Špiro Živković - Bura

Žalosna vrba

Sadržaj:

***

Nije se Bog igrao sa blatom nego se mi igramo s Bogom. Niko nam zato kriv.
Mi smo izmislili đavola, a Bog ga otjelotvorio na naše navaljivanje.
Nije jabuka voće spoznaje. U breskve je krupnija špica.
Nije Dunavo mutna voda - pogledaj Maricu.
Ne kuni Maricu - nije ti ona kriva za uvod.
"Polećela dva vrana gavrana".
Pokišaj dosta verem trave, dobra je za golemu tugu.

Znak

Što vrijedi pitam se više puta
Znak ograničenja na mojoj životnoj magistrali
Što će mi uopšte znakovi pored puta
Kad su mi korake davno zacrtali

Na pragu

Stomak svoj punio
I korjenjem i biljem
Prag kućni kitio
Čas pelinom čas smiljem

U njemu srasli korjeni
Primio pelin na pragu
Ponekad još o mijeni
Ubere kiticu dragu

Nepodobnim

Serjožu u ratluku pojela Rodina
Niko se više i ne sjeća toga
Mene nagrizaju toliko godina
A ja ih slavim umjesto svog Boga

Marinu ne smije niko da pomene
Bilo bi mirnije da je nije bilo
Iz glupih spiskova brisat će i mene
I reći da me je piće ubilo

Vladislav silovao maloljetnu pjesmu
I zatvorilo ga u očajanje
Ja evo napadam njenu sestru
Ništa me neće kazniti manje

Nije se tuga u mom srcu svila
Ni bol mi nije obhrvao dušu
Ali me prazna sebičnost uhvatila
I sipa iz mene neizmjernu tmušu

Ja nemam snage počinjati iz početka
Sve su mi osobe postale dosadne
Vodim rat sa sobom bez noža i metka
Sam sebi pričam bez naravoučenija basne

(1977)

Molim vas

Nemojte mi više pisat' pismo
Ne gubite zaludu vrijeme
Prijatelji nikad bili nismo
Ostavite meni samog mene

Ne šaljite bezumne poruke
Ne gledajte na me ko na vuka
Nešto drugo uzmite u ruke
Zalud vam je utrošena muka

Ne treba mi vaše toplo ljeto
Ne treba mi vaš sunčani dan
Za vas ništa ne postoji sveto
Pustite me kroz moj miran san

Nadate se da će iskre svijetle
što se nekad probiju iz tame
U zvjezdanim jatima da lete
Da probiju čauru osame

Uživajte u svojoj taštini
Meni moje nek padaju kiše
Ja u svojoj zaumnoj prašini
I molim vas ne pišite više

Otkrij se sebi

Kad svjestan postaneš svih svojih mana
A vrline počneš pripisivati drugom
Do predzadnjega si došao dana
Ne možeš izić' na kraj sa svojom tugom

Još je pred tobom jedan dan života
Kao vječnost dugačak a kao treptaj kratak
Pitaš se gdje je i postoji li ljepota
Da li je ovozemaljski bljesak samo đavolu sladak

Svjestan si:Nije hrišćanski da razmišljaš tako
Svjestan si neizvjesnosti koja iza vlada
Svjestan si kraja koji se primak'o
Svjestan da od zapisanog nema odstupanja sada

Svjestan prirodne aljkavosti
Prosute kroz univerzalnu čistinu
Otkrij se sebi korakni još jedan korak
Spremi se za pričest da pođeš na istinu
To je krv moja to je tijelo moje
Nemoj da ti hljeb oškropljen vinom bude gorak

Iza stakla

Kao kad posle kiše duga
Nebo raspoluti na dva dijela
Pola mog sadašnjeg trena je tuga
A druga polovina srećna vesela

Evo me stojim ispred debelog stakla
Tu su nas prije pola sata doveli
Da nam pokažu rekvizite pakla
Naočare nalivpero i durbin bijeli

Tvoje lične stvari kao muzejski eksponati
Torba tvoja kožna ah kad bi mi je dali
Ali još nešto iza stakla fali
Brat ja i sestra i uplakana nam mati

Gledam porodični prsten od zlata
Djed naš što ga donese sa Aljaske
Namijenjen za mene ili za brata
Tužan okovan u staklo i daske

Obuzela me i tuga i milina od glave do pete
Jasno je meni kad' sve ovo poče
Oni ne znaju da sam tvoje dijete
Sve znam a ništa ne znam dragi moj oče.

