—
Mi že Sentandrejci —Vradžbine
Ukradenu švajcikapu Glavata Nata skuvala je u crnoj farbi. Onako mokru i vrelu, rastezala ju je na šerpi, najzad joj je skratila i repić koji je u odnosu na original ličio na osakaćen gromobran.
Novu kapu je nameštala pred ogledalom zadihana od uzbuđenja. Nije joj bilo jasno šta treba da radi s frizurom. Ako kapu navuče do ušiju, uzalud je motala kosu. Ovako pak, nataknuta kao kamilavka, kapa će joj pasti na prvi pokret kao da je stavila na teme zaklopac.
Pomišljala je na igle za šešir, kada je čula korake. Ruski Ivan se vraćao sa konferencije iz Tukulje, osvežen polićima kod Hužvika.
– Moja kapa i moj muž, moja snaga i moj puž! – bacila je Gla
vata Nata poslednji pogled u ogledalo i izašla u kuhinju.– Vidi, kondukterka! – ustuknuo je Ruski Ivan pred ženom.
– Misliš da mi nije lepa?
– Lepa ko mačkina repa – koristio se Ruski Ivan pesničkim slobodama. (Ko zna šta je hteo reči.)
Negde oko ponoći, kada je on već hrkao okrenut na suprotni bok, Glavata Nata je izašla u drugu sobu i otvorila prozor.
Iznad krsta na Glavnom trgu visio je Mesec.
– Pusti, puž, rogove – šaputala je i povukla mali prst leve ruke rubom nebeskog fenjera.
Natakla je švajcikapu na prst i zavrtela kao karikom, zatim je zavarčenu kapu stavila na glavu, prišla ogledalu i tri puta pljucnula na sebe kao na prasce.
– Ustu biče, moje biče jače!
– Oćeš da zovem doktora? – upalio je lampu Ruski Ivan koji je ustao da pije sode.
– Baciću je – rekla je Glavata Nata, bosa, u dugačkoj ljubičastoj spavaćici, sa crnom švajcikapom na glavi, kao anđeo prerušen u vodoinstalatera.
– Ozepšćeš tako bosa – raznežio se Ruski Ivan. U štraftastoj pižami izgledao je kao u nekom ležernom letnjem odelu, sa otkopčanim šlicem.
– Šta mi pridikuješ kad si i sam bos? – koraknula je bliže Glavata Nata i oslonila mu se na rame. Kapa joj je kliznula na čelo kao fašistički šlem u partizanskim filmovima.
Osetila je njegov dlan kako joj klizi niz rame i duž pasa. Ispružila je ruku i ugasila lampu.
– Daj, zavuči firanglu – šaputala je, ali se Ruski Ivan više nije bavio sitnicama.
Kroz otvoren prozor padala je mesečina i prekrivala sobu i nameštaj bledom koprenom pod kojom je i tvrdo staklo ogledala postalo mekano kao barš
un.Glavata Nata je videla u njemu kako joj se zatvaraju oči neizvesna da li je to san, a kada se ujutro probula, nije znala kada su se vratili u krevet.
Ruski Ivan se oblačio sveže obrijan i namigivao.
– Danas ću vada ja morati da kuvam tej?
Skočila je iz kreveta, a tada je pala na pod izgužvana švajcikapa.
– Eto tebi kondukterke! – šutnula je kapu pod krevet i nasmejana poletela u kuhinju da skuva čaj.
Kada je Ruski Ivan otišao na posao, Glavata Nata se obukla i sišla Grčkom ulicom na Dunav. U jutarnjoj magli tornjevi crkava lebdeli su nad gradom kao ona slika sinoć u ogledalu.
Napunila je kapu šakom šljunka sa obale, svezala je gumom za kompot i bacila u vodu.