| |
PJESNA ZA VIDA I MIRČETU,
KAKO SU SKUPILI ČETU I UZELI TOP S SPUŽA
Vino pili dvije četobaše,
četobaša Vido i Mirčeta,
na obali Zete glasovite
u Pažiće, selo ponosito,
na visoku kulu Agičinu,
baš Agice, kneza od Pažićah.
Vino piju, razgovaraju se
đe je koja ostala sramota
Brđanima i Crnogorcima
u Turakah jal' druge krajine.
I takvi su makul učinili
da sramote ostanulo nije
Brđanima ni Crnogorcima
u Turakah ni na kraju drugom
dosim jedna bruka i sramota:
"Kad s Turcima bojeve činismo
i krvave rate zavodismo,
uzeše nam dva topa ognjena;
puštiše ih tri naše nahije
bez proliva krvi od junaka
i bez rane i bez mrtve glave.
To je svakom od naše krajine
pripasalo žensku opregljaču,
daje takve nigda bilo nije."
Pa s' u vino kunu četobaše
svojim zdravljem i svojim oružjem
da će četu pokupiti malu,
s četom poći Spužu krvavome
i sa njega topa ugrabiti,
habernika Skandarbega bana
(koji sjedi na bedem od Spuža,
daje haber u tursku krajinu
kad udare brdski vitezovi
na tri tvrde od Spuža kapije),
jali svoje izgubiti glave.
Tek zakletvu ovu učiniše,
na lagane noge ustadoše,
s kule pale dvije abernjače,
abernjače, pak i ledenjače.
Haber Brdu pođe prostranome;
svi četnici divno poznadoše
da su puške njina četobaše,
četobaše Vida i Mirčete;
brže trče kuli u Pažiće,
đeno oni ispijaju vino.
Skupiše se trideset četnikah,
te mi sjeli ispijati vino
baš sa svoje dvije buljugbaše.
A što ću ti lakardiju duljit?
Četa ti se otlen podignula
priđe zore i priđe sabaha
(do sabaha tri sahata bješe),
obrnula k Spužu krajičnome,
dva je polja prekasala vučki,
Ždrebanika, pak i Limanika,
Visočicu vučki i hajdučki,
doklen Spužu na kapiju dođe.
Ali evo muke za junake:
na gradu je gvozdena kapija,
na kapiji brava dubrovačka,
zatvorena, pak je zaklopjena,
a na vrata četiri soldata
od nigzama car-Otmanovića,
te čuvaju gradu karaulu
od Brđanah, krvave krajine.
Četa pred grad malo počinula,
potegnula iz tuluma vina,
doklena im bog i sreća dade
i zaspaše četiri soldata
u krvavu kulu karaulu.
Kako četa ono opazila,
drug se drugu penje na ramena,
a najgornji njini buljugbaše, -
iskočiše na bedem od grada.
A što ću ti lakardiju duljit?
Iskočiše, pa ga preskočiše,
uskočiše kuli karauli,
te od kule salomiše vrata
i svezaše četiri soldata,
otvoriše od grada kapiju,
te u gradu četu uvedoše,
uvedoše, pak je izvedoše
na bedemu k topu aberniku.
A šta ću ti lakardiju duljit?
Već niz bedem topa otiskoše.
Stade zveka bedem i kapiju,
stade crne zemlje tutnjavina,
potrese se sva turska krajina,
a lome se srčajli pendžeri
od tegote pusta habernika.
Turci misle e se zemlja trese
jal' grom ubi kulu karaulu;
ustadoše na noge lagane,
otrčaše kuli karauli,
ali vide otvorena vrata
i svezana četiri soldata.
Iskočiše gradu na kapiju,
nego brdske puške zapucaše
i u gradu Turke zatvoriše.
A što ću ti lakardiju duljit?
Već Brđani topa odvukoše.
Turci trče na Spušku Glavicu,
te klikuju varoš Podgoricu,
velju Zetu, ljutu Malesiju.
Ubrzo im velji indat dođe:
pet hiljadah ljuta krajičnika,
a pred njima Lekiću spahija
i delija od Grudah kadija
i od Spuža Mehmet-kapetane.
A šta ću ti lakardiju duljit?
Okrenuše s vojskom, udariše
u krvavom Kosovome Lugu
na Jaštrebu, na selo maleno;
tu smislili topa osvetiti.
No đe sreća, tu je i nesreća:
vojsku straža opazila mala,
otrčala, u selo kazala.
Zapadoše tridest i tri druga
i na sebe napustili Turke.
Turci zagon k selu učiniše,
pet šest kućah ognjem opališe,
no se ljuto brane Kalezići,
biju Turke, klikuju Brđane.
U tome im, indat sustignuo:
od krvava sela Ćurioca
stasalo im devedeset drugah,
a pred njima Ristanov Stefane
s pobratimom Điknićem Stefanom.
Kako doše, u Turke udriše.
A šta ću ti lakardiju duljit?
Salomiše silu i krajinu.
Turci bježe Kosovijem Lugom,
ćeraju ih brdski vitezovi.
Do Sušice dok dognaše Turke
deset su im okinuli glavah
i šezdeset udarili ranah;
jošt spahija i Grudah kadija
u bježanje sablje izgubili.
Živi Turci oružje bačali
da Brđane njime zamamljuju,
pa se grdni i razbjeni Turci
povratiše Spužu, Podgorici.
Prođite se, Turci, vojevanja
i na ljuta Brda udaranja,
jali ćete jopeta bježati,
bez oružja krvavi skakati.
Ponosi se, ti krajino naša!
Doklen rađaš onakve junake
kao što je Vido i Mirčeta,
ne ostaje bruke i sramote
Crnoj Gori ni na jednom kraju.
UDARAC NA MARTINIĆE
1832. goda. 23. aprila
Polećelo tridest gavranovah,
gologlavi, slomjenijeh krilah,
od ćenara i turske krajine,
Podgorice, Spuža i Žabljaka.
To ne bili, kažu, gavranovi,
već trideset od krajine agah.
Prelećeše Zetu i Cijevnu,
prebrodiše Blato i Bojanu,
prolećeše od grada kapijom,
doklen na grad Skadar izlećeše.
Vijali se, pak su počinuli
na sokata i vizirska vrata;
graču tužni zamuklijem glasom:
"Aman, eman, čestiti većile,
Mehmed-pašo, muhur-saibijo!
Već ovako živjet ne možemo
od vlaškijeh silnijeh zmajevah:
izlijeću iz krvavih gorah,
dolećuju nama na bedeme;
mi se od njih maći ne smijemo
ni iz grada nosa iznijeti,
a kamoli boja učiniti
na megdanu i polju široku.
Uzeše nam polja i livade;
što ni bjehu hani i dućani -
to su njima ovčarske stajnice;
agaluci i naši čitluci
što držaše carevu krajinu -
tud se njima raširuju ovce.
Age smo ti bez ništa ostale,
ostanuli age i spahije;
propa nam je perčin kroz kapicu.
I te bismo jade oprostili
da smijemo ralo ufatiti,
ufatiti ralo i motiku,
da se hlebom možemo raniti.
Nego aman, glavi gospodare,
ti osveti krajičnike Turke!"
Kad razumje muhur-saibija,
on agama tako besjedio:
"Age Turci, žalosna vi majka!
Ja vi od njih pomoći ne mogu,
jer su oni stari vitezovi,
koji su se svagda naučili
lomit vojske turske i svačije.
Car je eman Bogu učinio
da već na njih nikad vojštit neće,
a i da bi moga navojštiti,
neće Rusu hajtar ištetiti;
rečeno je od njih sjeđet s mirom,
kada su se dosad odbranili."
Ama jopet Turci zavikaše:
"Mi, većile, ne tražimo vojsku
da s njom haraš vlašku Goru Crnu,
već nam podaj pet hiljadah vojske
i sa vojskom tri topa ognjene
da na jedno pleme udarimo
kojeno je nakraj Gore Crne -
Martinić se po imenu zove, -
da to kleto pleme poharamo.
Onojeste načinilo kule
blizu Spuža, krvavoga grada,
gađa sa njih po bedemu Turke.
Sad je njima lasno udariti
i to pleme kleto istražiti:
sve su druge izjavile ovce
do krvava sela Martinića;
njine pasu sitnu đetelinu
do bedema od našega Spuža,
ne boje se cara ni vezira,
za nas druge odavna ne mare.
Tu je lasno njima udariti:
stotina je ovčarah čobanah,
deset hiljad b'jelijeh ovacah
i hiljada konjah i volovah.
Ako bog da i Muhamed svetac
te to kleto pleme istražimo,
s tijem ćemo Brda ustrašiti,
od gradovah naših odagnati, -
nego vojsku al' sve posijeci!"
Kad njih začu Mehmed Rašid-paša,
vidi mnogo da ne traže vojske,
reče njima i dade njim' vojsku,
pet hiljadah od svoga nigzama,
a četiri ljuta Arbanasa,
i pred vojskom mlada Mehmed-pašu
i četiri glasite zelenka.
Otolen se vojska okrenula,
doklen spade varoš-Podgorici.
Vojska metnu Ribnicom šatore,
od kraj grada do krvava mosta.
Tu trajala dana tri četiri,
tu trajala i tu vijećala.
Divan paša vijeć učinio:
tek se smrče i sunce uteče,
na četvoro razredio vojsku;
jednu paša sebe ostavio,
drugu dade begu od Kavaje,
treću dade Lekiću spahiji,
a četvrtu spušku Selman-agi.
Pa se s vojskom noćno okrenuše,
noćno pošli, noćno Spužu došli,
k selu pošli sa četiri strane:
paša svojom nasred sela pođe,
na bijele kule Radovića,
beg s njegovom na Đuranovića,
a spahija put sela Glizice;
aga pođe potokom na Crkvu.
No begova najpre udri vojska
na valjatno selo Đuranovo,
neke manje kuće popališe
i četiri glave ugrabiše.
No se kuća Đuranova brani;
u kule se deset zatvorili,
Turke biju, kliču Martiniće.
No im niko pomoći nemaše,
jera vrsni bjehu u planinu
tijeh dana izjavili ovce.
Čuje poklič Vojvodića Rade,
te istrča pred bijelu kulu;
odmah svoga pali džeferdara,
te klikuje braću Martiniće.
Dvadest ih se brže okupilo;
pomislili da je jedna vojska,
itro trče k selu Đuranovu.
No im loša sreća priskočila;
selo bješe bego uminuo
i sa njime sva vrsnija vojska,
te se srete s Vojvodićem Radom
i sa ono dvadeset momčadi.
Ubiše se bojem žestokijem,
al' Vojvodić - i od traga mu je! -
pali svoga bistra džeferdara,
divno bega od Kavaje zgodi
posred puca, đe mu duša kuca,
na puce mu izagnao dušu.
U to paša straga udario,
s desne strane Lekiću spahija,
a s lijeve spuški Selman-aga, -
među sobom momčad zatvorili.
Žestoko se brane Martinići,
no im turska sila odoljela:
desetinji glave otkidoše,
one deset ljuto obraniše.
No klikuje Vojvodiću Rade:
"Aj, đe ste mi do dva bratučeda?
Đe si mene, Stefo i Gavrile?
Kuću vama Turci iskopaše!
Već su mene obranili ljuto;
na mene su sedam osam ranah,
sad me dvoje ubi sendžirlijah,
obje su mi noge salomile
braneć strica Milutina mrtva
da mu mušku ne odnesu glavu.
Viđu - mene pomoć ne možete,
no grabite robje od Turakah,
jera vi ga svega porobiše."
Ono Stefo čuje i Gavrile
i sa njima šezdeset čobanah;
u junakah pukla srca živa,
te u Turke zagon učinili.
Svu niz selo salomili vojsku;
do mramora Mehmed Kokotlije
tridest i tri otkinuli glave;
od mramora do dno Potočinah
četrnaest otkidoše glavah.
Dok im dobra pomoć priskočila -
sto Crnacah s Puljevićem Radom;
od Župine Crnci udariše
na barjake bega zadrinskoga;
tu istoga bega posjekoše
i desetak oko njega glavah.
Bega ubi Puljev Radovane,
a Milutin bratanić posječe.
U to Brda druga priskočiše -
svi Piperi i Bjelopavlići;
zajmiše se poljem za Turcima.
Da je kome stati pogledati
kako Turci trče na košiju!
Ita u grad svaki sakrit šiju.
No im tako bog i sreća dade
jera im se blizu nagna Spuže,
tere u grad grdni utekoše.
Tu pogibe Martinićah deset,
a Turakah triput po pedeset.
Martinići, srpski sokolići,
svagda li se spravni nalazite,
te careve paše ispravljate
sa pucima vašijeh šarakah,
da se ne bi koji prevario
i u dublje s vojskom udario!
Vi ste krilo srpskoj Gori Crnoj!
VUK PRIJATELj OVČI
Bijela je pokliknula vila
svrh Pustoga Lisca visokoga;
kliče mlada Omutić-palangi
po imenu Berovića Marka:
"Zlo ti jutro kod ovacah, Marko!
U zo čas si ukrotio ovce
po palanci i turskom ćenaru!
Žalbe su se na tebe dignule,
oće tebe udariti Turci,
Hercegovci krvavi junaci,
od Klobuka i od Korjenićah,
od Trebinja i od Nevesinja.
Veziru su dodijale dave
na krvave Cuce i Trešnjevce
na krem pasuć tursku carevinu."
Nego Marko odgovara vili:
"Muči, vilo, stali ti s kamenom!
Mene Turci udarit ne smiju
doklen mi je kod ovacah Vuko,
oko Vuka deset Perovićah.
Vuka znadu i otprijed Turci;
on se s njima i priđe igrao,
igrao se kvočke i pilićah.
Druga momčad boja zaželjela,
jer su male puške prifatila,
a dugijeh polovina nema;
boga mole da im udre Turci,
da bez pare i duge nabave!
Pa dok mi je pet stotinah Cuce
i toliko ljuta Ozdrinića,
ne smiju mi udariti Turci.
A skoro sam vjeru ufatio
s Mušovićem Osman-kapetanom
i njegovim ljutijem Nikšićem,
a kad oni na me udrit neće,
ne bojim se mrtva Korjenića
ni lukara iz grada Trebinja."
Opet vila odgovara Marku:
"Zla je vjera u Turčina, Marko!"
Nego Marko ne obrati glave,
već uljeze jopet u kolibu.
U taj doba udariše Turci,
šest stotinah pješca i konjika,
ovkoliše ovce i torinu,
posjekoše u kolibu Marka.
No iskoči Golubović Vuko
baš sa ono desetak momčadi
iz aljinah bez pola aljinah.
Kad pogleda ovce u torinu,
ali su ih ovkolili Turci
i od tora strugu odstružili.
Onda Vuko pali džeferdara,
te pogodi na strugu Turčina -
dva ubio jednog proz drugoga,
pa klikuje iz kolibe Marka,
a sokoli đecu oko sebe.
Ćeca gađu i dobro pogađu,
biju Turke i torinu brane,
no svjetina kad složno navali,
predobije zemlje i gradove,
a kamoli ovčarsku torinu, -
odjaviše niz Rudine ovce.
Za njima se napuštio Vuče
sa momčađu, uzdanom družinom,
Rudinama razagone Turke;
sav su plijen njima ugrabili
jošt im deset glavah otkinuli.
Evo više jada od Turakah,
jer ne znaju bježat Rudinama;
ja ćera ih s momčadima Vuče,
dok ih ugna u pleme Grahovo;
sjekli su ih što su mogle ruke
i po breme uzeli oružja.
Pasi, Vuče, sad Rudine s mirom,
ne može te niko ukoriti, -
ti si strica osvetio Marka
i bratića mlada Markovića.
Od tebe će zaminovat Turci,
jere si ih dobro naučio
ladit kašu niz travne Rudine;
a ako te štogođ i zadiju,
jopet im se ka priđe pojavi,
pa će šukat oganj u kapicu
i probudit tursku kukavicu.
NAHIJE
Crne Gore krajino i krilo,
rodom svakim Italijo srpska!
Njivo zlatna i livado cv'jetna
i vjernošću postojano gn'jezdo!
Crno srce dušmaninu davaš,
a odžbini kitu i pohvalu!
*
Rasti, cv'jete, divoto junačka
i pohvalo oca Gore Crne,
ej viteštva izležalo pravo,
čvrsta vjerom, postojana djelom!
Kami Turstvu na tvoje granice,
a blago ti rodu i plemenu!
*
Ko se tobom porediti može
al' se djelom hrabrim pokazati?
Ti si mati srpske Gore Crne,
ubranilo sokolovska gn'jezda!
Na tebe se teško tuže Turci,
slave tebe prosti stihotvorci,
klik junaštva i guslara fale,
a najviše tvoja djela slavna.
Bojevi te teški odvojiše,
jek pušakah sv'jetu proglasiše!
Lomeć Turke svobodu si stekla,
o nahijo i pleme viteško!
Podobilo Sparte, Kartagene,
a Srbaljah diko i pohvalo!
Veziri te mnogi velji pamte
lijuć krvcu, s tobom se bijući
i pred tobom u trku bježeći;
crne su im postavale majke, -
kako vazda, tako i danas je.
Amin, bože, ko do tebe može!
|
Petar
II Petrović Njegoš