Projekat Rastko - Cetinje
Duhovnost
Zemlja
Elektronska biblioteka kulture i tradicije Crne Gore
Umjetnost LjudiKontakt
Povijest MapaPretragaPromjena pismaPomocNovo

VLADARSKA KUĆA PETROVIĆ-NJEGOŠ
NIKOLA I, NJEGOVA DJECA, ZETOVI I UNUČAD

1910

Štampano izdanje ove publikacije priredio je na Cetinju 1910. Odbor za proslavu 50-godišnjice vladanja Nj. Kr. Visočanstva Knjaza Nikole I.

Prvo elektronsko izdanje priredio je Aleksandar Raković na sajtu Srpska zemlja Crna Gora, 26. oktobra 2002.

Ispod tekstualnog dijela nalazi se galerija fotografija.

Dinastija Petrović-Njegoš

Što uteče ispod sablje turske,
Što na vjeru pravu ne pohuli,
Što se ne hće u lance vezati,
To se zbježa u ove planine,
Da ginemo i krv prolivamo,
Da junački amanet čuvamo, -
Divno ime i svetu slobodu! -
                                    P. P. Nj.

Kao što su skoro sve uglednije porodice crnogorske tokom vremena doseljene u Crnu Goru iz drugijeh srpskijeh zemalja, tako je doseljena i porodica Petrovića Njegoša, i to, prema predanju koje se u toj porodici čuva, iz Bosne, iz mjesta Zjenice. To se njihovo doseljenje odnosi dobu vladavine Ivana Crnojevića (1471-1490.). Po doseljenju oni se nastaniše na Njegušima u Katunskoj nahiji.

O porijeklu i životu ove porodice prije njihova doseljenja u Crnu Goru mi vrlo malo što znamo, osim što nam predanje kazuje, da su za neko kratko vrijeme prije doseljenja boravili u Trebinju, a zatijem u Njegošu planini, u mjestu Cerovici. Ipak, sudeći po jednom potpisu vladike Danila, gdje se on naziva "Vojvodić srpske zemlje", možemo s pravom zaključivati, da je to bila jedna od starih uglednijih vlastelinskih srpskih porodica, koja je, kao i mnoge druge, zbog prilika koje nastadoše u Bosni, pošto je Turci zauzeše, napustila svoje staro sjedište.

Tri do četiri naraštaja prošla su, može biti, dok se je u toj porodici rodio Petar, po kojemu se i nazvaše Petrovići.

Unuk ovoga Petra, a otac vladike Danila, Šćepan, bio je knez Njeguški, a osim toga često je izašiljan bio po narodnim poslovima kod Patrijarha u Peć i tako je narodne stvari zastupao, da je zbog toga, kao i zbog svoje pravičnosti i odlučnosti stekao velik glas i poštovanje u narodu.

Šćepan je, pored druge djece, imao sina Nikolu (docnije vladiku Danila), koji se je kao mladić vaspitavao i učio u cetinjskom manastiru, ali pošto Sulejman-paša skadarski razruši ovaj manastir, 1692. godine, Nikola se opet povrati kući svojih roditelja.

Kraj XVII. vijeka bio je u opšte najkritičniji trenutak u istoriji Crne Gore. S potonjijem kamenom manastira Ivana Crnojevića porušen je i potonji osnov one Crne Gore, koju Crnojevići zasnovali bjehu. Izgledalo je, da će sloboda crnogorska za navijek da ugasne, ali dobri genije Crne Gore pokazao je Crnogorcima put, kojim treba da idu k spasenju. Krajem godine 1696. Crnogorci se skupe na sabor, da biraju sebi Gospodara i vladiku, i Proviđenje je htjelo, te je njihov izbor pao na Nikolu (Danila) Petrovića Njegoša.

Taj izbor bio je sretan i Bogom blagosloven.

Ta porodica, koja se je odlikovala najljepšim ljudskim vrlinama: bistrinom uma, silom vazda k dobru upućene volje, ličnom hrabrošću, mudrošću i vještinom vojničkom, živom sviješću o narodnim potrebama i idealima, bistrim pogledom na vrijeme u kojemu žive, radnjom koja stvara i ide dalje od onoga što zateče; porodica zadahnuta silnim patriotizmom i obdarena najljepšim darom poezije i najdivnijim crtama tjelesne ljepote, - ta porodica dala je Crnoj Gori do danas sedam vladalaca, kojima ona duguje blagodarnost za sve što ima.

Pet od ovijeh vladalaca bili su u isto doba i crkveni poglavari - mitropoliti, ali ne treba otuda zaključivati, da su Gospodari iz doma Petrovića Njegoša bili Gospodari zato, što su u isto doba bili i mitropoliti. Oni su bivali vladaoci prije, nego što su uzimali na sebe to visoko crkveno dostojanstvo, u kojem je bila sjedinjena vlast crkvenog i državnog poglavara. Tako n. pr. vladika Danilo bio je tri godine od naroda izabrani Gospodar, pa je tek poslije toga vremena primio mitropolitsko dostojanstvo. Između 1830. i 1833. vladika Rade nazivao se je: "Božjom milošću, ja đakon Petar II. Petrović-Njegoš, Gospodar Crnogorski", pa je tek docnije postao mitropolit. Osim toga, oni se nijesu ni nosili, izuzevši sv. Petra Cetinjskog, kao crkveni poglavari, već su nosili narodno ruvo i oružje. Pa i sv. Petar u doba rata nosio je narodne haljine i oružje.

Po hronološkom redu oni su slijedili ovako:

MITROPOLIT (vladika) DANILO, rodio se na Njegušima. Vladao je od 1697-1735. Posvetio ga je srpski patrijarh Arsenije III. Čarnojević. 1701. udario je pri Orlovom Kršu na Cetinju osnov današnjem cetinjskom manastiru. U Zeti, u selu Srpskoj, prilikom osvećenja crkve, uhvate ga Turci i osude na smrt, ali ga Crnogorci otkupe za 3000 dukata. Na Carevom Lazu 1712. potukao je veliku tursku vojsku, kojom je prilikom i sam dopao rana. Tako utvrdi zemlju s polja, pošto ju je predhodno iznutra osnažio, istrijebivši iz nje poturčenjake, preko kojih su se u Crnu Goru počeli uvlačiti strani elementi. Ćuprilić paša navali na Crnu Goru 1714. sa mnogobrojnom vojskom, i popali je do Cetinja, otkuda se vrati, nemogavši je pokoriti. Vladika Danilo krenu se u Rusiju za pomoć i utvrdi sa ruskim carem Petrom Velikim veze pokroviteljstva i bratstva, u čemu su ga šljedovali svi docniji Gospodari Crne Gore. Ušljed dobrih odnosa sa Mletačkom Republikom dobio je duhovno pokroviteljstvo nad Bokom, koja je tada bila pod mletačkom vlašću. Održavanje reda u zemlji povjerio je nekolicini glavara.

MITROPOLIT SAVA (1735-1782.). Zavladičio ga je srpski patrijarh iz Peći. - 1736. pomagao je Rusiju i Austriju u njihovom ratu sa Turskom. Putovao je u Rusiju. Carica Jelisaveta izdala mu je gramatu, kojom hvali Crnogorce i priznaje njihovo junaštvo i zasluge za Rusiju u njenoj borbi za oslobođenje Hrišćana na istoku. Po povratku iz Rusije poslao je u Peć svoga sinovca:

MITROPOLITA VASILIJA, kojega je zavladičio pećski patrijarh i dao mu naziv: "Mitropolit crnogorski, skenderijski i primorski i egzarh sv. prijestola slovenosrpske patrijaršije u Peći." Jednom prilikom, kad je u Peći bio sabor srpskih arhijereja, dobio je od pećskog patrijarha pismeni poziv, u kojem ga patrijarh naziva: "Mitropolitom od principata Crne Gore". Mitropoliti Sava i Vasilije zajedno su vladali od 1750-1766., koje godine Vasilije umre u Petrogradu, gdje je i sahranjen.

MITROPOLIT PETAR I. (Sveti Petar Cetinjski), vladao je od 1782-1830. Zavladičio se u Karlovcima 1784., odakle je pošao u Rusiju. Pri povratku iz Petrograda u domovinu, izgovorio je znamenite riječi: "ko je protivu Rusije, taj je i protivu svijeh Slovena" - što su uzeli za osnovicu svoje politike svi docniji Gospodari crnogorski. 1787. pomagao je Rusiju i Austriju u ratu sa Turskom, koji nije bio povoljan ni za saveznike, ni za Crnu Goru. Dva put je junački suzbio tursku vojsku pod Mahmut-Pašom. Poslije drugog napada, u kojemu je poginuo sam Mahmut-Paša, Brda su za vazda sjedinjena sa Crnom Gorom. Jakoga je udjela imao sa svojim Crnogorcima i Bokeljima u ratnim događajima, koji su bili sudbonosni za Boku i Dubrovnik. Crnogorci su se i Bokelji tada borili zajedno sa Rusima protivu Francuza. Pod njegovom vladavinom prisajedinjena je Crnoj Gori Morača, a Boka, koja je dva put dolazila pod njegovu vlast, predana je Austriji 1814. Obdržavao je stalne veze sa Karađorđem za vrijeme prvog ustanka i s njim je sklopio savez za oslobođenje potlačenog Srpstva, te je u tu svrhu vodio znatne borbe sa Turcima. Pod mitropolitom Petrom Crna Gora dobila je prvi pisani zakon 1798., koji je proširila Narodna Skupština na Cetinju 1803. Njime je ustanovljen sud, koji se zvao "kuluk".

Što je Nemanjićima Sv. Sava, to je Petrovićima Sv. Petar, koji je bio neustrašivi narodni vođa i učitelj, blage prirode, a silna autoriteta, kojem se pokoravao i najoporiji gorštak. Zbog njegovoga bogougodnog života narod ga je prozvao, još za života, svetim.

Predstavio se na Cetinju 18. oktobra 1830.

MITROPOLIT PETAR II. (Vladika Rade, sinovac Petra I.). Vaspitač mu je bio čuveni srpski pjesnik Simo Milutinović-Sarajlija. Posvećen je za arhijereja u Petrogradu 1833 , pošto je već tri godine kao đakon bio Gospodar Crne Gore. Ustanovio je Senat. kao najvišu sudsku vlast, u kojem su bila zastupljena sva plemena. Zaveo je tjelesnu gardu (perjanike). Pod njim se počeo naplaćivati porez. Otvorio je prvu štampariju poslije čuvene obodske štamparije (1493. za vrijeme vlade Ivana Crnojevića). Veće je sukobe imao sa Turskom zbog Podgorice, Drobnjaka i Grahova, gdje je poginulo deset njegovih rođaka Petrovića. S Austrijom je uredio pogranične sporove. On je jedan od prvih srpskih pjesnika. U svome najboljem pjesničkom djelu "Gorskom Vijencu", koji je preveden na više evropskih jezika, opjevao je istrebljenje poturčenjaka iz Crne Gore pod svojim pretkom vladikom Danilom. Umro je 1851. Sahranjen je po svojoj želji u crkvici na vrhu Lovćena iznad Cetinja,

KNJAZ DANILO I. Po želji narodnoj i pristanku cara ruskog Nikole I. proglasio se u Petrogradu za Knjaza, i tijem je konačno u Crnoj Gori svjetovna vlast otcijepljena od duhovne. Turska se pobojala da će tijem suviše porasti Crnoj Gori ugled, te posla na nju 1852. veliku vojsku pod Omer-Pašom. Brat Knjaza Danila, Veliki Vojvoda Mirko, otac današnjega Gospodara Crne Gore, predvodio je borbu. Pošto se nije mogao održati, sklonio se u Ostroški Manastir, gdje je sa 30 Crnogoraca devet dana odoljevao ogromnoj neprijateljskoj sili, dok mu nije stigla pomoć od Knjaza Danila. Dani odbrane u Ostroškome Manastiru sačinjavaju jednu od najveličanstvenijih crnogorskih ratnih epopeja. Borba se završila 1853. g. kada je Turska na intervenciju Velikih Sila priznala novo stanje u Crnoj Gori. 1858. Turska opet posla veliku vojsku, koju u slavnoj bitci na Grahovcu na Spasov-dan Crnogorci potpuno potukoše pod vođstvom Velikog Vojvode Mirka. Po tada je jedna međunarodna komisija regulisala granice između Crne Gore i Turske.

Knjaz Danilo bio je u upravi odvažan, plemenske je svađe i osvete iskorijenio i autoritet državne vlasti visoko uzdigao. Bio je gvozdene volje, jaka karaktera, neustrašiv u ostvarivanju narodnih ideala i državne misli. Njegovo silno rodoljublje i sjajni um, potpomagan u izvođenju državnih zadataka nesavladljivom ličnom hrabrošću, položili su temelj novoj Crnoj Gori i pred svijetom je u ugledu podigli na stepen zatočnika balkanske slobode. U naponu snage svršio je tragičnom smrću od atentata, koji je, kao pošljedica političkih motiva, na njega izvršen u Kotoru 1. avgusta 1860. Na upražnjeni prijesto poslije njega došao je njegov sinovac:

KNJAZ NIKOLA I. koji se vaspitavao u Parizu, primivši vladu u 19. godini života. Prvih godina upravljao je uz pomoć i saradnju svoga oca, Velikog Vojvode Mirka. 1862. poveo je zbog oslobođenja Hercegovine prvi rat sa Turskom. Rat je bio težak za Crnu Goru, ali se svršio časnim mirom. 1868. mladi Knjaz Nikola putovao je prvi put u Rusiju, i tom prilikom je sa carem Aleksandrom II. još više razvio veze, koje su sa Rusijom bili utvrdili njegovi preci. Po povratku s puta otpočeo je živi rad na preuređenju države. Uredio je vojsku, koja mu je bila prva briga; otvorio je po zemlji sudove i škole. 1876. u zajednici sa Srbijom, sa kojom je Knjaz Nikola još pod vladom Knjaza Mihaila sklopio savez, Crna Gora je objavila Turskoj rat za ujedinjenje i oslobođenje srpskoga naroda. Crnogorsko se oružje proslavilo u pobjedama na Vučjem-Dolu, Fundini i Nikšiću, pa pošto je i Rusija ušla u rat, Crna Gora zauze Bileć, Bar, Ulcinj i Podgoricu. Glas o pobjedama crnogorskim bi raznesen širom svijeta. Pjesnici ih opjevaše, a Crnogorci dadoše Knjazu Nikoli naziv: "Car Junaka". Crna Gora je izašla iz rata proširena i dobila izlaz na more. Tada su joj priznale nezavisnost i one Velike Sile, koje joj to do tada formalno ne priznavahu.

Po ratu nastalo je dugo doba mira, koje je Knjaz Nikola umio iskoristiti, da svoju Crnu Goru i mudrom upravom i mirnim radom uzdigne na stepen, na koji su je podigle hrabre mišice njenih sinova u slavnim ratnim pobjedama. Radio je u svijema pravcima kulturnoga razvića. Podizao je škole, gradio puteve, otvarao nove varoši, izdavao korisne zakone, sređivao državnu upravu zavođenjem ministarstava i podsticao privredni i trgovinski polet i opštu radinost. Ali najveća mu je briga bila vojska, koju je, pomoću bratske Rusije, podigao naoružanjem i obukom na visinu savremenih zadataka i potreba i od nje učinio pravu narodnu uzdanicu. Svojim vezama srodstva sa stranim dvorovima pribavio je Crnoj Gori još veće poštovanje i pojačao u velikoj mjeri njen ugled. Teški i dugotrajni rad na narodnom i državnom dobru olakšale su mu jaka volja i žica poezije, koja ga je učinila popularnim srpskim pjesnikom. Knjaz Nikola je tvorac moderne Crne Gore, koja je djelo njegove uprave i zajedničkih trudova njegovih i njegovoga hrabrog naroda, kojem je posvetio sav svoj život. Rukovođen idejom opštega napretka, dao je zemlji iz slobodne volje 6. decembra 1905. Ustav, kad mu ga niko od njegovih podanika nije tražio.

Blagodareći auktoritetu Knjaza Nikole, Crnogorsko je more, prilikom pošljednje jevropske krize zbog aneksije Bosne i Hercegovine, oslobođeno ograničenja nametnutih Berlinskim Kongresom, što je ne mala dobit za kulturni i privredni razvoj Crne Gore.

Unaprijedivši Crnu Goru u svijema pravcima civilizatorskoga rada, Knjaz Nikola dočekao je, da ove godine može zajedno sa svojim narodom, pun ponosa i pouzdanja za budućnost, baciti pogled na plodove svoga pedesetogodišnjeg vladanja i djelanja.

U svijema svojim naporima za opšte dobro, za sve vrijeme vladavine, imao je pomagača, savjetnika, sapatnika i anđela hranitelja u saputnici svoga života KNJAGINJI MILENI, ženi i vladarci rijetkih vrlina, koja ga je obdarila prekrasnim porodom. Knjaginju Milenu zbog njene dobrote i zbog plemenitosti njenoga srca narod crnogorski prozvao je "narodnom majkom".



sl. 1


sl. 2


sl. 3


sl. 4


sl. 5


sl. 6


sl. 7


sl. 8


sl. 9


sl. 10


sl. 11


sl. 12


sl. 13


sl. 14


sl. 15


sl. 16


sl. 17


sl. 18


sl. 19


sl. 20


sl. 21


sl. 22


sl. 23


sl. 24


sl. 25


sl. 26


sl. 27


sl. 28


sl. 29


sl. 30


sl. 31


sl. 32


sl. 33


sl. 34

[ Projekat Rastko Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /