Per Jacobsen

Otvoreno pismo predsjedništvu HAZU

Predsjedništvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti objavilo je tekst ”Položaj hrvatskoga u europskim integracijama“ u kojem ističe kako se treba odlučno usprotiviti pokušaju da se Hrvatima u ime ”europske slobode za sve narode“ opet nametne jaram nekog ”zajedničkog i jedinstvenog jezika“. Kao izvor svojih tvrdnji o nametanju jezičnog jarma, predsjedništvo navodi pokusne balone pojedinaca i predstavnika nekih institucija na različitim razinama u Europi. Na takvim pretpostavkama i anonimnim izvorima najviša znanstvena ustanova Hrvatske gradi jedan scenario po kojem će u svijetloj europskoj budućnosti Hrvatska morati promijeniti ime svog jezika, a čije će se jedinstvo diktirati ”iz nekog centra, koji u tom već ima iskustva“. Predsjedništvo HAZU ne spominje koji je to centar, a nije ni potrebno, jer svako dijete u Hrvatskoj zna na koji se centar misli.

Istovremeno zabrinjava predsjedništvo HAZU što se ni na jednom sveučilištu ”nekadašnje tzv. slobodne Europe“ hrvatski jezik i književnost ”ne mogu studirati bez prisilnog braka sa srpskim ili bosanskim“. I kako se navodi, što ne samo u Velikoj Britaniji i Francuskoj, nego i u Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj spominjanje ”hrvatske jezične posebnosti često se prikazuje kao primitivno ’nacionalističko’ bogohuljenje. Kao da je formulacija iz retorti bivših centralnih komiteta“. Ono što smo naslućivali iz početnih rečenica teksta HAZU, sada nam postaje prilično jasno: radi se o jednoj velikoj međunarodnoj, odnosno sveeuropskoj zavjeri protiv Hrvatske.

A po predsjedništvu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za sve to kriv je novac. Hrvati moraju u ime ”europske slobode za sve narode“ opet pod jaram ”zajedničkog i jedinstvenog jezika, samo zato što se nekomu na Zapadu, vrlo slabo upućenom, drugačije rješenje može činiti skupim“.

Što se slabe upućenosti tiče i prije nego što se stvore mitovi o skupoći višejezičnosti u EU, bilo bi možda umjesno skrenuti pažnju na činjenicu da su u 2005. godini troškovi za prevođenje (20 jezika) iznosili 1.123 milijuna eura, što je 1% godišnjeg budžeta Unije, i samo 2,28 eura po stanovniku Unije. To ne bi bilo mnogo plaćati da se izbjegne pogubno ”nezadovoljstvo cijeloga jednog naroda“, ako ćemo to promatrati s čisto ekonomskog gledišta.

U odredbi Savjeta zajedničkog tržišta broj 1 od 6. listopada 1958. kaže se da su jezici članica ”službeni i radni jezici“ institucija Zajednice. Odredba je promijenjena prilikom primanja novih članica. Danas Europska Unija ima 23 službena jezika: bugarski, češki, danski, engleski, estonski, finski, francuski, grčki, irski (gelski), talijanski, letonski, litvanski, mađarski, malteški, nizozemski, njemački, poljski, portugalski, rumunjski, slovački, slovenski, španjolski i švedski. A na službenom sajtu Unije, gdje se pobliže tematiziraju važnija pitanja u vezi s institucijama Unije i njihovim funkcioniranjem, postavljeno je i pitanje da li Unija planira smanjiti broj službenih i radnih jezika. Odgovor na to pitanje je vrlo jasan i jednostavan: ”Ne. Iz obzira prema demokraciji i otvorenosti odlučeno je da se zadrži sadašnji sistem.“ Tražili smo na vlastitu inicijativu daljnje informacije u informacijskom centru Europske unije pri danskom parlamentu i u danskom Ministarstvu vanjskih poslova, čiji se službenik potom obratio svojim kolegama u (danskom) poslanstvu u Briselu i izričito se raspitao o pitanju jezika kad Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora budu primljene u Uniju. I dobio je odgovor da predmet jezici balkanskih zemalja nije bio na dnevnom redu na sastancima radnih grupa Savjeta, gdje bi se inače o takvim pitanjima diskutiralo. Prema tome, strepnja predsjedništva HAZU izgleda neosnovana. I red bi bio da nam predsjedništvo HAZU otkrije tko su ti pojedinci i predstavnici ”nekih institucija“ koji šalju pokusne balone i koji navodno spremaju teren za uvođenje jedinstvenog srpskohrvatskog jezika.

S tim i takvim odgovorom na tvrdnje predsjedništva HAZU pitanje bi za mene bilo završeno, i slegnuo bih ramenima, kad ne bi ton teksta HAZU bio tako uvredljiv prema onom dijelu Europe u kojem ja živim. Izjava HAZU ironizira nekoliko puta ”slobodnu Europu“, koja navodno dopušta ”narodima s europske treće galerije“ da svoj jezik svojim vlastitim imenom mogu zvati i njegove posebnosti njegovati ”samo u getu svoje sadašnje države (ako im se i to ne zabrani)“. Molim Vas, tko će Vama zabraniti da zovete svoj jezik i da njegujete svoje posebnosti kako želite? Ako je to stvarno stav predsjedništva HAZU, ne razumijem zašto ”s radošću očekuje primanje u Europsku uniju“. Ja bih prije pomislio da bi Europska unija mogla očekivati primanje Hrvatske u Uniju sa strepnjom. Mislili smo da su prošla vremena za izjave poput ”Mi ne klečimo pred Europom“. Ovaj prezir prema Europskoj uniji i Europi uopće, ne razumijem. Ipak je Europa priznala Hrvatsku i pomagala joj prvih teških godina. A i akademski svijet, tj. moj svijet, meta je ironije predsjedništva HAZU, jer se ”ni na jednom sveučilištu nekadašnje tzv. slobodne Europe hrvatski jezik i književnost ne mogu studirati bez prisilnog braka sa srpskim ili bosanskim“. Kako se konstatira ”javnosti nije poznato jesu li hrvatske vlasti, ili njihova legalna predstavništva išta poduzele da se takvo stanje promijeni“. Hrvatske vlasti će vjerojatno odgovoriti predsjedništvu HAZU na to pitanje. Ja mogu u jednoj vremenskoj perspektivi da podsjetim na to da su u 1990-im godinama hrvatske vlasti i njihova legalna predstavništva poduzele raznorazne mjere da se takvo stanje promijeni. Kao na primjer kad je tadašnji predsjednik hrvatskog Sabora, sadašnji predsjednik Republike Stipe Mesić u jesen 1992. posjetio Dansku i žalio se službeno danskoj vladi što je danski radio emitirao vijesti na srpskohrvatskom a ne na hrvatskom jeziku. Kao da je gospodin Mesić iz neke inercije mislio da vlada u jednoj demokraciji ima vlast nad medijima. Ili kad je tadašnja ministrica kulture gospođa Vesna Girardi-Jukić 1993. poslala kružno pismo sveučilištima i knjižnicama u inozemstvu u kojem se kaže da ”Ne postoji (i u stvari nikad nije postojao) srpskohrvatski jezik ili srpskohrvatska književnost; postoje hrvatski jezik i hrvatska književnost s vlastitim identitetom koji se mora priznati u školama i knjižnicama u svoj službenoj uporabi“. I nešto manje uljudno kad je akademik Dalibor Brozović, koji je u to vrijeme bio jedan od Tuđmanovih vicepredsjednika, u jednom intervjuu u Vjesniku 29.-30. svibnja 1996. izjavio da ”strani sveučilišni stručnjak ima veći otpor i mrzovolju prema prihvaćanju hrvatskoga jezika jer on možda teško održava svoje radno mjesto“. Smatrali smo tada i još uvijek smatramo da ta izjava nije bila jako mudra, a u svakom slučaju nedostojna jednog znanstvenika, i da su se iza nje skrivale druge pobude od lingvističkih. Poduzeto je iste godine i ovo: na ”Zagrebačkim književnim razgovorima“ 1996. organizatori ”Razgovora“ tražili su od pozvanih inozemnih sudionika da se potpisom obavežu da će se u svojim zemljama založiti za osamostaljivanje hrvatskoga književnog jezika.

Predsjedništvo HAZU smatra da je posrijedi jedna zavjera protiv Hrvatske. Zar predsjedništvu HAZU nije poznato da je slavistika u svijetu u dubokoj krizi? Zna li da se slavističke katedre u svijetu ukidaju ili se spajaju u regionalne ili interdisciplinarne studije, gdje su čak i svjetski jezici mahom postali pomagala za druge studije i gdje se književnost njeguje zajedno s medijskim znanostima i kao dio većeg kulturološkog kompleksa.

Sve to, po našem mišljenju, nema blage veze s navodnim planovima Europske unije da nametne Hrvatima jaram jedinstvenoga jezika, ali izgleda da je predsjedništvo HAZU izabralo da misli da su te dvije stvari povezane, i u stvari sastavni dijelovi jednog velikog plana europskih moćnika da reetabliraju Jugoslaviju. I to u vrijeme kada je filologija, studij jezika i književnosti, dobila sasvim drugo mjesto i drugu funkciju u suvremenom svijetu. Iz Zrinjevca gledano Europom vladaju ili zle namjere ili nepoznavanje. Politikom - zle namjere; akademskim svijetom - nepoznavanje. Po shvaćanju predsjedništva HAZU primjer prvoga je Europska unija i njene institucije, a primjer drugoga je zapadnoeuropski akademski svijet. Zadnjih godina smo konstatirali kako su istaknuti hrvatski jezikoslovci izjavili da su hrvatski, bosanski i srpski jedan jezik, i sociolingvistički istraživači su utvrdili da je to policentrično normiran jezik. Ali ovo znanje nije, izgleda, stiglo do kuloara HAZU, gdje se očigledno vide antihrvatske zavjere čim netko samo nagovijesti da se ljudi zapadnoga Balkana međusobno razumiju.

Kad je neko društvo ili neka zajednica u krizi - ekonomskoj, političkoj, nacionalnoj - najlakša, najbanalnija, a i najopasnija reakcija je bacati krivicu na druge. Na unutarnje ili vanjske neprijatelje. U vrijeme kada Hrvati polako napuštaju hrvatski new speech, ili se bune ili ismijavaju prijedlog zakona o jeziku koji kriminalizira upotrebu ”nehrvatskih“ riječi, i čude se kad se istaknutim hrvatskim jezikoslovcima uskraćuje financiranje lingvističkih projekata zato što su ti jezikoslovci protiv grješke i ne ću, jedino što predsjedništvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti nudi javnosti jest da se na Zapadu spominjanje hrvatske jezične posebnosti prikazuje kao primitivno nacionalističko bogohuljenje i da Europska unija hoće u ime europske slobode za sve narode nametnuti Hrvatima jaram nekog jedinstvenog jezika. Nećemo reći iz kakvih retorti su takve formulacije.

Per Jacobsen
Profesor emeritus
Kopenhagen

На Растку објављено: 2008-01-07
Датум последње измене: 2008-01-07 10:46:56
 

Пројекат Растко / Пројекат Растко Данска