjao je kratko. Samo par tužnih udaraca crkvenog zvona i žalobni Radojkin glas, koji ga je dozivao po starom imenu. Knedla mu je stala u grlu. Blijed u licu, potrešen u tijelu, došao je do crkvenog vratnika, na ledeni kamen naslonio svoje čelo i zajecao. Nakon nekoliko minuta došao je Jovan i zatekao ga u toj pozi. Samo su mu se tresla mršava ramena. Tužno je na njemu visila prekomotna mantija. I Jovan je bio jako ožalošćen. Volio je Radojku kao neku rijetku, nježnu biljku, osjetljivu i na sušu i na vlagu i na tamu i na jako sunce i znao da uslova za njen život nema i baš zato što je to znao, prema njoj sve jače osjećao obavezu zaštitnika, ali mu obaveze i odvojenost od kuće nisu davale prilike da joj se posveti.

- Hajdemo, brate – bilo je sve što je suznih očiju procijedio Jovan kroz stisnute zube.

I Petar se tada okrenuo. I braća su se prvi put u životu zagrlila. I suze su im tekle niz obraze. I otišli su polako, penjući se stazom prema Svetome Savi idući jedan za drugim Savinskom dubravom. Nisu ništa progovarali. Došli do Gornjega grada. Ušli ćutke u kuću, otćutali svoja osjećanja i, opet ćuteći, ponijeli Radojku kod Svete Ane.

* * *

Petar se smrknut vratio u manastir. Nije ga niko primijetio kada je došao. A ni kada je otišao. Niko nije znao gdje je izbivao. Otac Mardarije se, koliko čudio, toliko i brinuo za njega, jer nikada i nigdje nije otišao, a da za dozvolu, savjet ili slično nije pitao. Petar je direktno ušao u crkvu, kleknuo ispred carskih dveri i počeo da se moli, a malo zatim na vratima crkve se pojavio i Mardarije i jedva se uzdržao, videći da je stvar neobična, da ne klikne radosno što je našao Petra. Stajao je malo na vratima i posmatrao, pa pošto je vidio da se Petar zanio molitvom, nečujno prošao pokraj njega i ušao na mala vrata u oltar. Petar ga nije primijetio. A Mardarije je kroz ikonostas mogao vidjeti Petrovo mučeničko lice. Iskrivljeno od bola, mokro od suza, pomodrelo od hladnoće. Sklopljenih očiju. Samo su se suze i usne pomjerale. I starom Mardariju su se orosile oči. Izišao je opet polako, ne želeći da remeti Petrovo duševno stanje, otišao u konak, rekao monasima da ne idu u crkvu i da ne pitaju Petra ništa kada dođe, da pritaknu i pojačaju vatru, te da navjese lipovog čaja.

Nakon pola sata i Petar je ćuteći ušao u konak. Sjeo je pokraj vatre i saopštio Mardariju da su sahranili Radojku. Zamolio je, da ne bi kršio pravilo i sam odlazio iz manastira, da ga Mardarije sa pismom, molbom i preporukom za premještaj, pošalje kod vladike u Tvrdoš. Mardarije se osjećao kao gromom pogođen i da ispred njega nije bilo tog mladog, dragog čovjeka, za kojeg se neizmjerno vezao i kroz kojeg je on sam po drugi put preživljavao svoj dugi život, vjerovatno bi iz njegovih očiju grunule suze i vjerovatno bi u svom bolu i razočarenju izrekao niz nedoličnih grubosti, koje su mu se jedino motale po glavi. Ali se samo, snagom volje, suzdržavao, dodao Petru u promrzle ruke konatu vrelog lipovog čaja i očinski mirno rekao:

- Ogrij se, Petre, utopli se i odmori, pa ćemo ujutro o poslu.

Otac Mardarije se nadao da će se Petar do ujutro rashladiti, a Petar ni najmanje nije imao namjeru žalostiti svog duhovnog roditelja, pa više nije progovarao, ostajući pri čvrstoj namjeri da Novome jednom i zanavijek kaže zbogom. Zagledao se u žeravicu i jednostavno ušao u odsutnost misli, u pročišćavanje duha.

Ostatak dana nisu progovarali i Mardarije se, poznavajući dobro Petra, još za viđela povukao u svoju sobu, uzeo pero i 'artiju i napisao svom vladiki pismo:

"Preosvećeni vladiko!

S bolom u srcu i tugom u duši, odvajam mimo svoje volje od sebe jeromonaha Davida. Činim to želeći mu svako dobro i u potpunosti razumijući, inače ne bi ovo radio. Molim vas, Preosvećeni, da ga ne šiljete nikamo, nego da ga zadržite uz sebe i samo, ako mu Bog da zdravlja, uvjerit će se Vaše Preosveštenstvo, brzo zašto ja ovoliko žalim što ga šiljem od sebe. Preosvećeni, ja sam uvjeren da ćete razumjeti ovu mladu, čistu dušu, da ćete joj dati prilike i da se nećete razočarati.

Pozdrav od bratije i nastojatelja porušenog manastira Savina, oca Mardarija."

Zapečatio je pismo i ostavio ga u ladicu ispod ostalih papira.

Petar je bio na večernjoj, ali niti je pojao niti odgovarao, samo je brujanjem sebi u bradu pratio službu i odmah nakon nje otišao na počinak.

Ujutro, poslije jutarnje, na kojoj je Petar bio revnostan i pjevao sa nekom posebnom radošću u glasu, prišao je smjerno ocu Mardariju, cjelivao njegovu ruku i zamolio za blagoslov. Blagoslovio ga je Mardarije i u njemu zaiskrila nada da će Petar odustati od jučerašnje namjere, ali ga je ovaj, već u sljedećoj riječi, vratio u stvarnost, sa molbom da mu napiše preporuku za vladiku. Mardarije je samo pomavenio u licu i mirno pozvao Petra da pođe sa njim u konak. Izvukao iz ladice već spremljeno pismo i tiho upitao:

- Hoćeš li sa ujakom Jošom do Trebinja?

- Ne, oče! Ja ću samo s Bogom, ako budem dostojan, polako za nogama. Ako budem sa njim, stići ću.

- Kad' ćeš krenuti?

- Ja bi odma'!

- Obuci se i obuj ako što imaš, sinko, zima je. Uzmi moj koporan i koru 'ljeba u torbu i sjeti se nekad svog starog Mardarija.

Cjelivali su se tri puta u obraz i Petar je bez riječi izišao iz igumanove sobe. Svojih stvari nije imao, jer pravi monah ih nema. Obukao preko mantije čojano đilo, metnuo kapicu na glavu, stavio u torbu Mardarijevo pismo i parče hljeba, pozdravio se sa ostalim monasima i otišao.

* * *

To veče, pošto je sve smirila, Olga je otišla na Kameno kod svog brata, sa namjerom da se rano ujutro vrati i opet prione kućnim poslovima. A kada se vratila imala je šta vidjeti. Samo zgarište iz kog se još pomalo dimilo. Od Simove kuće ostali su goli zidovi. Vatra se nije prenijela na štalu, ni na Tamindžića kuću. Olga je dotrčala do vrata kuće, ali unutra, osim ugljena i pepela, više ništa nije postojalo. Iz nekoliko još nedogorelih greda pomalo se dimilo. Bila je zbunjena. Otrčala je do štale u nadi da tamo ima nekoga. Iako je mandal bio zatvoren sa spoljašnje strane, još uvijek se nadala da su Savka i Simo unutra i unezvijereno, dugo petljala oko mandala, dok nije otvorila vrata. Unutra je samo jako otpuhnula, pri ustajanju, Bjelava, nadajući se da stiže jutarnji obrok radi muže. Uzalud je Olga dozivala, nije joj se imao ko odazvati. A onda je preko podeljaka i niz dračom i žukvom obraslu padinu potrčala prema Toploj, kako bi, nadala se, tamo zatekla Savku i Sima, iako nikada nisu odlazili kod Joša. U Magazinovića je došla sa dušom u nosu. Zalupala zvekirom na masivna vrata, pošto su još svi spavali, jer je Olga poranila, kako se njeno odsustvo ne bi primijetilo. Prvi je ustao, gologlav i bos, u noćnoj haljini i otvorio vrata Jošo Magazinović.

- Šta je, Olga, po Bogu? – ljutito je upitao, kada je vidio ko lupa na vratima.

- Jesu li Savka i Simo tu? – pitala je, ostajući bez zraka Olga.

- Ma oklen ođe, jadna, što ti je? A đe su? Što se događa?

- E, crnoj meni, onda je sve gotovo! – zajaukala je Olga i stropoštala se ispred vrata.

Utoliko su iz kuće izišli Jošova žena i Jovan i unijeli Olgu unutra. Škropili je hladnom vodom, šamarali i dozivali, ne bi li se povratila svijesti. A kada je došla sebi, škrto i isprekidano, ispričala za stravu, koju je zatekla iza Gornjega grada.

Jošo je samo natmurio čelo i ledeno, besciljno gledao ispod gustih obrva. Jovan preblijedio, stisnuo jako svoje usne i ćutao, a Jošova žena, pogledivala čas jednoga, čas drugoga, očekujući da neko nešto kaže. Naposljetku se Jošo trgao, rekao samo:

- Moralo je, kad - tad! – onda naredio ženi da se loži vatra, Olgi rekao da sjedi dok se on i Jovan spreme, a sina Nikolu, koji se u međuvremenu priključio prisutnima, poslao da što prije obavijesti brata Savu na Savini

* * *

Iza Gornjega grada su zatekli zgarište. Baš onakvo, kakvo im je i Olga čitavim putem opisivala. Sava i Jošo su prebirali po pepelu i u vunene vreće potrpali nešto Savkinih i Simovih ostataka, pa pošto su Olgi kazali da kravu i kokoške goni na Kameno i ostane tamo dok se ne napravi kuća, zajedno sa Jovanom, sa vrećama preko ramena otišli prema Svetoj Ani da u špansku grobnicu, pokraj Radojke, spuste ono što je ostalo od njenih roditelja.

Olga je, da bi joj olakšala, izmuzla kravu, ne postavljajući nikakvog suda, potrpala kokoške u pletenu košinu, prekrila povezama, uprtila na leđa i malo kasnije za Bjelavom odmakla uz Modru ploču.

* * *

Te zime Jovan je ostao bez najbližih. Imao je već šesnaest godina. Trgovačke poslove prilično savladao, jer je takoreć' odrastao u ujakovoj trgovini i od malena se prihvatio posla. Obavljao je i teške i povjerljive poslove. Smrt svojih roditelja shvatio je kao žalosnu realnost. Zbog sestre Radojke je patio, a zbog brata Petra osjećao sladunjavu melanholiju.

Istog proljeća Sava i Jošo Magazinovići pogodili su s radnicima da se popravlja kuća Korparića. Jovan je često izlazio iza Gornjega grada, obilazio radnike i davao svoje primjedbe. Prenosio Jošu, ako bi što zapelo, pa onda ovaj izlazio gore sa Savom, izglađivali i dovodili stvari u red. Poslovi su brzo odmicali, iako je bilo i kamenih i drvenih radova. Lučeva japija donešena je iza Vratla, ploče za pokriv sa Žlijeba, a krečana paljena na Bronzića imanju. Najviše vremena je potrošeno na sitnice, kada su otišli glavni majstori, a došli Savini tišleri da popatose, naprave zatvore, unutrašnje skale i namještaj. Jovan je zakerao, jer je pravio kuću za sebe, a imao je prilike da i u Kotoru i u Trebinju vidi kako su udešene i za život sređene kuće. Iako nije u njoj živio, znao je manjkavosti rasporeda i namještaja stare kuće. Tjerao je tišlere da razvaljuju basamake između dva boja, jer su mnogo visokog gaza, već zamišljajući kako se njima s mukom penje, njegova buduća, bremenita žena. Sjedeći odsutno u velikoj šali, čuo je ciku vesele djece i odmah objasnio i naredio tišlerima da prave čvrst, a tanak rukohvat do na vrh stepenica, koji u staroj kući nije postojao. Po mjeri uklapao namještaj i dovodio sve u red, ekonomišući maksimalno sa ionako malim prostorom, ne dozvoljavajući da ni jedna stvar bude pravljena otprilike. Detaljišući, ponekad i bez ikakvog opravdanja, dovodio do bijesa Savine radnike, koji se nisu smjeli suprotstavljati, niti su se imali kome žaliti.

Negdje u avgustu, sve je bilo gotovo. Namješteno i zastrto. Pred Gospođin - dan stigla je i Olga, pojačana sa prinovama; teletom i desetak pilića. Jovan je i dalje radio kod ujaka, ali više na Toploj nije živio. Redovno bi dolazio kući na večeru i prenoćište, a ujutro rano odlazio na Toplu. Olga je kao i ranije, obavljala sve poslove, vodila kuću kao da je njena, ispraćala i dočekala Jovana sa lijepim pozdravom i dobrim željama i osjećala se mnogo slobodnijom. Sada je brinula o samo jednom čeljadetu, a ono je bilo normalno i radišno, a na njenu brigu uzvraćalo sa dužnim poštovanjem. Jovan je u njoj gledao ono što nikada u svom životu nije imao, u pravom smislu riječi, majka. Cijenio je njen trud, nabavljao sve potrepštine, davao novac, često joj ponešto donosio na poklon, razgovarao sa njom o trgovini, o kućnim poslovima, prilikama u okolini i slično i još pri obnovi kuće, isplanirao u istoj Olginu sobu, odmah iza velike šale.

* * *

Kada se Jovan ženio, niti se bančilo, ni udaralo u talambase. Ni na jednoj, ni na dugoj strani. Takva je bila Jovanova želja i dogovor. Kao i na prosidbi. Išli su samo Jošo, Sava i Jovan. Doveli lijepu Đulu Ratković iz Trebinja. Obavili vjenčanje u manastiru Savina, a zatim otišli Jovanovoj kući iza Gornjega grada, gdje su ih čekale Savina i Jošova žena sa Olgom. Posle svečanog ručka, ujaci i ujne su otišli svojim kućama, a Jovan i Đula sa Olgom ostali iza Gornjega grada. Đula je bila mlada, ali je novi život, vjerovatno zbog domaćeg vaspitanja i zbog najiskrenije ljubavi, ozbiljno shvatala. To malo, tročlano domaćinstvo nije bilo teško održavati. Nije bilo teško, zato što je živjelo u potpunoj harmoniji, ljubavi i uzajamnom poštovanju. Olga je, od Jovanovog doseljenja, radila sa elanom, ali je tek nakon njegove ženidbe, puna oduševljenja i bez gorkih, otužnih uspomena na pokojne članove porodice Korparić, bila u svom elementu. U svakoj prilici, kada je bila sama, pjevušila je, radeći, neke otegnute, ali melodične pjesme. Jovan je, kao i do tada, odlazio i dolazio sa rabote. Išao nedeljom sa Đulom crkvi, posjećivali ujake Savu i Joša, a ponekad se, Jošovom barkom, navozili na more i uživali u pješčanim zavalama Provodine. Đula je bila skromna i radna, te u svojoj kući nije izgledala kao gazdarica, već kao pomoćnica, jer je Olga, kao i do tada, vodila domaćinstvo. Đula joj je pomagala i stalno nešto pripitivala, što je Olgi godilo, jer ih je voljela, kao da su njena djeca.

* * *

Od Jovana i Đule koji se oženiše hiljadu sedamstotina i petnaeste godine, pa do, po svemu sudeći apokaliptične hiljadu devet stotina deve-deset devete, izišao je priličan broj nasljednika i po muškoj i po ženskoj liniji. Raštrkani po svim kontinentima. Gornjem gradu najbliži Simo VII Korparić, doskorašnji nastavnik u Doboju. U svakoj generaciji osjećao se usud mramornog stuba sa španskim natpisom. I ne samo da je bivao kamen spoti-canja članovima porodice Korparić, koji bi, s vremena na vrijeme, kretali da ga izvade i izbace sa svog imanja, već je, izgleda, izazivao i mnogo veće nevolje za čitave regione.

Stariji su pričali, a mlađi pamtili, dok i oni ne postanu stariji i počnu pričati mlađima, pa sve tako u krug, o sutluku u stubu. Vezali ga za sve nevolje i ratove. I još jedna interesantna stvar: od Sima Krpelja, pa do Sima VII, u svakoj drugoj gene-raciji Korparića bio je po jedan Simo, iako se o svom rodonačelniku nisu izjašnjavali sa posebno, pozitivnim emocijama.

V

Jovan i Đula imali su petoro djece. Još prije nego se rodilo prvo dijete, Jovan je velikodušno počastio svoju ženu, rekavši joj da ona bira imena djece, a da se on protiviti neće i na njeno potpitanje;

- Zbilja se nećeš protiviti? – potvrdno odgovorio, računajući da će Đula, njihovoj djeci da-vati imena njene rodbine, sa kojima se on divno slagao i protiv kojih nije imao, ama baš ništa. Čak se nadao da će se djeca vrgnuti na Ratkoviće i prilikom ženidbe napravio nešto, tadašnjim običajima nezamislivo. Naime, kada su Đulu izveli iz rodne kuće i došli do dvorišne kapije, njen otac je zvao sa kućnih vrata, ne bi li se okrenula, jer se vjerovalo da, ako se mlada pri zvanju okrene – njena djeca će se umetnuti na rod, a ako se ne okrene, što je uostalom bilo strogo zabranjeno, onda će ličiti i nositi osobine muževe rodbine i predaka.

Kada su, znači, došli do dvorišne kapije, Đulin otac je, da bi ispunio formu običaja, zvao sa kućnog praga. Jošo i Sava su mrko gledali u Đulu, a njoj ni na kraj pameti nije bilo da se odazove i okrene. Jovan je tada stao na kapiju i upitao svoju buduću ženu:

- Čuješ li ti da te otac zove?

- Čujem – tiho je odgovorila Đula – ali ne valja se okretati.

- Zašto ne valja? – pitao je Jovan.

- Da se djeca ne umetnu na moje.

- 'Ajdemo, 'ajdemo – strogo je ispod glasa progovorio ujak Jošo, a Jovan se, držeći Đulu ispod ruke, okrenuo za sto osamdeset stepeni, mahnuo tazbini lijevom rukom, desnom stisnuo Đulu, dajući joj tako neki, njoj u tom trenutku, nerazumljiv znak i onda joj kroz stisnute zube rekao:

- Ozovi se ocu!

- Evo me, tata! – odazvala se sva blijeda i uplašena Đula.

I njen otac je bio iznenađen, pa je samo nastavio već pripremljenu rečenicu koja je trebalo da odzvanja iza njenih leđa:

- Budi dobra žena svome mužu i dobra majka svojoj djeci!

Jovan je još jednom mahnuo tazbini, okrenuo se sa Đulom prema izlasku i nastavio put. Jošo i Sava nisu uopšte progovarali, a o tome ga je Jošo pitao i to ne uopšte strogo, tek za ručkom, poslije vjenčanja.

- I što ti bi, sestriću, da i sebe i Đulu okrećeš prema njenoj rodbini? Zar ne znaš da će ti se djeca umetnuti na Ratkoviće? Mene i Savu, Boga mi, nije išlo da to sprječavamo. Mi smo Magazinovići i kad se bude moj Nikola ženio, to belik nećemo dozvolit.

- Ti si, ujače, upozn'o sve Đuline i meni si poslije prosidbe rek'o da ih odavno znaš, da sam izabr'o čestitu familju i da se ponosiš što je to sve tako.

- Jes, potpuno si u pravu – odgovarao je Jošo.

- E pa, ujače, što fali ako se djeca vrgnu na njene? Niti su ludi, niti su 'romi. Pošteni, radni, viđeni. I taman da devet sinova imam, daj Bože, da svi liče na moje šurake i da devet ćeri imam, pa što bi bolje bilo nego da budu pametne i lijepe kao moja Đula?

Đula se crvenila u svojoj skromnosti, plašeći se da njenom Jovanu ne prebace kako ga je žena već stavila pod svoje, prisutni, uz širok osmjeh, odobravali Jovanovu izjavu, a ujak Jošo održao dugačku zdravicu punu lijepih želja za budući život mladenaca i punu kuću Korparića.

* * *

O svojoj rodbini, izuzevši ujake Joša i Savu i njihove porodice, Jovan je malo šta pričao Đuli. Znala je za svog djevera Petra, monaha Davida, koji je u želji da bude što dalje od rodbine, a što bliže Bogu, napustio i Tvrdoš i sa blagoslovom otišao na Svetu Goru. Znala je i o Radojki u kratkim crtama, da je bila bolešljiva i da je mlada umrla. O Simu i Savki nije mogla ništa zaključiti, jer je Jovan na sva njena pitanja o njima, odgovarao kratko i uopšteno. Zaključila da Jovan pati zbog njihove smrti i odlučila da ga, ako je već dobila slobodu izbora imena, oraspoloži u tom smislu. I kada je rodila prvo dijete bio je sin. Lijep, pokrupan sa crnom paperjastom kosom. Olga je Đuli bila babica i odgojiteljica sve djece. Olga je bila i savjetnik i roditelj. Kad je posle Đulinih porođajnih muka Olga radosno kliknula:

- Sin, živ i zdrav! – i pokazala joj crveno, smežurano, umrljano i uplakano dijete, Đula je suzila do tada jako raširene zenice, zažmurila i puna beznadne tuge, samo okrenula oznojanu glavu na drugu stranu vlažnog jastuka.

- Ne smiješ zaspat'! – čula je kroz dječji plač umirujući Olgin glas.

- Neću, ne boj se – odgovorila je tiho Đula i tužno zamolila Olgu da okupa dijete.

- Okupaću ga, a ti se ne igraj životom da zaspeš – opet je ponavljala Olga, bojeći se za Đulino zdravlje i pažljivo spustila maloga do mlake vode u velikom, lučevom škipu. On se neprestano dernjao, što je resko paralo ne samo kroz Đuline uši, već kroz čitavo izmoždeno tijelo. Stalno joj je pred očima bila ružna slika umazanog i rasplakanog djeteta i nije imala hrabrosti da se okrene i pogleda okupanu i povijenu bebu koju joj je Olga prinijela.

- Pogledaj kako mi je lijep! Pogledaj crne kosice! Isti Jovan! Vidi mu ručica! Evo ti sina! Smirio si se kad sam te okupala, gade jedan – kokodakala je zadovoljna Olga, prinoseći Đuli dijete.

- Đula! Đula! Jesi li to zaspala? – zvala je Olga, pošto se ona nije okretala.

I Đula se napokon okrenula, otvorila svoje snene oči i pred sobom ugledala suštu suprotnost od onog što je prije koji minut vidjela i što je ponovo očekivala. Sada je to bila prava lutka u Olginim rukama. Iz bijele, lanene plahtice virile su dječje ručice i lijepa, već crnom kosom uokvirena, glava. I nije se čula dernjava. Primila je dijete na svoje nabrekle grudi, a ono je zažmurivši, odmah počelo požudno sisati. Nju je to i boljelo i golicalo. Gledala je raznježeno čas u dijete, čas u Olgu, a suze su joj curile niz lice. Olga je saučesnički gledala i već radila oko nje. Brisala vlažnom, mlakom krpom Đuline umazane noge i izvlačila ispod nje umrljanu plahtu.

- Baš je lijep – šaputala je Đula i spustila svoje vrele usne do paperjaste crne kose svog sina.

- E zvat će se Simo – odlučno je kazala i podigla svoju glavu, pogledom tražeći Olgu, koja je još uvijek radila oko nje.

- Ne, to Jovan neće dozvolit'! – odlučno je kazala Olga i prvi put se u njenom glasu u razgovoru sa Đulom osjećala ljutnja, jer se tada podsjetila na Sima Krpelja i ženu mu Savku.

- Zašto ne? Pa to mu je otac. To je djed ove moje lutke.

Olga više nije progovarala na tu temu. Osjećala je da je kazala ono što nije smjela, jer joj je Jovan još davno rekao da "o njegovim nesrećnim roditeljima ne priča ništa Đuli, da je ne plaši i ne uznemirava".

Dodala je samo pomirljivo:

- Kako se vas dvoje dogovorite, samo neka je on živ i zdrav.

* * *

Jovan je taj dan, uostalom kao i svaki drugi, poslovao po Jošovoj radnji, ali je predosjećao da se nešto dešava. Sav ustreptao kao pretegnute žice tambure, osjetno uznemiren i nerazgovorljiv. Taj dan je vrlo malo jeo, a oko dva po podne, kada je zatvarao butigu, da bi ručali, razmišljao da istrči do Gornjega grada, da vidi svoju ženu Đulu, da je poljubi i da se dok ostali ručaju opet sjuri na Toplu. Ali nije imao hrabrosti da to kaže i ostvari. Jednostavno je sjedao za trpezom, ali nije ručao. Poslije kratke molitve, koju je u takvim prilikama izgovarao ujak Jošo, prihvatili su čašicu rakije, popili je stojeći i onda posjedali, prihvatajući se jela. Da ne remeti svečanu ceremoniju ručka, koja se kod ujaka Joša svakodnevno odvijala po istom redosljedu i skoro ćutke, Jovan je lagano srkao čorbu, ne trošeći ni hljeb ni ostalo što je bilo ispred njega. Kada bi Jošo zaključio da su sa jelom završili, ustao bi se, prekrstio i rekao:

- Hvala ti, Bože, za zdravlje duša i tijela naših i za izobilje trpeze moje – a prisutni bi uglas odgovorili – Amin.

Tek tada bi počinjali sa razgovorom, dosipali vina i dogovarali već poznate obaveze. Bez gazda Jošovog znaka ne bi se ustajali od stola, a kada bi on zaključio da je vrijeme, dizao bi se i odlazio na počinak, a ostali bi slijedili njegov primjer i razilazili se od trpeze.

Jovan je od malih nogu živio kod ujaka Joša i sva pravila ponašanja usvojio još kao dijete. Godila mu je ceremonija i patrijarhalni odnosi, volio porodična okupljanja, dogovore i šale, jer u svojoj kući toga nije imao i zamišljao sebe kao glavu mnogobrojne porodice. Zbog takvih odnosa, nije ni napustio ručak toga dana, iako je sve u njemu titralo i govorilo mu da se nešto neobično događa iza Gornjega grada. Znao je da se Đuli približilo vrijeme rađanja i osjećao slatku jezu i povremene bolne grčeve u predjelu svog stomaka.

- Jovane, da nisi bolestan? - pitao je Jošo, kada je

završena stroga ceremonija ručka.

- Ne, ujače, zašto? – upitno je odgovorio Jovan.

- Niti si doručkov'o, niti si ruč'o, a i ublijedio si!

- Đuli se, da 'prostite primaklo da rodi, pa se pomalo brinem – stidno je odgovorio Jovan, a ujak Jošo podigao čašu sa vinom i opet, ozbiljnim glasom rekao:

- Nije naše da se miješamo u božju – iskapio čašu i otišao na odmor.

I ostali su se razišli i po staroj navici prilegli, iako im se možda nije spavalo, a posigurno ne jako uzbuđenom Jovanu, ali kod gazda Joša nije bilo pogovora na ustaljeni kućni red, a on je samo jednom, još kada su Jovan i Jošov sin Nikola bili djeca i nije im se spavalo posle ručka, strogim glasom objasnio potrebu i pravilo:

- I pas legne, da mu se slegne!

* * *

Jovan se posle odmora, opet bavio u radnji, do pred sami mrak, kada su se opet okupljali oko trpeze, da bi večerali. No, otkada se oženio, Jovan je na večeru odlazio svojoj kući, i jedva je dočekao toga dana da zatvori radnju, da svima poželi laku noć i da istrči do Gornjega grada. Ujna ga je to veče, mimo običaja, ispratila do same kapije, koristeći priliku kada je Jošo bio u podrumu, i tiho rekla:

- Kaži Olgi da Đulu ni jednoga momenta ne ostavlja samu – poljubila ga u lice i hitro se vratila u trpezariju. A on je, činilo mu se, u jednom dahu istrčao do svoje kuće iza Gornjega grada. Nešto je u njemu veselo strujalo i govorilo mu o prepunoj kući sreće i to nešto je jedva obuzdavao da ne vrisne iz njegovog grla, a sa dvorišne kapije je ugledao prozore svoje kuće koji su bili osvijetljeni kao i obično, no njemu, koji ih do tada nije primjećivao, činilo se da sijaju neobičnim sjajem. Na vratima ga je dočekala Olga, izgrlila, izljubila i stalno ponavljala:

- Dobio si sina! Dobio si sina! – a on to sve smatrao gubljenjem vremena i jedva čekao da uđe kod svoje Đule.

Mali je spavao, a Đula zamišljeno sjedala na krevetu i posmatrala ga, ne primjećujući ni Jovana ni Olgu koji su se u tom momentu pojavili na vratima. Tek kada je Jovan zakoračio unutra, trgnula se, ugledala ga i uz široki, blaženi osmjeh pala u njegovo naručje. Mnogo joj je nedostajao toga dana. Bila je srećna i svoju sreću dijelila sa razdraganom Olgom, ali je bez Jovana osjećala ogromnu prazninu, posigurno znajući da on mnogo pati zbog neizvjesnosti. Pomišljala, da u popodnevnim satima pošalje Olgu na Toplu, da Jovanu uhvati muštuluk, ali samo pomišljala, jer su je od toga odvraćale dvije nepoznanice: strah da ostane sama i moguća reakcija dobrog, ali strogog ujaka Joša.

* * *

- Ti si rekao da ja dajem imena našoj djeci – konstatovala je Đula, ležeći na Jovanovoj ruci, a on umoran i nekako slomljen od jučerašnjeg dana, a u obavezi da se ustaje i kreće prema Toploj, još sanjiv, prošao prstima kroz njenu raspuštenu, dugu, crnu kosu, poljubio je nježno u lice, ustao polako i oblačeći se gledao prema djetetu koje je spavalo.

- Ja što sam rekao, neću poreći! I da mu, ne daj, Bože, daš ime Osman, ne bi volio, ali se ne bi protivio i zato, kako god ti kažeš, ja ću se složit'!

- E pa onda, neka se zove Simo! – sva ozarena, izjavila je Đula, a Jovan, koji je to najmanje očekivao, u sebi smrknut, ali trudeći se da to ne primijeti njegova žena, zbog obećanja koje je i malo prije ponovio, tiho i previše hladnokrvno, zamolio je:

- Neka ti bude! I neka ti bude ubuduće, samo te molim da po mojoj rodbini ne daješ ime više ni jednom djetetu.

Đula se zaprepastila, pridigla se na krevetu, spremna da ga nešto pita, a on osjetivši to, ne želeći dalji razgovor u tom pravcu, preduhitrivši je, zagrlio jako, poljubio strasno, izgovorio nježno:

- Zlato, čuvaj mi ovo zlato! – i izišao iz sobe.

VI

Bilo je ljeto hiljadu sedam stotina i šesnaeste godine kada se rodio Simo II Korparić. Za vrijeme svog prilično dugog života, od rabote se nije oznojio. Bio je lijep na Ratkoviće, na svoju majku, krupan na Magazinoviće, a pronicljiv, lukav i dosadan na djeda Sima Krpelja. Prvo, a muško, stalno je kao dijete bio istican u odnosu na ostalu djecu, a Jovan ih je imao još četvoro. Oni su pristizali jedno za drugim, živjeli skladno i bez nestašica, privikavali se na kućni red Magazinovića, koji je Jovan kopirao i prenosio u svoju kuću, ali su uvijek osjećali ljubomoru i zavist prema Simu, koji je od njih petoro stalno imao prvenstvo i na konati mlijeka i na komadu hljeba, na, kako se to njima činilo, kvalitetnijem parčetu mesa. Nikada nije dobijao batine i nikada on nije bio kriv, makar što učinio. Za sve dječje svađe, tuče i nestašluke, ispaštali su ostalih četvoro. U takvim okolno-stima odrastanja, kod njega su se razvijale i jačale nasljedne osobine djeda Sima; izbjegavanje obaveza, želja za laganjem i podvalama i stalno prisutna pakost, zbog čega su ostala djeca ispaštala, u sebi razvijala odbojnost prema njemu i stalno, negativan odnos prema roditeljima.

Jovan je puno radio, puno izbivao iz kuće i sva djeca su mu bila ista i draga i nije primjećivao, odnosno osjećao je za normalno, što Simo uvijek prvi stigne do njega, obisne mu se o vrat i prosto ga i ponašanjem i pričom zauzme i odvrati njegovu pažnju od druge djece. Prebere usput i Jovanove džepove i prvi uzme, eventualne, sitne darove, što ni jednom od ostalo četvoro nikada nije palo na pamet. I za Đulu su sva djeca bila ista. U svojoj brizi i ljubavi, nije primjećivala, niti ikada ozbiljno shvatala Simove dječje kaprice. Jedino je Olga, još od dana kada se rodio, vjerovatno zbog njegovog imena, prema istome bila skeptična i zbog toga redovno primjećivala sve njegove marifetluke. Ali nije bilo njeno da ikome, a naročito ne Jovanu i Đuli, skreće pažnju da njihov prvjenac sve više ispoljava osobine pokojnog Sima Krpelja.

A Simo II je puno vremena provodio van svoje kuće. Negdje od sedme godine počeo je na duže periode odlaziti kod svoje rodbine. Po mišljenju njegovih roditelja, time su Đuli olakšavali, a Sima osamostaljivali. On je boravio kod Jovanovih ujaka Joša i Save, ponekad kod Olgine rodbine na Kameno, a od svoje desete do četrnaeste godine kod ujaka u Trebinju, odakle se zbog stalne opasnosti od turske vlasti u četrnaestoj vratio u Herceg-Novi. Bio je već oformljen momčić, kojeg je Jovan želio uključiti u trgovačke poslove, učiti ga zanatu, koji je on, njegovih godina, već uveliko, samostalno vodio. Ali Simo nije imao takvu želju. On, ustvari, sam nije znao šta bi sa sobom. Rad ga nije privlačio, a naročito ne trgovina. Mrštio bi se na pomisao o fizičkom poslu. Ni knjiga ga nije zanimala, crkvi nije išao, tako da je ostao nepismen. Ali jako inteligentan. Za vrijeme trogodišnjeg boravka u Trebinju, naučio je turski jezik, a i sa Latinima se dobro sporazumijevao. Provlačio se dvije naredne godine, ne prihvatajući se, ama baš ničega težeg od kašike.

U tom periodu i Jovanu je bivalo jasno da od Sima neće biti ništa. U početku je išao sa njim do Tople, ali ni jednom nisu pošli skupa, jer bi se Simovo jutarnje ustajanje i spremanje oteglo, tako da prije jedanaest nikada nije stigao na Toplu. A tek tada bi počeo da obilazi i raspreda sa rodbinom, da ispija kafe, započinje zaludne priče o odjeći i obući, kako se nosi u Turskoj, kako u Mlecima, a do Jovana i rabote nije dolazio. Više puta ga je Jovan, znajući da treba da dođe, našao u pomoćnoj kući, kako sjedi kod ognjišta i drži govore posluzi o začinima, kuvanju i tome slično. A kada bi ga odveo u butigu, Simo bi odsutno pregledao razno remenje, pojaseve i čoju, omjerajući sve prema sebi.

Videći da od Simove trgovine nema ništa, Jovan je jedan dan otišao sa njim do ujaka Save na Savinu i ostavio ga tamo u namjeri da gleda i prihvata dunđerski zanat. To je, inače, bila Savina ideja, jer su jedne nedjelje o Simu i njegovoj budućnosti, Jošo, Sava i Jovan vodili poduži razgovor i zaključili da je, počevši od Sima Krpelja, pa preko Novaka Magazinovića, Jošovog i Savinog brata, koji je otišao u Rusiju i nikada se nije javio, pa i Petra, monaha Davida, imao na koga povući što ne valja i da Sava pokuša da ga tjera kao Bog đavola i da ga tako privodi raboti.

Simo je kod Save ostao od nedjelje do subote. Ponedjeljak i utorak je gledao kako se radi, u srijedu, ljut što nema rješenje da izbjegne posao, izgleda namjerno, raspalio čekićem po svom prstu, a onda kočijaški psovao i čitav dan sjedao, držeći ruku u kanti hladne vode. Četvrtak i petak, namrgođen, sa zavijenim prstom i rukom na prsima, kao da mu je prebijena, proveo od sjedala do sjedala, pušeći i ne pričajući ni sa kim. Sava ga je samo posmatrao ispod oka i ne govoreći ništa, procjenjivao šta je raditi sa njim. Nije mu promaklo, kako Simo, kada poželi pušiti, sa obadvije ruke barata sa duvankesom, mota sebi cigare i žestoko udara kresivom. U subotu ujutro, Sava ga je pitao je li se poželio svojih i hoće li ih obići. Simo se iznenada ozario, rekao da će doći u ponedjeljak ujutro i veseo otišao prema Gornjem gradu. Znao je Sava da ga u svojoj radionici više neće gledati.

A Simo je tih pet dana, provedenih na prinudnom radu kod Save, intenzivno razmišljao šta da radi dalje. Osjećao je da mu opstanka u Herceg-Novom nema, jer kamo god se okrene, svuda oko njega je samo rad. Ni Jovan se nije začudio kada je u subotu naveče Sima zatekao kod kuće. Predosjećao je da je sa rabotom kod Save gotovo, pa ga u vezi sa tim nije ništa ni pitao, a u međuvremenu mu je Đula ispričala njen razgovor sa Simom toga dana.

A Simo je, kada je došao kući, stupivši u dvorište, odmah došao u sukob sa svojim najmlađim bratom, koji je u tom momentu hranio piliće, a po-što su se isti, od Simovog, bahatog ulaska i lupanja sa kapijom, prepali i razbježali, najmlađi Korparić ljutito prigovorio Simu, a ovaj mu zavrnuo uvom, a onda raspalio ćušku. Najmlađi Korparić je pre-glasno plakao, kvočka se nakostriješila kvočući u odbrani svojih pilića i svi Korparići izišli iz kuće, da bi vidjeli što se događa. Olga ga prva pitala:

- Zašto si ga udario? – a on joj osorno odgovorio

- Gledaj svoja posla! – i prošao pored njih, dobacujući Đuli u prolazu:

- Savina me više neće gledati!

- Što misliš ti od svog života? – bilo je prvo što ga je Jovan pitao, kada su posle večere, on i Đula ostali na razgovoru sa Simom.

- Ništa! – kratko je odgovorio Simo, zagledan u prazninu.

- Vidim, ali nešto se mora radit'!

- Ja ne moram, a kome se radi - o glavi mu se radilo!

- U ovoj kući svi nešto treba da rade. Osim, ako je neko boles'an, a hvala Bogu, svi smo zdravi. I umjesto, da se mlađi ugledaju na tebe, kamo sreće da se ti ugledaš na njih. Pogledaj nas ostale, pa svi nešto radimo. I dok ja vodim ovu kuću, svi će nešto radit', na široki put izlazit' i svakome pravo u oči gledat'.

- Neka vi je srećno i dugovječno – šturo, a posprdno, odgovarao je Simo.

- U toj našoj sreći i dugovječnosti ćeš učestvovat' i ti, ili isto traži na drugome mjestu.

- Ja vam smetati neću, brukat' vas neću, kitit' se sa vama neću i ako je moguće da idem spavat', a sutra ću ovim tvojim širokim drumom do grada, a otolen ću svojim putem.

Lijepa Đula je, zabezeknuto, samo ćutala. Jovana, nikada nije vidjela tako ljutog i pored sve unutrašnje patnje, nije se usuđivala progovarati. Samo je zaustila kroz uzdah:

- Sine moj, zašto se ne skrasiš? – a Jovan završio razgovor:

- Pušti ga i 'ajdemo na spavanje!

* * *

Đula to veče dugo nije mogla zaspati. Plakala na Jovanovoj ruci, a i kasnije u snu jecala i trzala se. Jovan je ćutao u krevetu, osjećajući ko je kriv za sve, ali ne želeći da svojoj dragoj ženi dodaje so na ranu i da joj pominje usudno ime najstarijeg sina. Sutradan je Simo, bez pozdrava, napustio Gornji grad, a Jovan otišao do Joša na Toplu, da se ispriča sa njime i posavjetuje o daljim potezima. Brzo se vratio. Sazvao sve u veliku šalu i dao instrukcije: Olgi da vodi domaćinstvo, djeci da joj pomažu i da je bezpogovorno slušaju, a Đuli da se spremi i da sa njim pođe za Trebinje, kod njenih, gdje će ostati nekoliko dana.

Taj dan je, putujući do Trebinja, ispričao Đuli, potanko o svojim roditeljima Simu i Savki, o sestri Radojki, bratu Petru, o usudu mramornog stuba, o svim nesrećnim događajima vezanim za njegovu porodicu, o nesreći imena Simo i o razlozima njegove ljutnje, kada je njihovom, prvom djetetu, dala to ime i o tome kako na Sima nema razloga uticati, jer je njegovo zapisano u imenu. Zahvalio joj što ga je poslušala, pa ostaloj djeci dala nova imena i zamolio je da sve to što je moguće prije zaboravi. Đula je slutila nešto slično, od onog dana kada je rodila Sima, ali nikada se nije usuđivala, u stvari nije željela da povrijedi svog muža, pa ga ništa o tome nije pitala. Samo je uzdahnula, tog dana, tužno ga gledajući i rekla:

- Zašto mi to još onda nisi rekao? – a on joj odgovorio:

- Jer sam se bojao da se ne prestrašiš, a ti, nadam se da znaš koliko mi značiš i svaka tvoja suza peče me kao živa vatra.

VII

U ljeto hiljadu sedamsto devedeset i šeste godine, iznenada se, iza Gornjega grada, u dvorištu Korparića pojavio pogrbljen starac, osamdesetogodišnjak, duge bijele brade i brkova požutjelih od duvana. Isto tako žuti od duvana bili su mu kažiprst i srednji prst desne ruke. Po sredini glave nije imao kose. Predstavio se i rekao okupljenoj djeci da se zove Simo Korparić i da je to njegova kuća. Djeca su ga zainteresovano gledala, smijali se njegovim riječima, a onda jedan od njih otrčao i vičući zvao oca:

- Tata! Tata! Dođi da vidiš! Evo te u dvorištu!

Iz kuće je izišao Simo III, praunuk Jovana i Đule Korparić. Uveo Sima II u kuću, sjeo ga za trpezu i svojoj ženi rekao da ga posluži kavom i rakijom. Simo II je pričao o svom ocu Jovanu, majci Đuli, o svojoj braći i sestrama i raspitivao se o njihovom potomstvu.

Malena kuća Korparića bila je prepuna žitelja i svi su živjeli složno, kao Jovanova porodica od kada je Simo II napustio Herceg-Novi.

A Simo II Korparić nije pričao o svom životu. Rekao samo da se vratio da umre u svojoj kući i da osim njih, druge svojte nema.

U kući Korparića živjeli su otac i stric Sima III, unuci Jovana Korparića sa svojim familijama, a i njihovi sinovi su, poput Sima III, već bili oženjeni i imali djecu. Simu II oslobodili su malu sobu iza šale, koju je nekada koristila Olga, a oni koji su do tada u njoj spavali, pridružili su se ostalima u velikoj šali.

Simo II je preko dana boravio u dvorištu, sjedeći na suncu, zabavljao svojom pričom najmlađe. U kući je imao sve počasti; stolicu u čelo stola, prvo piće, prvo jelo i krevet u maloj sobi. Pričao je čudne priče vezane za Herceg-Novi, u kom je proveo najmanje od svog životnog vijeka. O čudnim stvarima koje se događaju u trokutu Gornji grad – Sveta Ana – Kanli kula. Za običnog čovjeka, nevidljivom isijavanju u navedenom prostoru. O grobnici Gonzaga u crkvi Svete Ane, njihovih daljnjih predaka, o začaranom mramornom stubu u njihovom dvorištu, kojem se djeca ionako nisu primicala, jer su im njihovi kazali da je u njemu svo zlo svijeta, o Kanli kuli koja svakog trinaestog, na dan petak, za vrijeme mladog mjeseca proguta zaljubljeni par i o tome kako će on, na kraju svog životnog puta, ukinuti jedno od izvorišta zla, zatrijeti mramorni stub.

I pripremao se jednog dana da razbije stub u dvorištu. Stariji ga, osim Sima III, odgovarali, bojeći se zlih sila, a on govorio kako svo zlo preuzima na sebe, da oni ne brinu i ne primiču se. Donio veliki malj, krampu, macu, jedan omanji čekić i dlijeto i, već umoran, sjeo u podnožje stuba, prislonivši leđa uz njega, kako bi predahnuo. Zavio drhtavom rukom cigaru, zapalio je, povukao duboko dim i zažmurio prema suncu, naslonivši glavu na stub. I više nije otvorio oči. Djeca su ga gledala iz daleka. Kada su vidjeli da ne mrda, čak ni kada je cigara dogorela do njegovih prstiju, zvali ga glasno. Kada ni to nije pomoglo, otrčali su po roditelje.

Simo II umro je uz mramorni stub, koji mu je poslužio kao naslon i uzglavlje, a koji je imao namjeru uništiti i zanavijek očistiti hipoteku zla iza Gornjega grada.

VIII

Simo III Korparić rodio se hiljadu sedam stotina i šezdeset treće godine. Bio je onižeg rasta, crne kose, živih, crnih očiju i gustih dugih brkova. Jako maljav po čitavom tijelu, što je u ljetnim danima, ili za vrijeme rabote u svojoj radnji, kada bi se skinuo go do pojasa, izazivalo radoznale poglede prolaznika, jer su njegova leđa, isto kao grudi i ruke, bila obrasla gustom crnom dlakom. Bio je stamen i jak, naročito u rukama. Držao je kovačku radnju u zapadnom podgrađu Herceg-Novog, radio kvalitetno i stalno imao posla. Ne samo mještani i okolna sela, već su Grbljani i Konavljani dolazili kod Sima da im napravi novi, prekali i prekuje neki stari i negdje drugo nabavljen alat i da im potkuje konje.

Njegova Zore, rodom sa Zubaca, nije imala predaha u rađanju. Stalno je bila sa stomakom do zuba, a djeca, jedno drugome do uva. Simo je punio malu kuću djecom i one godine, kada se iz dalekog svijeta u Herceg-Novi vratio Simo II Korparić, Simo III ih je imao već osmoro. A Simu III je tada bilo trideset i tri godine. Kada bi mu neko od njegovih, uzgred, rekao da pripazi malo, da ne pravi sirotinju, jer ih u kući bijaše za četiri trpeze, on bi jednostavno odgovorio:

- Djece i para nikad dosta! A dok ja imam života, oni neće bit' sirotinja.

- Jes, ali da se tebi, ne daj Bože, nešto dogodi, pocrkali bi k'o 'tići bez 'tice.

- Vazda moraš računat' da se sva jaja ne nose u istoj korpi i da će nevolja bit', pa šćeli mi to ili ne. Boles', ratovi, zmije, vode, vatre, sve uzima svoj danak, pa kad ima oklen, dako neko i preteče – imao je Simo spremljen odgovor za takve i slične primjedbe.

Iako su Sima II primili, ugostili i ukazali mu sve počasti, jer je on bio rođeni stric oca i strica Sima III, Simo III ga nije volio. Samo zato što je iz priča znao, a i po izgledu zaključivao da je Simo II veliki neradnik, vagabundo i lezilebović. Zato ga on lično i nije odvraćao, da ne prilazi mramornom stubu i da ga ne pokušava izvaljivati, nadajući se da će Simo II uspjeti u svojoj namjeri, da će izbaciti zlo iz njihovog dvorišta i da će samo na sebe, a već je spreman za groba, usisati svu nesreću upakovanu u mramornom stubu. Simo III nije bio razočaran smrću Sima II, već time što ovaj ne završi započeti posao. I u njegovoj glavi rodila se originalna, ali neostvariva ideja; kako bi iz daleka, po mogućnosti odakle se stub i ne vidi, na isti trebalo nabaciti omče od brodskog konopa. Kuću privremeno iseliti i sve njene žitelje skloniti da ne gledaju taj prizor. Upregnuti više dobrih konja, izvaliti stub i odvući ga daleko od naseljenog mjesta, pa štetovati konope ne driješeći ih sa strane stuba, već od konja i ostaviti ih tako. Ali nije imao mogućnosti za tako komplikovanim poduhvatom, a sama ideja i razrada iste, stalno se motala po njegovoj glavi.

* * *

U ratu sa Napoleonom, Simo III Korparić je bio desečar i pohvaljen od Petra I u borbama protiv Francuza. Kada su naši osvojili Gornji grad, Simo je među prvima uskočio preko zidina, noseći crveni, zlatnim slovima izvezeni krstaš. Odmah se snašao i dotadašnje, najubojitije francusko oruđe, veliki, liveni top, okrenuo prema Sutorini i počeo da gađa po njihovim položajima. Bio je to pravi podstrek da srpske snage u naletu potisnu Francuze do večeri preko prevoja Debeli brijeg i time očiste Boku od neprijatelja. A u momentu, kada su se naši počeli hvatati Sutorinskog polja i kada više zbog dometa nije bilo uputno gađati iz topa, Simo je riješio da se jednom zanavijek riješi mramornog stuba u svom dvorištu.

Uz pomoć nekoliko boraca, okrenuo je top prema svojoj kući. Napunio je praha, stavio đule i sastavio mušice u podnožje mramornog stuba. Ne znajući šta mu je pravi cilj, okupljeni su sa zaprepaštenjem gledali, ne primjećujući ni samog vladiku, koji je u tom momentu ulazio u Gornji grad. Simo je prinio vatru, sagnuo se, gledajući niz dugačku cijev i pripalio barut. Kada je top opalio, svi su gledali prema cilju koji će pogoditi kugla, a ona je proletjela pokraj stuba i razmrskala drvenu tarabu između Korparića i Tamindžića kuće.

Okrenuvši se da vide Simovu reakciju, ugledali su ga, glave oblivene krvlju, kako leži ispod topa koji se od siline detonacije, a prethodno neučvršćen poslije pomjeranja, seknuo na se i pri tom udario Sima u glavu, koju je on, zanešen ciljanjem, skoro naslonio na sami top. Kažu da se u tom momentu i sam vladika popeo na mali plato na zidinama, kako bi odao priznanje snalažljivom tobdžiji za protjerivanje Francuza i zatekao svog desečara mrtvog iza livenog topa. Borci, zbunjeni i Simovom pogibijom i iznenadnim vladičinim prisustvom, nisu progovarali. A kada je vladika pogledao u pravcu cilja, brzo je zaklonio svoje oči rukom, kao da ga je ošinula jaka svjetlost, naglo se okrenuo, prekrstio i rekao da Sima III ljudski sahrane. Potom se spustio niz zidine i bez riječi poveo konja niz uvalice prema Toploj.

IX

Simo IV Korparić bio je spadalo i sve što je u svom životu radio, radio je s namjerom da izrodi neku šprdnju. Bio je društven, volio posijela i igranke, čak i kada je bio već u ozbiljnijim godinama. Ženio se nikada nije. Radio je i privređivao i pored svog načina života bio koristan član domaćinstva. Živio je skupa sa braćom i njihovim porodicama u malenoj kući Korparića iza Gornjega grada. Koristio je malu sobu iza šale, u koju niko od ostale čeljadi nije ulazio. Čak ni snaje, da bi je pospremile. On je, koliko se to može reći, održavao red u istoj. Po duši je bio mekan. Po građi krupan.

Imao je nesrazmjerno razvijene ekstremitete, ali ne u smislu invalidnosti i kljakavosti, već sve normalno, ali izrazito veliko. Jednostavno, kada bi opružio ruke niz tijelo, šake su mu dirale ispod koljena, a uz to, bio je visok i u ramenima širok. Njegove dugačke ruke nisu ni privlačile toliko pažnju ostalih kao stopala, koja su bila duplo veća nego kod prosječnih ljudi. Imao je problema sa obućom i išao u Trebinje da mu hvataju mjeru i prave opanke. Čizme je rijetko nosio, iako je imao jedan par koji je dobio na poklon iz Beča.

Naime, za Sima i njegove ekstremitete znalo se na daleko. I novi ćesarov kapetan od grada Novoga, nekoliko mjeseci po postavljenju, hiljadu osam-stotina četrdeset pete godine, a Simo IV je tada imao trideset i šest, pozvao je Sima da se upozna sa istim jer je za mnoge njegove i o njemu šale, u malom, primorskom mjestu brzo saznao. Simo je kod njega došao bos, jer je najviše vremena tako hodao. Ušao u stan kapetana od grada, prijavio se posluzi, a po-silni otrčao da izvijesti starješinu o neobičnom gostu i ubrzo se vratio sa smiješkom na licu i molbom za gospodina Sima da ga prati. Uveo ga kod kapetana od grada i sa dozvolom se udaljio.

A kapetan od grada je bio Peter Ivanic, naše gore list, otrgnut davno od svog stabla, unuk ćesarovog tajnika, nekadašnjeg sentandrejskog Srbina Vuja Ivanića.

Kapetan od grada nije mogao da ne primijeti ogromne noge na crvenoj prostirci ispred sebe. Prišao Simu da se rukuje sa njim, pazeći da ne očepi njegove nožne prste, a ovaj, kada je prihvatio nježnu kapetanovu ruku, odmakao korak nazad, ne ispuštajući ruku, kako bi, ne govoreći i ne objašnjavajući ništa, kapetanu od grada dao do znanja i o dužini svoje ruke. Peter se dječački nasmijao, držeći i dalje Sima za ruku, gledajući čas u Simova duga stopala, čas niz dugačku ruku od šake do ramena, a čas opet ozareno u Simovo blago lice. A Simo se dovijao i na brzinu smišljao kako da izvede novu šalu. Poslije dugog rukovanja i mjerkanja, Peter ga je pozvao za niski sto, nalik zastrtoj siniji koju je Simo namjerno okročio i svojom pozom zauzeo skoro dvije njene trećine. Kapetan od grada ga je, oduševljen njegovom građom, veselom naravi, pričama i dogodovštinama, ostavio na ručku.

A Simo IV koji je imao stvarno dobar apetit, taj dan namjerno i silom jeo u ogromnim količinama, krckajući i drobeći svojim zubima i tanka rebarca iz jagnjećeg pečenja, što je još više oduševljavalo mladog Petera Ivanica. Pili su uz ručak crno vino nabavljeno u Sutorini, a Simo ispričao namjerno, baš uz to vino, hvaleći njegov kvalitet, kako ga s jeseni skoro svi u Sutorini zovu da im pomogne, jer on kad uđe u badanj i svojim nogama počne gnječiti grožđe, više učini nego trojica drugih. Izvukao ispod velike trpeze za ručavanje svoje dugačke noge, pružio ih prema kapetanu od grada, podižući ih da bi on vidio okorale tabane, koji su odozdo bili kao konjska kopita, a crni od zelje i blata i nastavljajući svoju priču, rekao kako mu ta moba oko grožđa i vina baš dobro dođe, jer skoro od Blagovijesti svake godine, zbog muke oko nabavke obuće, ide bos, pa mu u sutorinskim badanjima s jeseni noge tako omekšaju i operu se, nokti se raskišaju i daju se sasjeći, da onda obavezno prelazi u opanke, koje mu prave u Trebinju, ali za koje mu zbog utroška materijala, naplaćuju duplu cijenu.

Peter Ivanic se do ove priče, stvarno slatko smijao, a od ove se nakratko zamislio, odgurnuo od sebe čašu od murano stakla i riješio da vino za svoje potrebe od sada nabavlja iz Dalmacije. Prešao je na golicave teme oko ženskih pitanja i opet se smijao od sveg srca. Simo je bio zadovoljan, jer je osjetio efekat svog ponašanja i svojih priča. Prije njegovog odlaska, Peter je pozvao posilnog, naredio mu da donese bijelo platno i ugljen, te da napravi otisak, odnosno ocrta ugljenom Simova stopala na lanenom platnu. Obećao Simu da će to poslati majstorima u Beč, kako bi mu napravili kožne čizme sa visokim sarama po njegovoj mjeri. I kapetan od grada je ispunio svoje obećanje. S jeseni te iste godine, pozvao je ponovo Sima na ručak u svoj stan, predstavio ga prisutnim damama i gospodi, jer ovaj put Peter nije bio sam, pravio je zabavu za svoje prijatelje i nadređene iz Zadra i Beča i na kraju cjelopopodnevnog uspješnog druženja, pri kom se sada pio, u flašama, voskom zapečaćeni Tokajac, poklonio Simu nove čizme nedavno pristigle iz Beča.

* * *

Simo je više puta zbijao šale čak i na svoju štetu. Jednom je kopajući u bašti, svakako bos, prevaljivao dikelom grumenje tople i vlažne zemlje, usitnjavajući istu i pripremajući je za sadnju. Kopao ispred sebe i usitnjenu zemlju navlačio na svoje noge, potpuno ih pokrivši. Daleko ispred njega, iz zemlje je virio samo ogromni palac od desne noge, što on, zanešen kopanjem, uopšte nije primjećivao, a zbog dužine svojih ruku i prema njemu rađenih držala na alatu, dugo je mogao kopati sa jednog mjesta, uopšte se ne pomjerajući, što su svi hvalili, jer nije puno čepao uskopano. Simova nevjesta je kopala blizu njega, odložila alatku i iz zemlje vadila žile divlje nane, pa se u poslu zanijela i primakla Simovom kopanju, a on, primijetivši je, obustavio zamahivanje, kako bi ona istrijebila korov, ali se nije pomjerao, da ne bi gazio ono što je prekopao. Ona povlačila i išla za nepresiječenom žilom nane i vrisnula naglo:

- Zmija! – skočivši nazad. A Simo, videći daleko ispred sebe svoj veliki nožni palac, uopšte ne razmišljajući, zamahnuo ušima od dikele i raspalio po sred njega. Zajaukao i on od bola, savio se i zgrabio za rascopani prst, dišući zvučno kroz stisnute zube, a snaha opet zavriskala iz sveg glasa:

- Jao mene, zakla ga naletnica!

Svi se rastrčali, tražeći nužni pribor za pružanje hitne pomoći. Simo izišao na kraj bašte i kroz bolove posmatra novonastalu priredbu. Djeca se skupila u jedan kraj i zabezeknuti, bez riječi gledaju u strahu šta se dogodi njihovom dobrom ćiku, kako su ga od milja svi zvali. Jedan brat trči sa tankim konopcem da stegne iznad ujeda, kako bi obustavio krv u nozi da ne raznosi otrov kroz cijelo tijelo, dok drugi pristiže sa velikom, krivom iglom zvanom samarača, da namera pokraj ujedenog mjesta, stisne, istiješti i isisa otrov i zatrovanu krv dok ne probije ispod stegnutog konopca. Druga snaja je sa tankim štapom tražila naletnicu po kopanju, da je ubije i ona vikala iz mozga, iako se nije imala sa kime nadvikivati:

- Sad je najopasnija! Kad jednom zakolje – naučila se! Nema je! Teško meni zbog te djece!

A Simo je u svom bolu razmišljao, da li da ih pusti da ga liječe od navodnog ujeda zmije, da trpi još dodatnih bolova od igle i isisavanja, ali da nenadano započetu šegu istjera, makar na svoju štetu. I pustio je snahu da i dalje, galameći, traži zmiju po bašti. Pustio i brata da sa tankim konopcem jako stegne iznad lista, a ispod samog koljena, ali kada je vidio sjajnu, krivu samaraču u rukama drugog brata, spremnu da se zabada u rascopani palac – nije mogao izdržati. Povukao je svoju nogu ispod sebe i driješeći podvezu, na zaprepašćenje prisutnih, nekoliko puta, jer nisu shvatali, ponovio kako ga nije ujela zmija. Prisutni su polako dolazili sebi. Shvatali i iz straha i usplahirenosti prelazili u zacenjujući smijeh.

* * *

No, uvijek je najinteresantnije, ono što je tajno i skriveno, što nije dostupno pogledu, a to je, kod Sima IV, bila ona stvar. Svi su potajno govorkali o tome i upoređivali njegove vidljive ekstremitete sa istim organima drugih ljudi.

- Pogledaj mu samo cjevanice.

- A kolika mu je ruka, od ramena do vrha prsta, k'o drugome obadvije.

- E, onak'oga stopala moje oči, ne vjerujem da će ikad više viđet'.

- Koliko mu je od šake do lakta, ja mislim da mu je tolika i ona stvar.

I tako u krug. Neki su se kleli da su mu ga vidjeli kada je "pušt'o vodu". Neki su pričali da su sa njim rasli kao djeca i da je to još tada bilo nenormalno. Drugi pričali da su ga gledali kad se kupao u moru i da je sa obadvije šake morao pokriti sramotu, dok ne uđe u vodu. Žene bi se pravile da ne čuju šta muški pričaju i svakako, ne bi se uključivale u razgovor, ali bi među sobom zapodjevale priču o Simovim mogućnostima:

- Šteta što se nije ženio!

- A koja bi ga uzela, crna kukala?

- Pa, doveli bi mu je, a do tada joj niko ništa ne bi prič'o.

- Jes, pa da se zblane prvu noć!

- Ja mislim da zore ne bi dočekala.

- E, što je tebi naudilo! Sve ste pocrkale od toga, no ne pričajte!

- Zamislite vi, koliko bi vune trebalo ispres' da mu se isplete nakurnjak.

- 'Ajde ne pričaj, no ako te baš boli, otiđi pa mu u'vati mjeru – brecnula bi se opet neka starija i prekidala neumjesne priče ostalih.

Jednom su pronijeli priču koju su svi kazivali, a niko nije mogao potvrditi, da je negdje u Dubrovniku, za debelu opkladu, sa onom stvari omlatio zlatnik od devetnaest grama sa likom Marije Terezije, postavljen na sopstveno koljeno.

Simo je znao za golicave priče o veličini njegovog organa. O tome, nikada ni sa kim nije pričao niti ikome pokazivao. Nekada mu je to i smetalo, iako je po prirodi bio šaljivdžina, ali niti se kome žalio, niti je koga opominjao. Čak, niko ne pamti da je ikada bio ljut.

Imao je stalnu vezu sa nekom Stanom Trković iz Konavala, koja se kao i on nikada nije udavala. Znao je pojahati konja, a konje je volio i stalno imao krupnog, rasnog dorata koji je samo njega opsluživao, i poći na put, na kom bi se zadržao desetak dana. Tada bi obuo svoje bečke čizme i obukao svečaniju robu. A odlazio je, ne govoreći nikom gdje, kod Stane Trković u Konavle. Njihova veza je bila jaka. Trajala od ranih dana prve mladosti pa sve do njegove smrti. Voljeli su se, ali zbog predrasuda okoline, zbog pripadnosti različitim vjeroispovjestima, nikada nisu stupili u brak. Njen otac nije dozvoljavao ni pomisliti da ona pređe u pravoslavnu vjeru, a u slučaju njenog prebjega bez blagoslova, zaprijetio sa austrijskim vlastima i kaznama za slučaj otmice, te sa njenim smještanjem u ludnicu. Na očev nagovor, predložila je jednom Simu da on pređe u katoličku vjeru, što je ovaj uz njemu svojstvenu šalu, kako ne misli da se udaje, odbio.

U početku dolazio kriomice njenoj kući. Javljao se na ugovoreni znak i smještao u pojati sa sijenom. Ona mu donosila hranu, iskradala se po noći i uvlačila u njegov topli zagrljaj na mirišljavoj suvoj travi. I sve tako prolazilo vrijeme u njihovom ludovanju, oni postajali, bar što se godina tiče, sve ozbiljniji, ali nisu željeli da se odreknu jedno drugog i da osnivaju porodicu na drugoj strani.

A od kada su, starog Trkovića, jednog dana, iz polja, donijeli kući bez znaka života i Stana, jer je imao samo nju i zbog toga je želio bogato udati za gospara iste vjere, ostala sama sa majkom, Simo je ne krijući se ni od koga i na doratu dolazio njenoj kući. Bilo je kasno za ženidbu i udaju, ali nije za život, koji im je pružao obilje zadovoljstava.

Njenoj majci, koja je, izgleda, shvatala svu situaciju, nisu smetali Simovi dolasci, ni njegova ostajanja u njihovoj kući po nekoliko dana i noći. Simo je ponekad, za vrijeme svog boravka, završavao teže poslove u kući Trkovića. Ali to nije bilo po volji ni Staninoj bližoj rodbini ni ostalim seljanima. Zgražali su se kada bi vidjeli da Simo na konju ulazi u selo i za vrijeme njegovog boravka u selu nisu ni prilazili kući Trkovića. Zbog svoje sramote nisu pričali dalje, a naročito ne u Novome gdje su inače dolazili u trgovinu.