(Karlovac, februar 1980)

Zvijezde

Noć kao ogledalo zimska duga
Bistra nebesa osuta
Ja međ' zvijezdama tražim druga
Tuga i mjesečina prosuta

Ne daju zvijezde odgovora
Malom bezazlenom božjem stvoru
Već mu natovare teret ko gora
Trude strahove i noćnu moru

Gospode pokaži meni bijednom
Izvedi na put svoga roba
Zvijezde osmjehnite mi se jednom
Zemljo neka me mine tvoja zloba

(Kosovo, oktobar 1994)

Drenac

U selu malenom Drenac ga zovu
Da li ga iko više zove ko će znati
Posnom i bez vode na polju Kosovu
Živjeli su samo jedan čovjek i stara mu mati

Živjeli u idili u kojoj zlo se ne sluti
Dovoljni sami sebi bili
Nisu shvatali da su arnauti
Za njih noževe davno naoštrili

Živio samo jedan čovjek u selu Drencu
I samo jedna žena njegova majka
Jutrom se budili po pjevcu
Večerom lijegali poslije prvog mraka

U selu malenom Drenac ga zovu
Da li ga iko više zove ko će znati
Posnom i bez vode na polju Kosovu
Živjeli su samo jedan čovjek i stara mu mati

(Kosovo, oktobar 1994)

Opjelo

Meni živom danas čitaju opjelo
Po sudu ovdašnjem i sudijama tupim
Ja sam danas svoje završio djelo
I ne postoje šanse da vrijeme otkupim

Ne biju tačno je al' skidaju odijela
Nekoga drugog ubacuju u ista
Meni živom danas drže dva opjela
Sreća puca na sve strane sve se blista

Naručili su i bleh muziku i popa
Učlanjuju me i isključuju na brzaka
Naručili su plaćenog da me ukopa
Al' oklijevaju da se i njima ne otvori raka

Meni živom danas čitaju opjelo
Po sudu ovdašnjem i sudijama tupim
Ja sam danas svoje završio djelo
I ne postoji šansa da vrijeme otkupim

(Niš, februar 1995)

Nema sredine

Blago ti ako ne vidiš ništa
Dragi moj djede predče moj slavni
Grij stare kosti kraj nebeskog ognjišta
I zaboravi vilajet tavni

No ako gledaš nije mi pravo
Jer i ti gore gorke roniš suze
Ne znam je l' više meni il' tebi žao
što nama dolje đavo pamet uze

Sve ono što si stvorio u zemnom vijeku
Može stat' u dva zavežljaja
Stara ti šuma istrulila a mladice sijeku
Nema sredine samo su dva kraja

Oprosti ako te moj vapaj budi
U ove sitne sate
Al kome reći za usud ludi
Za sve nedaće koje nas prate

Stoku ugrabila dva naša ujaka
Stričevi potamanili njive
Svi kažu da je tako rekla majka
Nas djecu rasejanu ne broje u žive

Oprosti djede slab sam ko će znati
Prizivam tebe kunem hudu sreću
Obećavam ti više te neću zvati
Sjutra ću ti upaliti svijeću

(Kolašin, februar 1995)

Po Đuri

Kud se dedoše one stene
Gde se razbijalo teme ćelavo
Što preci preko gledate mene
Nisam ja sejao ovo seme
Nisam ja đavo

Golema tuga tužna tišina
Otadžbina je ovo Srbina

Na bludnoj straži čekam smenu
Sa pomešanim osećanjima i snom
Kao da je rujnim vinom
Bog polio hladnu stenu

Golema tuga tužna tišina
Otadžbina je ovo Srbina

Praštajte tužnom pradedovske kosti
Oprosti dragi Đura oprosti

(avgust 1994)

ŽALOSNA VRBA

"Tada će vas predati na muke,
i pobiće vas, i svi će narodi
omrznuti na vas imena mojega
radi"

Biblijski prizor

Danima gledam kako kolone izmučenog i zaplašenog svijeta, starci, žene, djeca, bauljaju prema Drini. Pješice, na traktorskim prikolicama, konjskoj zaprezi, automobilima.

Sa zavežljajima, i bez njih. Vode sa sobom i svoje svete životinje - hranilice, krave, koze, ovce, svinje, konje. Nisu ih ostavili svojim starim krvopilcima u zemlji jama i srbosjeka.

Za njima se vuku i njihovi vjerni psi. Tužni hrtovi nemanikuća, troprstih Božjaka sa Zapada.

Sa njima nema Arsenija. Ni Simeuna. Ni Jovana. Ni Todora. Ni Nikolaja... Nema putovođe. Ni vođe. Kolovođe. Besjednika. Nema onoga koji je iz grla vatru bljuvao i suđenu stazu osvjetljavao!

