| |
KULA ĐURIŠIĆA
10.aprila 1847.
Knjigu piše skadarski vezire,
a šalje je u Stambolu gradu
a na ruke caru gospodaru:
"Sultan-care, dragi gospodare,
Goru Crnu muka pritisnula:
pogibe joj žito u dolini
pogibe joj stado u planini;
uzvija se narod u gorama,
ništa ne zna šta hoće da radi.
No otvori blago iz riznice,
a otvori žito iz žitnice;
domamićeš na to Crnogorce,
predaće se tebi Crnogorci,
pokorićeš lomnu Goru Crnu,
učinićeš dinu zadužbinu
i proslavit ime u svijetu."
A kad care knjigu razumio
on nakiti sitnoga fermana,
otpravi ga Skadru bijelome
Osman-paši, skadarskom veziru:
"O Osmane, moja vjerna slugo,
ti otvori blago iz riznice,
a otvori žito iz žitnice,
te domami k sebi Crnogorce.
A dajem ti tursku vjeru tvrdu,
ako Goru ti pokoriš Crnu,
do mene ćeš sjeđet u divanu,
pušićemo iz jednog čibuka,
prisrkovat iz jednog fildžana."
Kada vezir ferman prifatio,
on na gradu obori topove,
a skadarske skupi poglavice,
te im čita careva fermana.
Svako ćuti, ništa ne govori.
Tad Amzaga na noge skočio
Amza Kazaz, od varoši glava,
te za cara ne zna ni vezira,
pa veziru bio besjedio:
"Ta lud li si, skadarski vezire!
Što ćeš blago trošit na jabanu?
Turska zemlja puna sirotinje,
sirotinji svojoj pomažite.
Blago će ti šteta ponijeti
ka da ćeš ga usut u Bojanu;
Crnogorci biti što su bili,
na sprdnju će tebe okrenuti
kako su te znali prevariti."
Za to paša ne obraća glave,
no ušeta u šikli odaju,
pa šarene knjige nakitio
na krajine listom crnogorske.
Jednu posla u tvrde Pipere
a na ruke serdara Todora:
"O Todore, piperski serdare!
Crnogorci - stari odmetnici,
Crnogorci - carevi sinovi,
hajde k meni Skadru na Bojanu
da se predaš caru čestitome,
i dovedi hiljadu Piperah.
Sve ću tvoje darovat Pipere:
na hiljadu tvojijeh Piperah
sve na druga po par od haljinah
od crvene čohe venedika,
izvezene svilom prepredenom,
nakićene zlatom žeženijem;
glavarima u srmu oružje,
a suviše blago iz riznice,
a suviše žito iz žitnice,
baš, serdare, koliko ti drago.
Ko će more presušiti sinje,
ko l' carevu haznu isprazniti?
Dok je od vas traga i koljena,
da nosite koliko vi drago."
Junak dobar, ma obraza nema,
prevari se, kukala mu majka!
Otpremi mu hiljadu Piperah,
te primiše velike darove,
te primiše blago iz riznice,
te primiše žito iz žitnice,
te primiše od srme oružje,
te primiše tursku džebehanu,
nesrećnu se caru predadoše!
Drugu knjigu paša nakitio,
šalje knjigu u Bjelopavliće
a na ime sva tri kapetana:
"Crnogorci - stari odmetnici
Crnogorci - carevi sinovi."
U knjizi im obećaje blago
ka Todoru piperskom serdaru.
No mu oni knjigu otpisaše:
"Što budališ, luda Bošnjačino!
Ko će obraz za laže prodati
i za turske smradljive darove!"
Paša treću knjigu nakitio,
pa je šalje u Donju Crmnicu
kapetanu Plamencu Markiši:
"O Markišo, mladi kapetane!
Crnogorci - stari odmetnici,
Crnogorci - carevi sinovi.
Evo tebi sablja o pojasu,
sultan ti je sablju poklonio;
hajde k meni Skadru bijelome
da se predaš caru čestitome.
Vodi drugah što god više možeš,
ako možeš četiri hiljade, -
sve ću ti ih u svitu obući,
sve u svitu i žeženo zlato,
na glavare od srme oružje.
Evo tebi blago iz riznice,
evo tebi žito iz žitnice -
da nosite koliko vi drago;
Bojana će pređe presušiti
no u cara blaga nestanuti.
Nemoj mi se prepast, kapetane!
Evo tebi hazna i džebana,
evo tebi vojska i topovi,
evo tebi lađe i brodovi,
kapetane, koliko ti drago."
Prevari se, crn mu obraz bio,
osramoti i žive i mrtve,
te pokupi drugah šest stotinah,
te objesi sablju o pojasu,
te on primi velike darove,
te on primi blago iz riznice,
te on primi žito iz žitnice,
primi vojsku a primi topove.
Grohotom se paša nasmijao,
te u lice poljubi Markišu
i uze ga za svoga posinka,
pa govori svojoj tevabiji:
"Otkako sam na noge ustao
i počeo gledati junake,
zornijega ne viđeh junaka
od Markiše, mojega posinka;
do cara mu ne bi naša para.
Ako bog da, posinče Markiša,
tek Crmnicu hašar učinimo,
vodiću te caru u Stambolu,
iskaće te sultan za rikala,
iskaće te, a puštit te neću,
ne puštam te pređe svoje glave."
To Markiši vrlo milo bilo,
obećaje što biti ne može.
Na ćilim su noge prekrstili,
lule piju, prisrkuju kafu,
a na uši šapte neprestano,
dobro im se laže sudaraju.
Viđi muke na Crmnicu Gornju:
predade se sva Crmnica Donja,
u Crmnicu uvedoše Turke.
unesoše tain i džebanu,
dovezoše od boja topove, -
predade se, niko ne ostade
do sokola Nika Popovića
i krvave kule Đurišića.
Kule im je vojska opkolila,
te ih zovu na aman Turcima.
Šetaju se dva dobra junaka
po livadi kraj zelena Vira;
u obraz su sjetno neveselo,
grdne su ih misli spopanule,
grdna ih je muka priklopila.
Jedno bješe kapetan Andrija,
drugo Butor, od Podgora glava.
Reče Butor svome pobratimu:
"Kapetane, dobar pobratime,
ja ne žalim muku prenositi
jer su muke za junake date,
a ne žalim što ginut hoćemo -
za poštenje umiru junaci,
to je naša od starine hvala,
nego žalim bruku i grdilo
koje pade na našu Crmnicu;
otkad pamte i pričaju ljudi
Crmnica je turačka krvnica
Crmnica je srpska perjanica."
"Ne boj mi se, dobar pobratime,
počinuće bruka na grdilo,
Crmnica će ona prva biti.
Što možemo vojske iskupimo,
pa što bog da i sreća junačka!"
U riječi u kojoj bijahu,
dok evo ti tri dobra junaka,
na rame im bistri džeferdari,
a u pojas srebrno oružje,
tri junaka sa polja Cetinja.
Jedno bješe serdar Martinović,
drugo bješe Radonjić vojvoda,
treće junak Martinović Đuro.
Ruke šire, u lica se ljube,
pitaše se za junačka zdravlja.
Žale im se do dva pobratima
kako im se prosula nahija,
kako im je sila pojahala.
Reče serdar Martinović Milo:
"Ne bojte se, dva dobra junaka,
doklen su vi braća Crnogorci,
imaćete dosta pokajnicah.
No na noge, ako boga znate!
Đurišića kulu ugrabimo,
napunimo kulu džebehane,
napunimo dobrijeh junakah,
jer ako je ugrabiše Turci,
biće na njoj velja pogibija,
iz kule ih izagnat nećemo."
Svikolici na to pristadoše.
Biraju se krvavi junaci
koji će se zatvorit u kulu
sve po pušci i krvavoj ruci,
jer se lako nije zatvoriti
ni u vojsku tursku ugreznuti:
od Cetinja serdar Martinović
s barjaktarom Martinović Đurom,
od Njegušah Radonjić vojvoda,
od Podgora Perović Butore
i sa njima desetak momčadi.
Otidoše noću bez mjeseca,
te bijelu kulu ugrabiše,
napuniše kulu džebehane,
a na kulu popeše barjaka.
A kad svanu i sunce ogranu,
turska vojska barjak opazila,
te na kulu vojska udarila.
Al' se kula Đurišića brani,
na daleko razmahuje Turke.
Viče junak iz turskog okola,
baš na ime kapetan Markiša,
on doziva kuli Đurišića
a na ime Martinović Đura:
"Barjaktare, Martinović Đuro,
kakva te je hala donijela
u nesrećnu kulu Đurišića?
Kunem ti se vjerom u koju sam,
u njoj ću te živa uhvatiti,
al' u živu vatru izgorjeti,
na njoj barjak turski poperiti,
nego izlaz' meni na amanu;
nije lako s carem vojevati."
Iz kule mu odgovara Đuro:
"O Markiša, turski kapetane,
što uradi, crn ti obraz bio?
Što pohuli na svoje poštenje?
A dajem ti božju vjeru tvrdu -
bez jada ti kulu ne puštamo,
ni s jadom je puštiti nećemo,
no će mnoge majke prokukati
doklen padne kula Đurišića.
A uzdam se u boga miloga,
ti ćeš tvoju kulu ostaviti,
ja po tvome počepat pepelu."
"Be, ne luduj, Martinović Đuro!
Doklen mi je Skadar na Bojani,
a u Skadar skadarski vezire,
oko njega Arbanija ljuta,
ne bojim se do boga nikoga."
Opet njemu progovara Đuro:
"Kurva bio koji prevario;
ko prevari - on je junak gori."
I još šćahu nešto govoriti,
nego tanke puške zapucaše.
U to prispje sva Gornja Crmnica,
pobiše se bojem sa Turcima.
Više vojske turske nego naše,
jača vojska turska nego naša;
junaci su bolji Crnogorci,
te u polju ne puštaju Turke.
No ostaje kula Đurišića,
sve ostaje među Turke kula,
ma se brane iz kule junaci,
oko kule razmahuju Turke.
Turskoj vojsci dobra pomoć dođe:
dođoše joj šezdeset barjakah,
a za njima šezdeset stotinah
Arbanasa ljuta ubojnika,
a pred njima barski Selim-beže
s buljugbašom od Duge Krajine;
dođoše joj šezdeset šajakah,
a sve šajke koštanove lađe,
svaka puna od boja džebane,
svaka puna od boja zahire,
a u svakoj po dvadest Turakah,
a pred njima vezirski ćehaja;
dođoše joj petnaest brodovah,
a na njima četrdest topovah,
a pred njima Murić Selman-aga.
Turci su se dobro posilili.
Vide muku sa kule junaci,
al' se muci ne podaju živi,
nego brane kulu od Turakah.
Grdne su ih misli priklopile:
sila turska, izdaja domaća!
No govori Radonjić vojvoda:
"O serdare, naša poglavico,
ti si dobar junak za junaštvo,
no pogledaj što se uradilo:
izdadoše Kuči svikolici
do jadnoga Božović Dragoja
i delije Marka Jokovića
i sokola Lukića Miloša
sa nesrećnom kućom Ivanovom.
Vojska im je kule opasala,
opasali Turci i Brđani;
predaše se na aman Turcima,
ne mogoše boja učiniti,
šćaše im se utrijet koljeno.
Izdadoše Piperi junaci
do krvave kule Vučinića
i četiri brata Mitrovića,
do Ravnoga Laza na krajinu
k sa St'jene Sinanović Joka,
do sokola Vula kapetana
sa četiri brata Markovića,
do junačke kuće Piletića
sa petnaest braće Đurkovića,
do crnačkog starog kapetana,
iz Seoca Lakina Đukana.
Izdadoše đeca Martinići,
Martinići, brdska ključanica,
gubalo ih junačko mlijeko
što lijepi obraz nagrdiše,
izdadoše listom Martinići
do valjane kuće Radovića
i Donjega Sela krvavoga!
Što su drugi izdali Brđani
i Pješivci do navrh Ostroga,
to, serdare, u paru ne brojim
dok je zdravo kuća Boškovića,
dok su zdravo svi pokrajvođani,
koji vjerom prevrnuti neće
dokle im se ne utre koljeno,
pa dok nam je Petre kapetane
sa sokolom Điknićem Stefanom,
pa dok nam su dvije sablje britke,
dvije sablje do dva perjanika -
Ružin Stano i Gorašev Marko;
od njih drhti sva turska krajina.
Izdadoše Rovca do Morače,
izdadoše Rovca svakolika
do Purena Tapušković kneza
i serdara s bratom Radovanom,
do jadnoga Nedić Radivoja,
do serdara Vlahović Pavića
i momčeta Petra Lučinoga.
Pa izdade sva Crmnica Donja!
Turci jaci, izdajnici jaci,
moj serdare, na dobro ne slute!
No kupimo vojsku iz dubine,
da se ovđe muški pokoljemo!
Kad se ovđe muški pokoljemo,
sve će biti trice i kučine;
ako l' ovđe muški ne pregnemo,
evo muke velike, serdare.
Mi se našoj kuli ne bojimo
što se neće zadovijek pričat:
ka bijela kula Đurišića;
nejaki su ovđe Crnogorci,
a sila je turska najahala,
nagrdiće nejač crnogorsku.
Da l' nijesi jučera vidio
što hoćaše oko Vira biti
da ne dođe pedeset Građanah?
Nego piši knjige šarovite,
da dignemo iz dubine vojsku,
da se s turskom vojskom pokoljemo
kako smo se klali dovijeka."
Tada serdar na noge skočio,
šarene je knjige nakitio.
Jednu posla na ravno Cetinje
a na ruke Peru i Đorđiji:
"Petrovići, do dva bratučeda,
tek primite list knjige bijele,
otpremajte vojsku u Crmnicu!
Evo nama Turci u pohode,
bijela je kula opkoljena;
mi se iz nje maći ne smijemo,
a turska je vojska ojačala,
Crnogorci ljuto inokosni.
Već spremajte vojsku u Crmnicu
i pozdravte do dva barjaktara,
barjaktare od Cetinja ravna,
neka skupe momčad Cetinjane
od bijele kule Vojvodića,
uprav, braćo, do vrela Cetinja.
A ti, brate Petrović Đorđije,
ti pojaši jagrzli gavrana,
a pripaši sablju o pojasu,
hajd pred vojskom u Crmnicu župnu."
Pa je drugu knjigu nakitio,
a šalje je Riječkoj nahiji
na rukama Filipa serdara:
"O Filipe, riječki serdare,
tako kažu i pričaju ljudi:
otka posta lovna Gora Crna
da junaka boljega serdara
još u Crnoj Gori ne nastade.
Ded pojaši đoga debeloga,
a pokupi Riječku nahiju,
sve vojnike hitre ubojnike,
hajde s vojskom k nama u Crmnicu.
Će si dosad s njima udarao
nije lako dušmaninu bilo,
neće ni sad, u boga se nadam."
Takve serdar knjige otpravio.
Dođe knjiga na ravnom Cetinju
na rukama Peru i Đorđiji.
Sprema Pero u Crmnicu vojsku,
a za vojskom od boja džebanu;
a Đorđije na noge ustade,
pripašuje svijetlo oružje,
pripašuje sablju o pojasu,
gavrana mu mlađi izvedoše;
istom sjede vrancu na ramena,
dok evo ti do dva barjaktara,
a za njima đeca Cetinjani
od bijele kule vojvodine,
pobratime, do vrela Cetinja.
Otolen se vojska okrenula,
a kad došli na Uble studene,
na čistome polju širokome,
dok evo ti Filipa serdara
na njegova pulata đogata:
sav u srmi i čistome zlatu,
nakosio dvije ledenice,
a spored njih dugačka andžara,
o ramenu bistra dževerdara,
a za njime dvije vojevode
s ljubotinskim Đurom kapetanom,
a za njima petnaest stotinah,
sve momčeta jednakoga lika,
jednakoga lika i oružja.
Pitaše se za mir i za zdravlje.
Reče serdar s pulata đogata:
"Dobro došli, braćo Cetinjani!
Kada god smo miješali vojsku
vazda nam je dobra ruka bila,
po tuđem smo čepali pepelu,
i sad ćemo, braćo, ako bog da!
Imam dobar biljeg za junaštvo:
poda mnom je đogat osilio,
ne da mi se skinut ni počinut,
nego hita put ravne Crmnice;
biće naša, ako bogda, ruka."
Sađe vojska u ravnu Crmnicu
i počinu Viru širokome
kraj studene rijeke Crmnice.
Glede vojsku Srbi iz zatvora,
iz bijele kule Đurišića,
veselje joj grade iz pušakah,
dobro su se vojsci posilili:
grme turski na vojsku topovi,
daju Turci volju za nevolju,
ali su se dobro prepanuli.
Dvije vojske noćcu prenoćiše,
prenoćiše jedna sprema drugoj.
No je naša veselija vojska:
kola vodi, a igre zameće,
skoka skače, kamena se bača,
pjesne hore, puške prolamaju, -
vesele se momčad crnogorska,
jer su momčad boja zaželjelja,
pa ne mogu jutra iščekati
ogledat se starijem krvnikom
sa oružjem na poljani bojnoj.
U to svanu i sunce ogranu,
džebehanu vojsci razdadoše,
te na dvoje razrediše vojsku:
odrediše Riječku nahiju
s dva plemena od Gornje Crmnice
da s' ubiju bojem sa Turcima
na Mijela do sela Godinja;
odrediše đecu Cetinjane
s dva plemena od Gornje Crmnice
da udare uz polje široko
put krvave kule Đurišića
na bijele kule Boljevića,
da izbave kulu Đurišića
i sokola Nika Popovića.
Tad se serdar na đogata primi,
te pregazi rijeku Crmnicu,
a za njime sva njegova vojska.
Tad skočiše do dva barjaktara,
pregaziše rijeku Crmnicu,
a za njima đeca Cetinjani
s dva plemena od Gornje Crmnice.
Al' da vidiš muke i nevolje
od junaka Petrović Đorđije:
grdna ga je rana dopanula,
kumbara mu nogu oštetila,
ne može se s postelje šenuti
to l' pojahat jagrzli gavrana,
to li sablju pripasati britku,
no mu puca srce u prsima,
a skaču mu suze na očima.
Vidi serdar iz zatvora vojsku,
iz krvave kule Đurišića,
sa petnaest svojih sokolovah,
veselje joj čine iz pušakah.
A šta ću ti duljit lakrdiju?
Već udriše mladi Crnogorci
kako suha munja iz oblaka,
a ni munja tako udrit neće;
svak bi reka i bi se poreka
da nijesu trideset stotinah,
nego da su i deset hiljadah,
Stoji jeka, zemlja se prolama,
ima od šta, dragi pobratime!
Puške grmi dvanaest hiljadah,
fišti vojske dvanaest hiljadah,
a gruvaju četrdest topovah!
Nije čudo nit' se čudit treba:
stari su se poklali krvnici.
Viče serdar s pulata đogata:
"Đe ste, lakci, na vas progrmjelo?
Đe su turske glave i oružja?
No svakoga mrtva uniješe;
nijeste se tako naučili!"
Iskočiše dva momka sokola:
Martinović od Cetinja Savo
s dvojicom se bori na megdanu,
obojicu dobi na megdanu -
jednome je glavu okinuo,
s obojice skinuo oružje,
a poleće s Dobroga Svjetloća,
te je tursku glavu ugrabio,
ugrabi je iz ognja živoga.
Grmi vatra, da oči ispadnu,
pala živa muka na junake:
množ Turčina, malo Crnogorca,
Arbanasi krvavi junaci,
ne daju se lako potisnuti.
U to vojska crnogorska viknu:
"Uriš, đeco, što se ovo radi!
Od vatre ni oči iskočiše,
od vatre ni poprska oružje!
Ne sagnasmo s mejdana Turčina."
Učini se strašna mješavina,
ubiše se svijetlim oružjem,
ubiše se drvljem i kamenjem,
kleti Turci pleća okrenuše.
Al' zafajdu, dragi pobratime!
Blizu im se kule namjeriše,
a na kule ubojni topovi:
blizu im se lađe namjeriše,
utekoše, mrtve unesoše;
odbrani ih Blato i brodovi,
odbraniše kule i topove
a piličnik uteći ne šćaše.
Viđi muke i nevolje ljute
što na đecu pade Cetinjane
i njihovu družinu ostalu:
uza selo oni udariše
na nesrećne kule Boljevića;
otvori se kula Đurišića,
te iskoči serdar Martinović
sa petnaest svojih sokolovah,
Tu je muka što je bilo nije:
puste kule za boj naređene,
puste kule pune džebehane,
puste kule punane junakah,
puške grme, padaju junaci,
na juriš se otimaju kule.
No birani ginu Crnogorci:
nije lako kule uzimati.
Dvadest kulah na juriš uzeše,
svaku kulu krvlju omastiše,
svaku kulu vatrom opališe.
Al' da vidiš sokola junaka
barjaktara Martinović Đura!
Na drugu se ne obraća kulu,
već na ruke nosi džeferdara,
trči junak kuli Markišinoj,
kako mu se pređe zahvalio;
s Đurom lete do dva pobratima,
od Njegušah Radonjić vojvoda
s ljubotinskim Đurom kapetanom,
a za njima dvadeset momakah.
Opazi ih Plamenac Markiša,
te s družinom kulu ostavio.
Barjaktar ga zove Martinović:
"Stan', Markišo, turski kapetane!
Da l' nijesmo vjeru uhvatili
da ne bježi jedan pred drugijem
jedan drugom da ne pušti kule?"
Bježi kurva Plamenac Markiša,
bježi kurva, okrenut se neće.
Tad mu pustu kulu izgorješe.
Serdar s vojskom na kulu juriša,
kule pale, a roblje hvataju.
No je serdar srca milostiva,
ne da roba pređe svoje glave,
no puštaje roblje na slobodu.
Izgorješe listom Boljeviće.
U to prispje riječki serdare
i njegova vojska svakolika;
niz selo je napuštio vojsku.
Što uteče cetinjskom serdaru,
ne uteče riječkom serdaru.
Poharaše, hašar učiniše,
četrdeset kulah idžgoriješe
i stotinu robah uhvatiše.
Bježi grdan Plamenac Markiša
su njegovo stotina momakah,
bježi grdan Skadru na Bojani
k poočimu skadarskom veziru
da mu priča što se dogodilo.
ČARDAK ALEKSIĆA
Okolo Mitrovadne 1847.
Ljuto cvili Čengiću Ded-aga
uz koljeno mostarskog vezira:
"Haj, pomagaj, dragi gospodare,
od Uskokah, turskijeh krvnikah;
oni su nam oči izvadili,
oni baba posjekoše moga,
oko njega sedamdeset agah,
sve junaka i gospodičića
od sve Bosne i Hercegovine.
Bolji bješe Čengić Smail-aga
sa njegovo trista tevabijah
no trideset na Bosnu gradovah
sa njihovih tridest kapetanah.
Kad pogibe Čengić na Mletičku,
svu su tursku zemlju zaplakali,
zaplakali, u crno zavili, -
i te smo im jade oprostili.
Turkovati ne daju Turcima
ni po raji kupiti verđije,
s'jeku Turke na svakoju stranu,
baš od Lima do mora slanoga.
I te smo im jade oprostili,
al' im jade oprostit ne mogu:
napraviše od boja čardake,
a čardake na zemlju carevu,
bez pitanja cara i vezira,
bez tapije efendi-kadije,
Damjanović na Kara-Malinsko,
Žižić Vule Strugu zenđilome,
okolo njih šezdeset Uskokah;
u čardake džebehanu rane,
na čardake suše turske glave.
Te im jade oprostiti neću,
već mi podaj sitnu buruntiju
da okupim silovitu vojsku
da udarim na sela uskočka.
A dajem ti tursku vjeru tvrdu:
hoću sela popaliti njina,
hoću roblje porobiti njino,
nasjeći se glava od Uskokah;
što preteče ispod sablje moje -
to ću šćerat u Moraču tvrdu,
ni će valjat tamo ni ovamo."
Tada skoči mostarski vezire,
te poljubi Čengića Ded-agu:
"Be, aferim, pile od sokola!
Evo tebi sitna buruntija,
kupi vojske koliko ti drago,
a evo ti hazna i džebana,
nosi, sine, koliko ti drago."
Čengić ljubi u ruku vezira
i primi mu haznu i džebanu,
iz rukah mu buruntiju primi,
pa pojaha vitku bedeviju,
oćera je Gacku širokome.
Sjede aga na bijelu kulu,
pa šarene knjige rasturio.
Prvu posla Pjevlju pitomome,
a na ime Bungur Sali-agi:
"Pobratime Bungur Sali-aga,
kako primiš knjigu šarovitu,
ustaj brže na noge lagane,
te pokupi Foču i Taslicu
i krvava grada Kolašina,
hajde vojskom preko Kolašina,
okreni je ravnom Sinjavinom
te udari na Sirovac tvrdi.
U subotu koja prva dođe
ja ću mojom vojskom udariti,
udariti na Kara-Malinsko,
udariti Strugu zenđilome,
polaziću kavurske čardake,
polaziću kavurske gazije.
Pa otolen da se sastanemo,
da kavursko roblje dovedemo
da kavurske glave okupimo
u Drobnjake na široke luke
kod bijele kule Cerovića,
đe su naša razbojišta stara."
Onu posla, drugu nakitio,
šalje knjigu Stocu na Bregavi
adži-Šehu, turskom književniku:
"O adžijo, krvava gazijo,
ustaj brže na noge junačke,
a pojaši vranca od mejdana;
od oružja ništa ne uzimaj
do o konju topuzinu tešku,
u zobnicu knjige i inžile,
da nam učiš jezam i trećate,
bez šta Turci umrijet ne mogu
ni kavura dobit na mejdanu.
Pokupi mi Stoca i Trebinje,
Korjenića i ravnu Rudinu;
usput uzmi krvave Nikšiće,
a nikšićke krvave gazije,
e nam bez njih tamo puta nije.
Hajde, adžo, s vojskom na Krnovo,
ama nemoj, adžo, odocniti,
u subotu mislim udariti
na Uskoke, na naše krvnike."
Kako aga knjige rasturio,
ali ni on ne sjedi zaludu,
već pojaha vitku bedeviju,
pa od Gacka vojsku sakupio,
a od Gacka i Korita župna,
pa okrenu niz Dugu široku,
dokle dođe na Krnovo ravno.
Kada dođe na Krnovo ravno,
al' je adžo prvi dohodio
i za njime vojske tri hiljade,
sve hatlije ljute seratlije.
Za Ded-agom do dvije hiljade,
sve hatlije ljute seratlije.
Tu mi Turci konje odjahaše,
te umorne konje izvodaše,
pa konjima zopcu ustakoše,
a Turci se rahat učiniše:
na ledinu noge prekrstiše,
na ledinu kafu pripekoše
i bojničke lule zapališe.
Piju Turci kafu i rakiju;
dokle noći ispred zore bilo,
adži-Šeh se na vranca pripeo,
pa poruči jezam i trećate.
Tad sva vojska na noge skočila,
seratlije konje pojahaše,
kalauzi vojsci najaviše,
okrenu se na Uskoke vojska;
tajno ide, ne čuje se vojska,
jer se boje čete od Uskokah,
da ne dade haber Uskocima.
Al' Turcima loša sreća bila:
iz vojske im momče iskočilo,
i to bješe rodom Crnogorac,
te potrča na Kara-Malinsko
i učini haber Uskocima.
Uskoci se ljuto uzmučiše,
Uskoci se mrko pogledaše,
niko ništa ne zna govoriti:
zlo je ginut, a gore bježati!
Reče soko Sava Lakoviću:
"Bjež'te, žene, i đecu vodite
i velika mala oćerajte,
ćerajte ga u Morači tvrdoj,
a mi ćemo ostat u čardake.
Ako ovde listom izginemo,
mal harčite, đecu podižite,
da se đeca biju sa Turcima;
ako budu uskočki sinovi,
Uskoke će svetit od Turakah."
Sve uteče u Moraču tvrdu,
samo osta šesnaest pušakah,
među njima Ruža Lakovića,
u čardaku na Kara-Malinsko.
Daju haber Strugu zenđilome.
Kad Stružani haber razumješe,
reče pope Trebješanin Mićo:
"Ne odvajam mala od čardaka;
kad mi Turci posijeku glavu,
neka gone mala velikoga,
nek nam'jene za popovu dušu."
Dokle sinu zora od istoka,
od Bijele halaknuše Turci.
Ćute jadni u čardak hajduci;
u čardak su vatru ugasili,
pred očima puške zaratili,
hoće bliže da napušte Turke.
Plahovito Turci udariše,
a na čardak oganj oboriše,
od čardaka cjepanice skaču.
Ćute jadni u čardak hajduci;
u čardak su vatru ugasili,
pred očima puške zaratili,
hoće bliže da napušte Turke.
Ema Turci bolje kidisaše,
navukoše slamu i sijeno
da zapale Mirkova čardaka.
Uskoci su krvavi junaci,
te preblizu napuštiše Turke,
gotovo im čardak zapališe;
gori vatra uz direk čardaka,
nego čardak prifatit ne hoće:
silni vjetar od istoka dunu,
plam savija po zemljici crnoj,
a dim goni u oči Turcima.
Tad pukoše šesnaest pušakah,
a frisnuše šesnaest junakah;
povaljaše oko sebe Turke,
popadaše s konja seratlije;
natrag kleti uzbjegoše Turci,
povukoše mrtve i ranjene.
Al' da vidiš Čengića Ded-agu:
u ruku je sablju izvadio,
a nagoni vitku bedeviju,
sabljom bije seratlije Turke,
nagoni ih Mirkovu čardaku.
Zorni Turci bolje kidisaše,
povukoše na kola kolibe,
povukoše slamu i sijeno
da zapale krvava čardaka.
Al' ne daju šesnaest Uskokah,
biju Turke okolo čardaka;
natrag kleti uzmakoše Turci,
vuku sobom mrtve i ranjene.
Boga mi se prepadoše Turci.
Pjeva Vilić Leka u čardaku,
pripijeva uskočke vukove:
"Haj, đe si mi, Šundo Bajagiću
i Jakove Poturakoviću,
gubalo vas hajdučko mlijeko!
Što se kadgođ doma ne nađete,
no sve s četom u Hercegovinu,
te prežite drume i putove,
iz busije siječete Turke?
Hvalite se po srpskoj krajini
koliko ste posjekli Turakah,
a vas nema ovde na nevolji
da se danas glavah nas'ječete
na mejdanu na Kara-Malinsko."
Iz čardaka dobar junak viče,
a na ime Todorović Drago;
on doziva u tursku ordiju,
a na ime Čengića Ded-agu:
"O, Ded-ago, jedna poturice,
što nagoniš Turke na čardaku?
No ako ti bula nije kurva,
ispani mi na mejdan junački,
na mejdanu na Kara-Malinsko,
da s' na ostra gvožđa obidemo
đe gledaju Turci i hajduci,
al' ti drago pješe na opanke
al' na tvoju vitku bedeviju."
Čuje aga, čut se ne činjaše,
no pomamni Turci kidisaše,
na čardaka prosiplju plotune,
od čardaka cjepanice skaču.
Ne daju se šesnaest Uskokah,
no valjaju oko sebe Turke.
Nuto grdne muke na Uskoke:
nestade im praha i olova,
no se vuci mrko pogleduju,
za ostra se gvožđa prifataju,
da izlete u tursku ordiju,
da poginu na mejdan junački,
da ne gore živi u čardaku.
Nego puče puška iz čardaka,
Streličina vezena šišana,
godi Jakov Čengića Ded-agu.
Momče ludo, nevješto šišani,
prepade se da ga ne nadmetne,
te je agu nisko pothvatio:
salomi mu od sedla jabuku,
pokvari mu puške u pojasu,
al' mu pusta t'jelo ne dohvati, -
pade aga s vitke bedevije.
Tada kleti uzbjegoše Turci,
ostaviše agu pod kobilom,
a zagna se Bećir kapetane
da ugrabi agu ranjenoga,
no ga godi Šućur iz čardaka,
grdnom ga je ranom sastavio;
bježi ranjen Bećir u družinu.
No bog ubi Kankaraša Draga
(to je agi prva tevabija)
te na agu zagon učinio,
primi agu u sedlo kobili
i pobježe s njime u družini;
na nj ne puče puške iz čardaka.
Odbiše se Turci od čardaka,
od čardaka na Kara-Malinsko,
pa mi onda zorno udariše
na čardaku pod Strugom Žižića,
na čardaka osuše plotune,
od čardaka cjepanice skaču.
Al' se brane dvanaest junakah,
ne daju se primaći čardaku,
nego biju oko sebe Turke.
Pjeva pope u čardaku Mićo,
pripijeva Begana serdara
i deliju Vujačić Stefana:
"Lopušina, uskočki serdare,
što si mi se jutros zadocnio?
Nijesi se tako naučio!
Ti delijo, Vujačiću Stefo,
kamo tebi zekalj od mejdana,
te se hvališ među Uskocima
da ćeš konja ugnat u ordiju?
Evo Turci, a evo mejdana,
pokaži se na tvoga zekalja."
U riječi u kojoj bijaše
eto serdar uz Dugu Poljanu,
spored njega Stefan na zekalju,
a za njima desetak momčadi.
U Turke je serdar udario,
a klikuje birane junake
od Uskokah i dvije Morače:
spored njega Stefo na zekalju,
ugna zeka u tursku ordiju,
te razgone oko Struga Turke.
No plotuni turski zagrmješe;
tako njima bog i sreća dade
te od vatre turske ostadoše,
no pogibe zekalj pod Stefanom;
od njega je Stefan odskočio.
Od čardaka pobjegoše Turci,
a iskoči pope iz čardaka
s golim nožem u bijele ruke.
U slomjene Turke ugazio;
ne šće sjeći iz reda vojnike,
jer se boji da se ne ogreši,
da hrišćansku ne posječe glavu,
nego viče što mu grlo daje:
"Ko se krstom prekrsti časnijem,
on od mene poginuti neće."
Krste mu se Turci i hrišćani,
al' se jedan ne zna prekrstiti:
njemu pope posiječe glavu.
Grdno Turci bježati nagnuše,
a ćera ih Begane serdare,
s druge strane pope od Uskokah, -
dognaše ih na Kara-Malinsko.
Tad iskoči šesnaest junakah
iz čardaka na Kara-Malinsko,
razagnaše Turke uz planinu.
Klikuju se krvavi junaci,
no se brane u polomu Turci.
Zapucaše puške od Turakah,
te ubiše brata serdareva
i raniše Strelicu Jakova.
Dođe serdar do brata mrtvoga,
na njega se ne šće okrenuti,
no u Turke juriš učinio,
dobru tursku posiječe glavu,
te mu bratske rane prebolješe.
Al' da vidiš dva siva sokola -
Lakovića, jedinca u majke,
i dijete Aleksić Miloša:
u poćeru hodit ne šćedoše,
nego idu u pretijec vojsci;
u planini Turke pretekoše.
Ko se krsti krstom hrišćanskijem,
uzimlju mu svijetlo oružje;
ko se krstom ne šće prekrstiti,
njega gađu puškom od obraza,
a sijeku nožem od pojasa.
A što ću ti duljit lakrdiju?
No morački četrdest uskokah
od Turakah jade poradiše:
dvanaest im glavah posjekoše,
a suviše mrtvi i ranjeni,
koje Turci sobom odvukoše;
pedeset ih živa pohvataše,
koji im se krstom prekrstiše,
te svijema oružje uzeše,
bez oružja doma otpraviše,
neka pamte đe su dohodili.
Nije čudo, dragi pobratime,
jer Uskoci posjekoše Turke,
jer Uskoci uzeše oružje;
tako su se vazda naučili.
No je čudo od te ženske glave
što učini Ruža Lakovića:
u poćeru pošla za Turcima,
te s dvojice skinula oružje.
To je teže svoj turskoj krajini
no njihove posječene glave!
|
Petar II Petrović Njegoš