Maria Rita Leto

“Danica ilirska” i pitanje hrvatskoga književnog jezika

U vrijeme Narodnog preporoda, koji je kod Hrvata nazvan Ilirizam[1], jedan od prvih problema s kojim su se morali suočiti ilirski domorodci bio je problem jezika, koji je u stvari podrazumijevao jedan još veći problem: problem narodnosti. Stvaranje hrvatskoga književnog jezika je složeno i mučno: on se afirmira u borbi protiv nametanja drugih jezika, na prvom mjestu mađarskog, a potom njemačkog i talijanskog. Kroz jezik se želi istaći vlastita narodnost, ali dokle prostirati tu narodnost? To objašnjava raznovrsnost programa koji karakteriziraju ilirski pokret u svojim raznim fazama: buduća Ilirija je trebala obuhvatati sve Slavene sa Balkana ili samo Hrvate, Dalmatince i Slavonce? Da li je postojao neki glavni program, i minimalni program, kao što tvrde neki proučavatelji Ilirizma[2]?

Među raznim datumima koji se ukazuju kao početak ilirskog pokreta stoji i 1835. jer je to godina u kojoj je izašao prvi broj Danice Ilirske, koja se u to vrijeme nazivala još uvijek Danicza Horvatzka, Slavonzka i Dalmatinzka[3]. Danica je bila tjednik (izlazila je subotom), a zamišljena je kao književni dodatak Horvatskim Novinama i izlazila je sve do 1849. godine, s tim što je više puta mijenjala ime[4]. Ponovno se pojavila od 1853. do 1854, a zatim je iznova objavljivana od 1863. do 1867, sve to vrijeme pod upravom Ljudevita Gaja i njegovog sina Velimira, mada nije više igrala onu glavnu, pionirsku ulogu kao što je to bio slučaj sa prvom Danicom, na koju se ograničava moje istraživanje, potpomognuto, uostalom, reprintom čitavog lista u pet svezaka, od kojih svaki sadrži trogodište.

Važnost časopisa Ljudevita Gaja je više puta naglašena[5], ali vrijedi istaći činjenicu da se zahvaljujući ovoj publikaciji, tijekom svega nekoliko godina, polazeći od ponešto zbrkane situacije, afirmirala pravopisna reforma i postavljene su osnove za stvaranje književnog jezika. U ovom procesu nalazimo se pred nekoliko osobitih činjenica. Prva je važnost koja se pridaje ilirskim domorodcima po pitanju jezika, kao što je očito na osnovu svih spisa ovih godina. Već 1830, dvadesetdvogodišnji Gaj je bio objavio u Budimu pravopisni udžbenik na njemačkom i hrvatskom jeziku, Kratka osnova Horvatsko-slavenskoga pravopisaña, koji je, a znatna je to činjenica za jednu publikaciju te vrste, počinjao žestokim i ožalošćenim proglasom hrvatskim domorodcima: «Nut domorodci! nepustemo vu devetnajstom stoletju Horvate k' predmetu pravičnoga poteptavanja poniziti se, zvrho kojeh hrabrosti i jakosti osupnjeni puki čudili se jesu. – Dajte da sada vu vremenu mira vitezi vu duhu budemo, da tak jezik, kojega najvekši Muževi naroda našega y ljubavjum govorili, kojega z' imetkom i z' predragoum krv'čicum s' svojum junaški branili jesu (...)» (Šicel 1985a: 40). Objavljivanje Kratke osnove se tradicionalno ukazuje[6] kao trenutak kada se okuplja oko Gaja ona grupa mladih domorodaca koji će potom sastavljati jezgro Ilirizma. Ježić tvrdi, dapače, da je Gajev udžbenik postao «kao neko evanđelje» za mladi naraštaj, koji je od tog trenutka prepoznao u strastvenom odvjetniku iz Zagreba svog duhovnog vođu (1934: 41). Vončina, međutim, ipak poriče ovu Ježićevu tvrdnju[7], kao i tvrdnju da je Gajev Pravopis između 1830. i 1835. bio «posvuda priznat» (Ježić 1934: 61), i to stoga što «u Zagrebu godine 1830. nije bilo javnoga glasila koje bi reformu propagiralo ni tako opskrbljene tiskare koja bi je fizički ostvarila» (Vončina 1985: 16-17).

Pa ipak, iako Kratka osnova nije bila ta koja je navijestila široj publici prijeku potrebu za stvaranjem novog pravopisa, to se zbilo ubrzo potom, kada je počela izlaziti Danica, a proces je bio također veoma brz. Šafarik je tvrdio da će biti potrebno bar pedeset do sto godina, da bi se ostvarilo ono što je, međutim, ostvareno za pet godina[8]. Druga osobita činjenica je bila ta da su ilirski domorodci, uglavnom Zagrepčani, odustali od kajkavskog, tj. od narječja svog najvažnijeg kulturnog središta, i usvojili štokavski, tj. narječje provincije. Koliko je ovo odricanje neobično, može se razumjeti ako se usporedi sa jednim drugim odreknućem, do koga u stvari nikad i nije došlo, odnosno od strane Srba, kada su trebali odlučiti između ekavske ili jekavske varijante svog jezika. Prijedlog Vuka Karadžića u vezi s književnim jezikom zasnovanim na jekavskoj varijanti štokavskog narječja bio je posve prihvatljiv: većina Srba su bili jekavci i postojala je bogata književna tradicija na jekavskom, pučka kao i umjetnička; pa ipak, činjenica da se u Beogradu govori ekavski bila je dovoljna da se taj prijedlog nikad ne prihvati, iako je bilo brojnih pokušaja stvaranja zajedničkog štokavsko-jekavskog književnog jezika Srba i Hrvata. Uprkos svemu, za Hrvate uže Hrvatske, tih godina kada su bili podloženi insistirajućim pokušajima mađarizacije, riječ je bila o tome da se i brojno utvrde unutar dvojne monarhije: ako se govorilo o Hrvatima jedva se dosezalo do nešto manje od milijun osoba, ako se radilo o ilircima nešto više od dvanaest milijuna. Nije slučaj da su vlasti, uzme li se u obzir da je Mađara tih godina bilo približno tri milijuna, svijesne opasnosti, godine 1843. zabranile korišćenje ilirskog naziva.

Veliku opasnost za nacionalno postojanje Hrvata predstavljali su stalni napori Mađara da uvedu svoj jezik u svaku oblast javnog života na čitavom području krune Svetog Stjepana. Hrvati su bili svijesni krajnje slabosti svog jezika, koji nije bio samo razdijeljen na razna narječja i grafije, već se radilo o jeziku koji nije uopće bio priznat i o kome se sramilo govoriti. Prvih godina XX stoljeća, prilikom sve agresivnijih nastojanja Mađara[9], izašli su razni proglasi, koji su postali potom kamen međaš u povijesti afirmiranja hrvatskoga jezika, ali koji nam i objašnjavaju koliko je ta opasnost bila stvarna. Prva stvar koja pada u oči jeste da je većina njih napisana na latinskom ili na njemačkom jeziku, jer je, očito, samo tako bilo moguće dospjeti do većeg broja domorodaca. Među ovima treba spomenuti knjižicu Ivana Derkosa na latinskom, Genius patriae super dormientibus filiis suis iz 1832. godine, u kojoj se identificira u zajedničkom jeziku sredstvo zahvaljujući kojemu Hrvati, Dalmatinci i Slavonci mogu ponovo biti sjedinjeni, ili, pak, ražalošćeni proglas, na njemačkom, starog grofa Janka Draškovića, «kćerima Ilirije», koje su već sasvim germanizovane i zaboravile su materinski jezik, da podučavaju svoje sinove hrvatskome jeziku[10]. Taj isti Drašković je autor Disertacije iliti razgovora iz 1832. godine u kome tvrdi ponosito: «Ja odaberem za moj razgovor naški jezik, želeći dokazati, da mi narodnog jezika imademo, u kojemu sve izreći moguće jest, što srdce i pamet zagteva» (Hrvatski Narodni Preporod 1965: I, 93).

U ovoj situaciji je, za širenje ilirskih ideja, nove grafije i zajedničkoga književnog jezika bilo bitno objavljivanje Novina Horvatskih i Danice. Gaju su bile potrebne bar tri godine prije nego što je uspio dobiti dozvolu za objavljivanje svog lista, a bilo mu je neophodno i putovati u Beč[11], ali naposljetku, 20. listopada 1834. izlazi Oglas, 6. siječnja 1835. godine prvi broj Horvatskih Novina, a 10. siječnja (10. proszincza za kajkavce) prvi broj Danice.

Čitava Danica, kao općenitije i svaki spis iliraca, ima poučno-domoljubivu funkciju: svaka prilika je prikladna da bi se domorodci podsjetili na svoje dužnosti u odnosu na svoju domovinu i na ilirski jezik. Ali u ilirskoj strategiji postupak sticanja nacionalne samosvjesti se obavlja postepeno: polazi se od pokrajinske domovine (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, itd.) da bi se stiglo do Ilirije a potom i do čitave Slavije. Jedan Hrvat ili Dalmatinac, primjerice, mora znati da je dio ilirske domovine, koja je sa svoje strane, pak, dio jedne beskrajne slavenske domovine. Isti se tok razvitka tiče i jezika, koji je «prava domovina», upravo kako i glasi čuveno Humboltovo geslo: «Die wahre Heimat ist eigentlich die Sprache». Panslavenska zamisao jednog mogućeg bratstva, ako ne čak i jedinstva, svih Slavena, bila je veoma prisutna kod hrvatskih domorodaca i već je imala svoju tradiciju u Hrvatskoj[12]. Dapače, moguće je tvrditi da «ilirski pokret može se sagledavati i tumačiti iz različitih rakursa, dobijati iznijansiranja osvjetljenja, ali jedna komponenta uvek ostaje nepromenjena u svojoj veličini: ideja o slavenskoj uzajamnosti» (Živančević 1966: 226). Ilirizam je definiran i kao «panslavizam u minijaturi» (Ježić 1934: 201), a da je to bila upravo svrha pokreta otvoreno izjavljuje Ljudevit Vukotinović 1834. godine: «Panslavenstvo je cilj naš po kojem nam bog i narav pravicu daše» (Živančević 1966: 227). Slavenski ponos i jedno općenitije slavensko domoljublje je prisutno u čitavoj Danici. Već se od prvih godina prevode i objavljuju Herderove misli o Slavenima[13], i razni Šafárikovi[14] i Kollárovi[15] članci. Čak i lažno porijeklo riječi može poslužiti da ojača vlastiti slavenski ponos: u malom novinskom članku Otkud ime 'Slavjan', Ivan Mažuranić izvodi porijeklo imena Slavjan od slava ili slovo: «Dajte z obiuh ovaj izvadite, Slavjani značaj: Historici z slave, z mudroga slova drugi!» (1/1835: 18).

Ali na čemu se može zasnivati srodnost svih slavenskih naroda? Ljudevit Gaj, u članku Naš narod ima posve jasne ideje: «ovo pako rodbinsko nerazpoznaje se bližnjim susjedstvom, jer koji puki negda susjedi bili su, sada oddalyeni obitavaju, niti razpoznaje ustmenim predavanjem niti izraven pomoćjum dogodovšćine, ar ustmeno predavanje gustoput vara; dogodovšćina pako malo kada zadovoljiti kadra jest. Za razpoznanje rodbinstva narodov i pukov jedino nevkanljivo srědstvo jest jezikoslovje; iliti mudro i trezno spitavanje i zvedjanje korenja rěčih i prispodabljanje njihovoga obrazenja i pregibanja. Samo ovim putem moguće bude raslične kotrige slavenskoga stabla razpoznati i zalučiti i medju sobom opreděliti. Samo ovim načinom jest moguće ves Slavenski jezik na glavna narěčja razrediti» (1/1835: 34). Slavenski jezik je taj, dakle, koji može sjediniti sve udove orijaša – «naš narod – narod vu Europi naj većji, - narod Slavjanski» - kome je potiljak na Jadranu, a ogromne noge dosežu, kroz led i snijeg, do kineskog zida, u desnoj ruci drži Crno More, dok mu je u lijevoj Baltik: radi se o osamdeset milijuna osoba koje zauzimaju više od polovine Europe i jednu trećinu Azije. Činjenica da «neteče ta kerv jednako po vsih kotrigih ovoga těla» ne znači ništa, jer se to isto zbilo i Njemcima, i danas nitko ne može poreći da se radi o istom narodu. Na više mjesta u Danici se podvlače ljepota i bogatstvo slavenskoga jezika, koji ne treba uopće, i ni na čemu zavidjeti drugim europskim jezicima: u članku Slavo-ilirsko i slavo-češko narěčje s drugimi jezici vu ogledu bogatosti rěčih prispodobljeno (1/1835: 48) data je statistika na osnovu raznih rječnika, iz koje proizlazi da «bogastvo rěčih i izrěčjah cěloga Slavjanskoga jezika u sjedinjenom pogledu uzeto sve druge europejske jezike daleko nadstiže» (1/1835: 47).

Uprkos svemu je podjela ove velike obitelji predstavljala problem za Gaja, jer oci panslavizma nisu prepoznavali u slovenskom jugu «hrvatsku nacionalnost», štoviše nazivi Hrvatska i hrvatski su uzimani u obzir «vieldeutig und schwankend».[16] U Kratkoj osnovi, u stvari, Gaj govori o jednom velikom slavenskom jeziku koji je razdijeljen na 4 narječja, ali ih izbjegava imenovati, jer je i Jan Kollár, s kojim je Gaj bio u dodiru za vrijeme svojih studija u Pešti, i na čiji se ugled pozivao, bio te pomisli da ta četiri slavenska narječja (te stoga četiri slavenska naroda) jesu, naime, ruski, poljski, češki i srpski. Ali u stanju u kome se nalazila uža Hrvatska tih godina, Gajevo geslo «Naša narodnost, ako ilirska ne bude, mora propasti» bilo je posve opravdano. Ako je sjedinjenje svih udova beskrajnog slavenskog orijaša bila utopija, postojao je, međutim, konkretan i neposredan problem obrane od sve agresivnije i razornije mađarske politike u odnosu na Slavene u austrijskom carstvu.

Ali napreduje se pažljivo, bolje rečeno postepeno. Prvi korak bez kojeg se ne može predstavlja stvaranje zajedničke grafije[17], pa se od prve godine, dapače od prvog broja časopisa, postavlja ovaj problem. Naime, članci od samog početka izlaze na kajkavskom i na štokavskom. Na prvoj stranici predstavljena su, jedan pored drugog, dva poetska teksta: Danicza Dragutina Rakoveca na kajkavskom i sa kajkavskom grafijom, i Granici i Danici Vjekoslava Babukića na štokavskom, slavonskom grafijom (slavonskim pravopisom). Uz ove dvije pjesme slijedi Gajeva Opazka verhu pravopisa, u kojoj se pruža spisak suglasničkih grupa i u Horvatzkom i u Ilirichkom, jer uredništvo ne želi izmijeniti grafiju tekstova na «ilirskom» suradnika iz drugih pokrajina, kao Krajina, Slavonija i Dalmacija. Ovdje se pod Horvatzkim podrazumjeva, u stvari, kajkavska grafijska tradicija, dok Ilirichi ne predstavlja Gajevu reformisanu grafiju sa dijakritičkim znacima, već slavonsku grafijsku tradiciju. Ako se usporede na istoj strani ove dvije pjesme na različitom narječju i napisane različitim grafijama, želi se time istaći problem koji leži na srcu iliraca, i koji ilirci smatraju od bitne važnosti, ne suočavajući se sa njim izravno, jer, kako kaže Gaj, «Iztinzko terzenye nashe za vekshu ztran gozpode chtavczev poleg moguchnozti razumlyivo piszati, nedopuscha nam gledech na pravopisz kakove premembe y nove oblichaje vpelyivati» (1/1835: 1).

Sam Gaj je bio taj koji je pozivao na opreznost, svijestan neraspoloženja koje bi izazvala nagla promjena kajkavske grafije (i kajkavskog narječja) od strane hrvatskih domorodaca. Pa ipak nije bila izgubljena prilika da se istakne kako je promjena posve prijeko potrebna, a prihvatiti tu promjenu predstavlja domoljubivu obvezu. Gajevoj bilješci slijedi Liszt iz Banata u kojemu se J(osip). M(aye)r raduje izlasku lista, želi «da z vremenom jedna za vsze od Pesta do Morja sivuche Szlavjane Szlovnicza iliti Grammatika y jeden Rechnik szlositi bi sze mogel» (1/1835: 1) i poziva sve ilirske domorodce da pokažu «da y nam mati narava kakgoder drugem narodom jezik szvoj je dala, koj, da sze iz kakvoga kralyeztva izkoreni, niti Bog niti izta narav nepotrebuje» (ib.)[18]. Velika Gajeva sposobnost leži upravo u tome što je uspio navesti druge reći ono što je očigledno smatrao nesmotrenim iskazati u prvom licu[19]. Prvi se broj završava Vitezovićevim tekstom kojemu slijedi jedno razmatranje ili aforizam koji iznova govori o potrebi jednog naroda, i koji stavlja na prvo mjesto materinski jezik: «Vu vozu naroda je szvora materinzki jezik» (ib.). Ovaj isti tekst će potom biti ponovno predložen kao početak jedne pjesme u desetercu Mijata Stojanovića u broju 29 iz 1848. godine, iz koje doznajemo da je aforizam iz 1. broja od 1835. bio Gajev.

Shema prvog broja Danice predlaže se iznova i u sljedećim brojevima. Svrha svakog spisa je učvršćenje domoljubivog osjećanja i stvaranje ilirske nacionalnosti, ali se prvenstvo tijekom cijele prve godine daje pravopisu. U petom broju biva objavljen jedan Liszt iz Becha, u kojemu M(ato) T(opalović) izjavljuje da nije «usterpljiv», i da mu se tih pet godina koje su prošle od objavljivanja Pravopisa čine više nego dovoljnim da bi se unijele promjene, i upravo da bi načinio prvi korak, šalje nekoliko pjesama napisanih novom grafijom. Nije moguće, u stvari, stvoriti jedan zajednički književni jezik, kao što se preporučuje još od prvog broja Danice, primijećuje Topalović, jer «predje mora jedno pravopisanje biti, da zaimno knjige nashe csitati, i svakoga narechja liepote i svershenosti napóse spoznati i tako, sho je boljeg', za obchinski knjixevni jezik uzeti moxemo» (1/1835: 5). Topalović se obraća izravno Gaju, koji je, međutim, oprezniji: «Ja sam Vas nagovarao, da odmah s Vashom popravitom – ne novom kako mnogi nesmotreno misle –pocsmete: 'Ja bí i sam rad' rekli ste 'ali moram navadnom, jer se neusudim nikakove premembe, makar naj bolje sam póse uvoditi' – Kad chemo dakle predsude odbaciti, dokle chemo samo ono, shto je navadno za najbolje derxat? pocsmimo misliti za Boga jedanput, Gerci, Niemci, Englezi Francuzi, svi narodi jednako pishu, a Slavenci?» (ib.).

Nova grafija biva prvi put uvedena u broju 10 iz 1835. godine, sa pjesmom Horvatska domovina Antuna Mihanovića i Pesmom Radovana i Milovana uzetom iz Kačića, a koje prati, u istom broju, Gajev članak Pravopisz, napisan starom grafijom[20]. U ovom članku, koji je u nastavcima bio objavljen i u sljedeća dva broja, prije no što će na izravan način prijedložiti riješenja, Gaj objašnjava opširno zašto je potrebna ova pravopisna reforma. Naša narječja su, kaže, kao mali potoci kojima su stranci iskopali tokove, tako da se ne samo ne susreću, već svaki se upućuje k drugom moru. Ali ako su potoci narječja, «techevine pako jeszu nashi pravopiszi, ili doklam temelja nimaju, bolje rekuch krivopiszi» (1/1835: 10). Da bi prilagodili slavenski jezik latinskom pismu, Krajnci, Štajerci i Korušci su podražavali njemačku grafijsku tradiciju, Dalmatinci talijansku, a Hrvati mađarsku, te stoga «velike razluke med blisnyum bratjum naztale szu» (ib.). Jedna od Gajevih preokupacija je ta što ne namjerava predstaviti svoj prijedlog kao potpunu novost i u tome se često poziva na zagrebačkog biskupa i na Vitezovića, koji je već bio pokušao sprovesti reformu pisma, ali mu tada prilike to nisu dozvoljavale. Nije ovdje riječ, zapravo, o uvođenju novosti, jer «nam anda nikaj drugo nije treba, nego da taj ztarinzki pravopisz pretreszemo, odobrimo, y ponovimo.» (ib.).

Na ovom stanovištu, tj. na činjenici da se ilirci nadovezuju na prethodnu tradiciju i ne izmišljaju ničega novog, insistira i Pavel Stoosz u članku Bratinzka rěch gledeh na osznovu ztarinzkoga horvatzkoga pravopisza koji se pojavio u broju 13, a u kojemu, nadahnutim tonom, podsjeća na drevna vremena kad su Slaveni bili jedan jedini snažni narod. Ponovno se ujediniti značilo bi onda vratiti se na prošlu slavu. Ono što se čini otkrićima jeste, u stvari, povratak na vlastitu prošlost: «Horvatzke mladozti szerdcza z plemenitum selyum ovum povszvuda razczvela sze jeszu, y zato ztarinzkoga horvazkoga pravopiszanya, vu perveshih liztih milooke Danicze napervoztavlyenu osznovu z pravum szlavenzkum lyubavjum radoztno prijemlye, dobro znajucha, da ovako k ztaroj szlogi y diki pervi korak uchinili jeszmo» (1/1835: 13).

U Listima dvih slavonskih domorodcev o pravopisu ilirskom, iz brojeva 31 i 32, nalazi se pismo Ignjata Alojzja Brlića, koji se u predgovoru svoje Illyrische Grammatik iz 1833. bio odlučno suprostavio korišćenju dijakritičkih znakova. Vjerojatno je Gaj mislio nadasve na njega, kada je očekivao da će njegova reforma biti osporavana. U ovom pismu Brlić, u stvari, čak priznaje da «Latinska Abeceda nebi nikad pametnije i bolje mogla za slavinsko (a i sviu europejskih narodah) knjiženstvo popravljena biti, nego na ovaj način, kako nam se u Danici pred oči stavlja» (1/1835: 31). Pa ipak, iako drži da je latinsko pismo ljepše od ćirilice, smatra da bi ilirci trebali, iz ljubavi prema «slozi», usvojiti ćirilicu, jer Srbi nikada latinično pismo prihvatiti neće. Naravno da takvom obrazloženju nije mogao nedostajati prikladan odgovor, koji je na vrijeme, onako dug i detaljan, stigao od strane Vjekoslava Babukića. Babukić prije svega podvlači koliko mu se sviđaju Brlićeve procjene u vezi sa obnavljanjem ilirskog pravopisa koji je prijedložio Gaj, i činjenica da se zbog toga odrekao svoje prethodne zamisli po tom pitanju; što se tiče, međutim, prijedloga da se prihvati ćirilica, ako braća Srbi ne mogu odustati od svog pisma, iz istih razloga ne mogu to učiniti ni Hrvati, Slavonci, Dalmatinci itd., uzimajući u obzir i činjenicu da Srbi poznaju latinsko pismo bolje nego što ilirci poznaju ćirilicu. Babukićev odgovor predstavlja dodatnu priliku da se publicira ilirski pravopis: pustimo da vrijeme pokaže koje od dva pisma jeste bolje i prikladnije, «Samo da se mi s latinskimi služeći se slovi složimo, što već hvala budi Bogu i biva od svih bo stránah ugodni čuju glási, svi razumniji dragovoljno poprimaju starinski ilirski u světloj Danici rodoljubivo i temeljito priobćeni pravopis» (ib.). Ovo posvjedočava veoma veliki broj pisama, kaže Babukić, koja stižu sa svih strana Velike Ilirije, i navodi, ovom prilikom, sva mjesta iz kojih su stigla pisma cijenjenja. I u posljednjem broju iz 1835. godine (50) navodi se jedna razmjena pisama između dva domorodca o pravopisu: neki stari krajiški kapetan u mirovini piše jednom nastavniku iz Vrboske tražeći mu objašnjenja o novoj grafiji. Nastavnik, Josip Lalić, koji šalje korespondenciju u uredništvo, govori mu o tome sa zanosom, i izjavljuje da «u mojoj učilnici dětca polag ovoga pravopisa posve rado napreduju» (Danica 1/1835: 50), te drži, očigledno sa puno optimizma, da «ovo će dati priliku s vrěmenom da cěla čudnovito velika herpa ljudih od 80 milionah Slavjanov vzaimnim načinom svi med sobom razumili se budu» (ib.).

Sa prvim se brojem smatra da je problem grafije riješen: na neki način ipak biva prihvaćen. U stvari, kao što znamo, može se reći da su time bile postavljene osnove za buduće probleme. Od početka, naprimjer, riješenje koje je prijedložio Gaj, obilježavati jat, odnosno rogato e (ě), koje bi svatko čitao kako je bio navikao, kao i, e ili kao ije/je, podstaklo je mnoge kritike, i naposljetku će i sam Gaj od prvog broja 1848. godine označavati stari samoglasnik sa ie, i za duge i za kratke slogove. Ponovno će se govoriti o pravopisu u Dopisu iz Dalmacie iz 1843. godine, u kojemu je jedan uzbuđeni domorodac, saznao za novost da Kuzmanić u Zadru namjerava objaviti svoj list koristeći dubrovačku ili dalmatinsku grafiju[21]: «Zaklinjem dakle Vas i sve ostale rodoljube svetom ljubavlju prama domovini, da iz petnih žilah o tom radite, da se dalmatinska bratja od nas neodčepe, da rěčju i pismom nastoji, da u naše kolo stupe. Učinite to dok je jošte vrěme, dok nisu odabrali drugi pravopis, koi bi kasnie možebit u cěloj kraljevini dalmatinskoj za izgled i pravilo primili, i s tim se od nas na věke oddělili» (9/1839: 29). Trostoljetno iskustvo iz prošlosti trebalo je poučiti «da se različnostju pravopisa i razlika slovnice, a po tom i razcěpljenje literature radja» (ib.) i da se tomu raduju naši naprijatelji. I u Dopisima iz Italie, Orsat Počić (Pozza) je ožalošćen uslijed vijesti o razmiricama koje su nastale zbog pravopisa i poziva Dubrovčane i Dalmatince «da se slože i slavjanskomu kolu pridruže» (9/1843: 33). Na slogu pozivaju i «nekoji Dalmatinci» u pismu koje slijedi Pucićevo: «sloga, sama je sloga, kom se možemo osvěstiti i preporoditi. Sve, što nas od nje udaljuje pogàrditi i odbaciti; što nas k njoj upravlja, priljubiti i zagàrliti valja!» (ib.). Zbog toga podstiču budućeg upravitelja Zore Dalmatinske i njegove suradnike «da ne troše vrěme izpraznim, pače škodnim razgovorom, več da primivši gori pohvaljeni hàrvatski pravopis, knjžestvo naše uprave k jedinstvu.» (ib.)

Ako se o pravopisu mnogo govori, napose prve godine, pošto je pravopisna reforma viđena kao prvi korak k stvaranju književnoga jezika, članci o književnom jeziku i o potrebi zajedničkog jezika su, međutim, brojni tijekom čitavog izlaženja Danice. Zašto je materinski jezik toliko važan Gaj objašnjava već prve godine u članku sa značajnim naslovom: Nima domordztva prez lyubavi materinzkog' jezika, «koji je zapravo nekrolog i starom pravopisu i kajkavskom dijalektu kao književnom» (Frangeš 1971: 170). Ova se rečenica ne bi trebala objašnjavati, kaže Gaj, toliko je jasno njezino značenje, «ar szu vnogi med nami, koji tude jezike kamo vishe prestimavaju, negoli materinzku rech, a vendar zahtevaju, da su dobri domorodzi y ztare korenike Horvati» (1/1835: 17). Jezik i duh jednog naroda su nerazdvojivo vezani, a ako se duh jednog naroda ističe i uspoređuje sa jezikom tog naroda, posljedica je da će se, gajeći jezik, gajiti i duh: «da je jezik duhu to z josh vishe shto je zrak z hrana telu; da narod nima nisha tak szvetoga, tak dragoga , kak je nyegov naravzki jezik» (18), mada to zahtjeva i da «duh pako i jezik kvariju sze vzaimno» (19), ako se prihvati jedan strani jezik, jer je strani jezik izraz tuđe narodnosti. Dvanaest godina kasnije, i dalje se ističe, u članku koji je potpisao Dragutin, O narodnom jeziku, uska veza između nacionalne situacije jednog naroda i njegovog jezika: «Zdravlje života narodnog jest jezik narodni, ako se materinska rěč gèrdi, zaboravlja i zanemariva, to pokazuje, da u narodu neima zdravlja (...) Narod koi umie jezik materinski po propasti svojoj materialnoj spasiti i sačuvati, - jest nepreživli i bezsmèrtan, kao i duh» (13/1847: 49).

U vezi sa ovim argumentom prevode se i tiskaju iznova članci stranaca, kao naprimjer Pismo G. Kampelika Čeha, preuzeto iz Srbskog narodnog lista, te počinje svoje izvješće o stanju češkog jezika (koji cvijeta i uživa opće poštovanje) govoreći: «Materinski jezik je glavni znak narodnosti; izgubi li se jezik, izgubi se i narod sám, koi se njim kao srědstvom svojega dušnoga dělovanja služi!» (3/1837: 38), ili, pak, članak O nauku jezika A. C. F. Falkmanna koji objašnjava kako je najprije potrebno gajiti materinski jezik, koji se tako zove zato što «u njegovih glasovih je ukorenjen početak poznanstva samoga sebe i stvarih izvan nas postavljenih, njegova spodoba adgovara najbolje duhu i serdcu svakoga čověka, radi česa se i duh i serdce najlaglje u njem izjasniti mogu» (3/1837: 39). Zbog toga učena osoba mora znati latinski jezik, a u nas i njemački, ali ne zbog toga treba prezirati materinski jezik. Ili, pa opet, članak pod naslovom Važnost materinskoga jezika, u kome Čeh Jan Svoboda objašnjava da se i religija prima s uspjehom samo u materinskom jeziku, koji «govori našemu serdcu, a jezik tudji govori samo našoj ostroumnosti i razumu» (4/1838: 3).

Bilo je, dakle, potrebno da Hrvati, prije svega, prestanu koristiti se njemačkim ili mađarskim jezikom, da budu ponositi na svoj materinski jezik i da taj materinski jezik stekne dostojanstvo. Materinski jezik treba braniti i snažiti, a to nije nemoguć pothvat, kao što pokazuje povijest i povijest jezika drugih naroda. Članak Nešto o dogodovšćini talijanskoga jezika jeste samo jedna od prilika da se pokaže da ako je bilo moguće stvoriti talijanski književni jezik, samim tim bi trebali uspjeti i ilirci, koji nisu tako dijalektalno diferencirani: «Bratjo Iliri! Kad ćemo mi, stare velike i svemu světu glasovite Ilirie stanovnici predsude i zaslěpljenstvo odbaciti, da slavnu peldu naših bližnjih susědov naslèdujemo? Mi hvala Višnjemu neimamo 15 narěcjih, kako Taliani; - neka samo Serb, Horvat i Krajnac s ostalom ilirskom bratjom svojljubno domorodstvo odbaci; tak će sva smutnja, nesloga, razterganost, gusta tmina i kužna magla prestati, i svět će znati, da je u Ilirii jasni danak» (1/1835: 47). Rado se navode stranci koji cijene ilirski, primjerice Babukić, u zaključku svoje Osnove slovnice[22] «kakogod su tělesa i serdca slavjanskoga roda jaka i krěpka, tako im je i jezik njihov, prava najmre slika duha njihovoga, jak i krěpak. Nije dakle nimalo poskiznul Francez Viala, što je naš jezik nazval jezikom junačkim» (2/1836: 15). Svaka prilika je prikladna da se potvrde vlastita ubjeđivanja o jeziku, pa čak i nekrolog[23]. Mada se, ipak, najefikasniji način sastojao od početnih izreka Danice i netila ili misli, nekih vrsta poučnih aforisama, koji su bili učestali osobito prvih godina Danice na kraju svakog broja. Njihova funkcija je bila ojačati nacionalni ponos, ali «u širem smislu cijela je Danica bila tako shvaćeno 'njetilo', jer je podgrijavala plamen narodnih čuvstava i požrtvovnosti» (Barac 1954: 55). Mnogi od ovih kraćih sastava su očito posvijećeni jeziku: «Otčinski jezik braniti, ljubiti, poštuvati, obdělavati, dužnost jest; tudji pako, a najmre koi nas u čemu pomogoše, neružiti, ljubav jest» (1/1835: 17)[24]; povijest jednog naroda može biti napisana samo na jeziku tog naroda, na stranom jeziku neće biti s vjernošću prenijeta (1835: 8); originalnost jednog naroda je u njegovom jeziku (1835: 25); nedostojan je onaj koji se stidi svog jezika (1835: 25). U posljednjem broju iz 1836. godine (52) imamo i jedan Spěv prijatelju da ilirski piše Rodoljuba Zdećanina, Ilira iz Slavonie (odnosno Mata Topalovića).

Zadatak sa kojim se je trebalo suočiti bio je dvostruk, s jedne strane se radilo o tome da se pruži dostojanstvo vlastitome jeziku i biti ponosit na to, s druge, pak, trebalo je jezik stvoriti, obrazložiti izbor, i pri tome ne nanijeti nikome uvredu. Hrvatski domorodci su dobro poznavali opasnosti u koje su srljali sukobeći se sa nacionalnom osjetljivošću, znali su da se nijedno ime ne može nametnuti drugima, i zbog toga su nazivali svoj pokret ilirskim. Ista shema se trebala ponoviti i što se tiče jezika: nijedan se jezik nije smio nametati drugima: «prestanimo misliti da je tekar serbski, ili samo dalmatinski, ili lěstor horvatski, ili pak lěprav krajnski i t.d. pravo i jedino ilirski (...) U Iliriji može samo jedan jezik pravi književni biti, njega netražmo u jednom městu, ili u jednoj deržavi, nego u cěloj velikoj Ilirii. Němci složili su svoj književni jezik iz svih narěčjah cěle Germanie; a taliani izveli su svoju sladku rěč iz svih narěčijah cěle Italie. Naša slovnica i naš rěčnik jest čitava Iliria. U tom velikom vertu (bašči) imade svagdě prekrasnoga cvětja, saberimo sve što je najbolje u jedan věnac, i ov naroda našega věnac nikada nepovene» (Proglas od 6 prosinca /grudna/ 1836). Izbor štokavskog narječja, naime, ne isključuje ni kajkavske ni čakavske elemente. To je, dakle, «program jezičnog eklekticizma na osnovi štokavskog dijalekta» (Jonke 1966: 237), u kojemu su obuhvaćeni elementi čakavštine i kajkavštine, i starijih oblika, a čime se trebalo olakšati prihvatanje ilirskog jezika od strane svih, uračunavajući i kajkavce i čakavce. Izbor iliraca je, dakle, različit od izbora Vuka Karadžića koji je zasnivao književni jezik na štokavskom narječju ijekavskog izgovora Hercegovine, te nije slučajno što je Vuk optužio ilirce da stvaraju jedan umjetni jezik.

U Proglasu iz 1843, Gaj, zbrajajući sedam godina objavljivanja Danice, ne može ne uzeti u obzir sve zamjerke i opreke koje su učinjene u odnosu na njihove izbore: «Jedni nas potvarahu preziranjem horvatskoga jezika, drugi uništenjem horvatskoga imena, tretji potkapanjem horvatske slobode, četvrti prĕčenjem obćinskiga oučkoga izobraženjam peti i to rimskoga zakona bratja, da ih nameravamo povlašiti, šesti opet, imenito bratja Srblji, da ih hoćemo pošokčiti; neki nas potvarahu zapadno-europejskim liberalizmom, drugi usuprot ledenim despotizmom i još kojekakvimi medju sobom protivnimi namerami» (Proglas za pèrvu polovinu 1843). Poziv na slogu, ponovljen toliko puta i na toliko načina, očigledno se nije ukorijenio, ako je u toj mjeri i tako protivrečnih zamjerki. Stiče se utisak da je pokušaj stvaranja jednog jezika koji bi sjedinio sve i na neki način sve i zadovoljio, na koncu ostavio nezadovoljnim doista sve. Jezični izbori (te stoga kulturni, a potom i politički) iliraca su kompromisni izbori (možda jedini mogući u toj datoj povijesno-kulturnoj situaciji), a kompromisi, zna se, privlače na sebe kritike sa svih strana, i ne zadovoljavaju nikoga.

Uprkos svemu, običaj je Danice objavljivati uglavnom pisma procjena, barem u općoj postavci. Godine 1837. Bratomir Dolinski (pseudonim Urbana Jarnika) u svom Dopisu iz Koruške raduje se što je započet proces sjedinjenja bratskih naroda i što se prevazilazi provincializmus uslijed čega su bili razdijeljeni «naravnom svezani puci» (3/1837: 8) kao kineski zid. Krivica je provincializmusa, naime, ako je dobar dio ilirskih zemalja pod turskom vlašću, «jerbo on pozna samo ljubav k svojemu rodnomu městu, ali ne k obćoj domovini « (10). Pa ipak, da sloga, o kojoj se bez prestanka govori, ne bi ostala prazna želja, nužno joj je postati prije svega jezična, i ukazuje način na koji se stvaraju zajednički jezik i gramatika, po liniji koju je označio Gaj, birajući najrasprostranjenije oblike u čitavoj slavenskoj oblasti tako da «nijedno naše narěčje nesmě u drugom utonuti, nego svaki neka prime od drugoga ono, što iz sveobćih pravilah slavjanskoga jezika za najbolje spoznava, i tako će iza svih jošće obstojećih občinjenih i otrěbljenih sgradjah obći ilirski jezik nastati, koi će krasan i lěpoglasan, bogat i uzvišen kroz mnoge buduće věkove slavno šivěti moći» (8). U ovom se članku razjašnjava i to što on podrazumeva pod sintagmom obća domovina, jer jasno govori o trojstvu Ilirskih pukah odnosno Slovenaca, Hrvata i Srba: «Vi ste na srěćnom městu počeli, jerbo Horvati jesu vez med gornjími i dolnjimi Iliri (...) Vas je narav pozvala da budete medjusrědnici (Vermittler) med nami Sloveni i med Srblji (...)» (8). Za Gaja, međutim, barem do izvjesne točke, program je bio ambiciozniji, jer se u Proglasu iz 1836. opisuje jedna «Iliria med Skadrom (Škutari), Varnom i Bělakom (Vilach) osnovana». A žice lire koje su se trebale udesiti i svirati «u jedno soglasje», po čuvenoj metafori, jesu «Koruška, Gorica, Istra, Kranjska Štajerska, Horvatska, Slavonia, Dalmacia, Dubrovnik, Bosna, Cernagora, Hercegovina, Serbia, Bulgaria i dolnja Ugerska». S te točke gledišta, dakle, namjeravao je uvrstiti i Bugare.

Godine 1843, te «kobne godine», po Gaju, u kojoj biva zabranjeno korišćenje imena ilirskog, izašao je, u tri broja, članak Misli o ilirskom književnom jeziku Demetrija Demetera, kojemu je u trećem broju upravo uslijed toga i izmjenjen naslov u Misli o našem književnom jeziku. Demeter se, čini se, ne slaže sa Gajevim idejama u vezi sa věncom sastavljenim od najljepših cvijetova vrta. Preuzimajući istu metaforu, naime: «književni jezik (u slikah govorećih)nije svez cvětja, koje je u baščah različitih narěčjah i po duhovnom polju ubrato, za da bi sa spoznanjem svakoga cvěta, koj se u tom svezu nahodi, već sve izcàrpljeno bilo. Kao što cvětje izčupano iz svojega zemljišta, koje mu je životvorni sok podavalo, za malo usahnuti mora, tako bi i književni jezik, koj bi bio svezu cvětja spodoban, neimajući korenja u narodu, koje bi mu uvěk novi život ulěvalo, sègurno za kratko vrěme sagnjiti morao (...) Taj sveobći pako vàrt mora se nalaziti na jednom zemljištu (...): jedno dakle izmed srodnih narěčjah. Tako sasko narěčje služi nemačkom a toskanskom taljanskom književnom jeziku za temelj» (9/1843: 2). Zaključci do kojih Demeter dolazi su zapravo prijeporni, jer smatra da mora postojati jezik poezije i jezik proze. Jezik poezije ilirci već posjeduju, i točno je da ga treba udesiti i proučavati, ali već postoji u dubrovačkoj književnoj tradiciji. U prepirci sa Stankom Vrazom, Demeter tvrdi da nije neophodno početi od ničega, već da ilirci mogu računati na književnu prošlost, i to dubrovačku: «Dà, ljubezni domordci, mi imamo prekrasan jezik, a u njemu izvàrstnih pisamah, kojimi bi se najizobraženii narodi prosvětjene Europe rado ponosili, da bi njihova bila; ali mi ih nepoznamo i tražimo něšto, što već od někada imamo» (1). Potrebno je poznavati tu književnost i taj jezik, jer «Materinski jezik a osobito naš trěba iz knjigah ućiti, kao svaki drugi» (1), a stanje je još uvijek takvo da se hrvatska djeca mole bogu na njemačkom, a odrasli ne znaju govoriti ni četvrt sata bez pomoći tuđica.

Druga se pisma tiču specifičnih jezičnih činjenica, i podsjećaju na pisma koja još uvijek izlaze po hrvatskim dnevnim listovima, kojima je često potrebna jedan osobeni odjeljak o jezičnim problemima i nedoumicama, kao da su ovom jeziku još uvijek neophodne potvrde i objašnjenja. Sa Danicom počinje tradicija razmatranja, po novinama, osobenih činjenica jezika, koja se nastavila desetljećima i još uvijek je aktualna. Iz Vukovara se javlja pismeno izvjesni K. A., jer je primjetio da se u posljednje vrijeme piše svarha, sarce itd., dok u izgovoru samoglasničkom r ne prijethodi nijedan samoglasnik, te je u tom slučaju bolje riješenje er nego ar. Uredništvo odmah odgovara hvaleći «prevredně domorodce, koji se toliko brine o obćem dobru jezika» i pozivajući se na dubrovačku tradiciju u povodu učinjenog izbora. Godine 1846. objavljena su, međutim, dva doprinosa potpisana sa K. (Bogoslav Šulek): prvi o riječi Čast i čest (kojemu je podnaslov Jezikoslovna sitnica, 12/1846: 11), gdje objašnjava zašto je, budući da su ga kritizirali, preveo njemačku riječ Theil s čest, a drugome je naslov Zašto pišemo à. U ovom posljednjem članku, izvinjavajući se što razmatra drugoredna pitanja, kaže da je prirodno na početku slagati se o općim načelima, ali potom je bila potrebna sloga i u vezi sa manje važnim pitanjima: «S početka su nam sve želje izpunile, pošto smo se iz krivopisnog kala izbavili u obćenitih pravilih pravopisnih sjedinili; nitko nije drugomu baš zamjerio, ako je ovaj ć mjesto tj, (...) itd. pisao. Nu ćim je bolje književnost naša naprědovala, tim čestie biaše očitovana želja, da se u ovim manjih, pobočnih stvari složimo. I to je posve pravo» (12/1846: ).

Sljedećih godina u Danici izlazi manje članaka o jeziku, dok su sve brojniji književni doprinosi i ponovna tiskanja dijela uglavnom dalmatinskih i dubrovačkih spisatelja, ali i slavonskih, jer kako objašnjava Gaj u bilješci koja slijedi publikaciju Okornost viole Petra Zrinskog, «naša Danica ilirska nije za drugo odlučena, već da š njom k naznačenomu cilju soglasnom voljom postupamo, i buduć, da mi v obdělavanju književnoga ilirskoga jezika napredujući sva prikladna srěstva poprimljemo, kojimi bi željnu sverhu laglje i većjim uspěhom dostignuti mogli, iz toga uzroka nakanili smo u napredak polag perve osnove našega podprijeta kadkad izabrane izvadke iz verstnih, najpače stariih ilirskih knjigah u Danicu našu postavljati, da se iz prispodabljanja ovakovih verlih dělah razvidi način, kako bi se naš književni jezik po novom vkusu (Geschmack) u žilavoj krěpkosti staroga izrěčja bolje i verstnie razviti mogal (...) Naša bo namjera jest, da Ilirske Danice gradja ne bude baš u ničemu bez osnove k velikomu i jedinomu cilju» (2/1836: 3).

Poslije 1843. godine, sa zabranom korišćenja ilirskoga naziva, koja je dovela do smanjenja broja suradnika i pretplatnika, ponašanje domorodaca je sve opreznije. Tema-jezik nastavlja biti prisutna u raznim oblicima, naprimjer u putopisu Adolfa Vebera Tkalčevića i u polemici s Ljudovitom Šturom u vezi sa pojmom sloga, jezična sloga koja je uslijedila i nastavila se u više brojeva od 1847. do 1848. godine. Polemika s Šturom koji je želio odvojiti slovački od češkog, u stvari je samo jedna prilika da se govori o ilirskoj slozi, ne spominjući je. U Kratkom opisu duga putovanja, koji je bio njegov književni debi, Tkalčević pripovjeda o jednom putu od Pešte do Bakra. Ali njegov je putopis tipično ilirski putopis, u kojemu je stvarnost filtrirana kroz domoljublje. Tkalčević se čini zainteresovanim nadasve za jezični aspekt: još od početka, na parobrodu, traži nekoga tko govori njegov jezik i nalazi nekog Srbina koga pita za vijesti o beogradskoj situaciji. Susrevši se sa jednim Talijanom obraća mu se na talijanskom jeziku, i videvši ga kako se obradovao, objašnjava: «O da bi već i našim zemljakom jedared uzplamtile grudi za svoj materinski jezik, te na mesto, što se po zakutcih i zapećcih s njim sakrivaju, da bi ga iznli na vidilo pred cěli svět.» (13/1847: 37). Talijan ne podnosi njemački jezik čiji mu se zvuci čine hrpavi i tvèrdi, te ponovno Tkalčević komentira gorko «da imade kod nas ljudih , koje na toliko očara ta němačka hrapavost, da se stide svoga materinskoga jezika, akoprem slovi većom ljubkostju, nego li ruski i poljski!»[25] (ib.) Raduje ga što mu je prišla jedna žena jer se umorila slušajući kako govore njemački tamo gdje je sjedila. I ostatak puta biva obavljen u znaku jezika: mjesta mu se čine lijepim i zanimljivim u zavisnosti da li uspjeva čuti vlastiti jezik ili ne. Približavajući se Đakovu sretan je pošto zna «da ću se tu bi reć preporoditi» i veseli ga čuti jedan «izpit iz pastorala koi se je u narodnom jeziku obdéržati imao». Varaždin mu se, međutim, ne čini zanimljivim jer ne uspjeva čuti nikad naš jezik, i ne samo to, «u Varašdinu nagazih opet na tudjinstvo, na koje sam u Slavonii poněšto i zaboravio bio». Ovdje neke gospođe, koje u Zagrebu kao djevojke «ginule su za narodnim jezikom», nisu htjele s njim govoriti naški. Takav je i ostatak puta, kroz Zagreb i naposljetku u Bakar gdje reč božja biva izgovorena «književnim jezikom, što puk samo ako se neizabiru rěči maje poznane, sasvim razumie» (40).

Tako kako počinje, Danica i završava sa upozorenjem o važnosti narodnog jezika: u smiesicama u pretposljednjem broju iz 1849. godine koriste se skoro iste riječi kao iz prvih brojeva, te se zaključuje kako je i započeto: «Jezik narodni jest najdragocienie blago naroda, najsilnie sriedstvo za obranu samostalnosti narodnje, najčisti izraz duha narodnoga, živi spomenik nijegovih činah. Narod koji neuvažava jezik svoj, sramoti samog sebe, narod, koji prima jezik tudjeg naroda, navaljuje na sebe težko staje čoporom ljudih bez ćuti i života. Nesavàršeni pako i neizdielani vlastiti jezik svoj žàrtovati tudjemu izobraženiemu, znači izdati svietinju časti svoje domovine; no mnogo sramotnie je više cieniti tudji jezik, nego vlastiti narodni, plemenitiji, čistii i kriepcii; ali jošte veće zločinstvo jest, ako se vlastitom jeziku predpostavlja jezik naroda nepriateljskoga.» (14/1849: 30).

*

Više puta je podvučeno da je najveći doprinos Danice u oblasti jezika, koji se smatra, onda kao i danas, najočitijim izrazom vlastite narodnosti. Bez Danice ilirci ne bi ostvarili svoje ciljeve. Operacija je uspjela ne samo zato što su ilirski domorodci bili u stanju raspolagati jednim listom u kojemu je bilo moguće razglasiti svoje zamisli, već zato što je svaka strana ovog lista bila usmjerena k onome čemu su težili. Iako nisu dostigli svoj glavni cilj, tj. sjedinjenje svih Slavena sa Balkana, i dapače, na izvjestan način su stvorili osnove za buduće srpsko-hrvatske nesporazume, treba im priznati zasluge i uspjehe: reformu latinske abecede i to što su pružili jedan jedini književni jezik trima hrvatskim dijalektalnim komponentama.

1. Ova se dva naziva ponekad podudaraju a ponekad ih proučavatelji diferenciraju. Kod nekih autora Ilirizam zamjenjuje i Romantizam, te se govori o Ilirskom pokretu u vezi sa političko-nacionalnom politikom.
2. Primjerice Živančević (1975) ili Vince (1990).
3. J. Ravlić u svojoj periodizaciji Ilirskog pokreta određuje kao razvijeno doba ono koje ide od 1835. do 1842. godine, s obzirom da «dozvola Gaju da izdaje novine krupan je događaj u hrvatskom preporodu, jer su novine i Danica bili jaki pokretači razvijanja društveno-književno-politićkih akcija» (Hrvatski Narodni Preporod 1965: I, 31).
4. Od Danicze Horvatzke, Slavonzke i Dalmatinzke (koja je s brojem 29 iz 1835, sa uvođenjem nove grafije, postala Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska) prešlo se već od prvog broja 1836. godine na Danicu Ilirsku. Uslijed zabrane korišćenja imena «ilirski», od broja 6 iz 1843. vratilo se na Danicu Horvatsku, Slavonsku i Dalmatinsku, ali 1849. godine ponovo je bila ustanovljena Danica Ilirska (prvi broj iz 1849. izlazi samo kao Danica).
5. Općenitije, bibliografija o Narodnom Preporodu/Ilirizmu je ogromna, a brojna je isto tako i ona koja je posvijećena jezičnoj problematici Ilirizma. Osim bibliografije koja je ovdje navedena, upućujem na Vinceovu bibliografiju (1990: 635-688).
6. Od Smičiklasa (1876) do Šurmina (1904) i Ježića (1934).
7. Vjekoslav Babukić i Antun Mažuranić, koji su trebali pripadati, po Smičiklasu (potom i po Šurminu i Ježiću), najužem kolu Gajevom, upoznali su se bliže tek 1833. godine.
8. Grada 6 str. 227-230 cit ted.
9. Na Saboru 1825. godine zatraženo je uvođenje mađarskog jezika u sve urede, a dvije godine je bio obvezan u svim školama Hrvatske.
10. Ein Wort an Illyriens hochherzige Töchter über die ältere Geschichte und neueste literarische Regeneration ihres Vaterlandes, Zagreb, 1838. Pa ipak, i prethodno postoje brojni domoljubivi spisi u kojima je pažnja usmjerena nadasve na jezik (v. Dokumente za naše podrijetlo Hrvatskoga Preporoda (1790-1832), prir. Franjo Fancev, Građa za povijest književnosti Hrvatske 12/1933).
11. Tako nas obavještava Šurmin (1905) na osnovu rukopisa koji su sačuvani u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
12. Dovoljno je pomisliti na veličanstvenu utopiju Juraja Križanića, sastavljača pantoslavenske gramatike, na Kačića, ili na Vitezovića, na čije se pokušaje pravopisne reforme Gaj često poziva.
13. Članak Slavenski puki preuzet iz Ideen zur Philosophie der Geschichte der Menschheit iz 1784-91, sa idejom da je napokon stigao povijesni trenutak za slavenske narode (1/1835: 33).
14. Značaj i izobraženost slavskoga naroda u obćiskom (1/1835: 35-38); Misli o starobilnosti slavjanov u Europi (2/1836: 3-4).
15. O slovstvenoj uzajemnosti medju kolěni i narěčji Slavenskimi (2/1836: 29-31).
16. Tako Šafárik u svojoj Geschichte der slavischen Sprache und Literatur nach allen Mundarten iz 1826, u kojoj je zastupao mišljenje da na slovenskom jugu postoje samo dva jezika, i stoga, dva naroda: slovenski i srpski.
17. Obično se govori o reformi pravopisa, ali se u stvari radilo o grafijskoj reformi prilagođavanja latinskog pisma (v. Vončina 1985).
18. Navodi, između ostalog, i izreku Dositeja Obradovića, Duha ne ugaszujite, koja je očito bila draga ilircima, budući da ju je petnaest godina kasnije preuzeo i Franjo Jukić u svom «Bosanskom Prijatelju».
19. To je, uostalom, ono što mu savjetuje i Šafarik u jednom pismu od 5. ožujka 1835. godine: «Morate oprezno na to ciljati da se potreba novog općenitog ilirsko-horvatskog pravopisa općenito i prizna. Pustite da to (u člancima) i stranci, i drugi zahtijevaju...» (Frangeš 1971: 169 ili or ted croatica 6 186-7).
20. Samo će broj 28 izaći u cjelini, osim naslova, sa novom grafijom, dok će se od broja 29 pa na dalje i sam naslov pojavljivati sa novom grafijom. Zanimljivo je primjetiti Gajevu strategiju koji u svom članku «starim pravopisom predlaže novi» (Bratulić 1983: 2).
21. Zora Dalmatinska je izlazila od 1844. do 1848. godine. Za vrijeme uredništva Anta Kuzmanića izlazila je sa starom dalmatinskom grafijom, a objavljivani su i neki veoma kritički članci Šima Starčevića u odnosu na ilirice i njihove pravopisne prijedloge (posebice je kritiziran izbor dijakritičkih znakova, sa prezirom nazvanih «rogati», i napuštanje ikavskog govora).
22. Vjekoslav Babukić je objavio svoju Osnovu slovnice slavjanske narěčja ilirskoga u brojevima 10-15 godine 1836. Potom je izašla zasebna knjižica u tiskari Franje Suppana. Objavljena je i na talijanskom, a preveo ju je G.A.K. (Fratelli Battara, Zara 1846), i prikazana je u Danici 1846. godine.
23. Kao u nekrologu Appendiniju, u kojemu se ističu prije svega njegove velike zasluge za ilirski jezik, kao i u slučaju generala Marmonta (1835: 4). O Appendiniju se govori i u članku Ljubitelji slavjanskoga jezika kod inostranih naroda (5/1839: 1-2).
24. Neke Misli su potpisane pseudonimom Budimir M**, koji je u sadržaju cijele godine ukazan inicijalima I. M., odnosno Ivan Mažuranić.
25. U Razmatranjima domorodnim (14/1848: 24-31) Tkalčević navodi i jedan dugi spisak stranaca, među kojima i Mickiewicza, koji drže ilirski jezik najljepšim od slavenskih jezika.

Bibliografia

• Barac, A. 1954: Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije. Knj. I, Književnost Ilirizma. Zagreb, Jazu.
• Bratulić, J. 1983: Riječ uz Gajevu «Kratku Osnovu» [pogovor] Lj. Gaj, Kratka osnova. Zagreb, Cymelia croatica.
• Frangeš, 1971. Hrvatski Narodni Preporod 1965: Hrvatski Narodni Preporod (prir. J. Ravlić). Zagreb, Matica Hrvatska, Zora.
• Jelčić, D. 1993: Preporod književnosti i književnost Preporoda. Zagreb, Matica Hrvatska.
• Ježić, S. 1934: Ilirska antologija [prir. S. Ježić]. Zagreb, Minerva nakladna knjižara.
• Jonke, Lj. 1966: Jezična problematika u vrijeme Hrvatskog narodnog Preporoda – Kolo NS 4 (1966): 233-257.
• Kalenić, V. 1980: Prihvaćanje ilirskog jezičnog koncepta – Jezik 27 (1979/80): 5, 129-139.
• Smičiklas, T. 1876: Život i djela Vjekoslava Babukića. Zagreb, VI. Nakl.
• Šicel, M. 1985: Značaj i dometi Ilirizma – Kaj 18 (1985): 5-13.
• Šicel, M. 1985a: Riznica Ilirska 1835-1985 [prir. M. Šicel]. Zagreb-Ljubljana, Cankarjeva Založba Nakladni Zavod Matice Hrvatske.
• Šidak, J. 1963: Južnoslavenska ideja u ilirskom pokretu – Jugoslovenski istorijski časopis 2 (1963): 3, 31-42.
• Šurmin, Đ. 1903-1904: Hrvatski preporod. Zagreb, Dionička Tiskara.
• Šurmin, Đ. 1905: Početak Gajevih novina. Prilog kulturnoj povijesti Hrvatske – Rad Jazu 162 (1905), 64, 110-134.
• Tafra, B. 1985: Ilirizam – jezikoslovna radionica – Kaj 18 (1985): 15-24.
• Vince, Z. 1990: Putovima Hrvatskoga književnoga jezika. 2. izd. Zagreb, Nakladni Zavod Matice Hrvatske.
• Vončina, J. 1985: Temelji i putovi Gajeve grafijske reforme – Filologija 13 (1985), 7-89.
• Vončina, J. 1993: Preporodni jezični elementi. Zagreb, Matica Hrvatska.
• Živančević, M. 1966: Ilirska varijanta ideje o slovenskoj uzajamnosti – Kolo NS 4 (1966): 8/9/10: 226-232.
• Vončina, J. 1975: Ilirizam. Povijest Hrvatske Književnosti 4. Zagreb, Liber-Mladost.

Prof. Maria Rita Leto (Facoltà di Lingue e Letterature Straniere. Università degli Studi "G. d'Annunzio" Chieti e Pescara)
“Danica ilirska” i pitanje hrvatskoga književnog jezika, Slavica tergestina 11/12 (2004): 163-190.