NovostiPretragaO projektuMapa projektaKontaktPomocProjekat RastkoPromena pismaEnglish
Projekat RastkoBogoslovlje
TIA Janus

Jeromonah Jovan (Ćulibrk)

O muzici i vaspitanju
Jedan ogled

Duhovna sladost božanstvenih pesama
izražava nasladu božanstvenih blaga,
koja uznosi duše k čistoj i blaženoj ljubavi Boga,
i koja sugeriše još veću mržnju prema grehu

Sveti Maksim Ispovednik, Mistagogija

I. O saglasju u imenu Hristovom

U molitvi trećeg antifona na liturgiji Svetog Jovana Zlatoustog, samo djelo liturgije nam se otkriva kao saglasje: O' τας χοινας τατας χαι συμφωνους ημιυ παρισαμενος προσευχασ (=Ti Koji si nam darovao ove zajedničke i saglasne molitve...) kaže liturgički tekst. Zatim on u sljedećoj rečenici utemeljuje liturgijsko načelo επι το αυτο (DA 3:1), "sabranja svih (=Crkve) na jedno mjesto"[1] na Hristovim riječima da je On "gdje su dva ili tri sabrana" i to "u ime moje" (Matej 18:20): "ο και δυσι και τρισι, σθμφωνουσιυ επι τω ονοματι σου (=Ti Koji si dvojici ili trojici usaglašenima u Ime Tvoje)..." Očigledno pretpostavljajući poznavanje Pisma, liturgički tekst biblijsku riječ "sabrani" ("συνηγμευοι") istovremeno tumači i nadograđuje pretvarajući je u "usaglase" ("συμφωνουσιν"). Dakle, prisustvo Gospodnje nije plod samo fizičke okupljenosti (mada se i ona podrazumijeva) oko Hrista, već se od dvojice i trojice sabranih u ime Hristovo očekuje i unutrašnja usaglašenost istinite vjere i istinitog života u kojoj kao da se Hristos i Njegovo Ime ne odvajaju. Prisustvo Gospodnje ovdje je pak izjednačeno sa "poznanjem istine Tvoje" (jer je On "put, istina,...") u sadašnjem vijeku i "životom vječnim" ("...i život." - Jovan 14:6) u budućem.

Shodno svojoj uvodnoj ulozi u liturgiji (episkop ili načalstvujući u hram je ulazio tek današnjim malim vhodom) ova molitva nam, dakle, ukratko daje preduslov, metod i cilj nastupajućeg liturgijskog djela: preduslov je sabranje, metod saglasje a cilj - sabrati se i usaglasiti u imenu Hristovom, koje kao da je eshatološki neodvojivo od pričešćivanja Njim samim, kako nam je to On i posvjedočio u prvom opisu liturgijskog djela Crkve, Otkrivenju Jovanovom[2]: "Onome ko pobijedi...daću kamen bijeli, i na kamenu Ime novo napisano, koje niko ne zna osim onoga koji ga prima..." (Otkrivenje 2:17) a to ime je i Hristovo Ime ("i Ime Njegovo biće na čelima njihovim" - Otkrivenje 22:4), koji objavljuje Ime Oca: "και εγνωρισα αυτοις το ονομα σου και γνωρισω... (=I objavih im Ime Tvoje i objaviću)" (Jovan 17:26).

Muzika Crkve je zvučna, tvarna, projava tog unutrašnjeg saglasja koje objavljuje Ime Oca, projava prisustva Gospodnjeg i ikoničnog bića čovjekovog, projava Bogočovjeka, pa zato i projava Crkve. Ona je, kako kaže Vladika Budimski Danilo, prvo "odraz prisustva Svete Trojice u muzici Liturgije. Prvo, Sveplodna Tišina - muzička ikona Boga Oca - kao Izvora. Drugo, Melodija u jednoglasju - to je Vaplotenje Boga Sina, ta čujna slava Očeve Tišine. Treće, Ison - taj tihi bruj Svetoga Duha Boga Ishodećeg iz Tišine Oca."[3] Ali je istovremeno sa ovom "nasladom božanstvenih blaga", kao što kaže Sveti Maksim Ispovjednik, muzika Crkve i "uznošenje duše k čistoj i blaženoj ljubavi Boga i sugerisanje još veće mržnje prema grijehu"[4], podvig, kretnja čovjeka ka Gospodu. Naročito u ovom drugom vidu svog sugubog bića, muzika je metod pedagogije[5] Crkve kojim ona vaspitava čovjeka za Carstvo Nebesno, za otvaranje svoga bića prema Svetoj Trojici i njenom nadumnom i nadzvučnom saglasju, kao i za njegovo otvaranje prema bližnjem bez čijeg glasa nema ni mogućnosti saglasja, stoga ni upodobljenja Svetoj Trojici, pa ni Spasenja. Zato se ovdje može parafrazirati svetootačka riječ: "Čuh glas brata svoga - čuh glas Boga svoga". Glas je dakle neodvojivi dio ličnosti ljudske, pa stoga i Ličnosti Bogočovjeka Hrista a time i eshatološka i spasena realnost.

Stoga se muzika Crkve iz njenog bogosluženja kao blagodatni dar Duha Svetoga rasprostire na sve što je ljudsko: "naslada božanstvenih blaga" prožima i preobražava svaki damar čovjekovog života, od začeća - kroz ritam i melodiju majčinog tijela, njenog govora, molitve i pjesme - do smrti i konačno do beskrajnog slavoslovlja vječnosti u kojoj "...Heruvimi i Serafimi pobjedničku pjesmu poju, kliču, uzvikuju i govore" a "sa ovim blaženim Silama i mi" - već i sada u Liturgiji - "kličemo i govorimo: Svet jesi i presvet, Ti i Jedinorodni Sin Tvoj i Duh Tvoj Sveti."

II. Od Adamovog glasa do Ovaploćene Riječi

Kao što u Liturgiji u slavoslovlju imenujemo Svetu Trojicu projavljujući svoje usinovljenje (Rimlj. 8:15), tako je i Adam u saglasnosti sa Duhom Svetim imenujući tvorevinu ("kako Adam nazove koju životinju onako da joj bude ime" - Postanje 2:19) projavljivao svoje sinovsko naznačenje. Štaviše, on imenuje i ženu, suvereno vladajući bogopodobnim darom jezika, koji se tada i sastojao isključivo od imena, pa su ime i riječ bili sinonimi.[6] Kada čuje glas Gospodnji i prvi put se od njega poplaši (Postanje 3:10), tim strahom počinje istinski pad Adamov: odbijanje da se pokaje, izgnanje iz Raja, i oblačenje u kožne haljine jezika koji više ne imenuje biće stvari, nego ih opisuje: "nadjede ženi svojoj ime Eva, zato što je ona mati svim živima" (Postanje 3:20). Zato se riječ i jezik u cijelom Starom Zavjetu, sve do Jovana Krstitelja, izjednačavaju sa ovim Adamovim zacenjenim od plača glasom, koji nema značenja, nego on tek sa drugim glasovima ima mogućnost da se usaglašava i obrazuje značenje. Praroditelj izgnan iz Raja, vapijući za izgubljenom zajednicom sa Tvorcem, "stenja oumilitel'nym'' glasom''"[7], žedan upravo značenja kojeg njegov nemušti jezik više nema.

"Ime" koje je Adamov i Nojev porod pokušao da "stekne sebi" zidajući kulu od opeka u Vavilonu (Postanje 11:4) ime je amartizovanog, zemljanog čovjeka[8], pokušaj da se izbavi od plača Adamovog i sam prida značenje svom imenu prostim spajanjem glasova kao opeka. Stoga je ono - (bez)ime nebića - "χαιρετε δε οτι τα ονοματα υμων εγραφη εν τοις ουπανοις (Radujte se jer su imena vaša zapisana na nebesima)" (Luka 10:20) kaže sam Hristos. Raznoglasje koje je spriječilo da se čovjek usaglasi u samodovoljnosti, pojava različitih jezika - to je plod različitog slovljenja o Bogu (Sveti Maksim Ispovjednik u Odgovorima Talasiju), dakle razvijena "kožna haljina" (Postanje 3:21), mjera pedagogije Božije, iza koje će postepeno uslijediti projavljivanje nekadašnjeg smisla kojeg je jezik imao u Raju, da bi se ispunilo u neizrecivom pedesetničkom saglasju Duha Svetoga u Imenu Hristovom.

Kako svaki jezik karakterišu posebni ritam i melodija, koji se samo izvijaju u muziku, Vavilonskom pometnjom zemlju odjednom nastanjuju i različite melodije i različiti ritmovi, različite muzike. Kako je, opet, raznojezičje bilo samo projava različitog nastrojenja ljudskih srdaca u Vavilonu, potencijalno ujedinjenih samo u kakofoniji "zemljanog" imena, to će i svaka od novonastalih muzika da svjedoči o tom posebnom nastrojenju. Dakle, nastaje ono što danas poznajemo kao posebne muzičke tradicije koje će sebi izgraditi različite ritmičke i tonske sisteme, različite instrumente i konačno različite uloge muzike u narodima, koje su sve, slijedimo li Svetog Maksima, plod bogoslovlja tog naroda.

ΙΙ. 1. Vaspitač za Liturgiju

U središnjem momentu istorije Starog Izrailja, u trenutku kada Jevreji izlaze iz Egipta i počinje da se ispunjava obećanje Avraamu ("i narod poboja se Gospoda, i vjerova Gospodu" - Izlazak 14:31), liturgičko predanje Crkve nam posvjedočava prvi trenutak kada se Sveto Pismo izvija u pjesmu (Izlazak 15:1-19), tj. kada Mojsije i njegov narod zapoju Gospodu po prelasku Crvenog mora, izbavljenju od Faraona, i što je najvažnije - polasku za Obećanu zemlju. Ona je toliko važna da je mi kao Prvu biblijsku pjesmu pojemo na večernjoj službi Velike Subote[9], pred Liturgiju Svetog Vasilija Velikog - u stvari već na samu Pashu, kao i Jevreji.

Pri tom, mi je i pojemo onako kako su to učinili Jevreji - antifono. Jer kaže Pismo: "Tada zapjeva Mojsije i sinovi Izrailjevi ovu pjesmu Gospodu, i rekoše ovako: Pjevaću Gospodu, jer se slavno proslavi...I Marija proročica sestra Aronova uze bubanj u ruku svoju; a za njom izidoše sve žene s bubnjima i sviralama. I otpijevaše (εζηρχε) im Marija: pjevajte Gospodu, jer se slavno proslavi" (Izlazak 15:1, 20-21).

Ako je Zakon bio vaspitač za Hrista, onda su Mojsijeva pjesma i Marijini bubnjevi, kao i devet biblijskih pjesama koje slijede za njima, i Psaltir i Pjesma nad Pjesmama - starozavjetna pedagogija za Liturgiju, praobraz toliko savršen da ga je Crkva počastvovala nepromijenjenim učešćem u Novozavjetnoj Pashi.[10]

Ako je to igdje vidljivo, onda je to u Psaltiru i njegovom tvorcu i/li nadahnitelju - Davidu. "Knjiga Psalama je kao rajski vrt koji s pesmom nosi u sebi ono što ima i pevajući pokazuje svoje bogatstvo...,"[11] veli Sveti Atanasije Veliki podrazumijevajući pod "rajskim vrtom" Hrista. Sav je David u praobrazu Hrista, pa čak i njegov ulazak u Svešteno Pismo projavljuje carsku silu Hristovu nad tvorevinom, i to nevidljivom: "I kad bi duh Božji napao Saula, David uzevši gusle udarao bi rukom svojom, te bi Saul odahnuo i bilo bi mu bolje, jer bi zli duh otišao od njega" (Prva knjiga Samuilova 16:23).

David je pastir, i to nije važno samo kao praobraz: to je i svjedočanstvo Davidovog vaspitanja liturgijskim, bogoslužbenim, etosom od "mladih noktiju", jer ako zlog duha i tjera Duh Božiji koji počiva na Davidu, to ga Bog nije izlio iznebuha i na nepripremljena čovjeka. Još Saulove sluge kažu "da potraže čovjeka koji zna udarati u gusle...i olakšaće ti"[12] što znači da je iscjeliteljska uloga muzike bila znana u Izrailju. Štaviše, zaključak je njihov za Davida: "...i Gospod je s njim" što znači da je svirač bio onaj koji uzvodi narod ka Gospodu, pa je i služba Levita bila uzvišenija od ostalih - samo onaj koji se smio dotaći kovčega Zavjeta, smio je i zasvirati pred Gospodom u hramu. A David je očigledno od malena kao pastir bio pozvan i poučavan da muzikom ispituje i iscjeljuje ljudsku dušu natapajući je Duhom Božjim - prvo svoju pa svih ostalih; i tek na tu pripremljenost, koja je očigledno bila sastavni dio jevrejskog vaspitanja, došao je dar Duha Svetoga i poznavanje ljudskog srca i ljudske duše.

Zato Sveti Atanasije može reći da Knjiga Psalama "ima uz to još i konkretnu sliku ponašanja svih duša...da je u rečima ove knjige izmeren i zahvaćen sav ljudski život, duševna raspoloženja i misaoni pokreti"[13], jer se osvjedočio u iscjeljenje i spasenje kroz Hrista cijelog čovjeka bez ostatka. Sav je David i Knjiga njegova - hristoobrazan, i još više, sav je liturgičan - usmjeren na bogočovječansku Ličnost Hristovu, i sav je u pripremanju za Hrista i Njenu konkretnu liturgijsku (=crkvenu) projavu. Ali je očigledno da je i sva jevrejska pedagogija bila pedagogija vrline i da je ta vrlina najlakše prenošena muzikom kojom se djeca pitaju još od majčine uspavanke: psalmopoj "raste zajedno sa decom" (Sveti Jovan Zlatousti) "mlade poziva na razboritost, devstvenicama daruje celomudrenost, starima pruža sigurnost, grešnike poziva na pokajanje"[14] - "da bi svim snagama i moćima ljudi voleli Boga i da bi se time sve snage duše uskladile"[15] kaže Sveti Atanasije.

ΙΙ. 2. Vaspitač za ropstvo

Sa druge strane, Sedma i Osma biblijska pjesma, koje poju prvo Tri Mladića u Vavilonskoj peći a potom i mi do današnjeg dana uz sedmu i osmu pjesmu jutarnjih kanona, upućuju nas na potpuno drugačiju upotrebu muzike kakva je sazrijevala uporedo sa Davidovom. Kada Navuhodonosor naumi da cijelu njemu raspoloživu vaseljenu natjera da se pokloni zlatnom kipu koji je podigao - posredno u stvari da se poklone njegovoj moći, njemu - on naređuje da se to učini "kad čujete rog, svirale, kitare, gusle, psaltire, pjevanje i svakojake svirke" (Danilo 3:5,7,10,15). Ovaj prenakićeni i tavtološki opis koji se potom još i tri puta ponavlja stižući na ivicu parodije, uopšte nije slučajan: on predstavlja brižljivo opisanu magijsku radnju. Precizan ritual zasnovan na proučenom uticaju svakog nabrojanog instrumenta i na ponavljanju[16] ima za cilj da navede na poklonjenje.

Dok je Zlatousti za Psalme mogao reći da je njihovo pojanje uvedeno "zbog naše tromosti i neradljivosti, jer ništa tako ne uzvišuje i okriljuje dušu našu, ne odvezuje je od zemlje, ne oslobađa je telesnih sveza" te hrišćani pojući ih nadilaze prirodu pa David "zemlju pretvara u nebo"[17], u Vavilonu vidimo kako psihosomatska priroda muzike biva zloupotrebljena a čovjek podvlašćen prirodi, sopstvenom tijelu koje bez Duha Božijega (osim Tri Mladića) ne može da se odupre prirodnim zakonima. Muzika se po svome biću najsavršenije dotiče ljudskog tijela i uma i najsavršenije ih pokreće i opija, po genijalnom smrtonosnom poređenju njujorške pjesnikinje i pjevačice Peti Smit (Patti Smith): "Neka čudna muzika me uznosi/kao heroin".[18]

"Ritam i harmonija", kaže Verner Jeger (Werner Jaeger) razlažući Platonovu kritiku drevnojelinskog muzičkog obrazovanja[19], "stižu do najveće dubine u unutrašnjosti duše i u njoj ostavljaju najdublji trag"[20]. Zato su "pesništvo i muzika oduvek bili osnov duhovnog obrazovanja i podrazumevali su i moralno i religiozno vaspitanje"[21] drevne Jelade.[22] Šta Platon zamjera? Kao što je na sceni igra podredila sebi pjesništvo, tako je "poezija na koncertima bila služavka muzike."[23]. Međutim, muzika "ne podrazumeva samo ton i ritam, nego i (...) izgovorenu reč, logos"[24] a "najviši zakon skupnog delovanja ta tri elementa (...) leži, smatra Platon, u tome da se ton i takt podrede reči."[25] U tom vapaju za Logosom, on naglašava da nije bilo koja riječ vaspitna, imajući u vidu "oblik i obris svih naglašeno vrednosnih predstava - posebno onih o božanstvu i o suštini ljudske αρευε - koje njegovo delo utiskuje u detinju dušu"[26] pa se stoga poetična i prijatna poezija (ona u kojoj je riječ podređena melodiji ili pjesničkoj slici, fantaziji) uklanja iz vaspitanja jer zvukom porobljava tijelo a slikom um, a dječak i mladić se "da bi se razvili u slobodne ljude, moraju više bojati ropstva nego smrti."[27]

No, dok ovdje um i tijelo igraju opijeni muzikom u bitijnoj odsutnosti Logosa Božijeg, David uprkos poruzi igra pred Kovčegom Zavjeta pokrenut Duhom Svetim (Druga Knjiga Samuilova 6:16-23) izobražavajući igru kojom će se punota ljudske prirode obradovati njenom Spasitelju i dokinuti Stari Zavjet. Kada naime Bogorodica nakon Blagovijesti pozdravi Jelisavetu i "kad Jelisaveta ču pozdrav Marijin, zaigra dijete u utrobi njezinoj, i Jelisaveta se ispuni Duha Svetoga" (Luka 1:41).

Sav je Stari Zavjet i stari svijet pripremao dolazak Ličnosti Hristove, u kojoj je punota tvari - pa i punota njenog sklada, muzike. Zato Jovan igra u utrobi - ne kreće se više po ritmu majčinog srca, nego po ritmu nadljudske, Hristove, radosti, jer je Hristos bivajući iznad svake muzike - sam muzika; zato majka Hristova i Zaharija ispjevavaju posljednje biblijske pjesme, prve bez bubnja i kitare - jer joj je svanulo Sunce u utrobi i više se ne opisuje Hristos - evo Me! I više nema obećanja Avraamu, i on ulijeće u posljednje stihove posljednjih pjesama biblijskih ("...τω Αβρααμ και τω σπερματι αυτου..." - "Avraamu i sjemenu njegovu", Luka 1:55; "Avraamu ocu našemu", Luka 1:73) da bi javio da je Ispunjenje tu! I više nema bubnjeva jer iz čovjeka se čuje "glas Njegov kao huka velikih voda" (Otkrivenje 1:15), koji je "svuda i sve ispunjava", glas i huka Duha Svetoga. I konačno, po Njegovoj melodiji igra sveštenik na Liturgiji.

ΙΙ. 3. Glas vapijućeg u pustinji i Ovaploćena Riječ

Podobno liturgijskom činu, i na početku novozavjetne mistagogije stoji jedno saglasje: kada prva tri Jevanđelista hoće ne da opišu, nego da odrede ličnost Svetog Preteče[28], oni naizgled nevezano jedan s drugim koriste isključivo proroštvo Isaijino "...φονι βοωντος εν τη ερημω ετοιμασατε την οδον Κυριου... (= Glas nekoga koji viče: pripravite u pustinji put Gospodnji)" (Isaija 40:3) sve dok Jovan Bogoslov ne istakne da on za sebe "reče: Ja sam glas vapijućeg u pustinji: Poravnite put Gospodnji..." (Jovan 1:23). Ako je to svjedočanstvo Jovana Krstitelja izabranima ("poslaše Judejci iz Jerusalima sveštenike i levite (čije uho poznaje saglasnost - primjedba naša) da ga zapitaju: Ko si ti?" - Jovan 1:19) od Izabranog Naroda, zašto sebe "najveći od svih rođenih od žene" (Matej 11:11) - a prije njega prorok koji ga je prorekao jer je "ličnost...toliko važna u bogočovečanskom domostroju spasenja"[29] i ono najviše što smo mi ljudi pored Bogorodice imali da prinesemo Logosu Božijem[30] - ne naziva riječju?

Zato što Sveti Preteča, čije je ime (=blagodat Božija) razvezalo usta rođenom ocu, zna da za njim ide istinita Riječ: "Putem se naziva Evanđelje, a stazama zakonske odredbe, koje su ovetšale i stare"[31]. Ide ipostasna Riječ Očeva koji nam sada konačno "govori samim Sinom Svojim"[32]; kao odgovor na Bogorodičino "Ιδου η δουλη Κυριου; γενοιτο μοι κατα το ρημα σου (=Evo sluškinje Gospodnje - neka mi bude po riječi tvojoj!" - Luka 1:38) Riječ dolazi da se u njoj obnovi sva tvar i simvolično razveže sveštenički nedug: novozavjetni arhijerej, ikona Hristova, prizvan je da "pravilno upravlja riječju (του λογον) istine Tvoje". A grijeh je bio toliko umrljao obraz Božiji u čovjeku da on bez Hrista - kao ni praotac Adam - nije bio u stanju da uobliči riječ spasenja; ništa više od Adamovog glasa stenjanja pred rajskim vratima. On, Jovan, je "postao glas. Kad su ga pitali, on nije govorio svoje ime: nisam ja ni čovek! Kako je strašno biti čovek! Ja, ja sam samo glas u pustinji, u pustinji, jer su ovaj svet ljudi gresima svojim pretvorili u pustinju, u pustinju od zemlje do neba."[33]

U Imenu svome, kojim Hristos Ime Oca "objavi ljudima koje si mi dao od svijeta" (Jovan 17:6) sabiraju se konačno glasovi u riječ "kao što je ovaj hleb (koji lomimo) bio rasejan po gorama i sabran postade jedan"[34] hljeb života, "poznanje tebe jedinoga istinitog Boga" (Jovan 17:3) "čija je Riječ Istina" (Jovan 17:17). A u vode Jordanske nad kojima se javlja Sveta Trojica kao da se sliježe huk svake tvari od Postanja, tvari koja se iz "uzdisanja i iščekivanja da se jave sinovi Božiji" (Rimljanima 8:19,22) izdiže u svekosmički ison, ispunjujući Davidovu riječ da "bezdana bezdanu dozivlje glasom slapova tvojih" (Psalam 41:7) pozdravljajući Tvorca koji je došao da ju očisti i usinovi; bezdan tvari doziva bezdan Trojice osjećajući pedesetnički huk Duha kojim će da kliče "Ava, Oče"[35].

III. SOGLASNO SLAVIM'' SVESVJATAGO DUHA

Kada sedme nedjelje po Pashi pojemo tropar Ocima Prvog vaseljenskog sabora, govoreći kako je preproslavljen Hristos jer je "svёtila na zemli otcy naši osnovavyj, i tёmi ko istinnёj vёrё vsja ny nastavivyj"[36], mi najavljujući njegovim osmim glasom tropar nastupajućeg praznika Silaska Svetog Duha obznanjujemo da smo primili punotu domostroja spasenja: nakon što "Ime Tvoje Gospode, divno i slavno...mi prizvasmo"[37] u krštenju, prosvećeni i u Pedesetnici miropomazani "soglasno slavim'' (=sveštenodejstvujemo "δυναμει του αγιου δου Πνευματος... silom Svetoga Tvoga Duha"[38]) svesvjatago duha"[39].

Ovo evharistijsko i pedesetničko saglasje zasnovano na Imenu Božijem i u Imenu Božijem i jeste u stvari muzika Novog Izrailja: "Zajednički praznik i za nebeske i za zemaljske žitelje: jedno pričešće, jedna radost, jedna služba. Ovo se ostvarilo silaskom Vladike, i zapečatio je Duh Sveti: harmonija zvukova se složila po Očevom blagovoljenju. Ona ima sklad odozgo, blagodareći Svetoj Trojici."[40]

Taj sklad istinite vjere i istinitog života je sklad unutrašnjeg čovjeka, i on ne mora da se čuje[41] da bi se prenio - slično Apostolu Petru koji se u dan Pedesetnice obratio srcima onih koji su se okupili u Jerusalimu. Zato privodimo jedno savremeno, skoro nasumce izabrano, svjedočanstvo: "U predvorju čujemo unjkavo staračko čitanje čteca...njegov jedva-glas se nekako vukao po podu, ali se na čudesan način ipak probijao do mozga; on kao da se izvijao da u žrtvenom naporu dotakne smisao...Kada je na red došao jedan žustri, sredovečni, molitva, koja se kod starca pobedonosno probijala ka nebu, sada je splasnula, umesto ka Gospodu, "pojurila u mišovu rupu", kako se izrazio hilandarski pekar."[42]

Potreban je, dakle, i čovjek, kako opisuje Sveti Maksim Ispovjednik: "Ova dekada (um i razum; mudrost i razboritost; sozercanje i delanje; znanje i vrlina; nezaboravno znanje i vera) čija reč proizvodi zvuk udaranjem po njoj Duha pomoću druge blažene dekade zapovesti, proizvodi savršene i harmonične tonove umne muzike, kojima se proslavlja Bog."[43] Novozavjetni pedagog ima dvostruk zadatak: "ne mogu hrišćani da veruju u Hrista i u Svetu Trojicu a da tu veru ne prati i istinski, posvećeni i osvećeni sveti život," veli Vladika Atanasije objašnjavajući ulogu ranohrišćanske himne Svjetlosti tiha u životu Crkve, pa tako i u njenoj pedagogiji, "...i zato nas Bog (ustima pjesnika i pojaca - npomena naša) poziva istovremeno i u spasenje i u svetost, što je u Hrišćanstvu jedno i isto."[44]

Sirijski jeretik "Vardesan je,” veli Teodorit (Kirski), "kroz spajanje bezbožnosti sa prijatnim napevom pružao zadovoljstvo slušaocima, vodeći ih tako u pogibao. Zato je Jefrem (Sirin) uzeo od njih harmoniju napeva i, prisajedinjujući tome svoje blagočešće (=pravoslavlje), pružao je na taj način slušaocima istovremeno i prijatan i koristan lek."[45] Sveti Jefrem liječi vjeru svojih slušaoca, a David - imajući u sebi "savršenu teologiju"[46] "kroza sve naš život čini anđelskim."[47]

III. 1. Novozavjetna tkanica zvuka

Stoga i žitije Davidovo ponavlja se u žitiju jednog novog Davida, Prepodobnog Jovana Kukuzela. Ne kod ovaca, nego u carskom dvoru vaspitava se ovaj izabranik Bogorodičin, slično Svetom Kirilu Slovenskom, i obojica se vaspitavaju u poznanju Svete Trojice i u cjelomudrenosti. Obojica će uložiti ogroman trud da se izbave sa dvora i odu u pustinju. Ali, kako je moguće bilo i vaspitati se tako na dvoru, pri tom bivši još i načalnik dvorskih pjevača? Tako što "kada sunce svetlo sija i kada se vratimo svom poslu, molitva je naš pratilac na svim mestima, da bi začinila naš rad himnama, kao jelo solju,"[48] veli Sveti Vasilije Veliki; "u domovima devstvenica i tkaonicama, David je i tamo prvi i srednji i poslednji!", kaže Sveti Zlatoust.[49] Novozavjetni čovjek sav je u muzici Hristovoj - kao simvol tvari i ispred tvari, ni muzički instrumenti se više ne slažu jedan uz drugi, nego uz onu Melodiju koja je Ovaploćeni Sin Božiji. Kako nam svjedoči grčka narodna muzika koja prenosi Kukuzelovo stvaralaštvo, pa i - koliko god podložna ozbiljnoj raspravi - ogromna zbirka Kukuzelovih dvorskih pjesama koju je skupio i izdao Hristodul Halaras, trojična struktura u njima ostaje nedirnuta, osim što se spušta za stepenicu niže: glas pjevača ili vodećeg instrumenta umjesto iz tišine rađa se iz liturgičke melodije, prenoseći blagoslov hrama na dom, dvor, vojsku, brak, rad i svaku stvar zemaljsku, uzvodeći je i pripremajući opet da plodove svoje prinese u hram Božiji. A tkanica zvukova harfi, sazova, kavala, gadulki - plete ison u kome svaka boja i udar ima svoje mjesto, svako drvo, kamen, opeka i žica daje svoj zvuk u sazvučju svijeta koje čeka opet veče i priprema se tako da zaćuti pred carem svih zvukova - ljudskim glasom kojim blagosilja duša čovječija Gospoda (Psalam 103.) i ispovijeda Ime Hristovo.

Zato se i Sveti Jovan Kukuzel nad tom tkanicom ne gadi i s njome ne ratuje - on se u njoj vaspitava za ono više i nedohvatnije i nadprirodno - neprestano prebivanje u Imenu Gospodnjem: onom nedokučivom Logosu koji nadvlašćuje sve, za kojim je čeznuo Platon. Kako nam svjedoče oni pjevači i svirači koji su do danas sačuvali drevnost, u toj muzici nema sentimentalizma, nema ni samozadovoljstva. Pjeva se i svira da bi blagoslov hrama iz koga je pjesma istekla bio na nama i da bismo se za hram pripremili; pjeva se i svira iz ljubavi a kod najboljih iz obaveze prema daru koji im je darovan. Ali pjevaju i sviraju svi i pjeva se i svira za sve - sav narod Božiji, svu prirodu, jer su prema bogoslužbenom i prirodnom poretku svijeta postojale jutarnje, dnevne, večernje i noćne pjesme, pjesme proljetne i zimske, svadbene i pogrebne.

Konačno, i kada se samo svira, osjeća se da se melodija istočila iz pojanja i da se u njega vraća. U logocentričnosti novozavjetnog čovjeka sadržana je i Davidova vrlina i Platonov smisao, po riječi Jovana Zlatoustog da "Ko priziva Davida sa Psaltirom, taj priziva samoga Hrista."[50]

III. 2. Suton srpskog sela

Stoga se danas jasno može opredijeliti trenutak kada je izvršen najopsežniji udar na hrišćansko ustrojstvo kosmosa srpskog naroda, koji je uprkos novoj vlasti, koja je stvarala psevdo-urbani mentalitet, na selu bio zadržao trezvenost i stvaralačku dimenziju - stid i osobinu da sam pjeva i pripovijeda, sve do polovine sedamdesetih godina. Od trenutka kada se pojavio proizvedeni bastard narodne i urbane kulture - sa "novokomponovanom narodnom muzikom" na jednom polu i Bijelim dugmetom na drugoj - te kasetofon kao idealan tehnički medijum[51] trebalo je samo nekoliko godina (do 1980.) da pjevanje na srpskom selu postane rijetkost, drevna pjesma nepoznata, a raslabljeni sentimentalizam i sevdah - stanje duše srpskog seljaka. Srpsko dijete se vaspitava pjesmama koje govore isključivo o muško-ženskim odnosima, dok početkom osamdesetih - po ugledu na Lepu Brenu - djevojčice ne počnu i da oblače kao male bludnice.

Istovremeno, ruinira se i grad: Bijelo dugme i čitav niz sarajevskih grupa unosi "seljačku" retoriku[52] koja postaje u stvari zvanična kultura[53], sa ključnom podrškom u novodošavšim žiteljima velikih gradova. U isto vrijeme, nekoliko grupa koje ponekad pokušavaju da nađu amalgam roka i srpskog muzičkog i pjesničkog nasljeđa (Smak...) bivaju skrajnute. Interesantno je da se Bijelo dugme kalemi na crnačku, soul baštinu pop-kulture (ekstatičnu emocionalnost, seksualnost, igru) a Smak na bjelačku (tzv. bijeli bluz) smatrajući da je prešavši u bijele ruke - pogotovo u Britaniju - rok postao tradicija bijelog čovjeka[54].

Sve što je valjano u tim godinama stvoreno je kod Srba uglavnom u tom ključu - Šumadijski bluz, Bluz u parku Smaka, Kosovski božuri Yu-grupe. Za bijeli bluz je karakteristična određena patrijarhalnost, prvenstveno u svedenoj, jasnoj i čvrstoj formi, i emocionalna uzdržanost koja ne sprječava poletnost kakvu karakteriše recimo naš prvi glas: "njega krasi upravo njegova jednostavnost ali i veličanstvenost...omiljeni napev Arkadijana i Lakedemonjana i često je korišćen za vaspitavanje mladeži...onako kako sunce isušuje vlagu i proganja mrak, tako ovaj napev uništava flegmatičnost, lenjost, san i svaku teškoću..."[55] Čak i jedna novozavjetna (prvenstveno pokajna) srpska ploča, Sve što vidim i sve što znam Bjesova, dostiže vrhunac upravo u bluz pjesmi. Vjerovatno da će samo oni koji prođu kroz ova vrata biti u stanju da iz sačuvane tradicije obnove hrišćansku kulturu srpskog naroda.

Ali ako ima neke koristi od cijelog zla, to je da je potpuno pometena koncepcija (malo)građanske kulture XIX. vijeka, koja se svojom pokondirenošću prva postidila prostog, seljačkog Hrista, ne sluteći da sa srpske oranice i iz srpskog krša dozivaju Jovan Kukuzel i Digenis Akritas.

ΙΙΙ. 3. Oblik stvari koje dolaze

No, dok je kod nas riječ, koliko god izvitoperena, ipak ostala u središtu muzičkog predanja, sačuvavši zalog krštenja u srpskom narodu, na Zapadu se dešavaju mnogo radikalnije stvari. "Mislim da je jedna od uloga Umetnosti," govori Brajan Ino, vjerovatno najuticajniji muzičar savremenog svijeta, "da stvori lažni svet koji je u najmanju ruku analogan nekim stranama pravog sveta i da u okviru tog novog istraži neke nove obrasce ponašanja, koji u okviru stvarnog života još uvek mogu da budu preopasni ili nemerljivi (podvukao sam Ino)."[56]

Takva je ideja o uklanjanju glasa iz muzike, analogna uklanjanju središta, ljudskog lica, iz slike: "Glas je najuzbudljiviji instrument. Ali ja hoću da ga koristim kao instrument, a ne kao ličnost...Kad sam izbacio glas uveo sam slušaoca u svoju muziku na drugačiji način."[57] Dž. R. R. Tolkin (J.R.R. Tolkien), pisac Gospodara prstenova, u osnovu čitavog svog izmišljenog svijeta[58] stavlja muzičku - inače plotinističku - kosmogoniju u kojoj Jedini stvara Svete koji su izdanak njegove misli; on im predlaže muzičku temu koja se pretvara u Biće kada se pravilno odsvira.[59] Gubi se dakle logosnost - Platon se bunio samo zbog zanemarivanja riječi, a ovdje se riječ gubi potpuno a glas vraća u nemuštost[60].

Dok je kod starih Grka i u rok muzici utemeljenoj na bluzu dolazilo samo do izvitoperenja, zloupotrebe prirode, ovdje se direktno kreće protiv prirode: na osnovu eksperimenta ranih sedamdesetih, u drugoj njihovoj polovini pojavljuju se dva žanra koja su danas potpuno marginovalizovali svaku drugu muziku i nakon čijih radikalnih oblika (rejva i smrtnog metala - rave & death-metal) savremena muzika više ne poznaje razvoj.

U Bavarija-studijima u Minhenu 1976-77. nastaje disko - muzika za igru nastala ubrzanjem udaraca bas-bubnja (koji određuje ritam igre) iznad broja udara koji može da dostigne ljudsko srce. Posljedica je težnja tijela da pređe svoje prirodne granice: dok se u dotadašnjoj muzici uglavnom izvrtala melodija, usmjerena na um, sada se izvitoperuje ritam, koji je "tijelo" muzike i ona postaje i doslovno - ubistvo. Dok disko nastaje na crnačkoj soul tradiciji, u Engleskoj istovremeno nastaje hevi-metal kao jednako izvitoperenje bijele bluz tradicije - na kraju oni se svode na isto: stravično ubrzanje ritma s tim što se u disku koriste elektronski a u hevi-metalu - električni instrumenti. U oba slučaja rezultat je sagorijevanje, uništenje tijela koje već isključuje um,[61] kao pretpostavku postojanja čovjekovog i kao konačnu hulu na Ovaploćenog Boga: ne radi se o poricanju Ovaploćenja, koje je još Sveti Jovan Bogoslov davno utemeljio kao mjeru svake jeresi. Naprotiv, radi se o potrebi da se ubije tijelo kao Ovaploćenjem Hristovim osveštani hram Duha Svetoga i instrument najsavršenije muzike kojom se i za koju se vaspitavamo.

Obnoviti svijet zato danas znači za početak obnoviti prirodni poredak svijeta: u muzici to znači vratiti se prvo prirođenim čovjeku ritmovima a tek zatim graditi melodije. Drugo, vratiti se pjevanju i sviranju a ne proizvodnji i konzumaciji muzike koja postaje nepodnošljivo sveprisutna. I konačno - što je u stvari i prvo - vratiti se riječi i Imenu Hristovom u kojem je punota života i punota tvarnog svijeta, punota muzike. Koja je i danas silnija što je bliža tihom glasu u kojem bješe Gospod na Karmilu i najsavršenija kada je njen tvorac "kao nevino jagnje nijemo pred onim koji ga striže, ne otvara usta svojih."

Napomene

1 Parafrazirano; prvi je širu pažnju skrenuo na to otac Nikolaj Afanasjev u Trpezi Gospodnjoj; srpski prevod Svetigora Cetinje 1996.

2 Danas je utvrđeno da su mnogi odeljci iz apostolskih poslanica, osobito poslanice Apostola Pavla, bili prvobitno bogoslužbene himne, prerasle potom u apostolsku pouku." (Mitropolit Amfilohije, Liturgijska katiheza, u knjizi Osnovi pravoslavnog vaspitanja, Bratstvo Svetog Simeona Mirotočivog, Vrnjačka Banja, 1993., str. 184). Poslanice adresovane na sedam Crkava u Otkrivenju Jovanovom stoje na istom mjestu gdje su u Liturgiji i danas; i uopšte, Liturgija je u Otkrivenju vidljiva i oblikovno i sadržinski: "Kada vidilac tajni Božjih i pisac Knjige Otkrivenja piše: Ja, Jovan..., ispunjen Duhom u dan Gospodnji..., videh nebo novo i zemlju novu", to je isto kao da nam kaže: ja, Jovan, brat Vaš, učestvovah u Liturgiji." (Arhimandrit Vasilije Gondikakis, Sveta Liturgija - Otkrivenje nove tvari, Beseda, Novi Sad, str. 101)

3 Episkop (Budimski) Danilo (Krstić): Žertva hvalenia u tajni vizantijskog pojanja, u knjizi U početku beše Smisao, Hrišćanska misao/Svečanik, Beograd-Valjevo-Srbinje, 1996., str. 199

4 Sveti Maksim Ispovednik: Mistagogija, Izabrana dela, Eparhija raško-prizrenska, Prizren 1997., str. 196.

5 Liturgija je "najsavršenija katiheza, koja ne samo što vaspitava i prosvetljuje, nego i pita (=hrani)." Mitropolit Amfilohije, op. cit., str. 182

6 O tome opširno govori Vilhelm fon Humbolt (Wilhelm von Humboldt).

7 Slava na stihovnje stihire na večernjoj uoči Siropusne nedjelje; TRJIOD'' POSTNAJA, Čast'' I, Izdatel'skij otdel Moskovskoj Patriarhii, Moskva 1992., list Ov.

8 A "oni, pak, koji prave opeke, uvek su nagnuti dole i gledaju u zemlju...Oni su (u Egiptu) od opeka koje su pravili sazidali tri čvrsta grada:...slastoljublje, srebroljublje i slavoljublje, od kojih proizlaze svi gresi." Pouke Ave Doroteja, drugo izdanje, Manastir Hilandar, 1996, str. 103-104.

9 Vidjeti završni dio knjige oca Vasilija Gondikakisa Sveta Liturgija - Otkrivenje nove tvari.

10 U kanonima "starozavjetni" irmosi (koji sažimaju biblijske pjesme) određuju metriku "novozavjetnih" tropara koji im slijede, dakle "tijelo" novozavjetnog bogosluženja.

11 Atanasije Jevtić, jeromonah, Patrologija, druga sveska, Bogoslovski fakultet SPC, Beograd, 1984., str.

12 Prva knjiga Samuilova 16:16.

13 Patrologija, druga sveska, op. cit., str. 48.

14 Op. cit., str. 229

15 Op. cit., str. 48

16 O ovakvoj ulozi muzike dakako vrijedi vidjeti Elijadeovu knjigu o šamanizmu, ali još uputnije praksu rock-a kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, od My Wild Love The Doors i njene parafraze We Will Fall od The Stooges do precizno proučenih magijskih strategija Can, oslonjenih na međuratne avangardne eksperimente; Artoova (Antoine Artaud) knjiga Pozorište i njegov dvojnik je mnogo uticajnija nego što se obično misli. Sve to je brižljivo obrazloženo i pripremljeno u teorijskim i praktičnim radovima Brajana Inoa (Brian Eno), odakle je preko njegovih producentskih radova prešlo u masovnu upotrebu koja određuje muziku kraja HH. vijeka.

17 Patrologija, druga sveska, op. cit., str. 228-9.

18 "Some strange music drives me in/...like some heroin", Dancing Barefoot sa albuma Wave, 1978.

19 "Opisi muzičkog života onog doba jednodušno kude muziku zbog bujne emocionalnosti i podsticanja najraznovrsnijih strasti." Verner Jeger, Paideia, Oblikovanje grčkog čoveka, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1991., str. 352.

20 Op. cit., str. 354.

21 Op. cit., str. 346.

22 Zato je "grčko uvo osećalo fundamentalnu promenu muzičke harmonije kao političku revoluciju jer je nova muzička harmonija menjala duh vaspitanja na kojem je počivala država." op. cit., str. 352.

23 Op. cit., str. 352.

24 Op. cit., str. 345.

25 Op. cit., str. 351

26 Op. cit., str. 346.

27 Op. cit., str. 346.

28 Matej 3:3, Marko 1:3, Luka 3:4

29 Arhimandrit Dr Justin Popović, Tumačenje Jevanđelja po Mateju, Manastir Svete Ćelije kod Valjeva, Beograd, 1979. str. 48

30 Čto tebё prinesem'' Hriste...; kajaždo bo o tebe byvših'' tvarej blagodarenjie tebё prinosit'':...my že, mater' dёvu - četvrta stihira na Gospodu zavapih na Večernjoj službi na Rođenje Hristovo; Minjia mёsjac'' dekemvrjij, EUO-ri Srpskih pravoslavnih eparhija šumadijske i banatske, Kragujevac-Vršac, str. 462

31 Blaženi Teofilakt Ohridski, Tumačenje Svetog Evanđelja od Mateja, Manastir Visoki Dečani, 1995., str. 45

32 Molitva anafore na liturgiji Svetog Vasilija Velikog

33 Prepodobni Otac Justin, Beseda druga na Usekovanje Svetog Jovana Krstitelja, u knjizi Praznične besede, Naslednici Oca Justina i manastir Ćelije kod Valjeva, Beograd 1998., str. 317

34 Učenje Dvanaestorice Apostola, u knjizi Dela Appostolskih učenika, Hilandar-Tvrdoš-Sveti Simeon Mirotočivi-Stanišići, Vrnjačka Banja-Trebinje, 1999., str. 138

35 Rimljanima 8:15

36 TRJIOD'' CVETNAJA, Izdatel'skij otdel Moskovskoj Patriarhii, Moskva, 1992., list SD

37 Krštenje, molitva na osveštanju vode; Veliki Trebnik, Eparhija Raško-prizrenska, Prizren, 1993., str. 18

38 Molitva Heruvimske pjesme

39 Kondak Pedesetnice, TRJIOD'' CVETNAJA, op. cit, list SMGr

40 Sveti Jovan Zlatousti, Tumačenje proroštva Isaije, prema tekstu Katarine Olisevič Vizantijska muzika kao deo predanja Pravoslavne Crkve, "Svetigora" 3/1992, str. 55.

41 "Unutarnji logos je, dakle, kretnja duše koja nastaje u oblasti razuma, ali bez ikakvog izgovaranja; otuda mnogo puta, iako ćuteći, ostvarujemo u sebi potpun razgovor i u snovima vodimo dijaloge;" Sveti Jovan Damaskin, Istočnik znanja, Jasen, Nikšić, 1997., drugo, popravljeno izdanje, str. 217.

42 Pavle Rak, Približavanje Atosu, Prosveta, Beograd, 1989., str. 108-9.

43 Mistagogija, op. cit., str. 181.

44 Atanasije Jevtić, Episkop Mostarski, Zahumsko-hercegovački i Primorski, Svetlosti tiha, u knjizi Zagrljaj svetova, Pravoslavna Duhovna Akademija Svetog Vasilija Ostroškog, Srbinje, 1996., str. 185.

45 Patrologija druga sveska, op. cit., str. 257.

46 Sveti Vasilije Veliki, prema Patrologija, druga sveska, op. cit., str. 99

47 Op. cit., str. 229.

48 Prema Konstantinu Kavarnosu, Vizantijska misao i umetnost, Pravoslavlje, Beograd, 1978., str. 83

49 Prema Patrologiji, druga sveska, op. cit., str. 229.

50 op. cit., str. 228.

51 A "medij je poruka", prema savršenoj definiciji Maršala Mak Luana (Marshall McLuhan); vidjeti Gutenbergovu Galaksiju. U ovom slučaju, poruka je obeskorijenjenost (kasetofon se lako prenosi - nimalo slučajno da su ga najčešće donosili gastarbajteri) i nemar (kaseta se lako nosi, jeftina je, može da se presnimi). Gramofon pak podrazumijeva uređen prostor i čuvanje ploča ni po čemu različito od knjiga. Kasete se ne čuvaju jer hitovi prolaze.

52 Požurite konji moji, Bekrija si, cijelo selo viče...

53 Bijelo dugme u vrijeme tvrdokornog socijalizma snima sa najboljim producentima i studijskim muzičarima u najskupljim londonskim studijima i istovremeno ide po radnim akcijama, gostuje u svim zamislivim radio i TV-emisijama, priprema ploče u vojnim odmaralištima - a da pri tom nema nikakvu ulogu pred zapadnim svijetom; njihova je uloga bila potpuno unutrašnja:bio je to savršeni izraz skorojevićevske ekstatičke kulture zrelog doba titoizma; tema posebne rasprave bi morao biti odnos ovog populizma prema spomenicima NOB-a koji se od početka sedamdesetih podižu u maniru polokovskog (Jackson Pollock) apstraktnog ekspresionizma.

54 Zaleđinu za to imaju u načinu na koji su određene evropske grupe uspjele da svoje nacionalne tradicije izraze novim, električnim, jezikom. Za prelaz iz crnačkih u bjelačke ruke vidjeti knjige Greil Markusa (Grail Marcus) Mystery Train i Čarls Šaar Mareja (Charles Shaar Murrey) Hendrix. Karakteristično je da bijeli bluz u Americi sviraju uglavnm konzervativni Južnjaci.

55 Mihail Skabalanovič, Tumačenje tipika, knjiga I, Sremski Karlovci 1995, str. 79

56 Brian Eno, Zaobilazne strategije, Radionica SIC, Beograd, 1986. str. 52-3.

57 Op. cit., str. 157-8.

58 Gospodar prstenova (Lord of the Rings) je u nekoj od milenijumskih anketa izabran za najbolji roman vijeka. Najčitaniji vjerovatno, ali se njegova moć opijanja graniči sa magijskom - inače kako bi knjiga od 1800 stranica bila bestseler ili držala Sid Bareta već skoro trideset godina u jednoj sobi? (Syd Barrett, osnivač britanske grupe Pink Floyd, od 1969. je svoj stan pretvorio u fiktivnu pozornicu Tolkinovog univerzuma, od kada skoro ne izlazi na svjetlo dana).

59 Vidjeti povijest Ainulindale u Tolkinovoj knjizi Silmarillion, Esotheria, Beograd, 1993.

60 Postoji pokušaj prezvitera Vladimira Vukašinovića (Poetika neizrecivog, "Beseda" 1-2/92, str. 101-105) da se ovdje pronađe latentna apofatičnost savremene umjetnosti.

61 Dok se sedamdesetih muzika koristila kao "prilog" narkotiku, u rejvu i hevi-metalu droge se koriste da bi se isključio um i ubrzalo tijelo, tj. omogućilo mu se da se savršenije preda muzici.

// Projekat Rastko / Bogoslovlje //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]