 |
 |
|
 |
 |
|
 |
 |
|
|
|
|||||||
 |
 |
  |
 |
     |
Internet izdanjeIzvršni producent i pokrovitelj:
|
Štampano izdanje Centralne narodne biblioteke NR Crne Gore
|
"Cetinjski ljetopis" je poznat našoj istoriografiji. Koristili su ga mnogi istoričari, pored ostalih i Vasilije Petrović-Njegoš, Petar I Petrović-Njegoš, Dimitrije Milaković, Franjo Miklošić, Pavle Apolonović. Rovinski, Marko Dragović, Ilarion Ruvarac, Lazo Tomanović, Dušan Vuksan i dr. On ima mnogostruku naučnu važnost. Pravnici ga mogu najviše koristiti. U njemu je sačuvana pravna terminologija poslednjih ostataka stare Zetske države i, naročito, pomeni ostataka staleža koji su u periodu Crnojevića živjeli na području stare Crne Gore (vlastela, kefalije, vlasi, kmeti, rvavlasi). Dokumenti iz perioda Crnojevića, a neki i iz kasnijeg vremena, pružaju građu za proučavanje baštinskog prava (baština, kmetije). Sačuvani su ostaci pravnih institucija starog srpskog prava (kuća, bratstvo, pleme, zbor). Ima građe i za staro stvarno i obligaciono pravo, po nešto iz naslednog i porodičnog (zakup, svojina, ujam, dioba kuće, testamenat, dar). Sačuvani su ostaci pravnih simbola (presijecanje dinara), procesnog prava (zakletva, izvođenje dokaza). Jedan dokumenat iz vremena Ivana Crnojevića ("Sud Carski i patrijaršiski") je kodifikovao krivično pravo zaštite baštinske svojine. S obzirom na obilje zabilježenih toponima, ovaj ljetopis je sačuvao gotovo sve važnije nazive mjesta od Hota i Zete do granica stare Crne Gore i Boke Kotorske. Ti toponimi sadrže ostatke pravnih ustanova državnog poretka (Zborište, Mirac), stare slovenske mitologije (Troglav, Mramori, Gomilice) i etnografske građe (Vignjište, Kovačev do).
"Cetinjski ljetopis" je karakterističan dokumenat, za istoričara, po tome što, pored notiranja nekoliko događaja, od početka do kraja odražava duh nemanjićke države i nastoji da tu tradiciju sačuva. To potvrđuje činjenicu da je Crnojevića država bila posljednji ostatak stare srpske države, koja je sačuvala i njen simbol (dvoglavi orao), koji se i do danas sačuvao na oltaru Cetinjskog manastira.
"Cetinjski ljetopis" pruža značajnu građu i našoj istoriji književnosti. On je, na prvom mjestu, interesantan kao rod književnog stvaranja. U njemu je sačuvan srbizirani izvod Berlecijevog djela "Skender-beg", On pruža dva nova podatka o književnom radu Vasilija Petrovića-Njegoša. Poznato je da je Vasilije Petrović-Njegoš napisao i objavio u Moskvi 1754. godine "Istoriju Crne Gore". Ta istorija ima podataka interesantnih za istoričara, iako joj je glavna namjena bila da zainteresuje Rusiju za malu nezaštićenu Crnu Goru, koja je ratovala na poziv Rusije i po svojoj inicijativi, protiv Turaka, i borila se protiv papske unije. Pored toga, u "Ljetopisu" je prepisan i drugi dokumenat, iako manji, sličan "Istoriji Crne Gore", upućen 1744. godine Senatu u Veneciji, koji takođe rekapitulira istoriju Crne Gore kroz ratove koje je Crna Gora vodila protiv Turaka, a koji su koristili Mletačkoj državi. Ovaj dokumenat u Ljetopisu ima oko 16 strana, formata 32 h 21,5 cm. Cilj mu je da ublaži osornost i nesnosnost pograničnog mletačkog komesara u Kotoru, Nikole Bolice, prema Crnoj Gori. Ovaj rad, pisan rukom Vasilija Petrovića, nosi naslov "Knjiga za Crnogorce predata u Senat mletački". Iako je ovo jedna vrsta diplomatskog akta, može se smatrati, kao i "Istorija Crne Gore", književnim sastavom Vasilija Petrovića-Njegoša. Pored toga, u "Ljetopisu" se nalaze i tri pjesme karakteristične za duh vremena i političke intencije Crne Gore u doba Vasilija Petrovića (koje ćemo niže navesti). One su pisane rukom vladike Vasilija Petrovića. Ne može se utvrditi da li ih je on napisao ili samo zabilježio, ali je taj podatak takođe važan za literarni lik Vasilija Petrovića-Njegoša.
Filolog će u "Ljetopisu", naći lijepu građu za istoriju jezika. Pada u oči, pored ostalog, da ljetopisac skoro sto godina prije Vuka Karadžića koji je, zvanično, uveo slovo h u srpski književni jezik, upotrebljava to slovo i u riječima koje nijesu turskog porijekla, što znači da je ono živjelo u narodnom jeziku (Humci, huliti, hrbat).
Istoričaru narodne književnosti, i geografu, "Ljetopis" pruža podatke da je na Cetinju u doba Crnojevića postojala rječica Cetinja, koja se pominje u "Ženidbi Maksima Crnojevića" i u drugim narodnim pjesmama. U dokumentima iz vremena Crnojevića, koji se navode u "Ljetopisu", pominju se potok koji protiče kroz Cetinje i most na tom potoku.
