Srbin srpskom rodu svome ovo djelce posvjećuje. Njegovo je sitno cv'jeće po livadi pravoj Srpstva i uzraslo i pobrato i u v'jenac rodu dato.

Crnogorac k svemogućemu Bogu
Oda na dan rođenja sveruskog imperatora Nikolaja I
[Odjekuj mi glase, sviro]
Oda na dan rođenja nasljednika ruskog prestola cesareviča velikog knjaza Aleksandra Nikolajevića
Knjazu Aleksandru Nikolajeviću Galicinu
Stepanu Dmitrijeviću Nečajevu
[Nevo, r'jeko, ogledalo ljudstva]
[Dunu vjetar jaki put Rusije]
Zarobljen Crnogorac od vile
Oda sultanu turskome

CRNOGORAC K SVEMOGUĆEMU BOGU

O ti bićem beskonačni
bez početka i bez kraja!
Početak si sam osnova
i kraj svega u tebe je.
Ti, dubino neizmjerna,
ti, visoto nedolećna,
ti si sjajnost svoju skrio
mlogostručnim pokrivalom
veličanstva i prostranstva,
te se ne daš da te vidi
oko duše najumnije,
nit' um sebe voobrazi,
no tek počne o teb' mislit,
zanese se u beskrajnost
sve s višega k višem odeć,
leteć želno da te vidi
ili sjenku barem tvoju.
Al' zaludu njemu muka,
po prostoru tumaranje,
kada si ga ti stvorio
kratkovidno i slijepo,
da u tebe ne pogleda,
no se natrag mora vratit
u ćeskotnom svome hramu
zanešeno, utruđeno.
veličinom začuđeno.
Pogledam li tečnost stvarih,
pogledam li svjetlost sunca,
pogledam li sjajnost, hitrost
milionah gornjeg svoda, -
sve to mene udivljava,
tebe kaže svemoguća,
i duša me tvoja mala
više svega uzvišava,
tebe što si više svijeh
i te r'ječu svu stvar krećeš, -
bog si uma, duše moje.
Koliko je daljnost tvoja
od kratkoga uma ljudskog,
svekolike umne glave
što su dosad na sv'jet bile
i posada te se rode
da u jedno pero sliju
silu mislih najvišijeh,
ne bi znale čerte povuć
niti r'ječi upisati
o tvojemu veličastvu.
Ah, ti stvari previsoka,
jer si mene takvog dala
kratkovidna i malena?
I čemu sam ja podoban?
Ja se nadam nešto tvoje
da u dušu moju sjaje;
neizvjestan, al' se gordim
što sa tobom svojstvo imam.
No i bilo štogođ malo,
to se može upodobit,
spram sjajnosti tvoje velje,
premalojzi iskri ognja
koja pođe tamom lećet
od ognjenog okeana,
dok se opet k njemu vrati.
Ti s' okean beskonečni,
a ja plovac bez vesalah.
Misli su mi bura jaka;
sa mnom čine valovanje,
nagone me napr'jed plivat,
žele štogođ vidijeti.
No kako ću vodom odit
kad u ruke vesla nejmam,
već sam dužan stojat tužan
u smrtnome čamcu malom
na sredinu okejana
dok s' prevrati čamac isti
i okejan mene proždre?
Ja se zemlje car nazivam,
ja se gordim i ponosim
jer vrh svega zemnog vladam;
ja s prirodom često ratim,
pobjeđavam tresk gromovah,
pobjeđavam zuk vjetrovah
i sinjega ljutost mora.
Ja umnima letim krilma
oko sunca i planetah,
znadem njinu veličinu,
znadem njina krug tečenja,
njinu svjetlost i bistrotu;
ja nad ljutim lafom, tigrom
i nad svijem životnima
mora, zemlje i vozduha
vladam umom i carujem, -
sve s' to mene pokorava,
sve mi s' klanja i služi me.
Kud goda se ja obratim,
veličastvo svud ti vidim;
pogledam li kita, slona,
pogledam li mravca, muhu,
pogledam li ravna polja,
raznim cv'jećem nakićena,
pogledam li gorde gore
u zelenost obučene
ili cv'jetak jedva vidni, -
svud te vidim svemoguća.
Najmanji te cv'jetak slavi
ka najvišeg svjetlost sunca.
No, ah, tvorče, što sam smrtni
ja u sravnost tvoje sile,
tvog mogućstva, veličastva?
Mogu li se živ pokazat,
sprama tvoje veličine?
Ti, koji si premudrošću
u prostranstvu vozdušnome
sozda sv'jetah milione
i sve jednog s drugim sveza
tvojim lancem nevidimim
i svakome život dao,
te uredno svoj tok čine,
jedan drugom svjetlost daju, -
ko se ravnit s tobom može?
Ja li smrtni da se ravnim
sprama tvorca besmertnoga?
Ja li tebe da s' podobim,
teb', koji si sama vječnost,
spram koje se jedva mogu
ja pokazat da sam bio
i na sv'jet se pojavljao?
Ti, božestvo previsoko,
koje živiš u prostoru,
nad prostorom, pod prostorom,
u svijetlim planetama,
u zrakama sjajna sunca
i u svaku malu stvarcu
nam vidimu, nevidimu,
ti svačemu život daješ
nevidimom tvojom silom.
No ko će te opisati,
ko li umom obuzeti?
Um si kratak dalo čojku,
ne može te ni nazreti,
akamoli vidijeti,
već um leti čojka slijep
po prostoru beskrajnome
tražeć sv'jetlo po tavnini
kako sova u mrak noćni.
Al' ja više sile nemam
da izbliže tebe vidim,
već iz stvarih vidimijeh
svoritelja njina slavit
i s čudenjem velikijem
dušom, srcem tebe vikat:
"Ti si car moj i sveg drugog,
kojega je ruka vrgla
temelj svemu vidimome
i u koga ruku stoji
konac iste veličine!
Tebe slava beskonačna,
tebe časti prekovječne,
tebe fala, ka svemoćnu,
neka bude i biti će
dok je sv'jeta i naroda!"

ODA

NA DAN ROĐENjA
SVERUSIJSKOG IMPERATORA
NIKOLAJA PRVOG

Slavenstvo, štono jesi
od postanja slavno, dično,
daj s oltara srce, duše
žertve čiste i iskrene;
nek ti uprav dim srdečja
ide k nebu i k prestolu
nebodršca, vsjeh vladike'
Danas ti je dan rođenja
Nikolaja, tvoga Marsa,
tvog Olimpa cara prava.
Dan rođenja poj njegova,
skači uvis, toržestvuji,
poj u kolu pjesne dične
od veselja i radosti!
Rus ti neka bude hrabri
slave, kola tvoga vođa;
Rus sa tobom ujednačke
neka u hram besmrtija
vodi đela sv'jetu znatna
praunuka Petrovoga.
Moskvo, Nevo, Volgo, Donu,
nek se vaše bistre vode
sad najviše uskipljuju,
nek sad rastu, bistre skaču;
najviši vi budi praznik
sv'jetli dvadest peti jun'ja,
dan rođenja vašeg cara,
vašeg cara u svem slavna;
brže tec'te s slave zukom
na sve strane i krajeve,
u prostrane okejane.
Razglašujte đela slavna!
Nek se c'jeli svijet puni,
nek se čudi, udivljava
prapotomku Romanovu;
nek narodi svuda čuju
kakva Slavjan cara ima -
pravosudna, milostiva,
đelom umna i velika,
na ratnome polju hrabra,
na prestolu veljedušna.
Ti, Olimpa Slavjan Zevsu,
njinim glasom puštaj grome
svrh planinah najvišijeh
kud sarmatsko pleme živi!
Ma ih stalno žeži, pali,
da ti groma glas svak čuje
od Baltijskog do Crnoga,
od Germanske do Kitaja;
tuda živi i počiva
duh Slavenstva najhrabrijeg.
Gromi tvoji nek im kažu
da s' od davnog sna razbude
(koji jošte njim spavaju)
i s Rusima ujednačke.
da svetkuju dan rođenja
gromovršca, njine slave,
njinog oca, branitelja,
uzdižnika njih imena!
Neka ne spe, sv'jema kaži:
Nikolai njina prava
diže, brani, zaštištava
s mačem golim u rukama.
Ti što gordi i ledeni
držiš Kavkaz na plećima,
za os mu se tvrdu svati,
ter ga stresi i razruši
nek Vulkanu žednom padne
u čeljusti i žvalice;
žitelje mu divlje stravi
sa imenom Slavjan-cara,
k nogama mu neka padnu,
za svog cara njeg' poznaju.
Nek mu s' više ne odmeću
ni u tvrde bježe skale,
jer od groma njegovoga
sakriti se nigđe neće!
Već su njime pokoreni
i slavenskom krvlju skupom
njinom jeste sve kupjeno.
Nek se one ruke boje
kojano je silno strla
carstvo Persa i Osmana;
koja pomoć mnogim dava,
neke miče, neke penje,
neke drži na prestole;
koje pomoć mnogi traže,
pod zaštitu nje pritječu,
u koju je držak kola
od sčastija i nesreće
od tri sv'jeta polovine:
koje oće, na vrh meće,
koje oće, s njega smeće.
To sve radi car Slavjanah,
no, protivni, njemu k nogam'1
Više svakog ti se raduj,
o veliko pleme rusko,
koje rimskim kračeš krakom
pod upravom Nikolaja!
Mladi te je Feb osija;
duh ti Petra i Fridriha
na visokom tronu sjedi;
on sa tobom mudro vlada,
on te sada obukuje
u aljine nove slave.
Pod njegovom mudrom vladom
ti s' uzraslo i uzrašćeš
više svakog zemnog roda;
slava Gala i Britanca
pred tvojom se mračna vidi.
Sad prevjesa c'jelog sv'jeta
tvome caru teži jako:
ti njegovu dnju rođenja
sa svakijem Slavjaninom
pleti v'jence besmrtija,
ti okićaj dvije glave -
Nikolaja, Aleksandre.
A mi što smo braća tvoja
u plane crnogorske,
te ljubismo glas svobode,
u naša će prosta srca
bit pametnik podignuti
zaštitniku naših pravah -
Nikolaju velikome,
i zavazda u njih stojat
čist i plamteć iskrenošću
kako zrake sjajnog sunca
u čistome brilijantu.

[ODJEKUJ MI GLASE, SVIRO]

Šta ćeš maju plesti v'jenac
kad mu ga je spleo tvorac?

Odjekuj mi glase, sviro,
duševna mi sad poj, liro!
Popuš't sincir, uma rapstvo
dušom grlit slave carstvo!
Pojmo slavi vječno srcem,
naša s' pravda javi licem;
ti bjež', varvar, s sv'jeta brže,
Slavjan mača na te trže.
Svij s', nevehli v'jenac slave,
na Romanske vjekuj glave;
Nikolai car te nosi,
Slavjanin se njim ponosi.
Djelom car se zvati može,
vjernim svojim svud pomože;
od nevjernih svoj rod brani,
s otim v'jenac slave hrani.
Mahmut dobro za njeg' znade
Fet-Alija pred njim pade;
Spagan, Stambol slavu m' svio,
vrh munarah top mu zbio.
Reka bezbož nek ne viče
ni s mečetah odža kriče;
reka luni tavno grijat
i niže se sunce vijat.
Armensku je osvojio,
Turske krilo odvojio;
Dunav mu je sad u ruke,
to Stambolu daje muke;
na Silistru top mu ječi,
njim slavensko ime zveči;
Varna caru ime diže,
osvetaje Slavjan stiže.
Oro zmaju izbi oči,
zna s' Nikolaj kada skoči;
ne kće s njima metat sroka,
dok im u rog zgna proroka.
Zdrav Slavjanah budi care!
Svi protivni za te mare.
Brani đecu, te Slavjane,
njine pršti sve dušmane!

ODA

NA DAN ROĐENjA
NASLjEDNIKA RUSKOGA PRESTOLA
CESAREVIČA VELIKOGA KNjAZA
ALEKSANDRA NIKOLAJEVIĆA

Što se sjever, sv'jetu strašni,
u lučama sjajnog sunca
ono sade obukao?
Jal' se sunce obratilo
s druge strane tečnost činit,
i priroda zakon vječni
tako strašno narušila?
Jal' su mora ledom skrita
i planine sveg sjevera
u sv'jetleća klupka bistra
okrenule s' i provrgle?
Gle čudesa što se radi!
Ka Petrov grad sjaje, blista,
pruća munje, bača grome,
i nad njime po vozduhu
teku r'jeke ognjevite!
Neva bistra i glasita
ide smjelo i veselo
plesti v'jenac besmrtija
porođenju velikome
Nikolaja, Aleksandre,
a Petropolj nad njom divni
ogleduje svjetlost lica,
ponosi se i veseli,
jere vidi porođenje
nasljednika slave svoje,
u svem ocu podoonoga.
Glas se Rusa hrabrog čuje:
"Živ', napreduj, Aleksandre!
Primjerom ti neka budu
tvoji velji roditelji;
putem svakim hajde njinim,
njim ćeš brzo sustignuti
svemogućnost drevnjeg Rima."
Car se vidi sa caricom
na Olimpu slavenskome;
u veselost obučeni,
među sobom sina drže
gotovoga k privaćenju
slavenskoga skiptra, v'jenca.
Sad su mirni i radosni,
jere porod srca vide
sebi ravan duhom, umom,
veljedušjem i hrabrošću.
Moskva, mati slave ruske,
igra stara, veseli se,
u hramove trči brzo,
dava žertve na oltare:
tamjani se njeni dižu
i molitve srca, duše
do prestola svedržećeg,
jek joj zvonah vozduh lomi,
glas njin ide i dopire
mimo oblak do nebesah.
Donu s' bistri i glasiti
sa plemenom svojim hrabrim
mnogo gordi i ponosi
više svake u sv'jet r'jeke.
Rođenje te osvjetilo
tvog velikog atamana
i nav'jeku br'jeg tvoj tvrdi
okitilo slave cv'jećem.
Nek ti s' čudi, udivljava
i neka ti sreći, slavi
sva Azija i Evropa
zaviduje; ima čemu
sve Slavenstvo, ka Rus isto,
veseliti s' dnju rođenja.
Živ svijema i zdrav budi,
budi pravah slavenskijeh
uzdizatelj i štit tvrdi,
ka što ti je otac hrabri.
Rasti brže, Aleksandre,
slavenskoga roda sunce,
koje hoćeš nas sv'jetliti
i svobodom ogrijati,
o najveća na sv'jet glavo!

KNjAZU ALEKSANDRU
NIKOLAJEVIĆU GALICINU

Dobrodjetelj dar je velik, zna se,
čista, sjajna, pa i besporočna,
svoistvena velikim ljudima.
S njom se diče glave i umovi
i pitaju blagorodne duše;
s njom se rataj, ka car, dičit može;
bez nje s'prestol i porfira mrači
ka dvorovi tavnoga Ereba.
Ti se sa njom dičiš i ponosiš,
o, veliki duhom Galicine!
Ko se s tobom porediti može.
ko l' te dostić u dobrim djelima?
B'jedno ljudstvo od svakoga kraja
u teb' druga nađe, pomotnjika;
sa svih stranah k tebe pritiječu,
ka od oca svak ište pomoći;
objeručno svakomu je daješ.
Priroda te, dobrotvorka ljudstva,
sv'jetu dala i njem' poklonila,
na mjesto te visoko pripela
samo dobro da činiš ljudima.

STEPANU DMITRIJEVIĆU NEČAJEVU
OBERPROKURORU SVATJEJŠAGO SINODA

Druže ljudstva i istine prave
i nauke ljubitelju zdrave,
dobrim djelma sijajuće srce,
dično umom, harakterom lice,
Nečajeve, glavo mnogoznatna,
slave roda ljubimče poznatna,
tvrdi stupe crkve prađedovske,
važni k djelma polze otačaske,
vjerni sine cara gospodara,
puna dušo osobitog dara,
zaštitniče b'jednih i nemoštnih
ljubitelju znatnih i neznatnih,
dužnost čojstva živiš ispuneći
u svačemu đe možeš doseći!
To je radnja pravoga čovjeka.
dobro ime tim nosi dov'jeka.

[NEVO R'JEKO, OGLEDALO LjUDSTVA]

Ti ćeš teći u okean slave
dok se mudre na te krune glave

Nevo r'jeko, ogledalo ljudstva,
slavom ti si izvor oglasila
viš' no Dunaj, Nil i Efrat drevni.
Krasno li si otsvud nakićena
s hramovima podignutim tvorcu,
carskim dvorma i drugim zdanijam'.
Bregove si osula biserom -
prosvještenjem, najdražim kamenjem;
iz tebe su izrasli cvjetovi
pravog znanja i čovjekoljubnog.
Od istoka do tvoga utoka
lađe su te našarale vezne,
njih prekrili krstaši barjaci.
Ti si srce slavenskog plemena,
pravi izvor vjere pravoslavne.
Krajma tvojim izležu se orli,
koji lete na sve strane sv'jeta
vjerne brane, a nevjerne gnjave.
ime t' tijem dižu do nebesah,
nadaleko znaju širit krila
d'jel su šesti prekrilili sv'jeta,
drugim daju zakon i obranu.
Daljni svijet - Kitaj mnogoljudni -
orliće ti nudi s darovima.
da Pekina ime ne pomrače;
gordi Pariz i Stambol nadmeni
sudbu su ti u ruke davali, -
oba si ih padše okrunila.
Često s gnjevom krvava protječeš,
pod valove bezbož zakopaješ.
Sve si krune najedno skupila
od istočne i sjeverne strane;
nepristupni Kavkaz i visoki
tvojim orlma previo je glavu.
Neptunu si hram vozdvigla velji,
u kome se legu labudovi
te izleću na polja široka.
na široka polja okeanska,
njinu strašnu kroje mraku grudma,
krilma lepću nad groznom Tetidom,
perjem kite bujnost beskonačnu;
njini gromi oglašuju ime -
do sastanka mora s nebesima -
Slavjanina od postanja znatna.
O ti Nevo, uvjek s slavom tekla,
sa tobom se dičili narodi -
tvoj Rus hrabri s braćom Slavjanima!
Svagda s' na teb' slava krunovala
i Romanska kuća carovala!

[DUNU VJETAR JAKI PUT RUSIJE]

Ko oće preveće,
izgubi i vreće.

Dunu vjetar jaki put Rusije,
nad Moskvom se u dim krstaš vije;
sa prestola oraj iskočio,
umalo ga plamen ne svatio!
Nego čuda evo da se priča:
ko išćera orla Pavloviča?
Soko itri na njeg' ne udari,
a za zmaja odavna ne mari,
već se kokot diga od Francije,
za njim pilad od svake nacije.
Svak se čudi ko ima pameti
i ko čojski može razumjeti
ka će s' kokot sa krstašem tući,
rod kokošji ime istog vući!
Oro silni s prestola skočio,
te kokota slijuć uočio,
samo g' gleda što oće da radi,
s kokoškam' li da čudesa gradi.
Gledat mu se čudo dodijalo,
svako s' Rušče Moskvom ogrijalo,
pa popusti iz gn'jezda orliće,
te rašćera kokotu piliće.
Koje grudma orlad ne pobiše
one žive u pl'jen uhvatiše,
a kokota zajmiše u more,
doklen krepa i bide mu gore.
Odsad pamet imajt', kokotovi,
ne izlaz'te đe s' viju orlovi;
vi pod kvočkom sjedite, pilići,
viš' ne id'te đe ciče orlići,
jer on glasom "ciju, ciju" ciče,
rod tvoj pod njim "piju, piju" piče!

ZAROBLjEN CRNOGORAC OD VILE

Jednu veče, ka obično čoban,
zaspim pod list i osjenku bukve,
više tora 6'jelijeh ovacah.
Kod men' blizu nigđe nikog nema
do drug vjerni šarka šestopetka
s dvije male i s dugačkim nožem.
Nju pokraj se, i pružim se leći.
Dugo ležah, al' zaspat ne mogu.
Mislim: što je? Na krajinu nisam
da mi nesan kažuje zlotvore.
Zvižnem vsima, da što drugo nije.
Oni pet šest svud oblete vjerno;
viđu na njih i po laju znadem
da zlotvora nema oko tora.
Uzmem gusli, načnem pjesnu pojat.
Nju pojući, čujem oči teške,
na desnu se, sretnju, nagnem stranu,
prevari me san, no gvozden, malo.
Probudim se, ali sanjiv teško.
Šarku stavim uz rame lijevo,
dvije male s nožem u pojasu.
Pred zoru je, i tišina mrtva;
glas ničemu čut ne mogu umnu,
dosim vjetru đe trepeće liste,
zlatokrilke pjesnu nad cvijećem,
blek ovčice i jagnjeta mlada,
jošt i polet s Lovćena sokola
za zelenokrilom jarebicom.
Al' sve nešto mirovat ne mogu,
no mi perčin podiže kapicu.
Obratim se krsteći k istoku,
da pogledam viđet li đe sunca:
sunca nema, al' je zora bistra
i plam zrakah istok zapalile,
sabile se tame na zapadu.
Dugo gledeć, načnu lepćet krila,
zlatosjajna iznoseća cara;
načnu mi se oči dodirkati.
Zakri tamu od moga pogleda,
u seb' sali svu zvijezdah svjetlost.
Malo leteć, podiže se mnogo;
vihori ga odsvuda sretoše,
skidoše mu ognjezlatna krila,
ognjezlatna krila i aljine,
u srebro ga ognje preođeše,
pa mu b'jela svud pustiše krila.
Nače puštat v beskonečje ista,
preletu se zemlje puštavati.
No s' ja tresnem i obratim živo,
u srce me ka da nešto dirnu;
tresnem sobom i pogledam što je.
Ništa niđe ni čut ni viđeti,
al' nekakvu sladost oćutujem.
Na rosnu se sjest povalim travu.
K toru gledam: mlada mi se digla,
te mi sprema ručak i užinu;
nakraj tora pogledam livadu,
da je noću što haralo nije.
Viđet ništa, al' je izmršena,
dosim nešto kako mače riđe,
i ono se na sredinu valja.
Ha, pomislim, ono je vlasica
hitropleta te livade mrsi.
Zakon znadem jošte prađedovski
da se ona ubiti ne smije,
al' pomislim: što mi sad radimo
o čem stari ni znali nijesu
ni od straha smjeli pomisliti,
akamoli đelom učiniti?!
Riješim se i šaricu zapnem,
oko s pucem i s vlasicom slijem,
za micanik i krem o ognjilu!
Kako vazda sinu iskre žive,
svud se prospu i taban ozlate,
al' zafajdu - prah ih ne privati.
Gledam valju što se od nje radi,
al' ni zrnca u nju praha nema,
no nasuta sitnijem cvijećem.
Ha, pomislim, ovo su mađije!
I u trenuć oka laganoga
mislima mi sto preplivju babah
misleć: ova nije, nego ona
ovu bruku sa mnom učinila.
I krenem se okupit ih stare
i na sav glas svijema kazati
da se prođu šale sa oružjem,
al' će im se o glavu slomiti.
No ne pođem ni četiri kraka.
al' sve čudo više iza višep
sleće pred mnom žena sa krilima.
Nemam pera ljepotu joj kazat
ni jezika nakite imena;
šćelo bi se glas, pero slavuja,
a mastilo cvijetna rosica
da joj oblik pravo sv'jetu kaže.
Zapitam je: "Što si, koji đavo?
Prođi me se, zaklinam te svačim!
Daj mi mirno poći na torinu,
nijesam ti ništa učinio."
Pogleda me, nasmjehnu se malo,
za ruku me uze svojom nježnom,
pa mi poče tiho govoriti:
"Ne zbor' tako, Drago Dragoviću,
nisam đavo, ni tvoj neprijatelj,
većem tvoja bogom posestrima,
od Lovćena Crnogorstva vila.
Ni sad radim, ni ću ti raditi,
niti sam ti kad o zlu radila,
no o dobru svagda i poštenju."
Kako čujem ime posestrime,
padnem pred nju s plačem i s molbam
da mi prosti, ka mladu čobanu,
prestupljenje mislih i jezika.
Dobrotvorka pravde i svobode
ispravi me s ostrim poučenjem:
"Hajde, reče, kaži u kolibu
nek ti danas porednici pušte
iz torine ovce i jaganjce,
a ti kaži da ćeš nekud poći.
To izvrši, pa se k meni vrati.
No čuj dobro, Drago Dragoviću!
Mila si mi od očih mojijeh,
al' inače ak' učini išta
već ovako ka ti naređujem,
vilovni su prestrogi zakoni -
sestre će te ustrijelit strela!"
Ja pobrže strčim do torine,
kažem na nju ka mi reče vila,
pak se vratim što skorije k njojzi.
Kako dođem, ona reče: "Tako!",
pak odmaha ufati labuda
koji bješe stražar od jezera,
zauzda ga cvijetnijem v'jencem,
svega prekri zlatnom paučinom.
Ja rukama kitni v'jenac uzmem,
a labudu sjednem na ramena;
vila trepnu i hitro poleće,
labud za njom od sokola brže.
Zableštaše oči od brzine,
te ne mogu ništa vidijeti
dosim vrha visokog Lovćena
i pred sobom bogom posestrimu
đe trepeće krilma uprav k njemu.
Ne bi dugo, ka napitak vode,
doletimo u vrh od Lovćena,
nad najvišom gredom i liticom,
na široku ploču od mramora,
pred pećinom cvjećem okićenom
koju oko drugo ne pogleda
sim sokola jali gorske vile
jal' slijepca i vješta guslara.
Vila uđe u kitne dvorove,
mene reče sjeđet pred pećinom,
pred njom sjeđet dok pojanje čujem.
Malo prođe dok sta glasak zučat;
tad uljezem brže u pećinu.
Kako prođem prag i vrata iste,
povede me nešto nevidimo
i sjedne me na mjesto pogledno,
no zakrito cvijetnom zavjesom.
Kako sjednem, zavjesa se diže,
otvori se prostranstvo pećine:
tri je topa prebacit ne ćahu.
Ah, pećina zvati se ne može,
već raj mnimi đe praoci žive
jali vile i njini ljubimci.
Sva pećina sjajna i prozračna
kako bistra na mramor rijeka,
okićena svakijem cvijećem;
svaki cv'jetak sjaje ka svijeća:
izm'ješane zrake svake masti
udaraju u svod od pećine,
a od svoda jopet u rječicu
koja vraše sredinom pećine.
Od milinah gledati ne mogah
kad padahu zrake na cvjetove,
koji bjehu okita livade.
Očih pogled uši zabunio,
tere na njih čut ne mogah ništa.
Nasred iste prestol podignuti;
na njem sjedi ka božestvo neko
u ženskome licu i pogledu,
su tri vjenca nakitilo glavu.
Tu posjedim gledajuć ljepotu,
dok odjednom huknu glas pojanja
i zagrmje vojnička muzika-
Kad pogledam polje i livadu,
al' naroda niz njem mnogo ide,
u aljine obučeni b'jele.
Pećina se sva prom'jeni vidom,
6'jelijem se okiti cvijećem.
Nad narodom crven v'jenac ide,
na konje ga i mače držahu.
Kad dođoše kod sjajna prestola,
v'jenac cv'jetni brže ugrabiše
sokolovi i hitri orlovi,
staviše ga na glavu boginji.
Glednem, viđeh potpis oko v'jenca;
izgovor mu ovo pravi bješe:
"Mač i hrabrost silnoga Dušana
i valjanost Srbah vitezovah
od Bulgarah s krvlju teškom ote
v'jenac slave i njine države,
njim te mater Srbiju krunimo."
S v'jencem slave kad okiti glavu,
udvojiše s' glasi i odzivi,
slavoglasne trube i pojanja;
ime Dušan gromom se kazaše.
Ja sve sjeđah i to gledah rado.
Al' odjednom sve s' u crno viđe,
glas pojanja žalostan se začu,
sve se u plač svirke pretvoriše.
Tad zadrtim i na noge skočim,
viknem grlom što mogah najbolje:
"Što bi sada, ako boga znate?"
Glas mi istog prvog odgovori:
"Ne plaši se i ne viči tako!
U vječnost je Dušan preminuo."
Tada i ja, ka sve, načnem plakat.
Plač nestade, a veselje jopet;
veselimo s', no pola plačući.
Carica se vidi uhiljena;
u v'jenac joj pola sahlo cv'jeće.
No ne prođe nikoliko doba,
tu da vidiš strašnoga pogleda
i žalosna Srbu svakojemu!
Krv potomka velikog Nemanje
dovre prava žestokijem valom
i zanese prestol i boginju,
dvor božestva pomrači srpskoga,
a u mračni šćera sincir vile,
mjesto pjesne da kukaju tužne!
Nav'jek zađe sunce Nemanjino
od srpskoga roda i plemena.
Ah, ka s' igda upuštiti moga,
slavoljubna ruko Vukašina,
zaklat mlada vjencenosca srpska?
Stid te budi Srbinom se zvati
među sv'jetom najvjernim narodom!
Jera ubi svoga gospodara?
Zar na glavu krunu stavit šćaše
krvlju oblitom svoga blagodjeja,
s njom se dičit i vladalac zvati?
Ja sve sjedim i u mraku plačem,
dok se malo poče razviđati.
Malo mi se suze ustaviše,
dok započnem glasak vilah slušat
đe plačući malo prip'jevaju
neke boje s Turcma crnogorske,
Carskog Laza, pak i Vrtijeljke,
Mekog Dola, Kčeva i Trnjinah,
i Crnice, pa i Bukovice,
od Piperah, pa Bjelopavlićah,
i od Krusah, pa i Martinićah.
Sve poviše glasak izdizahu,
i ja srcem sve vesela stajem;
viđu v'jenac će se osušio,
al' su dva tri porasli cvijeta
iz prosute krvi Crnogorstva.
Dok odjednom, ka da munja sinu,
sva se zasja velika pećina
kako danak, no s oblačnim nebom.
Zatrubješe trube i svirale,
staše pojat pjesne od hrabrosti.
Sin Topole, ogledalo Srpstva,
početak im i pripjeva bješe.
Viđu — malo carica oživje,
Đorđe k njojzi mačem golim trči;
o maču mu v'jenac visi kitni.
Tek ga pruži da okruni mater,
omače se i nauznak pade,
u srce mu s' svoj zasadi mače,
mrtav pade i ukopaše ga.
Marsa srpskog i mladoga Feba
zakri mračna topolska grobnica.
Jopet trube, svire umukoše,
dom vilovstva potamnje srpskoga.
Ja u mahu od žalosti skočim,
dodija mi s' više to gledati,
u tri sata svu promjenu Srpstva.
Obratim se izist iz pećine,
no začujem glasak, ne znam či je.
Ja više razumjet ne mogah,
samo ove četiri riječi:
"Stid mi živjet već ne daje
kad pomislim, tužna mati,
da mi Osman zakon daje.
Ah, doklen će tako stati?"
Ja izidem što najbrže mognem
i usjednem na brza labuda;
odnese me do kraja jezera,
a otolen zdravo na torinu.
Jopet ću se molit posestrimi
da mi dade krila od poleta,
da vilovstva jopet dvore vidim,
no kada se bolje obasjaju
i kad v'jenac dobije carica,
da je gledam veseloga lica.

ODA SULTANU TURSKOME

Sunce sjajno jesi nad suncima,
koje griješ svijema Turcima!
Glava ti se mimo lune pruža,
sabl.a ti je triput od nje duža!
Svetac čiste vjere tobom diše,
pero ti je od topole više,
oko njega čelenke i grane,
te se s njima Turci od zla brane!
Teb' svi kralji što orlu pilići
jal' sokolu gadni grmušići!
Car nad carma i da i ih jesi,
svi pitaju: "Mahmut kalif, đe si?"
Glavom svega svi te oni znaju,
ne čudi se što na tebe graju
što i vrane na siva jastreba.
Ti nam činiš kako Turcima treba,
ali ništa glavu ne razbija'
ni kavure od sebe odbija',
jer i Stambol ako ti ugrabe,
neće sveca gornje mu Ćabe.
Tamo će ti svi kralji platiti,
žedne ćeš ih u džejmen zajmiti.
        Inšalah!

[ Projekat Rastko Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /