—
Mi že Sentandrejci —Apsolutum
Mistiku je Sine upijao u sebe od ranog detinjstva, provodeći školske ferije kod bake u Sentnadreji gde je šutirao loptu u porti Vladičanskog dvora, jurio mačke oko Saborne ckve i sedeo u hladovini i tišini Muzeja, uz bakinu suknju.
Voleo je da zija među ćutlivim bradonjama, mada mu status molovanih svetitelja nije bio sasvim jasan. Njima se čovek moli ili Bogu?
Kasnije, kada je naučio da čita, ulazio je i u eparhijsku biblioteku gde je pored ozbiljnih mrkih knjižurina bilo i stripova. Iza kutije s vinjetom “В
енцловић – рукописи” otkrio je slikovnicu sa čudnim naslovom “Veneris omnia”, iz čega je zaključio da je vidokrug sentandrejskih episkopa bio širok i otvoren; u zbrici vladike Zubkovića našao je i Marksov “Kapital”.U ljubavnoj slikovnici uz poneke virtuozne figure golog gimnastičkog para bilo je i komentara. Pisalo je na primer da je u svakom čoveku genski predodređeno koliko puta može voditi jubav. Sineta je ta informacija šokirala. On je ljubav zamišljao kao nešto apsolutno, pa nije znao kako treba da shvati njenu brojčanu ograničenost.
Osim toga pročitao je da je za ljubav uvek po
trebna i druga osoba. Makar u mašti.Sine se uplašio. Upravo je bio zaljubljen u brazilske košarkašice koje je video na Eurosportu i zamišljao ih je kako uzdišu i dahću – zbog njega. Uvek kada on uzdahne zbog njih! Znači svake noći kada ih sanja.
S druge strane, možda i on ulazi u nečije snove. A to bi moglo da bude opasno, ako ga negde otkriju.
Od tada se trudio da sanja bezlično, ostajući izvan svoga sna.