Projekat Rastko - Cetinje
Duhovnost
Zemlja
Elektronska biblioteka kulture i tradicije Crne Gore
Umjetnost LjudiKontakt
Povijest MapaPretragaPromjena pismaPomocNovo

Kralj Nikola Petrović Njegoš

Knjaz Arvanit

Dramski čin

Ovo elektronsko izdanje objavljuje se zahvaljujući projektu Srpska zemlja Crna Gora.

Opet me je vila zanijela
niz lijepu Zetsku banovinu,
gdje napadoh priču iz prošlosti
na zabavu MIRKU, dragom sinu.

Knjaz Ivan-beg s bratom Arvanitom
pedlju zemlje carstva survanoga
ne puštaše bez velike krvi
da pritisne osvajača noga.

Iskušenja iz onih vremena
poučna su za od srca ljude -
kako ljubav, sloga i junaštvo
okrunjava vitezova trude.

"Teško bratu koji brata nema!"
Brat je dobro od svih odvojeno;
sloga bratska kr'jepost je i snaga,
a nesloga oružje slomjeno.

NIKOLA

 


Lica

Knjaz Arvanit Crnojević, brat Ivan-begov
Vojvoda Gojko
Vojvoda Vlajko
Knez Bogiša
Knez Stanoje
Fatima, poturčena Vojislava, kći vojvode Žarka, zetskog plemića
Aiša, poturčena Zećanka
Skender-paša
Odo-beg, Žarko, otac Fatimin
Ali-beg, muž Fatimin
Murat-beg
Jusuf-beg
Jedan kadija
Muftija

Vojska, jedan sluga, kolo od vojnika, jedan vojnik, stražar,
svi, jedan glas, drugi glas, treći glas.

 


PRVI PRIZOR

SKADAR

(Jedna soba nimještena po načinu turskom)

FATIMA i AIŠA

FATIMA

Teško mi je pomisliti, drugo,
na zemane, jada i nevolje,
kada oštra sablja Mehmedova
zapominu da hrišćane kolje!

Teško mi je što sam muslimanka!
Teško mi je usred Skadra grada!
Ja hrišćanka, prije Vojislava,
da se Meki sada klanjam mlada!

Ej, sudbino, da te bog ubije,
što prisili roditelja moga
da pohuli vjeru praotaca,
da rod izda i da izda boga?

Vidiš, mlada Aišo djevojko,
ja se sjećam, davno nije bilo,
u dvor moga Sokolović baba
kad se jato vitezova vilo -

kad se uvis čaše uzdizahu
najljepšega crmničkoga vina
u čast, zdravlje, vojvode Stefana
i njegova Arvanita sina!

Arvanite, Arvanite,
željo moja, knjaže mladi,
da mož, znati, Vojislava
što osjeća i što radi!...

(Plače)

AIŠA

Fato, zlato, nije lako!
Hrišćanka sam i ja bila,
kao tvoja i moja se
sva rodbina poturčila.

Zao udes krst postiže.
Polumjesec da objača,
bog naredi preko sablje
najsilnijeg osvajača.

Skadarski se Srb predade
od nevolje i od straha
samovolji janičara
i njegova smjelog maha.

FATIMA

Jest, al' Zeta još i danas
sva hrišćansku vjeru slavi
i Balšića kruna sja se
na Ivana knjaza glavi.

Svi su moje Balše bili
čvrst oslonac, uzdanica,
a sada je Zeti, vjeri,
rodbina mi izdajica!

AIŠA

Izdajica!... Bezazleno!
Ocu ti je mila Zeta;
on njoj do sad ne naudi,
nit' njezinoj sreći smsta.

FATIMA

Ne, al' ja bih sad radija
uz Ivana da vojuje,
no od vraga što do vrata
turskijeh se paša snuje!

Od straha je mene dao
za sinovcem Skender-paše,
kod toliko divotnika,
što uzgoji plemstvo naše!

Bačena sam kao kozle
u ogradi pred kurjakom;
poturčenu u haremu
rinuo me otac lakom!

Teško mi se bulom zvati.
Uh, nemila sudbo gorka
i nesrećna srećnija je
svaka no ja Crnogorka,

koja muke teške muči
i na domu jade para,
ili trudna sa tainom
za vojskama sad udara.

AIŠA

U one se vlaške gore
takvi nakit gleda' nije;
tvom od'jelu bogatome
bi s' divile sultanije.

FATIMA

E, što će mi nakit ovaj,
ova svila i đerdani?
Ovo nije živovanje -
ovdje s' teški nižu dani.

Kad iz kule gledam vatru
i boj čujem gdje se bije,
više Vrake potrčati,
bi mi bilo najmilije!

U redove Ivanove
bih tješila ranjenike,
prevrtala, ispravljala
popadale ubojnike.

Molila se spasitelju
da zaštiti srpsku stranu;
sve bih sile uložila
milom rodu na odbranu.

Čas neka je proklet onaj
kad se babo moj poturči,
što rad' vjere i slobode
do kraja se ne pomuči,

no se boja i udvara,
tek imanje da sačuva,
a na vjeru zaboravi
rad' komada jednog kruva!

A što će mu danas pusto
sve imanje koje ima,
ako srca junačkoga
još osjeća u grudima,

kad boj gleda naprema se
po Kastrata gdje se bije,
pa na patnje rodne braće
ni uzdahnut' on ne smije!

AIŠA

Ja nijesam ka' ti što si
vlastelinskog traga, Fato,
al' zlu sudbu našeg Skadra
ne osjećam manje za to.

Sve što o tvom reče rodu,
i ja o mom mogu reći,
što očeve zbilja smeta
kod Ivana ne uteći,

pa da tamo zajednički,
dok izginu, vjeru brane,
i slobodu s Zećanima
po gorama na sve strane,

nego u boj na Zećane
u redove Mehmedove
šilju eto isturčenu
svoju braću i sinove!

Suđeno je!... No sad, draga,
da t' Aiša tvoja pita:
nešto prije ti za knjaza
progovori Arvani ta?...

FATIMA

Zar si čula il' nagađaš
za velike moje jade,
moje želje utopljene,
moju ljubav, moje nade?

Nemoj, drugo, života ti,
spominjati Arvanita,
ako nećeš da ti Fata
od žalosti pomahnita!

Nesrećnici... s morem jada
lik mu divni tu još traje;
ja uvenuh, a on mene
možda samo tek poznaje!

Kad knjaz Stefan Skadar brani
od Turaka s Mlečićima,
mi to ljeto ljetovasmo
u Doljane pod Kučima.

Navre vojska od svih Brda
i cijele Gore Crne,
sva sa željom opojena,
da od Skadra Turke vrne.

Međ' Ribnicom i Moračom
pade vojska da počine,
dok u kuli oca moga
snađu vođe što da čine.

Ja u kosi bjeh djevojče,
i krijah se i ne krijah;
kao luda i nevina
svačemu se čuđah, smijah.

Otac s starim vojvodama
vijećaše na čardaku,
uto mladi knjaz Arvanit
spodbi svoju liru laku;

izmače se od glavara
pa, natežuć' liri žice,
diže glavu, a obrnu
put nas cura divno lice;

pa zapjeva pjesmu novu
od bojeva i ljubavi...
E, tada me jad zadesi;
e, tad' plam mi ovdje stavi'

Koliko je pjesmom onom
nadahnuo vitezova,
koliko je u nas cura
podjario nježnih snova!...

Pošto pohod odluči se
i otrgnu vojska krokom,
put mene se knjaz osmjehnu
i pogleda vranim okom.

"Svršeno je!" - drugarice
zavikaše ondje moje -
"Posl'je rata v'jenac s knjazom
čeka divno čelo tvoje!"

I pod Skadrom boj se ubi,
krv se proli s obje strane,
grad Latini uporito
i Zećani s njima brane.

I bilo je sto izleta
pod upravom Arvanita:
Kir, Bojanu ocrveni
od junaka krv prolita.

Ali hrabrost i pregnuće
ustuknuće u hrišćana
samo ispred većeg broja
rješiteljnih muslimana.

Te grad Skadar napusti se;
put Ulcinja Latin minu,
a Srbi se izmakoše
pod Rumiju, u Krajinu.

AIŠA

Znam od tada započinju
zetske b'jede i nedaće
i duševno očajanje
očeva nam i od braće.

FATIMA

Oca moga dobra velja -
dvori, mlini i livade
iza toga u rukama
osvajača sve ostade.

Ta su dobra Dečanskijem
još pradjedu mome data
za usluge učinjene
i za vjernost darovata,

pa ga isti sultan nudi,
i knjigu mu sitnu piše:
sve da će mu povratiti,
i tri put mu dati više,

teke samo da se vrati
i nad Skadrom glavaruje,
al' umjesto Spasitelja
Muhameda da poštuje.

Uslov carev otac primi,
i lanih se povratismo;
obećanje car ispuni
i mi svi se - poturčismo.

AIŠA

Uh, sjećam se onog jada
i žalosnog razdvajanja
i tvojega plača, suza,
i silnog ti tugovanja.

FATIMA

Kako mi je duši bilo
i bol njenu ko će znati,
kad se počeh zauvijek
s rodnim krajem razdvajati;

kad cjelivah najpotonjom
hladnu raku majke moje,
da me braća ne trgoše,
slomih o njoj čelo svoje.

Moj je otac nijem iša',
a ja suze sve sam lila;
njega, braću, svu trojicu,
jednako sam ja korila.

Kao da me tajanstvena
natrag sila neka vukla,
ili ravan Ćemovskoga
ka' preda mnom da je pukla -

ustavljah se na krok svaki
i opraštah s okolicom;
pozdravljah se sa narodom
i sa kitnom Podgoricom.

S vodopada od Ribnice
koja skače niz jazove,
mišljah s glasom tajanstvenim
da me r'jeka natrag zove:

a predgorja mila komska
k njedrima me namamljuju,
pa se srde, pa me grde,
nijemim me čarom psuju,

što napustih njine kute,
odležuće od pjesama
i kavala pastira im,
što mi slatka bješe mama.

Kad Cijevni pristupismo,
obrnuh se na sve strane:
Žabljak bio u dnu polja -
razdraži mi srca rane!

Sve spomene iz prošlosti
rodoljublja i pregnuća
sa pogledom na tom gradu
buđaše mi mašta vruća,

prestonica gdje ostaje
Crnojevih potomaka,
glavno mjesto i gnijezdo
slobodnjaka i junaka!

A kad potok pod Kastrate
prijeđosmo, s teškom tugom,
obrnuh se put Žabljaka
nehotice opet drugom;

na'm pade mi za junaka
koga vidjeh u Doljane...
Što ćeš dalje da ti pričam
za krvave moje rane!

AIŠA

Ne govori! Spomeni te
silno, Fato, razdražuju,
te ti ovaj život novi
sa gorčinom samo truju;

no se stišaj i prekloni
s pokornošću glavu sudbi;
tvoju mladost i ljepotu
navalice ti ne gubi:

navalice, rekoh zato
rašta sad si turska bula,
a Arvanit oženjen je -
ja mnim i to već si čula.

FATIMA

Sve sam čula i sve znadem;
znam sve da me uminulo,
meni tužnoj da je mrklo,
a drugoj je osvanulo;

s tom i porod već da ima -
jednu kćercu, mjesto sina,
kojoj ime pri krštenju
postaviše Anđelina.

AIŠA

E pa sada što ćeš, draga,
što je bilo, već je bilo!
Pod vjere si prorokove
desila se sada krilo.

Imaš tvoga dičnog bega,
imaš blaga, imaš svašta;
što da sreću potkopavaš
s pustih želja - kaži rašta',

FATIMA

Ja još ljubim!

AIŠA

Grehota je!
Vlastelinki to ne treba
bračni život iznevjerit'
i svetinju soli, hljeba!
Ah, Fatima!...

FATIMA

Ne znam ništa,
što s' u meni c'jeloj zbiva:
da l' me ljubav Arvanita
ili rodni kraj poziva;

da li vjera, da l' uzdasi,
da li srpska krv u žile?
Jednom r'ječi, težnje teške
dušu su mi osvojile,

te mi drugda misa' dođe,
da učinim bog zna česa;
ne stavljam se za dužnosti,
ni grjehove, nit' nebesa.

Smrti bih se nasmijala,
a u svašto uložila;
Ljubav mi je evo ovdje
strašnu vatru naložila...

Drim pomamni ako ne bi
nju na brzo ugasio
ili udes kakvi drugi
od muka me izbavio,

ja ću skočit' s ove kule,
gdje beg svaku noć dohita,
izustiću jedno ime -
ime knjaza Arvanita!

(Ide prozoru i gleda visinu kule)

Tri su boja, pa stijene,
a pod njima vir u pjene -
divni krevet zaljubljene
do ludila jedne žene!

AIŠA

(odmičući je od prozora)

Nemoj, tako, tebe vrazi,
mlada ženo, iskušaju,
čim ti pusti uobrazi
tako dušu obmotaju,

(dodajući joj čašu vode)

nego srkni malo vode,
koju kaplju uzmi samo,
a ne gledaj na tu stranu!
U mrak što ćeš vidjet' tamo?

FATIMA

(idući opet k prozoru)

Moje grudi izgorješe -
sviježega hoću zraka:
ah, pusti me da mi misli
zalete se usred mraka.

Iza dugog ćutanja Aiši, koja stoji
blizu nje i drži je zi haljinu.

Ah, Aiša, silna vatra
zazire se na daleko,
ka' lazinu u planini
zapalio da je neko!
Što je ono?

AIŠA

Logor Srba.
Jošte sinoć glas je stiga'
da je vojsku knjaz Arvanit
put našega Skadra diga'.

Stoga možda Ali-bega
dosad tvoga noćas nema;
zar ga s vojskom Skender-paša
u sretanje Srba sprema!

FATIMA

Boi!... Arvanit!... Noć!... Ognjevi!...
Skadar, Zeta, vjera stara,
robovanje - a Ali-beg
da me vječno psuje, kara!

Veliki je često prostor
međ fildžanom i ustima;
da ga slome il' ispiju,
suđeno je smjelijema.

Dodaj meni divit onaj
pa Selima zovni brata,
dokle svršim knjigu ovu,
neka čeka tu na vrata.

(Odlazi Aiša; Fatima piše)

"Pozdrav sinu zetskog vojevode,
Arvanitu, knjazu svijetlome,
a od kćeri Sokolović Žarka,
sad Fatime, prije Vojislave.
Na znanje ti činim knjaževiću,
što na Skadar vodiš srpsku vojsku,
da se ne bi, knjaže, prevario
i na mjesta tvrda udario
i slomio srpskoj vojsci krilo,
predlažem ti, ako ti je milo,
da se, knjaže, negdje sastanemo
i o padu grada uglavimo,
jer je Skadar tvrđi nego prije,
opkopi su novi iskopani,
a zidovi digli oburvani;
strašno ga je okom pogledati,
a kamoli s vojskom napadati;
važnost moje ponude izmjeri -
čuvaj pismo, a povjeruj vjeri"

(Zvoni zvoncem - ulazi Selim)

Kao sestru, Aišu ti,
poznajem te ja, Selime,
dok hrišćanin ti bijaše,
tebi Marko bješe ime.

Na spahiluk baba moga
nastali ste obojica;
ja se sjećam iz djetinjstva
s vama igrah igralica.

Zatim u dvor vas je babo
kao sluge prihvatio;
a djed vaš je djeda moga
do samrti poslužio.

Vi ste čeljad ka' domaća,
što mi dakle zborit' treba?
Sto godina kuća vaša
u našoj je jela hljeba.

Ti su uzli ponajtvrđi
i vjernošću oni spaju,
da vlastela pazi sluge,
a nju sluge ne izdaju.

Ovo pismo, kako znadeš,
prije zore stići mora
u Sijerča - Arvanita,
mladog knjaza kod šatora.

(Daje pismo Selimu. Zavjesa pada)

 


DRUGI PRIZOR

KRAJINA

Logor, šatori, Knjaz Arvanit sjedi, drži jedno
pismo u ruci, opkoljen vojvodama na vijeću.

KNJAZ ARVANIT

Ovo pismo, gospodo glavari
što pročitah među vama sada
dobro dođe, posa' lakše pada.

VOJVODA GOJKO

E pa sada, vojskovođo mladi,
ukrij pohod koji si smislio.
Ukri li ga, vjeruj meni, knjaže,
dušmana si na megdan dobio.

KNEZ STANOJE

Nikad ka' sad! Turčin se ne nada,
nit nas čeka na gradske zidove,
nego tvoju sada prihvatimo:
sjutra veče svu uvesti vojsku
u lađama pa preko Jezera.
Osvane li vojska preko Kira,
do podne smo Drivast osvojili,
a do mraka Oroš popalili,
u nedjelju Lješ u naše ruke,
odvojismo Skadar od Turćije,
držim, knjaže, sada druge nije.

VOJVODA VLAJKO

Svi će k nama preći Miriditi
i šaljski će sletjet' planinaši,
Malesija sva će priskočiti,
vojske će se dosta okupiti.
A vojska nam i treba velika,
jer boj velji valja učiniti
u Zadrimu, negdje do Medove.
Tu na našu bude l' sreća stranu,
sam će Skadar nama se predati.

KNJAZ ARVANIT

Skadar, braćo moja i gospodo,
svakojako uzeti se mora.
Moj brat Ivan knjaz je preko mora,
novi savez sklapa sa Mletkama.
Zeta prema sile Mehmedove
kao dosad neće stati sama.
Svi ste Ivu kao i ja mili,
ali Skadar da mu osvojimo,
bismo njemu još miliji bili.
Zamislite njegovo veselje,
radost našu i lijepu slavu,
da u Skadar s čašću dočekamo
vladajuću naše Zete glavu!
Ja ni časa počasiti neću,
no na noge, neka čete kreću!

(Ustaje)

Svod'te vojsku Blatu na obalu,
pribor, konje i sve što nam treba.
U mrak prvi nek su spremne lađe,
i sjutrašnje rano neka sunce
vojsku našu preko Kira nađe.
Ja ću pisat' Žarkovici mladoj
kako znadem i kako umijem,
a uglavnom da ja ovdje stražim,
a na Skadar udrit' da ne smijem...
Pa me evo kod vas na obalu.

Odlaze vojvode. Knjaz Arvanit i knez Bogiša ostaju.

KNJAZ ARVANIT

(piše)

Je li dobro, što bi reka' kneže?

(Čita pismo)

"Iz logora u Krajini moga
svojeručno ovo pismo pišem
i šaljem ga Vojislavi mladoj,
miloj kćeri Sokolović Žarka -
otpozdrav joj na pozdrav opremam.
Hvala tebi, svijetla gospođo,
na ponudu da se sastanemo
i o gradu Skadru prozborimo.
Grad skadarski nas je uminuo
ono jutro, kad lubarde teške
koje Mehmed sa Kroje dovuče,
survaše mu debele zidove.
Mi o njemu sada ne mislimo,
no držimo u manastir stražu,
čekajući Iva gospodara,
dok dovede pomoć iz Mletaka."

KNEZ BOGIŠA

Tako, knjaže, već nemoj nikako!

KNJAZ ARVANIT

Samo ovo dodati ću ovdje:
"Milo mi je da si se sjetila
tvoga roda, tvoga zavičaja,
da t' u grudi srpsko srce tuče
i da nešto još te amo vuče..."

KNEZ BOGIŠA

Kako hoćeš. A ma, Arvanite,
vidiš... Žene - žene su mahnite!
One rječi: "... još te nešto vuče"
da te u što, knjaže, ne navuče!
Kad ženama čovjek knjigu piše,
neka piše a tri puta briše,
svaku riječ mjeri na bolandžu,
da ne pane pod lafice kandžu...
Žene kriju i običa pisma,
njine misli na daleko lete;
ne pođeš li njihovijem putem,
hoće žene s pismom da se svete.

KNJAZ ARVANIT

Čovjek-junak ženi nikad neće
prebaciti trenut zaborava.

KNEZ BOGIŠA

Žena o zlu junakovu smišlja
i kada mu u naručju spava!

KNJAZ ARVANIT

To je grozno i pomislit', kneže,
žene takve nazivat' ženama.
To je stoka!... U visini časti
pravo žena stoji prama nama,
a ja sam se lanih oženio,
pa znam što je žena vlasteoka.

KNEZ BOGIŠA

Ženska škola, knjaže, je duboka,
pa staleža koga ona bila -
pri ženi je vražja neka sila.

KNJAZ ARVANIT

Dosta, kneže, sada na čas huliš,
a da ženu, ka' ja moju ljubiš,
nikad ne bi to izgovorio.

KNEZ BOGIŠA

Koliko se ja od žena bojim,
nijesam se, knjaže, ni ženio!

KNJAZ ARVANIT

Stoga takve razgovore lude
o svijeta ljepšoj polovini
usta tvoja i srce ti čini.
Bez žene je čovjek ka' panjina
usred gore svemu izložena -
ili struli il' je naložena.
Kad drveća druga rascvjetaju,
hlad i voće ptici i čovjeku
sa svog stabla niz grane spuštaju.
Golub ima svoju golubicu,
a ti, kneže, niti kukavicu -
pa se mašaš tajna i svetinja.
Ti da imaš što srećni imaju,
da te s ženom žarka ljubav veže,
ti zborio ne bi tako, kneže.
Ja kad gledam s gore u jezero,
ja na moju pomišljam Milicu:
spi li voda mirno u korito?
Ona licem u veo zavitim
spava tiho i o meni sanja,
pa kad vodu lahorić pomrsi,
tada čedo, Anđelina slatka,
znam da majci ručicama traži
sveto piće iz njenijeh prsi!
Kad jezero sa trskama šene,
u krevet se Krajini okrene;
povrh vode kad se galebovi
vinu zrakom s hiljadama ptica,
milu drugu zanosni joj snovi
ostavljaju - ustaje Milica!

A kad vali uzburkani
zapjenuše uz glavicu,
te na leđa ne puštaju
nit' prijehod niti pticu -

onda želje Miličine
otržu se na valove,
nukajuć' me otadžbini,
da ja stečem slave nove!

Pa sad, kneže, drž' to pismo,
Selimu ga dodaj slugi,
a put Skadra, akobogda,
uzećemo pravac drugi.

KNEZ BOGIŠA

Knjaz ovako misli o ženama,
uzmisli li vazda, blago nama!
No ja... (kolje prst zubima) mislim, žensko oko
ko izdrži to je pravi soko.

Žena brata sa bratom zavađa;
žena čojka na sva zla navađa;
žena vara sebe i drugoga;
žena vara i samoga boga.

Krstonosci, blago im dušama,
nosili su pri srcima blizu
ovu divnu ritersku devizu:
"Sve za boga, gospu i za kralja!"

"Tout pour Dieu, ma Dameet mon roi!"
Ja pak, brate, drukčije bih reka':

Tout pour Dieu, Roi et pour moi!
Naški neću, no eto ga neka!...

(Zavjesa pada)

 


TREĆI PRIZOR

GRADIĆ DRIVAST

Vojska

KOLO

(vojnika)

Što će jato golubova,
kad se kobac na lj' navrani,
što li Drivast pred Srbinom,
kojeg jutros Turčin brani?

Što se Oroš gradić penja
u visine kod oblaka,
kad ga surva niz litice
Srbinova snažna šaka!?

A Lješ što se opasiva
plavim morem i sa Drimom,
zar da vrata ne otvori
pred srpskijem smjelim sinom?!

A što Skadar na klisuri
sprema nas se onaj zori,
strah oružja kada našeg
Skender-pašu u njem mori?!

KNJAZ ARVANIT

(vojnicima)

Krv današnja da je bogom prosta,
lovor kad se otačanstvu bere
i diže se čast hrišćanske vjere!
Rijetki su ka' današnji dani!
Braćo moja junaci Zećani,
u ime vam brata moga hvala!

VOJSKA

Knjaz živio s bratom Arvanitom!

KNJAZ ARVANIT

(vojvodama)

Razmaknite vojsku u hladove,
nek počiva, neka se odmara,
kad čudesa ovakova stvara,
da se vode studene napije,
da s' od znoja i krvi umije.

(Vojska odlazi; čuje se pjesma od vojnika)

"Drivast, Oroš i Lješ gore
nebo s dimom sada draže.
Osmanliji prorok sveti
ka' da više ne pomaže!
A knjaz Ivan iz Mletaka
što ovamo sad da hita,
kad sokola brata ima
među nama Arvanita!"

Vojska izlazi s pozornice. Knjaz Arvanit sjedi
s nekoliko vojvoda pod jednim hladom.

KNJAZ ARVANIT

(gleda put Skadra)

Odovlen se divno vidi Skadar -
lijep li je hvala tebi, bože!
Bog će dati što da mu se može
bez topova i dosta džebane...
S kraja u kraj srpske carevine
Skadru grada ne bi naša' ravna!
Evo polja, pučina livada,
evo gora da s' podižu stada,
rijeke ga dvije natapaju,
ribe puku svakojake daju;
za odbranu evo mu krajeva,
u planine ljutijeh zmajeva;
evo mjesto vinu i pšenici,
mjesto radu i svakojem ćaru;
a sa morem Bojana ga veže,
kako vidim biće mnogo teže
osvojit' ga, no smo pomišljali.

VOJVODA GOJKO

Svi da bi mu u jendek ostali,
sreću ćemo na njem okušati -
a da što smo došli iz Krajine?
Bez Skadra nam povratišta nema,
no neka se sve za napad sprema.

VOJVODA VLAJKO

Dobro reče, vojevoda Gojko!
Kada nam se omrsila vojska
krvlju turskom, što bi razmicali?

VOJVODA STANOJE

A ja bih se, braćo, začudio
za svakoje o tom kolebanje.
Što zar jedne da se ne držimo?
Ostavite, o čem govorite!

Nema zbora, odlaganja nema,
nego vojska nek se noćas sprema.
Bijmo gvožđe dok je ugrijano,
sjutra Skadar napanimo rano!

KNJAZ ARVANIT

Svi velite sreću okušati,
ali meni kako mi se vidi,
ja s napadom sad bih pričekao,
dok gospodar sa puta se vrati.
On će dovest' od mora topove,
kojim Skadar održat' se neće.
Kad bi ovdje ludo izginuli,
kara' bi nas i ža' bi mu bilo,
a i nešto zebem od napada...
Dan se danu pomiče drugome,
a svakoji svoju sudbu nosi, -
zli ponese što dobri pokosi.
Ja životu ne bojim se mome,
no se bojim iskopati vojsku,
na amanet što mi je predata
od Ivana knjaza, moga brata.

(Dolazi jedan sluga i šapti knjazu Arvanitu)

JEDAN SLUGA

Preobučen u naške haljine,
momak dođe Ali-begov sada,
nešto tajno ima da ti kaže.

KNJAZ ARVANIT

(vojvodama iza malog razmišljanja)

Uostalom da se razmislimo,
no nek vojska još sjutra počine,
da joj dobro teški umor mine.
Pa i sami pođ'te konačiti.
Što riješim noćas o napadu,
vas ću sjutra svijeh obznaniti.

Odlaze vojvode, knjaz Arvanit,
jedan sluga, a poslije Selim.

KNJAZ ARVANIT

(k sluzi)

Neka momak uđe Ali-begov!

SLUGA

Hoću li mu oduzet' oružje
i još neki prtljag koji nosi?

KNJAZ ARVANIT

To u naše nije običaje
da raspase primamo vojnike -
mi gledamo u brk razbojnike!

(Selim dolazi - klanja se)

SELIM

Selam imaš hanume Fatime,
divne ljube bega Ali-bega;
čestita ti lijepe dobitke
od Drivasta, Lješa i Oroša.
Jutros rano s pendžera od kule
gledala je vaše napadaje
i čula je Drivaštana vaje.
Vesela je kao ikad bila,
ovu ti je knjigu otpravila.

(Predaje pismo. Sluga izlazi i Selim s njim)

KNJAZ ARVANIT

(čita pismo)

"Po prvome mome pismu
mogao si vjerovati
strašnu misa' koju ikad
pregnu žena zasnovati...

Pak si ipak noćas s vojskom
preveza' se Blatom, Kirom,
a ujutro zauzeo
svu skadarsku ravan širom.

U pismu mi tvome staja
pohod srećni prošle noći,
ka' da radih o prevari,
il' izdajstvu, crnoj zloći.

Ali prosto, kad uspjesi
oružje ti krunisaše
i tvrđave tri značajne
vojnici ti oburvaše.

Sad je Skadar na red pada -
panuće ti bez otpora;
on u tvoje biće ruke,
dokle druga svane zora.

"Kako?" - Lako! Samo pregni
da se sa mnom noćas staneš,
pa da opet u logoru
dobitnome tvom osvaneš.

Pristade li - Selim sluga
tebi tursko nosi ruho;
oblači ga, pa u noći
Skadru hitaj - doba gluho.

Čekaću te na kapiju,
odziv ću ti straže dati,
ona će te na sve strane
s tim odzivom propuštati.

Hodi, hodi, o viteže,
ne dangubi ni čas samo,
ili mene u tvoj logor
još do malo čekaj tamo.

Il' udesno mjesto snađi
iskraj tebe do mog dvora
na sredinu, pa gdje vidiš
do svilenog tvog šatora."

KNJAZ ARVANIT

A sad? Sada vlastelinka čeka,
il' da dođe, može bit' se sprema...
O, za ovo razmicanja nema!
Odlučnost je žene prevelika,
a predmet je važnoga oblika;
Skadar steći bez mrtvijeh glava,
sreća jedna to bi bila prava!
Kakve žrtve sjutra bi panule,
da s' juriša na onakve kule,
koja bi se krv ljudska prolila,
a djetića Zeta izgubila!
- Zeto, Zeto, postojbino draga,
kolijevko Crnojeva traga,
da ti mogu trude uštedjeti,
da ti muke mogu naknaditi,
da ti ljubav mogu nagraditi,
da te srećnu mogu zagrliti,
moj bih mladi život žrtvovao
slatko željno ka' da bih zaspao
u hladove raja nebeskoga,
u podnožje boga velikoga!
Sunce žarko, ti si na visoko,
brate Ivo, ti si nadaleko;
brate slatki, oči obadvije,
oko Skadra tvoj se bratac bije,
Zeti tvojoj štogod da dobije!
Ja znam Zetu tvoju kako ljubiš,
znam ti trude što oko nje trudiš,
znam da imaš dva nejaka sina:
ja i oni - sva smo ti rodbina,
i da nas je deset puta više:
"Svi za Zetu!" u srcu nam piše.
U moj logor noćas, brato, spava
na tisuće silnijeh momaka,
koji ne bi cijenili glave
ni ka' kopču za nas u rukave.
Sprema tome svako kolebanje
izdalo bi malodušno stanje.

(Bije rukom o ruku. Dolazi jedan sluga)

Dorata mi - pratnja nek' počiva!

(Odlazi sluga)

Odoh kud me Turkinja poziva,
pa što bog da i sreća junačka!

(Zavjesa pada)

 


ČETVRTI PRIZOR

SKADAR

Odaja i namješće isto kao u početku.

FATIMA

(šeta po sobi)

Bože, časi dugi li su!
Što se Selim još ne vrati - .
ko zna - možda Arvanita
put naručja mojih prati?

Ako junak noćas krene
meni mladoj u pohode,
pa od ruke da pogine,
izdajničke il' uhode -

što bi ova crna druga?
Kud me kobna mis'o nosi?
O, onda bih zamakla se
ja u bujnoj mojoj kosi!

Id'te, id'te, strašne sumnje,
što mučite srce moje;
no da malo prinaredim
sada čari ove svoje.

(Uzima ogledalo i ogleda se)

Divna li sam! Aoh bruke,
aoh bruke i grdila,
u što sam se nevoljnica
u mom umu zaumila!

Kakav mogu ja utisak
na tog knjaza učiniti?
Gdje su ženske moje vlasti
da ga mogu plijeniti?

Kakve su mi obrvice
pod blijedo čelo ovo,
da navučem momku pažnju
il' mu oko sokolovo?

Kosa mi je pomršena
i niz obraz evo leti,
ka' zle misli hude žene,
kad joj blisnu po pameti.

Pojavu će vidjet' moju
prostu, nagu, u pličinu,
još u dušu donese li
divnu sliku Miličinu!

(Sluša)

Ka' da kroci?!... Zar Aiša?...
Ah, zveket se sablje čuje...
Srce moje... lakše... lakše!...
Blago meni - on već tu je!

KNJAZ ARVANIT

(svlači turske haljine i srdito ih baci)

Neka turstvo i ruho mu pada!

(Fatimi)

Dobar večer, vlastelinko mlada!

FATIMA

Noć ti dobra svaka bila,
a noćašnja najsrećnija,
kada svakom zađe sunce,
tad najljepše meni sija!

KNJAZ ARVANIT

Evo mene na ročište tvoje!
Biće skoro pet godina dana
da se vojska krenu sa Doljana.
Zahvaliti mutnijem danima
od tada te ne viđah očima.
Ej, koliko u tome prostoru
izm'jeni se stvari i rabota!
Moj se otac lanih prestavio,
a tvoj, kažu, da se poturčio! -
Sve netalih našu zemlju prati!

FATIMA

Samo tvoja srećna ruka
udes Zete popraviće;
sa tvojima uspjesima
njoj sjajnija zora sviće!

KNJAZ ARVANIT

Uopšte su teška ratovanja,
strašna, grešna, s ljudskog poklanjanja!
Ono malo što se steče slave,
sve zagrče izgubljene glave.
Ka' zlo svako, rat se povtoraje,
u nj' što ljepše ima, narod daje:
krv, imanje, suze i poštenje;
neko pane, a neko se penje;
sve u za' čas - ka' da je rečeno
i samijem bogom naređeno -
a ne glupe misli i inati
ljude vode s ljudima se klati.
Otkada je svijet nastanuo
i za' čovjek spram čojka stanuo,
nije bilo rata opravdana
za obije strane, ni megdana.
Al' najposl'je na jednu se svede
i do ove užasne dovede:
otac plače, sina na oboru,
a dobitnik brata u šatoru.

FATIMA

Ah, ostavi, hrabri knjaže!
To su misli stare glave.
Tebi mladom treba rata -
treba tebi bojne slave!

KNJAZ ARVANIT

Neću slavu nego sreću,
dok dobijem ono moje;
za lakome osvajače
nek trijumfa časti stoje!

FATIMA

Grada juče tri osvoji,
na njih ti se barjak vije,
a za ovaj grad misliti,
potreba gi, knjaže, nije.

U njemu su tri bunara,
tri bunara hladne vode,
dovedene s Taraboša
kroz lučeve vodovode.

A lubanja ima mnogo
po bedemu ovog grada;
neka od njih još je svježa,
druga s koca sama pada.

Te ću glave sjutra veče
U bunare uturiti:
s trulim mozgom smiješane,
ko će od te vode piti?

Krv hrišćanska i moždanje
ne zgade li vodu hladnu,
ja ću u nju uturiti
još i neku vižlad gladnu,

pa od takve mješavine
vojnik neće kap popiti;
kabuliće po sto puta
bezuslovni rob tvoj biti.

KNJAZ ARVANIT

(za sebe)

Uh, grozote dosad nečuvene
još iz usta jedne krasne žene!

FATIMA

E ma vojsku poprimakni
naokolo oko grada,
to toliko da se vidi,
a da niko ne postrada;

a viknu li "aman" Turci
i zatraže uslovija,
nek sloboda moja bude
član najprvi predanija;

pa kad knjaže, ja nju stečem,
uz tebe ću svud hoditi
i anđeo tvoj hranitelj
dok uzdišem sve ću biti!

(Ustaje i primiče se Arvanitu)

KNJAZ ARVANIT

(za sebe)

Sad sirota, vidim na što cilja!...

(k Fatimi)

To je dobro i hvala ti, mlada!
U tvom zdravlju Skadar onda pada!
Ka' što reče, to ću učiniti.
Ti predaje uslov prvi biti,
zemlja to ti zaboravit' neće -
naša će te slavit' postojbina,
ugled prvi steć' će ti rodbina,
hvaliće te žene i junaci -
ime tursko, vjeru s' sebe zbaci.
Ovdje onda neće bit Turaka,
no Srbina izberi junaka,
koji će se s tobom ponositi -
srećan onaj kom ćeš ljuba biti!

FATIMA

Ako sreće za me nema
ispod sjajnog tog oklopa,
meni ništa ne trebuje
do motike i do popa!...

(Vojnik pjeva s grada. Gluho doba noći)

VOJNIK

"Sultan Mehmed nas je ostavio
u tvrdome Skadru na Bojanu,
koji ote banu Loredanu
i zetskome vojvodi Stefanu.
Grade tvrdi, carev amanete,
kom prijete Ivanove čete,
mirno sjedi na temelju tvome!
Knjaz Arvanit, što san sada spava,
knjaz Arvanit, kaurima glava,
neće tvoje gledati kapije,
ne, tako mi Muja i Alije!"

KNJAZ ARVANIT

Što bog sudi, slava neka mu je!

(Smije se)

Lijepo je kad Turčin ne psuje.

FATIMA

(gledajući na stranu odakle se čuje pjesma)

S Prokletija i s Komova
kad frlekne soko dolje,
ni žbun ni grm ne može mu
skrit' goluba u sve polje.

Grad u ruke Arvanitu
zamrknuće sjutra veče,
povjeruj mi kao isti
ovo da ti prorok reče!

KNJAZ ARVANIT

Srećan onaj kom ćeš ljuba biti!
Rekoh srećan i biće, zanago,
zauvijek tom će biti blago!
Ljudska sreća često nema vida,
ni ko vidje kad se s' neba skida,
ali tvoja sreća je očita -
u sretanje tebi mladoj hita!
Čim si tako nebom odabrana,
tebi sreća - vr'jet će sa svih strana.
Tvoja usta, dva oka velika,
što sjaj hrane s oklopa čelika,
tvoje čelo kao mjesec mladi,
kose t' miris čak što ovdje kadi...

FATIMA

(malo uvrijeđena)

Neka, neka, miris kose
i blijesak oka moga,
ja već vidim ne dopiru
do predmeta željenoga,

no u logor sad se vraćaj,
još je malo do sabaha,
pa i beg bi moga' doći
iznenada - izubaha.

KNJAZ ARVANIT

(dohvatajući se za sablju)

I da dođe ne bi izlazio!

FATIMA

Dakle, onda do viđenja!
Sve uredi, sve pripravi.
Barjak na grad! U srce mi,
ako hoćeš, nož tad stavi... .

Pošto reče da izbiram
kog junaka iz tvog stana,
vidim da sam izgubljena
i igračka lažnih sana

Moje srce smrvljeno je,
nade mi se utopiše;
ni na zemlji ni na nebu
za me nema ništa više.

(Dohvatajući ga za ruku, tužno)

Arvanite, pogledaj me...
Što sam sada reci pravo!
Ha, ha, ha, ha - smiješna sam...
Zbogom, knjaže, pođi zdravo!

KNJAZ ARVANIT

(dohvata je za ruku)

Na to čelo, koje beg celiva,
neka i moj poljubac počiva!
Gdje te ljubim, tu te Zeta ljubi...

(cjeliva je u čelo, pa odlazi. Za sebe)

Crnojević, vođ i suprug,
što bih drugo smio reći?
Skraj ovoga iskušenja
najbolje je sad uteći.

FATIMA

(sama srdito)

Ljudi, ljudi!... Što su ljudi!? -
Varalice, izdajice!
Čas nas dižu do nebesa,
čas preziru naše lice...

(Gleda se u ogledalu)

A i ti si jedna laža,
cklance krto i providno,
ja nijesam tako ružna,
nego lažeš, lažeš stidno!

E tako mi turske vjere,
e tako mi slatkog dina,
ovako ću smrvit' glavu
tog ponosnog kaurina!

(Baca ogledalo o tavan i srdito baca pojas i fes)

Što će ovo? Ovo što će?...
Pojas ovaj, fesić novi...

(misli)

Uh, gdje će mi pamet poći,
gdje se dješe moji snovi?...

(podrugljivo)

"Na to čelo gdje te beg celiva,
neka i moj poljubac počiva:
gdje te ljubim, tu te Zeta ljubi..."

Ruga, šala, ili gordost,
veličanstvo roda pusta,
smetnulo ga da mu celiv
na vruća mi pane usta!

Muhamede, ja sam luda,
potrebujem tvoje moći;
nauči me osvetit' se,
dobri sveče, ove noći!

Vi knjaževi prezirete
često puta gospođicu,
a bez srama i bez stida
zagrlite najamnicu.

Težnje vaše razuzdane
mekuljavom sladostrašću
od poslova državnijeh
razdražen vam um odvraću.

Prezireš li zar i mene,
ne činim se tebi čista?
Oblik vlaški Miličin ti
pred slijepe oči blista!

Ej, Milice, te ćeš plakat'
vrag ću crni ja tvoj biti!
S tvojim ćeš se Arvanitom
vjeruj brzo razdvojiti!

(Poslije nekoliko odmora)

Hoj, hoj, dušo, Jadna dušo
moja, sada kuda bludiš,
te pošteno, uzvišeno,
Miličino dobro žudiš?

Tuđe dobro, tuđeg druga,
tuđu radost i veselje
da razore, da podoru
neoprane moje želje!

Stid me bilo — a grijesi
ne dali mi u grob mira;
u paka' me vrag odveo,
ka' vuk ovcu bez pastira...

O, Isuse, kog božanstvo
moga oca odbi ruka,
pri prestupu njegovome
što je ova moja muka!

Roditeljski gr'jeh postiza
u bešici praunuče;
grijeh s krvlju i s por'jeklom
od djedova unuk vuče.

Vjero sveta pravoslavna,
slatka vjero tješiteljko,
vjero dobra, jedinstvena,
vjero duša spasiteljko,

toržanstveno onda ću se
povratiti u tvom krilu,
primiću te s uvjerenjem,
zagrlit' te svetu, milu!

 


PETI PRIZOR

GRAD SKADARSKI

Topovi, barjaci, vojska.
Skender-paša s nekoliko glavara turskijeh.
Odo-beg, otac Fatimin, Ali-beg, njen
muž, kadija i muftija.

SKENDER-PAŠA

Nema sumnje, noćas ili sjutra,
kaur će nam na grad udariti.
Kauri su zorni i mahniti.
Čim se malim dobitkom opiju,
oni smjelo uložiti smiju.
Nego da se dobro naredimo,
što nam treba danas pripremimo,
jer indata ničesova nema -
sultan nam se na Madžare sprema;
u Aziji nastanula buna;
koleba se sada caru kruna,
privremeno. Car će sve dobiti -
car će cio svijet osvojiti!
Mi s' u našem ne bojimo gradu,
nit' mislimo o njegovu padu!
Dosta hljeba, dosta džebeane,
dosta ruka da Skadar odbrane;
topova je dosta na tabljama.
Koliko nas, bismo sa sabljama
tvrdi Skadar caru očuvali!
U bunare ima dosta vode,
nego, djeco, srca i slobode!...

JEDAN KADIJA

Svakoja je dobra u vezira,
ali jedna meni ne da mira:
u grad ima svake mješanije -
hrišćanluka, ima Latinije,
dječurlije, sirotinje, žena -
neko ima, neko ništa nema.
Sugrađani to su mahom loši -
sve to, pašo, stjeraj u varoši.
A grad Skadar neka čist ostaje,
i ko našeg sveca ne priznaje,
neka prti, il' će niz bedeme!
Ja, kadija, ovo rekoh stari,
kad muftija naš za to ne mari.

MUFTIJA

Ja se bavim samo šerijatom
i iskrama, iz Korana zlatom,
a tvoja je: narod i kanuni -
pa luč pali ili ga uduni.

SKENDER-PAŠA

Primak'te se ovamo, begovi!
Odo-beže, ti naš beže novi,
tebi dvije tablje povjeravam
i stotinu momaka ti davam,
donje tablje sprema Taraboša
da odbraniš, kad bi Srbin doša'.
Gradska vrata, tačka najvažnija,
nek ih čuva stotinom zaptija
moj sinovac, beg Ali-beg mladi.
Hambar, hranu, vode, džebehane,
nek kadij'ne vješte ruke brane,
i dajem mu stotinu momaka.
Murat-beže, ti ćeš na topove;
ti Jusufe, uzmi sto momaka,
pa posjedni dvije kule gornje.
Ostalu ću razrediti vojsku
naokolo okolo bedema,
da svak svoju puškaricu čuva,
pa grom da nas sa nebesa gruva
i njemu se bismo održali!

(Zavjesa pada. - Svi odlaze)

 


ŠESTI PRIZOR

Mjestimice, pokoja straža, neka s oružjem, neka bez oružja.
Kadija, noseći nekoliko ključeva u ruci, šeta se.

KADIJA

(sam)

Ej, kakav je kismet u isana!
Ja čak ovdje sa istočnih strana
doveden sam ka' pas za ličinu,
da se borim! Zašto i sa kime?
S čojkom, ka' ja od krvi i mesa,
a za drugog čojka veličinu!
Je li pravde? Posa' šejitana,
no je ljudstvo spopala pomama...
Cari, kralji, bezi i knjaževi
vragu su se crnome predali -
svijet kolju kao životinju,
a ne mare za bića svetinju!
Oni vode gubilištu ljude,
da postignu što im srca žude...
A ta žudnja, je li vječna, ljudi?
Ne, no s jadom ta kad se ispuni,
druga huđa još huđiju budi...
A o moru suza i čemera
kad pomisle slađa je večera!
Bože sveti, što zanosiš glavu,
što za tvoju milost i za slavu
ne ošineš bičem kavgadžije,
da ratova na svijetu nije?
Tvoje nebo, jorgan za sve ljude,
trpi mnoge strasti i požude,
nepravedne i zlom nadahnute.
Stoko, ljudi, glavari vas mute!
Ne slušajte, no brata grlite,
brata čojka, pa s njim vode pijte
iz istoga bogodanog suda.
A granica, što će međa luda?...
Mi imamo u našem Alepu
voća, cv'jeća, bijela pilava
i bumbula u grane smokava.
Braćo ljudi, s juga i zapada,
i sjevera i sa svijeh strana,
božji maksul jedimo zajedno,
da odane čovječanstvo b'jedno.
Vaj Alepe, koga sunce grije,
kog val bistri Eufrata mije,
zemljo sveta, čudesima slavna,
ne od juče nego li odavna,
gdje je krava proroka Avrama
sa mlijekom nahranila sama
beduina pedeset hiljada!
U nepregled tvojijeh ravnica
Zaharij'na našla se grobnica.
Selim Jauz, na te se proglasi
da je kalif, te da Turke spasi!
Pa kako te željkovati neću?
Moje misli k tebi se okreću.
Željkujem ti nebo bez oblaka,
željkujem te, zemljo od junaka,
željkujem te, korpo od cvjetova,
i ergelo bijesnih hatova!
Kad već ljudi bez rata ne mogu,
ja se blagom smjerno molim bogu
započeti da se svrši ovi -
da ne ginu ljudi ka' ovnovi...

(Sijeda na jedan sanduk od džebane.
K jednom od stražara bez oružja)

Ti, momčiću, kod bunara tamo,
kablom vode zahvati mi malo!

(Kadija pije)

Pu, voda je bolja sa izvora...

(K stražaru čisteći bradu)

A čij' si ti, lijepi djetiću!

STRAŽAR

Ja Osmanov...

KADIJA

Ti si nešto sjetan,
ili si se prepanuo, sine?

STRAŽAR

Da oprostiš, majka mi je slaba.

KADIJA

Što je njojzi?

STRAŽAR

Na nalet je stala;
noćas jadnoj baš tu kod bunara
nešto joj se starici prizrelo.
Od tada je pala u nesvijest,
te za sebe ne zna ništa živu.

KADIJA

(kao nadahnut)

Kod džamije i vakufa
zlih duhova nigda nije.
Naljegao noćas neko
žedan vode da s' napije,

pa se baba prepanula
u mrak možda svoje sjeni,
a da drugo što bit' može
osim toga staroj ženi?

Dusi samo blagi bdiju
oko voda i nimeta,
a zločesti duh kod toga
nikad, sinko, ne doleta.

Alah će joj u indatu,
ja se uzdam, brzo biti,
ili će je sveti prorok
u naručje prihvatiti.

Nego i još malo vode, sinko,
donesi mi opet iz bunara,
kod koga se nena tvoja stara
bez uzroka nikakva snemogla.
Ha, ha!

Stražar ide da zahvati vode u kablu;
nazire se nad bunarom.

STRAŽAR

Voda ova zaudara,
efendijo, ne može se piti...

KADIJA

Nu, budalo, sud donesi amo!

(Stražar mu donosi kabao s vodom,
kadija pošto namirisa vodu)

Pu, pu, aman što je ovo!?

(Stražar se vratio na bunar, pa miriše)

STRAŽAR

Ova voda smrdi, efendijo!

KADIJA

(za sebe)

Pošto si me s nje napio, zmijo!

(Ide i on k bunaru, pa miriše)

Voda grdno smrdi iz bunara,
ka' kaurska da strv zaudara...

(Gleda u vodu)

Vidim nešto povrh vode pliva,
kao patke da su upanule...
Nu, dijete, nađi jednu kuku.

STRAŽAR

(za sebe)

Biće neko učinio bruku.

(Traži kuku)

Kuke nema, nego evo kosa.

(Dodaje je kadiji)

KADIJA

(tražeći kosom u vodi)

Gle, ona je puna od nečesa...
Ha, evo sam nešto zakučio!
Pomozi mi, teško nešto vučem.

Stražar mu pomaže. Preneraženi, bacaju kosu s glavom
ljudskom na vrhu i po sredini jedno pašče. Kadija iznenađen.

Pun je bunar ovakvoga gada -
crne slutnje za opstanak grada!
Trči, sinko, te veziru kaži.

(Dolazi vezir)

VEZIR

Znaš, kadijo, jedan slučaj vražji:
s one strane ona dva bunara...

(Nalazeći na mrtvu glavu i psa)

Gle! Zar i ta voda otrovana?...

(Dolazi jedan beg i viče)

BEG

Srbi, Srbi, vrve sa svih strana!

SKENDER-PAŠA

E sad vidim divno što će biti,
meni Srbi grad će predobiti!

Dolaze zapovjednici: Odo-beg, Ali-beg,
Omer-beg, Jusuf-beg i muftija.

ODO-BEG

U vojsku je mutnja nastupila -
čula voda da je otrovana...

ALI-BEG

Zaptije će ostavit' kapiju,
kada vode nemaju da piju...

OMER-BEG

Bez jednoga ostaću tobdžije,
teke vode nema da se pije!

VEZIR

Muka, muka, što bi ovo ljudi,
ko to skoli - bog neka mu sudi!

KADIJA

I mi ovdje, ako smo junaci,
svi na londžu da se iskupimo,
da zlotvora crna potražimo.
Svoju bulu svaki sad za ruku
i dijete od sedam godina,
pa tu, pašo, lijepog ti dina,
da se svako ispita čeljade,
gdje je bilo juče od sabaha,
neće li se ko kazat' od straha.
Nećete li tako učiniti,
a ja drugu iza ove hranim,
to je ova, ne htjeste li onu:
ako ćete, prvo mi glavari
od te vode kablom zahvatimo,
pa u zdravlje carevo ispijmo
i odbranu skadarskoga grada!

MUFTIJA

Ta, kadija, ne valja ti sada!
To nam sveti ćitap zabranjuje.
Psom i vlahom voda otrovana,
da okusi, vjernog ona truje,
no mi ovdje da se pogledamo...

(K Odo-begu)

Odo-beže, ti blijediš nešto?!
Kaurine i kaurski sine,
izdajniče vjere i družine,
ti si ovu vodu otrovao!
Ti jedini, ti si, kopiljane!
Poznajem te! Ti nijesi Odo,
ti si Žarko, analet te bilo,
hrišćanstvo je tebi i još milo -
milo ti je, tri put, kopiljane!

Odo-beg se mijenja i muči, ne zna ni odgovoriti.

SVI

On je, on je, nek pod sablju pođe!

MUFTIJA

Ne, no njemu neka geško gvožđe
o vratu se i nogama sveže,
pa sve bolje, bolje da se steže,
dokle kaže ima li družine!

Svi pristupaju, bezoružavaju Odo-bega i vežu u gvožđa.

MUFTIJA

Kazuj, Žarko, s kim si u zavjeri!

ODO-BEG

Ni s kim, nego prav sam kao pravda!

MUFTIJA

O đaure, kako lažeš sada!
Kazuj, more, druge bit' ne more -
kazuj!

OMER-BEG

Kazuj!

JUSUF-BEG

Kazuj!

KADIJA

Hrišćanine!

Ulazi Fatima i živo se baca ocu u naručje,
kao izvan sebe.

FATIMA

Oče slatki, ti u veze!
Zli te Turci vežu, muče,
da istinu iz usta ti
o otrovnoj vodi skuče.
Vidiš, oče, što su Turci,
što vjerova ikad zlima,
što ne osta kod Stefana,
no se jadan preda njima!

ODO-BEG

Prav sam, sinko, za trovanje vode -
prav sam! Naše gnijezdo slobode
ja ostavih, sinko, tebe radi,
rad' braće ti, da jadni od gladi
ne stradate i ne mučite se
po gorama i po planinama.
Ta pobuda roditeljska sama
na zlo me je ovo odlučila:
u srcu mi srpska vjera bila
i kada sam klanja' u džamiji...

FATIMA

Eh, sad hvala, mili oče,
za hrišćanska tvoja čuvstva,
i riječi koje tvoja
izrekoše sada usta -

ali ti je dužnost bila
sa narodom patit' muke,
pa uz našeg gospodara
u krv s braćom prati ruke.

Pred bogom je preča vjera,
no sva blaga ovog sv'jeta,
a sloboda uzapćena
ljudskoj sreći mah pometa.

Sa krtolom u torbici
ja šćah bježat' bosa, naga,
ka' ostale zetske kćeri,
ispred našeg doma vraga,

pa bi u to bog pomoga',
i srećna bih svuda bila,
gdje barjaka milog našeg
bi me sjenka zahvatila.

(Turcima)

Turci, vuci, vodu u grad
ja sam sinoć otrovala,
da će Srbin danas doći
oko grada, to sam znala!

Robovima vas napravih,
ne rad' blaga, ni rad' mita
nego prosto iz ljubavi
krasnog knjaza Arvanita!

JUSUF-BEG

(šapti Skender-paši)

Skender-pašo, Srbi se primiču,
ka' pečurci od svukuda niču!

FATIMA

(krsti se)

Turci, vuci, i to čujte:
oče, sine, duše sveti,
jednosušna o Trojice,
od njih srpstvo ti osveti!

JEDAN GLAS

Srbi!

FATIMA

Vama sad se rugam,
nek se moja sječe glava.
Ja sam srećna kad umirem,
hristijanka Vojislava!

(Čuje se huka ljudi, okreće se ocu)

Oče mili, čuješ ono,
znaš li šta je ona vika?
No umrimo hristijanski -
ono glas je osvetnika!

(Turci je vežu i zlostavljaju; viče preko bedema)

Zbogom, Srbi, Vojislava,
vaša vjerna k smrti hita,
pozdravlja vas, a zagrlja
hrabrog knjaza Arvanita!

JEDAN GLAS

Srbi pod grad! Stepenice rade!

NA DRUGOJ STRANI GLAS

I ovamo već su do jendeka!

TREĆI GLAS

Ni ovamo već Srbin ne čeka!

SKENDER-PAŠA

Što je ovo te puška ne puca?
A što ste se, Turci, prepanuli?!

(Vadi kuburu i ide put bedema)

KADIJA

(fatajući ga)

Ne, vidiš li ljudi bit' se neće!
Niko neće da umre od žeđe -
no drukčije!

SKENDER-PAŠA

A kako kadija?

KADIJA

(pokazujući mu barjak)

S onim dolje! Glasnika na polje,
da uslove primirija pita
u zetskoga knjaza Arvanita.

SKENDER-PAŠA

Zar?!

KADIJA

Već nema, pašo, odmicanja!

(Daje znak da se barjak skine)

SKENDER-PAŠA

(poražen)

Skadar jednom sultanov je bio!
Oj, oj!

(Čuju se glasovi opsadnika)

Živio! Živio!

(Dolaze tri Srbina)

KADIJA

(broji)

Prvi, drugi, gle eno ga, treći ..
Evo ka' da svi će sad uljeći -
a samo smo jednoga iskali,
da se u grad s nama stane, zvali.

(Izlaze pred njih)

Srbi, je li vjera, vitezovi,
našoj časti, našim životima?!

VOJVODA GOJKO

Turci, vjera daje vam se svima
tvrda vjera, tvrđa od kamena,
a od strane glasa i imena
Arvanita, mladog vojevode!

KADIJA

(pruža ruku Gojku)

Vjera?!

VOJVODA GOJKO

Vjera!

KADIJA

Božja?!

VOJVODA GOJKO

Tvrda, sveta!

KADIJA

(Turcima)

E sad svaka prestaje osveta!

VOJVODA GOJKO

Kad ti više krvi nije bilo,
pa sad, ago, bi nam bilo milo,
da vidimo bega Odo-bega
i Fatimu njegovu djevojku,
što su s naše strane i krajine.

KADIJA

Umrli su sada obojica,
naše su ih sablje sarezale -
ono dvoje nas u vas izdali...

VOJVODA GOJKO

(dohvaća se za sablju)

KADIJA

Vjera?!... Mi smo u razlogu bili..

VOJVODA GOJKO

Jest! No ženu jednu ste ubili!...

KADIJA

Izdajnicu! Znaj vjeru si dao?!...

ALI-BEG

(srdito Gojku)

Je li adet u vas za megdane?

VOJVODA GOJKO

Ko ga traži, lako će ga naći,
gdje na srpsku nogom zemlju stane!

(Turci odbijaju Ali-bega)

ALI-BEG

A što pitaš za Fatimu ženu?
Fatima je moja žena bila,
ah, da mi te sresti gdjegod sama!

VOJVODA GOJKO

Gdje god hoćeš odolen do Šama!

SKENDER-PAŠA

(ispravlja se)

Momče ono ludo i srdito
prezri, Srbe, ono je mahnito.
Ti, kadijo, daj mi gradske ključe,
one iste što ti dadoh juče,
da ih nosim knjazu Arvanitu.
Vi me, Srbi, njemu povedite;
vi pak Turci, grad sad napustite,
i odlaste k Lješu i Medovi;
tu će doći carevi brodovi,
povešće vas Draču i Avlonu.
Kom opanci, a nekom obojci;
a grad Skadar Ivanovu tronu!

(Odlaze; pada zavjesa)


[ Projekat Rastko Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /