Ako mi dopustite da Vam se obratim tuđim glasom, ali u duhu pastiša koji odgovara postmodernoj situaciji, rekao bih da ću govoriti o onome o čemu se ne može govoriti: O Nesagledivom. A to je možda pretežak zadatak i pitam se ne bi li čak i u ovakvom izlaganju Nesagledivom jedino odgovaralo - Neizgovorljivo. Iako sebe neću odmah osuditi na jedno duboko kritičko ćutanje, takav zahtev valja nagovestiti da bi se uočilo ono što je bitno za delo Milorada Pavića: u meri svega što se želi, a ne može reći, može se kazati više od onoga što bi se inače reklo. Ili, da parafraziramo jednu Hegelovu misao, u onome što kritičkom duhu ostaje videće se mera njegovog gubitka, u onome što kritički tekst saopštava, mera Neizgovorljivosti.
Očigledno je da sedeći "u srcu Balkana" pomalo ironično aludiram na Liotara, Bodriara i Džejmsona, ali zbog toga nije ništa manje teško obratiti se Nesagledivom. Imajući na umu postmodernističko zaleđe, postmoderni pastiš bi trebalo pretvoriti u jednu vrstu kritičkog pripovedanja, ali zar će za nju biti mesta u srcu Balkana"? Nije muka kritičkom duhu samo nemogućnost da se podrazumeva teorijsko zaleđe postmoderne situacije, već i sama današnja situacija u kojoj valja govoriti. Nije najmanja teškoća to da sam zatečen pozivom da govorim odmah posle profesora Nikole Miloševića čije teorijske rasprave su u svoje vreme i mojoj generaciji otvarale nove vidike. Uz to, još uvek se oseća težina, ili možda nepodnošljiva lakoća, jučerašnjih izlaganja, a posebnu vrstu postmoderne zamke nije postavio Milorad Pavić govoreći o svom umoru. Umor koji Pavić pretvara u svoju književnu strategiju se kod kritičara manifestuje sasvim suprotno. Pavićevom umoru jedino odgovara volja da se neumorno varira pohvala piscu koji je svojim književnim delima povratio nadu da vrednosti srpske kulture mogu prodirati u samo središte savremene svetske književnosti.
Postmodernom žanru bi, naravno, odgovaralo da se pokaže kako središte ne postoji. To se u današnjoj prilici, međutim, može izvesti na poseban način. Pavićev Hazarski rečnik je, recimo to odmah, roman-leksikon sa izbrisanim središtem. Leksikografska organizacija je zamenila tradicionalna pravila romanesknog oblikovanja, a najočiglednije je odsustvo strukturalnog središta. Priča, kompozicija, intriga, karakterizacija i drugi standardni elementi naracije su potisnuti pravilima leksikografskog niza. Ali to je u Hazarskom rečniku očigledno. Zašto bi se to svaki put ponavljalo osim ukoliko se ne želi da se utvrdi strategija pripovedne moći? Takvo utvrđivanje, međutim, izneverava rastresiti romaneskni duh koji u Hazarskom rečniku izmiče zamkama volje za pripovednom moći.
Pravi žanr mog današnjeg govora nije samo razumljiva pohvala već jedna vrsta kardinalne žalbe koja prećutkuje svoje nasleđe od Benjamina do Sloterdajka. Žalbeni razlozi dosežu i do uvodnih reči profesora Radovića koji me je tako ljubazno i sa toliko hvale pomenuo. Požaliću se na još jedan aspekt svoje situacije, a onda ću izložiti neke pritužbe zašto se moja današnja tema ne može kritički izraziti, a ono što je aksiološki bitno ne da izgovoriti. Uz teret lepih reči profesora Radovića, mene opterećuje i moja studija Od modernizma do postmodernog. Skromni trud da se u njoj istraže neki osnovni književnoistorijski i poetički aspekti jednog bitnog perioda u srpskoj književnosti unapred postavlja okvir unutar koga ću se kretati. Razdoblje od sredine šezdesetih godina pa do početka osamdesetih je obeleženo poetičkom promenom od modernizma do postmoderne i tu ključnu ulogu imaju Pekić i Kiš, a od sredine osamdesetih godina postmodernost osećamo kao svoje najbliže okruženje i nužno pribežište - postmoderne strategije i vrednosti su "središnje", "dominantne", a Milorad Pavić je autor čije delo opredeljuje ovaj lik savremene srpske književnosti. O postmodernoj problematici u Pavićevim delima sam pisao u pogovoru za njegova Sabrana dela i taj tekst je ključna tačka knjige sa istim naslovom, Nova tekstualnost, koja se ovih dana upravo pojavila. Da bi bio čestit prema sebi, nadam se pošten prema sagovornicima i prema publici, ja neću da ponavljam osnovne teze iz ovih radova i utoliko mi ostaje sužen prostor i obaveza da potražim novi ugao posmatranja. Srpsku kritiku je, inače, pretekla recepcija Pavićeve proze u svetu, pa je puna afirmacija književnih vrednosti Pavićevih dela vidljiva u onim nizovima atribucija kojima se kritika u svetu odmah i smelo poslužila da prepozna velikog pisca. Zato nam danas ne stoje na raspolaganju vrline lakog, zavodljivog i ležernog razgovora o Pavićevom delu, ta su vremena prošla i čast da ćaska o Paviću ne pripada srpskoj kritici.
Kada se sve ovo svede, vidi se u kakvim je teškoćama onaj ko želi da odgovara Pavićevim delima. U pomoć zato treba prizvati sam Pavićev književni tekst. Umesto neke mističke formule kojom bi se prizvalo skriveno romaneskno biće Hazarskog rečnika, ja ću potražiti njegovu, kako ovaj pritajeni roman određuje, svoj kulturološki status. Iz tih razloga želim da skrenem pažnju na jedan naizgled sićušan detalj Hazarskog rečnika, na svojevrstan uvod u roman. U napomeni kojom počinje Hazarski rečnik stoji da tu, u predvorju romanesknog hrama postmoderne literature leže mrtvi svi oni čitaoci koji knjigu nikada neće otvoriti. Logično je, međutim, da oni koji tu leže zapravo ne znaju da su mrtvi, jer oni su mrtvi za Pavićev roman i literaturu - što mogu znati jedino ako otvore Hazarski rečnik. Ako otvore Hazarski rečnik - ostaće živi za književnost, ako ga ne otvore - ne znaju da je objavljena njihova literarna smrt. Da li je, međutim, na početku Hazarskog rečnika kazano više no što je rečeno? Pavić ne govori samo o smrti onih koji ne čitaju (oni su za literaturu svakako mrtvi) pa time i o nevrednosti čitalaca. On zapravo pokazuje da oni koji ne čitaju, koji knjigu ne otvore, ne znaju za svoju duhovnu smrt. Od smrti je u tom času strašnije ne znati da si mrtav. Saznanje duhovne smrti, odnosno saznanje duhovnog života, to je u posedu romana. Razvlašćenost smrti i života u romanu je, razume se, postmoderna situacija. U postničeanskom polju diskursnih praksi, romaneskni diskurs je polje života i smrti. Od života izvan literature ne zavisi kakva će biti literatura, već od literature zavisi kakav će biti život.
U judeohrišćanskoj kulturi saznanje ima poseban značaj. Život se može živeti, ali dok se ne upozna biblijska objava ne zna se da je taj život zapravo smrt u telesnom, da je pravi, duhovni život negde, da je večnost priskrbljena tek u božjoj milosti i Bogopoznanju. Dok se ne otvori Biblija ne zna se za smrt, večnu i strašnu, jer ništavilo vlada samo s onu stranu večnog života. Svaka teleologija počiva na saznanju, na tome da se može saznavati svrha i ultimativni smisao života. Oni koji neće saznati, ti će ostati mrtvi za svaki smisao. Pa stoga Pavićeva parabola na početku Hazarskog rečnika govori mnogo više no što je to jedan duhovit književni obrt. Oni koji će ostati mrtvi na pragu Hazarskog rečnika osuđeni su na besmisao. Sam Hazarski rečnik je književni smisao kao takav, on je biblija postmoderne literature u kojoj života izvan knjige i priča nema. Sve što nije postmoderno pripovedanje je modernistička istorijska laž ili sama smrt. Svi koji ne pređu prag postmodernog teksta, ostaju za navek mrtvi u svojim istorijskim iluzijama. Istorija je fikcija a fikcija je književna istina. Pavićev način da se na samom početku romana - leksikona implicitno pokrenu razmišljanja kojima argumente pruža tek roman u celini, pokazuje smisao njegove književne strategije. Nju ne čine duhovite dosetke, već je duhovitost dosetke plod dubinskih promena romanesknog pripovedanja i smisla književnog teksta.
Pokretanje teološke perspektive moglo bi da ugrozi postmodernu osnovu Pavićeve proze. Kakav je to istorijski smisao koji bi se mogao ponuditi u literarnoj teologiji? Upravo je u tome postmoderni obrt: ne nagoveštava se istorijski smisao i projekat stvarnog života već, romaneskna priča. Onaj ko u romanu ne pronađe smisao ostaće obesmišljen izvan njega. Oni koji ne pribegnu romanu ostaju ispod praga znanja koje je njime zavetovano. Oni koji ne pristupe romanu nikad neće moći da saznaju priču o svom životu, jer je svaka priča o njihovom životu plod narativne teologije. Oni koji, međutim, ne shvataju svoju životnu priču, šta uopšte shvataju? Možda bi se, bez želje da se prikrije cinizam, moglo reći da oni koji ne shvataju svoju životnu priču oblikuju istoriju, jer u protivnom istorija ne bi mogla biti - u najboljem slučaju - Šekspirova priča koju kazuje ludak, a na Balkanu i manje od toga.
A to je, naravno, novi početak istorijske priče. Ukoliko se dobro razumemo, onda na toj granici valja zaustaviti postmoderne priče o Nesagledivom, one priče koje dok se kazuju ostaju Neizgovorljive. Bilo bi više no pogrešno očekivati da takve priče. Ovde olako i nepromišljeno prepričavamo. Tim pre što bi se tada ono najbolje u njima, možda vredi reći i jedino što je u njima važno, zauvek izgubilo. Stoga zaustavimo postmoderni pastiš pre no što je zapravo počeo, jer ono što jednom počne to se nikada ne može završiti. A oni koji su nas shvatili, nisu razumeli samo kritički napor da se u meri onoga što kritičkom duhu preostaje vidi i ono veliko umetničko delo koje mu izmiče, već su zapravo razumeli jednu od skrivenih, ali utoliko presudnijih poenti, sam umetnički smisao i osnovni razlog postojanja Pavićeve hazarske sudbine.