Zvonko Sarić

Provincijalizam – zdravi regionalizam

Tekst pripremljen u povodu ovogodišnje 55-te Kolonije književnika u Kanjiži i ondje održane tematske rasprave: Pisac ispija kavu s demonima lakoće i površnosti.

Prijepodne, četvrtak, 30. kolovoz. Jučer smo zaključili novi broj tjednika Hrvatska riječ. Pisao sam o radu Pokrajinskog tajništva za informacije. Sjajno, bravo, čestitam. Danas je, dakle, dan „odmora“ nakon zaključenja tjednika i trebam nekako iskoristiti to vrijeme. Prelistat ću dnevne novine, obratit ću pozornost na vijesti, treba biti u tijeku – uvijek treba biti u tijeku, vijesti ne manjka, a trebam sastaviti i pitanja za intervju s predsjednikom Hrvatskog akademskog društva Dujom Runje, koji će biti objavljen u sljedećem broju Hrvatske riječi. Što još trebam uraditi? Trebam osmisliti način na koji ću obraditi temu o otvorenju hrvatskog odjela u subotičkoj gimnaziji i zabilježiti brojeve telefona osoba koje ću sutra kontaktirati glede teme, a u subotu slijedi sastanak Izvršnog odbora Hrvatskog nacionalnog vijeća s kojega treba izvijestiti. I što još? Trebam se informirati o radu novo-formiranog povjerenstva za ispitivanje štete nastale u poljoprivredi od ovogodišnje suše. Sve pod konac – sjajno, bravo, čestitam. Nakon završenih priprema za nastavak rada u tjedniku, ostaje mi preostali dio ovoga četvrtka i trebam nekako iskoristiti to vrijeme, a hoće li demoni lakoće i demoni površnosti zaplesati, pokazat će slap ovog teksta. Za početak, slijedit ćemo jednu reklamnu poruku: manje može biti više, a to može biti i umjetnost pranja suđa! Uz neizbrojive oblike neformalnih zabava, kuhinja je postala središnja točka zabave. Kuhinja više nije mjesto iz koje se tek na tajanstven način pojavljuje hrana. Zašto onda perilica ne bi bila umjetničko djelo? Perilicom suđa Hamingway rukuje se izuzetno jednostavno. Slijedimo i dalje reklamnu poruku: za pokretanje uobičajenog pranja dovoljan je pritisak na jednu tipku. Perilica Hamingway doprinosi duševnom miru. Pritiskom na samo jednu tipku moguće je dobiti savršene rezultate pranja i sušenja, uz minimalnu potrošnju vode i energije. Perilica ima ugodno lice, ona se smije, ona vas uvjerava kako će činiti najbolje za vas! Perilica Hamingway je proizvedena kako bi radila tiho, što stroju dopušta rad i za vrijeme posjeta susjeda vašoj kuhinji ili prilikom čitanja blizu perilice. Dakle čitanje. Naravno. Kava je skuhana i pripaljujem cigaretu. Na kutiji piše: „Pušenje ubija. Pušači riskiraju da obole od raka jednjaka, raka želuca, raka grlića maternice i dr.“. Zahvaljujem se proizvođačima cigareta na upozorenju, jer nas drugi proizvođači ne upozoravaju na takvo što, glede sadržaja njihovih proizvoda. I sada, što čitati uz nečujnu perilicu Hamingway, koja prema reklamnoj poruci donosi duševni mir? Možda Zimsko ljetovanje. Odlučiti se za jedan od romana Vladana Desnice i pri tome odagnati misli o piscu Desnici kao žrtvi socijalističke retorike u vrijeme komunističkog redukcionizma, jer je čuvao umjetnost od instrumentalizacije. Tko još danas razmišlja o tome? Ili o tome kako je to djelo Desnice prvi hrvatski roman nakon Drugog svjetskog rata kojim se hrvatska književnost udaljava od mimetičkog modela. Dobro, onda čitati sve dok nečujna perilica Hamingway ne opere suđe, pročitati bar nekoliko stranica, a demoni površnosti mogu zaplesati. Ili se možda odlučiti za čitanje romana Vladana Desnice Proljeća Ivana Galeba. Ispovjedna knjiga, ali eto, može biti da je autobiografija jedini mogući žanr, baš kao što mi je to i napisala Izabela u jednom mailu. Izabela, ne ona Izabella Scorupco, nego Izabela Solvinjo iz Punta na Krku, već dugo najzanimljivija književnica koja u dokolici obrađuje ideje Zvonka Sarića – i to ne samo ponavljanjem Sarićeva vokabulara i slogana, ili njihovom primjenom u pomnom iščitavanju nekog djela ili artefakta, nego zaista promišljanjem tih ideja i promišljanjem pitanja iz povijesti, društva i prirodnih znanosti uz pomoć tih ideja, kako je to zapisano u književnom listu Zarez. U noći koncem ožujka, Izabela mi je poslala mail:

Naštancani kupci
u shoping centru,
amo-tamo između njih
kupila sam Evu,
imam ja već jednu Evu
na napuhavanje,
a ovo su sardinice
mrtvoga pogleda,
slično je i s Evom
kojoj zrak daje obline,
ali kad sam napušena
lijepo mi paše,
a ako se odlučiš
za odjevne predmete
tvoje žene
u sobi može zamirisati
na zabavu,
ljeta su mi se činila
mnogo dulja
kada sam bila curica,
autobiografija je jedini
mogući žanr,
ali, i opet, i uvijek,
u dijakronijskom nizu
svojim se pisanjem
nastavljam na druge,
jezik se mijenja
i sve se u jeziku mijenja.

I hoću li nakon čitanja razmišljati o nadahnuću pisca, preobražajnim procesima njegovih junaka, o eruptivnom stvaranju, o smislu stvaranja, o spontanosti i lakoći pisanja. Možda bi i demon lakoće mogao zaplesati i ispričati mi kako je Joseph Haydn, austrijski skladatelj i dirigent, šire glazbeno obrazovanje stekao kao član dječačkog zbora bečke katedrale i da je Haydn u skladanju zapravo samouk, jer se kasnije, kao skladatelj i dirigent dvorske muzike knezova Esterhazy, razvijao samostalno, „odrezan od svijeta“, kako sam kaže, „i prisiljen da postane originalan“. Demon bi mi sigurno ispričao i da je Haydn dao neizmjerno bogat i raznovrstan opus, što svjedoči o lakoći stvaranja. Ali kako danas vjerodostojno svjedočiti o lakoći i o zavodljivoj površnosti potrošačkog društva i analizirati svoju stvarnost? Možda pokušati govoriti vrstom trivijalnog teatarskog jezika, uz neometano odvijanje unaprijed zacrtanog scenskog mehanizma i uz uspješno zavođenje zbunjenoga dramskog lika, te uz paljenje i gašenje svjetlećih znakova i uz duge pauze u zamračenjima? Ili literarno interpretirati likove koje susrećem u svakidašnjici, interpretirati ih bez patetike i dramatičnih naglasaka? Ili da još ostanem pri čitanju, naravno uz nečujnu perilicu Hamingway koja, prema reklamnoj poruci, donosi duševni mir, dakle čitanju, možda zbirke pripovijedaka Petka Vojnića Purčara Kult kornjače u kojoj ću kemijskom olovkom podvući sljedeće: „Ono što me oslobodi straha, događaji su koji kružno sustižu – bez stolice za ljuljanje. U tom snovanju izgubih stolicu kao vlastitu sjenu. Poznate gradove razaznajem, ali svuda, u kavani, u parku, kod piramide, bijah ponovno sam samcat. Oslobodih se stolice na polovici svoje životne dobi. Tako osjećam. No, to znači početi novi život i možda tuđu sudbinu? Gdje se skriva onaj što gata i znade sve o nama, zureći u nemirnu planinsku rijeku? Ili, nepokretnu kuglu?“

Kako je nečujna perilica Hemingway završila s programom pranja, mogu se prepustiti čitanju nekog hiper-teksta na mreži ili gledanju teleshopa uz prebacivanje na kanal koji emitira emisiju Big Brother. Vidim kako demon površnosti uživa i sve razuzdanije pleše. Moram mu odati priznanje za njegov iskazani šarm površnosti, demon površnosti savršeno reciklira klišeje, a njegov rječnik umjetničkih lozinki sačinjen je od etiketa: Army Denim Blue, Happy Dog, Diesel, Campbell's, Amadeus, Fiat, Honda, Mitsubishi, Baby Phat, Black Bull, Exclusive Fashion. I hoću li se prepustiti poetici virtualnog identiteta. Ili možda političkom potencijalu stereotipa? I jesmo li sada u opasnoj blizini onog političkog? Prema klasičnom određenju Waltera Lippmanna stereotipi bi bile nekakve „slike u glavama“, koje pružaju okvir za objašnjenje događaja o kojima smo nedovoljno obaviješteni i koje se znatno razlikuju od dijela vanjskog svijeta na koji se odnose, ispostavljajući se kao činjenično netočne i rigidno nefleksibilne konstrukcije. No, ništa zato, nema brige, pri ruci mi je super vodič za 12 mjeseci na 12. stranici lista za žene Dora Mar, kao i 10 najboljih dijeta, uz savjete – kako otjerati dosadu iz kreveta.

A ipak, može li zdravi razum pokolebati stereotipnu sliku? Može, ali zavodljivost stereotipa je upravo u njegovoj „nepodnošljivoj lakoći postojanja“. Milan Kundera će o modernim vremenima napisati, među ostalim, i sljedeće: „Mi u Europi živimo konac Modernih vremena, konac individualizma, konac umjetnosti začete kao izraz nezamjenljive osobne izvornosti, konac koji najavljuje doba uniformnosti bez premca“, dok će o francuskoj verziji slavnog eseja Hermanna Brocha o kiču, napisati da Broch pokazuje kako je kič nešto drugo od običnog djela lošeg ukusa. „Postoji kič stav. Kič ponašanje. Potreba za kičem, kič čovjeka: to je potreba da se pogleda u ogledalo uljepšavajuće laži i da se u njemu prepozna s ganutim zadovoljstvom“. Kada sada govorimo o provincijalizmu i zdravom regionalizmu, govorimo u kontekstu kulture postindustrijskog društva. Kultura je doživjela korjenite promjene razvojem novih tehnologija. Sredstva masovne komunikacije jesu medijatori masovne kulture. Televizija je prema Zbignewu Brzezinskom postala „simbol razmetljivog doba“. Također, Brzezinski ukazuje na promjenu sustava vrijednosti pod utjecajem masovnih medija i on novo društvo vidi u stanju „stalne napetosti, neuroze i fragmentarnih odnosa“. A opet, masovni mediji su doprinijeli i zdravom regionalizmu, okretanju društva vanjskom svijetu i prihvaćanje svjetskih problema kao svojih – dobar je primjer obraćanje pozornosti na ekološke probleme. Brzezinski vidi snagu nove kulture u procesu povezivanja razumijevanja uslijed globalnih ekonomskih i kulturnih razlika. I sada, kako sagledati dualitet društvenog oblika postmodernizma u aktualnom okviru „superkulture“? Jesmo li postali građani svijeta? Imamo naše nacionalne kulture s posebnim kulturnim karakteristikama, imamo tzv. provincijalizam i zdravi regionalizam, ali opet, prema Adamu Schaffu, širenje kulture u nacionalnim granicama doživljava ekspanziju uvođenjem računala u svakodnevni život. Krije li se tu jedna mala, ali opasna zamka? Ne zaboravimo, također, prema Schaffu, kompjutorizacija dovodi do razvijanja nadnacionalne kulture kojom se nadilaze „uski nacionalni okviri i kulturni provincijalizam“. Demoni površnosti mogu ponovo zaplesati. Kultura se u najužem smislu izjednačava s književnošću, umjetnošću i arhitekturom, ali u najširem smislu se izjednačava s civilizacijom, a ako kulturu pokušamo definirati kao oblast koja sadrži osjećaje, emocije i moral, možda je odgovor na to kako se snaći i u ovome vremenu transmutacije slike svijeta jednostavan. Možda baš onako kako je to rekao u dijelu svoje propovijedi biskup bračko-hvarsko-viški mons. Slobodan Štambuk tijekom svete mise prilikom svečanosti Dužijanca u Subotici 2004. godine. „Riječ koja se ne smije nikada potrošiti je riječ: hvala, koja uvijek mora biti nova, koja uvijek iznova mora biti iskrena – hvala Bogu – i potrebita – hvala čovjeku… Ja nisam putnik, putnik bez karte, ja imam svoj brod, ja imam svog Boga, svoj rod, ja nisam putnik, putnik bez karte“.

Danas je, dakle, četvrtak, 30. kolovoz. Jučer smo zaključili novi broj tjednika Hrvatska riječ. Pisao sam o radu Pokrajinskog tajništva za informacije. Sjajno, bravo, čestitam. Danas je, dakle, dan „odmora“ nakon zaključenja tjednika i trebam nekako iskoristiti to vrijeme. Možda nastavim s inventurom fragmenata događaja koji su doprinijeli obliku umjetničkog rizika kojim se izražavam, a koji nije zgotovljeni ovitak skeleta neupitnosti, jer je moja pjesnička inventura proces propitivanja i sljedećeg pitanja: je li zauzimanje mog književnog stava rezultat provincijalizma ili svjesno izabranog odstupanja od središnje pozicije? Odlučio sam dan nastaviti inventurom i s neponovljivim šarmom i bez kukanja zbog manjka recepcije književnosti koju su napisali i koju pišu književnici u Bačkoj, napisati pjesmu. Hrabro sam pristupio poslu. Dakle, pjesma:

Na stolu je Eva!

brojimo i brojimo
očekujući nastavak
kao produžetak života,
kao sljedeći tren,
kao novi dan,
kao događaj,
a neki očekuju
nastavak
kao početak
čarobnog dana
u kojem se postaje
narodni zastupnik
u Bačkoj, Vojvodini
Republici Srbiji
ili makar u ulici
s pogodnom lokacijom
za otvorenje auto-praonice,
a tako je lijepo
biti pisac,
jer pisci vole
političke stranke
i političke stranke
vole pisce,
jer je politička stranka
uvijek dobra stranka
i pisci su uvijek
dobri pisci
i zato što su
dobri pisci,
dobri pisci vole
političke stranke
i zato političke stranke
vole dobre pisce –
a sudac uvijek kreće
na svoj posao
devedesete su prošle,
u tržnim centrima
u Subotici
možeš lijepo kupiti
Eva sardine
u biljnom ulju
proizvedene u Zadru
prema Pravilniku
o kvaliteti riba
i možeš kupiti
dodatak jelima
s povrćem i začinima
pikant Vegetu
i što zaključiti
u legendarnoj Subotici,
zvrlji li i tebi
SMS u džepu?
Držeći joy-stick
mene neizmjerno raduje
što sam dobar pisac,
kao što su dobri
i svi hrvatski pisci
u Bačkoj, Vojvodini,
Republici Srbiji
i brojimo i brojimo
očekujući nastavak
koji često volimo
zvati početkom,
a u kuhinji je stol
i na stolu Eva,
a ispod stola stopala
na kuhinjskom podu,
u noći zatitra svjetlo
iz soba višekatnica
kada se mijenjaju
televizijski programi
daljinskim upravljačima,
poljubim se sa ženom
uvijek prije spavanja
očekujući nastavak
dok pritišćem
njeno srce.

Predvečer sam bio zadovoljan što sam napisao ovaj tekst koji ću pročitati tijekom 55. Kolonije književnika u Kanjiži, zadovoljan što ću biti na mjestu susreta koje će i ove godine biti jedan od znakova stanja duha i svjedočanstvo o našem aktualnom vremenu, a navečer sam s uživanjem, po tko zna koji put, pogledao jedan od nastavaka kultnoga SF-horrora Alien u kojemu je zastavnica Ripley ponovno usmrtila čudovište. Dan je bio kompletan. Demoni lakoće i površnosti mogu nastaviti svoj ples, ali ja nisam putnik, putnik bez karte!

Tekst pročitan na 55. Koloniji književnika u Kanjiži, 8. rujna 2007.