• Predlog o uniji Crne Gore i Srbije
• Poruka prestolonasljediku Srbije o bojnoj gotovosti Crnogoraca
• Poziv Crnogorcima za stupanje u Prvi svjetski rat
• Novogodišnja proklamacija kralja Nikole Crnogorcima povodom stvaranja jugoslovenske države
• Srpska Pravoslavna Crkva je jedinstvena, a istorijsko pravo na patrijaršijski Tron ima Crna Gora i njen Pećki mitropolit (iz službenog lista kraljevske vlade Crne Gore u izgnanstvu, "Glasa Crnogorca", br. 88, 1920. god.)

Vaše Veličanstvo, dragi brate i zete moj!

Poslije tolikih patnja i muka našega naroda Bog je milostivi dosudio da ga vidimo danas oslobođena ispod turskog jarma, srećno uveličana i u bratskoj ljubavi zagrljena. Neka je za to i sada i vazda Svevišnjem slava i hvala.

Naš je narod u ovome prošlom ratu bio ka vazda hrabar i izdržljiv i svjestan zadaće, koju je slavno izvršio. Slava našem dobrom narodu srpskom, koji je sa oduševljenjem i smjelošću ustao i krenuo putovima koje smo mu Vaše Veličanstvo i ja označili.

A da se tome narodu, punu vrlina, unekoliko odužimo, mislim, dragi mi brate, da bismo to najbolje izvršili kada bismo stavili tvrd temelj jednom sporazumnom radu. Mi smo obojica već ljudi u godinama, te ni dužnost nalaže da naš narod i naše nasljednike ostavimo nakon nas na jednoj tvrdoj podlozi za njihov život, za njihovo blagostanje, za njihovu bezbjednost i za očuvanje nasljedstva koje im ostavljamo, kako bi tim načinom lakše mogli pristupiti ostvarenju nacionalnih zavjeta. Što skoriji naš sporazum u tome pravcu bio bi koristan objema stranama.

Prijeka je potreba saglasiti se na temelju nezavisnosti i jednopravnosti naših država i dinastija u obilježavanju dužnosti prema zajedničkom zadatku u vojničkom, diplomatskom i finansijskom polju.

Uradimo li sve ovo, dragi mi brate, za našega života, koliko će ni olakšati duši i umornim životima na radu oko dobra i sreće našega naroda!

Jest, ostavićemo tako našim sinovima jedno dušom sjedinjeno i snažno Srpstvo, bogato plodnim ravnicama, isprepletano rijekama, ukrašeno šumama, bogato rudama, a kupano morem, našim slobodnim srpskim morem.

Po tom prostranom Srpstvu, najljepšem kraju svijeta, širiće se na stotine hiljada jedrih srpskih momaka da sve to očuvaju i radom i kulturom poljepšaju i obogate.

Ne samo naš narod iz Srbije i Crne Gore sporazumu će se tome obradovati, nego i ona naša neoslobođena braća srpska pa i cijelo Jugoslovenstvo i u nadi jedne opšte zajednice, dušu će mi krijepiti.

Naša vjekovna pokroviteljica Rusija svoj će materinski blagoslov dati našem sporazumu. Mi ćemo joj osnaženi moći još bolje dokazati našu zahvalnost, našu vjernost i ljubav za sve ono što je za nas tokom vjekova učinila, dok ne je najzad vidjela oslobođene i sposobne da možemo sopstvenim životom živjeti i biti joj do potrebe najzahvalniji, najlojalniji i najvjerniji saveznici.

Ako je Vaše Veličanstvo ovoga mišljenja, bilo bi potrebno da se što prije sastanu po jedan ili dva državnika Vaša i moja i da na temelju gorerečenome izrade plan za jedinstvo rada naših država.

Vazda prožet idejom opštega srpskoga dobra, pristupih ovome koraku u vremenu, što smatram pogodnom, ubijeđen da ću naići na svesrdan odziv u rodoljubivoj duši Vašega Veličanstva i Vaših mudrih državnika.

Ponos srpskoga plemena nije dopustio da se ide dalje u popuštanju. Slatke su žrtve koje se podnose za pravdu i narodnu nezavisnost. U ime božje i uz pomoć naše vjekovne zaštitnice Rusije i simpatija civilizovanih naroda naš će srpski narod i iz ovoga nametnutog iskušenja pobjednički izaći i obezbijediti svoju sjajnu budućnost. Moji Crnogorci već su spremni na granici da ginu u odbrani naše nezavisnosti, Živio moj mili unuče, na radost tvoga dragoga oca i moju! Živjela hrabra srpska vojska! Živjelo naše milo Srpstvo! 

Crnogorci!

Još ne dospjeste da krv operete s vaših hrabrih mišica, a vaš stari kralj primoran je da ve i po treći put za nepune dvije godine dana pozove pod oružje, da ve i po treći put povede u rat - u sveti rat za slobodu Srpstva i Jugoslovenstva.

Crnogorci!

Sudbonosni čas je kucnuo! Crno-žuti barjak, koji od davnih vremena kao mora pritiska dušu jugoslovenskog naroda, razvio se da taj narod sad potpuno uništi, da njegove slobodne predstavnike, Srbiju i Crnu Goru, pregazi.

Uzmičući pred najezdom silnoga Osmanlije, Jugosloveni su se prilogađavali hrišćanskoj Austriji da se s njom zajedno opru najezdi sa Istoka. Oni su kod nje tražili spas života, a našli su grob svoje slobode. Nemilosna Austrija primala ih je ne kao pomagače za zajednički opstanak, već kao izmećare i uboge najamnike da njihovim mesom i krvlju njihovom štiti isključivo svoje sebične interese. Držala ih je kao bedem prema razjarenom Azijatu i gurala ih nemilosrdno na klanice njemačkih i italijanskih polja. Heroji bitke na Baucenu, gdje je slavni švedski kralj poginuo, bili su Jugosloveni. Krvlju svojom prelili su bojna polja Holandije i zalili obale Sjevernog mora, Adriju su joj, zaludu, samo oni očuvali. Beč, iz kojeg se sada naredbe daju za uništenje Srpstva, očuvali su bedemi kostiju slovenskih.

Za sve to Austrija je zahvalila Jugoslovenstvu nepravdom, gonjenjem, robovanjem i pakosnim sijanjem razdora među braćom, za što je čak i crkvu kao sredstvo uzimala.

Dok su lanci robovanja stezali Slovence u zemljama Monarhije, dotle su nosioci crno-žute boje čupali i isčupali srce Srbinovo - divnu Bosnu i Hercegovinu.

Krvlju srpskom zaliveni Skadar i Drač oteli su nam svojim intrigama. A kad im sve to nije pomoglo - kad su se slobodne srpske zemlje, osnažene posljednjim ratovima, hvala budi bogu i junaštvu srpskom, spremale za novi kulturni život; kada su se slovenska braća našla zajedno u prostranoj crkvi sve Jugoslavije, sa amvona kojeg otpočela se pripovijedati sloga, bratstvo i jednakost - latili su se oružja da svoje zlobne namjere postignu, da nas unište.

Crnogorci!

Austrija je objavila rat našoj dragoj Srbiji, objavila ga je nama; objavila ga je Srpstvu i cijelom Slovenstvu.

Našu pravednu stvar uzela je u zaštitu moćna Rusija, predstavnica velikog Slovenstva i naša vjekovna zaštitnica, sa svojim prosvijećenim saveznicima.

Crnogorci!

Krv se već lije na Dunavu, Savi i Drini; lije se na granicama naše moćne zaštitnice Rusije i njene saveznice Francuske, pa sad - ko je junak, na oružje, Ko je junak nek slijedi koracima dva stara srpska kralja: da ginemo i krv prolivamo za jedinstvo i slobodu zlatnu.

Na našoj su strani bog i pravda. Mi smo htjeli mir, nametnut nam je rat. Primite ga kao i uvijek, primite ga srpski i junački, a blagoslov vašeg starog kralja pratiće ve u svim našim podvizima.

Živjeli moji mili Crnogorci!

Živjelo naše milo Srpstvo!

Živjela naša moćna zaštitnica Rusija i njeni saveznici!

Tri godine su već otkada nas je rastavila teška sudba! Tri godine muka i iskušenja za vas u ropstvu, za mene u izgnanstvu. Velike su i prevelike žrtve i muke koje crnogorski narod vjekovima podnosi, ali ovo su bile najveće i najužasnije. Tako je to možda suđeno bilo (...) Trebalo je, valjda, još i ovo mučeništvo podnijeti, da bi nam bilo priznato nešto, što smo odavno zaslužili; da bi se za našu mili Otadžbinu moglo s pobožnošću reći: Crna Gora je najveći mučenik svijeta, jer nikad i niko nije veće, idealnije i nesebičnije žrtve podnosio od nje za stvar časti, za stvar opštenarodnu, za pravo i slobodu.

Kad su 1914. čast, pravo i opstanak Srbije bili dovedeni u pitanje poznatim nasiljem Austro-Ugarske, prvi sam bio ja, koji sam u ime vaše i s vama stao na braniku Srbije. Svi uslovi koje je Crna Gora tada stavila Srbiji za svoju saradnju bili su ovo nekoliko riječi, koje je moja vlada uputila vladi Srbije: "Vaša sudbina je i naša". Ja ipak telegrafisao sam mome unuku prestolonašljedniku Aleksandru: "Moji Crnogorci već su spremni na granicu da ginu za naše zajedničke ideale". U toku osamnaest mjeseca rata Crna Gora vjerno se odužila u svakom pogledu i na svakom polju dužnostima brata i saveznika. Koncem tragične 1915. vi ste, moji dragi Crnogorci, učinjeli najveće i najslavnije djelo koje ste igda učinjeli u svojoj punoj besmrtnosti, viteštva i slave istoriji. Vi ste vašim golim prsima, golih i iskrvavljenih ruku, gladni i nenaoružani, bili za skoro čitava tri mjeseca neprobojan bedem i neprobojna falanga na Grahovu, Troglavu, Drini, Višegradu, Javoru i čak duboko u Srbiji, o kojoj se lomio jedan za drugim svaki val onda još bijesnog neprijatelja. Vašim herojstvom i žrtvama, koje bezgranično činjaste tada, spašena je od ropstva vojska Srbije, jer joj vi, i niko drugi, sačuvaste odstupnicu preko Crne Gore. Dužnost koju smo dobrovoljno tada uzeli prema Srbiji, mi smo, kao i uvijek, vršili revnosno, bratski i prebratski, i sa krajnjim požrtvovanjem, te smo i postali žrtva nje. Crna Gora prinijela je tada i samu sebe na žrtvu, radi Srbije i radi narodne ideje. Ni prošlost ni sadašnjost, niti ijedan narod, ili religija, nije u stanju navesti čistije i nesebičnije žrtve od ove naše. Ne istorija, nego sadašnjost i jedan naročito stvoren sud moraće pokazati, da li je ova žrtva morala biti tolika i ko je krivac za nju. Ja ću mirno čekati, s uvjerenjem, da sam tada, kao i uvijek, ispunio dužnost Crnogorca, Srbina i vladaoca, i da će optuženi biti oni, koji me, s malo dostojanstva i čojstva, pokušavaju klevetati. Na taj eto način ja sam bio rastavljen od vas, od vas s kojima sam skoro čitav vijek doziđivao gnjijezdo slobode, ne samo slobode srpske, jugoslovenske nego i balkanske; od vas s kojima sam šezdeset godina već pisao najljepše stranice naše slavne istorije i činio s vama djela koja su mučeničku Crnu goru izdigla na neviđenu dosad visinu, i pribavila joj među civilizovanim narodima ugled, koji još do danas nije dostigao nijedan mali narod u svijetu.

Težak i najstrašniji i najtragičniji događaj bio je to u mom životu. Ipak ja sam mu morao šljedovati, pokoriti se, te tražiti zaštitu ne radi sebe. nego radi vas, u naših moćnih saveznika. Nažalost, nade moje u mnogome su me izdale. Ja i vi bili smo iznevjereni od nekog, od koga smo imali razloga najmanje nadati se, za kog smo žrtvovali sve i kog smo spasli. Taj neko jeste, ne herojski i bratski narod Srbije, nego zvanična Srbija.

Vama je poznato, da zvanična Srbija već odavno u Crnoj Gori nije gledala brata i udrugara na zajedničkom poslu, nego protivnika koga se je po nekom ludom shvatanju, trebalo otarsiti, tobož u interesu Srbije. Naoružani neobjašnjivom mržnjom prema Crnoj Gori i njenim predstavnicima i lišeni solidne moralne osnove, izvjesni političari iz Beograda, postavili su se, u politici prema Crnoj Gori na načelo: cilj opravdava sredstva. Zvanična Srbija zaboravila je sve žrtve, koje je Crna Gora učinila za Srbiju 1914. i 1915. Intrige koje je, još dok smo bili na domu, činila protiv Crne Gore u zemlji i među saveznicima i koje su mnogo doprinijele katastrofi Crne Gore, ona je nastavila, bez rezerve, u inostranstvu. Zvanična Srbija potrošila je milione na intrige i klevete protiv Crne Gore i njenih predstavnika. Nijesam klevetan samo ja, nego sva Crna Gora i njeni predstavnici. Imali su obraza tvrditi u savezničkoj štampi, između ostaloga, da su moje vlade u Crnoj Gori za vrijeme ovoga rata "državale tajne prijateljske veze s neprijateljem", i da nijesu ništa drugo radile nego "onemogućavale napore Srbije"; da je Crna Gora samo "forme radi" ratovala, a da, ustvari, rat nije ni vodila. Jednom riječju, vođena je jedna najodvratnija kampanja kojoj je bio cilj: omalovažiti ulogu Crne Gore u ovome ratu i srušiti njen visok ugled među saveznicima.

Crna Gora i Crnogorci nemaju neiscrpna bogatstva, velikih gradova i varoši, plodnih ravnica, umjetničkih spomenika. Sve što imamo bilo je, i prije i sada: sloboda, čast i junaštvo. To je najveće i jedino blago Crne Gore i Crnogoraca. Nestane li toga, nestalo je svega! Meni u izgnanstvu preostajao je mučan i ničim nezaslužen zadatak da branim čast i ugled Crne Gore od bijednih sinova zemlje naše, od kojih neki bijahu uživali i moje povjerenje, a za koje se staviše u službu zvanične Srbije, da za novac klevetaju i izdaju ne samo mene, nego sve što je najsvetije i najdraže svakome Crnogorcu.

Zbog intriga i kleveta o kojima je riječ, pored svih mojih napora, narod u zemlji bio je lišen zaslužene pomoći od strane naših moćnih saveznika, isto tako i interni, koji bi, da nije bilo jednog plemenitog engleskog i jednog američkog društva, ostali bez ikakve pomoći. Moja vlada, pak, nije mogla pružiti pomoć, jer, nažalost, nije imala čim. Moji neprijatelji htjeli su, da tijem što mi onemogućavahu rad na pomoći narodu u zemlji, izazovu mržnju naroda protiv mene. Ipak, pored svega ovoga, na mnogobrojne predstavke moje i moje vlade, saveznici su, cijeneći žrtve koje je Crna Gora učinila, pristali napošljetku da ishranjuju narod crnogorski; čekao se samo još pristanak vlade austro-ugarske na postavljene uslove. U međuvremenu došla je i propast naših neprijatelja.

Pored svijeh kleveta, vlada Srbije nije uspjela da diplomatski uništi Crnu Goru. Trebalo je uništiti na drugi način, koji neće izazvati gnušanje kod civilizovanog svijeta, koga je trebalo uvjeriti da uništenje i obeščašćenje Crne Gore žele sami Crnogorci. Kad je neprijatelj slomljen silnim udarcima udruženih saveznika, napuštio našu milu Crnu Goru, okupirala ju je, u ime vlade Srbije, njena vojska. Ona je ušla ne s grančicom mira i bratske ljubavi nego s namjerom da sruši najveće dobro svakog naroda i države - suverenitet njen, i uništi njeno državno biće, koje je tekovina vjekovnih napora i krvavih  borba Crnogoraca. Da bi se pred svijetom, kao Pilat, mogla od ovoga bogomrskog i u istoriji nezapamćenog zločina pravdati i preturati ga na narod crnogorski ona je falsifikovala volju narodnu. Skupila je takozvanu Veliku narodnu skupštinu i na jedan nasilnički način, čije odluke nemaju nikakve važnosti, jer Velika narodna skupština i ne postoji kao ustanova po našem Ustavu, akamoli da je nadležna da rješava o sudbini Crne Gore! Pa i ovakav zločin izvršen je prepadom, kukavički lišavajući od učešća u rješavanju o sudbini zemlje nekolike hiljade mučenika i heroja, koji se još ne bijahu vratili iz ropstva.

Zašto sve ovo? Zato što žele stvoriti od Crne Gore jedan ili dva okruga srbijanska, kojima će oni gospodariti, a ne ravnopravnog brata. Zato što znaju da je želja svakog Crnogorca da stupi u jedinstvo jugoslovensko na ravnoj nozi sa Srbijom, a nikako drukče, i što bi da im se dala sloboda odluke, izglasali ovakvo ujedinjenje, a ne koje ponižava čast i dostojanstvo Crne Gore.

Dragi moji Crnogorci,

Od zvanične Srbije i njenih agenata optužen sam kao protivnik jutoslovenskog jedinstva. Međutim, nijedan pojedinac u srpstvu i jugoslovenstvu nije više radio na njemu od mene, nastavljajući u tome djelo mojih besmrtnih predaka.

Ne, nijesam ja protivan njemu, ali ne dam da Crna Gora uđe u jugoslovensku zajednicu oklevetana i na način, koji ne dolikuje njenoj slavnoj prošlosti, njenom dostojanstvu i njenim bitnim interesima. Ne, ona neće ulaziti mučki i lupeški u taj veličanstveni hram, kome je ona postavila temelj, i na koji je ona prva razvila zastavu svoju sa Dušanovim bijelim orlom, čije gnjezdo bješe vjekovima samo na Lovćenu. Ona to nije zaslužila. Sjeni slavnih predaka naših, palih za ideju slobode sveg našeg naroda, bunile bi se protiv toga.

Nebrojene i nesebične žrtve vjekovima podnošene, potoci plemenite krvi naših najboljih sinova, prolivene ne samo niz naše suro stijenje već i na bregovima Bojane, Neretve, Miljacke, Drine, Morave i Bregalnice, traže drukčiji i svečaniji ulazak naš u jugoslovensku zajednicu, a ne kakav joj je pripremila vlada Srbije. Taj momenat moraju pozdraviti s pobožnošću, s kapom u ruci, svi pošteni Jutosloveni.

Moji slavni preci i ja radili smo s vama cijelog vijeka na djelu narodnog ujedinjenja. Ja sam taj, koji sam na njemu radio s knjazom Mihailom i vladikom Štrosmajerom, nastavljajući u tome rad Rada vladike s banom Jelačićem. Čim su se pak granice Srbije i Crne Gore dodirnule, ja sam 1914. predložio između njih uniju. U izgnanstvu moja je vlada 1916. i u julu 1917, činila korake kod vlade Srbije za bratski i sporazumni rad u pitanju narodnog ujedinjenja. Ja, pak, lično, izjavio sam svoju gotovost u ime Crne Gore, da stupam u jugoslovensku zajednicu mojim reskriptom od 1. jula o. g. (1918-Dž) i proklamacijom Jutoslovenima od 7. oktobra o. g. (takođe 1918-Dž), ističući da oblik vladavine i unutrašnje uređenje buduće jugoslovenske zajednice treba da bude prepušteno isključivo volji naroda, koja mora biti suverena nad svim ostalim. Nažalost, vlada Srbije odgovorila je na njih ranije Krfskom deklaracijom, a sada načinom i nasiljem kakavo ne pamti istorija civilizovanih naroda. Pored svega toga ovaj akt odobren je i zvanično od vlade Srbije. Ona je 28. decembra 1918. opozvala svoga poslanika, do tada akreditovanog kod moje vlade, smatrajući taj nasilni akt kao legalan. Međutim, taj akt niti je ikad bio priznat od makoje civilizovane države, akamoli od kojeg saveznika.

Crna Gora je Crnogoraca. To je bilo, to će i biti. Naši veliki saveznici i dalje su zastupljeni poslanicima pri mom dvoru. Crna Gora će biti uspostavljena, sa svim njenim pravima. To je svečano, u nekoliko puta do sada bilo proklamovano od strane moćnih saveznika naših. To je jedna od dužnosti saveznika, koju su velikodušno uzeli na sebe, isto tako kao i obavezu o sadašnjoj ishrani naroda, koju su na sebe uzele vlade naših plemenitih saveznika. O tome su moju vladu obavijestile vlade: Engleske, Francuske, Italije i Amerike, a iza kojih nije izostala ni ruska vlada iz Omska (Sibirija), vjerna vjekovnim tradicijama i očinskoj ljubavi Rusije prema Crnoj Gori. U isto vrijeme, saveznici su uzeli obavezu o finansijskoj pomoći i ekonomskom uspostavljanju Crne Gore, što je predmet stalnih briga mojih i moje vlade.

Sami Crnogorci, i niko više, odlučiće slobodno, zakonskim putem, o budućnosti Crne Gore, koja će, uvjeren sam, biti dostojna svoje prošlosti. Ja ću tu odluku prvi pozdraviti kakva god ona bila. Ni ja ni moja kuća nijesmo se popeli ni držali na prijesto Crne Gore silom; nećemo na njega ni ostati ako to zahtijevaju interesi Crne Gore i jugoslovenskih naroda. Prava volja naroda bila je i biće za nas zakon. Sačekajte čas koji tek što nije nastupio, kad ćete moći slobodno i dostojanstveno reći, kako priliči Crnoj Gori i Crnogorcima, vašu riječ o budućnosti Crne Gore. Uvjeren sam da će pravo pobijediti silu i istina laž, te da Crnoj Gori i Crnogorcima neće izostati zaslužno i dostojno priznanje, ne samo našeg cijelog naroda, nego i naših saveznika, za nadčovječanske žrtve, koje su podnosili skoro šest vjekova za načela koja danas triumfuju. Zbog toga ja sam zadovoljan što vi mogu reći: Srećan vi Božić i Hristos se rodi! te poželjeti vi srećnu Novu godinu, koja će - nad u Boga - biti početak srećnije i zaslužnije ere u državnom i nacionalnom životu našem!

Srbijanci su ovih dana proglasili karlovačku patrijaršiju za svesrpsku, i daju joj onu vlast, koju je nekada srpski patrijarh imao za vrijeme silnog Cara Dušana. Poznato je da je Car Dušan godine 1346. osnovao u Peći srpsku patrijaršiju, koja je docnije, pošto je veći dio srpske države pao pod ropstvo osmanlisko, pala u ruke Turaka. Zbog nasilja turskih potonji je patrijarh pećski Arsenije Čarnojević god. 1690. ustao s narodom na oružje protivu turske vladavine. Poslije neuspjele pobjede nad Turcima, on je sa ogromnom masom naroda i sa narodnim prvacima, odstupio u nekadašnju Južnu Ugarsku, gdje je privremeno zauzeo mjesto sjedišta u Srijemskim Karlovcima, u nadi da će brzo doći prilika da se opet povrati u svoju osveštanu patrijaršisku prijestonicu u Peći. Između ostalih ideala, koje je srpski narod vjekovima gajio, on nije nikad napustio ni tu ideju da opet vaspostavi srpsku patrijaršiju u Peći, jer je uvijek smatrao karlovačke nasljednike pećskog patrijarha Arsenija Čarnojevića samo kao mitropolite karlovačke, a titula patrijarha samo kao da im je jedno istorisko počasno zvanje. Ovakav položaj mitropolita karlovačkog smatrale su i ostale srpsko-pravoslavne mitropolije, pa i sama beogradska vlada, dok su se sada prihvatili toga posla da rečenu mitropoliju stave u rang patrijaršije. Inače da su je smatrali patrijaršijom ne bi bilo nužde da se to proglašenje vrši, nego bi se i samim političkim oslobođenjem srpskog naroda i srpskih crkava proširila vlast patrijarha karlovačkog, da je on posjedovao pravo srpskog pravoslavnog patrijarha. Prema istoriskom pravu naše crkve jedino mitropolitu pećskom pripada pravo da bude patrijarh cjelokupne srpske pravoslavne crkve.

Crnogorski narod, koji je u svojim vjekovnim naporima zasnovao srpsku državnu misao i stvorio prvu političku državu i omogućio svojim nesebičnim i junačkim podvizima da se oslobodi srpsko pleme ispod turskog i austriskog ropstva, oslobodio je i Peć, sjedište srpskog patrijarha. Samim oslobođenjem Peći, oživjela su i realna patrijaršiska prava pećskog mitropolita. Crna Gora je htjela da imenuje jednog patrijarha opet u Peći, ali kako još tada nije bio oslobođen jedan veliki dio našeg naroda koji se nalazio pod austriskim ropstvom, taj je akt bio odložen. Čim se Crna Gora vaspostavi, mitropolit pećski ima biti proglašen sa svima njegovim istoriskim pravima za patrijarha cjelokupne srpske pravoslavne crkve. Toga se prava Crna Gora kao vječno slobodna srpska država i kao osloboditeljka Peći neće smjeti nikada odreći. U protivnom ona bi se ogriješila i prema svom narodu, koji nije nikad dozvolio da se sa njenog amvona čuje propovjed zarobljenog oltara.

Svih su ovih prava, koje ima Crna Gora i njena crkva, potpuno svjesni beogradski zločinci, pa su zato sa naročitim ciljem pohitali, pošto se Peć, nalazi u Crnoj Gori, da nam to pravo otmu. Međutim, ni ta im pustolovina neće poći za rukom. Peć i pećska patrijaršija mora biti opet ono što je nekada bila srpskom narodu i srpskoj crkvi. 

* U Nej-Sen-Siru kod Pariza se nalazilo sjedište vlade kralja Nikole

[ Projekat Rastko Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /