U pustinji vatra gori
Kada je bitka za Sulejmanovac poprimila međunarodne dimenzije, u okviru međunarodnih snaga mobilisan je i sentandrejski islednik Kovač Kalambo.
Posle pozorišne predstave na Glavnom trgu sedeo je kod Hužvika i večerao, a pomoću ušnog pojačala s prevodilačkom školjkicom (Kovač Kalambo nije znao srpski) prisluškivao je šta šapuću Srbi o odšteti za izumiranje i o Glavatoj Nati koja je nestala u dimu Muzeja; vatrogasci su još uvek radili, a restoran je bio zapahnut mirisom čađi i gari.
– Све је то смо литература – čuo je Kovač Kalambo komentar poslednjih Sentandrejaca u vezi sa izumiranjem, zatim Venclovićevo iznenađeno pitanje upućeno Joakimki Vujić.
– С ким то разговараш?
– Ево, с госпођом Главатом Натом – video je islednik Joakimku Vujić koja je htela da predstavi Vencloviću svoju sagovornicu, ali ona više nije bila pored nje.
Kovač Kalambo je razrogačio oči i protegnuo vrat da bolje vidi, kada mu je zacvrkutao voki-toki.
– Alarm. Sve jedinice na svoje mesto! – čuo je komandu vrhovnog vrhovnika iz Njujorka.
“Idu mi na živce”, gunđao je Kovač Kalambo zabuljen u poslednju palačinku na tanjiru.
Prevagnula je ipak vojnička poslušnost: “naredba je naredba”, mislio je islednik, mada “jebo vam ja naredbu koja se kosi s palačinkama”. Iz džepa svog isledničkog mantila izvadio je alarmnu opremu, obukao impregniranu antihemijsku maskirnu uniformu, navukao gas-masku i krenuo u rat.
Da, Kovač Kalambo je išao u rat; patetično je lupio petama i valjda se malkice poklonio, a gosti kod Hužvika učtivo su zaustavili špricere i pogačice u vazduhu dok je islednik izlazio.
Zatrčao se preko Glavnog trga i počeo da se penje uz pletene lestve u helikopter koji ga je čekao prisidren uz toranj Blagoveštenske crkve (zbog kulisa i požara Muzeja pilot nije imao gde da parkira). Kada su se lestve zalelujale, izgledalo je kao da Kovač Kalambo leti iznad krovova; u maskirnoj uniformi i gas-maski ličio je na UFO, a zaraćene strane su mislile da je izviđački balon, pa su počele da ga gađaju.
Iz toga je islednik shvatio da je najzad zaista počeo rat; šest puta su ga već alarmirali, ali uvek samo radi vežbanja vazdušnog udara na banatskog šeika ili bačvanskog emira. (Međunarodna zajednica nije bila sasvim načisto sa razlikama između njih.)
Islednik je bio mobilisan kao intendant; u radno (tj. ratno) vreme obezbeđivao je silama međunarodnih snaga topli obrok, a za vreme sporta i razonode starao se o razveseljavajućim uslugama.
Raspoređen je na Tutanj, najviši vrh planinskog venca iza Potkamena. Tutanjska baza je bila povezna karika između severozapadnog i jugoistočnog dela lanca koji je savijen u krug oko Panonske pustinje. Planinske tunel-piste sila međunarodnih snaga nalazile su se na vrhovima od Tutnja levo i desno: u Tatrama i Karpatima, odnosno Alpima, Dinarskim i Balkanskim planinama, s kojih su uzletali avioni s protupeščanim vodenim i ćarlijajućim bombama, ali nisu prenebregnute ni tradicionalne kojima su lupani lažni ciljevi podignuti od razbacanog otpada na graničnim prelazima Bačke i Banata.
Zahvaljujući razbucanju papirnatih pseudoobjekata, bitka za Sulejmanovac postigla je zavidan vizuelni nivo, bitan zbog direktnog televizijskog prenosa; lažni ciljevi od kutija falsifikovane (ustolepive) žvake i kartonskih boksova švercovanog duvana goreli su kao beduinske vatre u Panonskoj pustinji. U emisijama televizijskih kompanija, koje su bitku za Sulejmanovac finansirale iz ratnih reklama, vatre od otpada prikazivane su kao zapaljene bušotine nafte i goreće benzinske pumpe.
Tako su onda i meteorološki komentari odvojeni od večernje priče za decu; prestala su zaglupljivanja o El Ninju i pomeranju nagiba Zemljine osovine: uzrok iracionalnih i neprirodnih klimatskih promena pronađen je u toplini koju šire vatre Panonske pustinje prenatopljene naftom i nekim neobičnim naponom koji nastaje i raste, izgleda, na uticaj mirisa od zemnog ulja koje tako štedro izbija iz peska opustinjenog Karpatskog bazena.
Piloti sila međunarodnih snaga posle povratka sa akcija pričali su čudesne stvari: žitelji imperije banatskog šeika i bačvanskog emira bombardere dočekuju radosnim urnebesom, igraju i pevaju, grle se i ljube, trče za avionima i okupljaju se na mestima najžešćih udara vodenih i vetropirujućih bombi i pozdravljaju ih kao blagodatnu kišicu i osveženje u pustinjskoj vrućini od koje lipsaju banatske kamile i bačvanski dromedari.