Najtoplije molim mojega brata kralja Aleksandra da izvini ove nekolike poruke, koje se osmjeljujem preko njegova vjeroodanoga mu ministra Vasića najpovjerljivije podnijeti.

Odstupanja Vujovićeva kabineta, sa kojim je moja vlada pune dvije godine u najljepšem skladu i sporazumu radila na polju opšte srpske stvari sa uspjehom i na zadovoljstvo kraljevo i moje, uliva u mene sumnju, kojim će pravcem novi kabinet okrenuti. I srpska i strana štampa zloslutno predriču nastupanje novoga pravca ovog ministarstva i skretanje mu sa slavenske na neslavensku stranu. Bože sačuvaj da to bude - nesreće ne bi
bilo veće za nas Srbe od te!

Ja molim moga mladoga brata da ne bi podlegao rđavim savjetima i ličnoj možda kakvoj osjetljivosti te da ne napusti ruku o kojoj visimo svi i koja ne žive drži. Vrijeme sve popravlja; ono liječi i od velikijeh srdžba, a kamoli od manjih.

Ne treba zamišljati mraza, đe ni je ognjište životvorne toplote.

A nikad kao sada treba ni se sporazumjeti kako da našem narodu damo neku malu oduhu u nadanju i vjerovanju u bolju budućnost. Jer Austrija s one strane sramno ustupa mahu i nadmoćiju Njemačke, a ovamo se okomiva svakijem prijetnjama, zastrašivanjima i obtešćavanjima prometa i interesa trgovinskih. Srpskoj štampi, koliko u monarhiji, toliko i u Bosni i Hercegovini, sukraćeno i ono kam i malo slobode, koju im ustav i dosadašnji zakoni dopuštavahu, i jadikovanje njeno sistematično se zaplenjuje bez stida i zazora. Srb već ne smije progovoriti u toj monarhiji. On grđe stoji tu, negoli je ikad stojao. On misli da je napušten osobito od 1897. od strane Rusije, a i u nas, Srbiju i Crnu Goru, izgubio je nadanja. Pomamljen, izgubljen, vidi Njemca na srpskoj zemlji i đe preko nje teži na Solun. I riječi i štampa monarhije i pokreti vojske i vježbanja i na suhu i na moru ulivaju najozbiljnije zebnje u našem narodu za svoju budućnost. I narod je gotovo stao misliti da mu je mrklo.

Koliko mi je gođ moguće bilo radio sam i radim da mu ulijem bolje misli, ne zato da ga uzdignem samo, nego sam ja čisto uvjeren da je Austrija slaba, da ona samo zastrašiva i da se oslanja na prva svoja dva saveznika i zatim na trećega. Rusiju, samo onoliko ukoliko je ona iskrena bila s njima pri njihovim iskrenim sporazumlenjima.

Austrija je prsla! Lud je i slab ko se nje boji, a zlo je veliko ako Crna Gora i Srbija ostave svoju braću da stradaju i da se plaše jedne neopasne aveti.

Austrija neće naprijed, ako mi budemo ljudi. Doviknemo li joj dogovorno ne samo: "Nećeš naprijed!" - nego i: "Miči nam se iz Bosne i Hercegovine!" - ona će odmah mekšom postati, ali samo ako joj to doviknemo muški, složno, jednodušno i jednovremeno da se začudi, što joj ovo bi izubaha i iz mrtvog sna našeg elementa. Ali to treba reći ne čivutski, no junački pa da bi se najposlije i sve prevrnulo, jer ovako ni svakojako življenja nema.

Ko da ovo reče prvi i kojom prilikom?

To ću reći ja (ako si radiji), samo me pomozi u tonu i u činu sa svim silama.

Ili reci Ti, ako Ti je milije, a ja Ti se pod zakletvom obećajem da ću te potpomoći i u tonu i u činu sa svijem mojim silama.

Odnosno prilike - ona će ispanuti brzo u začepicima koje Austrija često izaziva i kod vas i ovamo kod nas, bilo u saobraćaju trgovinskom, bilo u kom drago drugom dodiru; a najplemenitije bi bilo da se izabere jedan povod povrede kojega lica ili opšte srpske značajne stvari.

Neka zbori što ko hoće, a ja ne držim da Austrija može i hoće k Solunu - nikad ni dovijeka bez nas! Madžari i ne teže tamo, a ona preko nas Srba i preko nekog dijela Bugara, sjesti u Makedoniji, božja vjera, neće pa da joj je u vojsci taman polovina Rusa. Njoj će zlo jutro osvanuti doma čim bi kud krenula. Prus je drži i steže, bacajući pogled na zemlje do Jedrena joj. A s čim će ona ondar na nas, ako smo ljudi!

Mi se sami zatucamo u glavu, precjenjujući snagu Austrije. Ona je kud i kamo jača bila, kad je s njom pijemonteški kralj ratovao, a Italija mnogo razdrobljenija, negodi smo mi sada, jer mi možemo slobodno računati, kad bismo ozbiljno krenuli na sve, što je evropskog življa, a Karlo Alberto nije nego samo na nešto Lombardije. Osim toga naša je snaga u masi prostoga naroda srpskoga, čija je samosvijest sačuvala i jednako čuva sveta predanja našeg zlatnog doba pod Nemanjićima, a Italija nije bila prožeta narodnom samosviješću nego sama inteligencija.

Austrija je kao jedan nejunak, kojemu zapane neko slabiji u ruke pa ga davi i mrcvari bez sažaljenja i bez srca, zoreći se i oholeći se svojom snagom i nadmoćijem fizičkijem protivu pravde i protivu duha vremena, koji su uz nas, samo ako se hoćemo njima koristiti. Što je gruba sila protiv moralne, mi smo vidjeli u italijanskoj borbi protiv Austrije. Austrijska sila u Italiji je svuda pobijedila, pa je ipak Austrija morala napustiti Italiju.

Austriju treba ćepanicom po zubima; treba je pogledati oko u oko i činiti joj razumjeti da smo se riješili na sve, da će prije naše milo Srpstvo biti naš grob, nego li njen rob. Pa kad joj smjelo pokažemo zube, ona će mnogo ljepše s nama postupati i može biti s nama se pogađati. Ali se treba već trgnuti pa raditi; ne treba očekivati da ni drugi što pruže; i što imamo samo smo po sto puta izvojevali, Ni jedna naša žrtva za našu svetu stvar neće poći izgubljena.

Za Bugarsku ovako ja mislim. Nikad ona neće htjeti stupiti iskreno u jednu slovensku politiku, nako onoliko koliko se isključivo njenih interesa tiče. Ona osloboditeljsku Rusiju drži za Saturna, koji svoju sopstvenu djecu guta. Ona će se vazda oslanjati na neprijatelje naše, a današnje njeno koketiranje s Rusijom prividno je, a povod mu je utvrđenje knjaza Ferdinanda na prestolu.

Bugarska zna i stalno računa na pomoć Engleske da se spusti na Egejsko more, Kad se ona sveže morem s Engleskom i sa zapadom - zamislite onda njenu oholost i njenu neblagodarnost prema Rusiji! Zapad će je tada podržavati i može biti staviće joj u izgled čak i sami Carigrad kao podarak svoje dobre volje za prkose, koje bi ova Rusiji činila.

Iako je Rusija onoliko krvi prolila za Bugarsku, to što za nas Srbe nije, mi smo joj mnogo miliji nego Bugari, Te čak i kad ne bi stajalo da bi se Bugarska bacila u krilo zapada, kao što malo prije rekoh, kad ova dođe na more, Rusija bi pogaču Makedonije lijepo među nama i Bugarima podijelila na zadovoljstvo obojice. I tad bi se srpske i bugarske snage izjednačile, te bi mirno sporedovale i bratski se pazile.

Pa i u najgorem slučaju mi Srbi ne bi imali bojati se Bugara ni sa vojničkog gledišta. Jer ja apsolutno ne davam onome događaju 1885. nikakve važnosti, niti mu pripisujem drugo što do jednog slučajnog parcijelnog nadmoćija jedne brojno jače i spremnije snage nad drugom.

Jači smo mi Srbi od Bugara! Te ja ne bih bio mišljenja da zaziremo od njih i da im davamo zlu volju, a oni neka graju i prisvajaju riječima i naš Kom i naš Niš - može im biti. I njih i Hrvate strah je od nas, pa zato tutnje s njihovom Velikom Bugarskom i Velikom Hrvatskom. Mi smo Srbi predominirajući živalj na Balkanskom poluostrvu i ostaćemo, ako ne ne razdvoji nesloga, koja ni je vazda kobnija bila no snage neprijatelja.

Dok smo u ovim granicama budimo nerazdjeljivi u misli istoj i čežnji vrućoj za našu moralnu zajednicu; a da se ne brkamo, zabilježimo ako ni se čini potrebito sfere upliva u dotičnim krajevima našega susjedstva.

Raširimo li se, ondar samo zabilježimo naše administrativne oblasti, a politička neka ni bude jedna zajednička nerazdijeljena od mora do Dunava. Pak ćemo biti jaki, silni i poštovani. Ne bude li ove misli među nama, mi smo laki tuđi ručak i mi ćemo biti ništa i nigdje.

Biće kralj već razumio o naivnoj i nevinoj težnji i ambiciji moga mladog sina Mirka. Rđavo poznanstvo njegovo s nekim osobama bivše srpske emigracije zavelo ga je bilo s prirodne staze, na kojoj su njegovi prvi koraci - mnom upućeni bili, što mu nikad prije ni do uma dolazilo nije, kraljevi i moji prijatelji trovali su ovo moje dijete i ulivali mu u mladu i rasijanu glavu pogrešnih misli i grešnih čežnji spram kralja, a tim i spram mene. Među ostalim u tu skoro poznatoj mu jednoj porodici našla se bila jedna osoba, koja na mjesto da na dobre i sretne stvari uputi mojega Mirka, ona mu je naprotiv rasplamćivala ambiciozne planove, započete Rajkom Tajsićem i kobnim mu društvom - ubio ih bog!

Kad sam za ovo njegovo pletenje razumio, a to je bilo, na žalost, pošto su već mnozina o tome znali, ja sa.m ukorio i strogo mu prebacio njegove zle čežnje, koje on i sada tvrdi da su se svodile samo i isključivo na to da bi ga kralj proglasio za nasljednika svoga, dok bi mu bog dao sina nasljednika. Pošto mi se na ikoni zakleo da više o tome neće misliti ni dopuštati da mu ko o tome pominje, ja sam mu naredio da osobi, o
kojoj se malo prije dodirnuh, naročito piše da se neće nikad više zanimati ni drugome dozvoliti da se zanimlje u njegovo ime o pitanju prestola Srbije i o odlukama na njemu sjedećeg kralja Aleksandra.

Tako od dana današnjega ja sam radostan, što se mladi sin povraće iz svoje zablude i ostaje odan i privržen milome kumu i bratu kralju Aleksandru, kao što smo mu vazda to bidi ja i moj stariji sin, prestolonasljednik Danilo.

Što ovako iskreno sam predstavih jednu nesmislenu mladalačku avanturu nj. v. kralju Aleksandru, koliko mi je god nemila kao pojava u mojoj kući, gdje su lične ambicije naspram opštih interesa vazda napuštavane bile, - to sam učinio zato da uvjerim nj. v. kralja, ako je čuo glasove: "Za sinom otac stoji!" "Knjaz Nikola ističe sina", - da to ne može niko reći osim zlih i pakosnih jezika i ko god je to pomislio da se teško ogriješio o istinu. To bi bila ne samo zloća, nego i politička kratkovidost, jer ne bi li Mirkovo pretpostavljanje mome starijemu sinu i kud i kamo sposobnijemu, a već po rođenju nasljedniku mome, bilo neprirodno i ubitačno za narodno ujedinjenje i za samu moju kuću? Oslanjajući se na obećanja Mirkova i na utisak, koji je na njemu učinila moja opomena, mogu garantirati kralju da toga više neće biti; u svakom slučaju ja uzimljem na sebe odgovornost. A molim kralja, ako je što čuo za ove nesmislenosti Mirkove da mu milostivo oprosti i zaboravi. 

[ Projekat Rastko Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /