Pavić i postmoderna? Postmoderna i Pavić? Šta bih o tome mogao da kažem. Najpre sam zastao pred enigmatičnošću oba pojma: za mene su i Pavić i postmoderna (radije kažem postmodernizam) enigmatični pojmovi. Zatim, rekoh sebi: - Ima tu nekog đavola. U tom času tekstualna igra je već počela, đavo je prizvan samim njegovim pomenom, na način magijski, mističan i ritualan, upravo kao kada čitamo Hazarski rečnik. Setih se tada nečega što sam iz te knjige naučio: da postoje dva đavola, dobar i rđav, samo je nevolja u tome što ih ne možemo do kraja raspoznati ni razlučiti, podjednako i u životu i u literaturi. Ta se dva đavola mešaju i u ovom tekstu. Zato:
Dozvolite mi da promašim temu. Kobajagi, naravno, da se đavo ne doseti. Kritika i onako, gotovo uvek govori oko predmeta a ne o njemu. No, stvarni alibi za taj promašaj pronalazim u nekoliko ideja koje sa nesigurnošću nazivam postmodernističkim. Kažem "sa nesigurnošću" jer što više čitam umetničke tekstove koji se smatraju postmodernističkim, a naročito knjige i eseje koji se bave tumačenjem tog pomalo fantomskog pojma, sve čvršće verujem da postmodernizam niko ne razume do kraja, odnosno, da ga svako razume na svoj način. Postmodernizam, uostalom u to sam relativno siguran, nastoji da neutrališe likovanje vrhovne ideje, da potkopa uspostavljanje autoritativne pozicije bilo kog tipa mišljenja koje teži isključivosti i ispravnosti jedne jedine, dakako, svoje istine. Postmodernistička umetnost odbija postojanje "jasne koncepcije" i prepušta se otvorenoj igri duha, igri koja jezički preobražava i relativizuje svaki predmet i svako značenje, i predočava nam ih na izmičući, dubinski, poliperspektivan način. U to nas neposredno uverava neuhvatljiva priroda postmodernističkog teksta. Pavićev Hazarski rečnik primer je najvišeg mogućeg reda. U njemu se oglašava a delimično i zadovoljava naša žudnja za izgubljenom celinom. Slično važi i za Basarinu Famu o biciklistima, Pisarevljevu Knjigu naroda lutaka ili Damljanovljeve Kolače, obmane, nonsense - da se zadržimo na polju srpske postmodernističke proze. Prirodu postmodernističkog teksta ne možemo videti nikako drukčije do u neprestanom njenom preobražaju, u stostrukim ekspozicijama slojeva koji se mešaju i podrhtavaju, kao u kakvoj alhemijskoj retorti.
Podrhtavanje kućnih predmeta, kažu egzorcisti, nesumnjiv je znak prisustva đavola. Čini mi se da je tu tvrdnju moguće primeniti i na postmodernistički tekst, naročito u interpretaciji koja ne želi da bude nauka, već dosledno predmetu koji interpretira, samo igra. (O posledicama te igre valjalo bi posebno govoriti.) Motiv želje za igrom sasvim je razgovetan: ako je tekst neuhvatljiv, ne vidim kako je moguća koherentna interpretacija. U najboljem slučaju moguća je situacija koherentne interpretacije, a to me već odavno ne zanima. Zanima me igra, žudnja, zavođenje i zadovoljstvo. Koherentnost ne može biti cilj interpretacija postmodernističkog teksta (to je bivši kriterijum iz vremena vladavine koncepcije apsolutne autonomije umetnosti, što je modernistička ideja par exellance). Interpretacija postmodernističkog teksta nije teološki uslovljena, ona nema cilj, ona se iscrpljuje u igri zavođenja, i time sledi tekst koji tumači, rekreira njegovu energiju, i njegovu osnovnu karakteristiku.
I da skratim. Postmodernistički tekst drhti, i mene, dakle, zanima prisustvo đavola u savremenoj književnosti. Koju je obrazinu repati sada preuzeo, ne umem da odgovorim, ali navodim tragove njegovog prisustva. U romantizmu pisac je smenio boga i otuda je logično da Bodler, poslednji romantičar, dakle ne više bog nego pali anđeo, začinjući modernu umetnost, govori kako ta "moderna umetnost ima u jezgru demonističku tendenciju". Tako je bilo na početku, a danas, vek i po kasnije, kada slutimo da je modernizam iscrpljen, možemo reći da projekt pripitomljavanja đavola u umetnosti nije uspeo. Iza tog projekta ostao je ceo niz "veličanstvenih poraza" umetnosti, a umetnost nije ništa drugo do svedočenje o gubitništvu u borbi sa silama nemerljivim. Te poraze su, svojim najznačajnijim delima, potpisali poslednji modernisti Džojs, Kafka, Prust i Beket. Đavo je u književnosti ostao neuhvatljiv i delatan, kakav je, uostalom, u njoj oduvek i bio, uvek na pripravi da hvalu i slavu Bogu (oličenju etičkih ideala istine, dobra i lepote), zamuti pristojnom količinom jeresi, sumnje, zla, sprdnje i smeha, osvetljavajući tamnom svetlošću pripadajući mu deo ljudske prirode. Znatan deo modernističke književnosti postao je đavolji posed i ne treba sumnjati da je u postmodernizmu, menjajući odličje, on proširio svoju delatnost.
Ako Bogu pripada večnost, istorija je Đavolovo maslo. A istorija se, i ona stvarna, i ona fiktivna, nalazi u knjigama. Ko želi da je kontroliše, mora pripitomiti đavola. Stoga valja pojačati nadzor nad pisanjem. To su znali svi posednici jedine i svete istine i njima potčinjeni nadzornici, svejedno da li ih zovemo palatinska policija, inkvizicija, cenzura ili partijska komisija. Postmodernistička književnost pripoveda i o tome.
Na prvim stranicama romana Hazarski rečnik Milorada Pavića, pisac nas upoznaje sa sopstvenim rukopisom koji nije ništa drugo do pokušaj rekonstrukcije istoimenog (stvarnog ili fiktivnog, sasvim nevažno) Daubmanusovog izdanja iz 1691. godine. Drugo, dakle Pavićevo izdanje Hazarskog rečnika, razlikuje se po tome što se važne odrednice ne nalaze na istom mestu kao u prvoj, Daubmanusovoj verziji, što je, po rečima pisca "glavni nedostatak" pomenute rekonstrukcije, budući da "samo onaj ko ume pravim redom da pročita delove jedne knjige, može nanovo stvoriti svet". A ponovo stvoriti svet znači negirati postojanje starog Boga, što se može tumačiti i kao delo nečastivog. Iz tih razloga Daubmanusova knjiga je spaljena 1692. Pisac nas obaveštava:
"Inkvizicija je 1692. godine uništila sve primerka Daubmanusovog izdanja i ostavljeni su u opticaju samo onaj otrovni primerak knjige, koji je izmakao pažnji cenzure, i pomoćni primerak sa srebrnom bravom, koji je išao uz njega. Tako su bili izloženi smrti nepokorni i nevernici koji su se usuđivali da čitaju zabranjeni rečnik."
Gotovo istovetni primer pokušaja uklanjanja đavolove rabote nalazimo u romanu Umberta Eka Ime ruže, u kojem benediktinski monaški red iz 14. veka čuva jedini sačuvani primerak (stvarni ili fiktivni, sasvim nevažno) onog dela Aristotelove Poetike koji se odnosi na komediju. A smeh, duša komedije, đavolov je trud. Onaj ko pročita knjigu umire u strašnim mukama jer su njene stranice premazane otrovom. Evo razloga: "To što je smeh svojstven čoveku, znak je naših grešnih granica. A koliko bi pokvarenih umova kao što je tvoj iz ove knjige izvuklo krajnji silogizam, po kojem je smeh svrha čovekova. Smeh, na koji časak, odvraća od straha. No, zakon se i nameće strahom, kojemu je pravo ime strah Božji. A iz ove bi knjige mogla kresnuti luciferska iskra kojim bi čitav svet mogao planuti u novom požaru."
U jednom od retkih prikaza na knjigu Aleksandra Jerkova, Antologija srpske proze postmodernog doba, u kojoj se ustanovljava postepena promena narativne paradigme u srpskoj književnosti, a prema kojoj pretežan deo aktuelne kritike ispoljava nelagodu upravo kao inkvizitori prema Daubmanusu ili monasi prema Aristotelu, sumnjajući, možda, da su njene stranice premazane otrovom, Tatjana Rosić primećuje "da se u postmodernom dobu na modernističko postojanje đavola više ne polaže mnogo, niko ne oseća želju da u vrtlogu ponora skoči već samo da izdrži na njegovom rubu". Đavo je, menjajući lik, prevario recenzenta.
Draga Tatjana, đavo i dalje postoji, čak mi se čini da intenzitet njegovog pritiska raste. Ako je odustao da nas kuša željom bacanja u ponor, on nas primorava da izdržimo na rubu sveta, koji je sinonim užasa. Jedino u pisanju mi mu se odupiremo tako što mu dopuštamo da uđe u nas, da naseli naš tekst i da putem teksta oživi i u čitaocu, tako da ga pripitomljavamo, i podsećamo da je i on nekada bio anđeo, a on to sećanje ne voli, oseća se nesigurno. Govoreći mu da je deo nas, a đavo je uistinu naš deo, jer da nije svet ne bi izgledao onako kao što izgleda, mi mu neprestano izmičemo, istini za volju, sve sporije i sve teže, ali još uvek izmičemo. Krijemo se u preobraženom jeziku književnosti - on nas traži i pronalazi. Postmodernistički tekst posledica je te igre skrivanja, odnosno, daljeg pripitomljavanja đavola, s tim što je sam pojam "postmodernizam" tek puka reč utehe za najavu novog velikog poraza umetnosti. A umetnost je naš jedini, krhki zaklon od sveta u kojem je đavo, danas i ovde, apsolutni gospodar.