Dopustite da najpre kao čovek koji se književnošću bavi iz nekog teorijskog ugla kažem ponešto o nekim teorijskim pretpostavkama koje su, čini mi se, neophodne da bi se razabralo ono što ću upravo izgovoriti. Umberto Eko koji je manje poznat kao autor nekih spisa iz teorije literature, od kojih je jedan i kod nas preveden pod nazivom "Otvoreno delo", prvi je teoretičar koji je terminološki fiksirao jednu bitnu razliku između dva načina književnog oblikovanja. Terminološki bi se ta razlika mogla fiksirati protivstavom "otvoreno" - "zatvoreno", pa mi za početak dopustite da razjasnim ovu terminološku razliku iza koje se krije druga, fundamentalnija, strukturalna razlika u već pomenutom načinu književnog oblikovanja. Najpre, otvorena i zatvorena dela mogu se razlučiti prema značenjskoj ravni koju i jedna i druga poseduju. Za zatvorena dela karakteristično je da imaju samo jedno jedino, ili makar privilegovano, značenje i da se to značenje može sa manjim ili većim teškoćama dešifrovati. Ne bi razlika dakle bila u tome što se, recimo, otvorena književna dela u pogledu značenja mogu lakše i brže dešifrovati a zatvorena ne, nego bi fundamentalna strukturalna razlika bila u tome što za zatvorena dela postoji uvek ključ ili šifra, pa ma koliko da je put ka tom ključu ili šifri trnovit i zametan taj ključ i ta šifra postoje. Danteovu "Božanstvenu komediju" možete čitati kao delo sa šifrom i razume se da vam na odgonetanju te šifre mnoge prepreke na putu stoje ali one su isključivo tehničkog a ne strukturalnog karaktera, kao na primer prethodna znanja iz oblasti teologije, istorije, itd.
Sa otvorenim delima stvar drukčije, fundamentalno drukčije, stoji. U otvorenim delima ne postoji samo jedan značenjski ključ nego ih ima dva ili više i oni su međusobno ravnopravni. Tvorci takozvanih otvorenih dela ne idu na to da vam pruže odgonetku za zagonetku koju su postavili. Oni nastoje da potencijalni ključ značenja, ako ga uopšte ima, bace negde duboko u more. Stoga autori otvorenih dela nude svojim čitaocima dva ili više ravnopravna čitanja i, razume se, po prirodi stvari zahtevaju od svojih čitalaca veći duhovni napor, premda to na prvi pogled ne mora izgledati tako.
U jednoj raspravi o simbolizmu autor kaže da su se pisci tog pravca trudili da naznače neku tačku prema kojoj linije njihovih dela vode, prepuštajući čitaocima da sami te linije do pomenutih tačaka izvedu. Autori otvorenih dela, a Pavić je mogu odmah to da kažem, najveći majstor u toj disciplini, otišli su korak dalje. Oni čak ni tu zamišljenu tačku nisu naznačili i prepustili su čitaocima da oni sami tu tačku naznače odnosno da sami do nje dođu.
Sve ovo što je prethodno rečeno ne podrazumeva sud vrednosti o otvorenim i zatvorenim delima. Ako smo za Milorada Pavića i njegov opus rekli da se mogu podvesti pod rubriku otvorenih dela time, razume se, još nismo rekli koji je vrednosni rang njegovih dela. Međutim, ako kažemo da je on neko ko je rukom velikog majstora uobličio svoje otvoreno delo onda smo izrekli i vrednosni sud. Umberto Eko, tvorac teorije otvorenih dela, kada je sam, pristupio književnom oblikovanju upražnjavao je tehniku zatvorenih dela. Obe njegove glasovite knjige, obe prevedene na naš jezik, građene su prema modelu "Božanstvene komedije", dakle prema jednom tradicionalnom, starinskom modelu a ne prema onoj modernoj koncepciji otvorenih dela čiji je zatočenik i on sam bio. Uzmimo, primera radi, "Fukoovo klatno". Neko će već posle prvih stotinak stranica možda odustati od traganja za šifrom tog i takvog romana. Međutim, šifra postoji. Svekolike teškoće na putu pronalaženja ključa za Ekovu knjigu samo su tehničke prirode. Šifra, odnosno ključ za to delo postoje samo što ih je pisac prikrio, otprilike onako kao što neko zagoneta neku zagonetku sa namerom da oteža čitaocu da je odgonetne.
Milorad Pavić je, međutim, uobličio takvo jedno delo koje u potpunosti odgovara onim teorijskim pretpostavkama što ih je naznačio Umberto Eko. Paviću je pošlo za rukom da na način koji, barem meni u svetskoj književnosti novijeg doba nije poznat a ranije ga nije ni bilo, uobliči književne tvorevine koje su stvorena dela po svom strukturalnom statusu ali ujedno dela koja imaju vrednosni status prvoga reda.
Valjalo bi, po mom mišljenju, ukazati i na jednu specifičnu crtu umetničke veštine Milorada Pavića koja do sada u svetskoj literaturi ove vrste nije zabeležena i koju bih nazvao prividnom prozirnošću književnog kazivanja. Književno kazivanje Pavićevo moglo bi se uporediti sa bistrom i prozirnom vodom koja je duboka. Onaj ko u tu prozirnu bistru vodu zagazi misleći da je plitka lako se može u njoj udaviti. Prozirnost Pavićeve literature zapravo skriva jednu dubinu koja je smišljeno tako uobličena da čitalac, opredeljujući se između različitih verzija koje mu pisac nudi, može pomisliti da je njegov posao jednostavan i lak, daleko jednostavniji i lakši od posla koji čeka čitaoca "Fukoovog klatna".
Nije, međutim, tako. Pavić je upravo tom prividnom lakoćom i jednostavnošću različitih verzija postigao umetnički efekat prvoga reda, koji ima za cilj da u čitaocu izazove utisak lakoće i prozirnosti da bi potom čitaoca suočio sa onom dubinom koja se iza te prividne lakoće i prozirnosti skriva i koja se jezikom mistike govoreći može nazvati tajnom. Suština tajne je, prema mističkom učenju, neizrecivost i zatočenici takozvane negativne teologije smatraju da se ono najtajnije i najdublje ne da izreći jer onoga časa kad o tome nešto izričete vi ste već rob takozvanog antropomorfizma i svodite ono što je transcedentno na našu malu ljudsku meru.
To na šta su mistici i negativni teolozi nastojali da u svojim spisima ukažu, a što je po prirodi stvari nesaopštivo, Pavić je, po mom najdubljem uverenju, postigao u svojoj literaturi. On nas je suočio sa nemogućnošću da se ono najdublje izrekne i u mrežu reči uhvati a učinio je to ipak pomoću reči, što je, svakako, paradoks prvog reda ali paradoks koji je dat samo zaista velikom majstoru. Prema tome, kad o Miloradu Paviću i njegovoj književnosti govorimo mi onda o njemu i njegovoj literaturi moramo govoriti i u kontekstu koji nije samo književni nego i metafizički jer negativna teologija i mistika sežu do nekih metafizičkih pitanja, do onih takozvanih večnih i prokletih pitanja koje niko ko se malo zagleda, kako bi to Kant rekao, u nebo iznad nas ne može mimoići.
Pavićevo otvoreno delo seže do granica onog što se zove transcedentno. U Kafkinom "Procesu" u poglavlju koje se zove "U katedrali" glavni junak se u jednom trenutku oseća kao da se nalazi na ivici beskonačnosti a upravo to dovođenje na ivicu beskonačnosti i jeste jedno od bitnih svojstava Pavićevog otvorenog dela.