* * *

Na priče o usudu mramornog stuba u Korparića dvorištu, Simo nije mnogo obraćao svoju pažnju. Znao je za sve događaje u vezi sa stubom u prošlosti porodice. Znao je i za mnogo više od onih koji su se stvarno dogodili, jer ljudska mašta je neograničena, pa je u stalnom nadograđivanju i izmišljanju stvorila mnogo čudnih priča u vezi sa stubom. Uglavnom, to sve Sima IV nije zanimalo, ali u njegovoj prirodi nije bilo ni da protivrječi, pa nikada nije negirao priče drugih, niti išao sudbini uz nos da čačka mečku i izvaljuje stub, kao mnogi Korparići prije njega, jer je stub smatrao korisnim i njegovu svrhu sagledavao praktično videći u njemu pomagalo za uzjahivanje i sjahivanje sa konja, kako je to još davno zaključio njegov daleki predak Simo Krpelj.

Pošto ostali nisu prilazili stubu, a i djeci su to zabranili, Simo se u tom kraju dvorišta osjećao komotnim, baš kao u maloj sobi iza šale u koju niko nije ulazio.

Nedaleko od stuba, pobio je u zemlju dva smrekova koca i povezao ih crnograbovom oblicom s koje je ogulio koru. Samo bi preko te poprečne gredice prebacio uzde od konja, uopšte ih ne vezujući, a on bi mirovao i stajao tako sve dok ga Simo ne povede. Između dva stuba, bilo je lučevo korito, odakle bi konj pio bistru vodu i malo od zemlje uzdignuto metalište za sijeno. Tu bi, kada je lijepo vrijeme, timario i dotjerivao svog dorata, koristeći se stubom za odlaganje češagija i drugog priručnog alata. Dorat je svojim izmetom popunjao prostor oko mramornog stuba, tako da su se vidjeli samo vrhovi od zagonetne šare španskog natpisa.

* * *

Prve nedjelje maja hiljadu osam stotina pedeset i četvrte godine, u rano jutro, Simo IV izveo je svog dorata iz štale, njegove uzde prebacio preko grabove gredice, dodao u korito freške, čiste vode i na metalište stavio naramak suve trave. Spremio sebe, pa osedlao dorata, namjeran da krene za Konavle. Popio kafu sa rodbinom, pojeo nekoliko priganica i rekao im da će biti odsutan sedam dana. Ukućani, navikli na njegova putovanja, nisu ni pitali kud ide, a on zadovoljan pojahao dorata sa mramornog stuba, okrenuo ga na drugu stranu i mimo svojih navika, obo konja mamuzama ispod stomaka. Dorat se, pošto mu je Simo dobro zategao uzdu, propeo prednjim nogama, zatim se spustio na prednje, a zadnjim, uz zvučno ispuštanje zraka, jednovremeno ritnuo pogodivši pri tom u crni mramorni stub. Iz stuba su samo sijevnule varnice od doratovih potkovica, a na istome nije ostalo nikakvog traga. Simo IV Korparić je odjahao Sutorinskim poljem, poigravajući veselo dorata, prihvatajući se polakao uske staze, stranom uz Debeli brijeg. I taman kada je bio na samom prevoju odakle pogled puca na obje strane, na čitav Bokokotorski zaliv i na Konavle, iz meslinove česte je odjeknuo plotun. Simo se strovalio sa dorata, a on strigao ušima i obilazio u krug oko beživotnog gazde. Poslije nekoliko minuta, kada su već bili uvjereni da je Simo mrtav, iz česte su izišli četvorica Konavljana, rođaci Stane Trković, a dorat ionako prestrašen, udario nazad, putem kojim je i došao. Tako je u svojoj četrdeset petoj godini završio Simo IV Korparić.

X

Do vojne službe na koju je otišao u svojoj dvadeset i prvoj godini, hiljadu osam stotina i devedeset prve, a službovao je u Austrougarskoj carevini, na Petrovaradinu, Simo V Korparić nije napuštao rodnu kuću i dalje od Herceg-Novog nije odlazio. Nije volio da ide ni kod mnogobrojne rodbine u samom gradu i okolo njega, tako da do tada ni jednu noć u svom životu nije prespavao van porodične kuće Korparića. I preko dana je malo odlazio kod drugih.

Još kao dijete, bio je bucmast, debeo, pa su ga ostala djeca rado zadirkivala i nikada ga nisu zvali po imenu, već jednostavno i podrugljivo Guzo, a on bi se, dok nije oguglao na to, samo u licu zacrvenio i bez glasa rasplakao. Malo po malo i odrasli su, samo ne zbog ruganja, već iz milošte, prihvatili to ime i oslovljavali ga tako, a i on se sam vremenom navikao da se mnogo puta nije ni okretao kada bi ga neko pozvao njegovim pravim imenom. I kada je porastao, stalno je bio debeo. Rijetko je kada trčao i pričali su da su ga vidjeli samo dva puta da to radi. Oba puta na putanji kuća – ćenifa, koja je bila iza same štale. Kada bi hodao, trao je butinama jednom o drugu i poslije iole dužeg hodanja, na preponama su mu se javljali ojedi koje je liječio dugotrajnim mazanjem nesoljenom, svinjskom mašću.

Još kao desetogodišnjak upao je u zakorovljenu rupu sa one strane mramornog stuba, na samom dnu dvorišta, u kojoj je pričali su, izvirala, u svoje vrijeme, smrdljiva, ljepljiva, ali ljekovita tečnost. Bio je to, kasnije je upravo Simo V, to jest Guzo utvrdio, pokušaj odvoda, preliv glavne septičke jame u tvrđavi Španjola, koji su od drvenih poluoblica, praveći tako cijevi, sproveli Španci za vrijeme svoje kratke vladavine, pokušavajući se na taj način riješiti izlivanja fekalija za vrijeme obilnih jesenjih kiša. Poslije Španaca niko nije koristio ni septičku jamu u tvrđavi, ni sistem španske kanalizacije, tako da je samo povremeno, pri jakim kišama, u rupi iza mramornog stuba curila "ljekovita voda".

Dakle, Guzo je upao u neveliku rupu odakle bi svako drugo dijete sa lakoćom istrčalo, ali on zbog svoje debljine nije mogao. Pokušavao puzati, ali se svaki put vraćao na početak, na mladom i gustom travom obraslo dno. Ostala djeca mu, u početku, pružala ruku i zaključili da ne mogu dohvatiti, pa onda pokušavali sa granom koja se, pošto je bila krta i suva, prelomila pri prvom pokušaju. Poslije toga donijeli dugački konopac i samo jedan kraj spustili do Sima, a on se radosno uhvatio i počeo penjati uz rupu, oslanjajući se svom težinom na konopac. Njegov vršnjak, brat od strica, držao je za konopac na samom rubu rupe i jedva se opirao da ga Simova težina ne povuče naniže. A kada više nije mogao izdržati, između mogućnosti da se sunovrati na Sima, koji je bio skoro na samom vrhu ili da pusti konopac, on je izabrao ovu drugu i Simo se opet našao u zelenoj travi na dnu rupe. A onda je stvar izgubila na ozbiljnosti i počelo je zadirkivanje. Spustili su opet Simu kraj konopca, njih troje držali na vrhu rupe i ovaj put, kako bi Simo odmicao, stopu po stopu uz konopac, oni bi isti pomalo popuštali, tako da se on stalno peo, a stalno bio na istom mjestu. Jedino se ispod njega produžavao kraj, odnosno početak konopca. I sve tako dok se drugi kraj podužeg konopa nije našao u dječjim rukama, na rubu rupe. Tek tada je Simo počeo da napreduje u penjanju, jer oni odozgo nisu imali šta više da popuštaju. I poslije nekoliko, Guzo se oznojan, zajapuren, isprepadan i sav slomljen dočepao čvrstog tla pod nogama. Ostali su se smijali njegovom penjanju, a on nije ni zaključivao to, jer nije osjećao svoj prazan hod i smatrao da mu se oni kao i uvijek do tada smiju bez ikakvog razloga. Rupa iza mramornog stuba, ostala mu je u ružnoj, stalno prisutnoj uspomeni, koja ga je i navela da ispituje porijeklo i namjenu rupe, što je i uradio u svojoj dvadeset i osmoj godini.

Vojska mu je, iako se za vrijeme njegovog služenja nije ratovalo, u prvom dijelu, teško pala. Sasvim nepoznato mjesto u blizini ogromnog grada Novog Sada, nepregledna ravnica, nalik na otvoreno more, kakvo se moglo vidjeti sa tvrđave Španjola, samo što je ono za njega bilo daleko, jer mu je i Luštica izgledala kao drugi kontinent, a ubitačna ravnica oko njega je bila tu i iz nje se nije moglo zamjeriti ništa dobro. Mnogo vojnika, raznih navika i govora, jer je carevina zahvatala priličan broj naroda. I od svega najgore starješine koji su ih na svakom koraku ganjali, mučili i omalovažavali. Nikada se nije privikao na brzo ustajanje. Na rano jeste, ali mu brzina nije bila dobra navika. Sve dok ga nisu počeli kažnjavati, bilo je neizdrživo i više puta je pomišljao o samoubistvu. Srećom, takvu odluku nije izvršavao, jer bi se njegova ideja rasplinula u mislima na koji način da to obavi. Kazne su za njega bile olakšanje, jer su se poslije neuspjelih metoda ćumura, samice i slično, svele na, za njega prihvatljivo rješenje: guljenje ogromnih količina krompira u kuhinji.

Sporo su prolazili njegovi vojnički dani, iako je slobodnog vremena imao vrlo malo. Za vrijeme službovanja u prvoj godini dana, iz Petrovaradinske tvrđave nije uopšte izlazio, ako ne računamo egzercir sa njene istočne strane. U četrnaestom mjesecu službe morao je da pođe sa depešom u komandu u centru Novog Sada. Spremio se i koliko je to mogao zbog svoje debljine, utegao i poslije pukovnikove kancelarije, krenuo ka Novom Sadu. Išao polako do keja ispod tvrđave, a onda dereglijom, koju je mnogo puta odozgo gledao, prešao na drugu stranu. Svakih stotinak koraka, pitao je prolaznike gdje se nalazi komanda i poslije priličnog straha od nepoznatog, pronašao odredište. Predao depešu i bez ikakvih obaveza, sa ausvajsom u džepu, izišao u grad. Nije ga bilo strah, jer je noć bila još mnogo daleko, a Petrovaradinsku tvrđavu je vidio sa one strane rijeke i prvi put je rasterećen od svega, sa znatiželjom šetao nepoznatim gradom. Sklanjao se i dugo posmatrao za čezama u prolazu. Vidio je mnogo svijeta na ulici, a što je najvažnije, priličan broj, njemu slične građe. Nije imao novca, što ga nije žalostilo, jer ni sam ne bi znao šta da kupi, ali mu je odlično legla boza kojom ga je častio debeli bozadžija, pošto se Simo i ne primjećujući to, zablenuo u njega i dugo ga ne trepćući posmatrao. U sumrak se vratio na tvrđavu sa jakom željom da ponovo pođe do Novog Sada.

Simo je bio pismen i iskreno se zanimao za tehniku, za novotarije i njihovo korišćenje u svakodnevnom životu, ali svoje interesovanje nije nikome prenosio. Dugo je bio opsjednut točkom i zanesen njegovom praktičnom primjenom. Razrađivao njemu nedokučivu tajnu, da brod napravljen od gvožđa plovi, a zna da i najmanji ekser pušten u vodu tone i mnoge njemu interesantne pojave i zakonitosti fizike. Razmišljao o grmljavini i munji i o tome kako, gdje i kada od rose postaje snijeg, a od kiše grad. Da je imao iole mogućnosti, vjerovatno bi dogurao do indžinjerske, carske kancelarije. Ali je bio sputan i svojim izgledom i prirodom povučenog i nepovjerljivog samotnjaka. Njegovim osobinama najviše je odgovarao poziv katoličkog monaha, u nekom planinskom samostanu, gdje bi po uputama Tome Akvinskog, u tišini misli i izobilju hrane, razvijao ravnomjerno i um i tijelo.

* * *

No, u drugom dijelu njegovog službovanja, promijenilo se mnogo toga u odnosu na vrijeme kada je stupio na Petrovaradinsku tvrđavu. Već je bio stari vojnik. Oni, koje je zatekao tamo, kada je došao, ili su otišli kući , ili u prekomandu u neko drugo mjesto prostrane carevine. Njegova generacija se raspršila po logorima širom srpskog Vojvodstva, Slavonije i Ungarije. Na tvrđavu je stigao novi komandant, koji je, ne samo o praznicima, već u svakodnevnom životu, nosio bijele rukavice, ophodio se gospodski i držao do dostojanstva carskog vojnika, držeći sedmična predavanja o ponašanju i uljudnim manirima kojima vojnik treba da plijeni pozornost običnih građana. Na tvrđavi je bilo puno mlade vojske zadužene za poslove koje je on nekada sa mukom obavljao. On je bio ćato i uživao privilegije pravog starješine. Nije imao obaveza fizičke prirode, a o namještanju ležaja i održavanju zadužene opreme brinuli su mladi borci, na koje on nikada nije iskaljivao bijes, galamio ili nešto slično od onog što je pretrpio kada je svojevremeno bio u njihovoj koži.

Redovno je počeo izlaziti u grad, kada god su mu to prilike dozvoljavale i u naredne tri godine, koliko je njegovo službovanje trajalo, skoro korjenito promijenio svoj način ophođenja i uopšte života. U svojim obavezama je bio pedantan. Pored šturih, osnovnih podataka koji su se tražili o vojnicima, on je vodio niz svojih evidencija, statističkih podataka, ako se to tako može nazvati, o utrošku svih mogućih sledovanja, o pismenosti, sklonostima i sposobnostima vojnika i mnogim drugim detaljima iz čega su kasnije proizišle korisne analize, a vođenje takvih evidencija i njihovo uvrštavanje u redovne izvještaje, od Sima V Korparića, postala obaveza.

On je ispred zainteresovanog komandanta širio svoje tabele i prikaze i na njegov predlog su oformljene radne grupe, specijalizovane za pojedine vrste poslova, kojih do tada nije bilo, već su svi radili sve, pa bi, kada treba pokrivati krov, na isti išli i oni koji pate od visine i oni koji nikada u životu nisu u ruci imali čekić i eksere, kao i oni koji crep nikada nisu vidjeli, ni znali šta je to. Komandant je bio pragmatičan, znao je cijeniti Simove kvalitete, jer je on zbog istih ubirao poene. Njegovi izvještaji, upotpunjeni sa Simovim podacima, bili su primjer i obrazac kako to treba raditi, a poslije oformljenja radnih grupa i izvještaja o njima, išao je po svim većim garnizonima i držao predavanja o unutrašnjoj organizaciji rada. Nije zaboravljao ni Sima. U takvim prilikama vodio ga je sa sobom. I zbog duga prema njemu, a i zbog eventualne potrebe za njegovom pomoći. Kasnije je postao visoki, carski, vojni inspektor. Da je carevina znala kolike su Simove zasluge, vjerovatno bi mu se i odužila, ali to nije mogla znati, jer je Simove plodove ubirao komandant garnizona. Pojedinci su zato znali i cijenili Sima i o njemu, barem pronosili lijepe riječi čak do Beča.

Kasnijeg, najboljeg stručnjaka za vode u čitavoj carevini, otkrio je Simo V Korparić kao mladog regruta, siromašnog Slovaka, čiji je hobi i način za preživljavanje bilo rašljarstvo. Taj je preko Sima i komandanta stigao do visokih škola u Beču, a svojim istančanim senzibilitetom i rašljama u rukama otkrivao vodu tamo gdje se niko nije nadao. On je jedan od onih koji se, čitavog svog života, sjećao Sima, pominjao ga i javno saopštavao da je zaslužan za sve što je postigao u svom životu.

* * *

U junu hiljadu devet stotina i četrnaeste godine glavni ćesarov indžinijer za vode, došao je u Herceg-Novi. Bio je na službenom putovanju po Istočnoj Hercegovini. Radio studiju o podzemnim vodama u slivu Trebišnjice i o eksploataciji istih, pa po obilasku terena, riješio da posjeti svog bivšeg druga iz Petrovaradina, Sima V Korparića. U pratnji dvojice žandarma, jer je u gradu visoki, carski službenik, kojem sve mora biti na raspolaganju, došao je ispod tvrđave Španjola, sa njene gornje strane, do male kuće Korparića, u kojoj je živio Simo V.

Mnogo toga se, za dvadesetak proteklih godina, promijenilo, a naročito ljudi. Simo nije prepoznao, sada, gospodina indžinijera i nije mu bilo ni drago ni pravo što u njihovo dvorište ulaze "džandari" sa nepoznatim čovjekom, jer iako nikada nije imao problema sa vlastima, od istih je zazirao i klonio ih se. Znao je da niti nose poklone, ni muštuluke. Najblaže, što se od njih moglo očekivati je nota gradskog bilježnika o porezu, ili poziv nekome od mlađih za vojsku. Simo je tog dana sjedio u dvorištu, uživao u čarima proljećnog sunca i mirisa prirode i u svojoj glavi rastezao žice od vrha Radoštaka do Španjole, praveći u mislima uspinjaču, proračunavajući potrebnu debljinu žice, kako bi izdržala i njegovu težinu. I dalje je bio debeo i prilično otromboljen. Oćelavio i preplanuo i u licu i po svojoj glavi. Bez brade i brkova, koje uostalom nikada nije nosio. Nije se nikada ženio i živio je sa porodicom svog najstarijeg brata.

Mnogobrojna porodica Korparića raseljavala se u svakom pasu po bijelom svijetu. Bilo ih je po Bosni, Dalmaciji, u Rusiji, Brazilu, Srbiji, Americi i po mnogim drugim zemljama iz kojih se nikada nisu javljali.

I Simo V je koristio malu sobu iza šale. I dalje je bio blage naravi, što je odgovaralo njegovim gabaritima, pa su ga djeca od brata mnogo voljela i stalno bila uz njega i kada su bili mali, a i sada, kada najmlađe od njih četvoro ima šesnaest, a najstariji Petar dvadeset i jednu godinu i svakog dana očekuje ćesarski poziv za služenje vojske. Zbog njega je Simo i bio ožalošćen kada su ga u budnom sanjarenju prekinuli žandarmi, stupivši u Korparića dvorište.

Carski indžinijer se promijenio još više od Sima. Od mršavog, koštunjavog soldata, smeđe kose i zelenih očiju, izišao je u fino građenog, popunjenog gospodina sa prosijedom kosom, štucovanim brkovima i fazoniranom bradom. I da je imao vremena od jutra do sutra, da posmatra gospodina i zaključuje ko bi mogao biti, Simo se ne bi sjetio Slovaka, rašljara sa Petrovaradina, niti je imao ikakvog povoda da razmišlja o njemu. A carski indžinijer je, naprotiv, čim je stupio u Korparića dvorište i ugledao Sima V, zaključio da je to on, raširio svoje gospodske ruke i pošao mu u susret. Žandarmi su stali po strani, a Simo se u nedoumici pridizao sa zemlje, videći i sam da je pogriješio u procjenama oko njihovog dolaska, a ne zaključujući ni ko je gospodin, niti zašto ga traži.

- Simone, druže stari – srdačno je na lošem srpskom izgovorio indžinijer, kada se primakao na samo korak od Sima, a onda ga zagrlio držeći ga čvrsto nekoliko trenutaka, tapšući ga po leđima sa obje ruke, a na osnovu te prisnosti, zbunjeni Simo je zaključio, da gospodin nije Švabo. I kada ga je Slovak pustio iz zagrljaja i odmakao se malo od njega, gledajući ga pravo u oči, držeći ga rukama čvrsto za mišice, Simo je i dalje, podignutih obrva i napućenih usana, stajao zbunjen u nemogućnosti da se prisjeti odakle se znaju. Puno je vremena prošlo od Simovog služenja vojske. On se ponekad sjećao tih dana, ali samo krupnijih, interesantnijih i važnijih događaja, dok su uzgredne pojave i likovi izblijedjeli u njegovom sjećanju.

- Petrovaradin, Slovak, voda! – govorio je indžinijer, a Simo upinjao svoje sjećanje, zažmurivši malo na oba oka, a onda, iza dugog ćutanja, upitno razrogačenih očiju, tiho rekao:

- Rašljar!

- Ja, ja! – ni sam ne znajući na kom jeziku odgovara, potvrdio je Slovak i opet zagrlio Sima.

Slovak je imao razloga i da ga traži i da pri susretu ispoljava toliku oduševljenost, jer je za sve što je u svom životu postigao, a od siromašnog slovačkog seljančeta, dogurao je do glavnog, carskog indžinijera za vode, dugovao baš Simu V Korpariću, koji je o njegovim sposobnostima ispričao komandantu, a ovaj ga potom proslijedio višim instancama.

Ali Simo nije znao za njegov životni put, jer se sa odlaskom Slovaka iz Petrovaradina njihovo poznanstvo završavalo i nikada kasnije nije imao prilike ni razloga da ga priziva u svojim sjećanjima. I sve dok mu Slovak uz lozovaču i mezu nije potanko ispričao o svom životu, nije mogao shvatiti zašto tolika srdačnost u njegovom ponašanju. A indžinijer je pričao i pio rakiju, miješajući slovački, njemački i srpski, o svojim uspjesima u karijeri, neizostavno napominjući Simovu zaslugu za to, govoreći kako će pronaći način da mu se oduži.

A kada je Simo shvatio koju ulogu je odigrao u indžinijerovom životu i zaključio da je učinio veliku stvar, odlučio se da, na ogromnu radost svog brata i snaje, učini nešto za sinovca Petra. Objasnio Slovaku da Petar treba, svaki dan, da ide u vojsku, zamolio ga da upiše njegovo ime i da mu sredi da što bezbjednije i korisnije završi tu obavezu, a Slovak obećao da će ga pozvati u svoju kancelariju u Beču i pomoći mu da postane nešto slično kao on. Još jednu stvar je Simo zamolio Slovaka, da sa priborom, ako je pri njemu, vidi da li na Korparića imanju ima vode i objasnio mu sve muke kroz koje prolaze zbog dugog sušnog perioda u toku ljeta, a Slovak se široko osmjehnuo, iz svoje torbe izvadio drvene rašlje i riješio da bar dio svog duga prema Simu vrati odmah, kako ne bi sve ostalo na lijepim obećanjima.

Izišao iz kuće, držeći rašlje ispred sebe i polako počeo pretraživati Korparića dvorište. Išao po dvorištu lagano, pretražujući korak po korak i već razočarano vrtio glavom prelazeći u donji kraj avlije. I najednom, kada se približio potkraćenom, mramornom stubu, rašlje su počele igrati u njegovim rukama. Na zaprepašćenje svih, veselo je objasnio da se ispod samog stuba nalazi debela žica vode i da nije na velikoj dubini. Proračunao da je to na, otprilike, tri metra i ponudio da na njegovo ime pošalje vojsku kako bi pomogli Simu oko kopanja, što je Simo, na čuđenje svog brata, s nokta odbio. Njegov brat mu je uporno objašnjavao prokletstvo mramornog stuba i ponavljao kako bi bilo dobro da strana vojska kopa i na sebe navlači nevolju, a Simo objašnjavao da, ako carska vojska kopa i radi na otkrivanju vode koju je našao carski indžinijer i sama voda će biti carska i ne samo voda, nego im mogu oduzeti i kuću i sve što imaju. Iako se sa svim tim slagao, brat mu je rekao da on neće kopati oko stuba i tražiti zlu sreću. Slovak je gledao čas jednoga, čas drugoga, ne razumijući uopšte o čemu oni pričaju, a shvatajući jedino da ne žele pomoć koju bi im on uputio. Ostao kod Sima do pred samu veče, a onda se srdačno pozdravio, još jednom ponovio obećanje dato za Petra i otišao.

* * *

Ostatak juna Simo je proveo u planiranju i dogovaranju oko kopanja i potrazi za vodom. Brat je ostao pri svojoj prvoj izjavi, da on kopati neće i isto tako naredio i svojoj djeci. Simo nije ni imao namjere da u rabotu uključuje djecu, jer je znao sve priče koje su bile u vezi sa potkraćenim, mramornim stubom i nevoljama proizišlim iz istog. Zato je pregovarao sa poznatim nadničarima, ali ni kod istih, iako je Simo obećavao dobru dnevnicu i svoju pomoć, nije nailazio na razumijevanje. Silazio u grad. Spuštao se sve do gradske luke. Objašnjavao fakinima težinu posla, ali radnika za tako nešto, nije mogao naći. A nije Simu nimalo lako bilo sići do mora i odatle opet izići iza Španjole, a uz to neobavljenog posla, što ga je mučilo više nego fizički napor, jer je u svom naumu silno odlučio da umjesto sutluka i nevolje, iz njihovog dvorišta poteče nafaka u vidu bistre, hladne, izvorske vode. Spustio se opet jedan dan do mora, sačekao voz i sa njim otišao do Zelenike, krajnje stanice i pristaništa u kom se vršio veći pretovar nego u gradskoj luci. Računao da će tamo naći radnike koji nisu upoznati sa pričama o mramornom stubu. I našao je dva Bosanca, dogovorio sa njima sve o poslu, o dnevnici i o tome da će ih dvadeset petog ujutro on čekati na gradskoj pijaci u Novome. Rekao im da alat ne treba nositi i da će, ako naiđu na tvrđu, odustati od rabote, a da će dobiti punu dnevnicu. Zadovoljan obavljenim poslom, sačekao voz iz Zelenike prema Novome i začuđujuće lako izišao do Španjole.

Dvadeset petog ujutro, poranio na gradsku pijacu da sačeka radnike koji su po dogovoru došli u zakazano vrijeme, častio ih rakiju u gostioni i krenuli prema Korparića kući iza Španjole. Iako dobrano umoran, oznojan i zadihan, Simo je bio više nego zadovoljan kada su ušli u njegovo dvorište. Doveo ih do mramornog stuba, na licu mjesta objasnio ono što su do tada znali iz njegove priče, kako stub treba izvaliti, na mjestu gdje stoji, kopati rupu tri metra duboku, dok se ne dođe do vode. Otišao da donese potreban alat i flašu rakije, a tu priliku iskoristio njegov brat, istrčao na brzinu iz kuće, objasnio u dvije - tri rečenica radnicima o nesreći koja će ih snaći ako budu izvaljivali stub, o gnjevu žitelja, ako nekoga osim radnika zadesi nesreća i šmugnuo kroz tarabu u Tamindžića avliju, upravo kada je Simo pomaljao sa alatom iza štale. Radnici su se sa čuđenjem gledali i bez ijedne progovorene riječi sporazumjeli da ne kopaju. A kada se Simo približio govoreći veselo:

- Evo me, evo me, samo još da donesem rakiju! – stariji od njih dvojice ga pitao:

- Gazda, živiš li ti sam ođe?

- Ne, a što? – začudio se Simo – Imam brata, dva velika sinovca, dvije brataničine i snaju.

- A zašto oni ne kopaju gazda, no plaćaš nama?

- Gospoda, dobri moji, gospoda – dovijao se Simo, plašeći se u sebi da radnici već nešto znaju.

- Gazda mi kopat nećemo! Mi ne bi da nam se dom iskopa, a ti, pošto alata imaš, kopaj polako i svoju sreću traži ispod ovoga stuba.

- Kako nećete? Kako da vam se dom iskopa? Pa nismo se tako dogovorili! – ne ljutito, već tužno, govorio je Simo.

- Nismo, gazda, a nije ti pošteno. Zajebo si nas, no fala svemogućem, samo za dnevnicu i neka si zdravo! – opet je odgovorio stariji, dok je mlađi samo namrgođeno ćutao.

Napustili su Korparića dvorište, a Simo, kao usran golub, ostao pokraj mramornog stuba. Gledao za njima, osvrtao se prema kući iz koje niko, niti je izlazio, niti pomaljao, punih očiju suza, prislonio alat uz stub i otišao prema pomoćnoj kući da ga neko ne bi vidio sa suzama u očima.

Njegov brat je sve to gledao iza tarabe, iz Tamindžića dvorišta. Bilo mu jako žao u duši slomljenog Sima. I njemu su se oči navrzle suzama, ali je, bio je ubijeđen u to, nanoseći Simu tugu, spašavao istog od nesreće. Progutao pljuvačku i iskoristio priliku kada je Simo zamakao iza ćoška da neopažen istrči iz Tamindžića dvorišta i uskoči u kuću.

Simo se još dugo nije pojavljivao u kući. Nadao se da niko nije vidio radnike, tugovao u pomoćnoj kući i razmišljao šta da radi kako bi ostvario svoj naum, a njegov brat, vrativši se u kuću, ispričao svojoj ženi o sjajno uspjeloj akciji, o prevelikom Simovom tugovanju i suzama u njegovim očima i zaprijetio joj da ne bi zucnula, jer će joj u protivnom "sve kosti sabiti u mješinu", jer ako Simo dozna da je sve "njegovo maslo – izgubio je brata zanavijek". Kako Simo i poslije dužeg vremena nije izlazio iz pomoćne kuće, njegov brat se zabrinuo da se Simo u prevelikoj tuzi nije zamakao. Izišao u dvorište i zvao Sima iz sveg glasa, ne idući prema pomoćnoj kući i ne želeći mu dati do znanja, ako je živ, da zna gdje je. Zvanje je Sima trgnulo iz neke vrste učmalosti, ustao je, izišao u dvorište i odazvao se.

- Što radiš, bolan, Simo, pa te nema ni na rakiji ni na doručku? – pitao ga je brat, prilično zadovoljan, jer je Simo eto živ.

- Ma pripremam alat, trebali bi mi doć' neki radnici da tražimo vodu – nevoljno je glumio raspoloženje Simo.

I prošao je ostatak tog dvadeset petog juna i čitav sutri dan u glumljenju hladnokrvnosti i laganom rastopljavanju raspoloženja, a dvadeset sedmog, Simo V Korparić riješio da sam započne radove oko potrage za vodom. Brat nije imao ideja kako da ga odvrati od toga i bio je jako ljut, brecao se na ženu i na djecu, čitav dan izbjegavajući Sima. A Simo, nenaviknut na fizičke poslove, čitavo prije podne sjedao pokraj stuba, čistio ašove, oštrio budak i naglavljivao pijuk, sve izmišljajući razloge da se ne prihvati rabote. U poslepodnevnim časovima je sa dobro naoštrenim budakom poskubio svu travu oko potkraćenog, mramornog stuba, već u presjen odložio alat, jer u susret sutrašnjeg, velikog praznika Vidovdana nije valjalo raditi po mraku. Pokupio sve i ponio u pomoćnu kuću, sa namjerom da posao nastavi tek prekosutra, prvi dan po Vidovu danu. Sutradan je šetao po dvorištu, izdaleka pogledivao stub, ali mu se nije primicao, da bi se negdje u popodnevnim časovima u atmosferi osjetio metež, sa crkava počela klecati zvona, a Sima uhvatila neka ledena strepnja i lagana drhtavica. Nije ulazio u kuću. Stajao je kao izgubljen, prislonjen o zid štale, žmirkao stalno, gledajući u stub, kao da iz njega isijava jaka svjetlost, koja mu smeta očima, sve do momenta kada se Petar uzrujan vratio iz grada i ugledavši ga sa kapije viknuo:

- Striko mili, zlo se dogodilo!

- Šta je bilo, Petre? Pričaj! – zbunjeno je prilazio Simo i pitao sa strahom, postavljajući se glupo i naivno prema Petru, kao da je on dijete, a Petar njegov stric.

- U Sarajevu ubili ćesarova sina! – ispalio je usplahireni Petar.

- Jazok nam – procijedio je Simo.

- Jazok nego što! – dodao je njegov brat, koji je već bio tu iza Sima i prekorno, ali pomirljivo opsovao:

- Simo, jebo te carski indžinijer, jebala te voda. Pušti se stuba, grom u njega raspalio. Biće nas na sve strane svijeta. Niko neće pitat' ko je skrivio.

Nastala je ćutnja i osluškivanje nesreće koja je treperila u zraku. Opet je progovorio Simov brat i pozvao ih u kuću.

- Hajdemo večerat' još noćas skupa, a dat će Bog da se jopet okupimo kad se sve smiri.

Simo više nije progovarao ni jedne riječi. Njegov brat je za večerom nagađao da će zasigurno biti mobilizacije i davao uputstva ženi i ćerkama, pošto je pretpostavljao da će oba sina u vojsku, iako mlađeme još nije bilo redovno vrijeme, šta da im spreme u kofere. Iako su koferi bili spremni, narednih dana niko od državnih činovnika nije dolazio Korparića kući. Oni su obavljali redovne kućne poslove, gledajući da što manje izlaze vani, radili neuobičajeno tiho i pričali samo kada su u kući.

Sedamnaestog jula na kapiji se pojavio žandarm pod ratnom opremom. Prva ga je kroz prozorčić vidjela Simova snaha, pa im šapatom saopštila, a sinove, kao da će ih tako sačuvati, poslala da se sklone u gornju kamaru. Ćerke uputila u Simovu sobu, a onda prišla zbunjenom mužu i Simu:

- Hajte jedan, javite se – rekla je mirno, a oni dvojica se pogledali kao krivci i otćutali njeno uputstvo. Simov brat je polako krenuo prema vratima, a Simo samo kratko rekao:

- Neka, ja ću – i pretekao ga na samom izlazu. Susreo se sa žandarmom na sred dvorišta, upitno ga gledajući, a ovaj samo pitao za Sima Korparića, na Simov potvrdan odgovor, pružio mu papir i žurno napustio dvorište. Bio je to poziv Simu V Korpariću na mobilizaciju. Niko u kući nije bio raspoložen što ga je ovaj put mimoišla gorka čaša. Znali su da i za ostale ima vremena. A Simo je uzeo drveni kofer već spremljen za Petra, onaj isti što je bio sa njim na Petrovaradinu i otišao u grad da se javi u komandu stana.

Iz Zelenike otišao za Mostar, a odatle u Sarajevo. Iako mu je sve teško padalo, iako je u samom vazduhu sve mirisalo na rat, nadao se da do njega ipak neće doći. Bio je raspoređen u komori. Stalno na terenu. Dugo maršovanje pod ratnom opremom, za njega krupnog i debelog, nenaviknutog na teret i pješačenje, bilo je pravo ubistvo. Bilo je mnogo teže nego na početku vojnog roka na Petrovaradinu. Od znoja koji je probijao kroz njegovu robu, do tada novi uprtači od žute kože, dobili su tamnu boju, a na preponama se pojavio ojed, baš kao nekada, kada je bio mali i kada su ga zvali Guzo. Ojed mu je sve više smetao, boljelo ga je i nije mogao hodati. Nije imao čime ni da ublaži bolove, pa je svoje prepone zasipao finim pepelom, što mu je neposredno godilo, ali ubrzo stvorilo još veće probleme. Iako ljeto, počeo je da hripi i kašlje.

U stalnom pokretu prema Goraždu, na njegove probleme niko nije obraćao pažnju i nije imao kome da se potuži. Osjetio je da gori iznutra. Stalno bio žedan, a onda u noći između dvadeset i petog i dvadeset i šestog jula, prije samog ulaska u Goražde, iznemogao i pod visokom temperaturom pao u komu, tresući se od ponture. Smjestili su ga u poljsku bolnicu u Goraždu, ali za njega više nije bilo nade. Još dva dana bio je u bunilu sa stalno visokom temperaturom da bi dvadeset i osmog jula, jutarnja vizita konstatovala da je Simo V Korparić umro od teške upale pluća. Sahranjen je na pravoslavnom groblju u Goraždu, bez počasti i ceremonija, jer rat se već smijao sa sve četiri strane.

XI

Simo VI Korparić rodio se koncem hiljadu devet stotina i osamnaeste godine, baš kao i nova država. To svakako nije mogao pamtiti, makar je potanko znao o svim važnijim događajima iz prošlosti novskoga kraja. Volio je knjigu. Sa odličnim svršio niže škole i sa državnom stipendijom otišao na pravne nauke na Sorbonu. Doktorirao u dvadeset i drugoj godini. Francuski perfektno savladao i bio pozvan u državnu administraciju ministarstva vanjskih djela.

Svojom vanjštinom, znanjem, smislom za humor i druželjubivošću, bio je zapažen tokom školovanja u Parizu. Pozivan na prijeme, na kojima se odlično snalazio i manirima aristokrate privlačio pozornost prisutnih. Visok, duge, kovrdžave, plave kose i nebo - plavih očiju, atletski građen i uvijek fino dotjeran, u slobodno vrijeme je stalno bio u društvu zgodnih djevojaka. Ni pariške sredovječne dame nisu ostajale ravnodušne gledajući u njemu spoj atletske građe, francuske kulture i balkanske pohotnosti. Simon – kako su ga zvali – je znao da koristi sve blagodeti ovozemaljskog života. Pored univerzitetskih obaveza, koje je sa lakoćom odrađivao, volio je dnevno jahanje na rasnim konjima i noćno na obijesnim pariškim madam. Uživao je u toploj čokoladi i dobrom konjaku do duboko u noć, a jutro nastavljao lako i odmorno, bez ijednog vidljivog traga noćnog života. Nije on bio raspusan, raskalašan tip. Imao je mjeru. Znao je pritisnuti kočnicu poslije oduška. Ispavati se. Istrčati zelenim, prostranim parkovima Pariza i tako održavati fizičku kondiciju. Volio je poeziju. Ponekad pisao pjesme, a više, u prigodnim prilikama, recitovao prikladne ljubavne stihove.

U takvim prilikama bi zabacio malko glavu unazad, razotkrivši pri tom svoje lijepo lice. Bujna, plava kosa bi mu pala na ramena. Zatvorenih očiju, na tečnom francuskom, govorio bi ljubavne stihove. Prisutni su ga zaneseno slušali. Dame bi uzdisale i pokatkad, jedna drugoj šapnule na uvo:

- Pravi Apolon!

* * *

Simon je bio perfekcionista. Patio je potajno i snažno što pored svih avantura nije mogao naći ženu svog života, ljubav i čežnju svojih snova. Sebi predstavljen ideal. Bilo je mnogo žena u njegovom društvu, u njegovom naručju i u njegovoj postelji, ali je svakoj, poslije kratkotrajnog uzleta, našao manu. Najduže je ostao u vezi sa Natašom Aleksandrovnom, ćerkom poručnika Aleksandra Nikolajeva, ruskog emigranta. I ona je bila jako zgodna. Visoka, u struku tanana, bijele puti i kao ugljen crne, duge kose. Bili su kontrasna i interesantna pojava. On Balkanac, a plav, krupan i izgledan, pravi Ant, a ona Ruskinja, a crna, ustreptala i nježna kao trogodišnja jasika na proljećnom povjetarcu. Spajala ih je slovenska potka i urođeni žal za otadžbinom, iako je Nataša rođena u Parizu i druge otadžbine nije imala, a Simon, najljepše trenutke svog života doživio u Francuskoj, a iza sebe ostavio sve gorke uspomene vezane za otadžbinu.

Šetali su zaljubljeno gradom, držeći se čvrsto samo sa malim prstima. Kao da je i to bio znak njihove veze koja je grčevito opstajala na tankoj niti. Razgovarali razdragano i poslije dugih šetnji, ili ćaskanja u bistrou, on bi je ispratio do njenog stana. Na njihove usne bi iz daljine pao po jedan brzi poljubac, nalik treptaju ili lakom leptirovom zamahu krilima kada se odvoji od nježnoga cvijeta. I ništa više, nikakvih prisnih dodira. Želio je da, u tim trenucima rastanaka, čvrsto zgrabi i privije uz sebe, krhko, vitko tijelo, da svoje usne spoji sa njenim sočnim i vlažnim usnama i da ostanu tako do beskonačnosti. Ali nije preduzimao ništa od toga. Ona bi, pokatkad osvrnuvši se, istrčala stepenicama do svog malog stana na mansardi, gdje su je čekali Aleksandar Nikolajev i supruga mu Olga, portreti slavnih predaka u teškim pozlaćenim okvirima i poznati miris votke, a on bi, zamišljeno, kao pokisao, odlazio niz ulicu, izlazeći iz neosvijetljenog i zapuštenog dijela Pariza.

I za vrijeme, dok se zabavljao sa Natašom, nije izbjegavao druženja i sjedeljke. Samo što je sa damama bio probirljiviji i mnogo strastveniji, zamišljajući u svom zagrljaju Natašu Aleksandrovnu.

Šest mjeseci trajala je njihova veza, u kom vremenu je i Nataša naučila da popije po koju votku i da se mnogo puta, u sred šetnje ili razgovora, iz čista mira rasplače, ne odgovarajući na njegova uporna pitanja o razlozima njene tuge.

Na ugovoreni izlazak nije došla, a on je dugo čekao i šetao besciljno od ulaznih vrata njene zgrade do prve bandere sa sijalicom, na udaljenom raskršću. Prošao i sutradan njenom ulicom i opet naveče dugo čekao, ni sam ne znajući, želi li ili ne želi da se ona pojavi. I nikada više, nije vidio Natašu Aleksandrovnu.

* * *

Posle Nataše nije ulazio u ozbiljne i dugoročne veze. Zaključio je da svaka prava ljubav sa sobom nosi bol i razočarenje. Izbjegavao je da recituje ljubavnu poeziju, ali je i dalje čitao sa posebnim zadovoljstvom. Pisao je više nego ranije, ali isključivo melanholične, kako ih je on volio zvati, jesenje pjesme. Među prisnim prijateljima, volio da razgovara na temu ljubavi i stalno poticao tezu da je samo jedna ljubav vječna, a da je sve ostalo što ljudi nazivaju ljubav, samo daleka refleksija i iskrivljeni odsjaj vječne ljubavi u srcu čovjeka, poput sunčevog zraka koji se sa neravne površine ogledala rasipa na sve strane i gubi svoju prvobitnu jačinu. U trenucima osamljenosti, u svojoj sobi je razrađivao ovu temu i na dan Svetog Valentina, u amfiteatru pravnog fakulteta, održao zanimljivo i opširno predavanje o problemima mladih sa filosofskim osvrtom na ljubav.

Sve ovo ne znači da je Simon ostavio svoje dotadašnje navike života. Ne, naprotiv, njegov, sada povučeniji, s polja neagresivan pristup životu, bio je pravi mamac za ženska srca. I dalje je on trčao parkovima Pariza, održavao fizičku kondiciju lijepo građenog tijela, jahao konje, flertovao sa djevojkama i provodio se sa pariškim damama. U svom pogledu je imao nešto daleko i sanjalačko, što je ženski rod očaravalo i hipnotisalo. Samo što je ljubavne veze koje, nisu imale izgleda na skori provod, brzo prekidao, ne želeći gubiti vrijeme, nanoseći bol i sebi i drugome. Živio, naoko, životom boema sa svim manirima gospodina plemenite krvi i teško spojivim različitostima raspusnosti, pića, poezije, zgodnih žena i koješta još sa kulturnim ponašanjem, inteligencijom, fizičkim izgledom, ličnom higijenom, uopšte ophođenjem i ne samo redovnom, već više nego uspješnom, odrađivanju obaveza na univerzitetu.

* * *

Po svršenim pravnim naukama i doktoratu na Sorboni, vratio se u Herceg-Novi, za njegove životne navike, maleno i skučeno mjesto. Očekivao je poziv za rad u Beogradu, za šta je načelne dogovore već bio obavio. Odudarao je svojim izgledom , ponašanjem i odijevanjem od drugih sugrađana, pa je rijetko izlazio u grad. Živio je u malenoj kući Korparića iza nekadašnjeg Gornjeg grada, sada tvrđavi Španjola. Večerom, za razliku od drugih ukućana, odlazio rano na spavanje. Preko dana radio na održavanju fizičke kondicije, vježbajući u prostranom dvorištu. Pravio sklekove, koristeći se potkraćenim mramornim stubom, iz mjesta iskakao na njega, a iz zaleta ga preskakao. Planirao, kako da stub još više iskoristi za svoje vježbe i riješio da oko njega napravi kombinovanu, gimnastičku, spravu, vezanu za stub sa sve četiri strane.

Dvadeset petog marta hiljadu devet stotina četrdeset i prve godine, počeo, ne obazirući se na protivljenje ukućana, shvatajući sve za trice i bapske priče, da donosi daske, oblice, kamenje i alat potrebne za pravljenje sprave. Čitav sutri dan crtao, mjerio i radio proračune za planiranu spravu, a dvadeset sedmog marta, počeo da kopa rupe oko stuba, u koje je planirao pobiti i učvrstiti kočeve, osnovu za buduću spravu. To veče mu je stigao brzojav da se hitno javi u ministarstvo spoljnih djela u Beogradu. Ukućani su, koliko zabrinuti zbog događanja u glavnom gradu i njegovog hitnog puta, toliko bili i zadovoljni, jer se obustavljaju njegovi daljnji radovi oko stuba.

Šestog aprila ujutro, bio je ispred Narodne biblioteke u Beogradu, u momentu kada su njemački avioni počeli bombardovanje i on je instinktivno potrčao prema vratima biblioteke koja je u tom momentu pogođena.

Simo VI Korparić poginuo je tog jutra na vratima hrama knjige, a njegova duša, zajedno sa hiljadama, njemu, dragih stihova, lepršala iznad Vračara i nakon kraćeg vremena se, oslobođena ovozemaljskih tegova, vinula iznad njemačkih "štuka", na putu ka vječnom tvorcu.

XII

Više od godinu dana, Simo VII Korparić je sklapao kockice iz porodične prošlosti, pravio o svemu zabilješke, koristeći se i faktima i usmenim predanjem. Dane je provodio u arhivima Herceg Novog, Kotora i Cetinja. Mnogo puta i bez skromnog i toplog bureka, jer je posljednji dinar davao za autobuske karte do Kotora i Cetinja. Bezbroj noći je proveo u cetinjskom parku, jer nije imao novca da se vrati u Herceg-Novi i da opet sutra putuje za Cetinje. Na osnovu svog istraživanja, napravio genezu problema i rekonstrukciju događaja. Prvo što je dešifrovao bio je zapis na obje strane mramornog stuba, koji je preveden sa španskog glasio: "OVDJE, SADA I UVIJEK".

Simo VII je napredovao u istraživanju i ispisivanju porodične istorije, a isto tako se, ne primjećujući to, gasio zbog svog načina života, ili možda zbog prvobitne namjere i radova na izbacivanju mramornog stuba iz Korparića dvorišta. Sve što je imao, bio je podeblji, crni rokovnik sa znakom štamparije "Biro konto" na svojim koricama. Stalno ga je nosio sa sobom, bojeći se da ga i na trenutak negdje ostavi. Planirao da štampa svoje pribilješke, kako bi iza sebe ostavio pisanog traga o bogatoj prošlosti. Ali samo planirao, jer izdavača za isto nije mogao naći, sam nije imao od čega da živi, a kamoli da finansira obimnu knjigu koju, vjerovatno, niko ne bi kupovao, jer je obrađivala isključivo istoriju jedne, za širu javnost beznačajne porodice.

* * *

Zbog prethodnog zapuštanja svoje bolesti i sve težeg zdravstvenog stanja, Simo VII je završio u Brezoviku, bolnici za plućna oboljenja pokraj Nikšića. Iskašljavao je već krv, imao prilične bolove, ali se od svog rokovnika nije odvajao. Listao, čitao, prepravljao i ponekad nešto dodavao. Posljednje što je zapisao, bila su razmišljanja o začaranom trouglu, kojeg je i Simo II Korparić pred svoju smrt često pominjao i o događajima u njemu volio da priča:

"Zašto se čuda ne bi događala i ponavljala u začaranom geometrijskom znaku Španjola, Kanli Kula, Sveta Ana? I ne samo tu. Ona se događaju stalno i na svakom mjestu, samo što našim ogrubjelim čulima nisu dohvatna. I to uopšte nisu čuda. To je postojanje koje sa ovom prolaznošću, koju nazivamo život, zbog tehnike i nauke, povezuju, nažalost, sve tanje i tanje niti.

A na senjima, iliti obilježenim mjestima, gdje samim pristupom naša duša nebeski zatreperi i osjeti svu ushićenost izbavljenja od teškog oklopa i zvjezdane rojeve iskrica saznanja, koje se, nažalost, odbijaju o neprobojni mračni zid koji mi nazivamo razum, na tim mjestima, u nama nedokučivom stanju, jednostavno zaključujemo da se događaju čuda, pa se nepripremljeni za kontakt, prosto klonimo istih. Tumačimo ih na svoj način, na osnovu gledanja kroz koprenu, koju uporno ne želimo da skinemo sa očinjeg vida, a koja nam iskrivljuje sliku i sablažnjava pogled.

A ako na senjata mjesta nasrnemo silinom, bezobzirnošću i pukom radoznalošću – izazivamo izlive, za nas, neusmjerene energije samoodbrane koja se u svom emitovanju preobražava u, opet za nas, nekontrolisanu silu, pri koju se, željno čekajući dati momenat, kaleme i vežu sve negativne emocije i energije, te doživljavaju procvat u jadu, patnjama i stradanju".

"Svakog trinaestog u mjesecu za punog mjeseca, dabome u dan petak, u začaranom dijelu otvara se zemlja i proguta zaljubljeni par koji se nađe tu – jedna je od mnogih nepotvrđenih priča! I u ovoj priči, mnoštvo je znakova koji su vremenom dobili epitet – mistični, a koji su jednostavno vezani za Hristovo stradanje.

Svakog trinaestog – zar nesrećni Juda nije bio trinaesti. Zar taj nesrećnik nije preuzeo na sebe svu našu mržnju i svo naše gađenje, baš nasuprot Gospodu našem, koji je tog petka preuzeo na sebe sve naše grijehe.

U dan petak – zar nije bio petak kad se Gospod naš, za nas, dao raspeti na krstu.

Otvara se zemlja i proguta zaljubljeni par – zar se pod Gospodom našim nije otvorila zemlja, nije otvorio had u trenutku ovozemaljske smrti i zar on nije bio i jeste istočnik i obrazac ljubavi.

Za punog mjeseca – pa zar za punog mjeseca ne nastupa plima. Zar se u svakom čovjeku ne podigne talas osjećanja, ne provru sokovi ushićenja, uostalom zar sva čula ne dobiju impuls propulzivnosti.

A ako se to odista i događa, to su rijetki srećnici koji u zanosu najljepših osjećanja, prelaze iz prostornog u vanprostorno, iz vremenskog u vanvremensko, jednom riječju iz omeđenog u beskonačno".

Poslije ovih razmišljanja u Simovom rokovniku nije ništa zapisano. Samo je, izgleda drhtavom rukom, nacrtao manji krst i pokraj njega stavio tačku. Ili je pokušavao da načne još neku raspravu, ili je jednostavno stavio pečat na svoj mukotrpni, a uzaludan rad.

Simo VII Korparić umro je u Brezoviku od raka pluća, a sahranjen, bez prisustva i rodbine i prijatelja, na gradskom groblju u Herceg-Novom o opštinskom trošku.

Herceg-Novi 2002. g.

Špiro Živković – Bura

KRUG

* * *

- Kome je još knjiga sreće donijela? - brektao je sa vrata moj otac, nastavljajući - Baci to bre! Pri'vati se nečeg konkretno! Drugi jure devojke, drugi trguju sa svinje, drugi sa zeleniš, a ti zabio glavu u ćitap! Izeš mi, bre! 'Ajde, šta sad čitaš? Bekni, šta si zin'o?

- Moram pročitati Kafku, sutra odgovaram.

- Kvaku? Da njega čitaš? Pa što ga ne slušaš? Imaš li ti onu ploču što sam ti don'o proletos? Kvaku? Pa ja sam ga nagovorio da počne sa pevanjem. Pa mi smo u školu zajedno išli. Hajde, ostavljaj sve! Idemo! Ja ću ti ispričam o Kvaku.

I nastao bi lumperaj. Kafana "Kruna" bila je naša. Ja pitomac srednje vojne škole, a otac gastarbajter, vozač hladnjače. Mene sutra čeka profesorica iz srpskog, a njega volan i magistrala. Čitavu noć poručivao je jelo i piće i da nam cigani pjevaju na uvce pjesme Bore Spužića - Kvake. Oznojan i zamašćen, dernjao se razbijajući čokanje:

- Eve ti Kvaka, usta te 'bem! Da čitaš Kvaku? Pevaj i pamti!

Grlio je pevaljku. Kitio harmoniku. Coktao jezikom štipajući kelnericu za dupe.

Ujutro smo se vratili kući. Majka je prečekala čitavu noć plačući, a baka naspavana i srećna - izgleda zbog majčine tuge.

Otac je prevalio pogledom po kući, mršnuo ih, reda radi obje, uzeo svoj ruksak i doteturao do hladnjače. Iza nje je pomolio raspjevani kafanski orkestar, rastežući tužno: "Moj brate, u tuđini..."

Bio je to kec na desetku za mog oca.

"O brate, dragi brate,

piši nam kad ćeš doći" - otezali su cigani, a otac, šireći ruke, pokušavao uspostaviti harmoniju sa silom zemljine teže.

Ugledavši i mene prislonjenog uz šljivu, potamnjelog u licu od nespavanja i pića, cigani su podilazili sa pjesmom: "O tata, dragi tata", a otac nastavljao zavijajući: "Majka se s drugim 'vata".

Baka je stajala iza drvljanika, izgleda pišala, cerekajući se i uopšte ne razmišljajući kome je otac uputio pogrdni stih - mojoj ili svojoj majci.

Uvalili smo se nekako u kamion i dok se meni sve vrtjelo oko glave, jedva se uzdržavajući da ne počnem bljuvati, on je tako sigurno upalio mašinu, zaurlao sirenom i krenuo, ostavivši kuću u oblaku prašine.

Ja sam jedva preživio ovu vožnju. Bila je to tura od Svilajnca do Sarajeva. U Sarajevu sam ispao iz kamiona kao paket. Znam da sam čitavim putem povraćao, da je smrdilo gore nego u nužniku. Sline su mi se slivale niz pantalone, a noge bile mokre i umeljane. Otac je stalno nešto mrmljao. Niz lice su mu išle graške znoja, ali nije dao da se otvori prozor.

- Titov oficir! Usta te 'bem. I tebe i njega - odvalio bi kada bi pogledao na mene, a to je kod mene izazivalo još veće grčeve i mučninu.

Sarajevo mi je uvijek mirisalo na ćumur i čokoladu. Ili zbog male fabrike do čije me kapije bez ikakvog razloga, vodio izgleda sami vrag, ili zbog velikog broja konditorskih prodavnica, ili samo podsvjesno - zbog nedosanjanog sna o bazenu punom tečne, mlake čokolade. Sarajevo mi je bilo "nešto između" i osjećao sam se baš kao pravi Sarajlija: između Svilajnca i moje bake i majke u njemu - i između sjajne, ali kapitalističke i neprijateljske Njemačke koju izgrađuje moj otac - i između brdskog, siromašnog crnogorskog sela Žutilovine, rodnog mjesta moje majke i moga djeda po majci. U svim ovim mjestima, osim, svakako, u Njemačkoj, provodio sam po malo vremena, a u Sarajevu najviše.

Bio sam jako zauzet sa školom i vježbanjem. Najzauzetiji od svih pitomaca. Disciplina je bila gvozdena, a ja pomalo iščašenog ponašanja. Imao sam više požarstava nego svi u odeljenju. Ali, ipak sam prolazio. Sada znam kako.

U Sarajevu sam imao ujaka i dvije ujne. On je živio na Grbavici u ulici Lenjinovoj, broj trinaest i širio bratstvo i jedinstvo sa ujnom Favzijom. Sa njom nije imao djece. Ujna Favza je bila desetak godina starija od mene, a duplo mlađa od ujaka Vasa. Bila je njegova lična sekretarica dok je bio upravnik Zadruge u Alipašinom i dok nije zglajzao tamo. Crnogorska veza ga je opet uvalila u Fabriku bicikla, a ujnu Favzu na vječito bolovanje. Ona je voljela da baca grah, priziva duhove i gleda meni u fildžan. Nije to smjela raditi kada je ujak bio kod kuće.

On je sa svojim Crnogorcima igrao fircik, psovao jedino što je njega i društvo mu izbacilo na površinu: komunizam i samoupravljanje. Arčio društvenu imovinu, obezbjeđujući begovski život sebi i svojoj hanumi.

Moja prva ujna živjela je u Buća Potoku. Ujak joj je ostavio nedovršenu kuću, nedoraslu djecu i posao likvidatora u vojnom preduzeću "Zrak" ispod kuće. Bila je iz Hercegovine. Ne mnogo poslije razvoda prihvatila je kod sebe ambicioznog brata Lazara i uz njegovu pomoć završila kuću i izvela djecu na put.

Ujna je prvo u kući opremila kuhinju i ostavu. Kuvala je prvoklasno. A što je spremala turšiju i slatko!

Moja majka je voljela ujnu Nastu. Favzu nije mogla smisliti. Za mene se glasno bojala da se ne vrgnem na ujaka Vasa ili na tatu. I najviše zbog toga odlučila da me da u vojnu školu.

Nije mi bilo s noge da obilazim ujnu Nastu. Ali, kada bi ponekad otišao, redovno bi pravila pitu i hurmašice. Imala je dvije ćerke mlađe od mene, tada u osnovnoj školi. Nisam mogao shvatiti što radi ujna Nasta u preduzeću i zašto se zove likvidator, a nisam htio da pitam da ne ispadnem glup.

* * *

Moja je familija sa obje strane rogata. Od svih sam najviše volio ujnu Favzu, najviše žalio majku, a najviše se družio sa djedovim bratom, žutilovačkim Amerikancem Nikolom, ali samo u maštanjima, jer je Nikola živio u Džeksonu i nije mu padalo na pamet da se vrati u, kako je pisao, porobljenu otadžbinu.

Moj djed po ocu Arsen Stojković ili gazda - Arsen bio je iz Svilajnca, gdje je imao pravo gazdinsko imanje. Imao je i dućane po Požarevcu. Držao svinje, pekao rakiju, mljeo žito i imao, prema bakinoj priči, pravu manufakturu. Bio je potomak, po kazivanju svih Stojkovića, slavnog Karađorđevog vojvode Milenka. E, po njemu sam i ja dobio ime. Majka je drugojače znala reći: da su svi oni ludi, da pate od zvanja, a da su u stvari porijeklom sa nekog crnogorskog poluostrva gdje je ona često kao mala odlazila kod svoje tetke. Bilo kako bilo, djed je bio pravi gazda i dok je on bio živ, u našoj kući ništa nije falilo. Sve je nade polagao u mene i volio me više nego svog sina, to jest mog oca. U njega je bio razočaran, što zbog babe, a što zbog vatrenih ideja koje gazda-Arsenu odnesoše osamdeset odsto imetka. Djedov otac je imao samo njega i samo zato ga nije raskućio kada se Arsen na silu oženio u svojoj devetnaestoj godini. A Arsen se oženio protiv volje svojih roditelja sa mojom bakom, tadašnjom sluškinjom u kući Stojkovića. I od tada izgleda da je đavo zametnuo kolo u našoj kući.

- Namamila me kuja - znao je reći pod stare dane. A izgleda da i jeste. Mlada i tanka, vatrene krvi, željna gazdinskog osjećaja, koristila je sve prirodne pogodnosti da uhvati mladog gazda-Arsena. Začikavala ga javno, kao u nehat pokazivala svoje obline, penjala se na šljivu kada je on u dvorištu, zavrtala visoko suknju gacajući rublje kada bi on naišao, namjerno ga zvala da joj pomogne, iako to nije bio njen posao, pri sparivanju stoke.

- On je ceptao i sagorijevao. Poslije izvjesnog vremena, čim bi je ugledao, podilazili su ga žmarci. U njenom prisustvu je radio kao razjaren bik. Sve do onoga dana kada se omrsio u ambaru. Vidjela je ona da je on ušao u ambar, ali se pravila da to ne zna. A on je ušao samo da skrene misli sa nje i da prekine žudnju dok je gledao u dvorištu. Sjeo je u ćošak, nemajući kad da preturi misli kad su škrinula vrata ambara. Bila je to ona. Nosila je u ruci kablicu vode. Pritajio se, a ona, kuja, raskopčala košulju i skida se. Zabjelasaše se grudi i ona poče da se umiva. Pere se ispod pazuha, kažiprstom i palcem zadiže dojke, a bradavice se uperile ka krovu. Izvija se da dohvati svaku tačku na leđima.

U njemu sve prokuvalo. U glavi mu brekti, a iza samoga vrata kao da mu je neko usuo šalicu slatkoga, pa curi niz leđa i skuplja se negdje oko mošnica.

Ona se i dalje umivala, kao ne primjećujući ga, i u jednom momentu spustila suknju. Bila je kao od majke rođena. Raspuštene kose, crne kao ugarak. Još jedan ugarak dolje, naniže. Crne puti i crnih očiju, dugih ruku i nogu. Samo se malo bljeskaju grudi i zadnjica. A jedan sunčev zrak što se probija kroz krov vrcka sve tamo-amo oko pupka.

Arsen više ništa nije vidio. Mrak mu je pao na oči. Ustao je i u trenu se našao kod nje. Zgrabio je tako snažno, podigao visoko i okretao se u krug. Zario svoju glavu tamo kuda je malo prije šetao sunčev zrak. Činilo mu se da leti. Spustili su se na prazne džakove, a on je i dalje imao osjećaj da se kuća okreće oko njih, da šašoljci na krovu klepeću, da je on vodenični kamen i kreće da je samelje, da od nje napravi najfiniju žutu situ, da je ona avan. I odjednom je još žešće poteklo ono slatko niz njegova leđa, i odjednom je sve to slatko u prijatnim grčevima sasuo u nju.

Ležali su još na praznim džakovima. Još ga je stiskala svojim bedrima ne dajući mu da se odvoji od nje, a on to nije ni pokušavao, želeći da što duže ostanu spojeni u magnovenju, žaleći što malopređašnji zemljotres ne potraja malo duže. Nisu ništa progovarali. Obukli su se i jedno za drugim izišli iz ambara.

Od tada su svakoga dana bivali zajedno. Livada, šljivik, ambar, kačara, žito, sijeno, podnevna jara, i tihi zalazak sunca, i jutarnja rosa - sve je bilo njihovo. Kada su se skratili dani, a noći postale duže - oni su bili neizmjerno srećni. Otkrila mu je da u njoj nešto mrda. On bi stavio ruku na njen stomak, ponekad prislonio lice ili uvo i zaključio da nije više dobro da je ima, a ona vragolasto odgovarala:

- Posadio si i sad redovno zalivaj.

I baš je izgleda to redovno i obilno zalivanje sa svake strane i doprinijelo da moja baka rodi uz velike teškoće mnogo prije nego što je trebalo i da više nikada ne ostane bremenita, što je njoj opet otvorilo druga vrata u svijet.

Arsenov otac je, kada je vidio sluškinju u drugom stanju, prizvao k sebi, isplatio nešto srebrnjaka i otpustio. Nije želio kopilad na svom imanju i da neko njega, poznatog gazdu, prevaljuje preko usta. Skamenio se, međutim, kada mu je ona kazala da je dijete koje nosi Arsenovo i da će se Arsen njom oženiti do Božića.

Sve prijetnje, navaljivanja i moljakanja nisu urodili plodom. Arsen je volio sluškinju, a ona bubrila iz dana u dan. Rodila je, izgleda, u sedmom mjesecu trudnoće. Moj otac je bio nedonošče, pa Arsenov otac, da iskoristi priliku, počne prebacivati Arsenu da otjera sluškinju, jer, eto, ni trudnoću nije kadra iznijeti. No Arsen, osjećajući se najvećim krivcem za sve njene teškoće, prilikom jednog roditeljskog ubjeđivanja iskolači oči, dohvati oca jednom rukom za prsa i podiže ga od zemlje. Prislonivši ga uza zid, drugu ruku je držao iznad njega, spremnu da mu glavu iz ramena iščupa. Prosiktao je:

- Da te više nisam čuo! - ispustio ga i izjurio iz kuće.

Arsenova majka je zajecala grozno, jer sve to bijaše za trpezom, zaklela muža da ga više ne dira pošto bi mogli potpuno izgubiti sina. I od tada mu niko ništa nije govorio. Arsenov otac se polako povlačio u sebe, a Arsen preuzimao komandu na imanju.

Mog oca su stavili u malu kutiju od alata, napunjenu perjem, i držali tako u zagrijanoj prostoriji sve do onog dana kada su iznad njega zatekli nakostriješenog kućnog mačka. Od tada su ga držali na ormanu, a moja baka je mnogo puta kasnije znala reći:

- Što ne pustih mačka da te izije, crna mi pamet.

* * *

Otac je upoznao moju majku na izgradnji pruge Šamac-Sarajevo. Njoj je bilo sedamnaest godina, a njemu dvadeset šest. Ovejanom seoskom đilkošu i novopečenom aktivisti nije bilo teško da je zavede. Ona mlada i naivna, ćerka crnogorskog partizana, "pomoćnika narodnog heroja". On se pravio važan, bio dotjeran, naređivao skoro svima, a nju prizivao sebi i nazivao je pomoćnikom. Izbio joj je iz ruku pijuk i lopatu, prvo za šta se bila zakačila, i zadužio sa malom kožnom torbom, sveskom i olovkom. Naveče bi šetali, razmjenjivali mišljenja i iskustva i pogledali se iskosa. Sve do onog varljivog zalaska sunca kada se, ni sama ne znajući kako, našla u njegovom zagrljaju. Pokušala je nešto reći, ali nije uspjela. Svojim ustima zapušio je njena. Od te večeri radila je sa posebnim elanom. Sa oduševljenjem vodila pjesmu:

"Šamac-Sarajevo: to je naša meta;
gradićemo prugu još ovoga ljeta"

i neizmjerno žestoko uzvikivala prolazeći pokraj udarnika:

- Hoćemo li? - očekujući od njih odgovor.

- Hoćemo!

- Za koga? - išla je ona dalje.

- Za Tita!

- Za koga? - vikala je ponovo ona.

- Za domovinu! - odgovarali su udarnici.

Za nju nije bilo ljepšeg osjećaja nego danju izgrađivati domovinu, a noću uživati sa mojim ocem. A nije ni slutila ko je i kakav je on.

Ostalo je još dva mjeseca do kraja akcije. Nju je jutrom hvatala mučnina. Od gladi nije mogla izdržati do ručka. Mnogo je učestalije imala malu nuždu. I na oko se izmijenila: fino dobila obline, uozbiljila se u licu, a pređašnji vatreni pogled dobio nešto sivo i sanjalačko. Već tri mjeseca nije dobijala potrebu za krpicama. Brzo se pročulo kroz logor da je u drugom stanju. I prije su udarnici primijetili da oni žive zajedno i mnogo prije nego ona osjetili na njoj promjene. Moj otac je predstojeći skandal pretvorio u događaj akcije. Otišao kod komandanta, objasnio da se na akciji rodila ljubav između dvoje mladih aktivista i da hoće da je krunišu brakom, te njega, komandanta, zovu za kuma. I ovaj je to prihvatio sa oduševljenjem, te su prve nedjelje napravili pravu svečanost vjenčavši mog oca i majku.

Po završetku akcije otac je dobio udarničku značku, a majci nije bilo puta za Žutilovinu. Došli su zajedno Arsenu u Svilajnac. Baka je odmah kazala i do kraja života ostala pri svome:

- Kurva, što kurva! - a djed, znajući što je i sam uradio, partizanski obezglavljen, ćutao i čekao mene da iziđem na svjetlo dana.

Malo zatim otac je napustio Svilajnac i otišao zauvijek, da bi se povremeno vraćao nagizdan i nakresan. Preskočio je "granu" sa prvim gastarbajterima. Promijenio brzo ideološko opredjeljenje, psujući, pijan, i režim i komunizam. A kada bi ga majka zamolila da ćuti, skresao bi joj oca partizanskog i obavezno nešto usput preturio.

Moja majka više nikada u životu, poslije pruge Šamac-Sarajevo, nije otišla u Žutilovinu, niti je ikada više vidjela svog oca. Iz Svilajnca mu je odmah u početku napisala dva pisma i na oba dobila odgovor, poslije čega je sa njim prekinula sve veze. Tek kasnije, kada sam ja počeo provoditi ljeta kod svog djeda u Žutilovini, posredovao sam između njih dvoje, ali opet do izvjesne granice.

Djed je čuvao dva majčina pisma i više puta me molio da mu ih čitam, pa sam ih ja naučio skoro napamet. Povezao njihov sadržaj sa dva pisma koje je čuvala moja majka i ispunio tako vakuum u njenim pričanjima.

Djedu u Žutilovini bio sam čitač, jer je on bio nepismen, a pisma kod moje majke bila su iz olovke ujaka Vasa, diktiro ih je moj djed.

Prvo je otišlo pismo iz Svilajnca, pisano drhtavom rukom moje majke, upućeno njenom ocu, prekaljenom borcu i tvrdokornom graditelju komunizma:

"Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Dragi oče, javljam ti se iz Svilajnac, iz mog novog doma. Da, dragi oče, iz mog novog doma. Ja sam se udala, i to srećno, i sa odobrenjem partijske ćelije na izgradnji pruge. Sve je kako bi mi i ti poželio. Muž mi je aktivista. Svekar ima samo njega, a svekar je dobrostojeć. Lijepo su me primili. Očekujem bebu. Sve vas volim i pozdravljam, i tebe i majku i Vasa. Smrt fašizmu!"

Prvo pismo koje je djed diktirao, a ujak Vaso pisao mojoj majci, bilo je odgovor na njeno javljanje. I to ne bilo kakav odgovor. Britak i poslovan. Sa tužnim žalom, ali bez oproštaja.

"Nijesam ja, ćeri moja, tebe posl'o u Srbiju, no u Bosnu i nijesam te posl'o da doneseš dijete nego orden. Jazok da mi je. I nijesi ti prva iz naše kuće što mi udari šamar. Nikola je mene najprije ocrnio. Nesreća jedna, kako ga ne ubiše na Zidanom Mostu, te ne bi laj'o sad iz Amerike. On mi je odredio mjesto, a ti udrila pečat na moju karijeru, pa ću bit' sretan ako penziju dočekam na mjestu žutilovačkog lugara. A mog'o sam dogurat' daleko. Jes', samo da nije vas dvoje. Neka je tebi sa srećom, moje te oči više nikad ne viđele. Jedina mi je nada nejaki Vaso. On neće ići na prugu, pa taman ja mor'o".

Ovdje se završava djedovo pismo, a ujak Vaso dodaje svoje rečenice:

"Draga sejo, puno te voli tvoj Vaso. Ništa ti ne brini, rashladiće se on. Kako će biti ime djetetu? Smrt fašizmu!"

Ohrabrena Vasovim dodatkom, vjerovatno puna griže savjesti, napisala je svom ocu još jedno pismo i ovog puta potegla mene kao džokera iz rukava:

"Dragi oče! Rodila sam ti unuka. Ime mu je Milenko. Po slavnome pretku sada moje nove porodice. Liči na tebe i na Vasa. Jedva čekam da ga vidiš. Što radite? Ima li što novo? Kako Vasu ide škola? Bole li majku krsti na promjenu vremena? Ovdje su šljive ponijele dobro, a ima ih toliko da i krmadima davamo. Primite svi puno pozdrava. Smrt fašizmu!"

Djed je i ovaj put izdiktirao Vasu kratko i britko pismo:

"Nijesi ti meni rodila unuka nego tamo nekome, niti ga znam, nit 'oću da znam. Meni će unuka rodit' moj Vaso. Ako, kako kažeš, to kopile imalo liči na mene, nadam se da će te ubit' čim se dočepa snage. Da si ti vodila računa što mi radimo i što ima novo, ne bi učinjela to što si učinjela. Vaso je najbolji đak i bolji je od tebe, uzdanica moja. Otkad je nastupila velika promjena, majku više ne bole krsti, jer to ona nema, nego je bole leđa. Znam ja što boli tebe i Nikolu, daleko vi lijepa kuća od moje."

* * *

U djedovoj škrinji su pored pisama moje majke bila i dva pisma njegovog brata Nikole iz Džeksona i dva djedova nacrta pisama bratu Nikoli. Ova pisma otkrivaju odnose između dva brata, a svi su izgledi da je pisma konceptirana Nikoli djed diktirao mojoj majci, jer slova nisu bila kao na pismima koje je pisao ujak Vaso, a na majčin rukopis je donekle sličilo.

Djed je bio u nerješivim problemima. Niko iz sela ga nije razumio, čak su se i šprdali sa njim, te se odlučio na najteži korak, na ispovjed ideološkom protivniku i neprijatelju sistema - bratu Nikoli, koji se prije toga vjerovatno javio kući, jer odakle bi djed inače znao da je živ i imao njegovu adresu. Ja nikada nisam odao djedu tajnu da sam čitao njegova i Nikolina pisma, a pošto sam ih poslije djedove smrti ja uzeo, ovdje ću ih u potpunosti prenijeti.

"Nikola zdravo,

Prvo da ti kažem da smo mi vamo svi zdravo, no nas je zadesila golema nevolja od ne znam ni ja čega. Stra' brate veliki u nas uletio. Lasno je izać' na kraj kad ti otprilike znaš sa čim se boriš, no je ovo što je nas snašlo, beli, nevidimi jad. I đe da nađe mene, pa mi izniješe kroz selo da sam skrenuo, a i ne izniješe, no je istina ako sam skrenuo. Beli, ni ja ne znam. No evo kako je bilo. Neđe iza Nove godine ja sam otiš'o izna' Jankove doline da uberem tovar drva i taman sam poč'o brat' kad mi je nekakvo prikazanije ispod Pišteta počelo odgovarat'. Kako gođ bi ja ispuštio zrak i udario sjekirom, odozgora se originalno čulo: ha, tras. Oj, jaaaaaa - viknuo sam ja dubokijem glasom, a potpuno isti glas je odgovorio: oj, jaaaaaa. Ilijaaaaa - napravio sam se ja da nekoga zovem, ne bi li oćer'o stra', ali se moj glas vratio ispod Pišteta, ama potpunoma isti. Ja sam osjetio da mi se tresu koljena, da mi je krv pobjegla iz obraza, pa sam se osvrnuo par puta okolo, pa ondan kapu strp'o u špag, a sjekiru u'vatio za ušice i sa držalicom naprijed krenuo nizbrdo skoro na prstima. Na samome izlasku iz Jankova zabrana okliznuo sam se i podvinuo nogu ispod sebe. Ok mene - prostenj'o sam, a ono izna' mene, neđe gore u granama prostenja: ok mene. E, kako sam doš'o kući, ne znam. Uglavnom, ni živ, ni mrtav. Oguljenije' golijena i izbucanije' gaća. Splet mi natek'o . Tuk'o sam luka i grij'o so pa mi je izvuklo otok, ali modrina i bol ostali.

Dragi moj, jes' da se nijesmo odavno čuli, jes' da ti ni pis'o nijesam, ali praštaj i pouči. Ti si brate u učevnome svijetu. Jes' da je neprijateljski i kapitalistički, što jes', jes', ama i oni nešto znaju, pa si valjda i ti od njih nešto naučio.

Zadruge su kod nas propale.

Eto toliko, a sad jopet o mojoj nevolji. Nevjerovatno je, ali se samo meni ovo prikazanije dešava.

Smrt fašizmu, sloboda narodu."

"E moj, dragi, crveni brate!

Sad vidiš koliko ti valja komunizam. Ni najobičniju stvar ne možeš riješiti. Nije ni čudo. Što je valjalo, to je ili mrtvo ili u izgnanstvu. U porobljenoj otadžbini su ostali isti oni što ostadoše i za vrijeme našega Krfskog egzodusa. Nejač, austrougarski kaplari i redovi. Ti si i jedno i drugo i treće.

No zalud je moja priča.

Evo ti rješenja za tvoje nevolje: Zar ne znaš da je pokojni ujak Simo, laka mu zemlja, bio na Zelandu. Sad' će ti valjda sve bit' jasno.

Smrt fašizmu i komunizmu!

Živio kralj!

Pozdrav Nikola."

"Druže i brate Nikola!

K'o boga te molim, ne piši više onak'a pisma. Sreća je moja da ovo niko nije otvar'o. Ma razumijem ja tebe, ali ne moraš i mene potezat' za sobom. Ne pljuj mi na komunizam i ne spominji mi kralja. Freško je. Ja ne bi smio od tebe primit' ni jedno pismo i najbolje bi bilo da si mrtav. Nevolja brate, nevolja nevidima me goni na ovo da ti pišem. Ali ti mene pljuvaš i zajebavaš. Ja te pitam o prikazanijama, a ti mi spominješ ujaka Sima, galiota kakvoga selo nije imalo i kako je jaš'o Zelandu. K'o da se sad Simov i Zelin duh šprdaju samnom ispod Pišteta. Časnu ti komunističku riječ davam, ako se i dalje budeš zajebav'o , da ću prijavit' da si živ. Jazok da mi je, k'o da već ne znaju. Nemoj mi više pisat' molim te. Niti mi treba tvoja pomoć, niti mi ti trebaš. Ne piši više kumim te.

K'o da ja ne znam da je Zelina dolina tačno izna' Jankovog zabrana. K'o da ja ne znam, i cijelo selo, k'o da ne zna da se pokojni Simo, otkad se vrnuo iz Amerike, nije skid'o sa Zele, ili kako je ti zoveš Zelanda.

Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Smrt fašizmu, sloboda narodu!"

"Živio kralj!

Primi moje iskreno saučešće za tvojom jadnom pameti, brate moj crveni.

Oličenje vašega sistema je pokojni ujak Simo. Galiot, skitnica, kurvar, siromah, besposličar, neradnik i da ti više ne nabrajam. A ti si najobičnija trupina na kojoj počiva takav sistem. Pišeš mi da ti više ne pišem, jer bi mogao zglajzati. Dabogda se istračili između sebe. A, ako je to istina, ne samo da ću pisat' tebi, nego svakome u selu. Bog je veliki pa taman da je koliko i buva.

Živio kralj još jednom!

Ti, brate crveni, stvarno ništa ne znaš. Otupio kao i taj tvoj sistem. Ja ti pišem da je ujak Simo bio na Zelandu, a ti razumiješ kako se Simo švalerisao sa Zelom. Simo je bio u državi koja se zove Novi Zeland. Novi Zeland. E, u tome je tajna tvojih muka. Simo je sa Zelanda, u tada slobodnu otadžbinu, donio par ptica rugalica. Imao je izgleda Simo viziju što će se nama dogodit'. E, i te ptice je Simo puštio u Pištet. A ptica rugalica, crveni moj brate, ima moć da ponovi svaki zvuk koji čuje i izgleda da se svikla i u Pištetu i u komunizmu. A da ti i to kažem da na njoj ima najviše crvene boje. Znao je Simo što nas čeka.

S vjerom u Boga, za kralja i otadžbinu!

Nikola".

* * *

Ujna Favza je inače bila iz Tarčina. Nikada nije odlazila svojima, a ni oni nisu dolazili njoj. Udajom za inovjernog Vasa prekinula je sve niti koje su je do tada vezivale sa rodbinom. I njoj je, dakle, bilo potrebno rame za plakanje. Nije to bilo Vasovo rame. Dobro je pamtila kako je on otresao ramenima kada ga je ne tako davno pitala:"Vaso, a što ćeš, bolan, sa Nastom?"

Jednostavno se bojala da i u njenom slučaju ne napravi tako brzi pokret ramenima.

I ona je spremala stvarno ukusna jela. Kad god bih došao, na stolu su se ređali specijaliteti. Meni su od jednolične vojničke hrane oči bile gladne i brzo bih se zasitio za Favzinom trpezom. A ujak joj je, kada bi bio doma, prekorno govorio: "Skloni te preslačke, daj mu nešto da jede."

Stalno je bila obučena u šlafroke sa malo većim razrezom, kojih je, izgleda, imala ne mali broj. Prekrstila bi noge kada bi sjedila zavaljena u fotelji, tako da joj se zategnuti list prebačene noge izazovno sijao.

* * *

Ujna Favza je prizivala duhove. Radila je to redovno kada bi ja došao, a ujak nije bio kod kuće.

Soba bi bila zamračena. Na sredini stola pucketala bi voštana svijeća. Po stolu bi bila razbacana slova i jedna okrenuta čaša. Bio je to uobičajeni noćni dekor za vrijeme službenog puta ujaka Vasa.

Pred svako školsko iskušenje tražio sam pomoć ujne Favze i njenih duhova. Ujna je preko te okrenute čaše znala sve o meni. I šta me muči, i šta bih volio, jer me sa igrom duhova - kasnije sam to saznao - vodila kako je ona to htjela. Znala je i da nemam djevojku i da bih to želio, samo što ne mogu da preskočim sopstvenu branu sazidanu od blokova straha. Izvukla od mene dok sam bio u nekakvom polusvjesnom stanju da bih najradije, radi saznanja, proveo noć sa lakom ženskom, ali da mi i u tome treba nečija pomoć. I, izgleda, odlučila da mi pomogne.

* * *

Bilo je slatko, a neprijatno gledati prema ujni Favzi kako sjedi zavaljena u fotelji. Ako je ujak bio tu, ja sam propadao u crnu zemlju, okretao i razgovor i pogled na drugu stranu. Ako je on bio odsutan, meni se u sličnim prilikama u ustima skupljala voda sa ukusom preliva za baklave, a u uši bi mi navrla krv. Da skrenem razgovor, molio sam ujnu Favzu da igramo tablića. I igrali smo, vrlo često. Ujna bi skuvala kafu, ja promiješao karte i započinjao bi pravi meč. I u tablićima je za mene bilo teških momenata. Padale bi table, pisale se refe, a pored mene sve prolazilo kao kroz magnovenje. Bilo je to uvijek kada se ne bi igralo za stolom, već na kauču. Kauč se uklapao između dva zida. Ujna Favza bi zauzela jednu stranu, podvila noge ispod sebe i raširila koljena. Ja sam se gubio na drugom kraju kauča, bježao u sebe, a karte koje su bile na sredini činile su mi se toliko daleko. Posljednje dugme na šlafroku, iznad njenih koljena, tako bi se zateglo da sam imao osjećaj da će svakog momenta pući, da će se otkinuti, da će pogoditi mene po sred čela. Između toga i narednog dugmeta pod naporom napravio bi se otvor kao kad sastaviš palčeve i kažiprste lijeve i desne ruke. Otvor prema kojem su stremile sve moje misli i prema kome bi odlutao moj zabludjeli pogled. Otvor kroz koji se naziralo magličasto bijelo. Moje podavijene noge su trnule i svaki put kada bi uzimao karte, bojao sam se da se u nesvjesnom stanju ne strovalim ujni Favzi u krilo.

* * *

Sutra me očekivalo "biti ili ne biti". Bio je moj dan D. Polagao sam posljednji, i to najteži ispit - taktička obuka. Od toga je zavisilo sve što se tiče moje podoficirske karijere: i raspored i napredovanje. Zato sam i došao kod ujne Favze da vidim što će reći njeni duhovi. Nisam se puno bojao, snalazio sam se sa busolom, znao sam se orijentisati i pomoću sunca i mahovine, ali za svaki slučaj.

Dan prije, na moje zadovoljstvo, zaključena mi je četvorka iz marksizma, drugog po težini predmeta na akademiji. I tu mi je pomogla ujna Favza. Briljirao sam. Profesorica nije dala da završim. Postavila je samo jedno pitanje: privatna svojina. Počeo sam sa Marksom, a i kako bih drugo.

Još i sada pamtim napamet početak te lekcije:"Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto njihovo društveno biće određuje njihovu svijest..... Raste masa bijede, pritiska, ropstva, degeneracije i eksploatacije, ali i revolt radničke klase koja stalno nabujava i koju sam mehanizam kapitalističkog procesa proizvodnje školuje, ujedinjuje i organizuje.... Kuca poslednji čas kapitalističke, privatne svojine. Eksproprijatori bivaju eksproprisani." Oduševljena profesorica me zaustavila, pohvalila i sa žaljenjem zaključila da mi zbog dvojke koju sam stalno vukao ne može dati pet, ali je to jedna čvrsta, potkovana, dobrostojeća četvorka.

Predstojao mi je dakle dan D i taktička obuka. Ujna Favza je bila u svom elementu. Crveni, svileni šlafrok, treperavi mrak razbijen voštanicom, slova, čaša, na sećiji već odgledani fildžani.

Ja sam bio omamljen; i hranom, i pićem, i izazovnim razrezima na šlafroku ujne Favze; a pokušavajući da se skoncentrišem na karte i sjutrašnji dan, ja sam se psihički oduzeo. Bio sam prisutan samo fizički. Niti sam čuo ni razumio ujnu Favzu. Ispred mene je sve treperilo poput voštanice na stolu, a vidik se sveo na užarenu tačku fitilja svijeće. Prošli su me slatki žmarci kada mi je ujna Favza stavila ruke na ramena. Osjećao sam njen topli dah iza mog vrata, a po čelu su mi probijale graške znoja. Kao ovlaš se dotakla moje ušne školjke, a u meni se otvorio slatki bezdan. Naslućivao sam skori smak svijeta. Potop! Žudio da se spasem. Da se ubacim u Nojev kovčeg. I u jednom momentu se grčevito uhvatio za bokove, obuhvatio krmu i pripio se uz spasonosnu lađu ujaka Vasa, zvanu Favza. Valovi su nas ljuljali pučinom i iscrpljene nasukali na Rt Dobre Nade, zvani kauč.

Probudio sam se od zime. Ujna Favza je već bila ustala. U sinoćnjem šlafroku motala se oko šporeta, pržila meni jaja za doručak i kuvala kafu. Smješkala se kada sam ustao, a ja, ne progovarajući ništa, propadajući u crnu zemlju, prošao do kupatila. Koljena su mi klecala i podrhtavala. U ogledalu nisam bio ja. Bio je to neko nalik na mene. Blijed kao mrtvac, sa ogromnim podočnjacima.

Doručak je bio na stolu. Ne da mi se nije jelo, već me sam pogled na hranu gonio na povraćanje. Ujna Favza nije progovarala, samo se smješkala zagonetno. Uspio sam, savladavajući svoj želudac, da sa komadićem hljeba razvalim dva naoko pržena žumanca i da u dva srka ispijem fildžan kafe. Obuo sam se, obukao i bez pozdrava izišao na svježi jutarnji zrak u Ulici Lenjinovoj. Niz Miljacku je lebdjela magla, a sa Trebevića ćarlijalo proljeće sa mirisom smole.

Taj dan sam položio i posljednji ispit, taktičku obuku. Za normalne uslove nije bilo teško, ali je meni, iznurenom i iscrpljenom, sve to bilo ubitačno. Posljednji čin polaganja bio je snalaženje na terenu. Zadali su nam kote i koordinate i ostavili nas na Trebeviću, na zaravni iza koje sada počinje bob-staza. Po mojim proračunima, komisija me čekala na Humu. Nelogično, ali je logika u vojsci bila zabranjena, tako da sam, ne razmišljajući i ne pitajući ima li još neko iste koordinate, počeo da se spuštam prema gradu. Preda mnom je bio naporan zadatak. Moji drugovi nisu obraćali pažnju na mene. Zaključili su odmah ujutro da sam noć proveo u kafani slaveći kraj školovanja i, zauzeti svojim obavezama, ostavili me na miru. Čizme su mi bile kao od olova. Ašov, bajonet i porcija tandarali o pojasu i ometali me u hodu. Oprema na leđima sabijala me u put, potežući me unazad. Šljem me stalno žuljao i nagonio moju otežalu glavu da se osloni na grudi.

Nisam ni primijetio kada sam pregazio Grbavicu i ulicu Lenjinovu. Ne sjećam se ni Miljacke. Popodne je bilo uveliko odmaklo kada sam se, ostavivši iza sebe Marijin Dvor, počeo polako uspinjati. A gore, na vrhu Huma, nigdje nikoga. Nikakvog znaka da je neko bio u toku dana. Raskomotio sam se. Boljeli su me kukovi i ramena, a ispod prstiju od obje noge već probušeni i oguljeni plikovi. I glad je počela da me uznemirava. Izvukao sam iz ranca suvi obrok SDO2 i počeo da ga otvaram. Smrznuti , umašćeni, kiseli kupus i njegov miris ubili su u meni i zadnju pomisao na jelo. Bacio sam kompletan SDO2 niz zapadnu stranu Huma. Sunce je već zalazilo, a ja još neobavljenog zadatka sjedio na Humu, raskomoćen, držeći glavu u šakama. Prebirao u mislima po kratkom ispraznom životu. Razmišljao o dva suprotna svijeta, satjerana u jednu kuću u Svilajncu, o mojoj majci i baki; o ocu, bjelosvjetskoj protuvi, šarlatanu i pijanici, uspješnom obmanjivaču Četvrtog rajha; o ostarjelom, nemoćnom ali tvrdokornom i nepopustljivom partizanu iz Žutilovine, mom djedi po majci; o mutnoj Americi i prkosnom inadžiji, djedu Nikoli, vojvodi žutilovačkom; o ujni Nasti, tu negdje dolje, u Buća potoku, ostavljenom i prenebregnutom borcu za porodicu; o sporednom polufabrikatu sistema - ujaku Vasu, o Grbavici, o Ulici Lenjinovoj, o broju trinaest i mom polaganju ispita zrelosti. Kao pijan, pod teretom opreme, uputio sam se teturajući prema kasarni, ravnodušan što ne nosim cedulju sa potpisima članova komisije o obavljenom zadatku.

* * *

Moj dolazak u kasarnu izazvao je buru oduševljenja. Drugovi su slavili, čestitali i meni završenu akademiju, kuckali me po šljemu i tapšali po ramenima. Obavijestili su komandanta da sam došao i vezom to javili na teren. Svi su mislili da sam spavao negdje na Trebeviću. Ni pomišljali nisu kuda sam se ja lomatao cijeli dan. Komandant me, namjesto da me grdi i psuje, zove na kafu. Čestita mi završenu akademiju i želi da budem dobar i koristan član društva, graditelj socijalizma. Bio je jako zabrinut mojim odsustvom. Taman posla da na završnom ispitu ostane bez jednog pitomca, da mu pogine čovjek. Negativne slutnje su mu podgrijevale i izjave mojih drugova da sam čitavu prošlu noć bio odsutan i da po jutrošnjem izgledu nisam uopšte spavao, već bančio negdje u kafani. Komandant nije povjerovao da sam došao pješice sa Trebevića do kasarne, ali je prešao preko toga. Nije tražio ni odgovor gdje sam bio i šta sam radio. Jednostavno bio je srećan zbog mog povratka, te sebi postavljao i odgovarao na pitanja.

Kasnije sam saznao da je moje odredište, odnosno moj zadatak bio da dođem kod žičare na Trebeviću. Nekakva magija ili sami duhovi ujne Favze prošetali su me toga dana uzduž i poprijeko preko Sarajeva i njegove okoline.

* * *

Narednih mjesec dana, koliko sam bio obavezan da ostanem u Sarajevu, nisam smogao snage da posjetim ujaka Vasa. Pravio sam široke krugove da me put slučajno ne navede na Grbavicu. Volio sam, mimo svih mojih "klasića", da se zadržavam u kasarni. Primijetili su to i moji pretpostavljeni, hvalili me i predvidjeli sjajnu karijeru.

Jedne nedjelje posjetio sam ujnu Nastu u Buća potoku. Bilo joj je drago što sam došao. Odavno me nije vidjela. Čestitala mi je završeno školovanje i zadržala me na ručku. Pričala je sa mnom spremajući jelo. O svemu, samo ne o Vasu i Favzi. A i meni nije padalo na pamet da ih pomenem. Sama pomisao na Favzu nagonila me na usporedbu sa ujnom Nastom, pravom domaćicom, čovjek-ženom. Niz leđa mi je curio znoj, a u ušima odzvanjalo:"Rodoskrnavitelju".

- Javlja li ti se tata? - pitala je brižna Nasta.

- Ne! - bio je moj kratak odgovor, jer stvarno nisam imao što drugo reći.

- Pa možda dobiješ službu u Požarevcu?

- Ne bih to volio!

- Ti bi, možda, da ostaneš u Sarajevu?

- Ne znam.

- A da se nisi zaljubio ovdje? Opasne su ti ove Bosanke.

- Ama ne, ujna, ja mislim da ću za Makedoniju - odgovorio sam sav zajampuren, osjećajući se provaljenim.

- Najprije ću kod nje i babe u Svilajnac, a onda kod djede u Žutilovinu.

-A kad bi trebao počet' radit'?

- Ja mislim od avgusta.

- Mašala, mašala!

E, to ujnino "mašala" me opaučilo kao vruć šamar. Vratilo me na Grbavicu, u Lenjinovu ulicu broj trinaest. Naime, jedne večeri fircika zadesio sam se kod ujaka Vasa. U opštem raspoloženju neki Savo, jedan od ujakovih pajtaša, zapitao me:

- Znaš li ti, oviciru, što znači "mašala"?

- Znam! - odgovorio sam, misleći da ozbiljno pita.

- Što? - izbečio je Savo svoje čakaraste oči.

- Pa, znači, "dobro".

- Eto, vidiš, nije. Kakav ćeš ti ovicir bit'? Nikakav! Eto!

- U tom smislu - pravdao sam se ja - otprilike, kao "svaka čast" ili, narodski, "ne bilo uroka".

- Tu si neđe, ama 'oće ti se još - podizao je Savo tenziju, mene gnjaveći, a zabavljajući društvo.

- Evo da ti Savo sad objasni jednom za vazda: Kad onu stvar uvatiš s obje ruke, i ono što preostane - to ti je "mašala".

Svi su se smijali najboljoj doskočici koju su čuli zadnjih godina. Ja sam crvenio, a ujna Favza se zakocenula.

I sada mi je to bilo neprijatno i pitao sam se u sebi zna li ujna Nasta za ovu neslanu šalu, ali sam se odmah ugrizao za jezik čuvši onoga što mi šapuće:"rodoskrnavitelju"!. Jedva sam izdržao ručak kod ujne Naste. Odmah poslije objeda pozdravio sam se sa njom i otišao u kasarnu.

Jednog popodneva, na desetak dana pred moj odlazak iz Sarajeva, neko mi je došao u posjetu. Javljao je to dežurni sa kapije. Nisam ni slutio ko bi mogao biti. Niti mi se dalo da razmišljam o tome, niti sam toga dana, kanio izlaziti vani. Odgegao sam mrzovoljno do kapije i u sobi za prijeme našao ujaka Vasa i ujnu Favzu. Tek sam ulazio, a ujak je vikao:

- Pa đe si, pizda ti materina? Jesi li živ?

- Što ti, bolan, ne dođeš? Što ti, bolan, ne dođeš? - ponavljala je Favza.

- Pa, završi li ti škole? Pa zar si pao? Pa, đe si, pizda ti materina, jesi li živ? - nastavljao je Vaso, a ujna kao pokvarena gramofonska ploča:

- Što ti, bolan, ne dođeš? Što ti, bolan, ne dođeš?

- Ma, sve je u redu! - odvažio sam se ja i smišljao, crveneći, kako da se izvučem.

- Ma, kako more bit' u redu? Jesi li živ? - nastavljao je Vaso da mlati praznu slamu, a ujna opet ponavljala, ali ovaj put samo jednom:

- Što ti, bolan, ne dođeš?

- Ma nemam vremena, obaveze su, vojska je to i - dosjetih se - noćas sve moram privesti kraju i razdužiti se, jer sutra idem.

- Ma đe, bolan, ideš? - promijeni Favza pitanje, razrogačenih očiju.

- U Svilajnac! - odvalih ja.

- U, jebo te, e ne'š vala! - odvali i ujak.

- Moram, došao mi tata i ide sutra uveče.

- Vidi, majku mu, i baš moraš? - pitao je ujak.

- Moram - kratko sam odgovorio.

- I ne možeš izić' sa nama? - opet je pitao Vaso.

- Ne mogu. Ako sve ne završim, neću vidjeti tatu.

- Nužda zakon mijenja - primijetio je ujak, raširio ruke i poljubio me tri puta.

I ujna Favza se privila uz mene. Poljubila me i ona tri puta, a niz lice joj se skotrljala suza.

- Vidi mene lude - rekla je ujna Favza i još jednom me poljubila.

- Ne reče: završi li škole? - pripitao je ujak.

- Završih, vala'!

-Mašala, mašala! - povika ujna Favza, a meni plam uz obraze.

- E pa, sestriću, još jednom čestitam - i opet me izljubi ujak Vaso - budi dobar oficir, služi otadžbini i ne okaljaj časni obraz svojih roditelja.

Zapuhnuo me jak miris šljive. I ujna Favza je iskoristila priliku da mi čestita i da me poljubi još tri puta.

* * *

Prosto me iznenadio raspored. Glasio je: VP 2173 - Kumbor. Ja sam očekivao Makedoniju, pa sam se malo i razočarao.

Upoznao sam dobro poluostrvo na kojem je živjela tetka moje majke, jer sam svake druge sedmice imao raspored na Obosniku.

Smještaj sam našao kod gospođe Olge u naselju Savina. Svoje slobodno vrijeme provodio sam najviše ispred oglasnih tabli. Volio sam čitati osmrtnice. Ni sam ne znam zašto, ali to me najviše zanimalo. Počeo sam odlaziti na sahrane i vrlo brzo primijetio da nisam jedini koji ne propušta skoro nijednu. Od svih najredovnija je bila omanja, dobrodržeća, "nabijena" žena sa naočarima i već poslije nekoliko pogreba javljali smo se jedno drugom. Mada nikada nismo pričali, a kamoli sjedili zajedno, neki fluid nas je vezivao. Ako slučajno nije prisustvovala sahrani, nešto bi me žacnulo i bacilo u razmišljanje o najgorem. Međutim, obavezno bi se susreli na četrdesetodnevnom pomenu.

Bio je to samo uvod u period aktivnog bavljenja onostranim, vrijeme klijanja sjemena koje je u meni posijala ujna Favza, baveći se duhovima, kafom i pasuljem.

Sve više sam zaokupljao sebe imaginacijama. Sve više mi je soba bila zatrpana časopisima i knjigama iz raznih oblasti alternative. Meditacija, kama krišna, čitanje zvijezda, reinkarnacija, hipnoza i sve do čega sam putem malih oglasa i izloga knjižara mogao doći.

Bio sam jedini koji je i na posao i sa posla išao sa punom torbom knjiga. Zabio bi se u svoju kancelariju i čitavo radno vrijeme proveo čitajući. Moje radne aktivnosti, a i komunikacija, nisu bili na zadovoljavajućem nivou. Imao sam slabe rezultate i ocjene svih pretpostavljenih. Nije me mnogo brinulo ni redovno odbijanje penala od mog ličnog dohotka, jer je i takav podmirivao sve moje potrebe: nešto hrane, nešto garderobe i literaturu. Za podstanarski status dobijao sam naknadu zvanu "odvojeni život". Malo sam trošio na hranu, jer sam postao vegetarijanac. Kafu i piće sam izbacio iz upotrebe. Garderobu sam kupovao po povlašćenim uslovima u civilno-vojnoj prodavnici u zgradi "Arena", u Njegoševoj ulici. Za pet godina takvog života i službovanja smršao sam dvadeset pet kilograma. Bio sam kost i koža. Uniforma je lepršala oko mene, a kapa padala sve do ušiju. Posao me stvarno nije zanimao, a ni u literaturi nisam nalazio ono što sam zamišljao. Polako sam prelazio na religijske knjige i sam iščitao Stari i Novi zavjet, pa i Kuran. Kao Srbin po rođenju, sve više sam odlazio u manastir Savina, tražeći materijala sa kojim bi popunio prazninu u svojoj duši. Prisustvujući večernjim i nedjeljnim molitvama, sve više sam imao utisak da sam svaki dan dalji, umjesto bliži Bogu. Sveštenik je čitao, na meni nerazumljivom jeziku, a za razgovor nije bio spreman. Imao je pripremljen odgovor za sve:"Moli se i samo će ti se kazat'". Osim mene, redovni posjetioci manastira bile su dvije stare, ucvijeljene žene, tako da nisam imao sa kime otvarati raspravu o temama koje su me interesovale.

- Jesi li kršten? - pitao me jedan dan sveštenik.

Na moj odgovor da nisam, samo je rekao:"Učino to, biće ti lakše!"

Obavio sam i taj čin, međutim, ništa se nije promijenilo u mom životu. Poslije pola godine obilaženja manastira Savina, odlučio sam da promijenim mjesto interesovanja. Počeo sam da posjećujem katoličku crkvu svetog Anta u centru Herceg-Novog. Prvo mi se učinilo da ću tu naći oduška. Sam enterijer je prilično jalov u odnosu na manastirski, ali je bilo puno posjetilaca i svi su veselo komunicirali između sebe. Molitva se održavala na razumljivom, srpskom jeziku, a crkva ispunjena klupama na kojima smo svi sjedili. Svi smo učestvovali u molitvi, horski uzdižući zahvalnice pod sami crkveni strop. Stari don Viktor se pozdravljao sa svima, a časne sestre o slavljenim danima spremale napitke i kolače.

Međutim, ni ovdje nije bilo stručnih rasprava. Don Viktor je pokušavao da odgovori na moja pitanja, ali se sve ipak svodilo na to kako je Bog veliki, kako sve vidi i sve zna i da će doći dan zadovoljenja. Časne sestre su se skrušeno molile Bogu, a Marija-Ana zavodnički smješkala.

Poslije njenog odlaska iz samostana, prestao sam da dolazim u crkvu svetog Anta i pribježište potražio u Adventističkoj crkvi u Zelenici. To su oni koje narod zove "subotari", jer subotu broje za sedmi dan i poklanjaju je Gospodu Bogu svom. Tu je bilo ono što sam tražio: rasprave, pitanja, odgovori, režim života koji sam ja sebi već bio nametnuo i briga za zajednicu. Izdvajao sam mjesečni desetak za organizaciju i mnogo se ljutio kada bi nas neko izrugivao i nazivao sektom. Narod, ni vjernici ni ateisti, ne voli "novovjerce", kako su nas zvali. Tek kasnije, kada sam zagrebao u srž stvari, ja sam progledao. Shvatio sam mnogo i razumio okolinu i njeno ponašanje. Napustio sam i ovu crkvu i posvetio se ličnom izučavanju Svetih knjiga i spisa. Nekako, baš u to vrijeme, tajno je u večernjim satima došao kod mene jedan od kolega sa posla. Saopštio mi je da me već godinu dana prati po zadatku, te da ću vjerovatno biti demobilisan, što mu je jako žao, jer on za to vrijeme nije kod mene otkrio nikakvu neprijateljsku djelatnost, izuzimajući stalne posjete crkvama svih vjera. Povjerio mi je kako bi sigurno imao šansu da u sljedećoj raspodjeli riješim svoje stambeno pitanje, te da mi on preporučuje jedini savjet koji ima, a koji bi me možda izvukao, da se hitno prijavim ljekaru, izsimuliram neku bolest i dokopam se bolnice. Poslije ležanja u bolnici da se ozbiljno prihvatim posla i tako premostim izgubljeno vrijeme. Šta drugo nego da mu se zahvalim na svemu i da obećam da neću nikome govoriti o našem sastanku. Meni sa ovolikom visinom i težinom od šezdeset kilograma nije bilo teško već sutri dan završiti u bolnici u Meljinama. Poslije pretraga i nalaza, dijagnoza je bila malaksalost usled neuhranjenosti sa preporukom mirovanja dvadeset i jedan dan. Imao sam, znači, dosta vremena za razmišljanje kako dalje i riješio sam da se više ne vraćam u kasarnu. Ali potrebno je obezbijediti najminimalniju egzistenciju i ostaviti vremena za bavljenje mojim aktivnostima. Smislio sam, i sada to tvrdim, najidealnije rješenje, da se penzionišem. Da, da se penzionišem u svojoj dvadeset šestoj godini. Mučan, ali privlačan zadatak. I riješio sam da izmislim bolest za koju ne mogu otkriti da li me stvarno tjera. Bolest do koje se ne može doći nikakvim nalazima - umobolnost. Nije bilo lako proći sva iskušenja zadatog cilja. Bila je to moja Golgota. Bivstvovanje po najgorim odeljenjima jugoslovenskih psihijatrija. Sada je došla do izražaja indo-literatura. Mnogo puta sam pitao sebe što radim, ali sam isto toliko puta rekao sebi:"guraj, majstore".

Poslije dvije godine ispitivanja i terapija, ponovo sam se obreo u Herceg Novom.

U međuvremenu je u mojoj vojnoj pošti raspisan konkurs za dodjelu stanova, a moj dobri kolega u moje ime podnio zahtjev i u njemu između ostalog naveo da meni stan vjerovatno nikad neće koristiti, jer ću ostatak svog nesrećnog života provesti u bolnici Dobrota, ali da imam staru majku i da će me ona sigurno posjećivati, pa da ima gdje prespavati.

Za čudo, ili ne, kad sam se vratio u Herceg-Novi uručeno mi je rješenje o dodjeli jednosobnog stana, kojeg sam kasnije otkupio u sopstveno vlasništvo za tri stotine maraka. Malo poslije, sa VMA je stigla dokumentacija i istorija moje bolesti o stopostotnoj invalidnosti zbog melanholične neuračunljivosti. Malo kasnije, ali sam ipak ostvario svoj cilj. Penzionisan sam u dvadeset devetoj godini života.

Ja sada pišem ove pribilješke, kanim se da počnem opisivati bolnička ispitivanja, ali me strah da to neću vjerno uraditi. Bolje je da to nekome pričam, a on da zapisuje. Grickam penzionerske dane, posmatram sa balkona brdo zvano Obosnik i čekam da se ovo sranje u Bosni završi pa da odem u Sarajevo.

Beleška o Špiru Živkoviću – Buri

Rođen 1958. godine u Kruševicama, Herceg-Novi.

Studirao u Dubrovniku i Sarajevu.

Radi u Javnoj ustanovi kulture "Herceg fest" u Herceg Novom.

Član je Matice srpske Novi Sad.

Član je Udruženja književnika Crne Gore i sekretar Književne zajednice "Herceg-Novi".

Jedan je od osnivača Hercegnovskog pozorišta u kom se bavio organizacijom i glumom, a zapaženu ulogu je imao u TV seriji "Oriđinali" u režiji Živka Nikolića.

Do sada objavio: Suza (1985.), Troskotova sjetva (1988.), Pomrav (1990.), Vele (1991.), Žalosna vrba (1999.), Priče iz Žutilovine (1999.).

Zastupljen je u antologiji Savremeni srpski pripovedači, te u antologiji Sto pisaca, jedan grad.

Pjesme su mu prevođene na ruski jezik.

// Projekat Rastko - Boka / Umetnost //
[ Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.