|
       
|
Narodni preporod, koji se širio u Dalmaciji u prvoj polovini 19. v., imao je najpogodnije tlo u Boki Kotorskoj, pripremano od duboke starine. To je, u stvari, bio javni snažni glas našeg naroda za svoja prava, odbrana dobro čuvanih tekovina, čiji su opstanak ugrožavale tuđinske, okupatorske sile. Dobro je poznato da su bokeljske opštine, uglavnom, upotrebljavale narodni jezik i ćiriličko pismo ne samo u svome internom životu nego i u službenim kontaktima sa tuđinskim političkim vlastima. Ta okolnost je najviše i pridonijela da su se tolika pokoljenja vaspitavala u duhu i tradiciji domaće kulture i napredne političke misli o slobodi i narodnom jedinstvu. Nacionalna svijest Bokelja se izgrađivala i njegovala kroz narodni jezik, pismo, umotvorine i običaje. I onda kada je knjiga bila tako rijetka da je skoro i nije postojalo na ovom području, osim crkvene bogoslužbene, kao što su psaltir, apostol i časlovac, a koje su bile vrlo bliske i dobro poznate našem čovjeku još od prije, jer je iz njih naučio svoje pismo do dolaska prvih bukvara, bokeljsko selo, kao i mnoga druga, čuvalo je i prenosilo novim naraštajima svoju usmenu književnost u raznim vrstama poezije, u pripovijetkama, zagonetkama i istorijskim predanjima. Na početku prošlog vijeka, kad su sazrele prilike, osjećala se potreba za pokretanjem glasila koje će da pribira sve oblike kulturnog blaga i da okuplja domaće intelektualce na zajednički rad narodnog prosvjećivanja. Tu je zamisao uspio prvi da ostvari prvak Srpske narodne stranke dr Božidar (Teodor) Petranović pokretanjem godišnjeg časopisa koji se u početku nazivao “Ljubitelj prosvještenija”, pa “Srbsko-dalmatinski almanah” i, na kraju, “Srpsko-dalmatinski magazin”. Prva sveska se pojavila 1836. godine. Tom prilikom Petranović je uputio proglas u kojem, između ostalog, piše: “Ona ljubav k predragom mi rodu srbskom, koja me k izdaniju Dalmatinskog almanaha za 1836 ljeto pobudila, prinuždava me da isti zabavnik i za iduščij 1837 god sredstvom štamparije na svjet izdam, a obšta blagonaklonost kojom su ne samo moji patrioti u Dalmaciji nego i sosjedna braća naša Srbo-Rvati djelce moje primili, rodila je u meni naravnu želju da se u sočinjeniju novog Almanaha takove neocjenime za me ljubovi i povjerenija dostojan pokažem”. Tako je “prvi časopis na narodnom jeziku u Dalmaciji bio “Srpsko-dalmatinski magazin”... bavio se istorijom, literaturom i naukom, bio za svoje vreme odlično uređivan i naišao na opšte simpatije, kao što može da posvedoči i jedna oduševljena pesma, koju je osnivaocu Magazina posvetio dubrovački pesnik Antun Kaznačić.”[1] Poslije njega nemamo više takvog časopisa. Pojavljuju se samo politička glasila kao što su “Srpski list”, a potom, kad je ovaj policija zabranila, “Srpski glas”, “dobro uređeni i mnogo čitani borbeni nacionalni organ”, oba u redakciji Save Bjelanovića, dosljednog i istrajnog borca za narodna prava i vrlo poštovanog vođe Srba na Primorju.[2] Svega tri godine poslije ovih listova, pojavljuje se u Splitu literarno-politička revija “Draškov raboš”, čiji je vlasnik bio Jovo Metličić, a urednik Vikentije Butijer. Prožet duhom jugoslovenstva, šibao je svaki šovinizam i servilnost prema Austro-Ugarskoj monarhiji.[3] U ovim glasilima sarađuje i Dionisije Miković, iguman manastira Banja kod Risna. Sa skromnim obrazovanjem i talentom, a velikim entuzijazmom da se uključi svojom saradnjom u napredni patriotski pokret, koji, poslije Petranovića i Stefana Ljubiše, vrlo borbeno vodi Bjelanović, on počinje da piše pjesme i pripovijetke i da ih objavljuje u raznim domaćim časopisima počev od dubrovačkog “Slovinca” do novosadske “Zastave” i cetinjske “Prosvjete” i “Luče”.[4] On je veoma cijenio zasluge “Srpsko-dalmatinskog magazina” u širenju prosvjete i političke misli. Prošlo je bilo već skoro četvrt vijeka otkako je ovaj godišnjak prestao da izlazi. Dolazi na ideju da sam pokrene časopis kojim bi pokušao da oživi slavnu ulogu Petranovićevog Magazina. Zato objavljuje književni oglas u ljeto 1895. g. koji su donijeli mnogi časopisi u kojima je sarađivao. U ovom oglasu, između ostalog, piše: “Lijepi broj složne dalmatinske Srbadije, bez razlike vjere i zvanja, došao je na misao da, u ime Božje, pokrene “Srpski magazin”. On treba da zamijeni “Srpsko-dalmatinski magazin”. Njega će, evo, ako i kasno, ali časno, da zamijeni “Srpski magazin”, koji se pokreće iz jednako plemenite rodoljubne težnje. Štampaće se ćirilicom i latinicom, kako mu koji saradnik privoli. Imaće osobiti obzir na srpske narodne običaje i povjesničke uspomene, a zastupaće i ostalo umijeće i zabavu. Molimo sve srpske listove i druge, koji su raspoloženi prema našoj prosvjeti, da ovaj oglas objave.”[5] U intervjuu, koji je dao dopisniku “Bosanske vile” i saradniku svoga časopisa Bogdanu Krajišniku 1898. g. Dionisije kaže: “Silan dug dugujem rodu i crkvi, pa valja da doprinesem i ja bar jedan kamičak na onaj oltar jedinstva, osnovan u svakom plemenitom i rodoljubivom srcu, i da, po dužnosti, poslužim svojim skromnim silama."[6] U vezi s pojavom Dionisijevog časopisa objavljujemo ovdje i fragmente iz njegovih pisama novosadskom književniku Aleksandru Sandiću,[7] koji su veoma važni za poznavanje prilika u kojima se uređivao i štampao. Tako u prvom pismu od 30. aprila 1896. g. mu, pored ostalog, piše: “Ka urvinama naše nesreće (našeg nazadovanja u svijema granama) naučiše me plačevno gledati pokojni moji dobri roditelji. Stoga, eto, i pojave “Srpskog magazina”... Da muku moju podijele srpski rodoljubi, okrenuh se ja mnogima, a među tijem i Vama... Hvala Vam na pažnji prema “Srp. magazinu”. I molim Vas da ga, u interesu naše stvari, ni ubuduće ne zaboravite.”[8] Rukopise za prvu svesku svoga godišnjaka Dionisije povjerava novosadskom štamparu Đorđu Ivkoviću, koji je 1895. g. preuzeo štampariju od Arse Pajevića i proširio je svojom knjigoveznicom.[9] Ne znamo danas što je pobudilo Mikovića da svoj časopis štampa tako daleko pored toliko bližih štamparija. Da li je to bila Sandićeva želja i preporuka ili što je neke svoje ranije radove Dionisije štampao kod Pajevića ne možemo da tvrdimo, jer nemamo o tome sačuvanih podataka. Iste godine, 23. maja, piše Sandiću: “G. Đ. Ivković izvolio mi je saopćiti svojim pismom od 12. t. m. da je Vaše rodoljublje udostojilo se primiti teškog truda da vodi korekturu za radove “Srpskog magazina”... G. Ivković pisao mi je da ste saizvoljeli primijetiti da S. M. trebao bi imati naslov “Srpsko-dalmatinski magazin”. Dopustite da Vam to rastumačim koliko je to sada moguće. “Srp. dalm. magazin” nazivom “dalmatinski” imao je nešto uži i kao egoistički obim; njegov sadržaj je više odgovarao vjerskoj potrebi. Naše današnje prilike zahtijevaju program “Srp. magazina”: “Brat je mio koje vjere bio”. Stoga smo našli za nužno da u oglasu istaknemo taj program i da napomenemo da je "Srp. magazin'' po svemu i svačemu jednak svakom Srbinu. Kad bismo sad dometnuli ono “dalmatinski”, ne bi već bilo po obećanju. No u stvari je jednako, jer i onaj je bio, i ostaje, jednako svakom Srbinu. Na peru zastalog krila njegovog, poletio je opet “Srpski magazin”... G. Ivković piše da ne može više štampati od 1000 komada S. M., a ja sam ga molio, negdje kasnije, za 1500, jer sam htio poslati mukte nekoliko 100-na u Staru Srbiju da se koristi. Vas molim da budete dobri preporučiti mu da štampa bar štogod više od 1000 komada, ako baš ne može 1500. To ne košta više ništa nego iznosi karta i mastilo, pa za tu malenkost grjehota je da mnogo srpsko siroče bude lišeno te lijepe duhovne hrane. Drugo izdanje doživjeti neće”... A u pismu od 17. jula iste godine mu piše: “Onim rodoljubnim djelima s kojima znadoste i umjedoste steći sebi u narodu srpskom neizgladivi spomenik na sva vremena, pribrojiste jedno više staranjem oko “Srpskog magazina”. Svijet to treba da zna, a već i radi toga što se ja tuđim perjem ne mogu kititi. Svijet će to i znati, ako dočekamo u nedalekoj budućnosti. I ovdje hvala. G. Ivković mi pisao neki dan da ste izvoljeli pomisliti se ozbiljnije o ovom navodu u ocjeni “Knj. Arvanita”, gdje se napominje da je knez autor... Hvala Vam na toj pažnji. Visoki autor caruje u mom srcu, a djelo njegovo zaslužuje svake pohvale. Ja sam, dakle, htio da mu poštovanje i hvalu prema raboti odam, koliko sam kadar. G. Ivkovaću sam pisao da Vi izvolite i još bolje i kako najbolje možete i umijete udesite... Pre-poručiti mi je i Vama da ne izostanu na naslovnom listu, koji će služiti mjesto korica, oni stihovi “Brat... i t. d.” Ja sam već dva put o tome pisao g. Ivkoviću, a Vas molim da mu to i Vi preporučite, jer taj njegov program i odgovara njegovom smjeru i sadržaju. Neka oni stihovi budu uokvireni. Hvala Vam velika što me tješite onako divnim izrazima o vrednosti “Srp. magazina”. To kad bi on doprinio iole koristi našoj, zajedno bi podijelili svi čestiti saradnici, a meni bi bila utjeha što sam s njima svima mogao doprinijeti općoj zgradi jedan kamičak. Ovamošnji listovi, kao što će Vam biti poznato, vrlo su se laskavo već o njemu unaprijed izjavili. G. Ivko-vić piše mi da ćete i Vi ovih dana koju reći u n. sad. “Zastavi”. Vi kao korektor to možete najbolje... doprinijeti.”[10] Krajem 1896. g. pojavila se prva sveska Dionisijevog književnog godišnjaka sa opširnim spiskom pretplatnika. U Beogradu je pretplatu skupljao književnik Andra Gavrilović, a u Prištini srpski konzul Branislav Nušić. Meću “predbrojnicima” su, pored tolikih intelektualaca raznog nivoa, bili i predsjednik Srpske kraljevske akademije Milan Đ. Milićević, predsjednik Ministarskog savjeta i ministar inostranih poslova u ostavci Nikola Pašić, akademik dr Milan Jovanović, slikar Steva Todorović, etnolog Sima Trojanović, Stevan Sremac, Ilija Vukićević i drugi.[11] U februaru 1897. g. poručuje Svetozar Ćorović po Veljku Radojeviću da mu Dionisije pošalje tri primjerka svoga časopisa. Ćorović se dopisivao s Radojevićem i u njegovim pismima slao poruke Mikoviću zbog policijske prismotre.[12] Pojavom Mikovićevog “Srpskog magazina” Bokelji su dobili svoj prvi književni časopis.[13] To je bio hrabar i vrlo riskantan pokušaj s političkog i finansijskog aspekta. Inicijativu mu je dao Sava Bjelanović i hrabrio je “pokretača i urednika ovoga godišnjaka da ne klone duhom u ovom svojem mučnom preduzeću”.[14] Čisti prihod od prodaje časopisa Miković je predvidio za fond “Srpskog glasa” u Zadru da bi mogao dvaput nedjeljno izlaziti. Prve ocjene o “Srpskom magazinu” donose Letopis Matice srpske i “Brankovo kolo”. Anonimni pisac prikaza, pretpostavljamo da je to, možda, i sam urednik Letopisa u to vrijeme Milan Savić, piše: “Nećemo da tvrdimo da su svi saradnici “Magazina” mladi književnici, ima ih koji su već stekli određen položaj svoj, ali će većina biti od onih kojima se mesi književna postupaonica. Takvi važe ovde masom, brojem svojim. U ovoj knjizi ima ih, ako se ne varamo, četrdeset i pet radnika, od kojih su gdekoji po više članaka napisali, sam urednik deset. Ako odvojimo poznate i uvažene pisce, ostaju većinom mladi nepoznati ljudi kao saradnici. No to ne čini ništa. Ti su mladi ljudi pokazali da štogod i umeju ili bar da voljno rade na polju na kom se misle odomaćiti. Svakako se mora priznati da je “Magazin” zanimljiva i raznovrsna knjiga kojom čitaoci mogu biti zadovoljni. Jedno nam valja zameriti što nisu svi članci u celini izneseni. U časopisu koji godišnje izlazi tek samo jedared, ne sme ući stvar koja će se nastaviti.”[15] Detaljniji prikaz i strožu ocjenu dao je u “Brankovom kolu” književnik Milan Budisavljević, poznat kao pripovjedač i prevodilac.[16] Navodimo karakteristične odlomke iz njegovog osvrta o Dionisijevom Magazinu: “Pisati o nekom književnom poduzeću koje je tek počelo živjeti, odista je teška stvar, osobito u našim srpskim prilikama gdje se za svaku riječ podmeću sasvijem drugi motivi od onijeh koji su zaista izazvali iskrenu besjedu. No nama u ovoj prilici bar se neće moći prebaciti dvije krajnosti, što nećemo naime obasuti knjigu ni bogzna kakvom hvalom, kao što bi to s puno prava a sa svoga gledišta učinile oduševljene patriote niti možemo obaliti vrijednost ovakvoj knjizi kako bi to mogli, iako ne s pravom, neki naši krajnji kritičari. Mi naime držimo da jednoj knjizi ostaje ista vrijednost, pa ma je hvalio ko ili kudio, jer ona sama za sebe najbolje kazuje koliko valja i šta bi joj još trebalo, te je dužnost naša samo da u svom prikazu nižući šta je u njoj, uhvatimo njezinu vrijednost i jasnije je čitaocu istavimo, te da on sam cjelokupan sud o njoj stvori.” U nastavku izlaganja Budisavljević ističe opšti utisak o vrednosti Dionisijevog godišnjaka riječima: “Ko je čitao nekadašnje knjige ovoga imena i iz iste srpske pokrajine, mora priznati da je ovaj novi “Srpski magazin”, kraj sveg truda, koji se na njemu ogleda, ipak iza pređašnjih zaostao. Kad bi se to, pravdalo, kao što je to već ušlo nekako u običaj, čitavim stanjem sadanje srpske knjige uveliko bi se griješilo, jer ovaj “Srpski magazin” nije, što bi trebao da je, pravo ogledalo srpske knjige i njezinih radenika.” Pisac prikaza zamjera starijim uglednim pjesnicima, kao što su Andra Gavrilović i Dragutin Ilić, da se nisu pobrinuli ovdje istaći boljim prilozima. Tako isto oštro zamjera mladim pjesnicima što su liriku žrtvovali i potčinili pod teret slabo umjetnički izraženih patriotskih motiva. A pored opravdanih zamjerki su i njegove pohvale početnicima koji obećavaju dalji polet svojim stihovima. Posebno ističe vrednost narodnih pjesama i pripovijedaka, koje su ukras svakog zbornika za skupljanje narodnog blaga. Pohvaljuje urednika Mikovića da ima “oprezno oko u izboru narodnih umotvorina”. Prikazi, po mišljenju ocjenjivača, su sasvim slabi. Prvi na “Bosansku vilu” i nije to nego samo književni oglas, iako se o ovom časopisu moglo dosta napisati poslije deset godina postojanja. Tako isto i ocjena “Knjaza Arvanita” nije uspjela, jer, izgleda, da se više mislilo o autoru-vladaru nego o njegovom djelu o kojemu se moglo “dosta povoljno” iznijeti. Na kraju želi da druga sveska časopisa bude plodnija.[17] Drugu svesku Magazina za 1897. godinu Miković povjerava poznatom rodoljubu, dubrovačkom štamparu Antonu Pasariću. Ona je izašla iz štampe sa zakašnjenjem, tek 1898. g. i sa znatno manjim obimom. Dok je časopis za 1896. g. imao 254 stranice, ova druga sveska ima svega 136. Izdavač i urednik trudio se da održi sve rubrike iz prve sveske. Te godine žali se Sandiću u pismu od 26. avgusta: ,,Pitate me za “Srp. magazin” i evo Vam odgovora. Ja sam s njim teško nagrajisao, jer pretplatnici su knjige s pohvalom primili, a još mnogi ne šalju pretplate, a međutim ja moram da platim štampariji. Ivković je učinio kao što Vam je poznato i na tome se je svršilo, jer ga nijesam htio goniti sudom. On je uračunao i korekturu, koju ste Vi iz Vašeg čistog rodoljublja vodili. Naveo je da Vi nijeste dospjeli, pa da je drugom platio. Ja mislim i dalje goniti sa ovijem preteškijem poslom da tijem ulijem jednu kapljicu ulja u ono sveopće kandilo, a tako mi Bog dao da mi se nađe svijeća na zadnjem času, više puta uzamljujem hljeb za hranu, jer je manastir jako siro-mašan, a ja neću da ga ostavim, jer bi morao biti zatvoren... Pozvao sam za saradnika gosp. d-ra Trojanovića i on se je rado primio podijeliti sa mnom ovu tešku no rodoljubnu muku. Ako izađe, iznijeće do 20 štamp. tabaka, a sa jednakom cijenom. Prošli nije mogao biti obilatiji radi troška. Ako vidite oglas i poziv na predbrojadbu, toplo Vam se preporučujem za saradništvo... Uostalom ja Vas molim da mi javite u kom listu bude izašao Vaš prikaz na “Srp. magazin”, na čemu Vam unaprijed velika hvala.”[18] Kao što se vidi iz ovog Dionisijevog pisma Sandiću u Ivkovića se razočarao, jer mu je naplaćivao i usluge koje nije učinio. I pored tolikog truda i apelovanja na savjest pretplatnika, Miković je ostao dužan Ivkoviću. Tada mu je pomogao prijatelj i saradnik Sergije Popović, iguman manastira Vrdnika, i izmirio sva Ivkovićeva potraživanja. I sa izdavanjem druge sveske opet zapada u dugove. O tome se žalio čitaocima svoga velikog ilustrovanog kalendara “Boka” u predgovoru 1909. g. ovako: “Daleko od štamparije, učenih ljudi i knjižnica, morao sam biti i bio sam i prezadovoljan uspjehom i javnom ocjenom. Kad sam se opravdano nadao dugom životu “Srpskog magazina” onemogućiše mu izlaženje predbrojnici, ne platiše svoj dug ni do sada ne podmiriše, te naša srpska štamparija u Dubrovniku i još izgleda na podmiru duga.”[19] Još ni 1909. g. ovaj dug nije bio podmiren. Dubrovački štampar Antun Pasarić strpljivo je čekao na isplatu časopisa, jer je dobro razumijevao Dionisijev položaj i sa njim sarađivao na zajedničkom djelu narodne prosvjete, uz braću Trojanoviće, poznate bokeljske pjesnike-rodoljube.[20] Nije ni dočekao tu is-platu. I pored ovakvih nevolja Dionisije ne klonjava. Uskoro priprema priloge za treću svesku “Srpskog magazina”, koja nije ugledala svijeta. Šalje književni oglas u redakcije pojedinih listova i časopisa. Tako urednik “Brankovog kola” objavljuje 1900. g. njegov oglas: “Dobili smo ovaj poziv na pretplatu za “Srpski magazin”, godišnji časopis za pouku, zabavu i književnost, knjiga III, uz saradnju srpskih književnika izdaje i uređuje Dionisije Miković, iguman. Ova će knjiga iznijeti do 10 štampanih tabaka. Cijena je knjizi jedna kruna. Imena g.g. pretplatnika štampaće se na kraju knjige. Gosp. skupljačima deseta knjiga na dar. Pretplatu za Srbiju prima dvorska knjižarnica Mite Stajića, Beograd, a za Crnu Goru Prva K. C. povlašćena knjižara P. M. Kaluđerovića, Cetinje. Čist prihod ove knjige namijenjen je zidanju srpske pravoslavne crkve u Spljetu, te kome je naručnije može pretplatu slati odboru za gradnju crkve u Zadar. Rok pretplate: ovogodišnji Mitrov-dan. Knjiga će ući u štampu dok se prijavi dovoljan broj pretplatnika za isplatu štamparskih troškova.”[21] Uredništvo jednog beogradskog časopisa piše o tome: “Naš vrsni saradnik i vredni književnik na Primorju D. Miković, iguman man. Banje, poziva na pretplatu “Srpskog magazina”, III knjiga, koga on izdaje i uređuje.” To je “jedan od najstarijih i najvrsnijih povremenih časopisa naših, udešen za širi krug čitalaca”.[22] Bez sredstava za jedan takav riskantan poduhvat, ostavljen od pretplatnika, podozrijevan od policije, Miković je morao da odustane od daljih planova za izdavanje časopisa. Ali ipak uz izdavački elan i osjećanje brige i odgovornosti da pomogne svome narodu pod tuđinskom upravom izdavanjem popularnih i korisnih edicija, došao je do nove zamisli da umjesto časopisa izdaje veliki ilustrovani kalendar koji će da bude prijemčiviji za široke narodne interese od književne revije. Tako je nastao Dionisijev veliki ilustrovani kalendar ,,Boka”, koji je odigrao veliku patriotsku ulogu i zbog kojega je stradao i dobio velika priznanja.[23] Dionisijev “Srpski magazin” danas je teško naći; možda samo u starijim bibliotekama. O njemu se svojevremeno pisalo, kao što smo naveli ovdje i na kraju rada. U novije vrijeme se obilježila šezdesetogodišnjica izlaženja samo jednim prigodnim člankom.[24] Svojom kratkovremenom pojavom dao je dragocjeni doprinos intelektualnoj borbi Bokelja za svoju kulturnu i političku samostalnost. Taj njegov kratki dah imao je snažan moralni uticaj na svoju sredinu. I dalje od nje, pogotovo na one krajeve koji su zajedno sa Bokeljima očekivali svijetle dane slobode i jedinstva. To svjedoče i saradnici, pogotovo iz Hercegovine i Bosne, čiji su radovi, uglavnom, političke tendencije. Da bi se danas mogao sagledati značaj ovoga časopisa u svome vremenu, potrebno je, makar i letimično, prelistati njegove stranice i razumjeti sve ono o čemu pišu naši renomirani književnici, a, pored njih, i početnici. Na koricama Dionisijevog književnog godišnjaka bila je istaknuta urednikova ideja-vodilja: jedinstvo našeg naroda, bez obzira na vjerske razlike. Pored stiha iz Davidovog 133. psalma “Kako je dobro i lijepo kad braća zajedno žive” (Psal. 133, 1) i Njegoševog gesla ,,Brat je mio koje vjere bio”, citirani su i stihovi crnogorskog kneza-pjesnika Nikole I. Ideju jugoslovenstva Miković je zastupao u svima svojim radovima i svome ličnom životu. To je naročito izrazio u svojoj programskoj pjesmi “Oj Sloveni, ljubimo se!”, objavljenoj u Magazinu za 1896. g.[25] Predviđajući veliki značaj svoga časopisa, za čiji se opstanak grčevito borio uz velika odricanja i razočaranja u ljude, piše u predgovoru prve sveske: “Istorija ovog preduzeća kazaće u svoje vrijeme kako smo započeli, ko nas je pomagao, a ko nas je odmagao. Na ovaj teški posao nije me povela nikakva lična korist ili ambicija, nego opća rodoljubna stvar.”[26] S pravom je isticao da opstanak časopisa zavisi od pretplatnika i čitalaca. Nadao se u njihovu svesrdnu pomoć da se ovaj godišnjak, kao jedino književno glasilo, održi. Pretplatnici su ga razočarali. To spominje u predgovoru druge sveske: “Onaj lijepi opći javni glas, koji je popratio lanjski “Srpski magazin”, ohrabrio me, pa blagodareći Bogu, evo me: dragi čitaoci, pred vama i sa drugim Srpskim magazinom... Mogao bih poviknuti “Prođoh kroz oganj i vodu” dok iskupih lanjsko obećanje. To će mi lako povjerovati svi koji pišu, izdavaju i urećuju srpske listove i knjige; a još lasnije oni koji još poznavaju moje okolnosti kojijema sam u skromnom položaju podvrgnut. To neka me i izvini što vam prije sa ovom knjigom ove godine ne mogah nazvati Boga... Do vas je da slijediti mogu... Neka je hvala saradnicima, skupljačima i pomagačima.”[27] Nažalost, ovaj Dionisijev pozdrav pretplatnicima, čitaocima i pomagačima druge sveske “Srpskog magazina” bio je istovremeno i urednikov oproštaj od one male grupe prijatelja koji su ga hrabrili da izdrži sve poteškoće u izdavanju časopisa. I za drugu svesku upao je u dug, jer “predbrojnici” ne platiše “koji svoj dug od preko 1000 kruna”.[28] Miković je bio veliki entuzijasta i rodoljub. I dok je sam živio u nemaštini, često bolestan i od policije sumnjičen, imao je snage da planira svoju izdavačku djelatnost i da, uz mali talenat i veliki trud, piše i sarađuje u preko trideset časopisa i listova.[29] To je izrazio na više mjesta, a osobito u svome časopisu najljepšim stihovima što ih je uspio da napiše. To je pomenuta pjesma “Oj Sloveni, ljubimo se!” od koje ovdje navodimo najizrazitije motive: “Oj Sloveni, ljubimo se, Manje umjetničke vrednosti, a istog političkog značaja je i njegova pjesma “Iz slave u slavu” kojom obilježava dva velika slavlja: četiristogodišnjicu Obodske štamparije i otkrivanje Gundulićevog spomenika u Dubrovniku.[31] Takva je i pjesma “San” poznatog bokeljskog pjesnika dr Vladimira Trojanovića, puna slobodarskih nagovještaja o velikim danima koji dolaze iza duge okupacije.[32] Slična je i stihovima ispovijest “Zvijezdama se tuže” jedne početnice Olge Rakićeve iz Šibenika, koju je dobro zapazio i pohvalio ocjenjivač Dionisijevog Magazina u “Brankovom kolu”[33] i o kojoj je Dionisije pisao: “Pozdravljamo ovu našu početnicu dobrodošlicom. Želimo da ne sustane nego da steče vijenac slave kojim se već kite neke naše sestre.”[34] Takva je i druga početnica, učiteljica Katica Krajić iz Bosanskog Petrovca sa pjesmom “Braći Bosancima”, kojoj Dionisije želi uspjeha.[35] Dobre priloge iz oblasti istorije i etnografije donose obje sveske. Tu su, na prvom mjestu, radovi Vida Vuletića-Vukasovića, profesora iz Dubrovnika, iz oblasti etnografije (o ukrasima kod Južnih Slovena i o narodnim običajima na Korčuli). O crnogorskoj teokratiji piše Lazar Perović, profesor na Cetinju, a Jovan Šarić iz Zadra daje antropogeografski prikaz Dalmacije. Od biografija ističe se ona Filipa Radičevića o crnogorskom mitropolitu Petru I Petroviću-Njegošu, koja je objavljena u dvije sveske. Miković piše o pomorskom kapetanu Andru Đurkoviću iz Risna. Posebno poglavlje posvećeno je narodnim pjesmama, pripovijetkama, poslovicama i zagonetkama. To su, uglavnom, umotvorine nepoznate Karadžiću i Vrčeviću, zapisane od narodnih pjevača i ovdje prvi put objavljene. U tome Dionisije prednjači. On je svojevremeno skupio dvije zbirke narodnih epskih i lirskih pjesama raznoga žanra, dotle nepoznate. Kako nije imao sredstava da ih štampa, predao ih je Srpskoj akademiji nauka, uz posredništvo Srpskog akademskog društva “Zora” iz Beča još 1887. g. Za ovaj trud Akademija mu je dodijelila nagradu iz Fonda Kolarčeve zadužbine.[36] Vrlo malo se bavio književnom kritikom. Najraniji rad mu je ocjena “Knjaza Arvanita”. U prikazu se osvrće na konstrukciju i siže djela. U početku prikaza govori o kritičaru uopšte: “Kritičar je dušmanin svog roda, koji lično prijateljstvo pojedinog pisca pretpostavi općem interesu prosvjetnog napretka, a težinu toga grijeha jako osjeti na savjesti. Kritičar je sudija, pa kao takav ne smije imati pristrasnih očiju nego držati književno mjerilo kao što nam prikazuje suce slika starijeh naroda.” Miković ističe primjere narodnog morala kao inspiraciju za književno stvaralaštvo: “Tužili bi se mi, a čini nam se s razlogom, što naši pjesnici nemaju dostojnije pažnje za naše stvari, jer mi imamo svoga dosta i predosta. Tu valja da tražimo izvora, da se napojimo književne slave. I nigdje se tako napojiti nećemo, ni rodu više koristiti. Gundulić, Pucić, Milutinović, Nenadović, Branko bili su prožeti tijem duhom. I “Snohvatice” Zmajeve svjedočanstvo su tome, jer njihova jedrina miriše dušom narodnog genija. A je li što više obesmrtilo vladiku Njegoša od “Gorskog vijenca”. On ga je svio iz bašte naše narodne filosofije... Ovaj spjev nije dramski čin u strogom smislu ove riječi nego je divna istorijska crta, prikazana u dramskom obliku.”[37] Koliko je Miković uspio kao književni kritičar kazali su ocjenjivači njegovog časopisa. I prosječan čitalac to uviđa. Ovo je više pohvala knezu-pjesniku i veličanje njegove ličnosti kao vladara i pjesnika nego objektivna ocjena spjeva. Dionisijev “Srpski magazin” imao je skoro sve rubrike koje imaju i današnji književni časopisi. I nešto više. To se naročito odnosi na one odjeljke sa etnografskom građom, u prvom redu folklorom. Njegov višestruki i vrlo plodni rad na narodnoj knjizi donosio mu je i visoka priznanja. Počev od Stojana Novakovića, na čiji predlog je odlikovan Ordenom sv. Save III stepena sa ogrlicom, pa sve do Janka Đonovića, koji oduševljen u starčevoj radnoj sobi piše mu riječi pohvale, i do naših dana, kada je oživjela uspomena na njegovo stvaralaštvo u nizu napisa i narasla je literatura o ovom zaslužnom pregaocu. On nesumnjivo pripada plejadi naših kulturnih radnika “koji svojim skromnim trudom svesrdno služe svome pozivu i idejama svoga vremena”.[38] BibliografijaI
|