Najzad "Ljetopis" će biti zanimljiv i agronomu i privrednom istoričaru. U njegovim dokumentima se pominju vinogradi na Cetinju, a 1638. godine konoplja i kupus, što znači da je to u to doba gajeno.
Smatrali smo, zbog već istaknutog značaja "Cetinjskog ljetopisa", da će fototipsko objavljivanje ovog dokumenta biti korisno za nauku. Zato smo odlučili da ga izdamo u cjelini.
"Cetinjski ljetopis" je, u nauci, dobio takvo ime krajem prošlog vijeka. Prije toga se zvao "Crnogorski ljetopis" (Dimitrije Milaković), "Krusovolj Crnojevića" (Marko Dragović, Pavle Rovinski) i sl. "Cetinjski" ili "Crnogorski" je dobio ime po mjestu gdje se nalazi. Da se ne bi izazivala nova pometnja u nauci, jer je već odomaćeno ime "Cetinjski ljetopis", zadržavamo taj naziv i dalje, iako, što je još 1929. godine konstatovao Dušan Vuksan, takav naziv ne odgovara sadržaju knjige koja se pod nazivom "krusovolj" čuva u Cetinjskom manastiru. Dakle, "Cetinjski ljetopis" je rukopisna knjiga koja se čuva u Cetinjskom manastiru i na čijoj naslovnoj korici piše Krusovol', sadrži 81 list, pisan rukom, veličina 32 h 21,5 cm.
U nauci su poznata dva cetinjska ljetopisa, od kojih se jedan ne nalazi u Manastiru cetinjskom. Oni su sadržajem različiti, iako se ne isključuju. Razlika je među njima u vremenu pisanja. Prvi doseže do kraja XV vijeka. Njega je proučavao Vatroslav Jagić, prema rukopisu br. 104 Biblioteke Odeskog univerziteta. On se nalazi u zaostavštini poljskog slaviste A. Kuharskog, koju je otkupio Novorosijskij univerzitet u Odesi. Rukopis "Cetinjskog ljetopisa" je 1830. godine, kako kaže Jagić, poklonio Kuharskom crnogorski vladika Petar. Ovaj ljetopis je objavljen na tri mjesta. Jedan dio je objavio V. Jagić kao prilog studiji "Ein Beitrag zur serbischen Annalitik mit literaturgeschichtlischer Einleitung", u časopisu "Archiv fur slaviche Philologie" (II knj., 1. sv., str. 1-109, Berlin 1876). Jagić je objavio na str. 102-106 "Arhiva" dio "Ljetopisa" koji se odnosi na "Skazanije ot Adama do dnešnjago vremenje".
Poslije Jagića, taj "Cetinjski Ljetopis" je objavio Ljuba Stojanović u "Spomeniku" Srpske akademije nauka (III, 1890), pod naslovom "Stari srpski hrisovulji, biografije, ljetopisi, tipici, pomenici, zapisi i dr." Stojanović napominje da je Jagić u "Arhivu" saopštio srpski dio "Ljetopisa", a on objavljuje "Skazanije od Adama do Jovana Paleologa" ("Spomenik" III, str. 119-122). Ljuba Stojanović je, zatim, uz svoju raspravu "Stari srpski rodoslovi i ljetopisi" (Srpska akademija nauka – Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, knj. XVI, Sremski Karlovci 1927), objavio tekst "Cetinjskog ljetopisa" (str. 63-101) koji obuhvata period od Nemanje do despota Stefana, sa dodatkom od srijemskog mitropolita Maksima.
Prenošenjem sjedišta Crnojevića države na Cetinje i osnivanjem Cetinjskog manastira i mitropolije u njemu, na Cetinje su prenesene mnoge dragocjenosti i dokumenti iz manastira i crkava sa Skadarskog jezera, naročito iz Vranjine, gdje je Sava Nemanjić 1220. godine osnovao episkopiju. Plašeći se da ti dokumenti ne budu uništeni, cetinjski mitropoliti su važnije od njih prepisivali i povezivali u knjige. Tako je monah Gavrilo Đurašković, iz manastira Vranjine, 1721. godine[1] prepisao jednu kolekciju hrisovulja, koje dosežu do 1469. godine. Ruski naučnik Ivan Jastrebov je osam tih hrisovulja našao u prepisu i objavio ih u članku "Prepis hrisovulja na Cetinju o manastiru sv. Nikole i Vranjini" (Glasnik Srpskog učenog društva knj. XLVII, str. 219-231, Beograd 1879). Jastrebov je prepisao i objavio sljedeće hrisovulje: Kraljice Jelene za Krnjice i uljanik u Kruševice, kralja Stefana o Orahovu (s napomenom da se čuva u originalu u Manastiru cetinjskom), Đurđa Stratimirovića za Rake, Balše za Karuče, Skenderbega Crnojevića iz 1527, Ivana Crnojevića za Zabes, Sultana Muhameda Vranjini i prilog Mataguža manastiru Vranjini 1468. godine. Jastrebov pominje da je u Cetinjskom manastiru vidio hrisovulju cara Dušana o sporu vlastele i građana Kotora, i patrijarha Danila, zbog crkve Aranđela Mihaila na Prevlaci i župe Grblja i dr., koje "još čekaju da ih stručni ljudi objelodane u potpunom i vjernom tekstu".
U vrijeme gospodara Vasilija Petrovića-Njegoša prepisivanje dokumenata je produženo. Iz tog vremena imamo jednu prepisanu i povezanu kolekciju dokumenata. Pored toga, i sami "Krusovolj" je prepis raznih dokumenata iz manastirske riznice uz dodatke "Cetinjskog ljetopisa". "Krusovolj" sadrži jednu dokumentarnu i dopunjenu hronologiju, samo je, prilikom povezivanja, ponegdje dokumentacija izmiješana, te nije održan hronološki red, ali taj red nije teško pratiti.
Ovaj "Ljetopis", koji u originalu nosi naziv "Krusovolj" dopire do 1809. godine. Njegov najvažniji dio, koji je uglavnom pisao vladika Vasilije Petrović-Njegoš, doseže do 1749. odnosno 1756. Pri kraju je neke stvari dopisao Petar I Petrović-Njegoš.
Ovaj ljetopis je dobio u nauci svoje građanstvo pod imenom "Cetinjski ljetopis".
Sreća je što se našao neko pametan da sa starih dokumenata pravi prepise, jer su vremenom mnogi originalni dokumenti nestali ili propali. Ovako, imamo njihove prepise koji se, ponekad, samo u pravopisu razlikuju od originala.
Prvi naučni radnik koji je koristio "Cetinjski ljetopis" jeste Vasilije Petrović. Koristio ga je pri radu na svojoj "Istoriji o Crnoj Gori" (Moskva 1754). Vasilije se poziva na istoriju o Skenderbegu i koristi rodoslov Crnojevića, (str. 27-28 navedenog djela).
Petar I Petrović-Njegoš u svojoj "Kratkoj istoriji Crne Gore" (objavljena nakon njegove smrti u "Grlici" – kalendaru štampanom na Cetinju – za 1835, str. 54-87; 1836, str. 41-78; 1837, str. 41-52 i 1838, str. 41-62), koristio je "Ljetopis" na nekoliko mjesta.
Dimitrije Milaković u svojoj "Istoriji Crne Gore" (Zadar, 1856) poziva se na "Ljetopis Crnogorski" koji dopire do 1749, u kojem ima 25 zabilježenih događaja iz istorije Crne Gore.
Pavle Apolonović Rovinski koristio je na više mjesta "Cetinjski Ljetopis". On je objavio u posebnoj brošuri "Pamjatniki drevnej pis'mennosti – Zapiska venecianskomu senatu o zaslugah Černogorcev'' perd Venecłanskoj respulikoj 1744", sa podnaslovom "o nepravdama pograničnog komesara u Kotoru, Nikole Bolice". Napomenuo je da je rukopis iz biblioteke Cetinjskog manastira (knjiga je štampana u Petrogradu 1882, str. VIII + 18.) Rovinski u predgovoru daje opis rukopisa "Krusovolj" koji ima 81 list, a zatim i opis jezika rukopisa sa kratkim sadržajem i pobudom ispisivanja. Ovdje je Rovinski objavio tekst "Ljetopisa" koji je u njemu napisan pod naslovom "Knjiga za Černogorce va Senat Venetki" i "Za službu čarnogorsku prikazato venecianom".
Rovinski je u svom opsežnom djelu "Černogorłja v'' eja prošlom'' i nastojaščem''" t. I (Petrovgrad, 1888) na str. 766-771 uporedio original hrisovulje Ivana Crnojevića sa prepisom koji se nalazi u "Krusovolju". Original su objavili Sima Milutinović u svojoj "Istorija Cerne-gore" (str. 4-9, Beograd 1835) i Franjo Miklošić u "Monumenta serbica" (str. 530-534, Beč 1858). Rovinski misli da su bile dvije hrusovulje Ivana Crnojevića, i to jedna o osnivanju Manastira cetinjskog, a druga o granicama. Miklošić je objavljenu hrusovulju dobio prepisanu iz Cetinja; zato je u prepisu bilo izvjesnih grešaka. Rovinski je pri sravnjivanju ispravio te greške, a zatim je objavio i tekst hrisovulje iz "Cetinjskog ljetopisa". Prema tome, Miklošić nije 1858. neposredno koristio "Krusovolj" koji se čuva u Manastiru cetinjskom.
Pavle Rovinski u II tomu knj. 3. navedenog djela (Crnogorske narodne pjesme), štampanog u Petrovgradu 1905. godine, ponovo se navraća na "Cetinjski ljetopis", raspravljajući o narodnim pjesmama o Skenderbegu (str. 221), i u napomeni konstatuje da u Cetinjskom ljetopisu postoji istorija o Skenderbegu.
Marko Dragović, u članku "Prilozi za istoriju Crne Gore po "Krisovulju" cetinjskom, kaže da je Rovinski u nekom ruskom žurnalu objavio "Povijest o Skenderbegu", ali ne navodi u kojem.[2]
Franjo Miklošić. je koristio "Ljetopis Crnogorski" u svom djelu "Die serbichen dynasten Crnojević" (Beč, 1886), što napominje u izvorima ovog djela (str. 63). Ovdje Miklošić konstatuje da "Ljetopis" dopire do 1748. godine.
Najviše je koristio "Ljetopis" istoričar Marko Dragović. On je objavio dijelove "Krusovolja" u cetinjskom časopisu "Crnogorka" za godinu 1884. i 1885. god., a zatim u posebnoj knjižici pod naslovom "Krusovolj knjaza i gospodara crnogorskoga Ivana Crnojevića" (Cetinje 1885, str. 34). U predgovoru ove građe Dragović daje kratak sadržaj "Ljetopisa" u trinaest naslova i četiri podnaslov, a zatim objavljuje hrisovulju o granicama. Hrisovulja o granicama obuhvata dvadeset i tri pojedinosti granica i međa crkovne zemlje sa zemljama drugih vlasnika. Na kraju ovog rada Dragović je objavio i potvrdu patrijarha Atanasija Crnojevića hrisovulja, koja je prilikom patrijarhove posjete Cetinju u originalu zapisana 2. januara 1749. godine u "Krusovolju".
Dragović je u "Letopisu Matice srpske" (knj. 167, sv. III, str. 1-21, Novi Sad 1891) objavio još jedan dio "Cetinjskog ljetopisa" u osamnaest pojedinosti: Granice između Crne Gore i Hercegovine od cara Stevana do Ivana Crnojevića; Sud carski i patrijaršijski; Pjesma "Simeone sveti Nemanja"; Pjesma "Izmailju dokolje budeš"; Pjesma "Černa Gora od Kotora"; Rodoslovlje Crnojevića; Hrisovulja za Humce; Knjiga za Medovinu; Knjiga za prilog Vuka Markova s Trnova; Knjiga za granicu Sinjačku; Knjiga za putovanje vladike Vasilije u Rusiju; Knjiga za kupovanje zemlje; Druga knjiga za kupovanje zemlje; Treća knjiga za kupovanje zemlje; Četvrta knjiga za kupovanje zemlje; Knjiga od priloga Jova Radovanovića; Knjiga kako se sapreše Bjeloši s Bajicama i Bjeloši s Očinićima; Knjiga kako se sapreše Cuce i Ćeklići oko Jasikovice.
Pojedine dijelove iz "Cetinjskog ljetopisa", ali većinom posrednim putem, koristili su mnogi naučni radnici u svojim raspravama i polemikama, a naročito Ilarion Ruvarac i dr Lazar Tomanović.
U novije vrijeme, "Cetinjski ljetopis" je najviše obrađivao Dušan D. Vuksan. Vuksanova proučavanja nijesu pošla dalje od onih Rovinskog i Marka Dragovića. On je u članku "Jedan neobjavljeni Cetinjski ljetopis" (Zapisi, knj. V, sv. 3, str. 166- 172, Cetinje 1929) opisao "Krusovolj" u najopštijim crtama, uglavnom prema naslovima, objavljujući iz njega sadržaj Zakona "Sud carski i patrijaršijski", tri pomenute pjesme koje je takođe objavio Dragović, a pjesmu "Černa Gora od Kotora" Rovinski u pomenutom radu 1882. godine. Vuksan je u ovom članku objavio i pismo patrijarha Atanasija o potvrdi hrisovulja Ivana Crnojevića, koje je takođe objavio Dragović u radu "Krusovolj knjaza i gospodara crnogorskoga Ivana Crnojevića 1885". Vuksan je objavio u ovom radu poglavlje "Ljetopisa" "Istorija različna".
Vuksan je pod naslovom "Nekoliko dokumenata iz mahom epohe Crnojevića" (Zapisi, knj. XXII, sv. 3, str. 176-183, Cetinje 1939.) objavio šesnaest dokumenata. U predgovoru, ove građe kaže da su dokumenti iz Cetinjskog državnog arhiva i Manastira cetinjskog, izuzev dokumenta "Ograničenje gropeze" i "Granice manastira Vranjine". Prvi dokumenat prepisao je Vuk Karadžić iz Cetinjskog manastira, ali izvod nije sačuvan, a "Granice manastira Vranjine" poslao mu je arhimandrit Manastira cetinjskog Nićifor Simonović, koji je umro prije nego mu je kazao odakle je prepis načinio. Prepisi nijesu sa originala, već sa kasnijih prepisa. Međutim, dobar je dio ovih dokumenata objavljen u Dragovićevoj knjižici "Krusovolj" (napr. za planinu Bostur, Granice vranjinske, Međe orahovske, Međe svetoga Nikole u Zeti, Međa mataguška i hotska i sl.)
Radi boljeg snalaženja čitaoca, zadržali smo paginaciju listova, koju je neko prije označio, ali smo drugu stranu lista označili istim brojem uz dodatak slova a (na primjer: str. 1, 1a. 2, 2a itd.).
Najviše prostora u "Ljetopisu" zauzima zapis "Povijest o Skender begu Černojeviću va svetom kršteni narečenom Georgiju". Idući po naslovima izvedenim na marginama rukopisa, sadržaj ovog rada je sljedeći:
O kneštvu albanskom, o Ivanu Kastriotu Černojeviću i o sinovima ego kako ih dade turskomu caru; O prvoj vojni Skendera bega; O borenij Skendera bega i ubijenij Tatarina (str. 1);
Vojeval car Vitiniju i vazimal grad Brusu; Skender pogubil dva silne persenina (str. 1a);
O smrti kneza Ivana Kastriota Černojevića; O smrti braćo Skender bega (str. 2);
O prišadstvi Jankula vojvode na pomošt Georgiju despotu. O protivu Murata cara turskoga; Skender beg uvati Bali pašina pisara; O smrti pisara i inih Turaka (str. 2a);
Skender pisal do prijatel svoih va otečestvo i prišal do Kroji grada va turskih čalmah; Skender pobil Turki va otečestvo svoje (str. 3);
Skender beg besjedil svojim; Skender vazet tri gradi; Car Murat usliša o poraženi Bali paše i o Skenderu i o miru s kraljem Vladislavom, o povraćeni zemli serske Georgiju despotu (str. Za);
Skender pleniva zemlju tursku; Skender učini sabor va Ulcinju (str. 4.);
Skender besjedil knezovom (str. 4a);
I paki Skender beg besjedit vitezom svojim; Bali paša s vojskoju do Epiru. Skender beg svobodil svoje ljudi (str. 5a);
Skender beg naredil svoju vojsku do boju; Skender dal haznu junaku zašto se dobre bijut i blagodariv boga za pobjedu nad turki i pasa do knezov susjednih (str. 6);
Skender beg učini sabor va Epiru; Car Murat sabral vojsku silnu a papa i Latini uzeli dari od Turok, i rodošani i car carigradski; Car Murat porazil Ugri i kralja Vladislava ubil (str. 7);
Skender plenil despotu zemlu (str. 7a);
Skender otpisa caru Muratu; Otmanović pročati list Skender bega; Skender beg porazil Feriz bega i Mustaj bega (str. 8);
Knez Zaharija ubjen bist; Skender beg vojeval s Veneti i uzel gradove Ilirika; Skender beg porazil Turke; Skender beg prišal do Ilirika (str. 9);
Za dvadeset zlatnih (čerljenih, otkup); Pak car Murat sabral vojsku na Skendera; Car Murat besjedil svojim savjetnikom (str. 9a);
Skender beg svobodil svojih i učil do boja; Car Murat prišal pod Svat grad; Car Murat i drugi put poslov posla do grada; I sa zida ot grada Petar odgovara (str. 10);
Car Murat gnjevaje se savjetoval sa svojimi (str. 11);
Graždane ih otbili od grada; Skender beg pobil Turke; Pak Turci pristupili ratovati grad (str. 11a);
Skender beg bil se noštiju s Turki; Feriz paša Skender bega pozval kopije (dvoboj kopljima) (str. 12);
Skender beg porazil Skender pašu i ubil; Murat pozval do grada Petru i inim u gradu; Po izdalcu iz grada (str. 12a);
Petar besjedi graždanom; I tako Petar odal Muratu Dabar i Svat grad; Skender čul o padaniju gradov i o prišastviju mještan i Petru blagostitelju (str. 13);
Car Murat po utvrždeni grad pošal do Drenopolja; Skender beg prišal paki vazimat ot turok Svat gorod (str. 14);
Car Murat paki sabral vojsku i pride do Albaniji (str. 14a);
Bljustitel (gradski) otvjetaval neoštem jezikom no oružjem s carem zvecati; Skender beg udaril na turski tambor: Car Murat otučil na Skendera Šeremet pašu i sina Mehmeda (str. 15);
Skender beg bil se s Mehmedom carevijem i sinom i jedva od njega uteče; Car Murat poslal Skendera iskati; Skender beg uzel hranu tursku (str. 15a);
Skender beg udaril na Turke; O vazeti Carigrada turskim carom Muhamedom (str. 16a);
Kazan Grekom ot Boga što izdali Serble na polju Kosovu nekteli pomošti knezu Lazaru (str. 17);
Mehmet car po vazeti Carigrada posla do Skender bega uzeti dan no Skender beg ne da paki car posla vojsku na Skendera bega; Skender vojsku tursku pobi; Skender ubi Demir pašu (str. 17a):
Car Mehmed poslal pašu na Skender bega; Porazili Turci Skender begove ljudi; Turci žive hristijane odrli; Mojsej utekal u Turke i car Mehmed poslal ga do Albanije na Skender bega; Paki Mojsej od Turok uteče i pride ka Skender begu (str. 18);
Sestenik Skenderov Amesa uteče u Turke; Skender beg porazil Pašu i Amesu živa uhvatil: Skender beg prišal pomošt i porazil Francuze; Car Mehmed poslal Sinan pašu na Skendera bega (str. 18a);
Skender beg porazil Sinan pašu; Pak i Hasan bega porazil, nad nim že i milost pokaza; Husein beg poražen (str. 19);
Karaš beg ide do Epiru; Osvetiti; Skender beg govoril svojim, Skender beg porazil ih; Karaš paša poslal Skenderu da s biju, Skender beg hotel učiniti na volu ego; Karaš paša uteče (str. 19a):
Car Mehmed poslal do Skender bega dari sa pismom, no sa lukavstvom; Lukavstvo tursko Skender vesčto trudiše se Mehmede; Otpisal Skender beg caru Mehmedu mudro i hrabro (str. 20):
Paki Mehmed pisal do Skender bega i posla poslal; Potom car vojeval Amoriju; Veneti poslali do Skender bega ištušte pomošti (str. 20a);
Pavl Angelos i Gavril posal venetski va kupe pridoše do Skender bega (str. 21);
Dozde besjeda arhiepiskopa Pavla do Skender bega; Skender beg savjetoval se sa sovjetniki svojimi; Srbli plenili stada (str. 22);
Car Muhamed pišet do Skender beg (str. 22a);
Skender beg otpisa caru Mehmedu glagoli sije; Car Mehmed poslal vojsku na Skender bega (str. 23);
Skender beg porazil Turke (str. 25a);
Skender usliša jako papa umre, sabra sabor i reče im glagoli sije; Pak car Mehmed poslal Balabana na Skendera; Skender porazil Balabanovu vojsku (str. 26);
Cuca kod Skender bega; Balaban sabra na Skender bega vojsku bolšuju (str. 26a);
Skender porazil Turki; Skender beg uhodil tursku vojsku; Skender porazil Turki i Jakupa sam ubil (str. 27);
Car Mehmed sabral vojsku na Skender bega; Skender utvrdi Kroji grad i sabral vojsku; Car Mehmed pojde noštiju do doma (str. 27a);
Pošal Skender do Rima; Skender poimal brata Balabana i sina ego (str. 28);
Skender sovjetoval se sa svojimi; Car Mehmed sabral vojsku do Epiru obil mjesto Dirahim; O bolesti i o smrti Skender bega Černojevića (str. 28a);
Skender beg pri smrti učit sa slzami sina svojego Ivana (str. 29.);
Pokoj i ljenost pogibil (str. 29a);
Turci pobijeni pod Skadrom (str. 30).
Rukopis se završava na str. 30a; napomenom da je ovo pisao Marin Skadranin, rodom Sloven, "na u latinskom jeziku velmi učen".
Od strane 32 do 37 nalazi se "Hrisovuli blagočestivago gospodina Ivana Černojeviča, obladatela gospodarstva zetskogo".
Na marginama ovog rukopisa takođe su izvedeni neki podnaslovi, kao na str. 32a "za vinogradinu" i "za Strugare"; na str. 33 "grm"; na str. 33a: "i priložih edin vita vodenični na vodu Sitnicu", "i u Plešivce dva vitla vodenična"; za planinu Lovćen.
Na str. 34 na margini je zabilježeno: "Međa lovćenska što je crkovna, i bosturska i bajička". Ispod, takođe na margini, zabilježena je napomena: "Ovu granicu na Presjeku slomi prokleti Maro Markov od Bajica". Ispod ove napomene zabilježeno je "a ot loza sedma", uz napomenu "za sijeno i njive crkovne na Presjeci da se dade crkvi četvrta". Malo niže, na istoj strani, stoji napomena: "I poradi te granice bi mnogo krvi prolito meždu Cetinjanima i Njegušima".
Još na strani 34, na margini je izveden naslov "Granice crkovne na Cetinje".
Na strani 35, na margini je zabilježeno: "Ovu granicu na Počivalo slomili Bjeloši; Ovu granicu na Ševrlju slomi maljem Niko Milošev Humac i udri ga iskra kamena pod oko i tu mu se ukoti živina i izjede mu oko u glavu do mozga, i tamo umre".
Na str. 35a zabilježen je naslov "Za Humce".
Na kraju strane 37, tj. po završetku prepisa hrisovulje Ivana Crnojevića, prepisivač je zabilježio:
"Prepisato va ljeto Hristova roždestva 1747 mjeseca oktombria va 21 dan na Cetinje va manastir".
Na str. 37a do 39: Ivan Černoevič milostiju božijeju gospodin zetski. U ovoj hrisovulji, pisanoj 15. juna 1489. godine u dvoru na Cetinju, raspravljen je spor o baštini Bjeloša i Bajica.
Str. 39 do 40: "Hrisovulja o Crmnici i Primorju gdje su crkovne zemlje. Hrisovulja je pisana u Kotoru u dva primjerka, od kojih je jedan ostao za Ivanovu kancelariju na Cetinju, a drugi za kotorsku kancelariju. Hrisovulju je pisao 1482. godine logofet Grek Nikola i Ivan.
Na str. 40-40a zabilježeno je na margini: "Zemlje na Dobro", "u planinu Bostur"; "prilog Ostoje Radosalića" svetoj Bogorodici ljeto 1490. mjeseca januara 2.
Na str. 41 zabilježeno je: "Baština crkovna u Zagoru; baština crkovna na Pipac 4. januara 1465; baština crkovna na Rvaše 1675. Uz "Baštinu crkovnu u Zagoru" stoji napomena: "Ovu baštinu u Zagoru prodasmo Živku Božoviću, njegovoj braći i sinovima kako izgovara knjiga koju smo im dali na 1802 februara 5."
Na str. 41a do 42a: Granice Vranjinske ježe potvrdi gospodin Ivan Černojevič; Međe sv. Nikole za planinu; Međe sv. Nikole u Zetu; Međa matagušska i hotska.
Na str. 43 do 46 na marginama je zabilježeno: Međa grudska i matagužska; Među botunska; Međa dajbabska; Međa hotska i matagušska; Međa briješka s Rsojevićima; Međa briježska i hrsojevićska po planini; Međa briježska z Mitrovići; Međa grudska s podgoričani; Međa piperska s dubočeni; Međa brežinska i stanisalićska; Međa Orahovčan i Cucah i Riđana; Međa na među k Čevom i Plješivce; Granice meždu jednoše i Zagarače: Granice štitarske i tomićske; Međa njeguška meždu Škaljari i Grbljani; Međa meždu Pobori i Grbljani; Čati za Humce na Cetinje.
U vezi s Humcima na str. 45 stoji nadnaslov: "Za Humce kako oćahu pritisnu(ti) baštinu crkovnu", a iznad str. 45a i 46 je naslov: Hrisovoli za Humce kako ih preseliše vlasteli černogorski pod Andran ka Zdujam, što se dogodilo 25. aprila 1638. godine.
Na str. 46a do 48a je Istorija različna. U ovoj istoriji, na str. 47 do 48, izveden je naslov "O Muhamedu". Hronologija u ovoj istoriji doseže do dolaska vladike Danila iz Rusije 28. marta 1716. Pored ostalih pojedinosti, ovdje su zabilježene: postanak ćirilice, postavljanje sv. Save za prvog srpskog episkopa 1219. godine; sveti Sava postavlja 1220. godine prvog zetskog episkopa Ilariona Šišojevića u manastiru sv. Nikole na Vranjini; 1471. godine Ivan Crnojević postaje gospodar Zete itd. Na str. 49 je Knjiga za Gornje Dodoše i za Kraćie do od 1. decembra 1746., a na str. 49a Knjiga za narat (Sava kupuje zemlju 2. jula 1748. godine u Hasana i Ibrahima Bašića).
Na str. 50 do 50a, pod posebnim naslovom, nalazi se Istorija za ljetopis. Dio ove istorije nastavlja se na str. 49, do čega je došlo usljed nepravilnog povezivanja knjige. Ovaj se napis završava originalnim zapisom patrijarha Atanasija od 2. januara 1749. godine Mitropoliji cetinjskoj i potvrdi Crnojevića hrisovulja.
Na str. 51 do 51a nalaze se: Knjiga za Medojevinu od 12. novembru 1748. i Knjiga za Medojevinu iz 1717, koju je pisao kaluđer Maksim.
Na str. 52 do 58 nalazi se opširni dokumenat "Va Venecii dato, Saviam i mnogim gospodarima va pismu i rekli mnje Vasiliju hrani kagda budet ih potreba" od 20. juna 1744. Ovaj dokumenat, pisan rukom Vasilija Petrovića, kao što smo gore napomenuli, posebno je objavio Pavle Apolonović Rovinski.
Na marginama ovog dokumenta izvedene su sljedeće pojedinosti: Ljeta 1742. septembra 20; Atestat dat novembra 5,1717; 1690; dat dukal 1717. a dekret 1718; atestat dat vladiki Savi ijunija 26,1738, Travižan; pisate noembra 21, 1743; kapove knjige dve decembra 23; đeneralova i biskupova, dekembra 17; atestat kapa ot mora Boldu febr. 5 Vasiliju 1744; atestat straordenaria Albrici feb. 5 Vasiliju 1744; knjiga Albrici za tajce feb. 12, 1744; dekret od Senata maja 12., 1718. i ot kancelarija; mandat mitropolitu Danilu i po njem svakomu ijunija 4., marta 10., 1744; 1744;
Na str. 58 iznad je živi naslov: Knjiga za Černogorce predata u Senat mletački. Nakon završetka teksta ovog dokumenta, na str ,58, pri kraju, istom je rukom pisana pjesma "Crna Gora od Kotora".
Na str. 58a do 59 nalazi se naslov Vozljubljena bratije hristijani, što se odnosi na knjigu za prilog Vuka Markova s Trnova od 25. oktobra 1746.
Na str. 59a je Knjiga za granice sinjačke, a na str. 60 Kverina s Crnogorcima.
Na str. 60a-62 i na str. 56 nalazi se dokumenat Za Albricu i za Bolicu i Crnogorce va Senat, uz dopunu "za Černogorce kako ih na vjeru svezaše u Kotor". Dokumenat se sa str. 62 završava na str. 56, usljed rđavog povezivanja knjige.
Na str. 62 do 63 je hrisovulja O Kotoru i Pervovjenčanomu kralju Stefanu Serbskom 1212. Ispod nje, na str. 63, nalazi se pjesma "Simeone sveti Nemanja".
Na str. 63a do 64a je Rodoslovie serbskih despot od Konstantina do despota Stevana Lazarevića.
Na str. 65 su "Granice meždu Černom Gorom i Hercegovinom od cara. Stefana do Ivana Černojevića potvrđene od istoga Ivana Černojevića".
Na str. 65a je Sud carski i patrijaršaski uzakonio gospodin zetski Ivan Černojević.
Str. 66-67: Rodoslovije Černojevića
Na str. 67a su bilješke o računima i salandarima.
Na str. 68a i 81 zabilježeni su izdaci za kupovinu zemlje Manastira cetinjskog, koje je pisao vladika Vasilije.
Na str. 69 vladika Vasilije izvještava o putu u Rusiju, kod carice Jelisavete, 1756.
Na str. 69a je dokumenat o tome kako Jovo Radovanović sa sinovcima zavještava imanje manastiru cetinjskom 8. februara 1752.
Na str. 70-78 je opširniji napis Kazivanje o svetoj Sofiji. Na kraju ovog kazivanja, na str. 78, pri dnu, stoji pjesma "O Ismailu".
Na str. 78a do 80 je opširniji napis Povijest otkudu nasta carstvo tursko.
Na str. 81 su razne bilješke koje dosežu do 1809. godine.
Interesantne su, za karakteristiku doba, pomenute tri pjesme u "Krusovolju" cetinjskom. Iako je prvu 1882. godine objavio u Rusiji Pavle Rovinski, a sve tri 1891. Marko Dragović i 1929. Dušan Vuksan, one nijesu bile dovoljno zapažene u našoj srednjovjekovnoj književnosti. Pisane su rukom vladike Vasilija Petrovića, pa bi se moglo pretpostaviti da su njegove. U jednom ovakvom dokumentu neće biti na odmet da ih čitalac ima u savremenoj transkripciji.
Pjesma "Černa Gora", koja se nalazi na str. 58, u punom tekstu glasi:
"Černa Gora ot Kotora, sva do Bara i do Skadra.
Ivan begom oglašena, manastirom proslavljena,
Tebi prečista Djevice, mati Hristova vaseh carice,
Crkva bila sagraždena, Ivanbegom nasađena,
Nasred zemlje, na Cetinje, episkopom za stojanje.
Černogorska dika prevelika, Bogorodice krepka pomošnica,
Orla bila njima darovala, to je carska arma i pohvala,
Sade su mu krila salomljena! Ta je crkva carska razorena.
Ožiduje da se saziduje, Moskovija da je pokrasuje,
Orlu perja da podrastu, crkvi krila paki da podignu,"
Na str. 63, ispod hrisovulje Stevana Prvovjenčanog, stoji pjesma "Simeone sveti Nemanja", koja u cjelini glasi:
"Simeone, sveti Nemanja, mnogih otac svoga imena,
Izrednih nasljednikov izostavil, kraljevstvom Serbiju
proslavil,
Mnoge crkve sagradili, otečestvo svoje prosvetili.
Otečestvo vaše Turki zavladeli, mnoge naše crkve
razorili
Serbski sveti kralji vastanite, caru Hristu molbu
satvorite
Muhametsku vjeru izložite, ot vašego otčestva iždenite.
Hristijanskom caru pomognite, otčestvo vaše obnovite!
Arhijereji serbski ne lezite, no vsu nošt Boga molite,
Carstvo serbsko paki vastaviti, pravdoju i blagočastijem
proslaviti!"
Na str. 78, ispod "Kazivanja o svetoj Sofiji", nalazi se pjesma "O Ismailu", koja u cjelini glasi:
"O Ismailu, do kole budeš carvstvovati,
Konstantinom gradom obladati!
Sabudut se svetih mužej proricanija,
Abije vazidut na te mnogaja vastanija,
Ot carstva te, hristohulniče, nizrinuti,
Imperatorstvo hristijanskoje vastaviti.
Mnogi žele to da vide,
Danil prorok jasno sije provide!"
"Krusovolj" je prepisivan s originalnih dokumenata na listine stare sveske, a između prepisa su pisani i dopisivani zapisi i bilješke savremenika. Prilikom povezivanja knjige, neki listovi su pogrešno povezani, što otežava proučavanje ovog dokumenta, ali se, po živim naslovima i praćenjem teksta, te neurednosti mogu uočiti. Pored toga, dokumenat je na nekim marginama, gdje ima zapisa, oštećen vremenom. Najzad, mnogi nebrižni korisnici ovog dokumenta upisivali su mastilom i olovkom godine prevedene sa crkvenoslovenskog računanja na arapsko računanje. Oni su bilježili svoje kratke napomene, što je lako uočiti, ali ga ipak treba konstatovati. Najzad, neki nesavjesni proučavalac, prije nego što je dokumenat paginiran, isjekao je iz njega četiri lista, što je zapazio još i Rovinski konstatujući taj kulturni zločin na str. 221 ispod teksta, u svojem djelu "Černogorłja" t. II č. 3 (Petrograd, 1905).
Idući hronološki, oštećenja i neurednosti su po stranicama sljedeća:
Poslije str. 16a treba da dođe 31 i 31a, što se vidi po tekstu i živom naslovu. To je neki prepisivač i konstatovao na samom rukopisu.
U pomenutom djelu, Rovinski zapaža da između lista 30 i 31 nedostaju četiri lista, jer ih je neko izrezao, i konstatuje:
"Kromk etogo ešče IX statej". Kada se bolje zagledaju pomenuti izresci, koji su vršeni nožem ili makazama, na drugom odresku lista, poslije 30 lista, vidi se da je na unutrašnjoj margini bio tekst: "+ a sin' Stefana Černoeviča".
Na listu 31 margine su pri vrhu izjedene.
Na listu 32, kod hrisovulje Ivana Crnojevića, na margini, rukom Dušana Vuksana, zabilježeno je mastilom "Miklošić str. 530 izdao s originala!"
Na str. 33a margina je djelimično izjedena.
Na str. 36 na margini, druga ruka, novijeg prepisivača, dodala je: "carine".
Na str. 38, na margini, drugom rukom, starim pravopisom, zabilježeno je: "između Bjeloša i Očinića".
Na str. 55a, pri dnu, neki prepisivač je olovkom dodao: "vidi str. 60", a na str. 56 pri vrhu: "gledi 60-61 (1-2)", što je tačno, a na str. 61a, pri dnu, olovkom: "gledaj nazad str. 56".
Na str. 59a i 62, za granice Sinjačke, na naslovnoj strani i kroz rukopis tekst je bilješkama mjestimično povrijeđen, ali su ti zapisi uočljivi; zato ih ne nabrajamo.
Na naslovnoj strani "Krusovolja" Marko Dragović je mastilom prevodio godine sa crkvenoslovenskog na arapsko računanje i udario svoj pečat, što je slobodnim okom uočljivo.
Ipak, sve te tuđe bilješke, koje smo već. pomenuli, i sitnije, koje nijesu mnogo bitne, ne kvare u cjelini rukopis, Izuzetak, međutim, čini isijecanje već pomenuti četiri lista, učinjeno prije 1905. godine.
Centralna narodna biblioteka NR Crne Gore i Društvo bibliotekara Crne Gore smatrali su da će za nauku biti korisno da se ovaj dokumenat u celini objavi. Upravnik manastira cetinjskog, iguman g. Filaret Koprivica, bio je ljubazan da Centralnoj biblioteci dozvoli da fotokopira i s originalom sravni ovaj dokumenat, čime je omogućio njegovo štampanje. Mitropolit Crnogorsko-primorski, g. Danilo Dajković, koji je došao na Cetinje dok je bila u toku priprema ovog izdanja, takođe je odobrio ovaj poduhvat. Savezni fond za unapređivanje izdavačke djelatnosti pomogao je ovo izdanje sa 500.000 dinara. Republički fond za izdavačku djelatnost takođe ga je pomogao izvjesnom sumom. Ostatak troškova ovog izdanja pao je na teret Centralne narodne biblioteke Crne Gore.
Svima koji su pomogli ovo izdanje, Centralna biblioteka NR Crne Gore i Društvo bibliotekara NR Crne Gore najsrdačnije se zahvaljuju.
1. U tekstu Jastrebova omaškom je pogrešno prevedena godina 7229. u 7129, pa je zato stavljena 1621. umjesto 1721. godina naše ere. Ovo je zapazio Ilarion Ruvarac u svojoj "Montenegrini".
2. Ni mi nijesmo mogli doći do podataka da li je ovaj dio "Ljetopisa" objavljen.
[ Projekat Rastko Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /