—
Mi že Sentandrejci —Gimnazija
– Čokolada! – orilo se Glavnim trgom, godinama. Glavata Nata je vikala sa prozora za curicom u vreme ručka i večere, u stvari povazdan.
Devojčica je trčkarala uz stepenice ispod Saborne crkve u tesnom prolazu gde su se onovremeno, pre nego što je otvoren Dunkin Donut’s, prodavale masne lepinje zvane langoške, ili se kupala na Poštanskoj plaži u malom zalivu iza kojeg Dunav s blagim savijutkom napušta Sentandreju.
Kasnije, u drugoj polovini 1970-ih, Čokolada je postala glavna riba pošto je lično poznavala pop-zvezdu Zorana Stevanovića čija
maturska slika visi u hodniku peštanske gimnazije.Za Čokoladu je, međutim, škola, Srpskohrvatska osnovna škola i gimnazija u Budimpešti, prvenstveno značila učenje i folklor, a u trećem razredu gimnazije i ljubav. Veliku, tajnu, za njen skriven život nepriznato kobnu ljubav.
Učila je uporno, namrštena nad knjigom od marljivosti, i dobijala dobre ocene, ali je pravi talenat imala za ples i pevanje. Od malih nogu je igrala u školskoj folklornoj grupi i južnoslovenskom Centralnom narodnom ansamblu.
Pevala je srpske, hrvatske i slovenačke narodne pesme, a kolo i čardaš igrala
je sa istom vatrom.Problemi su nastali kada je počela da se goji. Široke suknje narodne nošnje jedno vreme su kako-tako spasavale situaciju, ali kada je u folklornom baletu “Od zlata jabuka” trebalo da obuče beli plesački dres, istina o Čokoladinim dimenz
ijama je izašla je na videlo.– U šta si se pritvorla, nesrićo jedna? – šizio je Žbunjevac, profesor fizičkog i koreograf folklornog ansambla. Od uzbuđenja, urlao je na dijalektu. – Pa di je to svit vidio, taka lipa cura, a izgleđe ko krava! Znaš šta bi te
bi tribalo? Da te neko dobro pofuka.Čokolada je istrčala iz gimnastičke sale. U onom belom dresu tutnjala je kao igrači američkog fudbala, i ridala. Nikad više nije došla na probu.
Uletela je, međutim, u školu već sutradan njena mati, Glavata Nata. Ušla je kod direktora kao tenk i tužila Žbunjevca koji je onda zbog verbalnog delikta izbačen sa posla. Tako je tumačila Glavata Nata, ne znajući da je Žbunjevac sam dao otkaz da bi se potpuno posvetio umetničkom pozivu.
– Umetnički poziv? Ih! – čudila se kada joj je neko saopštino istinu. – Igrati kolo oko noža i skakutati kao majmun? To je umetnički poziv? Onda je svaki sentandrejski bekrija umetnik kad se nakreše na Preobraženje. Svi, svi, svi. Mi že Sentandrejci, slavni celog sveta.