|
Slovo o Igorovom pohodu je rusko epsko djelo u kome se opisuje neuspjeli pohod kneza Igora Svjatoslaviča protiv Kumana u proljeće 1185. godine. Djelo je napisano ubrzo po događaju koji je u njemu opjevan. Njegov rukopis je pronađen 1795. godine, a djelo je prvi put štampano 1800. Njegoš je iz Slova o Igorovom pohodu preveo četiri odlomka. [iz Enciklopedije Njegoš]
Zapjev
Lijepo l' je nama popjevati,
po starinski pjesnu udesiti
o ratištah tvrdoga Igora,
Svjatoslava junačkoga sinka.
Zapjevajmo sve kano je bilo,
ostavimo žarka maštanija
vješta pjevca staroga Bojana,
koji znade vješto ukititi,
čas se drvljem i tamo i amo,
čas se zorno mrkim vukom vući,
sada lećet nebu pod oblake
i ka oro parati ga krilom.
On pjevaše prošli dana zbića,
ne pjevaše kakono se pjeva
(tankim glasom i slabim riječma),
već on pušća deset sokolovah
da napanu jato labudovah -
soko pisne, labud pjesmu dava, -
il' pjevaše starcu Jaroslavu,
il' pjevaše hrabru Mistislavu,
Mistislavu štono posiječe
na očigled vojskah knez-Rededju,
il' pjesnički vjenac on svijaše
ta Romanu Svetoslavljeviću.
Čujte braćo, r'ječi od istine:
to ne bilo deset sokolova
nit lećelo jato labudova,
veće Bojan, u istinu pjevac,
prstim' svojim strune pokretao;
vješti prsti a živosne strune -
lako njima pjevat slavu knezom.
Zapjevajmo, velju, pjesnu divnu
od staroga svetog Vladimira
sve do dana Igora junačkog,
kojino je krjepost uma svoga
božestveno razavio divno
i viteštvom prsa nabrecao,
divnim pićem duha junačkoga,
čim ispuniv hrabreno vojinstvo
na zemlju ga puti polovačku
da vojuje za Rusiju majku.Pomrčanje
Hrabri Igor pušća oči svoje
da sunčane ispitaju tajne,
ali sunce svijetlo ne biva
mrak jer sakri konje i junake
(božja volja kazuje se višnja).
Tada Igor glasno besjedio:
»Braćo moja i družino vrsna,
bolje nam je umrijet junački
neg' plijenom postati dušmanu.
Posjednimo brze konje svoje,
pa ih čile, braćo, poigrajmo,
do tioga Dona ne stanimo«
Junaka je žeđa obuzela,
divna žeđa besamrtnog pića:
»Il' ću dati rusu glavu svoju
il' junački napiti se Dona
i ne žalit skvasiti kalpaka.«
O Bojane, starog doba pjevče,
da maši se tanahna gudala
i zatresi zlatne strune redom,
zapjevaj nam kano slavulj s grane
il' ka munja pros'jecaj oblake,
opjevaj nam slavu Igorovu,
de se vini Trojanovu zidu,
pa nam pričaj proročkijem glasom:
»N'jesu ono tice sokolovi
te prel'jeću svud široka polja,
već je ono jato plašivica
te pobježe Donu velikomu
(kami b'jedni da pobjeći mogu!).«
Veles-boga unuče preslavni,
i još reci: »Dobri konji vrište
blizu Sule, a zvonovi ječe
u Kijevu bogohranilnici,
trube trube s Novgoroda stara,
barjaci se viju u Putivlju.«
To izreci, jer sve tako biva.
Hrabri Igor čeka brata svoga,
brata svoga Vsevoloda kneza.
Dok i njega eto, bratu spješi,
sila mu je divljeg bika snaga;
kako pade, besjediti stade:
»O Igore, moj brate jedini,
Svjatoslav nas oba porodio.
Sedlaj, brate, konje brzonoge
i na njima priteži kolane;
konjanici čekaju te moji,
za mejdan i[h] i rodila majka
na junačkom odnjihala šlemu,
odranila na koplju ubojnom.
Oni znaju staze i bogaze,
vični klancu, vični prijelazu, -
- njima brodi đe prispiju vodi;
u nji sablje izoštrene munjom,
za tetivo tulci prigotovni;
mrkim vukom po polju se viju
svome knezu da dobiju slave,
njemu slave, sebi ime, česti.«
..................................................Pogibija
Otkad sunce naže na zaranke,
pa otale dok nojca zavlada
i za njenog dugoga trajanja
do svanuća dana božijega
boj se bije selena se trese:
oštre strele vozduh prosjecaju,
a lome se sablje o oklope,
pršte toke, kr'aju čelenke
i krše se koplja od čelika.
Boj se bije u zemlji tuđinskoj,
tutnji zemlja konju pod kopitom,
crvenom se zalijeva krvcom,
toplom krvlju iz srca junačkog.
Aj Rusijo, postojbino njina,
krv je tvoja i tuga je tvoja!
Ali stani mili pobratnme,
počuj glase, zvonom se razlježu:
Igor čete okupljava svoje
žaleć milog brata Vsevoloda.
Dva se dana držaše junački
i trećega još do polovine.
Tada vojska stade Igorova
i barjaci zemlji polegoše
na obali Kajale rijeke;
brat za brata više ne raznava.
Tu se zlatna čaša ispraznila,
zlatna čaša rumenoga pića;
nesta vina, nestade veselja,
s kog je zemlja naša nevesela.
Svate Rusi napojiše redom,
seb' uzeše pričešće božansko,
ter za svoju zemlju umriješe.
Od žalosti proniknula trava
i drvlje se slomilo od rana,
te od jada crnoj zemlji pada.Plač Jaroslavnin
Zakukala kukavica sinja
u prozorje prije b'jela dana.
Na glas njezin kuka Jaroslavna,
Igorova vijernica ljuba:
»Stvor' me, bože, kukavicom sinjom
da poletim put Dunava ladna,
da iskvasim samur-odijela
u Kalaji, u vodi studenoj,
ne bi l' teške uminule rane
na Igoru, gospodaru mome.«
Opet rano cvili u Putivlju»
na visokom oknu bez biljura,
vjetar zove i njemu se moli:
»Našto dušeš, našto ljute str'jele
od krvnika na krilima svojim
nosiš protiv gospodara moga?
Zar ti malo da oblake krećeš
i visoke vrhove savijaš?
Zar ti malo što more uzbuniš
i po njemu korab laki bačaš,
već mi dušu koviljem razvijaš?«
Rano jadna na prozoru tuži:
»Dnjepre reko, što protičeš slavno,
kamene si prelomio gore
i prosjeka zemlju polovačku,
te nosio Svjatoslava vojsku,
uhitio puka Kobjakova,
pa prenesi gospodara moga,
prenesi ga, molim ti se smjerno,
da usanu vrele suze moje!«
Cvili jadna, do boga se čuje,
i nariče, da je zemlji teško:
»Sv'jetlo sunce, lučo božestvena,
svakom sv'jetliš, svakog griješ divno.
Zašto žarom žestokije zraka
ti sagorje vojsku moga bana,
te u polju bez vodice ladne
str'jela njini opusti lukove
i b'jedom im tulac ispunjaše?«
[ Projekat Rastko Cetinje
| Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /