.
.
.
.
PRAVOSLAVNA
SRPSKA
EPARHIJA
TEMIŠVARSKA
U
RUMUNIJI
.
|
|
matična
str. |
|
sadržaj |
|
istorija |
|
manastiri |
|
crkve |
|
književnost |
|
izložba |
|
veze |
|
pošta |
. |
|
|
rumunski |
|
engleski |
|
MANASTIR BAZJAŠ
IV
Arhitektura i slikarstvo
O izgledu crkve manastira Bazjaša moguće je dobiti nekakvu sliku samo
na osnovu Rumijeve "planše" (gravire) iz 1826.1 godine. Neki šturi opisi
o prvobitnoj ili, pak, starijoj manastirskoj crkvi mogu se pronaći u delima
pojedinih istraživača prošlosti Bazjaškog manastira. Ali to su u glavnom
podaci opšte prirode. Obično se ističe da je crkva skromnih dimenzija i
da je čitav manastirski kompleks materijalno siromašan, baš kao i ljudi
koji žive u ovim krajevima.
Ipak gradnju bazjaške crkve treba sagledati u mnogo složenijim konjukturalnim
uslovima. Siromaštvo ovog manastira, male proporcije manastira, materijali
od kojih su prve građevine podizane ne mogu se objasniti jedino materijalnim
oskudicama Klisuraca i Poljadijaca. Bazjaški manastir je sagrađen na jednom
prostoru koji je delio dva carstva: austrijsko i tursko. Nalazi se na međi,
prostor je bio izložen čestim ratnim sukobima. U takvim ratnim sukobima
najčešće su stradali klisurski manastiri i seoske crkve.
Bazjaški manastir je bio izložen razaranju i paljenju, ali i obnavljanju
zalaganjem trudoljubivih kaluđera zajedno sa narodom ovog kraja. I baš
zbog čestih ratnih sukoba crkve su gradili od drveta ili pletera, što se
dešavalo gotovo u svim klisurskim naseljima. Takve crkve su sagrađivane
u rekordnom roku a i materijalni izdaci nisu bili veliki.
Tek početkom 18. veka pouzdanije se zna da je u Bazjaškom manastiru
izgrađena crkva od amorfnog ili pritesanog kamena koga je u ovom
naselju bilo u izobilju*. Tadašnja crkva Bazjaškog manastira bila je skromnih
dimenzija. Čuvala je one osnovne karakteristike prvobitne crkve. No i o
toj građevini se malo zna. Pomenuti napis na uzidanoj ploči ne donosi neke
pouzdanije detalje.
Već više puta pomenuta Rumijeva gravira iz 1826. godine donosi mnogo
podrobnije i pouzdanije podatke bar što se spoljašnjeg izgleda manastirske
crkve tiče. Gotovo svi istraživači i autori raznih napisa o Bazjaškom manastiru
reprodukuju u svojim delima Rumijevu sliku kao materijalni dokaz izgleda
nekadašnje manastirske crkve u Bazjašu.**
Pažljivim posmatranjem Rumijeve slike lako se uočava da crkva Bazjaškog
manastira jeste jednobrodna građevina u obliku trikonhosa. Ovakvim oblikom
građenja graditelj je ispoštovao tradiciju srpskog srednjevekovnog neimarstva.
Po mišljenju profesora Vojislava Matića i profe-sora Miodraga Jovanovića
čije slike, s dužnom zahvalnosti profesorima, koristimo u ovoj monografiji,
crkva Bazjaškog manastira po opštoj koncepciji gradnje ne razlikuje se
"od ostalih banatskih manastira koji su nastali krajem XV i početkom XVI
veka."2 Ipak, svojstveno je za crkvu Bazjaškog manastira što ima mnogo
izraženiji krstoobrazni oblik nego ostali banatski manastiri sa teritorije
Rumunije. Takav izgled konstatuju i profesori V. Matić i M. Jovanović:
"Trolisno rešenje je veoma izraženo: sve tri konhe, presvedene precizno
izvedenim polukalotama, polukružne spolja i iznutra, jednake su širine,
osim što je apsidalna konha nešto plića."3
Poređujući današnji izgled bazjaške manastirske crkve s izgledom Rumijeve
gravire mogu se primetiti izvesne razlike. Crkva s početka XIX veka imala
je samo jedan toranj, nedostaje kupola s istočne strane nad solejom. Na
pomenutoj slici crkva se vidi samo s tornjem na zapadnoj strani a i on
mnogo manjih dimenzija od današnjeg.
Na Rumijevoj slici zidovi crkve Bazjaškog manastira su mnogo većih
dimenzija, ako se uzme u obzri srazmer osnovakrov, nego zidovi današnjeg
manastira. Utisak takve jedne predimenzioniranosti zidova bazjaške crkve
može se steći i zbog neobično malih krovnih površina. Uzane krovne strane
nekadašnjeg manastira Bazjaša, samo uveličavaju utisak da su spoljašnji
zidovi manastirske crkve veći nego obično.
Lukovi i pandantivi drže poluloptast svod crkve manastira Bazjaša.
Kube je iznutra polukružnog oblika a spolja osmougaono s uglovima uperenim
u pravcu istok-zapad odnosno sever-jug. Na svakoj strani osmouganog kubeta
nalazi se po jedan prozor,uzanog i izduženog izgleda, mnogo nalikuju na
otvore puškarnica sa tvrđava. Bočne strane manastirske crkve omalterisane
malterom, su jednostavne, bez ukrasa ili kakvih reljefnih oblika na zidovima.
Izuzetak, donekle, čini zapadni bočni zid na kome se mogu primetiti nekakve
geometrijske figure i izbočeni uzidani krstovi prirodne veličine. Bočni
zidovi su imali niski sokl za razliku od današnjeg, koji je nesrazmerno
visok. Apsidni deo bočnog zida je bez sokla. Zidovi se završavaju jednim
neprimetnim potkrovnim vencem.
U početku crkva manastira Bazjaša je bila bez zvonika i priprate. Oni
su naknadno dograđeni, možda baš onda kada je manastirska crkva u Bazjašu
dobila novi krov. U bočne zidove ugrađeno je sedam uzanih i visokih jednoobraznih
prozora sa blagim naprozornicama u obliku blagih lukova. Slično se nešto
može videti i na Rumijevoj graviri.
Naknadno dograđeni delovi (priprata i zvonik) razlikuju se, donekle,
od stare građevine bazjaške manastirske crkve. Zvonik bazjaške crkve ima
nekih osobenosti koje nisu svojstvene za ostale delove rumunskog dela Banata.
Takom na primer, prozori zvonika imaju gotski luk, iako je prozorski otvor
pravougaonik. Deo prozora sa gotskim lukom je bez ikakve funkcije. On je
samo dekorativni elemenat. Iznad zidnog dela zvonika nalazi se limeni
krov koji se završava jabukom sa krstom.
Priprata je iznutra kvadratnog oblika. Na severo-za-padnoj strani priprate
nalazi se stepenište koje vodi na malu galeriju u zvoniku.
Debljina bočnih zidova crkve Bazjaškog manastira iznosi 75 cm.
Na izvesnom odstojanju od crkvene zgrade a na njenoj severnoj strani
izgrađen je svojevremeno konak s kalu-đerskim ćelijama. Konak je izgrađen
1805. godine "... zidala ga uprava manastrira Zlatice za vreme igumana
Pahomija Jankovića 1805."4 U dubini manastirskog dvorišta na Rumijevoj
graviri nazire se nekakva drvena konstrukcija. Verovatno to je bilo sklonište
za manastirsku stoku. Jedna vrsta staje ili obora.
Na Rumijevoj graviri s lakoćom se može videti da je čitav manastirski
kompleks ograđen kamenom ogradom visine čoveka u stojećem položaju. Današnji
ogradni zid je nešto niži, ima sokl od kamena i stubove zidane opekom.
Na desnoj strani ulaznih vrata u manastirsko dvorište nazire se grupa
hodočasnika u pokretu prema manastiru. U njihovoj blizini vidi se na slici
nepokriveni bunar okružen lisnatim drvećem a u dubini slike naziru se bregovi
i ogranci planine Lokva.
Šture podatke o bazjaškom manastirskom konaku možemo pronaći kod Pešti
Frigeša koji piše: "mana-stirsko zdanije je nisko prizemlje sa pet ćelija"
a o samom manastiru veli da je to "mala manastirska crkva."5
Ipak, u jednom drugom izveštaju nalazi se kontra-dik-torni podatak
od onog iz pisanja Pešti Frigeša. U tom izveštaju iz 1881. godine stoji
zabeleženo: "ćelijsko zdanje u Bazjašu je prostrano, dobro sazidano."6
Ali u istom crkvenom izveštaju skreće se pažnja kako: "Pored ćelijskog
zdanja teče potok sa planine koji se odvija na levu stranu i sve se većma
zdanju ćelijskom približuje. Ako se ne obrati odmah stručna pažnja, da
se taj potok odbije od kuće, napraviće mnogo štete i može kuću pokvariti."7
Boravak monaha Zlatičkog manastira nakon požara koji je zadesio ovaj
manastir 1848. godine u Bazjaškom manastiru imao je pozitivni uticaj na
obnavljanje i prosperiranje duhovnog života u Bazjaškom manastiru. Rumunski
istoričar i pisac monografija Aleksandru Mojsi, koristeći crkvene izveštaje
za period 1855-1860. godine piše da je Bazjaški manastir "... nikao iz
pepela zajedno sa konakom od pet ćelija i jedne kuhinje."8
Sa arhitektonskog stanovišta Bazjaš je najviše dobio u drugoj polovini
XIX veka. Izgleda da je to najbolje uočio profesor Miodrag Jovanović koji
beleži: "Učinili su to i sa njenom arhitekturom čiji su oblici utvrđeni
krajem XV i početkom XVI veka. Onda su ponovili rado prihvatano osećanje
na graditeljstvo ugašene Despotovine, sa osnovom u vidu trolista i kupolom
iznad glavnog prostora hrama. Završni izgled je utvrđen sredinom XIX stoleća.
Pored ostalog, zvonik na zapadnom pročelju dobio je zupčaste dekorativne
završetke. Bio je to dug aktuelnoj romantičarskoj evokaciji srednjeg veka,
ali i još jedno podsećanje na Vršac... Bidermajer i romantizam su tako,
nedeljivo i u Bazjašu ostavili pečat vremena.
Od Morica Brajera je traženo da na bazjaške zidove postavi samo tri
figuralne predstave. Sve ostalo je prepušteno veštoj imaginaciji štukature
i ornamentici. Opredelivši se za jedan vodeći plavičasti ton, Brajer je
uspeo da i na taj način potvrdi kako je smišljao celinu, potvrđujući joj
i poneki lepo slikani detalj.
Posle nedavnih opravki sveže okrečen i beo hram manastira Bazjaša probudi
utisak da je ceo, kao neka kulisa, doplovio Dunavom i zaustavio se na njegovoj
pomalo surovo zaboravljenoj obali."9
Posle 1855. godine triput je menjan krov na manastir-skoj crkvi: jednom
1872. kada je zamenjen krov pokriven šindrom, drugi put 1936. kada je krov
pokriven limom koji je doniralo društvo U.D.R.+ a poslednji put 1980. godine.
Današnje crkveno zdanje jeste skromno po svojim dimenzijama a siromašno
je i po unutrašnoj dekoraciji. Ipak važno je i veoma značajno što se permanentno
počev od 1980. godine u Bazjaškom manastiru ponešto radi: podignut je 1980.
godine nov konak sa četiri odeljenja i jednom kuhinjom na temelju porušenog
konaka, 1998. izgrađen je bunar u dvorištu manastira. Nadamo se da će se
radovi nastaviti i u budućnosti, a to svakako zaslužuje Bazjaški manastir.
Po dosad otkrivenim i proučenim podacima nisu pronađeni primeri slikane
dekoracije u crkvi Bazjaškog manastira pre 1860. godine. Može se samo pretpostaviti
da je i ona prvobitna manastirska crkva imala neku ikonu koja je, verovatno,
nestala u burnim i dramatičnim događajima kroz koje je prošao i Bazjaški
manastir, jer je podginut na prostoru koji je obeležavao granicu dva velika
carstva u čestim ratnim sukobima. Nema dovoljno podataka ni za zidno slikarstvo
bazjaške manastirske crkve. Po svim izgledima njega nije ni bilo, iako
se na oltarskoj pregradi mogu nazreti izvesni tragovi s oljuštenih ikona,
to, ipak, ne pruža pouzdani dokaz da je bazjaška manastirska crkva imala
nekada bogatu unutrašnju dekoraciju.
Za oskudno i siromašno unutrašnje slikarstvo ove manastirske crkve
postoje i prihvatljiva obrazloženja. Uzroke treba svakako tražiti u materijalnim
oskudicama u kojima je ovaj manastir živeo, u čestim paljenjima i rušenju
koje je manastirska crkva doživela u svojoj dugogodišnjoj istoriji. Bazjaški
manastir je često ostajao bez monaškog bratstva te se u njemu samo povremeno
vršila bogosluženja. S pravom se može reći da je to bio manastir monaha
usamljenika.
Autentični podaci o slikanoj dekoraciji crkve Bazjaškog manastira potiču
tek iz 1860. godine. Na limenoj ploči, dimenzija 40 x 40, postavljenoj
na jednom od severnih pilastera napisan je tekst žutim slovima na crnoj
osnovi sledeće sadržine: "Sej hram izobrazise akademičeskim živopiscima
oca ăivka i sina Dimitrija Petrovića iz Zemuna sa pomošću fresko-molera
Morica Braera 1860 ljata."
Na 1860. godinu upućuje i natpis veličine 79 x 63 na južnom zidu manastirske
crkve: "Sej Hram izobrazise pri ego Veličestve Imperatora Franca Josifa
I Svjateišem Patrijarha Josifa Rajačića i Episkopa Emilijana Kengelca ck.
Polkovnik Aleksej Kukulević Sakcinskomu Admins-tra-toru Josif Cvetković
i brata jego Arsenija Moge revnošću i nastojanijem dobrotvornih Epitropov
c.k. Kapetana Iliji Megeleš, i armicara Evgenija Popović. leta 1860."*
Na suprotnoj strani na kojoj je bio pomenuti natpis nalazi se uramljena
ploča sa štampanim delom zlatnim i delom crno obojenim slovima. To je u
stvari zapisnik darodavalaca, važan po imenima koji se među dobrotvorima
pominju. (Sva imena su ispisana u Prilogu broj 2 na kraju knjige).
Ploča ima sledeću sadržinu: "Zapisnik dobrodajni ktitora i priloženika
svetosavske obitelji Bazjaške; trudom i nastojanjem manastirskih Epitropa
Ilije Megeleša c.k. srpsko-banatskog polka i Evgenija Popovića, primatelja
c.k. tridesetice Bazjaške leta 1861."
Jeromonah Georgije Dragić beleži o tom događaju sledeće: "Svojim prilozima
pritekli su u pomoć i sami kneževi Srbije, ded sadanjeg Nj.V. kralja jugoslovenskog
Aleksandra I knjaz Aleksandar Karađorđević, pa Mihajlo Obrenović i kneginja
Julija, kao i knjaz Miloš, zatim čuveni srpski narodni dobrotvor Ilija
Kolarac, pa tadašnji arhimandrit a docnije najznamenitiji mitropolit Srbije
Mihajlo i dr. Ima ih iz Rusije: Šarvašidze, čerkeski knjaz sa Kakvaza,
Dolgorukij Dimitrije, knjaz, Jakovljev Pavelj, Milošević c. ruski general-konzul
i supruga. Iz Grčke: Hrishoides Đorđe i Polihronije. Iz Češke: Nerad Antonije
iz Praga; iz Rumunije: Vernesko Đorđe iz Bukurešta. Episkopi: Samuilo Maširević,
Emilijan Kengelac, Antonije Nako i dr. Baron Jovan Stojanović i Đorđe Stojanović
pl. dvorski savetnik. Po narodnosti posle Srba najviše je Nemaca ali koliko
je ko priložio to nije nigde zavedeno"10
Do danas nije još utvrđeno ko je izradio ikonostas za Bazjašku manastirsku
crkvu. Ikonostas je od drveta. Oltarske i carske dveri su izrezbarene u
stilu južnjačkog baroka sa dosta vegetalnih motiva, pogotovo raznovrsnih
listova.
Ako je nepoznato ime čoveka koji je izradio bazjaški ikonostas, zato
se dobro zna da je ikonostas naslikao ăivko i Dimitrije Petrović. O tome
svedoče i zapisi na poje-dinim ikonama. Profesor Miodrag Jovanović tvrdi:
"Na sekiri na prestonoj ikoni Svetog Jovana Krstitelja nalaze se sasmo
inicijali: Ž.P."11 (Reč je o ikonopiscu Živku Petroviću)
Zanimljivo je pomenuti da su sve ikone sa ikonostasa manastirske crkve
u Bazjašu delo dobročinistva pojedi-naca. Na svakoj ikoni sa ikonostasa
to je pribeleženo.
Veliki krst na ikonostasu (Raspeće) visine 110 sm "priloži Nikola Milošević".
S desne strane velikog krsta nalazi se ikona Sveti Apostol Jovan "priloži
Jovan Krstić". Jovan Krstić je rođen 1849. u Belobreški. Izvesno vreme
bio je i knez u selu.
S leve strane krsta postavljena je ikona koja predstavlja Bogorodicu:
" priloži Nikola Đuričin".
U središnjoj zoni ikonostasa nalaze se tri ikone: Preobraženje, dimenzije
57 x 87 (sve su dužine i širine u santimentrima, prvo se daje širina a
zatim dužina-visina). Ovu ikonu je darovala Julijana Jovanović.
Po sredini središnje zone postavljena je ikona Tajna večera koja ima
sledeće dimenzije: 110 x 85 "priloži Nikola Nikolajević iz Oršave".
U središnjoj zoni nalazi se i ikona Vaznesenje Hristovo, dimenzija
57 x 87 "priloži Eufemija Jagodić"
Zona prestonih ikona ima u svom sastavu samo četiri ikone i to:
- Ikona Sveti Nikola (49 x 108). Nalazi se na desnoj strani oltarskih
dveri sa severne strane. Ikonu "priloži Vikentije Kostić iz Pančeva".
- Ikona Bogordica sa Hristom (49 x 108 "priloži Aleksa Hristić iz Moldave".
- Ikona Hristos (49 x 108) priloži Stefanija Ristić iz Vršca."
- Poslednja prestona ikona predstavlja Svetog Jovana Krstitelja. Na
podnožju ikone nalazi se natpis: "Priloži G. Vikentije Kostić iz Pančeva."
U najnižoj zoni ikonostasa Bazjaškog manastira na njegovim izrezbarenim
dverima postavljene su ikone:
- Na severnim dverima nalazi se ikona koja predsta-vlja Svetog Arhanđela
Rafaila. Na svitku koji nosi anđeo nalazi se natpis: " Priloži svetla Gospođa
srpska kneginja Julija Mihaila Obrenovića." Ikona ima dimenzije: 49 x 108,
a na donjoj strani slike je tekst: "Izobrazi ăivko Petrović".
- Na južnim dverima je ikona Svetog Arhanđela Mihaila (49 x 108). Na
svitku postoji zapis: "Priloži svetli Gospodar knez srbski Mihail Miloš
Obrenović 1861."
Carske dveri predtsavljaju Blagovesti. Na levom krilu carskih dveri
je ikona Bogorodica. Na donjoj strani ikone piše: "Priloži Gospođa Eufemija
D. Blagorodna ot Spirte", a na desnom krilu je ikona Sveti Arhanđeo Gavrilo
s tekstom dole: "Priloži Gospodar Dimitrije P. Blagorodni ot Spirte 1860.
godine".
Po svim izgledima ikone Blagovesti darovali su ugledni zemunski građani
iz porodice Spirta.
Obe ikone su istih dimenzija: 49 x 108 cm.
Bazjaški manastir nije nikada raspolagao mnogo-brojnim vrednim ikonama.
Osim onih koje su slikali ăivko i Dimitrije Petrovića i ikone Sveti Nikola
rad Alekse Svilengaćina, ostale ikone su manje vrednosti. Od posebne vrednosti
za ovaj manastir jeste ikona Bogorodica Trojeručica Hilandarska. Ikona
je ulje na dasci, dimenzija 66 h 96,5. Darovana je manastiru 9. maja 1779.
godine.
Na okviru ikone nalazi se natpis: Manastir Bazjaš 1779. Banat.
U donjem delu ove znamenite ikone stoji sledeći natpis "Izobra (ženije)
(ču)dotvornago obraza presvetije Bogorodice Trojeručice jaže obretajetse
vo Svjetoj Gori Atonskoj monastira Hilandara, iže svjatomu Joanu ruku izce(li)
(Da)maskinu. I ot userdija priložise v manastir Bazjaš ljata 1779. maja
9."
Znamenita ikona Bogorodica Trojeručica (više podataka o njoj vidi u
Prilogu br. 3) je prenesena iz Bazjaškog manastira u sedište Pravoslavnog
srpskog vikarijata u Temišvaru na čuvanje pošto manastir je i dalje bez
kaluđera. Mesto na kome je stojala ikona je ostalo prazno a bilo je blizu
ulaznih manastirskih vrata. Za ikonu je bio sagrađen mali presto sa malim
stepeništem za klečanje.
Nadamo se da će se ikona vratiti na svoje staro mesto čim budu
stečeni uslovi za to. Na taj način ikona bi opet privukla veliki broj venika
iz svih krajeva Banata.
Od vrednijih ikona, dela kvalitetnijih slikarskih radova Bazjaškog
manastira, treba pomenuti: Bogorodica sa Hristom (ulje na dasci, dimenzija
49 x 108), Vaznesenje Gospodnje (slikarski rad s kraja XVIII veka, ulje
na drvetu, dimenzije 27 x 38) i svakako ikonu Sveti Nikola (rad Alekse
Svilengaćina, ulje na platnu 64 x 90).
Zanimljiva je ikona Bogorodice, 54 h 79 na kojoj stoji natpis: "Siju
ikonu priloži Gospoja Alimpijada Zavišić iz Dobrinje, svetoj obitelji bazjaškoj."
Po svojim osobenostima ova ikona nalikuje mnogo na ikone sa Bogorodicom
koje se nalaze u katoličkim crkvama. Nije isključeno da se jedna katolička
ikona našla i u pravoslavnom Bazjaškom manastiru.
U crkvi Bazjaškog manastira još i danas postoje stare fresko-dekoracije
ali su u lošem stanju. Izvesni tragovi pojedinačnih figura ili kompozicija
mogu se samo naslutiti. Unutrašnjost Bazjaške manastirske crkve je toliko
oštećena da nameće potrebu što bržeg njenog restauriranja. Otrglo bi se
tako ono što se još može otrgnuti od potpunog nestajanja.
Nad solejom se nalaze dve freske.
U crkvi Bazjaškog manastira nalaze se i sledeće ikone. Nad desnom pevnicom
iznad prozora jeste ikona Sv. Vasilije Veliki sa natpisom: "Priloži Gospodar
Vasilije Radulović iz Bele Crkve", a nad levom pevnicom Car David svira
u harfu "priloži G. Dragomir Krančević Pančevac."
Blizu leve pevnice nalazi se ikona velikog formata 60 h 94, ulje na
platnu, Sveti Sava blagosilja Srpčad" sa sledećim natpisom: "Za zdravlje
moje mile dece i moje priloži Svetoj Crkvi Sofija Popov u Brestovcu 1897."
U desnom uglu ikone je ovaj natpis: "Vlasništvo i naklada Petra Nikolića
u Zagrebu."
Izvori
1. Glava IV: Arhitektura i slikarstvo
1. G.C. Rumy, Donau Asichten vom Urspunge bis zum Anflusse in's MEEr.
Begleitet mit einer topo-gra-phisch-historisch-etnographisch... Viena,
1826
2. Miodrag Jovanović, slikarstvo Temišvarske eparhije, Novi Sad 1997,
str. 100.
3. M. Jovanović, V. Matić, Manastir Bazjaš, Zavod za likovnu umetnost
br. 5. Novi Sad, 1969. god. str. 303.
4. George Dragić, Manastir Bazjaš, Duhovna straža, Sombor, god. VIII
(1935), br. 2, str. 92.
5. Pešti Frigeš, Istorija Karaške županije, II tom (prvi deo), Budimpešt,
1884, (Naša reč, br. ...)
6. Izveštaj o stanju srpskih pravoslavnih narodno-crkvenih odbora podnesen
sabornom odboru od strane ... Novi Sad, 1885, str. 69-70.
7. Isto.
8. Alexandru Moisi, Monografia Clisurei, Oraviţa, 1940, pag. 131.
9. Miodrag Jovanović, Slikarstvo... str. 100.
10. Georgije Dragić, Manastir Bazjaš, Duhovna straža, Sombor god. VIII
(1935), br. 2, str. 92.
11. Miodrag Jovanović, nav. delo str. 307.
|
|
|