— Avala ekspres —
Muzika: Tamas Cseh
Mađarski orginalni tekst: Geza Beremenyi
Srpski prevod, adaptacija i novi tekstovi: Petar Milošević
Železnička stanica
Zvučnikom javljaju kasniće opet naš voz.
Mašinski smrad svuda, osim nas nigde nikog.
Glavu si zagnjurila u moje krilo i spavaš,
Neoni pršte, čekamo sledeći voz.Ne da mi mir ata stanica usred noći,
ti spavaš, ja sedim, čekamo sledeći voz.
Znam da je glupost, mira mi ipak ne daje,
kako smo zapeli na ponoćnoj stanici toj.Šta si mi sanjala, pitam te bunovnu tad,
odgovor niotkud, zevaš i smeješ se tek.
Kaput svoj skinem, al odmah opet obučem,
šapućem nešto, ali ti spavaš opet.Znam da je glupost, mira mi ipak ne daje,
kako smo zapeli na ponoćnoj stanici toj.
Znam da je glupost, mira mi ipak ne daje,
kako smo čekali taj neki sledeći voz.Budimpešta
Kad ćemo najzad naći ovde neki stan?
Dosta je skitnje, predaha već željan sam.U ovom gradu
tražimo gajbu.
Odlično mesto,
mađarski presto
– Budimpešta.Pokretne lutke, ljudi idu pod zemlju,
metro je krcat, izuzev u nedelju.Duž preko mosta
promet sa mesta
ne miče, stoji,
čist asfalt gori
– budi se grad.Samo da pitam: pošto ovde rakija?
Zapamti najzad, to je naša kapija.
Dao sam Ani za abortus ceo keš,
moraću najzad prodati i donji veš.
Zbog kirije nas gazdarica povazdan
gnjavi, zar misli maznućemo valjda stan?
Za dozvole nas stalno juri neki tip,
reci mu neka čita bolje neki strip!
Ozonska rupa nebeski je tajni lik,
nemamo posla, zašto zvoni budilnik?
Zapamti najzad, to je naša kapija!
Samo da pitam: pošto ovde rakija?Kad ćemo najzad naći ovde neki stan?
Dosta je skitnje, predaha već željan sam.To je sad moj grad,
nemam kud natrag,
ostajmo ovde,
ostajmo ovde
– ostajmo tu.Studentski dom
Pet čaršava, četir čvora,
spustili smo sa balkona
i digli curu čak na četvrti.Vukli smo je na četvrti,
Grga, ja i Tibor – ćuti! –
da domar ne zna, to je bio štos.Usrećen je četvrti sprat,
ne moramo ribe pecat,
imamo sad našu, obaške.Kaže Grga baš pohvalno:
Hrabra riba jer ovamo
neka plašljiva ne bi se ni popela.I tu je Grga skroz u pravu,
jer je našu hrabru damu,
kada je otkrio, i domar hvalio:Hajde, kad je izdržala,
mada ni to nije šala,
da je obrađuje jedan ceo sprat.Ali to je ipak čudno
kako se to dete čedno
popelo vamo čak na četvrti.Rekli smo mu:
Pet čaršava, četir čvora,
spustili smo sa balkona
i digli curu čak na četvrti.Vukli smo je na četvrti,
Grga, ja i Tibor – ćuti!
i sakrili u orman studentski.Baciše je na ulicu,
celog sprata mezimicu,
stalnu ribu doma studentskog.Snuždio se četvrti sprat,
hajde, opet ribe pecat,
odveli su stalnu ribu nam.Snuždio se četvrti sprat,
hajde, opet ribe pecat.
Ribe pecat, hajde opet,
tri-četiri, al mož i pet!Staze moje
Kakvim sam stazama
lutao ja,
ne pitaj me
za zablude...Čist je to haos bio,
i ludilo,
možda koja laž,
a bilo je još...A bilo je još,
ono malo,
ne znam ni ja...Bilo je par večeri,
bez imena,
što sad ostaju
bez imena...Tara-rararam, tara-rararam,
tara-rarara rararam...
Tara-rararam, tara-rararam,
tara-rarara ram...Ko bi sad još mogao
mesto mene
da imenuje
ono malo...Ono malo,
ne znam ni ja,
što propada –
kako da nazovem toTara-rararam...
A sada pak izgleda,
onemeću,
i ono malo,
izgubiću...Ono malo,
ne znam ni ja,
ne pitaj me...
Odnosno: bilo je par večeri...Tara-rararam...
Tu nema sumnje,
sve godine, redom,
propisno prolaze nam.Dugačkog juče
pogazi tramvaj,
mada je bio trezan.Ako promislim,
tako se gazi
svaki naš, svaki dan.Gajtan je, čujem,
zadavio taštu,
ženinog dede snaju.Šta mu je stara
skrivila, bog zna,
eno je sad u raju.A Gajtan ušo
u dnevnu štampu,
postao pravi hit.Kako ga medijski
forsiraju,
on sav je ponosit.Zamisli, Šorkan
oružijem kratkim
devojku zaklinje – daj!Blagoslov daj mi,
inače pucam,
u Bosni biće ti kraj.Blagoslov daj mi
pošto se noćas
pred Paklom čeka red.Stojim pred vratima
i krećem već,
zar vidiš da sam bled.Prolazi nam
svaki dan,
propisno,
jedno za drugim.Prolazi nam
svaki dan,
propisno,
sad već sve vidim.Ako promislim,
najbolje je Čiru
koji je uzo Sonju.Znaš onu plavu,
sisatu gusku,
svako se penjo na nju.A znaš već Sonju,
kad ona ščepa,
mnogo je i konju.I najzad tu sam ja,
pa čuj mene,
sve redom spominjem.Tu nema sumnje,
i ja ću ti slično,
riknuću tako i ja.Znaš, kad se brijem,
obično buncam
da je međutim, to jest.Da je međutim,
da je međutim,
da je međutim, to jest!Al slušaj, samo to,
još samo to
da saopštim za kraj:Prolazi nam
svaki dan,
propisno,
jedno za drugim.Prolazi nam
svaki dan,
propisno,
sad već sve vidim.Maturska fotka
Skandal je u Budimpešti
na stanici železničkoj
gde Jozo Avalu ekspres
svaki dan dočekujeI dere se, imena viče
imena starih dečaka
ortaka i devojaka
Jugoše iz Es-Ha-GePokazuje matursku fotku
snimak svoj sa Trga ruža:
Gde su ortaci stari?
Gde su devojke sve?I napada prolazne ljude
ratnike što nose kofer
i traži košulje stare
pocepane godineJer dolazi ratnička klasa
iza njih i smrt je brza
iza njih, iza njih mrak je
iza njih, brza je smrtI nikoga nema sa fotke
i ko zna, kapiraš, ko zna
gde su, gde su ortaci
gde su devojke sveAl reci nam, reci nam, stari,
kako tu – tu idu marke?
I da li, da li znaš možda,
znaš li možda neki stan?A onda Avalom ekspres
konačno dolazi Ana
a Jozo osta bez reči
ditiramba, elegijeI upija se on u Anu,
upija, već na peronu
u miris u kosi njenoj
citat taj s Trga ružaI stoje tek, stoje sa Anom
stoje tu sa Budimpeštom
gledaju, gledaju reku
a lice im zapljuska valMnogi su kidnuli
Mnogi su kidnuli,
mnogi su ginuli.
A evo nad crepom, nad crvenim krovom
Sunce još izlazi.Mnogi su riknuli,
mnogi su kidnuli.
A evo, nad crepom, nad crvenim krovom
oblaci šetali.A mi na okupu
slušamo pesmu tu,
o tome da,
o, bome, da:Mnogi su nestali,
mnogi su krepali,
a evo pod crepom, pod crvenim krovom
– ko da ih prežali?Po omladinu
nepovoljno,
nepovoljno doba.
Trim!
Oblaci sad
desno-levo,
zatim kiša, grdna.
Trim!Ta kiša,
kiša ne prestaje.I to je kraj svemu, ta opšta kiša,
ta ogromna, uopštena kiša.
Mnogi su kidnuli, mnogih nema više
zbog te grdne, nepovoljne kiše!Kiša, kiša,
o bome da...Nokte da zarijem,
strehe dapodignem,
i evo, pod crepom, pod crvenim krovom
sklonište otkrijem.Gde da se sakrijem,
kišu da izbegnem,
i evvo pod crepom, pod cfvenim krovom
malo se ogrejem?A mi na okupu
slušajmo pesmu tu,
o tome da,
o, bome, da:Padaju kiše sto-
leća dvadesetog,
a evo nad crepom, nad crvenim krovom
da li nas čuva bog?Bobo-bobobo-bobobo bobobo-bo,
dali nas čuva bog?Stota noć
Evo, i šesta noć,
i ona mora doć.
Post-kišne lokve svud,
još uvek nemam kud.Neko mi nudi stan,
al problematičan:
gazda je bujan tip,
frajere juri – štip.Evo, i osma noć,
u kafić moram poć.
Tu nekoj ribi sam
imao predlog, znam.U njoj je interes
bio za brži seks,
a onda naknada,
samo u markama.Daj oglase
čitaj sa ograde!
O, bože, daj
da skitnji dođe kraj!Da nađem stan,
daj, neki pristojan.
Da dovedem
Anu, i no problem!Evo, deseta noć,
bez ženske neće proć.
Nokat sam slomio,
tako sam grlio.Devedeseta noć
donosi ispomoć:
u troli poslednjoj
primetim oglas moj.Tako sam ugledo
da me već mrzelo
da prebrajam bore na
čelu nekog pajkana.Tu ćemo, Anice,
grejati zadnjice!
Jer ova stota noć
sa tobom mora proć.Bog zna šta
Bogzna šta, u ovoj pesmi,
bogzna šta, u njoj nema,
to jutro, i neki tramvaj,
i Ana, i tako to.To jutro, kada pomislih
kroz prozor da najzad bacim,
Anu, koja u holu
sakuplja prljavi veš.I dere se, a i ja vičem,
i tandrče ulicom našom,
tramvaj, i bog bi znao
šta je bio tome kraj.Kroz prozor sam, to tačno pamtim,
kroz prozor sam bacio pogled,
i boga molio daj mi,
daj, bože, daj mi nov stan.Pa bogzna šta, u ovoj pesmi,
bogzna šta, u njoj nema,
moj prozor, nervozno jutro,
i tramvaj, prljavi veš.Pa bogzna šta, u ovoj pesmi,
bogzna šta, bogami, nema,
to jutro, i neki tramvaj,
i Ana, i tako to.Brena
Kad bih ja Brenu
zbario jednom,
to bi mi pomoglo
i u smislu nervnom.To sam ti ja, pa šta?
Ili nemoguće, il ništa.Jedino Brena
na zemlji celoj
može da prođe,
ona je moj broj.Sa njome će i moj život
ući u sjajan period.Nebo me gađa
kapljicom krupnom,
ništa mi još nije
pošlo za rukom.Zvezde su tužne, frigidne,
koja bi mogla da mi pomogne?Reflektor, svetla
kupaju Brenu,
a ja pred binom
dobijam tremu:da li će me najzad primetiti?
Kao da pita: gde si ti?Pa će me ljudi videti,
i onda možda voleti?Tarararara, tarararara...
Kad bih ja Tinu, tu ribetinu...
Kad bih ja Cecu, kao na zecu...
Kada bih ja žužu, makar na pužu...
Kad bih Madonu, ko kozak na Donu...
Kad bih sve redom, s kapacitetom...
Il šta ja znam...Šta sam ti ja
Slušaj me, kazaću šta sam ti ja.
Ne čekaj hvalospev što opija.
Nisam ni ditiramb, ni elegija,
ostajem jedino – ćutnja tvoja.Dobra reč, ćutnja sam, ćutnja tvoja.
Ako to prihvataš, ostajem ja.
Ostaćeš bez pesme, bez zanosa,
jer ćutnja, ćutnja sam sve do neba.I slušaj, nastavljam, šta sam ti ja.
Nisam ni vatra ni melodija.
Sagni se, pogledaj, pepeo sam,
budućnost, gatanje, nejasan san.Čula si, rekoh sad šta sam ti ja.
Nisam tvoj hvalospev što opija.
Nisam ni ditiramb, ni elegija,
ostajem jedino – ćutnja tvoja.Dubrovnik
Znaš one ferije davdašnjih šezdese-
tih su bile najbolje.
Išli smo, prvi put, sami bez ćaleta
na more u skitanje.Onaj stari, onaj Dubrovnik!
I tvoj mladi lik!
čuje se galebova krik...
Drnda stari, sarajevski voz,
jul i kolovoz,
čuva nas tamo neki Broz!Mladi smo bili, ko ludi se smešili,
autostopom rasturali.
Rokenrol, žvake i pljuge uz filmove
– pivo smo pijuckali.Onaj stari, onaj Dubrovnik!
I moj mladi lik!
čuje se galebova krik...
Drnda stari, sarajevski voz,
jul i kolovoz,
čuva nas tamo neki Broz!Davnašnjih ferija sve definicije,
šezdesetih, pukle su.
Kafka i Sartr, neki indijski proroci,
bradonje svi u džinsu.Onaj stari, onaj Dubrovnik!
I naš mladi lik!
čuje se galebova krik...
Drnda stari, sarajevski voz,
jul i kolovoz,
čuva nas tamo neki Broz!Širi se krug širok, konsolidacija
ljulja stari Dubrovnik.
Pamtiš li ferije i definicije
i čuješ li ptičji krik?Gradovi
Gradovi, gradovi, gradovi, gradovi svi,
gradovi, gradovi, gradovi, gradovi svi,
gradovi, gradovi, gradovi, gradovi svi,
živeli gradovi, živeli gradovi svi!Gradovi, gradovi, gradovi, gradovi svi,
gradovi, gradovi, gradovi, gradovi svi,
gradovi, gradovi, gradovi, gradovi svi,
živeli gradovi, živeli gradovi svi!Gradovi, gradovi, gradovi, gradovi svi,
gradovi, gradovi, gradovi, gradovi svi,
gradovi, gradovi, gradovi, gradovi svi,
živeli gradovi, živeli gradovi svi!Gradovi, gradovi, gradovi, gradovi svi,
gradovi, gradovi, gradovi, gradovi svi,
gradovi, gradovi, gradovi, gradovi svi,
živeli gradovi, živeli gradovi svi!Kolo
Kolo vodi Poljak Maček,
a čeh Jano skače.
Tandrče i Mađar Pišta,
ajd i ti, junače!Sitno veze Šokac Mato,
a Bunjevac njače,
Gradišćansko hopa-cupa,
kao da umače.Gle Albanac il Šiptarin
pod stolom se srdi,
a za šankom među sobom
svađaju se Srbi.Ovaj lupa čizmu strašno,
drugi igra horu,
Psuju mater jedan drugom
svi u jednom horu.Polka, čardaš, kukunješće,
treskavac i oro,
svako igra preko drugog,
i ko ne bi moro.Praše patos već i Židi,
poskakuju Vendi,
a Bugari pomešali
mastiku i brendi.Opanci su zaprašili,
tutnji bircuz celi,
a kroz prozor polupani
gleda ih konj beli.Uzengije slovenačke,
a sedlo je tursko,
al po kasu vidi mu se
dresiranje rusko.Tutnji bircuz, a konj reži:
da vas pitam jedno:
evo, fajront već dolazi,
ko će sad u sedlo?Veseljaci i gospodo,
to mi neka žurka!
Pa zar ovde u svitanje
niko nema muda?Svi Sloveni i Rumuni,
Česi i Mađari,
ko će samnom u nebesa
što ih Sunce zari?Evo, evo, evo zore,
bodu igle svetla,
ko je onaj koji ipak
može do mog sedla?A kud onda, kuda, kuda?
Niko ne zna puta.
Eno, jedan konjanik, sam:
nebesima luta.Klinac
Onaj klinac,
onaj klinac,
živeo prekrasan,
blesav klinac.Onaj klinac,
onaj klinac,
vetrova, proleća
donosilac.Dozivam ga,
osećam ga:
on je u krvi mi,
tu je u žilama
– i mojima.Blesav klinac,
divan klinac,
reč, puška lažu svi
tebe klinac.A istinu
samo ti znaš.
Tako ćeš sam biti,
sam uvek ostati,
najzad klinac.Blesav klinac,
ti stojiš sam,
laži se raznose
na strane sve.A ti klinac,
blesav klinac,
stoj sam pred tenkove,
ti mali Tijenan-
menski klinac.Blesav klinac,
pred tenkove,
stoj – bela košulja
krvava je.Pešta, Peking
i Bukurešt,
Balkan je pucao,
krvnički pucao
u tebe već.Blesav klinac,
trapav klinac,
reč, puška lažu svi
tebe klinac.A istinu
samo ti znaš.
Tako ćeš sam biti,
sam uvek ostati
najzad klinac.Blesav klinac,
divan klinac:
stoj sam pred tenkove,
mali klinac.Onaj klinac,
onaj klinac,
živeo prekrasan,
blesav klinac.Onaj klinac,
onaj klinac,
vetrova, proleća
donosilac.Prokleta godina
I najnesretnija,
godina najcrnja otišla je,
dovraga otišla je.
Joj, ne mogu je smisliti!I najnesretnija
godina s kišama svakidašnjim,
smrde mi čaršavi svi,
i znojan, mokar je jastuk moj.Strašna godina,
odnela kiše i krevet i znoj.
Sva u prolazu,
peronska, šalterska,
zveckava godina,
usitnjena.Ne pamtim nijedan dan,
nit ime ijedno devojačko,
mada je čitav red
dana i žena bio u njoj.I najnesretnija
godina crknutih sijalica,
WC mi zuji u noć,
a senka crna pred ulazom.Mračan tip svu noć
čeka me, bojim se, ime mi zna.
Nosi kaput crn,
a ispred gutljaja
napuknu čaše sve,
vino teče.I vina nema već,
prazan je odavno čiviluk moj,
nestale sve košulje.
One strašne godine napukne sve.Hvala ti bože, prošla je!
Metro
Senke i svetla po licu
šibaju kao metla.
Nosi te nekuda metro,
sevaju senke i svetla.U metro, u metro, u metro!
Idi pod zemlju dole!
Metle od senke i svetla
šibaju oči gole!I senke i svetla,
i senke i svetla,
i senke i svetla,
i senke i svetla
po licu!Na vlasti su ubice opet!
Idi pod zemlju dole!
U metro u metro, u metro,
šibaju oči gole.Dolaze, svi nešto traže:
prosjaci u traljama.
A zatim dođe kontrola
Ś ljudi neki s trakama.A senke i svetla,
i senke i svetla,
i senke i svetla,
i senke i svetla
po licu!Na vlasti su ubice opet!
Ustuknu nagon i um.
Između senke i svetla
metro je užasa pun.Al mora da bude i treće,
ono što ne može biti,
inače večno će, samo će
– ubice pobediti!I senke i svetla,
i senke i svetla,
i senke i svetla,
i senke i svetla
po licu!Gledaju, uskriknuo si,
ovo je tren opasan.
Između dve stanice smo,
a znaju, odmah ćeš van.Napolje iz celog metroa,
napolje, napolje tek!
čuvaj se, vide po tebi:
ti si tu jedino NE!I senke i svetla,
i senke i svetla,
i senke i svetla,
i senke i svetla
po licu!Vide da želiš da napustiš povorku,
čuvaj se, otkrili su te!
Vide da želiš da napustiš povorku,
to ti oprostiti neće!
Vide da želiš da napustiš povorku,
ti si tu jedino – NE!
Vide da želiš da napustiš povorku,
to ti oprostiti neće!Vetar
Vetar nas raznosi,
na strane sve,
a ovo je pesma o vetru.Pognuti idemo,
pa se i pesma
sagnula malo sa nama.Tirip, tiririp, tiririp,
tirip, tiririp, tiririp.Pevam i ja,
a vetar lud,
sagnem se, dakle, takođe.Pesma se pak,
dok pevam ja,
sagnula zajedno sa mnom.Tirip, tiririp, tiririp.
Tirip, tiririp, tiririp.Vetar nas raznosi,
kaput nam leti,
ko da smo rasuto lišće.Plašim se šta ću,
ako se jednom
odviše sagnemo napred.Tirip, tiririp, tiririp,
tirip, tiririp, tiririp.Al evo pesme,
pevam je ja,
oslonac – vazdušna struja.U zemlju je
uperen glas,
ne da se sagnem do daske.Tirip, tiririp, tiririp,
tirip, tiririp, tiririp.Vetar nas raznosi,
na strane sve,
ko da smo rasuto lišće.Sad stane vetar,
joj, bože, sada,
sad samo ne da se sagnem.Tirip, tiririp, tiririp,
tirip, tiririp, tiririp.Bele lutke
Pa gde ste vi,
devojke davne,
da li ste žive,
il spavate već
u mokrom pesku,
postelji blatnoj,
bele moje lutke,
lutkice bele,
lutke u snu?Šta je to,
šta je to bilo,
gde da vas tražim,
devojke davne,
u mokrom pesku,
skrivate nešto,
što je nestalo,
što je bačeno,
bačeno van.Jedino možda
čuvate negde,
čuvate moju
košulju staru,
pocepan kaput,
lutke moje bele,
u mokrom pesku,
i to nam je sve,
blato i san.Pa gde ste vi,
devojke davne,
jeste li žive,
il spavate već
u mokrom pesku,
postelji blatnoj,
lutke moje bele,
lutkice bele,
lutke u snu?Nešto se zbiva,
devojke, nešto,
vidim po vama,
a i vi znate,
nestaje najzad,
sve odnosite,
vi, lutke bele,
lutkice bele,
lutke u snu.Budimpešta 2
Opet se pitam, koji je naš dan,
kad ćemo dobiti stan?
Da li baš ovde, zauvek ovde,
il treba neki drugi plan?Gleda u reku, odražava se,
milenijuma svetla se gase,
tu stoji taj grad, tu stanujemo,
lice mu zapljuska val,
lice mu zapljuska val.
Gleda u reku, odražava se,
lice mu zapljuska val.Opet se pitam, pitam pa pitam,
da li je sve gotovo?
Živeti ovde, u nekoj nadi,
il otići ponovo?Grad ovaj nam je sve ili ništa,
ime mu znamo: grad Budimpešta,
gleda u reku, odražava se,
lice mu zapljuska val,
lice mu zapljuska val.
Gleda u reku, odražava se,
lice mu zapljuska val.Kako da shvatim sinoćni svoj ružan san?
Čime da platim onog ko je sa mnom sam?
Volim te, Ana, kao još nikad nikog!
Čuvajmo sebe, bolja doba daće bog!
Tražimo više, da nam neko više dá,
Ta crna rupa, u njoj ko se ogleda?
Samo da pitam: pošto ovde rakija?
Uzdahni, smrt pred našim pragom savija.
Čekajmo ovde, a kad stigne, daj po njoj!
San već odavno ide po volji svojoj.
Čime da platim onog ko je sa mnom sam?
Ko će mi jednom reći da sam slobodan?
Pa eto, kažem sebi da sam slobodan,
tako tumačim sinoćni svoj ružan san.
Ko više traži, najveći je dobitnik,
Staće pred mene najzad sopstveni moj lik.Opet se pitam, dvehiljadita
gde će nas zadesiti?
Na ovom mestu, u ovom gradu,
il ću se još seliti?I opet kažem, kažem pa kažem,
na sva pitanja jednako kažem:Ovo je taj grad, gleda u reku,
lice mu zapljuska val,
lice mu zapljuska val.
Ovo je taj grad, gleda u reku,
lice mu zapljuska val,
lice mu zapljuska val.Šta da ti kažem još?
Šta da ti kažem još?
Koverat evo zatvoren.
Nove su reči tu,
nešto bih vrlo rekao.Pišem još,
neki koverat
šaljem nekome.Gužvam ga, kasno je,
pošto je sve zalepljeno.
Uzalud reči već,
kada je sve zalepljeno.Oko nas u
ova doba
svuda plamte
znamenja i čuda raznana nebesi,
vozovi pak
kreću možda
ali kuda, nemam pojma.Pa slušaj me: ja živim
ipak ovde.
I nekako ovako:Ana je trudna i
neko se dere u metro.
Ni kintu nemamo,
a tesan nam je svaki stan.
Rat svud, ne prestaje,
a tebe sanjam svaku noć.Još neku važnu bih
rečenicu ja rekao.Šta da ti kažem još?