Svi puše “petogodišnji plan”
Bome! Tragajući za Venclovićevom kolibom i izvorom čudotvorne vode kod Sulejmanovca, podrumski istraživači otkrili su tajnu slavinu naftovoda koji je u sentandrejsku rusku kasarnu dolazio iz Sovjetskog Saveza.
– Из Бакуњина! – izmotavao se od muke patrijarh Čarnojević; ipak je on bio vođa Velike seobe, a od legende o zaveštanom blagu ispala je lakrdija.
Ičvič ga je tešio da sad barem znaju da su zatiranju tragova Sulejmanovca doprineli i Rusi zbog slavine vojnog naftovoda.
Ostala je samo nedoumica da li da Ičvič pusti vest na televiziji, ali dok je stigao kući, baba Koviljka je znala sve.Koja televizija i internet!
Ičvič je poznavao taj nenadmašivo brz način širenja vesti. I znao je da se prave informacije prenose isključivo tim tradicionalnim putem mimo zvaničnih glasila, na babjim mitinzima posle službe u porti, na pijaci ili “код барбира”.
Sada je ipak očekivao da će zbog umešanosti Rusa biti malo drugačije, ali ne; baba Koviljka je bila obaveštena čak i o tome da je sentandrejsko blago iz doba Velike seobe opljačkao Hruščov.
Tada se već uveliko šuškalo o predstojećem padu komunizma, a novopokrenute i senzacionalistički orijentisane novine pisale su o masonskim planovima o stvaranju Velike Evrope.
Koncepcija je bila dalekosežna, a ostvarivanje je teklo već od 1950-ih godina, kada su srušeni pravoverni komunistički diktatori poput Staljina i Rakošija, a na vlast postavljeni slobodni zidari kao Hruščov, Kadar i Tito ili sentandrejski policijski kapetan koji je pušio “petogodišnji plan”, šireći utisak da su komunistički snovi i planovi o lepšoj budućnosti samo dim i pepeo.
Na Ičvičevom snimku Hruščov (patrijarh Čarnojević), Tito (Venclović), Kadar (Ignjatović) i sreski kapetan (Crnjanski) razmahuju čekićem i fandlom i kreću u radnu akciju da sruše Berlinski zid.
Svi puše “petogodišnji plan”, pa iznad krivudave i na sedam mesta šiljastim zvonicima probodene nebeske linije sentandrejskih krovova kulja žućkast dim sumpora, pomešan s prašinom srušenih socijalističkih režima, železara, topionica i hidrocentrala, ali fotografski kombinati za proizvodnju zidnih slika velikih vođa radnih naroda rade punom parom, pa se iznad čađavih fabričkih dimnjaka diže u nebu ogromna reklama Koka-kole.
Na panou lumpuju Hruščov, Kadar i Tito, igraju tvist opasani zidarskim keceljama, iz fandle halapljivo srču koka-kolu, a radni narod ih zadivljeno gleda ispružen na dušecima duž obala Balatona i Jadranskog mora.
Naime, napad na socijalizam počeo je u moralnom pravcu, dakle na najslabiju kariku: na letujući radni narod. Hruščov, Kadar i Tito zarazili su svoje zemlje virusom zapadnjačkog luksuza i antikomunističkih potrošačkih i razonodnih običaja.
Na obali Balatona otvarani su striptiz-barovi na raznim nivoima: za forinte do brusthaltera, za ruski rubalj do gaćica, za dolare do besvesti; a plate su bile dovoljne samo za puku egzistenciju, čime su članovi radnog naroda terani u tezgarenje u privatnom sektoru u kojem su izgarali, pa su na državnim radnim mestima dremali i proizvodili škartove.
Radnička klasa se opuštala samo za vreme godišnjeg odmora, kada se kvasila u mlakom i prijatno (familijarno) smrdećem plićaku Blatnog jezera i jela nejestivu hranu u menzama sindikatskih i partijskih letovališta.
Razumljivo je što je izgladneli radni, a tada letujući narod navaljivao na privatne kioske s palačinkama i piroškama; razonodna zona socijalističkog sveta mirisala je na vrelo ulje i pečeno testo, na sladak švapski sir s grožđicama, na pekmez i kakao, pa i beli luk kojim se trljaju mađarske lepinje zvane “langoške”.
Dozvoljavanjem rada privatnika specijalizovanih za palačinke, masonski socijalistički rukovodioci omogućili su stvaranje nove, palačinkaške buržoazije. Niko više nije mogao da zaustavi uspon privatnika i antirežimsko krkanje izgladnelog radnog naroda van državnih menzi.
Sa plakata se smejuljio drug Kadar optimistički umusan od pekmeza; u jednoj ruci držao je srp i čekić, u drugoj masnu palačinku, iz koje je ukusno curio pekmez i prelivao se preko opojne slike svetle budućnosti u kojoj će forinta postati konvertibilna deviza za koju će se striptiz moći gledati najzad takođe do besvesti.
Kadaru su iz bratskih socijalističkih zemalja otpozdravljali suzidari, Tito je mahao burekom i pljeskavicama, a Hruščov je vitlao iznad glave pirog od kiselog testa, čija se surutka u raskošnom mlazu cedila na državnikovu ćelavu lobanju, okruglu i svetlu poput Meseca oko kojeg su kružile rakete s prvim kerovima u svemiru!
Socijalistički rukovodioci su nemoralnom i antikomunističkom razbuktavanju prljave mašte radnog naroda doprineli i ličnim primerima. Prilikom prve posete druga Kadara Moskvi, drug Hruščov je na aerodromu promovisao tzv. državnički jezikoljub.
Ni za živu glavu, niti za dupli honorar nije hteo patrijarh Čarnojević da u ulozi Hruščova obliže Kadarov (Ignjatovićev) jezik! Ičvič se plašio da će morati da angažuje dublere, ali je Crnjanski predložio da scenu preuzmu jednostavno iz starih bioskopskih žurnala.
To je bila poslednja kap od koje je komunizam definitivno pandrknuo.
Zapanjujući prizori državničkih ljubljenja na aerodromima izazvali su seksualni narodni preporod; poput razvijeno trulog Zapada, i socijalizam je počeo dase razvija u pravcu truljenja, sve dok nije sasvim istrunuo i propao sam od sebe kao kula od karata.