Nedeljko Terzitj
Slankamenka – slani kamen
Sremske novine, 23. januar 1991.
Istorichar knjizhevnosti, kritichar, prevodilac, esejist i iznad svega pesnik u svakom poslu koji radi, Petar Miloshevitj (1952), rodjen u selu Kalazu u Madjarskoj, izmedju Sentandreje i Budimpeshte, direktni je potomak praotaca i pramajki koji su pod Arsenijem III Charnojevitjem napustili Srbiju pre tri stoletja. Diplomirao je na slavistici na budimpeshtanskom univerzitetu „Lorand Etvesh” gde je doktorirao sa tezom o savremenoj srpskoj poeziji. Misionar kulture i bashtine Srba u Madjarskoj, chuvar pisanog blaga i prosvetitelj, javio se proshle godine knjigom poezije pod naslovom Sentandrejski tipik.
Knjiga savremene poezije, neobichnog naziva, podeljena je u shest istovetnih, po kvalitetu kazivanja, ciklusa koji na veoma jednostavan nachin ochituju vreme predaka, vreme sadashnje i vreme koje mozhe da bude put u neizvesnost i da novi ljudi postanu nekadashnji preci. Takav sud predochava Miloshevitj, zapravo ognjishte, poreklo i seme istiche iznad svega, dajutji podsticaj samo iskonskoj vatri, starom izdanu i uspomenama. Preci i potomstvo dve su osnovne preokupacije Petra Miloshevitja koji izvorishta za poeziju nalazi u poznatim zdanjima srpske kulture i istorije, u manastirima, na freskama, u lichnostima. Povratak precima izuzetno je snazhno oznachen u poslednjoj pesmi ove knjige pod naslovom Slankamenka. Vinova loza, koja je dobila naziv po Slankamenu na Frushkoj gori ili su slankamenachki vinogradi dobili naziv po lozi, dobija u ovoj pesmi jedan drugi smisao: loza kao nachin postojanja i nastavka ljudskog bivstvovanja. „Moga oca chukundeda”. kazhe pesnik, „zasadio je lozu slankamenku” i svi potomci pili su lepo vino, sve dok taj vinograd nije ispao iz vremena pa je chukununuku pesnikovog dede ostalo samo da posoli kamen i da ga iscedi.
Svaka pesma iz ove knjige izvire iz jednostavnosti stila i rechi.