—
Mi že Sentandrejci —Eksploziv
Laži su najzad počele da je dave, pogotovo zbog neuspeha. Kovač Kalambo više ništa nije hteo da joj veruje.
– Ko bi mišljo da je teže pogodi
ti istinu nego lagati? – šmrkala je Glavata Nata nad hartijom i sto puta rešila u sebi da odustane od svega.Iz tog kruga međutim, za nju, znala je, više nije bilo izlaza.
Najviše su je vrzmali zbog vidovdanskog vatrometa. Tražili su da sazna odakle je nab
avljen eksploziv.Od žena i dece koja su se na Adi svakog petka okupljala oko njene kotarice s pogačicama kao pilići, nije saznala ništa, a muškarci kao da su je izbegavali. Mrki i ćutljivi, istanjeni od nerada i slabe hrane, motali su se u dnu barake i među okrečenim stablima vrba na obali, kao senke, i šaputali među sobom.
Uz vest da im je isposlovala dozvolu za izlazak sa Ade u posetu Muzeju, Glavata Nata je imala i jedan predlog.
Bilo bi lepo kada bi se vidovdanski vatromet ponovio na sentandrejsku slavu o Preobraženju, ali sada ne na Adi, nego u gradu. Negde kod Muzeja koji je on na brežuljku, pa bi se parada videla daleko.
Ona bi našla i para od srpske zajednice, samo treba da zna koliko da traži. Ili neka joj kažu šta je potrebno za vatromet i gde može da se kupi.
Raspitaće se kod ljudi, obećale su joj žene koje su nestrpljivo čekale sledeći nastavak serije “Pudarina”; Glavata Nata im je svakog petka pripovedala epizode iz prošlosti Sentandreje. Nadahnuto je govorila o vremenima svojih predaka kada fil
oksera još nije udavila vinograde.– Posle Preobraženja – namestila se Glavata Nata epski kao guslar s kotaricom na krilu – kada se osvetilo grožđe, setandrejska mladež izgruvala je prašinu u porti u kolu i hajd! Momci i devojke iseliše se u vinograde đe su preko dana čuvali mirisavku i slankamenku, predveče pevali, a po mraku se valjali po travi.
Škakljive detalje Glavata Nata ilustrovala je pesmom koju su prihvatile izbegličke žene i devojke, pa se na Adi začas stvorila arhaična, pudarska atmosfera.
“Ej, ne pudarim da sačuvam grožđe, ej, već pudarim da mi dragi dođe.”