Iza tajne druga tajna
Ičvič je snimio natpis ispred Bogorodičine ikone u oltaru crkve Santa Maria della Salute i izašao. Seo je na stepenice pred bazilikom i gledao promet u Velikom kanalu; dosta mu je bilo tajni, pa i svega: hteo je da bude što pre u Londonu, u zagrljaju gospođe Tvist.
Šta bi bilo da ipak odveže neku gondolu?
Razgledao je koju bi bilo najlakše maznuti, kada mu je zapištio kompjuter u kameri.
Stiže imejl.
“Можда Куплунг; нем ко да му тегли нафту кроз тунел од Сулејмановца.”
Ali Ičvič se varao, ovoga puta nije ga tražio Kuplung; na kontrolnom ekranu pojavila se sledeća poruka:
Svakako svrati u Njujork. Sinjora Ikona.
“Svrati!”
“Не пише отиђи или дођи. Него сврати. Шаље ли ме то или зове?”
Zbog feminističkih vetrova istorije Ičvič čak ni u sebi nije smeo da formuliše misao da su mu se žene popele na glavu.
I kao u inat, iz Velikog kanala začuo se ženski glas:
– Еј! – vikala mu je Pro Forma iz gondole koja se približavala iz pravca Svetog Marka. – Дођи, за џабе је – zvala ga je devojka.
– Мој “шогор”? – pokazao je krišom na gondolijera Ičvič kada se ukrcao pored Pro Forme.
– Зашто би био твој шогор?
– Кад те вози за џабе.
– А, то? Још није. Тек после радног времена...
– Курац ћеш ти после радног времена! Заборављаш да треба да стигнемо у Њујорк?
– Је ли? А Лондон?
– И у Лондон, наравно и у Лондон, али преко Њујорка. Зар ме нисте киднаповали?
– Не пизди, буразеру, стићи ћеш једном свуда. O, sole mio! – obratila se Pro Forma gondolijeru. – Let's go za Njuorko.
Italijan se smejao i raspalio O, sole mio. Zaveslao je u pravcu ostrva Lido gde se nalazi aerodrom, a Pro Forma se sklupčala u Ičvičevom krilu. Kada ga je udario miris feniletilamina iz njene kose, on je uzdahnuo; jezdili su baš ispod Mosta uzdaha, pošto je gondolijer po običaju išao zaobilaznim putem radi tarife kojoj se nadao u naturi od Pro Forme, koja je trenutno baratala oko Ičvičevog rajsferšlusa. Veliki vojnički džemper, koji je nosila umesto haljine, kliznuo joj je uz bedra, a ostalo su uradili talasi Velikog kanala.
Ičvič se vratio iz zanosa tek na pesmu tenorista; nije znao kako je prešao iz gondole u avion. Pogledao je kroz prozor i video kako se Venecija dole ispod njih pretvara u ribu između Lida i kopna, glavom ka tronketu, a dvokrakim repom među ostrvima, kao na mapi.
– Pro Forma! – uzviknuo je ugledavši devojku kako leti za avionom iznad kubeta.
Krilatica je usporila i dočekala da je Pro Forma sustigne, a Ičvič je spustio antivakuumski prozor kroz koji je devojka uletela u avion.
– Šta će tebi gondolijer? – galamili su tenoristi kada im je priznala zašto je zadocnila. – Kao da mi ne umemo da ti otpevamo O, sole mio ako ti je baš stalo.
I odmah su počeli da se upevavaju, mada im je Pro Forma rekla da se s gondolijerom nije radilo samo o umetničkom uživanju, na šta su joj tenoristi odgovorili da su oni spremni na sve, ali je devojka bila umorna.
Sela je pored Ičviča, sagla glavu na njegovorame i zaspala, a on je gledao kroz prozor kako ispod njih zaostaju prvo Alpi a zatim i Pariz.
U blizini Velike Britanije zalupalo mu je srce, ali su iznad Lamanša zašli za oblake koji su pokrivali ceo Atlantik, pa je do Njujorka Ičvič video samo veliku belinu; nije znao da li gospođa Tvist u Londonu gleda u nebo i maši li za njim.