Nema nikoga. Nema štapa Gospodnjega da snagu svoju podboče i put u raspuću utvrde.

Bože, po čemu ćeš ih poznati kad stignu u rajsko naselje izgnanih!

Sedmoavgustovsko sunce, krokodilsko jaje na oko na užarenoj nebeskoj tepsiji, njihov je jedini pratilac. Svjedok njihovog putovanja bez puta.

Gledam dijete, malog Hrista raspetog na traktorskim gumama. Sunce mu cvrči na tjemenu. Krvava kajgana Svetog Ilije. Zaklanja lice ručicama od vrele masti iz nebeske tave. Sunce je strašan nebeski Irod. Kako nemilosrdno šiba njegova nevidljiva vojska ovog malog Sina Čovečijeg, Gospode moj Bože!

Gdje li je Juda Iskariot? Gdje Pontije Pilat? Jesu li već daleko ispred kolone? Možda su na putu za Rim koji je promijenio stranu svijeta? A možda ove dvojice nije ni bilo! Možda nije pisano kako se dešava?

Gledam staricu, živu ikonu iz spaljenog komogovinskog manastira na Banji, kako, blagoslovena među ovim mučenicima teretom godova svojih, štapom i bosim nogama blagosilja put koji vodi Gospodu.

Gledam starca, kao da je sišao sa freske manastira u Krki, Dragovićima ili Krupi. Sjedi na konjskoj zaprezi, u svojoj pokretnoj crkvici, pod kupolom koju je užgao Sveti Ilija. On je ledenica kojoj bog Hronos zagleda u horoskop! Stub soli usred Sodome i Gomore! Bože, čudesnog li pohoditelja puta Tvojega!

On je u dosluhu sa svojim precima, sa zadužbinarima manastira, sa freskoslikarima. Sa svojim carevima i kneževima. I sa svojim krvopilcima. Da li im prašta? Na koga huli, koga posvećuje?

Gledam i gledam. I opet gledam. Dogledavam. Fotografsko sam oko paralisano biblijskim prizorom, za koji ne znam da li se dešava zato što je tako pisano, ili se događa zato da tek bude pisano.

Anđelko Anušić
književnik
Petrinja - Banja Luka

Uspomeni na prijatelja pjesnika Novaka Šojića

Jednom ti davno spomenuh Novaka
Pripitah o njegovom radu
Ti mi odgovori: Slaba nafaka
Periferna ličnost u gradu

Sad su mi jasne sve tvoje teze
I tvoje rodoljublje hudo
Ti si polutan koji hvata veze
I koji ne gubi vrijeme uludo

Dobro si rekao za Novaka brata
Da je periferna ličnost u gradu
Dok si ti hvatao maglu bježao od zvuka granata
I izvukao sve njega si ostavio u jadu

Novak je čuvao rod i ime rodu
Pjevao hrabrio braću i kada se strada
Čuvao tvoju plašljivu slobodu
I pao na periferiji grada

Ti umjesto da ćutiš bar na sve to
I da ne pominješ ni mrtve ni žive
Ti svaki korak s onu stranu Drine tumačiš za zlo
A bivšu braću svoju nevoljnu proglašavaš za krive

Za Novaka će te vezat' jedna riječ stalno
Narodni!
On pjesnik ratnik i pjevač
A ti izdajnik naravno

(Herceg Novi, avgust 1995)

Žalosna vrba

Ostade pusto Topusko
Hram Božji plamen liže
Sve je u zavežljaju srpsko
Grdna nas kletva stiže

Još netaknuta na raskršću
ostade žalosna vrba
Tanke joj grane dršću
Tužno znamenje Srba

Ni lipa ni maslina ni hrast
Nijesu sveto drvo Srba
Ka zemlji okrenut nam je rast
Naše je sveto drvo žalosna vrba

(avgust, 1995)

Mačka

Mama mama mačka
Pišti s taljiga dijete
Otegla se kolona dugačka
Nejač napušta Glinu
Avioni lete

Nikad nazad više
Samo iz strepnje u strepnje
Izgleda da i mačku ubiše
Jedinog' druga
U godinama pometnje

Mama mama mačka
Još pišti s taljiga dijete
A uplakana majka
U krilu dojenče drži
Prati avioni kud lete.

(avgust, 1995)

Rodino

Svih ovih nesretnih godina
Držimo za rep zmiju
Rodino prokleta Rodino
Samo nam podgrijavaš iluziju

Rodino prokleta Rodino
Matice majko kraljice
Krvlju jedinorodnog sina
Umivaš svoje lice

Rodino Rodino naša
Nisi ti kriva za bijedu
Neka te mimoiđe čaša
Kad budeš Rodino na redu

(avgust, 1995)

Matica

Sve sami trut do truta
Gledaju mrave i svice
Nit' ima leta nit' puta
Osta uljanik bez matice

Svi lete na svoju stranu
Prognani od grabljivica
Nemaju nade za manu^[1]
Stara ih napusti matica

Nestalo nektara i polena
Nemaju maticu mladu
Život ih bacio na koljena
Tuđice veselo zuje uljanik kradu

1 mana - hrana, nebeski dar

(septembar, 1995)

Vođa

Klipsanje i lipsanje sa usudom
Same nas prate stvari
Lebdi iznad nas prazan dom
ćivoti sasude i utvari

Zbjegovi pjevaju ode
Arsene oče naš crni
Ili nas vodi preko vode
Ili nas natrag vrni

Ne čekamo više novi dan
Da bi postavili vođu
Naše je kretanje ružan san
Nas vode koji god dođu.

(septembar, 1995)

Grob

Kraj puta kržljava venja
Ispod nje pobijen štap
Jedna hrpica kamenja
Pokriva omalen trap

Čovjek pas ili mačka
Ne piše ništa na štapu
Prolazi kolona dugačka
Ko ima skine kapu

Žene se samo osvrnu
I krste se u hodu
Kunući sudbinu crnu
Čekaju svetu vodu

(septembar, 1995)

Uvela nada

Jesen života na pragu
Vijek požutjeli pada
Mi ni na putu ni na tragu
Naprasno uvela nada

Skitamo gluvom šumom
Ogrubjela su nam čula
Raskrstili smo sa umom
Tuži iz magle frula

Blagi preblagi Oče
Mi stalno bez igdje išta
Ovo u stvaranju poče
Vrati nas preblagi u ništa

(septembar, 1995)

Istina

I kad budu samo dva Srbina
Na svijet cijeli
Jedan će biti crveni
A drugi bijeli

I ako budu imali šanse
Da se sretnu da se nađu
Kad vrsta krene da se spase
Pri samom ulasku u Nojevu lađu

I tada će jedan od njih zna se
Koji to je sasvim svejedno
Gurnuti drugog u mutne talase
I sam u kovčeg uskočiti bijedno

I kad se smjesti u Nojevu barku
I otisne se niz pustu pučinu
I tada će se uplesti u varku
Misleći da samo on zna istinu

I pola puta u tuzi i bolu
Pjevaće ode Ocu i Sinu
Drugu polovinu dat' će đavolu
Misleći i dalje da zna istinu

(septembar, 1995)

Deveta noć

Negdje u daljini odjekuje zvono
Dimi se iz sapi umornog konjčeta
Plač jecaj i tuga svuda uokolo
Pukla ravnica pusta noć je deveta

Gladnih očiju tužnih
Šarulja gleda i čeka
Hoće li ponudit je neko
Kablicom tek pomužena mlijeka

Drhtava ruka starice
Okrajak voštanice pali
Niz izborano joj lice
Zamrzli životni vali

(oktobar, 1995)

Između dva Kosova

Tražimo zemlju obećanu
Bez znaka bez glasa bez slova
Na koju god krenemo stranu
Mi smo između dva Kosova

Tutnji u nama užas
Patnja je naš običaj
Još nije sudnji čas
Još nismo spremni za kraj

Bosi preko kamena i trna
Samo nas prati sova
Mrčava i noć crna
Od jednog do drugog Kosova

(Kosovo, oktobar 1995)

Da li da idem

Još uže sunca od dana
A ja se vrtim u krugu
Vinograd Ljutice Bogdana
Tražim kroz sjećanje i tugu

Nit' ima čokota ni grozda
Prašina u očima mojim
Života našeg jesen pozna
Da li da idem ili da stojim

(Kosovo, oktobar 1995)

Nema lijeka

Svejedno svejedno
Škripi svaki korak
Kako god okreneš
Život nam je gorak

Svejedno svejedno
Put ispod nas plače
Kako god okreneš
Samo boli jače

Svejedno svejedno
Huči mutna rijeka
Kako god okreneš
nama nema lijeka

(Kosovo, oktobar 1995)

Suze

Stale kazaljke na satu
Zamrsile se uze
Stegla se omča na vratu
Iz oka cure suze

Ne plači ne gubi nadu
Moli se Ocu i Sinu
Da duša u jednom komadu
Ode pred Boga na istinu

Ne daj da suze toče
Da se uzalud suše
Zatvori na samrti oči
suze su dio duše

(Kosovo, oktobar 1995)

Jutro

Noćas sam prošao ispod mjeseca
Noćas sam jahao dugu
Jutros me kroz grudi presjeca
Sabilo u mene tugu

Noćas mi piće točili anđeli
Noćas nebesne osjetio čari
Jutros me java sneveseli
Stisnu me u ovdašnje stvari

Noćas sam trusio sunčanu prašinu
Noćas sam slušao muze
Jutros me stvarnost ošinu
Jutro mi nadu uze.

(Kosovo, oktobar 1995)

Razdvoj se vodo

Pala slana zamrzla se trava
Tek po neka ptica stidno poje
Dopeljasmo do mutnog Dunava
U grudima sve noseći svoje

I Arsen je obdan prošo tuda
Put tražeći s braćom preko vode
Škropeć suzom i grančicom duda
Nema puta tamo gdje on ode

Gdje god stigli vazda bit ćeš dođoš
Pri opanku samo zemlja sveta
Ko nas čeka na putu za Horgoš
Što nam znači Subozan i Senta

Stani mutna vodo stan' Dunavo
Ne huči nek me čuje pleme
Razdvoj se vodo da pređemo pravo
Neka nas gledaju i neka zanijeme

(novembar, 1995)

Ništa

Nema skele
Nema mosta
Preko se vesele
Nama svega dosta

Sve se kreće
Nama ništa neće

(novembar, 1995)

Drug

Zima će prokleta skoro
Zvjerac mi jedini drug
Vrijeme prolazi sporo
Vraćam svog djede dug

Još vijam tužan Kotarom
Zvjerac mi jedini drug
Stalno sa mišlju starom
Moja je kuća zelen lug

Jaukom odliježe gora
Zviždi iz duplja tuga
Pokleknu zvjerac kod tora
Zadnjeg mi ubiše druga.

(novembar, 1995)

Ne huli

Ne huli noćas na Boga
Ne kuni rođenu majku
Svak ima vuka svoga
Svima je život okačen o slamku

Nemoj prizivat' nesreću
Ona će doći sama
Zapali za dušu svijeću
đavo se igra sa nama

Ne žuri da prije roka
Razdvajaš dušu i tijelo
Ne žmuri na oba oka
Valjda je negdje nešto bijelo

(decembar 1995)

Kosti

Valja se rijeka bez kraja
Deseti dan je hoda
Klacka kolona zavežljaja
Talasi nesrećnog naroda

Zgrabio ko je što stig'o
Neko ikonu neko kokošku
Ilija samo grumen zemlje podig'o
Tapije vire iz džepa čiča Bošku

Samo maniti Pero Bože me prosti
Nit vodi kljuse niti kravu
Zavrgo vreću pradjedovskih kosti
I svoju na ramenima glavu

(avgust, 1995)

Kosti I

Embargo tumači crnac i pakosti
Još priča da i njega te stvari bole
Preko se ne mogu prenositi kosti
Bez umproforove posebne dozvole

Svi mogu granicu da pređu
Svi osim manitog Pera
On gleda tužno na Drini među
Sve ih u materinu tjera

Usamljen sa svojim vidikom
Ostade Pero da čeka
Zar da se pred stranim vojnikom
Odrekne svoga pretka

(septembar, 1995)

Kosti II

Još Pero kosti predaka čuva
Negdje kraj vode zelene
Puna mu razjapljena usta muva
Sunce ispija otvorene zjene

Ranave noge pokišane u vodi
Sastavljen životni krug
Duh Perov konačno na slobodi
Tijelo vraća prirodi dug

(septembar, 1995)

Promisao

Što okruženje takvo uopšte znači
Za takvu osudu koji je bio razlog
Nikakav uzrok osim promisli
Ne može se naći
Na svako zašto na svako kako
Odgovor zna samo Bog
Al opet, grešan, grešno sam pevo,
Ranjeno srce naroda mog!
Ta Srbin kipi - kipi i čeka -
Al' ne da đavo . . . il' ne da Bog!

Đura Jakšić

Biografija

Špiro Živković - Bura rođen 1958. godine - Kruševice, Herceg-Novi. Živi u Herceg-Novom. Član je udruženja književnika Crne Gore i samostalni umjetnik. Do sada objavljene knjige: Suza, 1985. Troskotova sjetva, 1988. i Pomrav, 1990. - poezija Vele, 1991. Žalosna vrba, 1999.

// Projekat Rastko - Boka / Umetnost //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.