Sentandrejski testament
Horoskop mrtvodunavske zajednice ušao je u izložbenu postavku sentandrejskog Muzeja. Glavata Nata je naučila da rukuje dvotočkom koji je kao jedan od najvrednijih eksponata visio na zidu odmah do ulaza, a posetiocima je za malo skuplju ulaznicu ponuđeno sastavljanje “sentandrejskog horoskopa”.
– Каде су вас направили? – pitala bi Glavata Nata turiste s horoskopskom ulaznicom, i već bi vrtela točak.
Dodatni prihodi od skupljih ulaznica lepo su rasli, Glavata Nata je kupila čak i flispapir na policu za šešire u garderobi, ali je zbog čudotvorne ikone Svedržitelja došlo do tehničkih poteškoća.
Sentandrejski Svedržitelj postao je čudotvoran kada je Kuplung, zet Glavate Nate iz Budimpešte, prilikom neke opravke u Muzeju prisvojio rubin iz srebrnog okvira ikone i na mesto dragulja montirao malu crvenu sijalicu. Ikonu je stavio pod struju i ona je od tada mistično žmigala i čudotvorno zujala s dopadljivim modulacijama glasa u zavisnosti od kolebanja struje.
To čudotvorno zujanje Svedržitelja izazvalo je, međutim, smetnje u mehanizmu mrtvodunavske horoskopske mašine; kada bi Svedržitelj pauzirao, točkovi bi se vrteli kao čigra, kada bi pak ikona proradila, Glavata Nata jedva je mogla da pokrene spravu, naročito onaj veći točak.
Jednom prilikom desila se nesreća: kažiprst joj se zaglavio među točkove, a ona je ostala zakucana za zid kao neki čudan kip.
– Дедер, зовите ми зета! – kukala je zabezeknutim turistima i rekla im broj Kuplungovog telefona.
– Господин Куплунг? – pitao je učtivo kroz slušalicu jedan uslužni gospodin iz Novog Sada. (Muzej su posećivali uglavnom gosti iz matične zemlje.) – Дођите брзо у Сентандреју. Ташту вам је... овај... Заглавила се у хороскоп.
– Јој, како ме нервирате! – preneo je začuđeni novosadski gospodin Kuplungov odgovor gospođi prikačenoj na zid, a onda ga je njeno reagovanje još više iznenadilo.
– Две добре ћушке, па ћемо виђети ко кога ође нервира!
Posle sat i po vremena, kada je Glavatu Natu već cela novosadska grupa podupirala pod pazuhom da joj ne otpadne rame, Kuplung je uleteo u Muzej sa alatima i navalio da rastavi horoskop.
– Полако с тим шрафцигером, бре! – pojavio se na vratima Ičvič s kamerom na ramenu; “Srpska panorama” stiže na događaje brže nego “Si-En-En”. – Точак је под заштитом, капираш, споменик.
– Ал ја још нисам споменик! – dreknula je Glavata Nata. – Не можем више да стојим ође ко крава у шталогу. Отпашће ми рука.
Cimali su je neko vreme, ali bez uspeha; prst joj se tako čvrsto zaglavio da je pretila opasnost da se otkine.
– Нема шта, морам да раставим точак – sažalio se najzad Kuplung; ipak mu je u pitanju tašta. – Покушаћу ође око осовине.
– Али немој ко Шварценегер – opominjao ga je Ičvič. – Ако искривиш точак, оду сазвежђа.
– Лајати је најлакше – stenjao je Kuplung.
Jedva je mogao da dohvati točkove jer Glavata Nata nije mogla da se pomeri.
– Куда да идем кад сам приштинута?
– Бар ону главускару завучите малко – mučio se Kuplung sa šrafcigerom. – А и курвањску лампу би могао неко да ми упали, марве једне!
Nije ni slutio da će lampa biti rešenje problema.
Kada je uslužni (ali začuđeni) novosadski gospodin upalio svetlo, Svedržitelj je tako strašno hrknuo kao još nikada u svojoj karijeri, a članovi novosadske grupe su yatili da prisustvuju događaju koji će se spominjati kao “sentandrejsko čudo”.
Kada je ikona zadrndala, točak se na zidu naglo okrenuo, a Glavata Nata je najzad izvukla prst, jer se mašina od iznenadnog strujnog udara rastavila na dva dela i metalni točkovi su pali na kameni pod i zveknuli kao cimbalom.
– Дај, дедер, де, састављај га, лепо ти каже Ичвич да је точак под заштитом музеја! – napala je Glavata Nata na uplašenog Kuplunga.
Ali ono što bog rastavi, čovek teško može da sastavi; novosadski turisti su već davno pojeli večeru kod Hužvika, a Kuplung je još uvek čarkao točkove.
– Осовину зезај, осовину – savetovao mu je Ičvič, a Kuplung je psovao.
– Видиш да је вртим у пизду тетину, ал ови францави точкови никако да наиђеду на њу.
– Покушај обрнуто.
– Налево?
– Не, него наглавачке.
– Како наглавачке, када већи точак треба да буде одоздо?
– Па и не мислим да окренеш точкове, него осовину.
– Е види ти њега! Каткад и ћотава кокош нађе зрно? – čudio se Kuplung i okrenuo osovinu.
Bio je to presudan pokret i trenutak.
Okrenuta osovina se u Kuplungovim rukama raspala na dva dela: ispostavilo se da je sastavljena od dve saudenute cevi kao futrola za smotuljke.
I zaista, iz nje je ispao pergament koji je po okolnostima otkrivanja dobio naziv Osovinski smotuljak, a po svom sadržaju nosi imeSentandrejski testament.
Koristi se za njega i naziv Usmeni rukopis, pošto se on nalazi jedino u svedočenju očevidaca koji tvrde da je Sentandrejski testament postojao, ali je od njega ostala samo hrpa osušenog mastila na podu Muzeja. Naime, vekovima neluftirana slova, čim ih je vazduh dodirnuo, odlepila su se od pergamenta i osula se na patos.