—
Mi že Sentandrejci —Zatvor
Trenutaka kada je Ruski Ivan mislio da će poludeti, u podrumima i kancelarijama mađarske Udbe u ulici Marko, bilo je i više. Ne onih kada su ga tukli policajci pendrecima a specijalisti mađarske Udbe pesnicom, nego kada ga je zabolelo vreme koje neće proći.
Batine su izazivale samo bes i želju za osvetom jer imale su barem konkretno poreklo, oblik i trajanje, ali prema bezlično nanesenim i podmuklim bolom u kostima i mišićima a zatim u mozgu i plućima nije postojao nikakav odnos osim bezimene, nepoznate, neslućene ali definitivne nepodnošljivosti.
Dok su ga lemali, psovao je u sebi i poluglasno na srpskom jeziku, a kada su mu u samici lisicama vezali ruke 24 sata iza leđa a 24 sata napred, molio se bogu.
Međutim, nije bilo lako da se seti molitava koje nije ponavljao od detinjstva. Od Očenaša znao je samo početak i kraj, ono što svaki pojac voli da odvuče. “Od lukavagooooo!”
Za razliku od molitava, pojke je pamtio odlično. Prvo su mu se vraćale melodije a zatim sa arijom došle bi i reči. Kada se ipak ne bi setio teksta, pevušio je makaršta.
Na iznenađenje, u te praznine uskakale su reči iz jednog drugog ritmičkog sistema na koji je poptuno bio zaboravio. Deseterački stihovi koje je u detinjstvu slušao od bake kada ga je uspavljivala.
U melodijsku strukturu pojki počeo je da unosi narodne pesme i njihove fabule. Pri tom, deseterce je morao da prepeva na primer u šesterce, na ariju “I že heruvimi”, ili u osmerce, kao u pojci “Hristos voskrese iz mertvih”.
Uhodan u tehniku, vršio je već i sadržajne izmene. Pomešao je radnje raznih narodnih pesama, baratao je junacima kao šahovskim figurama, prenosio ih iz jedne pesme u drugu, spajao cikluse i izmišljao nove scene i događaje.
Car Lazar na primer uopšte nije poginuo na Kosovu, borio se i par vekova kasnije na mohačkom polju gde su Turke i Mađare, u savezništvu s Napoleonom, pobedili Srbi jer se u kritičnom trenutku boja pojavio Karađorđe i opalio iz puške šarene kojoj su se pridružili srpski topovi s Kajmakčalana, a sa Neretve su krenuli u juriš partizani s petokrakom, i njihova se pesma stopila sa klepetanjem mitraljeza u ritmu “Pojte mu pojku, pesmu i utrojte”. Ta-tata ta-ta, tata ta ta-tata.
Najzad, Ruski Ivan je prešao i na aktuelne zatvorske teme i savremene događaje. Turke su zamenili islednici i tamničari, i nizale su se scene sa saslušavanja i mučenja gde su krvnici tražili da prizna sve.
Ali šta žele da čuju? U vezi s čim? O čemu? Odgovor bi dobio pendrekom, pesnicom i stopalom bakandže.
Junak pesama se pobunio i postavio ultimatum. Ako mu ne kažu šta treba da prizna, šta žele da čuju od njega, on će im podići u vazduh ceo zatvor. Kao Sinđelić na Čegru ceo šanac sa Turcima i sa sobom zajedno.
“Odleteće u vazduh i Udba, i ja i ti, po jedan i udva.”