|
OSMAN-PAŠI SKOPLjAKU
Vladika crnogorski pozdravlja Osman-pašu Skopljaka, vezira skadarskog.
Došlo mi je tvoje pismo od 17. febra[ra] o. g., u kojemu neke stvari smiješno napominješ. Prvo što kažeš da operemo svoja srca pa da učinimo svaki lijepi način i slogu na naše granice, moje je srce za ljude svagda čisto i oprato, a s neljudima prinuđen je čovjek da se neljudski vlada, jer inače ne može i da bi htio. Što se hvališ da imaš kod mene prijatelje koji ti dokazuju moje namjerenije, dobro kad ih imaš, meni ih ne kazuj da od mene ne postradaju. Ovu i drugu ovakvu stvar ti možeš kazati onijema koji svijet proz čibuk gledaše, ne meni. Moje je namjerenije javno i čisto; koga je kako valja, onako sa mnom u susjedstvu i da živuje.
Ti govoriš da ja sve nešto tražim, a šta bih ja to tražio i sa kime ću ga tražiti? Kada je Bajazet (Ilberim nazvani) Bosnu pokorio i kada su divlje orde azijatske naše maleno, no junačko carstvo razrušile, onda su moji preci i jošte neke odabrane familije, koje nijesu tu poginule od Turaka, ostavili svoje otačastvo i u ovijem gorama utekli. Ja sam inokosan, ja sam sirak. Pomisli đe su mi braća slavni i glasoviti knezovi i vojvode našega carstva. Đe je Crnojević (Bušatlija), đe je Obrenknežević (Mahmutbegović)? Đe je Kulinović? Đe je Skopjak? Đe je Vidajić? Đe je Filipović? Đe je Gradičević? Đe je Stočević? Đe je Ljubović? Đe je Čengić? Pa đe su mnogi ostali? Kamo gospoda i cvijet našega naroda da svoje otačastvo i svoju slavu zajedno potražimo, da smo svi najedno, onda bih ja s njima nešto veliko potražio.
Bog sami znade kada će se oni svoje slave spomenuti i do kada će se ova moja braća od svoje rođene braće tuđiti i nazivati se Azijatima i do kada će za tuđu korist robotati ne sjećajući se sebe ni svojega! Od onoga nesrećnoga dana otkako je Azijatin naše carstvo razgnjavio, sa kojim se ova šaka gorštakah za opšte poštenje i ime našega naroda bori? Sve sa svojom rođenom braćom isturčenom. Brat brata bije, brat brata siječe, razvaline su našega carstva u našu krv ogrezle. - Evo opšte naše nesreće!
Ova je nesreća i vražda bratska više no sila tuđa učinila te je naše junačko pleme postalo tuđima nadničarima i služiteljima, kako što si i ti tuđi nadničar. Kukavnu je Crnu Goru ovaj razur našega naroda gotovo udavio, no i opoštio. Ovo je učinilo te je danas Crna Gora i biti će dovijeka almaz u vitešku krunu. Ja bih volio no išta na svijetu viđeti slogu među braćom u kojima jedna krv kipi, koju je jedno mlijeko odgojilo i jedna kolijevka odnjihala. Što se pak tiče mene samoga i ove šake naroda, ja poštenja nimalo više ne želim no ga imamo pred velikijem i opamećenijem svijetom, no se nešto drugo želi, jerbo je krvava hrana i golo poštenje. Ja bih rad da sam se malko docnije rodio, jer bih vidio svoju braću đe su se sebe i svojijeh spomenuli i đe javno pred svijetom kazali da su oni dostojni praunuci starijeh vitezovah našega naroda. Kada se ova sveta riječ izgovori, blago cijelom našem plemenu, onda će ime crnogorsko bosanski i proči vitezovi srpskoga naroda kako sveti talisman (amanit, zapis) čestvovati i u njedrima nositi.
Ja čujem da ti Crnogorce hajducima nazivaš. To ime nimalo sramotno nije. Hajduk znači chavalier (Ritter). Na primjer, kavaleri su ovi hajduci: Marko Kraljević, Relja Omučević, Gergeles Alija, Tale Orašanin, Skenderbeg, Stojan Janković, Ilija Smiljanić, Bajo Pivljanin, vojvoda Draško Popović, pojvoda Vuk Mićunović, Nikac Tomanović, Crnac Karamahmut, Karađorđe, vojvoda Veljko Petrović. Ovo su samo neki od našega naroda koji nijesu danas u životu, a ovi su trojica i danas živi: Abdelkader, Šamil i naš vojvoda Mića Morački.
Istina je da su neki Crnogorci ubivaoci, grabitelji i mamitelji, ali ih izobuzdana i divlja sila turska nasili, pa i junačka nevolja. Pomisli, moj dragi zemljače, ovoliko naroda sabilo se u ovim gorama, gotovo od svuda zatvoreno. Kad je godina ikoliko rodna, može se prilično proći, ali kad dođe godina kao što je lanjska bila, živa muka od njih biva. Ja sam se lane nekoliko mjeseca uklonio u Beč i u Mletke navlastito da ovu muku očima ne gledam, a drugo ja sam srca žalostiva, pa bih sve svoje razurio, a svakojako mi je malo što i ostalo. Kada sa mnom govoriš kako moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kada govoriš kao tuđin, kako Azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, meni je to protivno i svakome bi blagorodno mislećemu čovjeku protivno bilo. Ja znam ti ćeš reći kada ovo moje pismo vidiš: "Šta ovaj čovjek koješta piše i snijeva?" Ali se nadam da će naši potomci, kad bilo da bilo, dati dostojnu cijenu otačastva ljubnima mislima i pismu vladičinu, na kojega se danas viče sa svake strane kako na bijelu vranu.
[ Projekat Rastko Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /